Lada Žiga Španić o pjesničkoj zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.)
Naslovnica zbirke
Pjesme Božice Brkan u kajkavsko-štokavskoj zbirci Nemoj mi to govoritipokazuju vrstan spoj literature i dugogodišnjeg novinarskog iskustva. Pjesme, iako misaono kompleksne, pisane su veoma slikovito i dinamično, jer se autorica očito obraća čitateljima, a ne samoj sebi, odnosno ne kroji kompleksne verbalne križaljke koje bi poeziju autistički zatvorile u samu sebe. Tako pjesme haljina za snovei zelena dočaravaju dvije lijepe uspomene koje su se rasporile, pretvorile u krpe – u njima vidimo nestajanje ljudskih iluzija iliti prolaznosti, vidimo život koji odbacuje naše nade kao predmete u kakvoj ostavi. Motivi su u pjesmama jasni, poente dokučive, ali, unatoč tmurnom svjetonazoru, stil je neobično vedar – Božica Brkan niže metafore, lomi sintaksu, igra se riječima, ubrzava pjesmu umjesto da ju usporava i rasteže kao gumu, kao da hoće u malo vremena reći puno i to joj apsolutno uspijeva. Novinarski nerv nipošto ne znači da Božica Brkan piše pjesme „pričalice“ – to je itekako ozbiljna poezija, stilski zaigrana, zagonetna, s odličnom sintezom tuge i humora, refleksije i stilske igre. Njezine pjesme tako udovoljavaju i čitateljima zahtjevna ukusa, ali i onima izvan struke, koji će moći pratiti pjesme brza ritma i otprilike razumjeti „što je autorica htjela reći“.
S predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika: govori Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
Ova anegdotalna pjesma jasno pokazuje razigrani stil Božice Brkan i sažimlje smisao ljudskoga života – nema vremena za dugačko „međuvrijeme“ u kojem bi čovjek dugo premišljao o sebi i svijetu, jer vrijeme nemilosrdno dijeli ljude na one koji jesu i koji nisu ukorak s njime. Rotacija „čeka“ za život, valja sve na vrijeme staviti na traku i pustiti život u prvo izdanje da bi se preživjelo. Ova pjesma, naravno ne govori o tome kako valja biti površan, nego govori o spretnosti i prilagodbi današnjem vremenu u kojem postoje insajderi i autsajderi, svoj duhovnosti unatoč. Zato su pjesme Božice Brkan dinamične, pune ritma i aritmije života, u njima se „kreću“ misli i emocije, u njima se štošta iznutra „događa“, a da se pritom kreira odlična poezija koju doista može kušati svatko.
Novinarski nerv možda najbolje pokazuje pjesma „deadline“:ili dospiješ ili ne dospiješ/ na vrijeme / nositi se s vremenom ili te vrijeme gazi pregazi/ deadline / kao da pišeš članak za novine koje moraju krenuti u tisak / za prvo izdanje / rotacija čeka.“
U pjesmi Kontekstautorica pjeva: Sve se svodi na kap po kap. Na natapanje. /Maslinik. /Voćnjak. Da buja. Dok buja. / I na čovjeka. Na njegovo umijeće i sreću. / I na hlapljenje. / Hlapiš ako si hlapiv. Samo promijeniš agregatno stanje. / Iz tekućega u plinovito, iz pojilišta za ptice u oblak,/ iz voćke u čovjeka.
I ovi stihovi pokazuju autoričino carstvo igre riječima, brze okrete i preokrete smisla, ali nam je ipak jasna temeljna misao – život teče, čovjek hlapi (Hlapiš ako si hlapljiv), smisao je života preobražavanje iz jednog stanja u drugo, u čemu se vidi i eros i thanatos (život se živi, ali se i nestaje u njemu). Začudne stilske igre, a opet razumljive. Neobičan spoj dobre literature i novinarskog nerva koji pjesnikinji ne dopušta prazan hod. Umjesto naslova Nemoj mi to govoritivaljalo bi napisati: Božice, govori nam to!
Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom.
Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke.
Željka Lovrenčić govorila je tekstu Brkanove “između tradicionalnosti i modernosti / Fotografija Miljenko Brezak
Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“. Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.
Boris Domagoj Biletić (1957.), uz drugo, objavio je 17 knjiga i dobio za njih važne književne književne nagrade, a osnivač je Pulskih dana eseja, Šoljanovih dana, časopisa Nova Istra i – Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Nisu stoga rijetki oni koji se ne mogu načuditi da mu je konkurentsko Društvo hrvatskih pisaca u Biblioteci poezije, 10. kolo, kao knjigu 51., uz potporu Ministarstva kulture RH, objavilo knjigu Zato što vrime ne prolazi (urednik Ervin Jahić).
Boris Biletić sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Po mojemu, književnike i pisce može spojiti samo dobar tekst, dobra knjiga, a Biletićeva je knjiga upravo – dobra knjiga. I njezino je predstavljanje s ove strane Učke, u Zagrebu, na Tribini DHK u četvrtak, 11. listopada 2018., bilo baš dobro. Druženje dobrih ljudi, kako je ustvrdio sam pjesnik, nadarivši publiku zanimljivim i nadahnutim predstavljačima – Davor Šalat, Darija Žilić, Milan Rakovac dakako na čakavici i Miroslav Mićanović– i ponajprije dobrim stihovima.
Davor Šalat o Biletićevoj knjizi, sa Milanom Rakovcem i Ladom Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Lijepo oblikovana knjiga (likovna oprema Boris Kuk, prijelom Jasna Goreta), na naslovnici prepuna oblutaka (Brkanice, Brkanice, zavapit će netko!), pa s svrhovitim rupicama s oznakama knjižnice bp, sadržava više od 80 pjesama podijeljenih u pet cjelina: Rasuto a da nije teret,Umišljaji, Zajika janus jazika (čakavska eklektika),Dom i svijette I napočetku kraja, ljubav. U recenziji Subjekt složene identitetnosti Davor Šalat, uz drugo, kaže:
Ova knjiga, znatno izravnije negoli prethodne, rekapitulira autorov osobni, društveni pa i književni život, eliotovsko „vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo“ koji su „možda oba u vremenu budućem“, odnosno vremenu pisanja i budućega čitanja teksta. Naime, osjećaj „dogođenosti“; nekih krucijalnih životnih zbivanja, zapravo sve veće udaljavanje u vremenu od presudnih činjenica života i postojanja te razdoblja temeljnog intelektualno-duhovnog formiranja, uvjetovali su memorabilnu intonaciju stihova, kao i njihov rezignantni, elegični pa i tragični emotivni kolorit. Raznovrsni osobni i društveni gubici, egzistencijalni manjak koji autora posebno obilježava, ostavljaju uistinu malo životnih mogućnosti koje nisu determinirane već odigranim odvajanjem od najbližih osoba, od mladenačkih i narodnih ideala, od identitetskih usidrenosti, od – napokon – povjerenja u sam humanizam. Takvo kombiniranje različitih stilskih registara stvara zanimljivu i nepredvidivu poeziju. (…)
Boris Domagoj Biletić čita svoje pjesme / Fotografija Božica Brkan
Boris Domagoj Biletić i ovdje se pokazuje kao umjetnik riječi sposoban geografiju i morfologiju ljudskog duha, mnogoliku, uznemirenu duševnost te nesvediv rad jezika, koji katkada nadmašuje svaku autorsku namjeru, pretočiti u protejske diskurzne maske u koje su upisane egzistencijalne i umjetničke šifre u rasponu od arhajske zagonetnosti i evociranja (čakavske) tradicije do najsuvremenije opustošenosti i postmodernističkoga globalističkog simulakruma.
Miroslav Mićanović i Boris Biletić / Fotografija Božica Brkan
Čitajte baš zato što vime ne prolazi – slažem se s voditeljicom Tribine DHK Ladom Žigo Španić kako Biletićeva knjigaima rijetko lijep naslov– a meni razložno najtemeljitiji izbor iz Zajika janus jazika (čakavska eklektika). Bilježi tu Biletić kao gesloZavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… (čitajući/slušajući Vesnu Parun), a ja ću, već znam za što, iz drugoga ciklusa, posuditi geslo: U svome jeziku potrošen,/ u tuđem nemoćan:/ Što ti je sad činiti na rubu/ rubnih rubova smisla? (Potrošen u jeziku). I proslijediti štogod pjesama. (O Boduliji posebno.)
Boris Domagoj Biletić Dug 1.:
Tinu i Nazoru, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica
Dali ste nan sve, i jur i već:
i jidra, i vesla, i garb i greb,
i viru puntarsku, hrvacku,
Iz štive dvigli nan duše
priko vesla, priko prove
zgor mora, put neba
slobodne nas čakavce dali.
Da niste zabugarili u vrime grdo, nenavidno, ne bi ud nas ustalo ni to ča je komoč zustalo – ča!?
Dug 2.:
Baloti i Črnji, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Histrica
A ča, da
gledate z neba?
Se ufan.
Vi ljudesine (se more tako reć?).
I kat plakali ste i se smijali, i kad je bilo nadije, i prez nje, i grdo, i hudo, i mrklo, do škure škurine, bili ste, tote i tuka, bili ste nan stine i grote, vieli ljudi, čjudesine (se smi?), ud kusa učinjeni i zavajk, za sako vrime i vrieme, za smrtne i brižne.
I ča, ste kunteti sad & sat, ha, staroste, ča ste storili i učinili, nas, jušto takove, tu mrvu mižierije?
Črn-bil, črn-bil
I jopet
(uni verši, univerši):
Črni san, kotula bila
nebo črno, zemlja rodila
vešta črna za pokojnega
faco bili za rojenega,
iz črnega dojdeš
te sprave u črno.
Pak ča bilo – za vajk je: Aš vrime ne pasiva.
Susret u Petrinjskoj: Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Milan Rakovac / Fotografija Miljenko Brezak
Ugledna i svestrana spisateljica Božica Brkan nedavno je objavila dvije nove zbirke priča: Život večni (knjiga kajkavskih priča) i Umrežena (knjiga kratkih priča), obje u izdanju Acumena d.o.o. Druga je na štokavskom, u cijelosti je suvremena, dok se zbirka kajkavskih priča vraća i u prošlost te ispisuje sudbinu i usud kajkavskih ljudi.
Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čitava je života preplitala dva svijeta – književni i novinarski, no posljednjih godina u književnom je sve plodnija, sve se više „puni“, jer ju stresni novinarski svijet nije „ispraznio“. Pa, osvrnimo se za početak na njezin život i rad.
Božica Brkan profesorica je komparativne književnosti i poljskoga jezika, spisateljica bogata opusa, na štokavskom i kajkavskom jeziku. Trideset godina radila je kao profesionalna novinarka, urednica, komentatorica, kolumnistica, a novinarstvo (svakodnevna praksa pisanja) ubrzalo joj je poriv i za literarnim pisanjem i razvilo izniman osjećaj za čitatelja.
Obuzeta novinarskom žurbom, pisala je, kako kaže, u cajtnotu, na dedline, krajnjem roku, pisala je namjenske priče (o nekoj obljetnici, prigodi) i nenamjenske, pisala je za djecu (za Radost), pisala je i za radost odraslih ljubavne novele (za Nedjeljni Večernjak), pisala je u raznim vremenskim periodima, da bi i sama danas shvatila koliko je u žurbi i tišini toga napisala.
Miroslav Šicel uvrštava njezinu priču u Antologiju hrvatske kratke priče, a mnoge kratke priče dobivaju nagrade. Tu su, npr. Nagrada Slavko Kolar za priču Svojih tijela gospodari (2012.), Nagrada Dubravko Horvatić za priču Crna trava (2014.), Nagrada Mate Raos za priču Umrežena (2011.)
I poezija i proza Božice Brkan više puta su nagrađivane, objavljivane u časopisima i antologijama. Među knjigama istaknimo neke: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja, knjigu pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, roman Rez/Letica – roman u 36 slika, zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak /kajkavski osebušek za eu, koja je dobila uglednu Nagradu Katarina Patačić za najbolju kajkavsku knjigu 2012. godine. Istaknimo, među ostalim i Kajkavsku čitanku Božice Brkan, knjigu koja je postala pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama.
Dobitnica je godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređeni prilog Vrt, koji je izlazio četvrtkom u Večernjem listu. Ova književnica, puna života, snalažljiva je i u vrtu i u kuhinji – ima oštro pero, biljke pred očima i pun stol delicija, doslovce zbir riječi, mirisa, slika i okusa. Naime, koautorica je pedesetak kuharica objavljenih u visokim nakladama i objavljenih na svjetske jezike (Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata…). Surađivala je na enciklopedijama, leksikonima, ali bogme ispisala i ljubiće u visokim nakladama. Nakladnica je, ali i osnivačica internetskih portala – sve u svemu moderna, svestrana, razigrana (tip pisca kakav čitatelji vole). U njoj raste koješta, baš kao i u Vrtu koji je uređivala – i dalje sadi knjige koje izrastaju u sve bogatiji opus, sve više i više pušta korijenje u suvremenoj hrvatskoj književnosti, ali puni i trpezu hranom i kolačima svake vrste. Božica nam daje i priče i iće i piće i otuda ta šarolikost, životnost njezina opusa koji publika voli, jer joj u vremenu opće depresije razbuđuje sva čula.
Miroslav Mićanović o Umreženoj / Fotografija Miljenko Brezak
Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).
Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.
Publika na predstavljanju Umrežene i Zivota večnog Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.
Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.
S naslovom Literarne priče s novinarskim šarmom iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157. objavljuje kritiku zbirke priča Umrežena Božica Brkan (Acumen, 2017.). Uz drugo, Žigo Španić piše:
“Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).
Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.
U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.
Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.”
Autorica knjige Dunja Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Baš sam se obradovala uočivši na popisu knjiga što ih je otkupilo Ministarstvo kulture i naslov Mala noćna čitanjaDunje Detoni Dujmić. Kao da je moja. Ne zbog bliskoga nam zajedničkog izdavača, Alfe, nego zato što ta knjiga nije dosad naišla na odjeke prethodnih financijskih natječaja, unatoč tome što na gotovo 400 stranica ustrajna i danas rijetko ozbiljna i sustavna čitačica analizira hrvatski roman 2011.-1015.
Naslovnica
Tako ju je i podnaslovila, jer, kaže u proslovu, nastala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. Njezina se zbirka književnokritičkih prikaza i esejističkih interpretacija, kako autorica kaže, može promatrati i kao osoban prilog kreativnom čitanju suvremenih hrvatskih romana.
Početak teksta o romanu Rez B. Brkan
Objavljeno je sedamdesetak prikaza romana 58 autora pragmatično podijeljeno u pet ključnih grupa čiji nazivi otkrivaju i sadržaj: 1. Zagonetači i njihova djeca, 2. Štemeri, desperadosi, trajači, 3. Junaci svojih povijesti, 4. Uvrnuti potrošači zbilje i 5. Odred za ljubav. Nije naodmet: knjiga se otvara tekstom II. Kamera, snimka, rez o romanu Rez (2012.) Božice Brkan, o kojem Dunja Detoni Dujmić u Uvodu u knjigu piše:
Citat iz Uvoda
U romanu Božice Brkan Rez ratno-detekcijsko pismo premetnulo se na jezično zamjensko polje: stara krimishema zasjenjena je jezično diferenciranim diskursima urbanog i ruralnog podrijetla, koji stvaraju dostatnu tekstovnu napetost, pa akcijsko polje potisnuto ratnog krimena – gotovo miruje.
S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak
Na predstavljanju Malih noćnih čitanja – hrvatski roman 2011.-2015. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 15. studenoga 2017. uz autoricu Dunju Detoni Dujmić govorili su i prof. dr. sc. Vinko Brešić, dr. sc. Tin Lemac, Lada Žigo Španić i urednik Božidar Petrač.
22, studenoga 2017. su u Društvu hrvatskih književnika predstavljene dvije zbirke, knjiga kratkih priča “Umrežena” te knjiga kajkavskih priča “Život večni” književnice, urednice i novinarke (naravno i blogerice) Božice Brkan.
Predstavljači Miroslav Mićanović, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Lada Žigo Španić i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetan odaziv na premijerno predstavljanje, radi kojeg je u dvorani Društva hrvatskih književnika ponestalo mjesta za sve zainteresirane samo je potvrdio veliko zanimanje i za nove knjige ove svestrane autorice ne samo stručne javnosti i kolega – književnika i novinara, već i čitatelja, internetske i šire medijske javnosti.
Dio publike na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Da je napravio 18 hitova, a ne objavio 18 antologija (kajkavske i dječje književnosti i prema prof. dr. sc. Vinku Brešiću najplodniji je naš antologičar), 85. rođendan i jedinstven rođendanski dar književnom povjesničaru i antologičaru Zbornik posvećen 85. obljetnici rođenja dr. sc. Jože Skoka (izdavač Tonimir, priređivač Ernest Fišer) zacijelo bismo slavili okupljeni u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ovako je u srijedu 24. svibnja 2017. domaćin u svojoj palači bila Matica hrvatska zajedničkoj proslavi s Društvom hrvatskih književnika, ograncima MH Varaždin i Varaždinske Toplice i Kajkavskim spraviščem.
Ruže i knjiga – dar za slavljenika
Jožu su Skoka lijepim riječima častili dr. sc. Dragutin Rosandić i dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek, izdavač (čak sedam skokovih knjiga!) Stjepan Juranić i načelnik Općine Petrijanec Vladimir Kurečić. Vodila je Lada Žigo Španić, a tekstove je čitao Dubravko Sidor. Mr. sc. Ernest Fišer je isprva svome profesoru, mentoru, a poslije prijatelju i suradniku pročitao pjesmu posvećenu mu Zvirišča zavičajna pohvalivši rodni mu Petrijanec koji se svome intelektualcu odužio ne samo bivajući mecenom pri objavi njegovih knjiga nego i, kulturno gledano sudjelujući u njegovoj proslavi, pravim velikim gradom.
Prije početka trebalo je još nešto i pribilježiti
Šulkolega slavljenika Ivan Golub za govornicom: dobro i dugo i nikaj drugo
Šulkolega iz Nadbiskupskoga sjemeništa na Šalati vlč. Ivan Golub, poput njega i sveučilišni profesor i kajkavski pjesnik kojega je uvrštavao u svoje antologije, i s kojim prijateljuje već 75 godina – leta idu, fala Bogu, neka idu – parafrazirao je poznatu svoju o tome kak je bog čovjeka od zemle napravil, ali od one zemle na kojoj se rodil. A Jožina je petrijanečka. Ispričavši i kako je Joži tog jutra služio svetu mešu i poželio mu dobro i dugo i nikaj drugo.
Dok s pažnjom slušamo Dubravka Sidora, za dobar kadar vrijedi i na koljena
A ja dodajem sitan osobni post scriptum o iznenađenju kad mi je kajkavolog bez premca pjesme uvrstio u antologiju Rieči sa zviranjka ili kad je recenzirajući Oblizeke – Moslavinu za stolom moj Okešinec nazvao mitskim ili što me pri susretima običano pita kej se dela? Na neku sam promociju u Kajkavskom spravišču taman iz tiskare donijela frišku Kajkavsku čitanku Božice Brkan kajkavcima do čijega mi je mišljenja osobito stalo te da ih dodatno pozovem na sutrašnje predstavljanje Pevcova koraka. Dođem sutra u DHK, a profesor Skok prvi u dvorani, sam, već me čeka. Pretrnula sam kad je rekao da zbog mene nije spavao cijelu noć. Onda me je zagrlio govoreći kroza smijeh kako nije mogao prestati čitati moju Čitanku. Onda sam ja, na rubu plača, zagrlila njega… Živio!
Posveta slavljenika Božici Brkan na njezin primjerak zbornika
Taman uspijete iščitati jednu, a Drago Štambuk ispjeva novu zbirku pjesama. Najnovija je Hram na stijeni, objavljena u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika. U DHK je i predstaviše na Svijećnicu akademik Mladen Machiedo i Davor Šalat te urednik dr. sc. Antun Pavešković i autor.
Drago Štambuk čita / Fotografija Miljenko Brezak
Ta Štambukova brazilska knjiga sadržava 80 pjesama u prozi (svaka sa po 16 redi) i ne nadajte se, moram se složiti s tvrdnjom predstavljača, čitanju s pola pažnje i lakoj zabavi, površnome užitku, jer to je poezija gusta, kojoj je šarm, kako reče Machiedo, i stanovita neodgonetljivost.
Svi predstavljači slijeva nadesno: D. Šalat, M. Machiedo, D Štambuk, A Pavešković i L. Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Koji nešto bolju poznaju pjesnika, moći će se zabaviti otkrivajući njegove kriptosignale (o, da i Brač i ča-kaj-štohttp://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/!), a koji bi čitali, da se domognu knjige – uz vječni Crni val, dakako, koji nije u knjizi, a kojim je završio predstavljanje – preporučujem svojevrsnu vježbu iz brazilskoga portugalskoga (od portugalskoga sama prigodno znam jedino obrigado – hvala!):
Prva riječ koju naučih u Brazilu bila je pessoa – osoba.
A druga: sobrevivencia – preživljavanje. Slučajno ili
neslučajno, tek osobno preživljavanje ili preživljavanje
osobe obilježi i dade značaj mojemu boravku i služenju u
ovoj dalekoj zemlji. Možda udjela u svemu ima lokacija
glavnoga grada Brazilije, smještenoga na rubu džungle,
jer šuma podučava upravo o preživljavanju, propadanju
i iznovnom rađanju u vlazi biljnoga humusa. Slijedile su
riječi beleza – ljepota, potom tranquilidade – smirenost,
napokon gentileza – nježnost. Sveukupno pet riječi koje će
uvijek podsjećati me na ovu prostranu, zagonetnu zemlju
i bit će ključevi moji za njeno dušno otvaranje i poniranje
u nju. Svaka zemlja ima, nijem, ključne riječi – one koje
stalno drži na vrhu jezika i služe joj kao signali ili ticala za
razumijevanje strancima koji propadaju bez njinog znanja
i puonutrenja.
