7. Rijeka šuma nebo

Susret pjesnika 7. Rijeka šuma nebo u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Lipovljani održan je u subotu 13. travnja 2019. u slikovitim Piljenicama, rodnom selu Đure Vidmarovića, te u Krapju u Lonjskom polju. Okupila je dvadesetak pjesnika iz cijele Hrvatske, a Božica Brkan čitala je kajkavske pjesme lepe mlade joči i vuha

Božica Brkan pročitala je svoje još neobjavljene pjesme “lepe mlade joči” i “vuha”/ Fotografija Miljenko Brezak

Dobrodošlicu pjesnicima priredili su učenici Područne škole iz Piljenica, udruga žena Mlinarice, Ogranak Marice hrvatske Kutina, PP Lonjsko polje i MPZ Lira.

Sudionici Susreta pjesnika 7. Rijeka  šuma nebo u Piljenicama  / Fotografija Miljenko Brezak

20190414

Monografija Zagreb Stanka Abadžića ili karakterni portreti Zagreba – Umjesto kave 6. travnja 2019.

Kako, pitam se, fotografiju poimaju oni koji nikad nisu fotkali ni čim osim analognim idiotom ili čak mobitelom? I ako, štoviše, nisu snimili ništa drugo osim – selfija? Fotografija kao medij, pomalo starinski, meni je način gledanja svijeta, osobni pogled na svijet. Izbor motiva, izbor kadra, uglavnom: izbor. Još sam uvjerenija zagledana u monografiju Zagreb Stanka Abadžića (izdavač Udruga Kadar 36, urednik autor), petnaestom fotografovom knjigom, a drugom monografijom posvećenom gradu u kojem već 40 godina živi i radi i kojega, kako kaže, voli. Ne treba ni govoriti, to se jednostavno još bolje vidi u njegovim majstorskim fotografijama, pa i u odabiru gradskih vizura te fotografija za knjigu.

U kontralihtu: S. Abadžić i B. Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Njih više od stotinu na 160 stranica velikoga formata s mnogo onoga što se nekad zvalo funkcionalnim bjelinama, kao svojevrsni passepartout, a ni fotografije nije potrpao čak ni na svaku stranicu. Rijetko danas u općoj štednji i gužvanju samo da bude više: dinamika i ritam. Nisu fotografije poredane očekivano, recimo kronološki, tematski ili slično. A kako nije, ni to mi nije trebao reći, radio zagrebačku turističku trasu, osim foto zaljubljenicima općega smjera, lijepa knjiga nije ni namijenjena turistima, kao suvenir – predgovor Branke Hlevnjak uz hrvatski objavljen je i na engleskom – nego predanima metropoli i kad se ona i ne čini baš nimalo takvom.

Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, presnimljeno iz knjige
Duplerica iz Abadžićeva Zagreba, tema: bicikl / Presnimljeno iz knjige

Ne, Abadžić ne bilježi ono što je nekad bilježio Tošo Dabac, socijalu prije Drugoga svjetskog rataili pak Pablo Cajzek, socijalističku svakodnevicu u Zagrebu, on ne potpisuje ni gdje je ni kad je snimljeno to što gledate, ne imenuje fotografije začudnim nazivima ili pak brojevima. Ali oko zaljubljenika u Grad poput samoga fotografa može prepoznati i detalje koje je već uočilo negdje ili čak na više mjesta u gradu, ali nikako na Trgu bana Jelačića i Špici. Gradonačelniku Milanu Bandiću preporučujem srdačno za darivanja. I protokolarna.

Naslovnica
Naslovnica

Priznajem, takve sam fotografije najviše voljela kao mlada novinarka u gradskoj rubrici, tada u još crno-bijelim novinama, u kojima sam ih po zadatku potpisivala, pomalo pjesnički. (Usput, s Abadžićem imam i deset zajedničkih vjesnikovskih godina, jer bio je dopisnik iz Vukovara). Kao i te davne novinske, samo da ih izvučemo na svjetlo dana, i Abadžićeve fotografije pomno su odabran i vječnosti otrgnut trenutak, a mogu se gledati bez prestanka, svježe kao da su upravo snimljene.

Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige
Maestralno, moj naziv / Presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

U njima stalno možete otkrivati, vidjeti nešto novo. Vrijeme nastanka, godišnje doba, doba dana… Karakter. One uvlače gledaoca u neprestani, bezvremeni dijalog, preipitivanje. Čak i kada listajući stranicu za stranicom, pa natrag, pa opet naprijed, jer fotografski ljetopisac kao da vas na to izaziva, poput mene uočavate sentimentalne motive koji se, katkad vrlo duhovito, provlače i na više fotografija poput bicikla, buregdžinice, Lidlove vrećice… Kad je to bilo!

I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj rupi / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića
I kad je ispod repa, nije na zagrebačkoj turističkoj ruti / presnimljeno iz knjige Zagreb Stanka Abadžića

A ne zbunjuju vas ni boje koji bi vam agresivno otimale pozor. Jer, osim za praktične potrebe kad je e-mailom jednostavnije slati digitalnu, majstor i dalje Pentaxom 645n kojega ima 20 godina – jedan aparat i jedan objektiv – radi analognu fotografiju, crno-bijelu, pa s njime možete razgovarati i o rijetkostima poput toga gdje razviti crno bijeli film i kome dati napraviti c/b fotografiju. Ako vam za to nedostaje nekadašnjeg nužnog zanatskog znanja, a uglavnom nedostaje. Kontaminiranošću naziva aktualnu opsjednutost fotoaparatima, tehničkim performansama, pixelima… Pogotovo kad to postane važnije negoli kadar, dubinska oštrina…

Stanko Abadžoć / Fotografija Miljenko Brezak
Stanko Abadžić / Fotografija Miljenko Brezak

Najvećom zamkom za potencijalne mlade snimatelje procjenjuje mišljenje da će kvantiteta dati kvalitetu. Uspoređuje: Svi pišu, ali nisu svi književnici. Ne samo okidati, prije snimanja treba ipak dobro razmisliti. Biti maksimalno posvećen 24 sata dnevno, biti iskren, stajati iza tog. Možda te onda netko otkrije još za života, a možda i poslije, dodaje Abadžić, čije fotografije prodaju dvije galerije u SAD, jedna u Hamburgu.

U nas, očekivano, ni fotografija tržišno još nije izašla iz sive zone. Majstor se ne žali, pa spominje workshopoveo tome kako napraviti dobru fotografiju u Lisabonu, Berlinu, Pragu, Parizu, Istanbulu… Kako nastaje dobra fotka? – pitam. Katkad, kaže, iznenadi vas. Aparat je stalno sa mnom, pa iskoči street photo, a opet za neku pretpostavljenu fotografijupronađeš ambijent, imaš fotografiju u glavi, pa tražiš, strpljivo čekaš pozadinu, vrijeme, pravi kut… Opisuje nastanak neke pariške kad je triput dolazio na isto mjesto kako bi mu se sve poklopilo, pa neke zagrebačke fotografije. Izvlači čist kadar snimljen širokokutnim, u Branimirovoj, ispred zida s naslikanim čulnim usnama i dvjema časnim sestrama u prolazu. Crnobijelo, dakako.

Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak
Na kavi sa Stankom Abadžićem u predvorju Kina Europa još samo u odrazu stakla / Fotografija Miljenko Brezak

Baš spremajući se za kavu s majstorom u kinu Europa (ne mogu jednostavno odoljeti: nekad Balkan; ne mogu odoljeti dodatak: opet balkanski – Indeks upravo danas objavljuje da ga Grad zatvara radi preuređenja!) čitala sam u Slobodnoj Dalmaciji intervju s Jadranom Lazićem (i) o tome kako je iz fotografije nestala ekskluziva. Iskusni svjetski fotoreporter govori agencijskim očima. Stanko Abadžić još snima svoju ekskluzivu, jedinstvene i neponovljive fotografije, kakve bi u današnjim novinama zacijelo bile višak, ali bi ih vjerojatno mnogi poželjeli i na zidu, a uknjižene bibliofili na polici s odabranim knjigama. Ne bih znala determinirati kada fotografija od dokumenta, što je meni ponajprije, postaje umjetnost, ali ne vjerujte Abadžiću kada u geslu knjige navodi: Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram. Odnosno: I don’t have a message. I don’t question anything. I just take photographs.

Više informacija o knjizi (cijena 150 kn):
www.abadzicphoto.com
abadzicphoto@gmail.com,
mob. 098 9232530

20190401 – 20190405 – 20190406  

Translatori – Umjesto kave 4. travnja 2019.

Ne znam je li još itko osim mene sinoć u kasno doba na EuroChannelu gledao slovački film Broken Promise, što sam si, slučajno natrapavši na njega, prevela kao Neodržano obećanje. O jednoj židovskoj obitelji u slovačkoj provinciji koja si za stolom na Pesah početkom ranih četrdesetih u vrijeme njemačkog napredovanja na istok, pa sovjetskoga na zapad, obeća viđenje na istome mjestu iduće godine. Vrijeme je to kada židove, kako se eufemistički govori, odvode na rad u Poljsku. Film nije bio ni loš, pogotovo jer mi nismo snimili ni takav, ali ga nisam dogledala, jer sam izgubila živce u prijevodu.

Da sam se, s obzirom na moj poljski, oslonila na slušanje slovačkog sa stilističkom mješavinom govora/jezika ili da su stavili engleske titlove, zacijelo bih razumjela više, jer sam se odjednom zatekla da manje pratim slike, a više što to sad opet pišu dolje. Tako loše se ne prevodi ni na početničkim lektoratima prve godine. Trčaj, trčam, ili, kad ženska ugane gležanj: Uganuo sam gležanj. Više netočnih nego točnih titlova.

Ne radi se o tipfelerima, gramatičkim greškama tipa je/ijei č/ć. (Ako se dobro sjećam, uopće nije ni bilo naših dijakritičkih znakova, a Slovaci su itekako poštovali svoje naglaske!) Mora da je posrijedi ipak Translator (čitaj baš: translator!), a to odbijam gledati iz najobičnijega nepoštovanja gledatelja. Što ne kažu da ne mogu ili neće govoriti i pisati hrvatski? Je li im preskupo ili su samo nemarni? Moj Bnet, A1, pa što vam je, zaboga!? Ako neću gledati, zašto bih to plaćala? Podsjeća me to na fejsovsku čestitku: ja pišem sretan (rođendan!), a on će ustrajno: stetan! Pa tko dulje izdrži.

20190404   

Rože od papira, priručnik za izradu – Umjesto kave 30. ožujka 2019.

U vrijeme mojega djetinjstva, kako davno, najveći kompliment za lijepo cvijeće bila je usporedba s – umjetnim. A tada još nije bilo ni fine plastike, a kamoli svile da bi takvu umjetninu mogao usporediti s prirodno lijepim. Vrhunac je onda bilo cvijeće od krep-papira, koje se, da bi potrajalo duže, primjerice upleteno u vazdazelene grančice u sesvetske vijence, umakalo u otopljeni vosak, učvršćivalo žicom i oivičilo, vrlo tanko, elegantno, srebrnom ili zlatnom bojom za farbanje peći odnosno rafunga. Tada se i glavnina maski radila od krep-papira, primjerice haljinice za balerine ili cvijeće za cvjetni korzo. Renesansu krep-papira donijela je etnomoda odnosno oživljavanje starinskih ružica, vijenaca za raspela i buketića, pušleka samo za ukras, ma bili i nekadašnji, kao za mladenke i klencerice.

Naslovnica knjige

je počelo odmjeravanje tko će napraviti ne samo ljepše nekadašnje rože, tradicija sjeverozapadnje Hrvatske od Zagorja, Međimurja, Podravine do Moslavine, a zatim i oživjeti vlastite izmaštane kreacije, odmaknute od tradicije, zaredale su i mnoge radionice.  Ta je tradicionalna vještina izrade roža i rožica prezentirana od 1995. i u Muzeju Staro selo Kumrovec.

Neke od radionica po Zagorju vode i Ana Čižmeki Danica Pelko, a kako to drevno znanje, majstorstvo i radovi ne bi ponovno završili u zaboravu, zabilježile su ga i oživjele i u knjizi Rože od papira, priručnik za izradu, objavljenu u vlastitoj nakladi uz potporu Krapinsko-zagorske županije i Općine Sveti Križ Začretje. Danicu Pelko već sam imala prilike predstaviti i kao voditeljicu Male kajkavijane i donjostubičkih osnovaca s kojima je ostvarila dva izdanja Malog rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja. 

Božićna zvijezda / Fotografija presnimljena iz knjige

Zaljubljenice u zavičajnu baštinu na gotovo 150 stranica Čižmek i Pelko potrudile su se predstaviti kako vješti u rukotvorinama – odajem priznanje onima koji imaju taj talent – mogu oživjeti papirnato cvijeće ili kreirati nešto svoje, autorsko, što držim i najvećom vrijednošću knjige, koju bismo mogli nazvati i monografskom. Pogotovo jer ide u prilog zaštite toga staroga etnoumijeća.

Preporučujem je i knjižnicama, posebice školskima. Dosad je predstavljena u Svetom Križu Začretju, Oroslavju, u Etnografskom muzeju u Zagrebu, Krapinskim Toplicama, Donjoj Stubici, a 6. travnja bit će predstavljena u Muzeju Staro selo u Kumrovcu uz Dane starih zanata, 15. travnja u Zlataru uz Dan grada i 23. travnja u Zaboku uz Noć knjige. Dogovorena su predstavljanja i u Novom Marofu i Mariji Bistrici.

Svadbeni ukrasi / Fotografija presnimljena iz knjige

prilog ambicioznim čitateljima ide i strip izrade koji prati sve, od jednostavnih cvjetića do pravoga zagorskog kinča, cvjetnih aranžamana, jaslica, svadbenih ukrasa do nakita od krep-papira. Odgonetnite kako oblikovati više od pedeset vrsta cvjetova: anemona, afrička ljubičica i ljubičica, božićna zvijezda, božur, ciklama, cinija, dalija, drijemovac, đurđica, forzicija, fuksija, gerber, gladiola, hibiskus, iris, ivančica, jaglac, kadifica, kala, karanfil, kukurijek, lopoč, ljiljan, ljubičica, maćuhica, mak, maslačak, narcisa, ružin pupoljak, šafran, šumarica, tratinčica, tulipan, uresnica, visibaba, vodopija, zlatica, zumbul, zvončić, kuglica za bor, češer, cvjetna grančica, pisanica…

Vijenac za raspela / Fotografija presnimljena iz knjige

Knjiga Rože od papira, priručnik za izradu Ane Čižmek i Danice Pelko stoji 100 kn, a možete je naručiti na e-mail pelkodanica@gmail.com ili na mob: 098/706-452. 

20190329

Link

Čudesna večer u Donjoj Stubici

Umjesto kave 9. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2

Mali školski prerasta u ozbiljan rječnik kajkavskoga govora stubičkog kraja – Umjesto kave 31. listopada 2018.

I svoj i zajednički dobar osjećaj – Umjesto kave 23. listopada 2018.

Sve Moje prve knjige učiteljice Karmen Soldo – Umjesto kave 29. listopada 2018.

 

Ljudi i brodovi – Umjesto kave 29. ožujka 2019.

Kako je krenulo, poslije posvete u svojoj zbirci Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. u kojoj sam pobrojila brojne propale tekstilne tvrtke, morat ću nastaviti Mukom 2019. i posvetom – nabrajanjem propalih tvrtki muške industrije. Gledamo fotografije koje je moj Miljenko Brezak snimio davno, pa smo naišli na posjet studenata njegove zagrebačke ekonomije vjerojatno ranih sedamdesetih, tada divu pulskom Uljaniku. Isluženi ljudi, isluženi divovi. Samo možda tada građeni brodovi negdje još plove… Svima: mirno more.

Fotografija Božice Brkan.
20190329
P. S. Dan kasnije na temu istarskih škverova u propadanju, uz neizvjesnost stečaja i privođenje dojučerašnjih vlasnika i direktora, prigodno i ne bez utemeljenja zalijepila se izjava mladaca iz Nove ljevice o tome da se ugasi industrija kao ideja.
Tri dana nakanjujem: da li da je zalijepim uz ili ne?
20190401
link
http://www.bozicabrkan.com/snimio-miljenko-brezak-photo-by-miljenko-brezak-umjesto-kave-21-ozujka-2018/

Predstavljena Miselnica Ivice Ivankovića – umjesto kave 23. ožujka 2019.

Posljednjih se godina na dijalektima i zavičajnim govorima piše, a i objavljuje natprosječno radova, a to znači i povećanu konkurenciju i razinu kvalitete te zanimljivu raznovrsnost. Rukopis Ivice Ivankovića nedvojbeno će još pridonijeti tome.  

Recenzentica knjige Božica Brkan govori o Miselnici / Fotografija Miljenko Brezak

Tako sam napisala u recenziji Ivankovićeve zbirke pjesama  Miselnica  dodavši kako, iako je glavnina tekstova nastala prije više godina u različitim prigodama i s različitom namjenom, na primjer za uglazbljivanje i javno izvođenje, sebi za dušu i slično, zbog samokritičnosti autora uglavnom je nepoznata. Nažalost, jer tekstovi su izuzetno zanimljivi i kao cjelina i pojedinačno i umnogome osvjetljavaju kontekst u kojem autor djeluje, ali koji ne pripada recentnome kreativnom književnom ozračju, nego više novinarskome i popularno-znanstvenom, istraživačkome, kako u radijskom mediju, tako i u izvođačkome i profesionalnome i amaterskome (ples, pjesma), ali se, kao i primjerice rekonstrukcija i obnova narodnoga ruha, također usredotočuje i oslanja na narodnu baštinu i tradiciju, napose kajkavsku. (…)

Ivica Ivanković pokazuje svoju prvu knjigu / Fotografija Miljenko Brezak

Kada se ruralni prostor neprestano prazni, a danomice izumiru ne samo govornici lokalnih govora, nego i cijeli govori i jezici, hvalevrijedan je svaki pokušaj da se sačuva išta od toga. Osobito je hvalevrijedan trud i radost koja proizlazi iz aktivnosti ljudi poput Ivice Ivankovića, koji obrazovani i predani svojoj misiji, nesebično okupljaju i s onima koje okupljaju dijele bogatstvo koje su stekli i obrazovanjem, ali i vlastitim dugogodišnjim djelovanjem u svojoj i drugim sredinama u različitim vrstama kreativnosti. Iako bi se zacijelo jednostavnije mogao posvetiti svojoj umjetnosti samostalno, njemu nije teško poput blaga iskapati oko sebe i tekst narodne popijevke i notni zapis u različitim verzijama i plesni korak i oglavlje ili obuću, motiv veza… i detalje govora koji nitko još nije ni u kojoj prilici ni za kakav povod zapisao, a kamoli na njemu duboko razmišljao o životu i gnjavio se kako će ga, neusustavljenoga, uopće zapisati. Zato taj vrijedan rad treba što prije objaviti.

Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle

I objavljena je Miselnica s tim mojim tekstom kao Proslovom. Najprije smo je na Svjetski dan poezije 21. ožujka 2019. predstavili u emisiji Kajkavijana Ane Lacković Varga na Radio Sljemenu, dijelu i Ivankovićeva Hrvatskoga radija, a sinoć navečer u pjesnikovu Kupljenovu s istoimenim KUD-om, Vokalnim kvintetom Vanka (Maksimilijan jer nedaleko rođen!), PS Tetice iz Demerja, čitačicom Jasenkom Miholić Rukavinai izvornim čitačem Igorom Pavićem.

Igor Pavić čita Misel o križu / Fotografija Miljenko Brezak

O zbirci smo govorile Jasna Horvat, urednica zbirke i u ime izdavača Udruge Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine, i ja. Hvalevrijedan je Projekt Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle (ove godine sa tri knjige podržala i Zagrebačka županija) u kojem je objavljeno dosad desetak knjiga.

Jasna Horvat govori u ime nakladnika – Udruge Ivana Perkovca / Fotografija Miljenko Brezak

Ivankovićeva Miselnica, lijepa je knjiga ilustrirana licitarima, s anđelima u boji kupljanske predače, podsjetila me na lijepu mudrost Neila Gaimana sa suvenirske torbe iz New York Public LibraryA book is a dream you hold in yout hand./Knjiga je san koji držiš u svojoj ruci. Veliku Jabuku povezala sam sa starinskim sortama jabuka iz kupljenskoga kraja poput božičnice zapravo s nečim što se globalnom engleskom suprotstavlja zavičajnim kajkavskim govorom i životom ne akceleriranim nego zgusnutim mudrošću ne u jedan dan, godinu, čak niti u spominjanih 13 godina u kojima je nastajala, nego u kondenzat cijeloga jednog života koji opet stane u dlan.

Marija zaspala, izvode Marija, Ivica i Marica Ivanković / Fotografija Miljenko Brezak

Autobiografija, kronologija jedne ljubavi, ljetopis Kupljenova

Miselnica 
znakovito nosi datum izlaska 14. veljače 2019., Valentinova, i u posveti kaže: Mojoj Katici s ljubavlju i od srca. Ona je, dakle, i ljubavna izjava, kronologija i jedne ljubavi i ispunjenoga zajedničkog života udvoje ispunjenoga dobrim starim vrijednostima od obitelji do dobrih ljudi oko sebe, uopće. Tako je ona (auto)bigrafski kondenzat ne samo svoga autora, pjesnika, nego i ljudi oko njega, koji sami nemaju sposobnost pjevati i opjevati, spoj pojedinačnog umjetničkog i kolektivnoga (narodnoga ili pop) nadahnuća Miselnica tako postaje i mudroslovni pjesnički ljetopis Kupljenova, pionirska knjiga na kupljenskom govoru, jeziku. Zavičajnica.

Medna roso gdje si zimovala, izvode PS Tetice iz Demerja / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković je, naime, dosad objavio etnološke knjige i nacionalne težine Hrvatske narodne nošnje, Narodna nošnja Korduna – Hrvatski Blagaj Kupljenski spomenar – 1. diel – tanci i popievke te mnoge druge napise, ali ne na tome svome materinskom govoru, na kojem je, i to ne posve čistom, prije dvadesetak godina jedino Ivičina susjeda Zorica Jandras objavila pučke igrokaze za potrebe izvedbe na pozornici.

Jasenka Miholić Rukavina čita Misel o viencu – demerskomu / Fotohrafija Miljenko Brezak

Miselnicu sam opisala i kajkavskim stihovnim selfiem i svojevrsnom samopomoćnom knjigom, selfhelp, jer ima misel nastalih iz različitih iskustva u različita vremena, za svaku priliku, primjerice Misel za pričetek, Misel na dar, Misel o KAJu, Misel i popievka o Mariji, Misel o križu, Mučna misel, Misel raspetnička, Misel raspetnička druga, Misel o sniežnomu Božiću, Misel kaj beži, Misel o žalosti, Misel o vremenu, Misel o pajdašiji, Misel o pravičnoj pameti, Misel o lienu, Misel o popievki, Misel rodnoravnopravna, Misel o Bogu,  Misel o viencu – demerskom, Misel o viencu – kupljenskom, Falična misel, Misel i-mati, Misel na pomoč, Misel o deci, Misel o dobrini i dobroti, Misel o lefkoti, Misel o živleju, Misel o jakosti, Misel sagdanja, Misel nekakova, Misel o čoveku, Misel o hrabromu, Misel o poštenju… Ivankovićeve su Misli poput malih molitvi; teme katkad za duboko razmišljanje, a katkad opuštajućih za prije spavanja ili motivirajući za započeti dan. Sve kako bi svatko od nas, tko hoće, mogao iščitavati i misliti si svoje, baš vlastite misli, svoju miselnicu. Ili kako kaže Ivica Ivanković u stihu:

Liepo je nekakovu misel / v svoje glave imati / jer unda naviek moreš / nekaj od srca spisati / il nekaj nekomu dati.

Ivica Ivanković. PS Tetice iz Demerja i KUD Kupljenovo / Fotografija Miljenko Brezak

Miselnica kao oblizeki, osebušek…?

Miselnica
– kako lijepa riječ! Nadam se da će ta – iako bi Internet htio, slovenska riječ – biti jedna od onih, kajkavskih, dijalektalnih, neprevedivih, koje će se uživjeti u hrvatski standard, kao što umišljam da je to uspjelo mojim riječima oblizekiosebušek i sl. Jer – kako prevesti miselnicu? Misaonicom? O, Bože!

Autor Ivica Ivanković čita Misel o popievki / Fotografija Miljenko Brezak

Miselnica, nažalost, nema rječnik tumačenja manje poznatih riječi i fraza. Gospodin Ivanković najavljuje rad na posebnom kupljenskom rječniku, jer on, kao ni govor, ne pripada onome kajkavskoikavskome. Uz životne teme važne za ovo podneblje te napisane, zapisane kajkavske riječi – riči, rieči, reči – neistraženo su nedvojbeno bogatstvo. Ilustrirala sam to načinom pisanja, jer sam upravo primjere iz Ivankovićeva tada još rukopisa navela i u malom istraživanja i članku Kako pišu recentni kajkavski pisci? za 17. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. Kako se oslanja na pisanje po zvučnosti, ima višestruke paralelizme sa v-f-h, ije-je, na kraju riječi i na početku riječi itd.

Dober večer Bog daj izveli su Ivica Ivanković i VK Vanka / Fotografija Miljenko Brezak

Zanimljivo, egzotično i začudno ne preko mora nego – doma

Ivica Ivankovićmoj je višestruki kolega (studijem i polonist, životnim interesima od baštine do umjetnosti, zanimanjem medijskim itd.), ali kojega poznajem jedva dvije godine. Bitno je mlađi, rođen 1968. kad sam ja gotovo već objavila prvu pjesmu. S obzirom na životno te uredničko, novinarsko i književno iskustvo, dopustila sam si sugestiju kolegi pjesniku da, iako je vrlo osobna, knjigu ne okrsti osobno, Ivekovom miselnicom, kako je namjeravao, nego  Miselnicom. Možemo se složiti: pun pogodak.

Ivica Ivanković piše posvetu kajkavskoj književnici bistranjki Veri Grgac / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković u njoj je zavičajac, kajkavac, etnolog, folklorist i fokloraš, novinar, ali s visokointelektualnim pristupom Hrvata Europljanina 21. stoljeća koji zanimljivo, egzotično, začudno poput mnogih suvremenika ne nalazi u prekomorskim zemljama nego doma, u Kupljenovu.

Obitelj Ivanković poslije predstavljanja knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Ivica Ivanković

MISEL O KAJU

* spisana h jesen 2007. leta Gospodnjega za koncert
“Dragi naš KAJ” Ansambla LADO

Kaj je tu h vuglecu grude domače?

Em zna se da tu KAJ je
teri se zdavna na se strani nudi
kak falačec fine,
dišeče i prfke horvatske pogače!
Tu KAJ je teri zdavna
kaj kaplja rose nebeske
trdu i žejnu zemlicu namače
.

Kad onak od oka, z juga il z istoka „Liepe naše“
pogledneš čez sredinu, prama zahodnoj strani,
tam kam sunce zahaja,
tu ti je taj KAJgotni vrtek
kaj ti je sem kajkavcem i KAJu
stara domaja.

KAJ se je tud sikud i sikak, kaj zlievka,
z goranskoga kraja čez Pokuplje
se do Save zlejal.
Vu cielom tom kraju vnogi si je kajkavec
na KAJu premišljeval, zmišljuval, zdihaval, spisaval,
suze točil i joči brisal,
popieval si il se smejal!

Bum te još podsetil, pajdaš moj dragi,
tu h vuglecu zemle horvatske
KAJ je kak drobnih tičekof gniezdo zvito.
Stoji tak kaj i Zagreb,
koj sa ta Prigorja naša – naviek ponosito!
KAJ ti je i tam, malo dalše,
vu Zagorju kaj je med zelenemi bregi skrito
.

I kad veliš – KAJ – to ti je još čudaj toga:
to ti je Turopolje – ravnica plemenita i plodna;
to ti je i Moslavina – stara zemla vinorodna;
to ti je Međimurje malo i Podravina široka i ravna; t
o ti je Pokuplje i Posavina skup
dvie vode kaj dvie sestre,
a zemlica jena, jedina, vodoplavna.

Zato me naj več pitati – kaj je tu h vuglecu grude domače?!
Preveč bi toga za povedati bilo
pak ti bum još same ovak rekel:

KAJ – to je ciela jena misel
od Boga dana, od ljudi odebrana
misel kratka, riečka drobna
kaj se h glave mota,
po jeziku plete
ili te na srcu peče!

KAJ ti je misel – bežuča i fletna kaj ti
kej Krapina, Bednja, Sukla il Ilova
koj Kupa i Sava
kaj Mura i Drava,
po žilaj žlaburi
i čez ljucko živleje po malo preteče.

Dovr. 20190323

 Link

Na Kajkavijani hrvatskoga radija Sljeme o Miselnici

“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”

Umjesto kave 17. prosinca 2016.: Boži pasec Nade Lozar-Tomašić

I kaj? Kajkavska ikavica Dragutina Mihalinca – Umjesto kave 24. veljače 2019.

Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju

 

Na Kajkavijani hrvatskoga radija Sljeme o Miselnici

U emisiji Hrvatskoga radija Sljeme Kajkavijanakod Ane Lacković Varga, u četvrtak 21. ožujka 2019. od 20,30 do 22 sata gostovali su Ivica Ivanković, etnolog, foklorist i radijski novinar te pjesnik, i Božica Brkan, recenzentica knjige, predstavili su Ivankovićevu zbirku na kupljanskom govoru Miselnica u izdanju Udruge Ivana Perkovca – za njegovanje kajkavske ikavice i promicanje zavičajne kulturne baštine, koju vodi Jasna Horvat. Kao druga od tri knjige Miselnica je netom objavljena u okviru Projekta Književno stvaralaštvo kajkavaca između Krapine i Sutle.

Razgovor u emisiji Kajkavijana: ivica Ivanković, Ana Lacković Varga i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Bezak)
Razgovor u emisiji Kajkavijana: ivica Ivanković, Ana Lacković Varga i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Bezak)
Kajkavsko veselje u studiji HR Sljeme (Fotografija Miljenko Bezak)
Kajkavsko veselje u studiju HR Sljeme (Fotografija Miljenko Bezak)

20190323

Snimio Miljenko Brezak, Photo by Miljenko Brezak – Umjesto kave 21. ožujka 2018.

U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!

Kao da je pobjednička! - Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom brezakom Brkanom i Ivom Soldo
Kao da je pobjednička! – Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom Brezakom Brkanom i Ivom Soldo

Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.

Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…

Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)
Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih za izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)

Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.

Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjedai Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)
Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjeda i Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)

Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.

Đuro Vidmarović, fotografija Miljenka Brezaka na izložbi Portret 2019

Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)

Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)
Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)

Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.

Od zadanih figura do Mimare

Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.

Slavka Pavić i Miljenko brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)
Slavka Pavić i Miljenko Brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)

Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.

Od Smene i Lubitela do idiota Canona

I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.

Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)

Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.

Miljenko Brezak – A gdje smo sad? izložena na klipskoj izložbi Fotokluba Zagreb

Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.

Studentica Božica Brkan osamdesetih čita (Fotografija Miljenko Brezak)

Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, Irene Lukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.

Studentica Božica Brkan na izložbi slika akademskog slikara Ive Radoševića u Galeriji Urlich osamdesetih (Fotografija Miljenko Brezak)

Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad  nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!

Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji
Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji

20190210 – 20190213 – 20190320

Linkovi

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

 

Vino na pretplatu? Za portal Netrokracija i gastroblogerica Božica Brkan

Neki se pretplate kazalište, knjige, pakete zdrave hrane, kozmetike ili nakita, a neki na – žestice i vina. Portal Netokracija zanimalo je da li bi startup poput Vineboxa mogao zaživjeti i kod nas, s obzirom na hrvatsku vinsku scenu. Novinarka Ana Marija Kostanić Vino na pretplatu: Mogu li hrvatske vinarije izvesti poslovni model po uzoru na Flaviar i Vinevox? pripremila je vrlo zanimljiv i poticajan članak u kojem su 15. ožujka 2019. komentirali gastroblogerica Božica Brkan, Jugoslav Petković iz Flavira i Diana Kostelnik iz Iločkih podruma. 

link

Vino na pretplatu: Mogu li hrvatske vinarije izvesti poslovni model po uzoru na Flaviar i Vinebox?

 

I Apoksiomen u Europskom parlamentu – Umjesto kave 20. ožujka 2018. 

Iz Bruxellesa, odakle još nosim nedavne svježe dojmove, javljaju Lošinjani, kako se upravo jučer Europskome Parlamentu, medijima i brojnoj publici predstavio najpoznatiji lošinjski stanovnik, antički brončani kip atlet Apoksiomen sa svojim stalnim domom u Malom Lošinju na otoku Lošinju, jedinstvenim muzejom na Mediteranu. Naglašeno je povezivanje prirodnih i kulturnih bogatstva s turističkom ponudom i lokalnom zajednicom i kreirana je destinacijska ponuda nadahnuta Apoksiomenom (Apoksiomenovi proizvodi, prirodna kozmetika i tretmani, kulturne rute, antički plovni putovi, gastronomski festival Apoksiomenove antičke kuhinje – dio prezentacije održan je zato i u hrvatskom mediteranskom restoranu Maison d’Istrie – i drugi kreativni i sportski događaji).

Apoksiomen u Europskom parlamentu (Fotografija Laurent Louis)
Apoksiomen u Europskom parlamentu (Fotografija Laurent Louis)

Tom su prilikom, javljaju dalje, govorili hrvatska zastupnica u EU Marijana Petir, gradonačelnica Grada Malog Lošinja Ana Kučić, direktor Turističke zajednice Grada Malog Lošinja Dalibor Cvitković, generalna tajnica Europa Nostre Sneška Quadvlieg-Mihajlović, direktor Grčko-Romske kolekcije antikvarijata Kunsthistorisches muzeja u Beču Georg Plattner i član EAA (European Association of Archeologists) Hrvoje Potrebica.

O podvodnom kulturnom nasljeđu i muzejima u službi lokalne zajednice i turizmu govorila je direktorica Lošinjskog muzeja i Muzeja Apoksiomena, Zrinka Ettinger Starčić. Marketing managerica Turističke zajednice Grada Malog Lošinja Zrinka Masalin tom je prilikom predstavila i Lošinj – Otok vitalnosti. Iz Instituta za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet govorila je ravnateljica instituta Andrea Borić, a ponudu Lošinj Hotels & Villas predstavila je direktorica prodaje Lošinj Hotels & Villas Iva Gagro. Sva sreća, nije samo gola politika!

Ponosna Gradonačelnica Grada Malog Lošinja Ana Kučić argumentirala je:

Naš otok jedan je od prvih europskih otoka koji će provesti energetsku tranziciju u suradnji s Tajništvom za otoke Europske unije. Isto tako, ove godine smo kandidati i za titulu Europskog otoka sporta. Lošinj nije samo sunce i more, imamo izvrsnu ponudu, smještajne kapacitete od 4* i 5*,  bogatu povijest, baštinu, iznimna arheološka nalazišta, Apoksiomena, dobru prometnu povezanost, blagu klimu, tradiciju zdravstvenog turizma dugu gotovo 130 godina. Sve to nastojimo kroz održivo upravljanje i brigu o okolišu očuvati, ali u isto vrijeme na inovativan način razvijati i unapređivati.

O značaju promocije Lošinja i Apoksiomena u Belgiji govorila je hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir:

Značajno je da danas upravo u Belgiji imamo promociju Lošinja i Apoksiomena, koji je jedan od samo osam takvih kipova u svijetu. S obzirom na to da ga je prije 20 godina u Jadranu pronašao upravo belgijski turist, možemo to smatrati nekom vrstom jubileja. Mali Lošinj je otok s raznovrsnim sadržajem i održivim turizmom, a Apoksiomen je dodatna vrijednost turističkoj i kulturnoj ponudi otoka.  

20190320

Linkovi

Na Lošinju kuha i rimski atleričar Apoksiomen

Miomirisi i okusi lošinjski

Lošinj zanimljiv za duge šetnje, i za obične i za gastronomske

U Velome Lošinju obvezno dođite u konobu Ribarska koliba

Zamamni lošinjski specijaliteti od autohtone creske ovce

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.