Imala sam zadovoljstvo i čast predstaviti danas u DHK najnoviju knjigu Željke Lovrenčić Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi, Mala knjižnica DHK (urednik Ivica Matičević), 2023.Matija Štahan, tajnik DHK, pročitao je recenziju dr. Davora Šalata, a autorica je pročitala i odabran kratak tekst iz knjige koja donosi 34, uglavnom prethodno objavljena teksta koja spajaju njezin znanstvenički, publicistički i prevoditeljski rad u oba smjera (pogovor i izvornoj knjizi, pogovor i knjizi prevedenoj na španjolski ili sa španjolskog na hrvatski, o prevedenim knjigama hrvatskih autora iz svijeta, npr. Novaković, recenzije knjiga objavljene kao pogovori ili predgovori te recenzije i kritike, prikazi i osvrti) objavljeni u uglavnom serioznijoj specijaliziranoj kvalitetnoj i raznovrsnoj književnoj i kulturnoj periodici odnosno na internetskom portalu za kritiku Stav, učasopisima Kolo, Nova Istra, Književna Rijeka, Alternator, Hrvatski iseljenički zbornik itd.
S predstavljanja: Matija Štahan, Željka Lovrenčić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Knjiga, prema riječima recenzenta Šalata, objedinjuje tekstove o
poeziji i prozi suvremenih
hrvatskih autora, pa tako Lovrenčić piše o pjesničkim zbirkama Slavka
Jendrička, Stanka Krnjića, Ljerke Car Matutinović, Stjepana Šešelja, Maje
Kušenić Gjerek, Pere Pavlovića, Sanje Domenuš te o prozi Hrvoja Hitreca, Diane
Rosandić Živković, Tihane Petrac Matijević, Božice Brkan (o romanima Generalov
sin, Srbin a Hrvat, str. 79.-81., i Privremeno neuporabljivo, str.
126.-131.!), čileanskog književnika hrvatskih korijena Juana
Mihovilovicha… Njezine su teme pomno odabrane, katkad i takve da ih osim
nje nitko drugi i ne obrađuje, predstavljene na afirmativan način tako da bi
zainteresirale čitatelja.
Naslovnica pete Lovrenčićkine knjige u Maloj Knjižnici DHK
Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi peta je Željkina knjiga u Maloj knjižnici DHK, a isto tako i peta knjiga u različitih izdavača iz dijela Željkina stvaranja o književnosti na književan, publicistički način, kojem je temeljitije posvećena posljednjih petnaestak godina, o čemu svjedoče i naslovi: Književni prikazi i drugi zapisi (2011.), Stazom do riječi (2014.), Književnosti predana (2018.) i Samo kritično, molim! (2021.) za koju je u Đakovu dobila Nagradu Julije Benešić za književnu kritiku.
Željka Lovrenčić sa svojom najnovijom knjigom / Foto Miljeno Brezak
Lovrenčić, znanstvenica, književnica i prevoditeljica, komparatistica, kroatistica i kroatologinja te hispanistica autorica je 18 knjiga i pjesničkih panorama (često dvojezičnih, a katkad i trojezičnih). Uredila je 18, prevela 77 knjiga, a među brojnim nacionalnim i inozemnim nagradama dobitnica je i Libra za vajik za prijevod Nerudinih Sjećanja.
Odabrana publika / Foto Miljenko Brezak
Uza sve drugo, ta zaljubljenica u hispanoameričku književnost drugi je put dopredsjednica DHK-a, dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica Hrvatsko-hispanskoga društva, Hrvatskoga PEN-a, Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD te pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba.
Dio brojne publike na promociji / Foto Miljenko Brezak
Željka Lovrenčić je sudjelovala na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze DHK organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Nedvojbeno, promotorica dobre književnosti, potvrdila su izlaganja i na današnjem predstavljanju njezine najnovije knjige.
Izjava za Vijesti iz kulure / Foto Miljenko Brezak
Događaj su popratili HTV (Vijesti iz kulture, Dobro jutro Hrvatska), Hrvatski katolički radio, Culturnet.hr i drugi.
S predstavljanja: Katarina Brkić, Dražen Kovačević i Đuro Vidmarović (Foto Miljenko Brezak)Naslovnica Moslavine oživljene 2
Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio 2023. godine na 340 stranica. Podijeljena je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština, Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str. 137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6. studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).
Dio Vidmarovićeve kritike o romanu Božice Brkan Privremeno neuporabljivoPočetak kritike kajkavsko-čakavske zbirke Breberika & Eklektika B. Brkan i B.D. BiletićaDio bloga B. Brkan o Vidmarovićevoj knjizi o Gujašu-ĐuretinuKnjiževnici iz Zagreba i Siska sa suradnicima u Repušnici (Foto Miljenko Brezak)
20240203
Na Svjetski dan močvarnih staništa u Repušnici je predstavljena knjiga Moslavina oživljena 2 Đure Vidmarovića. Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., https://www.bozicabrkan.com/moslavina-ozivljena-na-vidmarovicev-nacin-umjesto-kave-22-sijecnja-2021/
a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio
2023. godine na 340 stranica. Podijeljena
je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština,
Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u
izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi
koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno
neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo
hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice
Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str.
137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena
nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6.
studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).
Čez meglu. Kej čez mleko. Najemput se samo zlejala.
Gda je krenula, pred puno vur, bilo je lepo, svetlo, vedro i prhalo je. De
koja pahula. Štela je samo pogledeti kak je noč kej dan.
A onda je koračila i išla i išla. Več par vur. Ne ni znala kulko.
Noftati ju je počelo i vtikala je prste pod rubec, v lasi. Več ne ni čula de
je je koji prst ni koja ruka. Nikak se ne mogla zgreti.
I mislila si je kak više ni korak ne bi mogla koračiti, noge su je
ostavlale. Kej da nesu bile nejne.
I pak je naredila korak. Sejeno.
I još jen, pak još jen. Kak je god koračila, tak je prepadala. V mehko.
Sneg je bil se višeši kulko je medtem napadal, prek do sar. Mesila ga je kej
testo i lovil ji se je za čižme. Kej da mesi veliki kru, kej da gazi zelje jel
tudum za mošt, a lovi je se za čižme. Črne, visoke, gumene. Ne nateknula svoje
neg bratove kak su bile prve do vrat, kak se je bosa spustila z postele da pe
samo skočiti na stran v štalu. Da sneg ne zapal, kak ne imela gač, bi samo
stala i popišala se na vuglecu, al ne štela da bi v jutro si mam z vrat vidli
nejni trag. I bratov kaput je bil prvi na klinčanice i samo se zagrnula.
Bum samo odrčala tam i nazaj, si je mislila. Al…
Mesečina ju je prevarila, svetila se je kej beli dan. Sredi podne. Ne je
zgledelo ni da je tak zima kak je bilo i mesto v štalu, spustila se je za
štalu, pak na jogradu, pak…
Da bu ji čižme skorom zalejalo, vidlo je se. Kulko je sneg brzo rasel. Al ne
još. Ne je niš bilo mokro znutra. Ne ni prste na noga čula. Da je mogla videti,
morti su je noge poplavele od zime. V zime je spala v čarapa, al ovu noč ne zna
zakej baš ne.
Sneg se debleši, se gusteši odzgor, a se trdeši odzdol. Al ju ne držal, neg
je mam prepadala kak bi god koraknula.
A spod snega je bilo gnilo listje i grajne, trava, pak debelo blato kak se
pred snegom par dan, dan na dan, kiša zlevala i zlevala kej da se oče k nem
zlejati se kulko vode na svetu ima.
Mislila je Stana dale z sakem korakom da više ne mogla nog spuknuti. Lovila
se za suvu travu, za štričak kej ju je mam spikal. Još samo da spučem levu,
još samo desna, si je mislila. Još samo da jemput korakne. Al ne se setila
krenuti nazaj.
Al nekak je sejeno išla i išla dale, se popikavala, činilo je se da čuje kak
je več voda navire v čižme, kak zmej prsti čmrče, klopoče, cmuže. I da ju, če
je i bila gole kože, neko pipa z debele prsti prek debele najdebleše kej ima
ličke čarap i jobojkov, kej gda je bila mala i zalejala si gumejnake v grabe.
Morti su čižme bile i prjnave, čim su je ne dali, Bog zna, i stareši i mlajši
brat jen za drugem, kak su kojemu noge zrasle, su je se nekaj nanosili prede
nje. Ne bome bilo penez za kupuvati sem nove. I kej dete si je sama prala čižme
vane, pred neg pe v hižu, i prala i sušila jobojke na bajnku.
Puščale su, nečije stare čižme su je dali pred tem, morti i kej su ostale za
materju, pak je je mokro na mokro zrasla vručina, drmala ju je zimica takva da
se sa kupala v jene vode, v smrdlivomu švicu po kakvom smrdiju stari ludi na
vumrelu, da se drmala skup z postelu da su curicu tekar onda deli na postel
krej peči, z blazinu i vankušom i tuhu od perja na kakvom, tak mekanom, ni
prede ni potle ne spala. Navek je spala na strože od kuruzine, samo bi sako
leto, gda bi pobrali kuruzu i spoželi betva, spremenili komušinu. Kej je se sad
dalo to setiti? Kulko je to let ne došlo na misel?
A tak bi si posela, samo da malo noge pruži.
Se bi se nalegla, prilegla na sneg, si je mislila. Ma komej da si posedi.
Samo je se više štelo spati da ne mogla joči držati rasprte.
A tak je se veđalo iti.
Prede neg se zdigla i krenula na te put nekak celu noč ne mogla spati, a sad
je bila tak trudna kej gda su one pred puno let dva dana hodili k Majke Bože
Bistričke. Nazaj su se z cugom vrnuli.
Samo čas, samo da je par pahul opane na zaprte kapke, da je joči olade i da
si lufta zeme. Samo bi si malo prispala. Glavu je spustila i pod glavu je
vankuš bil mehek, a pahule su poprhavale kej perje, pero po pero, kak su ono
jemput cure na dečke na čehane rashitale gusino paperje i ščehane škličke i
onda su jim zadali da se pobereju pero po pero, se koje na svoju vrpu, sitno
paperje i škličke.
Luft je pucketal kej da je vruč, kej da pevce pečeju, kej da Stana sedi krej
zidane peči, na bajnku doma negda gda je sa stala na bajnek, a bil je mrzel.
Moral je biti mrzel. Kej vankuš v skrajne sobe de su je dali spati gda su ju
doselili od doma, z familije mlajšega brata v familiju starešega brata. Mlajši
ju više ne štel v svoje hiže, deca su mu prirasla i nema mesta, i gda se poprav
vidlo da je prešlo zajno vreme da bi ju ko štel zeti, če i kakov stareši samec,
če dovec z decu. Pačila je sem. I kak je krepala i krava kej se vodila kej
nejni osebušek, rekel je stareši brat, gda je videl da drugač ne, da bu ju on
otpelal k sebe. Samo z tem kej je najne. Več se je do sad nekoliko put zajela,
rekel je mlajši brat starešemu kej da i ona ne sedi ž nimi za stolom. Niko ju
niš ne pital. Stareši brat, Đuka, niš ne rekel i krenuli su k nemu, jedva da su
se ž nu i pozdravili. Nevesta Kata, od starešega brata žena, složila je je malu
zbitu postel od svoje starcev kej su pomirali i tak je tu bila prvu zimu, a da
ni jemput više ne očla domom. Nit je ko došel glet kak je. Ne je bilo ni žel,
samo bi je se, gda su prizrelele črešne, poštelo one nejne kej je još z
pokojnem jocem posadila v onem svojem domu. Znala je ona da su črešne črešne,
al…
Da ju je ko pital, al ne, ne znala jel je morti sad sama opsebe krenula
nazaj, v to drugo selo, poprečki, mam prek višine, pol, trsja i šume. Sredi
noči. Ne to bilo prek sveta.
Ne si baš to mislila. Prevarila ju je noč, tak svetla, svetla. Ne bilo
kmično, a kamoli da bi bila trda trdovena kmica, nemre reči. Morti se malo
negde za štalu megla kej pušila. Kej one krop za pažmati pajceka, navek su po
velikom snegu klali.
Kej da ju je noč vputila mimo, a da ne znala ni kam.
Niš ju ne bilo stra, kak se navek bojala ziti z hiže i po prve kmice.
A gda je glavu spustila, sneg je ne zgledel na sneg nego kej da se mraz
polovil za vankušnicu. Onda se pak zdigla i krenula.
Je, noge su je baš grdo otežale. Prepadala je v sneg i zvlačila se z snega i
se je bilo se beleše, se beleše.
I od sekud kej da se počel razlevati glas, kej nejni, al kej i da ne nejni,
niš ga ne bilo razmeti. Kej da je negde dalko, jako dalko nekakva zabava jel
svadba. A veter s nekakvu ariju kej ju još ne čula. A onda je se pak činilo da
popeva neko kak su negda, gda je bila još prek mlada, popevale cure na paše. Z
sega glasa. Ak još ideju na pašu? I po snegu! I ko još popeva. Bi mislili da je
pobedastel.
Kej obnevidla je. Pa se je pak spustila i naslonila. Ne znala ni na kej.
Sneg je dišal i čvrčal kej mast razbelena na jako razgorene peči. Vrtel ju
je veter najemput kej vrag grešnu dušu, tak ju nigdar niko ne vrtel, ne bi
nejni ni dali da tak tanca. Stiskal ju je da je je celo telo štelo zgoreti.
Tancali su kej bedasti, toptali z noga, kej drmeš kakov, da se sa všvicala
kulko je je bilo vruče, a noge su je bile teške, teške, se težeše. Rivala ga je
proč, al se veter ne da, neg obehadža okoli ne, cvili i reži kej kakov divji
pes, jel vuk, jel kojn da bi se mam splašil. Odhitava ona nega od sebe, al ne
da se, kak se god okrene, preblizom je.
A okoli potle sega toga čula je tišinu i kak ju obmotava kej kakov šlajer.
Onakov kakov je je mater spravila da bu imela gda pe zamuž, a gda ne očla
zamuž, nit je ko pital zajnu a ni ona za koga, valda ga je dala nekomu, ni ne
zna komu. A morti je od nega mater zešila i firange? Kej bu zabadav stal v
jormaru, samo bi požutel, molci bi ga ionak pojeli. Se je to prešlo, se se to
nekam delo, odmetalo, spometalo. Kak i one tulke vankuše i šlifere, stolnake i
tabletiče kej su je pripravili za dare. Se je to bilo tak dalko, se o čem si je
god igda mislila i kej je se negda štelo.
A se to i noč i kmica i megla i sneg lovilo je se po glave kej pokorica na
sneg, kej venec i šlajer kej ga nigda na glavu ne imela deti. Onda je negda
nanegda sneg stal, razvedrilo se da se je čez noč čulo se kak mraz škrguče. I
Stana si je sela: sad si more počinuti…
Iskali su ju tri dana i još na komad sake noči.
Ni traga ni glasa odne. Kej da je v zemlu prepala.
A i snega je napadalo kej nigdar.
Se su sekud spreiskali. I tekar su ju našli četrto jutro. Mam na jograde za
štalu.
Ko zna kulko se je tu vrtela i kej je se motala, rekel je neko.
Gda su sneg razmetali, neko se je setil, zgledela je kej da je zaspala,
rekel je stareši brat mlajšemu. A svoje je Kate rekel da mu je sestra tak spod
snegom, ledom i mrazom čistom na mladenku zgledela, da bi se najrajše rasplakal
jel kej da je sirota baš štela dati da ju prekrije celec.
Mam je rekel da bu je i za grob zebral prek beli kamen brez igde ičega i tak
je i naredil. A i kupil je novi grob da bu sama vujnem zanavek ležala.**
___________________ * Priča iz proznog ciklusa u nastajanju Povečane slike.
(Op. a.)
Dio Kazala iz Kola 4/2023.
* Manje poznate riječi:
celec – nezagažen dubok snijeg bez tragova prhati, poprhavati – letjeti noftati – noktati vtikati prste – gurati prste vuglec – ugao, ovdje ugao kuće jograda – ograda, živicom ograđen pašnjak pevci – kokice, pop corn pukati, spukati, spuknuti – čupati, iščupati jobojki – krpe koje zamjenjuju čarape, kojima se ovijaju noge ličke čarape – debele pletene vunene čarape gumejnaki – ovdje: gumene čizme bajnek – najviši dio zidane peći, iznad pećnice zjesti se – pojesti više nego vrijediš na vumrelu – na smrtnoj postelji kuruzina, kuruzijne; komušina – kukuruzovina; najnježniji dio kukuruzovine oko klipa betvo – biljka ne došlo namisel – nije pomislila veđati se – ne dati se, biti lijen za što čehana – seoski običaj čehanja, zajedničkoga čišćenja i usitnajvanja perja ščehani šklički – najtvrđi, središnji dio pera koji se pri čehanju odbacuje pačiti – smetati trda trdovena kmica – najtvrđi mrak pažmati pajceka – šuriti svinju, skidati joj čekinje s kože vputiti mimo – uputiti pogrešnim putem pobedasteti – poludjeti obnevideti – zanijemiti všvicati se – uznojiti se vankuš – jastuk šlifer – dio posteljine u koji se oblači poplun, tuhica ili deka tabletič – ukrasni, vezeni, štikani ili heklani dio opreme škrgutati – prijetiti glasanjem zubima praznih usta spreiskati – pretražiti tekar – tek šlajer – veo
U časopisu Književna Rijeka DHK Ogranak Rijeka, godište XXVL., dvobroju 3-4/2023. jesen – zima (glavni urednik Davor Grgurić) objavljene su i tri priče Božice Brkan: u cjelini Proza Fontana di Trevi, slika koje nema (str. 29. – 31. i Pogled (str. 32. – 35.) te u cjelini Domaća beseda pripovijetka na kekavici Meblin (str. 133. – 136.). Prenosimo u cjelini:
Naslovnica Književne Rijeke 3-4/2023.
Božica Brkan
Fontana di Trevi, slika koje nema
U najnakladnijem ženskom časopisu, najluksuznijem, koji njegova supruga ni u bolja vremena nije kupovala, nego mu ga je odnekud dovukla kći u snopu starih novina, ništa ne smeta da čita kasnije i da ispunjava križaljke, našla se i priča s protesta rimskih mladenki na Fontani di Trevi. Raskošna fotoreportaža na čak četiri stranice razlepršane tilom. Jedna od pandemijom korona virusa u Italiji najpogođenijih industrija bila je, tvrdilo se u kratkome članku, industrija vjenčanja: u četiri mjeseca otkazano je više od dvadeset tisuća svadbi! Taman su ponovno vjenčanja krenula, kad je ponovno uslijedio novi val bolesti i otkazivanja. Pisalo je kako su mladenke preko lijevog ramena, nije pisalo zašto baš preko lijevoga, umjesto buketića zavitlale bijele suncobrane ravno u najljepši barokni zdenac na svijetu.
Dan je kratio novinama, sve istima. Samovao. Kako se sve
brzo okrenulo. Kad je krenulo to s velikom pandemijom, naizmjence su im sin i
kći donosili potrebne stvari, a kada su usred korone i pokopali u obiteljskom
krugu njih sedmoro i kad je i on ostao bez nje, htjeli su da se preseli,
naizmjence, malo k jednome malo k drugome. Nije htio. Morao se naviknuti da nje
više nema, da je ostao sam. Donosili su mu što mu je trebalo.
Najprije je samo sjedio, a onda se pokrenuo i počeo čistiti njezine stvari,
odjeljivati što bi ostavio, možda mu još zatreba, pa ih počeo dijeliti,
najprije djeci, unucima, sestrama, sestričnama, pa onda njezinim
prijateljicama, pa Caritasu i Crvenom križu. Uspomene – naušnice, ogrlice,
prsten, svečanu bluzu jednoj prijateljici, gotovo posve nove čizme drugoj,
zimski kaput trećoj, malu crnu haljinu koja se uvijek sviđala susjedi. Sebi je
ostavio njezinu viticu, skinuli joj s prsta.
Ostali još samo albumi sa slikama. Ona je to počinjala slagati nekoliko puta,
ali uvijek ju je nešto zaustavilo. Htio je pratiti kako je to ona, kronološki
slagala slike, potpisivala ih i u starosti svojim lijepim, prepoznatljivim
krasopisom. Dvije kutije od cipela, jedne iz Borova, a jedne neke talijanske.
Tek se poslije sjetio da su ih kupili na nagradnom putovanju za dvoje od
proizvođača skupoga posuđa koje su kupili na 24 rate i kad im je otplaćeno
napokon stiglo nikad ga nisu upotrijebili nego su komplet podijeliti i za
vjenčanje darivali djeci. U toj kutiji, gotovo posve na dnu, našao je u
posebnom najlonu odvojene slike s toga njihova životnog putovanja kakvo si, da
nije bilo te nagrade, nikad ne bi mogli priuštiti.
U njihovoj mladosti ni bračnih putovanja nije ni bilo, jer
nije bilo ni novca a ni vremena i destinacija za putovanje kao danas, pa su to
posve neočekivano putovanje pod stare dane smatrali svojim medenim mjesecom,
iako je trajalo samo jedan kratak, ali dojmljiv vikend. Sve su imali
organizirano i plaćeno, od petka poslije podne do nedjelje do ponoći ispunjen
svaki sat luksuzom kakav su i prije i poslije mogli samo sanjati. Prvi su put
letjeli avionom, prvi su put putovali u inozemstvo pa su za to prvi put
izvadili putovnice – ili još pasoše, nije se mogao sjetiti – prvi su put noćili
u hotelu sa pet zvjezdica, a i prvi put da nisu putovali u grupi, sindikalno.
Našao je u posebnom najlonskom omotu mnoštvo fotografija
onoga većeg formata, jer čak su im darivali i fotoaparat za putovanje i dali
izraditi fotografije, koje su htjeli objaviti u svome koloriranom časopisu na
onom finom papiru, koji su svakog mjeseca slali na adrese svih svojih kupaca.
Novinarka ih je ispitivala što su doživjeli i kako su se, napisala je,
nezaboravno proveli. Oni su joj malo ispričali, a ona je sve to baš krasno
nakitila, dodala svojega toliko da su tek kad je sve objavljeno na nekoliko
stranica shvatili kako su se zaista lijepo proveli i što su sve doživjeli na
svome nezaboravnom boravku u Vječnome gradu. Preko gotovo cijele duplerice
objavljena je njihova zajednička fotografija kako smiješeći se sjede uz rub
Fontani di Trevi. Svatko sa svoje strane. U potpisu je zauvijek ostalo stajati
kako su u vodu bacili novčiće, opisali kako ona voli film, pa je i o Rimu
gledala Quo vadis i Praznik u Rimu, i Tri novčića u fontani, a gledat će i
Dolce vita.
Zamolili su novinarku da i njima izradi i tu fotografiju,
što je to njima, stalno dijele mnogo skuplje stvari, ali nisu je nikad dobili.
Štoviše, ljubazno su mu odgovorili uz brojne raskošne fotografije kako mu tu
fotografiju ne mogu poslati, jer jednostavno ne postoji. Takve nema na filmu.
Ta znaju i sami, da je na svim drugim fotografijama samo jedno od njih, ili on
ili ona, kako su fotografirali jedno drugo. Gdje god su bili od Coloseuma,
Panteona, Bazilike sv. Petra i Sikstinske kapele te Španjolskih stuba do objeda
i kupovanja uspomena za svoje, šalice s pozdravom iz Rima, blagoslovljene
križiće iz Vatikana, najprije bi ona stala uz prizor, pa onda on, ili bi ona
sjela, pa on… Nisu se sjetili, jer ni s fotoaparatom nisu bili vješti, da ih
netko snimi oboje. Baš šteta, rekla je novinarka, ovo je naš dizajner spojio
dvije fotografije u jednu i možete je samo izrezati iz novina.
Gledao je i iščitavao cijelo popodne ne mogavši prežaliti što se nisu sjetili
nekomu gurnuti u ruke fotoaparat da ih ovjekovječi zajedno. Pa turisti to
stalno rade. Čitao je njihovu priču kao da nije sudjelovao u njoj, kao da im se
nikad nije dogodila. Nije se više mogao sjetiti ni opisanoga šuma fontane, ni
gužve, ni da su bacali novčiće kako bi im se ispunila neka lijepa želja, a
druga da se ponovno vrate u talijansku metropolu. Nisu nikad. Ali odlučio je da
će zamoliti unuka da mu presnimi novine i načiniti zajedničku fotografiju. Čas
posla.
Čak mu je dijete, danas to znaju i djeca, našlo na internetu i isprintalo kako
je najveća rimska fontana sagrađena 1762. prema
nacrtima arhitekta Nicole Salvija vjerojatno i najpoznatija fontana na svijetu zahvaljujući
skoku prsate Anite Ekberg i Marcella Mastroiannija u vodu u filmu Dolce vita. U
njihovu putopisu iz Rima pisalo je kako su se i njih dvoje prskali
vodom. Kao na filmu. I kako su ubacili svatko svoj novčić. Nije se više sjećao
jesu li. Ako je napisano, valjda onda jesu. Čak je pisalo kako navodno svakoga
dana oni koji bi se željeli vratiti u fontanu ubace oko 3000 eura kovanica te
kako se time financira socijalna trgovina za siromašnije građane.
Nije se mogao sjetiti ni jesu li uspjeli vidjeti Dolce vita.
Apartman je još u robauu, na drugom katu, u sredini, upućivao je agent. To je dobro, jer ljeti čuva svježinu, a zimi toplinu, tumačio je kormaneći pred nama između ostataka građevinskog materijala. Ušli smo u betonsko-ciglenu građevinu grubim betonskim stepenicama, kosturom stubišta još bez rukohvata i odjednom se pred nama razlilo more. U totalu. Plavo.
Upravo more, pogled na more, bio nam je i cilj. Dozlogrdilo mi je uoči svakoga ljeta za najviše dva tjedna ljetovanja tražiti hotelske sobe s pogledom. A tu se u srednjem dijelu panorame mreškalo more, gore je na njega naleglo nebo, a dolje su, s dna kadra, probijali vršci šume. Lavirano, kao akvarel. Zeleno i plavo. Ne može ti se ne svidjeti. Pogled kao veo koji obećava dvojbenu ljepotu: može biti i veća od očekivane, a može i ne postojati. Plavetnilo, sami oblaci, zapleli su se u krošnje poput velikih gnijezda. Ili su visjeli poput imele. Izvansezonska apstrakcija u hiperrealizmu, da je ima tko naslikati.
Kat je bio dovoljno visok i kada koga sustignu godine, ne previsok i ne posljednji, najgornji, posve pod krovom da bi vas mogao zagnjaviti prokišnjavanjem. A i srećom, mljeo je agent u očekivanju investitora, građevinara, krov nije ravan da bi vam cijeli dan ljeti u tjeme udaralo sunce ili da bi se zimi rashladio do zamrzavanja. Mirisi i šum mora i miris i šum šume miješali su se s povjetarcem što je mirisao na sol na još nepotaracanom i neograđenom balkonu. Odabrat ćete dolje pločice, možda sad modernu imitaciju kamena, nastavljao je agent. Uokolo je već širokim pokretima zrakom postavljao i kovanu ogradu, venecijaner, a na vrata i prozor prizivao drvene škrilje, kako otočani zovu šalaporke, škure što li već. Sve prema vašim željama, dodao je.
Kuća je ne previsoko, ali dovoljno visoko od mora uzbrdo da
je ne potopi iznenadni val i kad se, kako katastrofičari najavljuju, ledenjaci
otope, a more naraste više od svake sadašnje plime. Čak i ako se u Jadran sve
do sjevera zaleti i udari neki mediteranski cunami.
Prvo ljeto, a već smo dospjeli ljetovati uz povremene posjete majstora, nismo
prestajali snimati pogled. I tendu smo postavili tako da nam je odasvud
preostalo dovoljno pogleda. Svi su nam govorili: morate biti zadovoljni, za te
novce imate stvarno lijep pogled. Dodavali bi: tko to može platiti!? To si
oduvijek htjela. Još i šumica, prava dubrava, sveti gaj Peruna, Velesa, kojih
li sve praslavenskih bogova.
Tada, prije dvadesetakgodina, nije još kao danas u
modi bila pošast čuvanja prirode, a apartmanizacija i betonizacija tek su
nailazile i nisu još frktali nosom da im mi Purgeri i ostali dižemo cijene ne
samo stambenihjedinica,nego, osobito ljeti, voća i povrća.
Stvarno je bilo sve skuplje nego doma na placu, ali jednako uvozno, ništa
domaće iako su svi restorani na stolu obećavali local food. Čini mi se
da su prestali otkako su nam jedne godine poduplali komunalije toliko da su i
sami shvatili da su pretjerali. Nismo prigovarali ni mi, ni susjed Bavarac, ni Slovenci iz susjedne zgrade
kojima su u našem apartmanu nalazili primjer kako se i posve mali apartman može
praktično i skladno urediti, a ni Talijani koji su ga uporno, baš takvoga kakav
je sad, pokušavali otkupiti od nas.
Nije se radilo o savjesti da se sačuva šuma uz niz zgrada s apartmanima što su imale biti podignute idućih ljeta, planski, poslije naše, nego o tome da vlasnik šumice, već desetljećima negdje u Americi, nikome nije davao svoju djedovinu. Ni davao ni prodavao. Svi su njegovi bliži i dalji rođaci svoje mnogo manje udjele u drevnoj mediteranskoj šumi odavno unovčili i apartmanizirali. Svako malo spominjalo se da je netko ipak uspio stupiti u kontakt s barbom, kako su zvali svojeglavoga bodula u Americi, ili čak da je netko uspio pogoditi za taj njegov uzak niz stabala koji su više po navici još zvali šumom, ali on nikako nije dolazio da možda zadnji put vidi sačuvan komad zemlje u svome otočkom zavičaju.
Potom se neko vrijeme spominjalo da će je, kad je šumica već ostala rasti, općina prenamijeniti u zeleni pojas, zajedno s komadom ispod, odavno krčevinom, jednako dugom i jednako uskom livadicom, koja se užurbano počela pretvarati ponovno u kupinjak, malinjak što li. Zapravo se vraćala podivlja šikara, jer i šumica se širila, a iz trave se uspravljalo raslinje. Oleandri su zacvitali u svim bojama, i jednostrukog i dvostrukog cvijeta, pa mirta i ružmarin, i mlada smokvica i žižula, čak i šmrika i kojekakvo drugo bilje kojemu nitko ni imena nije znao. Počeli su tu dovoziti i višak šute i drugoga građevnog materijala. Ali šumica je unutar svoje međe redovito prostirala sag: rano u proljeće od blijedih ciklama da je raskošno mirisala cijela šuma, a kasnije je prigušeno cvalo nepoznato nam cvijeće, sve do kasne jeseni.
Šumica je sva odjekivala pjevom ptica. Najtiše su pjevale najsitnije, kad bi noć postajala dan, a najglasnije su poslije kiše kriještale velike šarene ptičurine raskošnoga repa. Za zvizdana bi sve ušutjele kao da su nekamo odletjele, da bi se već ranom zorom počele upjevavati, isprva poput usamljenih solista, pa u ljubavnim duetima i nadglasavanju pernatih soprana i alta, tenora i basa smjenjujući se sve do filharmonijskoga orkestra u finalnom fortissimu.
Počela sam ljeti ponovno i slikati, vidjevši kako je bršljan
debeo kao ruka obgrlio mladi mediteranski hrast, medunac, nabavila sam i
literaturu da raspoznam šumu, nije onda baš bilo Wikipedije, i slikala akvarel,
fotografirala, pa nastavljala i ujesen. Iduće godine već sam s proljeća
zamijetila da se ne zeleni, da vene, štoviše da je iz zagrljaja ispustio deblo,
a onda i da mu je tik iznad tla kralježnica presječena. Netko spašava drvo,
pomislila sam, njemu treba duže da izraste. I iduće ljeto još se samo gdjegdje
zelenio, ljeto iza toga ostao je suh, a onda je pao ili ga je netko povukao
dolje oslobodivši drvo iz smrtnoga simbiotičkogzagrljaja.
Kad bismo stigli na otok, već rano u proljeće, baš su se
lijepo spajali proljetni blagdani, šuma bi nas ušuškavala čudesnom raskoši.
Uostalom, gdje nam je bila šuma u gradu? Onda su je okljaštrili za gradnju
zgrade po zgrade idućih godina. Ptice, i velike šarene kriještalice povezane s
kišom i malene samozatajne pjevice, povukle su se u preostali gornji otočić,
takoreći fragment šume, povremeno prelijećući u našu šumicu da protegnu krila.
Neko ljeto kasnije na susjednoj parceli također je iždžikala trokatnica:
vlasnik je očevinu darivao sinu da podigne trokatnicu, pa je sam uselio u
prizemlje, a ostatak odredio za dopunu kućnoga budžeta i iznajmljivao sa četiri
zvjezdice. Okružio ju je rasadničkim tujama, lovor-višnjom i mini-maslinama te sagom
trave i prskalicama.
Jedino je najviše stablo u šumi pred tom kućom kvarilo
pogled luksuznoj klasi. Nije ga udario grom, kako bi čovjek očekivao, nego se
počelo samo od sebe sušiti. To su se ljeto još ptice gnijezdile na njemu. Još
ljeto kasnije neupućen netko ne bi ni znao da je tu išta raslo, da nije ostao
panj. Morali smo ga srušiti da se neka grana ne odlomi, pa da nam ne stradaju
djeca i gosti, tumačio je nasljednik i iznajmljivač. Nama je bio neugodno
pitati je li drvo srušio u dogovoru s barbom, Amerikancem. Kao neka zaraza koju
godinu kasnije posušilo se još nekoliko stabala. Jedno po jedno. Napokon je
došao red i na hrastić, koji je i sam, oslobođen bršljana, prebrzo i previše
izrastao. Kada je on postao panj, šuma kao da je odjednom prodisala: u daljini
panorame odjednom su se u vis protegle okomice dva raskošna čempresa, a u
desnom se uglu još sivio zapušten nekad slavni hotelski kompleks, urušen
najprije ekonomski pa građevinski, toliko da jeprikazan u Kamenim
spavačima što ga je zarastala džungla nekad kultivirana bilja, a vlasnik
očekivao dodatne povlastice do odluke da li da ruglo smije posve srušiti ili
obnoviti, kad se već tvrdi kako je to nacionalna arhitektonska baština.
Kada smo po našoj šumici brali lovor i drugo mirisno raslinje te osušene otpale grančice za aranžmane, uočili smo da oko panjeva ništa ne raste, da po njima niti rastu gljive niti pužu mravi, nego da sve miriši na naftu. Drvo su njome zacijelo zalijevali u posezoni, kad ni jedan fini nos neće uočili smrad. Otpočetka smo znali da mi iznajmljivati nećemo, da nam to nije ulaganje, nego da ćemo se, kontinentalci kao kontinentalci, samo pokušati opustiti se u morskom ambijentu i, barem ljeti, pogledati na svijet iz druge perspektive. Palo nam je na pamet da, kad smo već tu, šumu otkupimo, samo da bude lijepa i da je ostave rasti, barem dok dolazimo na otok. Mogli bi domaći podno nje urediti dječje igralište s ljuljačkama, pješčanikom i klupama. Graditelj naših apartmana dugim čekanjem već je stekao pravo prvokupa, ali ni on Amerikanca, tvrdio je, ne uspijeva nagovoriti na prodaju
Ovoga smo ljeta krenuli na ljetovanje nešto kasnije, kad je došao naš red. Otvarajući ujutro škrilje nisam se usudila izgovoriti naglas noćašnju moru sa šumicom. Umjesto stabala, pred našom se kućom izvila još jedna, neplanirana kućerina. Kričava, šumski zelena.
Gda je Anka očla Bogu na račun, jesem se najprvo rasplakala. Jesem
bome. Pak bi ti i za pesa bilo žal da si žnem tulke leta tak blizu kej ja žnu,
ne prek plota neg prek ceste. Očli smo i na sprevod, a gda smo išli domom moj
me je bome i nasmejal pitajuč me kej si mislim kej je buju deli na spomenik,
morti slikicu z našem regalčekom.
– A kej se Anka i ti ne spominate? – sem se setila kak me pita
onomad trejta suseda.
– Neče se ona zdenu spominati… – velim, a ona se čudi:
– Pak nesi ni z sestru bila dobra tak kak z tobu, a ona se baš nema z ludmi.
– A takva je.
Nu je moj još nekak i pretrpel radi mene, al nejnoga nikak ne mogel. Niš kej su
se obedva priženili, ove k meni, a one k ne. Prek poceka v hižu ne bi on nemu
dal da se nega pitalo, al, kej buš, nemreš susedu zapreti ni lesu ni kapiju. I
pokumili smo se. I čeri su nam se isto jeno leto zrodile i zajeno su išle v
školu i kej buš.
– Al zakej se ne spominate? – pita ona pak.
Nes bome znala kej bi je povedati.
Pripovedalo se je, a niko tomu ne puno veruval, dogda Anka ne došla k nam po,
kak je rekla, jake važne stvari. A nam su baš dopelali meblim za onu još jenu
praznu sobu v hiže. Nesmo prede imeli čas, kak se to veli, gda nemaš penez. A i
to smo kupili na najdukše kej se moglo rastegnuti. Na akcije, prek kataloga,
se lepo složeno v škatula, kej su i same tak lepe da ti je je šteta hititi.
Deske i deskice i puno kojekakve šarafov i vuz to ti pošeleju sliku da nemreš
krivo zašarafiti. Moreju ti i oni, ak platiš.
Rekla je Anka da nam bu mam povedala da je potlam ne bi zamerili.
Moremo je reči i da i ne, kak god bumo šteli. Da se prede neg znami ne
spominala ni z svojemi doma, ne zna ni kej bi je nejni rekli. Morti i da sem
bedasta, je rekla. Valda smo več imeli čuti da niova Zlatica za dečka ima sina
od onoga kej je negda bil precednik opčine, jeno dva-tri put. I on bi štel
dojti ze svojemi, da bi se starci spoznali, da vidiju je li bi se oni mogli
zeti. Morti buju, a morti i ne buju, kej čovek more znati, je rekla. A znamo
kak je prine doma, sirotina kak smo si i sami. Hiža je kakva je, imaju de biti,
al si, kej bi čovek rekel, če im ko dojde, poprav nema de ni sesti. Pak si je
mislila, kak je vidla da su nam baš dovezli te meblin kej ga je zdenu gledela v
nekakve knige i, da si moreju, bi si ga i ona bome zebrala, je l bi jim šteli
posuditi meblin. Samo za tu subotu. Čim gosti prejdeju, mam buju nam ga vrnuli.
Ne bi mi z tem imeli nikakvoga posla.
– Tak i tak ga još nesmo ni raspakerali… – rekla sem svojemu. Kakov je, mam si
je mislil da smo se nas dve se več dogovorile.
– Pa kej vi ste, žene, poludele? Sem videl da se posuđiva kladivec, cukor,
ulje, al nes nigla videl da bi neko meblin posuđival. Stol, klupu, štokrlin još
kak tak, če baš sfali gda je hiža puna ludi za svadbu, krstitke jel za karmine,
al celi meblin…
Sem rekla Anke naj ona ide doma, da se i mi doma najprvo moramo pospominati.
Nikak ne štela otiti, neg je rekla da vidi da moj nema cajta za šarafiti
meblin, a da je nejni siromak ionak bez posla i da je za to spreten, da bi nam
ionak priskočil če bi ga popitali, a sigorno bi, pak se zajeno delamo…
Gda je negda nanegda komej otišla, sem svojemu rekla kak mu Anka bome lepo govori. Dva-tri dana smo se bome pogađali i bi se mi pogađali još, da je bilo gda. Anka je saki dan dohađala popitavat jel ima kej novo.
– Niš meblinu ne, da ne misliš – mi je šeptala Anka. – Ludi su se setili da bi došli, nemremo reči da naj ne dojdeju, a nemamo tulko cajta da bi naručili i čekali da nam dopelaju meblin. I sama znaš kulko ste ga vi čekali. Mi bi si ionak kupili nekej jeftinešega, tulko da je, da ne prazno. Ja sem svojemu prenašala kej mi Anka govori. Mi se smilela. Onda je moj, mi se čini v petek, rekel da naj vrag jebe i ne i meblin, nam ne sila dan jel dva pričekati kej smo petnajst let zajnu sobu imeli za špajzu.
Odnesli su škatule v mraku, da je baš drugi susedi ne glediju, ne moraju si znati. Najvekše škatule odvezli su na trkaču. Celu su noč svetili i šarafili. Anka me je vjutre tobož na kavu pozvala, a da bi vidla kak jim naš meblin lepo paše. Pod jobluk do ceste su deli kauč, trosed kej se razvleče kej klup rasklapača, a z sake strane po fotelju i sredi mali stol, tam malo dale stol visoki za jesti, isto za razleči, z šest stolcov i postrane regalček de si metneš televizor. Gda sem mu to povedala, moj mi je mam rekel da kej bi jim štela morti i televizor odnesti. Ne znam kej bi mi rekel da sem mu povedala da sem se setila i novoga tepiha, kej sem ga pripasala vuz meblštof, z cveteki, a, sem mislila, gda sem več kupila firange na šipkovače, samo i to sporubim, da jim v sobu ne glediju baš z ceste. Imela sem v jormaru i matrijal za koperdeku i za vankušeke, naj se i ne šari. Sem je i to skrojila, spošila. Dopodne smo se lepo priflancale. Ne tulko zajnu, neg sem tu niovu malu držala na krstu. I onda sem obedvem još i po suknu zešila: imela sem reslov kej sem je kupuvala na kile, a imela sem i mašinu, pa kej ne bi?
I došli su snuboki, sredi mosta su auto navezli, poprav lepi
veliki. Sem svojemu rekla kak ne buju susedi zaboraveli kak smo jim priskočili
i gda im dete ode tak dobro zamuž.
–Aaaa – samo je zabrundal.
Vjutre je Anka k mene došla na kavu i rekla naj des ne kuvam, naj
si lepo dojdemo na obed. Ostalo je od snočka, sega je nakuvala. Bome i je: i
kuvanoga i pečenoga, i mesa i juve i šalate i kolačev, če i ne bila vu tom
spretna. Lepo smo se najeli.
–K druge nedele smo pozvani k nem – nam je rekla Anka. – Samo naj
se deca zemeju… Voliju se, ona nega i više neg on nu. I veliju da niš ne treba
kupuvati, naj se samo povenčaju. Imaju sega, a nemaju nikoga neg nega, več su
stari i šteli bi nuke. Vidi jim se naša čer lepa i dobra…
Nesu zato mam vrnuli mebl. Niš Anka ne rekla, nesem ni ja, al sem si mislila: pa kej, buju, nebu meblim nikam pobegel.
Onda je rekla da prijateli pak buju došli. I da bi najbole bilo da
si mi naručimo novi meblin, nam ne sila, a nem je, ko bi si mislil da se peju
mam zaručivat i mam ženit. A onda je zgledelo da se ide k tomu da bu skorom i
svadba. I meblin poprav nikak i nikak vrnuti.
Sem rekla Anke da zna kakov je moj da bi, kak je da je, bilo
najbole da meblin prevezu nazaj.
– Kej misliš da ti ga nemo vrnuli? – se je Anka nasmejala. I kej sem je mogla
na to povedati? Onda je, gda su već jeno-dva-tri put dečko i negvi bili prine,
a ovi prine, rekla kak bu svadba brzo, da je več se dogovoreno. I če bi još
koji dan…
– A kej imamo čekati? Kej za poštejne ne bilo dost!? – ne se moj mogel naprečuditi. – Da si mi kupimo novi meblin, a nem ostavimo one? Nesu si valda mislili da bumo otplačivali i te i one!? Nes ni ja banka… – Nekej je rekla Anka da bi nam, če očemo, svinče zranili… – Pa za te ti meblin ne dost ni prasica z pajceki, ni celi niov svinec! – srdil se je moj. – Da ne mislila da bi jim mi, kej kumi, meblin pod dare ostavili!? Kej bi tekar rekel da je znal da nas očeju još jemput pokumiti za ženidbu. Ne brez dobroga računa
A gda sem, ne mi to baš bilo lepo, Anke rekla da bi trebalo meblin
sejeno dovesti nazaj, mi je rekla da kej bi mi šteli, da ionak ne naš kej ga
još nesmo otplatili. Moj je naviral name, nesmo se jemput posvadili, neče i
neče čuti za niš drugo nego oče meblin domom. Anka je rekla da gda je tak, naj
si onda te škart sami nosimo.
Moj je kej pobedastel. Ne dal ni mene da idem žnem, sam je sredi
beloga dana zel traktor i prikolicu i najemput prevezel celu sobu. Kej da
prevaža dare. Kak mu se je samo dalo paliti ferguson za iti prek ceste sim i
tam, z jenoga dvorišča v drugo!?
– Kej su ti rekli? – sem ga dočekala.
– Niš! Kej bi rekli!? Anka mi je snela firange na karniše. Samo sem ju pital de
su škatule.
– I škatule si dovezel domom? – nesem mogla neg se nasmejati, al tak da me moj ne vidi. – Da ne košta kulko košta, najrajše bi se zapalil da ga ni ne gledim. – Naj biti bedast, meblin kej meblin, kištra kej kištra. Soba nam je potle tulke leta kak smo hižu naredili puna i čistom lepa. Nameščena. Al gda god sednem da bi gledela vesti jel film, setim se da su i oni več tak sedeli, a gda bi jeli, da su i oni tak sedeli. Kej da je z druge ruke.
I setim se kak smo se negda Anka i ja spominale prek ceste, ona z svojega, a ja z svojega jobluka jel prek lese. Sad samo pogledim prek firangi. Negda je znala, kak bi moj rekel, prek jobluka na pola dana ciceke obesiti i gledeti ko ide po ceste, a sad ni na dvorišču v lad ne sedne. Da me ne bi vidla, valda.
Kak je moj odvezel meblin, mam se ne štela z nami, ni z menu spominati. Nesu nas ni na kavu ni na svadbu zvali, a kamoli da bi nas, kak su šteli, pokumili. Ja sem kumice novce poslala z poštu, ni fala mi ne odvrnula. Ne dugo ni trajalo kak je kumička prešla zamuž, nesmo ni meblin dospeli otplatiti, vrnula se je domom. Imela sem čuti da Anka govori da smo mi krivi kej su im se deca razišla. Imela bi je bogme na to kej za reči, bome bi me imela kej za čuti. Da se oče prespomenuti. Ne bum ni ja ne reč prva pregovorila, nesem ja od ne zašutela. Pa kej se boji da bumo okolo pripovedali? Takvu sramotu!? Ne bome našu! Pak nesmo dare vozili. Ne meni tulko do spominajna, neg da mi je samo znati kej su zetu onda povedali kej su z meblinom.
klupa rasklapača – starinska
klupa koja se mogla pretvoriti, rasklopiti u ležaj
regalček – komodica,
regalčić, stalažica, lajdlin
meblštof – deblji
materijal kojim se presvlačio namještaj firange na šipkovače – zavjese s motivom ruža
koperdeka – ukrasni prekrivač za postelju
vankušek – jastučić
spošiti – sašiti
Od djetinjstva skupljam zvonce i zvončiće. Božićna „Zvončići, zvončići“ nikako mi nije najdraža pjesma. Draži su mi – Cinkuši. Osobito otkad su me razveselili uvrštavanjem moje pjesme iz prve zbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“, CIP, 1990.,te iz “Kajkavske čitanke Božice Brkan”, Acumen, 2012., koja je i dopunska literatura za hrvatski u srednjim školama, na svoj najnoviji folk/rock album „Bog nam greh oprosti“, Mast Produkcija. Nisam još dobila autorski primjerak, ali čitam u Jutarnjem recenziju na cijeloj stranici uoči njihova današnjeg koncerta u Močvari. Aleksandar Dragaš opisuje pjesmu „odjavnom, vehementnom“ a cijeli album: „Nisu to smrtni grehi nego fajn popevke Cinkuša!“ Čestitke moćnim i inspirativnim Cinkušima, koji kao rijetko tko kajkavsku baštinu donose na moderan način. Veselim se da su im i moji stihovi bili inspirativni. Sigurno se i ne sjećaju da smo čak zajedno nastupali na našim počecima.
Božica Brkan
molitva
jebal te cucek šari kurtasti
i vrag te jebi
jeblo te kej ima i noge i roge
jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo nevolice te krčile
zmija ti oči spila bog dej črvi te jeli
pesi ti čreva razlekli bog dej bog mi grej oprosti
(2.VI. i 18.X. 1986. te 13. I.1987.)
Dodajem na kraju i link na blog Umjesto kave Božice Brkan od 14. veljače 2019. o psovkama i psovanju.
Naslovnica nesvakidašnje slikovnice Jasne Horvat i Petre Brnardić
Na 6. Hrvatskoj književnoj Panoniji u Budimpešti početkom prosinca imala sam priliku poslušati i predstavljanje slikovnice Perunika, Ljevak, 2023. Napisala ju je nagrađivana književnica, znanstvenica i multimedijalna umjetnica Osječanka Jasna Horvat. Poslije Zagrebačkih književnih razgovora posvećenih odnosu književnosti i umjetne inteligencije na kojima se predstavila izlaganjem o svojim povijesnim romanima i sličnim projektima, na vrlo zanimljiv, kreativni, posve marketinški pristup, očekivala sam promociju s velikim zanimanjem.
Jasna Horvat čita Peruniku (Foto Miljenko Brezak)
Zanimalo me je, dakako, hoće li knjiga biti po mjeri mojemu, još malenom, ali čitanju i slušanju sklonom unučiću Adrianu, ali ponajprije tema posvećena biljci itekako mi bliskoj iz vremena urednikovanja u nekadašnjem Večernjakovu prilog četvrtkom Vrt, onoga za koji me je za najbolji novinski prilog u 2000. HND nagradio Marijom Jurić Zagorkom. Objavljivala sam, pa i pisala o tome kako je moj predani suradnik nestor hrvatskoga pejsažnog oblikovanja, kombinacija Don Quijotea i samurajaDragutin Kiš zamislio i provodio projekt iris croatica, perunika kao hrvatski nacionalni cvijet, gurajući ga sve do Japana, gdje je na izložbi Japan Flora 2000 predstavio simbolički hrvatski vrt s primoštenskim terasama vinove loze i iris croaticom, a u domovini godinama ga pokušavao nacionalno i međunarodno zaštititi i obnoviti. Razmjenom gomolja pokrenuli smo sadnju perunike u vrtovima po cijeloj Hrvatskoj, a u Donjoj Stubici zasađen je prvi Hrvatski vrt perunike, najprije nekoliko puta seljen, dok konačno nije zapušten.
Prezentacija slikovnice i izmaštanoga praslavenskog svijeta (Foto Miljenko Brezak)
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2010., baš u godini Kiševe smrti, peruniku je proglasila hrvatskim nacionalnim cvijetom, a zahvaljujući majstorici iz Osijeka bajkoviti cvijet iris croatica – žuti je iris germanica! – gladiola, sabljica, mačinec… oživljava kao Perunika, Strijelka, Bogiša, Ljelja… u neobičnoj knjizi za mlade na tragu najpopularnijih svjetskih bestselera poput, primjerice, serijala o Harryju Potteru, Igrama prijestolja, Gospodara prstenova i sličnih. Jasna Horvat čitala nam je iz slikovnice i vrtjela prezentaciju kako bi nam približila izmaštani svijet o mitskoj junakinji, hrabroj ratnici i odvažnoj kćeći dobroga diva Svitogora. Tumači:
Vitkoga tijela nalik je na strijelu i munje kojima se Perun javlja s nebeskih prostranstava. U mladim danima nazivana je Strijelkom, Sabljicom, Ljeljom i Ljeljujom, a nakon udaje za Peruna, boga munja i gromova, odaziva se na ime Bogiša i Perunika. Perun i Perunika zemaljski svijet nadgledaju s neba, obilazeći ga u svojim vatrenim kočijama. Ondje gdje je nestao red i pravda, Perun udara svojim munjama i gromovima. Na mjestu udara Perunove strijele niče Perunika u obliku cvijeta. A bojama oprave šalje poruku svakome tko je ugleda. Odjevena u bijelo, Perunika je čista i bezbrižna, u žutoj opravi, Perunika je strastvena ili ljubomorna, ako je u ljubičastoj, šalje mudrost i razboritost, dok plavom širi vjeru i nadu u bolju budućnost.
Bogovi predstavljeni u Perunici
Ukratko, spisateljica oživljava drevna, praslavenska vremena i vjerovanja s božanstvima poput vrhovnika Svaroga, sina mu Peruna te divova zloglasnoga Leđana, svjetlonosnog Ognjana, dobrog diva Svitogora i sina mu Kraka, Strijelkina brata… Kada odbija prosca Leđana, dolazi do borbe u kojoj strada dobri div Svitogor. Tu priča ne završava, pa valja pročitati i pogledati Jasninu Peruniku, u kojoj ćete, uz spomenute, upoznati i carstvo u Temnavi, bezdansku Troglavu utvrdu, sedmoricu sinova Vladimira, Tomislava, Radoslava, Višeslava, Zdeslava, Držislava i Miroslava. Da se ne biste izgubili u tome svijetu, slijedi Kazalo likova od Alemperke, zlatoperne ptica pripovjedačice vrhovnoga božanstva Svaroga, koja sjedi na vrhu Svjetskoga stabla u gnijezdu na sedmom katu Svitave, do Svjetskoga stabla, koje je pri stvaranju svijeta posadio Svarog. Ono veže (i istodobno razdjeljuje) nebo, zemlju i podzemne prostore Bezdana. U krošnji se nalazi Nav, a iz stabla kaplje medovina kojom se pomlađuju bogovi i stanovnici Nava. Uz Svjetsko stablo nalazi se izvor Žive vode koji ozdravljuje te gajevi bogova. Do njega su i vile suđenice. Žile mu zadiru u tamno zarstvo Crnoboga dopirući do pod same metalne dvore u Temnavi. Vjerovalo se kako je Svjetsko stablo jasenovo stablo (ponekad jela) te kako je ono osovina svijeta.
Iz slikovnice: Perunikini i Perunovi sinovi
Možete doznati i kako se Svitava nalazi u Navu, carstvu Svarogovu,
na krošnji Svjetskoga stabla, ili da je Temnava Crnobogova mračna utvrda
metalnih zidova smještena u Bezdanu pod korijenom Svjetskoga stabla.Trebalo je sve to izmaštati! No, biografija Jasne Horvat otkriva kako je u
književnost za mlade ušla upravo mitološkim temama. Izgubljena vila
(2002.) prikazana je i u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, u zbirci pripovjedaka
Alemperkina kazivanja (2005.) spisateljica preuzima ulogu Alemperke,
sveznajuće pripovjedačice, i donosi hrvatski mitološki Panteon, čemu se vraća u
Perunici. U međuvremenu u romanu Krijesnica (2014.) opisuje kako glavne
junake dvojicu učenika avanture odvode u svijet vila i drugih nevidljivih bila.
No, Jasna Horvat oživjela je vrlo uspješno i hrvatsku glagoljicu, a za nas
odrasle stvorila više knjiga putopisne proze, romane Az i OSvojski,
Akademski bonton /(Ne)pisana pravila akademske zajednice (2022.), s
Josipom Mijoč i Ivanom Plaščakom Dvorac Ars Eugenum/atraktorskom biseru
ususret (2023.) itd.
Perunika kako je predstavljena u Perunici
Kao što nas je gospon Kiš (1924.-2010.), rođeni
Našičanin, riječju i slikom podsjećao kako je nešto izgledalo u svoja
najbolja vremena i kako bi uz malo truda i upornosti moglo izgledati ponovno
obnovljeno, ako nikako drugačije slikarski je, akvarelima, dočaravao svoje
izmaštane parkove oživljavajući od opatijskoga s kamelijama, velecvijeta
Mediterana, ilisamostanski šibenski vrt do zamisli o sadnji
trešanja u trešnjevačkom parku, i dvije umjetnice, Jasna Horvat tekstom i ilustratorica Petra Brnardić bujnom slikom
oživljavaju mitski, bajkovit svijet iz prošlosti našim mladim čitateljima
otkrivajući ljepotu oko sebe, raskoš boja i oblika, navodeći ih na maštanja o
drugim, budućim nadajmo se boljim svjetovima i junacima.
Čitanje Perunike u troje pod božićnim borom: ili Adrian s mamom i tatom (Foto Božica Brkan)
Knjiga Frane Para Geometrija Melankolije (geometrijska analiza dva bakroreza Albrechta Dürera), Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2021. bila je temom prošlotjedne Tribine Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Ilica 34 (iti do kraja dvorišča, pak štengicama vu vrt!) zaista je rijetko ispunjena toliko, pogotovo tako zanimljivim i probranim slušateljstvom: likovnjacima grafičarima, studentima, kajkavcima… I takvim sadržajem i takvim ozračjem, posveti autoru, sveučilišnom profesoru u miru Franu Paru, akademskom slikaru grafičaru.
Naslovnica jedinstvene Parove knjige nadahnute Durerom
Frane Paro (Zagreb, 1940.) – akademski slikar grafičar, sveučilišni prof. ALU u mir.; umjetnik i znanstvenik, istraživač tiskarstva u razdoblju inkunabula. Najveći je znalac u nas tipografije prvog hrvatskog tiskarskog znaka Blaža Baromića i drugih tiskarskih znakova. Autor je 10-ak značajnih djela/monografija o ranom knjigotiskarstvu, glagoljici i grafici (od knjige Grafika: Marginalije u crno-bijelom, 1993., tri izdanja glasovite Glagoljske početnice – 1997. i 2010., dviju jedinstvenih monografija Nevidljiva tipografija, I, II – 2012. i 2016., sve do Geometrije Melankolije – geometrijske analize dva Dürerova bakroreza, 2021., analize Svete geometrije u knjizi Petroglifi na pročelju Zborne crkve Uznesenja Marijina u Pagu, 2022. ….). Autor je replike Gutenbergove preše; prema njegovim studijama i nacrtima izrađene su rekonstrukcije dviju renesansnih knjigotiskarskih preša za Katedru Čakavskog sabora Roč, 2000. – pisala sam o tome na svom blogu Umjesto kave te za Vrbničku grafičku akademiju, 2003. Priredio je/objavio 8 mapa – 3 grafičke i 5 grafičko-pjesničkih, 3 veća kataloga-priručnika. Autor je svečane zavjese Istarskog narodnog kazališta u Puli, glagoljskih fontova Misal i Brevijar. Priredio je 42 samostalne izložbe u zemlji i inozemstvu, sudjelujući u brojnim skupnim; bio je autor i voditelj poslijediplomskog i doktorskog studija grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu; autor je likovne opreme/redizajna naslovnice časopisa Kaj i posebnih izdanja biblioteka Kajkavskoga spravišča, osobito one Kaj & ča: Susreti – primjerice, devete u nizu Breberika & Eklektika Božice Bran i Borisa Domagoja Biletića iz 2022. – te loga Kajkavskoga spravišča i Galerije Kaj. Vrlo je djelotvoran i svestrani član Kajkavskoga spravišča od 1984. i dopredsjednik od 2019.
S predstavljanja; Boris Beck, Jagor Bučan i Frane Paro (Foto Zdenka Kozić)
O Paru je govorio redoviti prof. art. Jagor Bučan predstavivši otisnutu, a zagubljenu (!?) knjigu Geografija melankolije,geometrijska analiza dva Dürerova bakroreza Melencolia I i Sv. Jeronim, odnosno, kako je istaknuo, jedinstvenu studiju značajnu u svjetskim razmjerima. Paro ne interpretira nego opisuje Dürerov (1471.-1528.) postupak, tajne (zajedničkoga im!) zanata, raspravlja o nevidljivu sloju grafike velikoga majstora, o nenacrtanu dijelu prostora, o estetskom doživljaju koji i nije moguće izreći riječima.
Publika puna poštovanja za autora i temu (Foto Božica Brkan)
Dürerovim
djelima Paro pristupa s manje uobičajene, odnosno teže pristupačne strane.
Polazište tom pristupu nije u povijesti umjetnosti, tehnologiji grafičkih
umijeća, ili teorijama umjetničkog stvaralaštva već u vizualizaciji dekodiranog
podteksta, odnosno prikazu dekompozicije likovnog djela. Geometrijskim
sredstvima i alatima razotkriva se nevidljiva čvrsto strukturirana potka
umjetničkog djela. Riječ je o otkrivanju Dürerova dubokog poznavanja jednog
ogranka primijenjene geometrije koji se najčešće naziva sakralna geometrija
ili sveta geometrija. Kao malo tko prije njega, Dürer je to znanje
ingeniozno utkao u kompoziciju dva analizirana bakroreza.
Parovi, Marija i Frane (Foto Zdenka Kozić)
Ističe se
kako Parova knjiga otkriva stvarnost djela s njegove druge, nevidljive strane i
pokazuje kako ta nevidljiva strana nije ništa manje stvarna od vidljive. Ona
nije samo formalni kostur već se dobrim dijelom prepleće i s idejnom
(simboličkom) potkom analiziranih djela.
Melencolia velikoga majstora
U Melencoliji,
u kompoziciji svih njenih elemenata, Dürer koristi oktogonsku (√2 +1) i
pentagonsku geometriju (√5 -1), odnosno proporcije srebrenog i zlatnog reza, a
u kompoziciji Sv. Jeronima to je heksagonska geometrija (√3). Iz
geometrije osmerokuta uzima format za oba bakroreza, te veličine dvaju
najupadljivijih likova – kruga (kugla) i kvadrata (magični kvadrat).
Duplerica iz Parove knjige
Knjige s
prikazanom metodom analize umjetničkog djela vrlo su rijetke u nas i u svijetu,
tumače znalci. Ta metoda razvila se iz tzv. astroarheologije koja
sredstvima suvremene znanosti rekreira znanja quadriviuma (muzika,
aritmetika, geometrija i astronomija) iz srednjevjekovnog obrazovnog sustava u septem
artes liberales. Radi se o proučavanju orijentacije u prostoru i proporcija
velikih i malih svetišta: tumula i grobnica, piramida i hramova, odnosno o
njihovom odnosu prema nebeskim pojavama – kretanju sunca i mjeseca tijekom
godine. Na terenu, u graditeljskom planu, te pojave fiksirale su se u odnosima
elementarnih geometrijskih oblika – kruga, kvadrata i trokuta.
Nastavak o grafici i u ćaskanju (Foto Zdenka Kozić)
Paro otkriva
Dürerovo duboko poznavanje antiknih znanja Euklida, Platona i Pitagore koje je
majstor skrio virtuoznom graverskom izvedbom svih detalja u analiziranim bakrorezima,
a osobito je zanimljiva i zbog toga što na 118 stranica sadrži 139 ilustracija
od kojih su 93 Parove geometrijske dekonstrukcije bakroreza.
Profesor Paro: ne melankolija nego koncentracija (Foto Zdenka Kozić)
I za nas manje upućene Paro je zanimljivo i nadahnuto govorio o fascinaciji melankolijom, melencoliom, uopće, o tome kako umjetnici, unatoč postojanju brojnih drugih tema, cijeli život posvećuju samo jednoj. MelencoliaI. je tako Dürerova testamentalna slika, ali zašto – nema odgovora.
Lutnjist Igor Paro ozvučio je vrijeme velikoga majstora (Foto Božica Brkan)
Na renesansnoj lutnji glazbenik Igor Paro prigodno je ozvučio Dürerovo
vrijeme izvevši Mille regretz i Cum santo spiritu Josquina
Despreza u obradama za lutnju njemačkoga lunjista Hansa Newsidlera, Nürnberg
1536.
Tribinu je vodio izv. prof. dr. sc. Boris Beck, predsjednik Kajkavskoga spravišča. U takvim izuzetnim prilikama i doživljajima ne mogu ne zapitati se kako to da ni jedan medij nije u tome vidio priliku ni za kratak novinski izvještaj.
Sretno smo
se vratili iz Budimpešte s vrlo uspjele, rekla bih i umjetnički najkvalitetnije
dosad, 6. Hrvatske književne Panonije. Zahvaljujem Timei Škrlin Šakan, ravnateljica Croatice
nonproft kft., i Mirku Ćuriću, dopredsjedniku Društva hrvatskih književnika i
predsjedniku Ogranka Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, koji
taj festival hrvatskih književnika iz šest zemalja uz potporu Ministarstva
kulture i medija ustrajno priređuju u suradnji sa Znanstvenim zavodom Hrvata u
Mađarskoj Pečuh, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, HOŠIG-om (Hrvatskim
vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom) Budimpešta, Panonskim institutom Pinkovac
i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata Đakovo. Sjajno druženje sa sjajnim
kolegama uz čitanje odlične i zanimljive književnosti. Hrvatska riječ, kako se
čulo, bolje zvući u inozemstvu. Osobito se ponosim izložbom Hrvatski
književnici Miljenka Brezaka, koju je uz druge, otvorio veleposlanik RH u
Mađarskoj Mladen Andrlić, na čemu i njemu i njegovoj ekipi srdačno
zahvaljujemo.
Na otvorenju 6. Hrvatske književne Panonije i izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka u Croatiji je govorio veleposlanik RH u Mađarskoj Mladen Andrlić (Foto Miljenko Brezak)Sudionici 6. Hrvatske književne Panonije Miljenko Brezak uoči otvorenja svoje treće, budimpeštanske izložbe (Foto Božica Brkan)
S web stranice Društva hrvatskih književnika prenosimo cjeloviti tekst:
Neka od predstavljenih novih izdanja na hrvatskome iz šest zemalja (Foto Miljenko Brezak)Publika je uvijek zainteresirana (Foto Miljenko Brezak)
Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike
Hrvatske u Budimpešti je 30. studenog i 1. prosinca 2023. održana VI.
Hrvatska književna Panonija koju priređuju Croatica nonproft kft.,
Budimpešta, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak
slavonsko-baranjsko-srijemski u suradnji sa Znanstvenim zavodom Hrvata u
Mađarskoj Pečuh, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica,
HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom) Budimpešta,
Panonskim institutom, Pinkovac i Srednjom strukovnom školom Antuna
Horvata, Đakovo.
S okrugoga stola glavni organizatori skupa Timea Škrlin Šakan i Mirko Ćurić (Foto Miljenko Brezak)
Ovogodišnji program bio je najbogatiji brojem sudionika i i
programskih sadržaja te je prema ocjeni medija i publike, proglašen
najuspjelijim izdanjem ove manifestacije koja okuplja hrvatske
književnike, umjetnike, nastavnike i učenice iz pet panonskih zemalja.
Goran Rem zanimljivo je predstavio Katalin Ladik i avangardu njezina vremena (Foto Miljenko Brezak)
Program je otvoren izložbom fotoportreta hrvatskih književnika
zagrebačkog fotografa Miljenka Brezaka. Uvodno se sudionicima,
uzvanicima i publici obratila ravnateljica Croatice Timea Škrlin Šakan,
koja je pozdravila uzvanike među kojima su bili veleposlanik RH u
Mađarskoj dr. Milan Andrlić, diplomatski savjetnik u veleposlanstvu RH
Bruno Lopandić, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj dr.
Stjepan Blažetin, dopredsjednik DHK dr. Mirko Ćurić, predsjednik
Panonskog instituta dr. Rober Hajszan i drugi. Na izložbi je
predstavljeno 26 fotoportreta hrvatskih književnika i književnica, a o
autoru Miljenku Brezaku govorili su Mirko Ćurić i Božica Brkan čiji je
književni rad bio motivacija autoru da započne skupljati svoju kolekciju
fotoportreta. Izložbu prati i katalog u kojem su tekstove napisali
Ćurić i Brkan. Autor se zahvalio suorganizatorima i matičnom zagrebačkom
Foto klubu, koji je žirirao izložbu te je pomogao u tehničkom opremanju
i priređivanju izložbe.
Izložbu je otvorio veleposlanik Andrlić, koji je pozdravio u ime
ministrice kulture i medija dr. Nine Obuljen Koržinek, kao njen
izaslanik. Istaknuo je kako su Ministarstvo kulture i medija kao i
veleposlanstvo prepoznali važnost ovog događanja, koje pokazuje snagu
hrvatske književnosti i umjetnosti i uspješno šest godina okuplja u
Budimpešti hrvatske umjetnike iz pet zemalja.
Stjepan Blažetin, znanstvenik i pjesnik iz Pečuha (Foto Miljenko Brezak)
Na okruglom stolu o stanju nakladništva, knjiga i časopisa u
panonskom prostoru sudjelovali su Timea Šakan Škrlin (Croatica,
Budimpešta), Mirko Ćurić (DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski,
Osijek), Stjepan Blažetin (Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh),
Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac), i Milica Taradžija
(Zornica nova, Pečuh). Pokazalo se kako je produkcija, unatoč svim
poteškoćama, kvalitetna, brojna izdanjima, raznolika i pronalazi putove
do čitatelja.
Osječanka Jasna Horvat (Foto Miljenko Brezak)
Središnji dio programa prvoga dana pripao je predstavljanju znamenite
mađarske pjesnikinje i performerice Katalin Ladik (Budimpešta, 1942.)
koja se predstavila svojom fonetskom poezijom na hrvatskom i mađarskom
jeziku, a o njenom, radu je nadahnuto govorio Goran Rem.
U glazbenom dijelu programa Sanja Hajduković i Kruno Štrk (Đakovo)
izveli su pjesmu Adama Rajzla Neznanka iz vlaka koju je uglazbio Ane
Janković .
Brankica Bošnjak i Mirko Ćurić (Foto Miljenko Brezak)
Potom su svoje književne tekstove budimpeštanskoj publici
interpretirali Stjepan Blažetin (Pečuh), Božica Brkan (Zagreb),
Brankica Bošnjak (Bizovac), Mirko Ćurić (Đakovo), Robert Hajszan
(Pinkovac), Milan Kovač (Budimpešta), Jasna Horvat (Osijek), Nevena
Baštovanović Mlinko (Subotica), Goran Rem (Osijek), Paula Rem (Osijek) i
Joso Živković (Orašje).
Paula Rem, treći književni naraštaj u obitelji (Foto Miljenko Brezak)
Prvi dan programa završio je multimedijalnim performansom Voyage s Matošem, Književno-teatarskog kružoka HKC Bunjevačko kolo Subotica, koji su izveli Zoltan Sič, Vedran Peić, i Nevena Mlinko Baštovanović, dok je glazbenu podlogu osigurala Emina Tikvicki.
Nevena Baštovanović Mlinko iz Subotice (foto Miljenko Brezak)
Drugoga dana program se odvijao u Hrvatskoj gimnaziji u Budimpešti. U
Školskoj knjižnici je održan književno-glazbeni i književno-edukativni
program koji je vodio Mirko Ćurić. Okupljene je pozdravila ravnateljica
HOŠIG-a Anna Gojtan, a u glazbenom dijelu programa nastupili su Sanja
Hajduković i Kruno Štrk (Đakovo).
Multimedijalni performans o Matošu subotičkoga HKC Bunjevačko kola (Foto Miljenko Brezak)
Predstavljena je nova slikovnica Jasne Horvat na temu starohrvatske
mitologije Perunika (Naklada Ljevak, 2022). Stjepan Blažetin je čitao
svoje pjesme na mađarskom i hrvatskom jeziku i govorio o prevođenju
vlastitih stihova, a Paula Rem je čitala priče iz svoje zbirke Zlatna
hrvatska mladež. Nakon predstavljanja razgovaralo se s učenicima i
nastavnicama Škole, vidjelo se što i kako čitaju, na kojim jezicima te
zaključilo kako ovakvi dragocjeni susreti pomažu približavanju hrvatske
književnosti i hrvatskog jezika tamo gdje su njeni dionici udaljeni od
matice i imaju manje informacija i susreta ovakve vrste.
Dio s učeničkoga predstavljanja u HOŠIG-u (Foto Miljenko Brezak)
Kraj programa pripao je učenicima đakovačke Srednje strukovne škole
Antuna Horvata koji su s učenicima HOŠIGa-a odradili kulinarske
radionice i kuharsko natjecanje te prigodan kulturni program uz nastup
tamburaša koji su izveli tradicionalne slavonske pjesme.
U hladnoj dvorani Pučkoga doma u Križu 8. prosinca dušu mi je zagrijala učenica 2. razreda tamošnje, i moje gimnazije Lorena Halambek odličnim čitanjem ulomka moje kratke priče Plovidba Miss Ternine, objavljene 2014. u Večernjakovoj kratkoj priči Ranko Marinkovići potom u zbirci kratkih priča Umrežena 2015. Kao i također
pročitani književni tekstovi Josipa Badalića (o trninovkama u Vezišću!) te
Tihomira Mraovića, nadahnuta je našom znamenitom, svjetski uglednom zavičajkom
Milkom Trninom. Pisala sam o trenutku kad umjetnik izgubi svoju stvaralačku moć
i kad se sopranistica, vagnerijanka s pozornice Metropoliana, samo jedne od svjetskih
bina koje je osvojila, uoči Prvoga svjetskog rata vraća u Agram, gdje se
živjeti do 1941., posvećena pedagoškom i humanitarnom radu.
Kriška gimnazijalka Lorena Halambek čita kratku priču Plovidba miss Ternine Božice Brkna (Foto Miljenko Brezak)
Iako Teslina prijateljica, u bolesti kad više nije mogla javno
pjevati, dala je uništiti i rijetke snimke proslavljenih arija. Čini mi se da
sam jednom ipak uspjela na radiju čudi dio neke sačuvane. Međutim, kolika je
moć nekoga kad svojom ostavštinom okuplja ljude, toliko različitih ljudi, o
svome 160. rođendanu!
Jedna od Milki u različitim materijalima Ljerke Njerš (Foto Miljenko Brezak)
O njezinu stotom rođendanu, kad sam bila novoselski prvašić, otkrili su Milku i otvorili Dom kulture u njezinu rodnom Vezišću, selu do mojega rodnog Okešinca. Osim spomen-biste ispred doma, danas imaju u njemu i spomen sobu. Nema tu odavno područne škole, a iako sam mislila da nogometni klub s Milkinim imenom više ne postoji, javljaju mi da postoji i da je vrlo uspješan. No, kako u lipnju održavaju Lipanjske susrete, u prosincu će održati i tradicionalni koncert nagrađenika nacionalnom Milkinom nagradom. Još prije Domovinskoga rata sjećam se da mu je, na moju veliku radost i ponos, prisustvovao tadašnji republički ministar kulture, moj profesor Milivoj Solar.
Ivana Posve Krivec uvodi u priču o slavnoj zavičajki (Foto Miljenko Brezak)
Subotu prije Udruga poklonika Milke Trnine organizirala je u HNK
svečanu matineju ,posvećenu 160. rođendanu umjetnice, studenata Muzičke
akademije i solista Opere HNK u Zagrebu. Iako u svom kraju obično operu imamo
negdje u primozgu, kao u Fitzcarraldu, ovoga
petka divno je Milka napunila dvoranu u Večeri za Milku Trninu, umjetničkim
kolažem, kako su ga, uza spomenuti literarni, u glazbenom dijelu, kao i
obično oslikanome majstorskom rukom Ljerke Njerš, zamislili u Amaterskom
kazalištu Josip Badalić, prije nego što će idućega tjedna, na veselje svojega
doajena Vladimira Gajskoga, predstaviti i nakon dugo vremena premijernom
izvedbom Tajne Milke Trnine Tihomira Mraovića.
Zbor Osnovne škole Milka Trnina Križ (Foto Miljenko Brezak)Mladi talenti solo za glas i instrument (Foto Miljenko Brezak)
Program akademskih i amaterskih zaljubljenika u glazbu: sopranistica Barbara Othman, klaviristica Eva Kirchmayer Bilić, Vokalni ansambl Milka Trnina i Osnovna škola Stjepana Basaričeka iz Ivanić Grada, Amaterski pjevački zbor Milka Trnina iz Vezišća i moja Osnovna škola Milka Trnina iz Križa predvođena profesoricom glazbe Marijelom Zeljko.
Mladi talentirani kriški glazbenici (Foto Miljenko Brezak)
Kad god negdje pred brojnom publikom čitam svoje tekstove, veselim se što bi u mnoštvu mogla biti i neka mala Božica, kao što sam ja nekad bila ushićena u nečijem slušateljstvu. Tako smo se sada veselili što je na Milkinoj večeri bilo njezinih možebitnih glazbenih baštinika, nasljednika i sljedbenika, unuka mojih prijatelja i vršnjaka, poput učenika 6.a razreda OŠ i 4. razreda ivnaićgradske glazbene škole, Đurđina unuka Martina Doželenčića, koji pjeva i svira brat-bratu desetak instrumenata; Smiljkina unuka Lovre Žaje, učenika 5.b OŠ i sisačke glazbene škole, koji uza sve drugo svira u rock-sastavu (!?) s unukom Željka Galića Ognjenom Keršekom i drugima.
Kriški tamburaši (Foto Miljenko Brezak)
Nismo mogli ne prisjetiti se i nedovoljno iskorištenih suvenirskih Milkinih medenjaka posluženih s lipovim čajem i pakiranim suvenirskim Milkinim
šećerićima. Nismo mogli ne zapitati se što je s prije desetljeća otisnutom
Milkinom monografijom, pa s prastarom, očigledno negdje zametnutom idejom o
gradnji kulturnoga centra na Milkinom vezickom Malom Situ. Da nema
zaljubljenika ribiča koji redovito poribljuju Česmin rukavac… A što mogu kad
mi, jer se sjećam i šljiva koje su rasle oko nekadašnjega Milkina mlina u kojem
se rodila, nije dovoljna samo priča o Slapu Milke Trnine na Plitvičkim jezerima
ili, netočna doduše, o lila čokoladi. Da sam imala djevojčicu, prema omiljenom
divljem plodu iz živice i prema Milki, zvala bi Trnina.
Literarni pozdravi s jednoga od stolova iz kriškoga Pučkog doma (Foto Miljenko Brezak)
Primjećujem kako je u publici sve manje poznatih mi zavičajaca, idu nam godine, ali uvjerena sam da to one koji su ostali doma poput ustrajne Ivane Posavec Krivec, nastavljačice ideja Palme Klun Posavec, Stjepana Peršuna, pa onih izvan Vezišća i Križa poput Zdenke Weber i drugih neće zaustaviti upravo zbog potencijalnih talenata iz naše provincije na pedesetak kilometara od metropole, koji bi, krenuvši Milkinim stopama, s njom mogli podijeliti pozornicu i glazbu, umjetnost uopće, neovisno koju.
S Milkine večeri za uspomenu B. Brkan i M. Brezak s doajenom Vladom Gajskim
I Terninu su, stjecajem životnih prilika, kao malenu djevojčicu bez
oca odveli u Zagreb odakle se pokušala vratiti i pješice, uz Savu, pa na Lonju,
pa na Česmu u Vezišće. Nikad se nije vratila, bila je više vezana za Požegu,
gdje također pomno čuvaju uspomenu na nju, a odakle joj je ujak, književnik i publicist Janko Jurković, koji ju je
u Zagrebu odgojio i talentiranu naputio na glazbu.
Suvenirski Milkin medenjak (Foto Miljenko Brezak)
To me je više veselio i citat s večeri iz moje zavičajne čitanke Oblizeki
– Moslavina za stolom:Kad ne znaš kamo bi pošao, sjeti se odakle si
došao. O ulozi zavičaja u stvaranju mojih zavičajaca poput Trnine ili
Badalića nije se mnogo govorilo, ali to radije posežen za svojim životnim
gestom, očevom pedagogijom: Kak si prestreš, tak buš si i legla. Nadahnjujmo
se odmalena ponajboljima među nama. I Trninom!
Republika, časopis za književnost, umjetnost i
društvo Društva hrvatskih književnika, u broju 7-8/2023., str. 170. – 173., u
cjelini Kritika objavljuje kritiku romana Privremeno neuporabljivo,
Acumen, 2022. Božice Brkan. Zahvaljujem Ladi Žigo Španić na sjajno napisanom
tekstu te urednicima Tinu Lemcu i Liviji Reškovac na uvrštenju.
Većina
čitatelja voli čitati „dinamične“ romane u koje se uselio stvaran život, a malo
njih voli sofisticirane tekstove, odnosno literarnu konstrukciju koja se
zavlači u sebe, bez izravnih veza s ljudima i svakodnevicom. Takve knjige kao
da više pripadaju piscu negoli čitatelju. A kada pisac ima i književno i
novinarsko iskustvo, obično nastaje pravi desert – životna drama (koja se može
dogoditi svima), napisana na zanimljiv način, a usto i raslojena i produbljena,
kako bi se i ronilo, ne samo plivalo na površini života i proze. Među takvim
piscima svakako je i nagrađivana pjesnikinja i prozaistica Božica Brkan koja
uvijek piše živo i raznovrsno, pa radilo se o književnim, kulinarskim ili
novinarskim tekstovima. Piše na štokavici i moslavačkoj kajkavici, a i na
štokavici pokazuje široku stilsku lepezu, od književnoga govora do različitih
slengova.
U novome
romanu Božice Brkan Privremeno
neuporabljivo (Acumen, 2003.) glavna je junakinja Dora, zagrebačka radijska
novinarka koja trčkara i izvještava o rasulu grada u vrijeme potresa i korone,
a istodobno pokušava u glavi posložiti krhotine privatnoga života koji je
također doživio potres. Stalno juri, a čini joj se da tapka na mjestu i da se
vrti u krugu besmislenoga novinarskog senzacionalizma koji joj diktira
Gazdarica radija, a i u opakom krugu vlastite egzistencije za koju ne zna je li
njezina ili sudbinska. Život ju guta, povlači je u svoje ponore, a ona mora
izvještavati i intervjuirati na sve strane o vidljivom rasapu grada, pa je
njezin najveći san mir u histeričnome nemiru. Stalno je u radijskome eteru, u
braku je s mužem koji je vara, u nejasnoj je vezi sa sumnjivim
prijateljem-tajkunom, tu su još dijete, majka, teta i drugi likovi iz njezina
života koji je nedefinirano introvertan, a i medijski prekomjerno ekstrovertan.
Novinarska manija
Njezin je
život privremeno neuporabljiv, kako
piše na mnogim urušenim zgradama, no ona ipak mora ići ukorak s kazaljkama
nemilosrdna vremena, s terorom društvenih mreža, s lajkovima, šeranjem,
pijarovskim i marketinškim vratolomijama, mora stalno biti na standby-u, jer novinarstvo nije više
struka, nego nemilosrdni karijerizam do ekskluzive koja graniči s
egzibicionizmom. Javlja se iz svih četvrti, mora povezati arhitekturu, operu,
književnost, sadašnjost i spomeničku baštinu, odglumiti homo universalesa, ne zbog renesansnog gesla, nego zbog
neoliberalnog tržišta i štednje na plaćama. Mora saznati kako se osjećaju celebrity face, moliti slušatelje da se
javljaju iz svojih četvrti, namnožiti što više ljudskih priča zbog tobožnje
globalne empatije, odnosno mora servirati što više special emisija, city light
oglasa i ostalih mega-informacija. Tu su sponzori, kunsthistoričari,
inspektori, načelnici, zastupnici i sve ostale čete u žurnalističkoj armiji
koja prodire na oštećeni zagrebački teritorij. Dora je odraz svih pošasti ovoga
vremena – digitaliziranoga života koji je postao hrpa aplikacija, novinarstva
koje se odavno degradiralo i utopilo u moru trivijalija i tabloida, reklama
koje guraju proizvod bez obzira na kvalitetu. S jedne strane, ljudski životi
tonu u melankoliju, a s druge strane novinarska manija i konzumerski harač
pretvaraju svijet u filmski set za provincijalnu „holivudsku“ produkciju. Dora
među tim krajnostima jedva vibrira, obuzeta, opsjednuta, a istodobno i prazna,
beznadna.
Božica
Brkan, dobitnica mnogih književnih i novinarskih nagrada, predavačica
komunikologije i autorica internetskih magazina, radni je staž provela u
novinarstvu (Večernji, Vjesnik) kao urednica, novinarka i
kolumnistica, a tu je branšu uplela i u svoj prozni opus. Priča o našem
novinarstvu rasprostrta je u knjizi Privremeno
neuporabljivo te u knjigama Lift
(Azur Journal, 1993.) i Rez (V.B.Z.,
2012.). Premda su ta tri romana različita po fabulama, likovima i vremenu i
mjestu radnje, ono što ih povezuje jest živa novinarska tema, pa se kronološki
može pratiti i raspad naše žurnalistike, nekada profesionalne, a danas toliko
labilne da više ne postoje niti rubrike, nego univerzalni koš za life style, scenu, showbiz i druge
sinonime čitava svijeta.
Kako je bilo nekada…
U romanu Lift junakinja (također imenom Dora)
zaljubljuje se u Maca, bivšeg partijca, potom podobnoga Hrvata, a iza privatne
priče razvija se novinarska scena koja početkom devedesetih još uvijek njeguje
stručnost i pismenost, što će uskoro nestati privatizacijom, odnosno
profiterskom „logikom kapitala“. Već u sljedećem romanu Rez dočarat će se novinarska „tvornička traka“ na kojoj se banaliziraju tekstovi za „opću“ publiku, kao
da čitanje novine nije više ozbiljan posao, nego zabava, slikovnica, odmak od
pravoga posla. Većina radnje u romanu Lift
događa se u novinarskoj redakciji, odnosno radionici u kojoj se kreira i
brusi tekst, sadržajno i jezično – tekst je još uvijek zaštićena kreacija, nema
još kompjuterizacije koja sve uratke okuplja na jednome mjestu, pa se i tuđi
tekst može kratiti ili nadopisivati. Početkom devedesetih novina se još lista
po rubrikama, crne kronike su pri kraju, nitko se ne rasipa tragedijama kao
atrakcijama, postoji još uvijek empatija, dobro i zlo ne izjednačuju se pod
istim nazivnikom. Novinari se dijele na stručnjake za ova i ona pitanja,
čitatelji imaju povjerenja u informacije, a glazbenici, glumci i redatelji u
nesanici čekaju jutarnje izdanje da pročitaju tekst uglednoga kritičara.
Postoje još uvijek profesionalni novinari i novinski pisci (autori vijesti i
kolumnisti, reporteri), svaki tekst se piše, ne kuca se bezumno kao danas,
senzacije se ne proizvode na prvu loptu, a trač se još uvijek smatra nižom
vrstom, nedostojnom ozbiljnoga novinarstva. Informacije se sakupljaju na terenu
(istraživačko novinarstvo), a ne na internetu („prepisivačko“ novinarstvo). Na
kraju novine stoji karikatura kao predah od svega, humor je na cijeni kao
kritički odmak od politike, a danas nemamo više ni humorističkoga lista.
Korporacijski tornado
U romanu Rez Brkan nam servira tobože
kriminalističku, a zapravo socijalno-psihološku priču o profesionalnom i
etičkom propadanju žurnalizma koji će kasnije zaglibiti u sve ono što Dora
proživljava u romanu Privremeno
neuporabljivo. Ubijen je branitelj i reporter novine, a iza sve stoji
krim-scena koja mu se osvetila zbog snimki ratnih zločina. Priča se pripovijeda
iz ugla mnogih likova, od prijatelja do sumnjivih „art“ direktora, različitim
jezicima (tu je autoričino carstvo „fukcionalnih“ govora). Novinarstvo je
biznis (na neki način povezan s kriminalom), ekskluziva je glavna riječ struke, društvene mreže histeriziraju, podcastovi se gomilaju, novinar je
zapisničar ružnih strana svijeta od 0 do 24, suosjećanje je loša strana
novinarstva, a nemilosrdni juriš do bombastične afere najveći je heroizam
zaposlenika. Taj korporacijski gigant gazi sve pred sobom, bitne su grozomorne
teme, a stilizacija tekstova je najmanje važna, pa su poželjni novinari-tipkači,
odnosno daktilografi koji bez emocija prenose ono što im je naloženo „odozgo“.
Nekada su novinari bili žrtve ideologije, danas su žrtve menadžera i pijarova
koji promoviraju, guraju, forsiraju sve ono što donosi novac, bez obzira na
moralnu cijenu. Nekada su ljudi tračerske novine poput Asa kupovali krišom, da ih netko ne bi „krivo shvatio“. Danas su
takve tiskovine postale legitimno dnevno novinarstvo, osobito na portalima,
gdje odmah ispod vijesti o stravičnom ratu u Gazi ili Ukrajini stoje hvalospjevi
o folk zvijezdama ili tekst o najskupljim domaćim razvodima. Privatni život
danas je važniji od javnoga, lektura, odnosno pismenost zadnja je rupa na
svirali, a ime i prezime novinara stoji i iznad prizemnih nekoliko rečenica
koje se guraju pod „autorstvo“. Rijetke su novine koje još drže „do sebe“.
Tekstovi su sve više nalik na kupusarije, a sve manje na osmišljene cjeline.
Naslovi često nemaju veze s tekstom – oni, paradoksalno, privlače pažnju kako
bi odvukli pažnju od srži teksta.
Roman Privremeno neuporabljivo dočarava Dorin
život kao niz fragmenata, a dijelom prikazuje i život u današnjoj globalnoj
civilizaciji koja čitava nalikuje na niz datoteka, tražilica, programskih
smjernica i drugih mobilnih alata, kako na ekranu, tako i u svijesti ljudi. Sve
više koristimo kratke rečenice u dopisivanju, a imamo sve manje strpljenja za
opširan suvisao tekst, kao i za oblikovanje vlastita života u smislenu cjelinu.
Jesmo li postali odraz društvenih mreža, odnosno jesmo li postali žrtve u
velikoj mreži koju je na nas bacio
Tehnopolis? Krećemo li se po svojoj volji ili se u toj mreži koprcamo, jer smo
opet ulovljeni po tuđim željama i direktivama? Roman Privremeno neuporavljivo izaziva nam niz pitanja – on kao da je
poticaj za raspravu o tome gdje je nestao čovjek, gdje je nestalo novinarstvo,
gdje se to razlomio svijet na tisuće jurećih staza. U velegradu postajemo sve
skučeniji, on nam ne širi vidike, nego nas mrvi u okviru straha, u koji nas
sabija. Čovjek metropole više nije flâneur
koji ima vremena doživljavati isječke grada i obogaćivati ih svojim
asocijativnim nizovima na lirski način. Velegrađanin je postao trkač za
egzistencijalnim ciljem koji preskače sve dionice na svom putu kako mu ne bi
pobjeglo vrijeme. Dokolica, nekada izvor kreativnosti, gotovo je dokinuta, a
ako i postoji, u njoj žive uglavnom „gubitnici“ koji ne žive ukorak s ovim
vremenom, koji nisu in nego out. Eto, svaki ljudski status dobiva
engleski prefiks. Život staje u nekoliko slova.
Globalna mreža
Jesmo li
svi danas u svojoj svakodnevici privremeno
neuporabljivi, možemo se zapitati, jer je egzistencija odavna zgazila
esenciju. Može li ta privremena
neuporabljivost izazvati i trajnu?
Može, uzmemo li u obzir da je depresija danas postala jedna od vodećih bolesti,
upravo zato što se čovjeku nameće odgovornost za vlastitu sreću (što ju
propovijedaju life coachevi, trgovci
i ini širitelji unosna uspjeha), a ne može tu sreću dostići. Nijanse vide
rijetki, krajnosti su vrišteći putokazi – ili si winner ili si loser. No,
još uvijek postoji mali postotak stanovništva koji vjeruje da se misli i
tekstovi mogu i dalje prenositi na sporiji način, jer taj put nešto ostavlja za
sobom, dok brzina dokida i samu sebe.
Stoga, ne
dajmo se u grotlo besmislenih natuknica niti polovičnih vijesti, nego očuvajmo,
barem u mislima, vlastiti dan. To bi mogla biti jedan od poenti ovoga romana
čitamo li ga dubokim psihološkim „okom“. Razmrvljenost, fragmetarnost, bezumna
brzina, od aritmične ljudske psihe do pompoznoga novinarstva, može stvoriti
zanimljivu konstrukciju romana, no ne i poželjnu konstrukciju stvarnoga života,
premda smo svi njezin dio. Ovo je i egzistencijani i društveni, a i pravi
novinarski roman koji pokazuje sav jad i svu bijedu današnjega novinarstva što
je umrlo u našem divljem kapitalizmu (možemo na prste izbrojati svijetle
strane). Možda bi trebalo stare primjerke novina sahraniti na Mirogoju, onako
kako su karikaturisti za ideoloških nevremena sahranili karikaturu. Zbogom,
novine, pišite nam opet!