Breberika, breberika… – Umjesto kave 23. prosinca 2022.

Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:

Naslovnica zbirke koju je grafički oblikovao Frane Paro s naslovnom biljkom / Foto Božica Brkan

Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.

Autorica kajkavskoga dijela zbirke Breberika & Eklektika / Foto Miljenko Brezak

Uslijedila su pitanja o biljci, naslovnoj junakinji moje florističke knjige. I o knjizi, dakako. Prenosim zato iz knjige autorsku, uvodnu napomenu, i naslovnu pjesmu:

Breberika raste i u zagrebačkom vrtu autoričine tetke u Donjem Vrapču / Foto Miljenko Brezak

Autorska napomena

Zbirka je nastala iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane.

Nadahnuta stvarnim, divljim i pomno osmišljenim i odnjegovanim vrtovima koji su je pratili od djetinjstva do zrele dobi, pjesnikinja je zasadila vlastiti poetski vrt na svojoj tatinskoj i maminskoj (prof. dr. sc. Zvonko Kovač) zavičajnoj kekavici, idiomu rodnoga sela Okešinca u Moslavini. Osobni odnos prema jeziku temeljno je sredstvo gotovo cijelog, pjesnički vrlo ujednačenog pjesničkog opusa Brkanove, vrijedne antologijske reprezentacije (prof. dr. sc. Joža Skok).

Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), lozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga. Gdje sam metaforički, poput svojih graničarskih pretkinja, potajice otrgla pelcer, da se bole prime, a gdje nehotice previše orezala, kej se samo od sebe zdohadža i slično. Kao u herbariju, u stihovima naslovljenim uglavnom lokalnim orističkim imenima, upečatljivijim zvukom i značenjima, bojama i mirisima: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, nočne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božičnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak

20200927 – 20200928 – 20201007 – 20210307

Naslovnica zajedničke zbirke pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Božica Brkan

breberika

da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakov mali korak za čoveka a veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovozemalsku banku semena negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
da jim velim morti ne bi ni znali o čemu pripovedam
ni na placu ni po grobju ma ni v smetju ju više ne videti par let da po šuma čovek hodi ne bi ju morti ni za venček nabral
neg jenu grančicu
i ta jenako pika
kulko se i sečam breberika pika pika fest pika
prek do krvi prek do srca te ravno pikne

ni ne znam kak se rasadža jel se samo de bilo zapikne šiba jel se sama raseje z one lepe sitne crlene bobic
breberika navek zelena

na selu su od ne pleli vence sfrkane na vrbovu šibu
kej ne bi kupuvali gotove
samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu još i grane zeleno dofarbaju da se zeleni

kak se niš drugo zeleneti nemre
prek na drugi svet
prek do druge sesvet
nikomu ne smeta kej pika kej sam vrag niko ju ne pipa kej buju po grobju po križi pipali

a gda breberiku bereju znaju de v šume raste v rukavica ju trgaju z trsne škara
da ne pika
da ne boli

niš ionak nemre biti večno

nemre biti neg breberika lepa a pika
do krvi

gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde struk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika

a su ju buju skorenili če i preveč pika
ležeše nek ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri
a ni ne pika

i gledim ni skrita ni naprčena breberika zdošla se buš če te ne presadim
če na desktop

20201020 – 20201117 – 20201209 – 20211214 20201218 – 20201230 – 20210225 – 20220430 – 20220524 – 20220525 – 20220529 – 20220623 – 20220625

Pjesnikinja Božica Brkan s breberikom u uglu zagrebačkog Cvjetnog/ Preradovićeva trga u listopadu 2022. / Foto Miljenko Brezak

breberika – zaštićena zimzelena, vazdazelena šumska biljka tvrdih oštrih listića na grančicama i s crvenim bobicama, lat. Ruscus aculeatus L., koja raste pri tlu, a beru je i trže obično na tržnicama za pletenje vijenaca, jer dugo ostaje svježa
apollo – Apollo je američki NASA-program za čovjekov let u svemir šezdesetih godina 20. stoljeća, a Apollo 11 je prvi svemirski brod koji
je s ljudskom posadom 1969. sletio na Mjesec i Neil Armstrong je svoj prvi korak opisao kao malen korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. grmoščica – Park-šuma Grmoščica, jedna od 17 park-šuma na prostoru Zagreba, prostire se na zapadu grada između Vrapča i Črnomerca na 80 ha i u njoj raste više autohtonih vrsta.
mesec – Mjesec (354 m), uz Humku (488 m) i Vis (437 m) visinska je kota Moslavačke gore

Objavljena kajkavsko-čakavska zbirka pjesama „Breberika & Eklektika“ Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:

Kajkavsko-čakavska zbirka pjesama Breberika &Eklektika s biljkom breberikom / Foto Božica Brkan

Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor – objavljujem ga u prilogu mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.

Naslovnicu zbirke kreirao je Frane Paro / Foto Božica Brkan

Božica Pažur

RAST JEZIKA, RAST PJESME

Pogovor zbirci Breberika Božice Brkan

U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.

Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske do „botanike“).  Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.

Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost sadnje, izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.

Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „a kej buš“, „i da su tu i tam kej“, „i kej da“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, „nema de je ne bilo“, „a kad tam ko bi si to mislil“, „ne ni za povedati“, „a jesem ga se nekej…“ itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme (vuz raspelo za život čovekov/ za život kej takov – „borovica“; i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala – „slak urbani“).

Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr. Tim više što se inače, uobičajeno predrasudno, kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra otežanom. Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda.

Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti; pojedini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se, ili produžuje, hvata se „vitice“ drugoga  stiha istim principom slikovnosti (a med najfineši svetli kej da si v flašu sunce samo nalejal i dobro začepil da ti ne scuri/ i tak je blag da bi za obloge od nega mogel i na dušu metati – „agacija“).

Postupak florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, nalazimo u vrhunskih hrvatskih pjesnika – Božice Jelušić, npr.: Riječ kao lijepo stablo naslov je njezine prve, kanonske, stihozbirke. Antologijska zbirka Tomislava Marijana Bilosnića jednostavno naslovljena Vrt, svojevrsnom stihovnom jednadžbom „Vrt je biće poezije“ uspostavlja jednu od najizravnijih i najupečatljivijih veza između raslinjskoga rasta i umjetničkoga stvaranja. I ljudskog usuda, zaključili bismo, kao u Božice Brkan: ni imela više ni korenčeka za kej bi se imela prijeti/ sama se je podse složila/ kej čovek – „bršlan“. I originalnog joj, florealnog  uključivanja u pjesmu (I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne – „ginko“).

Božica Brkan sa zbirkom koju dijeli s Borisom Domagojem Biletićem / Foto Miljenko Brezak

20221222

Pavlekov marketing iz Đelekovca – Umjesto kave 16. prosinca 2022.

U Velikoj dvorani Hrvatske gospodarske komore u četvrtak 15. prosinca 2022. zagrebačka je Beletra predstavila knjigu Aktivna prodaja – od želja kupaca i potrošača do uspješnog prodavača Zvonimira Pavleka, jednoga od pionira Podravkina i hrvatskog marketinga, danas samostalnog konzultanta za marketing i prodaju. Moderirala je urednica Sandra Pocrnić Mlakar, a o knjizi i autoru govorili su recenzenti doajen gospodarskoga novinarstva Ante Gavranović i dugogodišnja suradnica gastronovinarka Božica Brkan te Podravkin glavni direktor svih poslovnih programa u kompaniji Krunoslav Bešvir.

Uz predstavljanje knjige i autorova prezentacija (Foto Miljenko Brezak)

S geslom Davida Packarda Marketing je previše važan da bismo ga prepustili odjelu marketinga te naglaskom iz Pavlekove prezentacije oprimjerene projektom za jednoga bosansko-hercegovačkoga klijenta na kojem je radio, kafa je ćeif, s veseljem i lijepim sjećanima na pionirska vremena marketinga u nas, teorijski, novinarski i praktično, prenosim iz knjige svoju recenziju, pogovor.

Svi promotori poslije promocije: Ante Gavranović, Zvonimir Pavlek, Sandra Pocrnić Mlakar, Krunoslav Bešvir i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Marketing iz Đelekovca

Kad je Informator 1988. uz stručnu konzultaciju Fedora Rocca i u vrsnom, zbog globalističkoga pomodarstva anglizama nažalost ne i zaživjelom hrvatskome prijevodu dr. Vlaste Andrlić, objavio dvotomnu bibliju Phillipa Kotlera Upravljanje marketingom, marketing je bio novost, moj novinarski sektor i sve sam imala priliku za tadašnji Vjesnik, prvi nacionalni hrvatski dnevnik, promatrati iz prvoga reda, u nas je dobrano praktično zaživio među ostalim i zahvaljujući pionirima poput Zvonimira Pavleka i Podravke koji su u tome spretno već plovili, zahvaljujući i suradnji sa svjetskim kompanijama i ambicijama ne samo na domaćemu, tada jugoslavenskom tržištu.

Govornica Božica Brkan u oči s dijelom publike (Foto Miljenko Brezak)

Krenuli su negdje 1965., a sjajni primjeri juha iz vrećice i Vegete te njezina dugogodišnjega TV serijala Male tajne velikih majstora kuhinje, kojem sam pridošla kao tekster, opisani su ne jednom. O takvim je primjerima, kao i u praksi, vodeći se dobrim postojećim primjerima i špurijusom, temeljitije od ikoga, uvijek slikovito oprimjereno, pisao i Zvonimir Pavlek, a bogme i mnoge praktično i teoretski poučavao o marketinškim finesama i brendovima. Otad je mnogo toga namjerno zaboravljeno i prekrojeno, jer mnogima sve počinje tek s njima.

Božica Brkan, Ante Gavranović i Zvonimir Pavlek s govornice (Foto Miljenko Brezak)

Kada Pavleka danas pitam koga smatra svojim nasljednikom, razmišlja, odvaguje, pa nabraja rijetka imena, iako mnogi u mnogim granama i industrijama, ne samo u prehrambenoj, njemu imaju zahvaliti na probitačnim tuzemnim i inozemnim karijerama. Također i na znanjima i iskustvima koja je nesebično i u sadašnjem tisućljeću, iz prakse prešavši u poučavanje i savjetovanje, ostavio – jer online je online, a knjiga je ipak knjiga! – u pet podebelih naslova, među kojima su najzamjećeniji Branding, Uspješna prodavaonica, Marketing u akciji.

Krunoslav Bešvir, kompanijski glavni direktor svih poslovnih programa i nasljednih velikih marketingaša i direktora u Podravci, čije primjere i vlastita iskustva Pavlek opisuje (Foto Miljenko Brezak)

Svojim sam studentima kao na nekom selfhelpu – jer i udžbenike i za to, ugledajući se na njegove knjige, trebalo bi tek napisati! – upravo na Pavlekovim temeljima za druga umijeća na vježbama iz medijske stilistike na komunikologiji Hrvatskih studija, prije fake novinarstva i do besvijesti nametljivoga PR-a, svojedobno kako se piše vijest, svih 5W, tumačila upravo na juhama iz vrećice, prema koracima 1-2-3-4-5 i uopće na pisanju recepata za pripremu jela. I dovodila im praktičare iz novinarstva, ali i raznorazne marketingaše PR-ovce, koji su im otkrivali praktične tajne svojih umijeća. Zanimljivo i za pisanje, a i za usvajanje tehnike. Da podmetnem Pavleka baš iz razmatranja o umijeću biranja suradnika: kriterije naučiš, ali uglavnom nemaš veliki izbor.

S predstavljanja Pavlekove pete knjige (Foto Miljenko Brezak)

S tim je Pavlekom, koji bi govoreći o nekoj začkoljici, neovisno je li posrijedi bio razgovor o izložbi Pijetao na Griču, sastanku Podravkinih Internationala u Budimpešti usred Domovinskoga rata recimo, pijenju ili ne piju gemišta od vrhunskih vina, brainstormingu za novi gastrobrend u nastajanju, za neku od kuharica, sajmova ili jelovnik u tada osnovanome restoranu Štagalj, bilo divno i kreativno i posvađati se. Pogotovo kad bi, a obično bi, ne imajući provincijski, podravski kompleks prema globalističkim dometima, ne bez cinizma spomenuo da to tak delaju pri nas v Đelekovcu, njegovu rodnom selu pokraj Koprivnice.

Posveta na knjigu (Foto Miljenko Brezak)

Zato je i ova recenzija Aktivne prodaje – od želja kupaca i potrošača, do uspješnoga prodavača svojevrsni mali reaserch, case o tome Podravcu Đelekovčaninu i njegovu djelu. Malen prilog da se i Zvonac, poput nekoliko drugih Pavleka – djeda književnika Mihovila Miškine ubijena u Jasenovcu, profesora povrćara sa zagrebačke Agronomije strica Većeslava i strine Paole ili skijaša i voditelja hrvatske reprezentacije Vedrana… – s debelim razlogom nađe u nacionalnome Dogodilo se na današnji dan.

Koncentracija na riječi govornika o njegovoj knjizi – Zvonimir Pavlek (Foto Miljenko Brezak)

Božica Brkan, književnica, novinarka i dugogodišnja suradnica

U Zagrebu, 26. listopada 2022.  

Međimurski vrčok – Umjesto kave 14. prosinca 2022.

Prijatelj i dugogodišnji suradnik, etnolog, pedagog i pjesnik Tibor Martan poslao mi je slikovnicu o kinču, ali ne iz svog Zagorja nego nesvakidašnju knjižicu na 50 stranica manjeg formata Međimurski vrčok 2020-2022. Potpisuju je Područja škola i KUU „Florijan Andrašec“ Dekanovec kao autori, zapravo autorice (sve predstavljene fotografijama!) fotografija, teksta i dizajna Tatjana Pintarić i Lucija Tomašek (fotografija na naslovnici Tatjana Šardi), cvijeće Nada Tomašek i Ljubica Đurkin i mlade čuvarice tradicije Maria Hlišć, Anja Kolarić, Jelena Kolarić i Lana Kovačić.

Naslovnica knjižice iz Dekanovca (Presnimljeno)
Autorice knjižice velike i male (Presnimljeno)

Uz drugo, Barbara Kovač, 4.b , pjeva:

Oj, vi lepe ružice
Mega srca družice,
Bojte zanavek pune dihalja
Lepe i cifraste od Vuzma do Mihalja
.

Đurđice su majušnice (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)
Pižme su narcisi (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

Da je Međimurje cvjetnjak Hrvatske, je najmanje iz čudesnih međimurskih popijevaka, kak si lepo zeleno, cvietičem si ti meni ograjeno. Djeca su istražila što od starih vrsta cvate u polju (šest vrsta) i u vrtu (17 vrsta), popisala lokalne dijalektalne, kajkavske i standardne te latinske ili emgleske nazive, opisala cvijet, vrijeme i mjesto cvatnje te raspon boja cvjetova. Ilustrirali su ga fotografijama, ali ne snimljenim u polju i vrtu, nego cvijećem načinjenim od krep-papira, nikad popularnijim kinčem, koji razvija literaturu, radionice, izložbe i festivale. Podsjećam da sam u proljeće 2019. pisala o knjizi Rože od papira, priručnik za izradu Danice Pelko i Ane Čižmek, a Danicu, donjostubičku školsku knjižničarku, višakratno sam  predstavila sam i kao ambicioznu poticateljicu rada na dječjem kajkavskom rječniku stubičkoga kraja.

Tratinčice su piceki (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

 Dakako, i to su sami izradili.

Kao dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, koji nažalost odavno više ne izlazi, te kao pjesnikinja koja je omiljene biljke svog zavičaja opjevala i u najnovijoj botaničkoj zbirci kajkavskih pjesama Breberika (iz Biblioteke Kaj&Ča: Susreti, knj. 9, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić BREBERIKA & EKLEKTIKA, urednica, nakladnik Kajkavsko spravišče iz Zagreba, urednica Božica Pažur), pa i mnoge od spomenutih bilina, te poštovateljica čuvara zavičajne botaničke, hortikulturne i etno i jezične baštine, uz sve što o tim biljkama možete pronaći i na internetu, ne mogu nego nabrojiti i ni jednu ni makar začudnim starinskim imenom preskočiti kako bih podsjetila. Zacijelo ste znali da  

Lepi dečki u Međimurju su cinije, a u Moslavini zajčeki (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

fijolice su ljubičice, Dederunt hyacinthum
lilijan je ljiljan, Lilium
labode/ labude su snježne grude, Viburnum
ljeljuje su perunike/irisi, Irises
piceki
su tratinčice, Daisies
podlesek/ podljesak je visibaba, Snowdrops
žibek (dodala bih: u nas u Moslavini radič, u Zagorju regmet) je maslačak, Aphaca
črenslo je jorgovan, Syringa
katruža (dodajem: u nas u Moslavini trojačke rože) je božur, Aglaophotis
klinčec je karanfil, Carnation
kranjčec
je kadifica, Tagetes
lepa Kata/ zeljova ruža je jesenska ruža, Rosa arbores autumnales
lepi dečki/huncuti su cinije, Zinnia (u Moslavini su lepi dečki posve druga vrsta, zajčeki)
majušnice su đurđice, Lilium convallium
ognjec/ ogjec je neven, Pingit vaccinia caltha
pižme su narcise, Daffodils
pocilomživ je prkos, Adversus
regine (u nas u Moslavini grgine) su dalije, Dahlias
rusovice
su vodenike, Impatiens
sabljice
su gladiole, Gladioli
stare dekle/ jezere
su hortenzije, Hydrandea
šipki
(u nas u Moslavini šipkovače, rože) su ruže, Rosas
tuliponi su tulipani, Tulips

Kranjceči su kadifice (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

Bez cjepidlačenja o latinskim ili engleskim imenima, čestitke dekanovečkoj djeci i odraslima na takvoj pedagogiji te vještinama i trudu kojima su ovjekovječili za nas svoj mali spomenar, a podsjetivši nas na starinsko bilje kao da ga sprešali u svojevrsni herbarij pospremivši s njime i i živima održali i mnoge uspomene. Napose zavičajne. I to ne samo međimurske!

Prskose zovu – pocilomživ (Presnimljeno iz Međimurskog vrčoka)

Božica Brkan

Prkosi*

kakov je to za cvet
nit ne smrdi nit ne diši
samo cvete de stigne i gda god stigne sekojak sekak
kej da je za cvesti baš segde i navek kej god
i još mu veliju
prkos

Malinska, 20210810 – Zagreb, 20220428 – 20220501 – 20220630

*pjesma iz zbirke Breberika (iz Biblioteke Kaj&Ča: Susreti, knj. 9, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić BREBERIKA & EKLEKTIKA, urednica Božica Pažur, nakladnik Kajkavsko spravišče iz Zagreba, 2022.)

Panonsko mi more šumi u stihovima – Umjesto kave 2. prosinca 2022.

Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?

Dio sudionika Hrvatske književne Panonije V. na obali Dunava / Foto Miljenko Brezak
Dio sudionika s hrvatskim veleposlanikom u Mađarskoj dr. sc. Mladenom Andrlićem / Foto Miljenko Brezak

Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.

Božica Brkan čita svoje panonske kajkavske pjesme / Foto Miljenko Brezak
Za sjećanje: književnici poslije nastupa u Croatici / Foto Miljenko Brezak

Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive

A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).

S okrugloga stola o izdavaštvu / Foto Miljenko Brezak

Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik  Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.  

Izložba U svijetu panonskih bajki

Veleposlanik Andrlić otvara izložbu ilustracija bajki u društvu domaćina Timee Šakan Škalić i autora Mirka Ćurića / Foto Miljenko Brezak
Katalog izložbe ilustracija

Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad  Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.

Budimpeštanska ulica u sumrak / Foto Miljenko Brezak

Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja. 

Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav Matoš iJosip Gujaš Đuretin

Samo dio publike u Školskoj knjižnici budimpeštanskoga HOŠIG-a / Foto Miljenko Brezak

U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.

Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller (1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).

Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan pozdravlja uoči prezentacije đakovačkih učenika za budimpeštanske maturante / Foto Miljenko Brezak

Programom Hrvatski pjesnički velikani predstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica  2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.

Na kraju, poslije pretkoronarnih predstavljanja u Zagrebu, Đakovu, Sisku, Pečuhu i Gujaševim rodnim Martincima, tek sada i u Budimpešti je predstavljena izuzetno vrijedna knjiga, kojom se baš ponosim. Mirko Ćurić piše:  

Priređivač Đuro Vidmarović i Božica Brkan u ime izdavača Acumena predstavljaju studiju o najboljemu hrvatskom pjesniku u Mađarskoj Josipu Gujašu-Đuretinu / Foto Miljenko Brezak

„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“

Gosti i domaćini s jestvenim uracima đakovačkih srednjeoškolaca /Foto Miljenko Brezak

Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.

Razgovor dvoje kolega: Andrija Pavleković intervjuira Božicu Brkan za hrvatski radio u Mađarskoj / Foto Miljenko Brezak

S Youtuba:

Male tajne polja i luga – Umjesto kave 17. studenoga 2022.

Sinoć smo u Kutini predstavili nesvakidašnju knjigu Ante Šestića Male tajne polja i luga (Matica hrvatska – Ogranak Kutina, 2022., uredništvo Matea Paripović i Nikolina Petranović). Kako sam s književnicom za djecu Jasnom Popović Poje bila i recenzenticom, dopustila sam si predložiti da im ova zanimljiva knjiga, koju je sam autor odlično ilustrirao, bude povod da se u cilju kreativnog i članskog pomlađivanja Matice, a i njegovanja stvaranja, čitanja i materinskoga jezika, upuste u novu biblioteku – slikovnica. Naime, idući od pjesme do pjesme i ilustracije do ilustracije moj maleni unuk neprestano je radosno uzvikivao: Ooooooooo!  

Puno predvorje kutinske Tehničke škole publike / Foto Miljenko Brezak
Četvoro promotora: Matea Paripović, Ante Šestić, Božica Brkan i Nikolina Petranović / Foto Miljenko Brezak

Iako je obrazovanjem strojar i u Tehničkoj školi u Kutini nastavnik je strojarske grupe predmeta, Ante Šestić (1965.) napisao je i oslikao čudesnu, drugačiju knjigu prema kojoj bi mogao predavati i prirodu i biologiju, ponajviše o fauni. Nije još djed, kako sam pomislila, jer se takve teme obično čovjeku zaroje u glavi kad dozreli i počne mu se rađati unučad te se sam počne vraćati djetinjstvu, svojim doživljajima i pustolovinama. Ali bi svatko, i malen i odrastao, rado zasjeo u pjesnikovo krilo da zajedno listaju, čitaju i gledaju knjigu o životinjama otkrivajući tko je tko. Uostalom, recenziju sam naslovila: Dobri i zločesti životinjski junaci u Šestićevim stihovima baš šarmantni.

Kao dječak Ante je u zavičaju, u Derventi u Bosni i Hercegovini, volio šetati prirodom, drugovati s njome i sada svoje doživljaje prenosi u verse. Iako to nisu domaće životinje iz stana, kuće i dvorišta poput mačke, psa ili krave…, stihovane, pa konačno i preko ilustracija, prepoznat će ih i oni kojima priroda nije nadohvat ruke, nego im je bliskija primjerice iz knjiga, televizijskih dokumentaraca i crtića. Uostalom, tu i tamo zaigra se i motivima popkulture bliskima i djeci i odraslima, od nogometnih zvijezda (o divljoj svinji u Slavnim nogometašima) i slavnih pjevača koji za veliku lovu sinhroniziraju crtiće (o mišu iz Face iz rupe) do ekologije.

U redu za autogram čekali i gradski čelnici /Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujući svome osnovnoškolskom nastavniku, i škola i mali Ante nagrađivani su za literarne radove koje je tada napisao. Kako se zato što je u obitelji bilo njih četvero djece ipak morao odreći studija književnosti u Sarajevu korist praktičnijega strojarstva Slavonskome Brodu, kao da je svoje mladalačke misli i sjećanja racionalno pospremio u vremensku kapsulu i sada ih je ponovno oživio i pretočio na papir, jednako svježe u Odu zavičaju. On jednostavno prenosi svoja radosna viđenja svijeta, a modernom se mladom čitatelju ne udvara ni sada popularnim temama niti jezikom primjerice društvenih mreža. Uz to, ne gnjavi ni pretencioznim stihovima ni rimama nego samo pripovijeda, pjeva, odabrao za temu Frulaša, Svemirca iz duplje, Šumskog bombardera, Vjesnike novoga dana, Leteći kostim, Kradljivice jaja ili Vodenu princezu.  

Posveta recenzentici – Ante Šestić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao iskusni pedagog ne odriče se pedagogije te nuka djecu proaktivnosti, da u stihu i ilustraciji prepoznaju – čak i ispišu – o kome pjeva, dajući životinjama karakter, ne skrivajući njihove loše, ali ni ne namećući dobre osobine. Uostalom, za rata je svoje novinske tekstove ilustrirao karikaturama. Moram dodati da piše i aforizme.

Naslovnica autorska riječju i crtežom / Foto Miljenko Brezak

Male tajne polja i luga svojevrsne su dosjetke, pitalice, a ta cjelina sadržava 42 pjesme koje i male i velike tjeraju od otkriju tko su junaci Povratka kralja (u kojem se belji medo), Otkačenih nogometaša, Večernjega koncerta (u kojem Širom bare, u proljeće,/ koncertna sezona kreće./ Ne znaš što se više ori:/ bas, altovi il` tenori). Posve druga su stvar Proljetni tenori ili Nebeski pjevači. Tko je Lutalica, Nesretni klizač, a što je Preobrazba? Ili zašto je u Noćnu avanturu dospio baš jež, a kako je Rudar postao – krt? U toj pjesmi pjeva: Na travnjaku, bliže štali,/ osvanuo vulkan mali./ Vidim baku, nije sretna./ Kao da nam prijeti Etna. Zaredaju onda Leteći debeljko, Slavna Lijenčina, Siroče u žitu, Kradljivica,Poljska kraljica, Plašljivi junak (dakako: zeko!), Vesela Skakačica (dakako: vjeverica!), Noćni lovac dakako: sova!), Radnice (dakako: pčele!)…        

Lisac na svojoj duplerici / Presnimljeno iz knjige
Lisac iz pjesme i iz pjesnikova pera / Presnimljeno iz knjige

Ali vam ostaje otkrivati koga je smjestio u Poljski vlak, Pratioce oluja, Facu iz rupe, Pernati tornado, koga je i zašto krstio Oračima. Božja ovčica podsjetit će vas na ljupke dvostihe iz djetinjstva, pa i na poučne basne primjerice Ezopa, koji se i sam našao opjevan:  A kako se zna dočepat/ zalogaja slasna,/ slikovito opisuje/ Ezopova basna.(Crni pljačkaš)  

Divlja svinja kao slavni nogometaš / Presnimljeno iz knjige

Zasladio je Ante Šestić knjigu i drugom cjelinom – Haiku odgonetkama. Sa također 42 minijature sa po tri-pet-tri slogova i temama koje ćemo poput ponavljalica prepoznati iz prvog dijela. Katkad i opore životne istine, primjerice zatvaranje nekog prehrambenog lanca, opisuje blisko, životno, zanimljivo prenoseći vlastito iskustvo. 6. Sito šuška jež./Nestali su puževi/ kraj šumskog puta. Ili: 11. Zazvonio sat/ prije pjesme pijetla./ Bila lisica.

Krt u interpretaciji pjesnika-crtaća Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Ali su izuzetno zanimljiva i druga pjesnikova zapažanja. Tako u 18. haiku pjeva U vlažnom humusu/ malene kišne gliste/uče pravopis. A već u 19.:Crne pjegice/ na dlanu djevojčice./Il’ bubamara? Prizore u slici u tri stiha moćno ozvučuje: 28.Zvekeću čvorci./ U dozreli vinograd/ stiže tornado. A često u slikovno-zvučnoj minijaturi uspijeva spojiti floru i faunu: 3.Počinje koncert./Lopoči puni žaba/ plove k obali. Toliko da vas podsjeti da se haiku, na čitateljevu radost, čita najmanje dvaput.

Lane očima Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Neobičan čovjek taj Šestić koji će uskoro bilježiti i pola života ispod Moslavačke gore, na vlastiti se račun šali da je Bosanac koji ne radi na mješalici nego piše poeziju dodajući kako je još u zavičaju navikao da se iščuđavaju susjede što škole rade od djece: tumaraju poljima i lugom, a ne nose ni motiku ni sjekiru. Eto, iako u zreloj dobi, i u tome je našao nadahnuće kao i u knjizi profesora Devidea kad je tražeći zbirku matematičkih zadataka slučajno naišao na zbirku haiku. Čekamo…

Roman “Privremeno neuporabljivo” predstavljen u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad

U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.

S predstavljanja: Senka Kušar Bisić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Plakat za književnu večer / Foto Miljenko Brezak

Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting

Razgovor Ane Tomašić i Božice Brkan za Obiteljski radio Ivanić / Foto Miljenko Brezak
Dogovor za predstavljanje / Foto Miljenko Brezak

Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.

Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:

Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.

Marica Svetlečić ispekla je za goste moslavačku pitu od jabuka / Foto Miljenko Brezak

Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!

Ivanićgradska Gradska knjižnica izvana… / Foto Miljenko Brezak
… i iznutra / Foto Miljenko Brezak

20221116

Otkuda ste, g. Matek? – Umjesto kave 14. studenoga 2022.

Uzbuđenje čim sam nakon mnogo, mnogo godina koraknula u Hrvatski državni arhiv, jer tu čudesnu zgradu još doživljavam kao svoju staru Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, gdje sam o jednome sendviču provela dana i dana. Ali povod još ljepši 8. studenoga 2022. kada predstavljamo knjigu Vladimira Mateka Otkuda ste, g. Matek? Veliki format na gotovo 280 stranica. Mogao je i on, kao što sam ja u svom romanu Ledina (2015.) literarizirala obiteljsko stablo kroz 300-400 godina, zbog kojega me je upravo Vladimir Matek (Zagreb, 1948.) kao član Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, pozvao na njihovu 6. rodoslovnu konferenciju 2017. Društvo mu je i organiziralo ovu zagrebačku, poslije ljetošnje prve promocije u općini Jasenice.

Sa zagrebačkog predstavljanja autor knjige Vladimir Matek i promotorica Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Vladimir Matek utrošio je osam-devet godina da bi istražio povijest ne samo svoje podvelebitske skupine Mateka, nego i ostalih prezimenjaka u Hrvatskoj – tri skupine Mateka: u Hrvatskom zagorju, Bušetini i Prekopakri – pa sve do Češke. Krenuo je od samo 1000 imena, a u izrađenim obiteljskim stablima prikupio i više od 2000 Mateka!Geslo knjige je: Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Govori predsjednica IO HRD prof. dr. Alka Horvat / Foto Miljenko Brezak

Gospodski, devet godina fokusiran, znanstveno precizan a novinarski zanimljiv rad

Gospodski je utrošio ne samo vrijeme nego i vlastiti novac za istraživanje da bi u vlastitoj nakladi, svojoj Rovanjskoj, gdje je obnovio u ratu uništenu obiteljsku kuću, ali i cijelim Jaenicama, čiji je Rovanjska dio, darivao odličnu i vrijednu knjigu. Uostalom, ne samo Matecima i Matekima, nego i svima koji mogu pronaći izuzetne, različite zanimljivosti zahvaljujući fusnotama i citatima, vrijednim izvorima, literaturi, arhivima… Taj je njegov samizdat (Vlastita naklada, Rovanjska 2022.)odlično napisan – znanstveno precizan a novinarski zanimljiv. Vladimir Matek sebi nije u središtu, kako bi se očekivalo, jer je to danas in i jer je autobiografiju i stablo uistinu mogao pretočiti u roman. Diplomirao je medicinu, ali je radio kao vanjskopolitički novinar u Večernjaku, kao dopisnik (naše zajedničke) kuće Vjesnik iz Pariza, šef kabineta ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, veleposlanik i prvi stalni predstavnik RH pri Vijeću Europe u Strasbourgu, diplomat na niz važnih državnih poslova (Beč, Švedska, Latvija, Litva) te sad u mirovini predaje na Diplomatskoj akademiji.Skroman, strpljiv i predan, fokusiran, uza sve pobrojeno donosi detaljna i pouzdana stabla. Projekt je to, ocjenjujem, za jednu ustanovu ili čak više njih, specijaliziranih, te za EU fondove. A povod da se zagleda u arheogenetiku su bila pitanja koja su mu postavljali prezimenjac,i ili oni kojia se Matek prezivala majka ili baka – postavljali su za putovanja po svijetu od Pule i Rijeke do Slavonije te od SAD, Kanade do Australije, Otkuda ste, g. Matek?,što je odredilo i naslov knjige. A temeljito istraženu priču odvelo i do provjere DNK čak u Estoniju, koja se, nažalost, izjalovila u koronskom zatvaranju. Ne treba čuditi kako je zainteresirana publika bila popola, pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“.

Svaki današnji hrvatski Matek može sam napraviti obiteljsko stablo tri stoljeća unatrag!

Vrlo zainteresirana publika: pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva / Foto Miljenko Brezak

Na trud uložen u Matekov impresivan pothvat ukazuje, uz druge vrijednosti, i akademik Pavao Rudan, liječnik, sveučilišni predavač anatomije i antropologije, jedan od prvih koj su u nas povezali genetička i genealoška istraživanja, ističući u predgovoru knjige kako svaki od današnjih hrvatskih Mateka može bez problema složiti svoje obiteljsko stablo gotovo 300 godina unatrag. Matek se kao prezime prvi put u nas spominje 1598. na Žumberku za Lovru, Petra i Grgu, kmetove J. Zrinskoga. Dokumenata kojima bi se današnje Mateke moglopovezati s njima u arhivima nema, ali rodonačelnike je današnjih četiriju skupina Vladimir Matek uspio s godinama rođenja i smrti identificirati na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a u njegovu vlastitu stablu to je čak jedananest generacija.

Božica Brkan predstavlja Matekovu knjigu o Matekima / Dokumenacija Vladimira Mateka

Podsjetila je na to i predsjednica Izvršnog odbora HRD prof. dr. Alka Horvat, a i ja sam imala zadovoljstvo i čast ukazati kako svaki čitatelj, bio Matek ili ne bio, može u knjizi pronaći raznovrsnih, izuzetno zanimljivih i poticajnih tema. Uz drugo, možda i na istraživanje vlastita obiteljskog stabla.

Pozivnica za prvo predstavljanje / Dokumenacija Vladimira Mateka

Mnošto zanimljivih tema, od jezičnih do gladi koja je svijetom raseljavala i Mateke

Oprimjerila sam to jezičnim različitostima Mateka štokavaca ikavaca (Mateci) i kajkavaca (Mateki) (Bušetina je najistočnije mjesto kajkavskoga govora!), navodima o hrani i gladi po dalmatinskim krajevima gdje su živjeli Mateki – poseban tekst na Oblizekima! – koje knjiga donosi, te, često pejorativnim, značenjima prezimena Matek (dakako, ukorijenjenom u imenima Matej i Matija, koje se prvi put uopće spominje 1086. u Engleskoj!) ponajprije u kontinentalnim krajevima, gdje ga prepoznaju kao putujućega sitnog trgovca iz torbe iz pasivnih krajeva Dalmatinske zagore, gdje ga 1867. i spominje humoristički list Zvekan, a  još sredinom 20. stoljeća u Zagrebu je popularan novinski lik Matek z Lašćine. Gotovo je opće ime za domobrane od Krležine Bitke kod Bistrice Lesne, te poslije i za vojnike JNA Zagorce u kazališnim komadima u Ive Brešana (Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507, 1973.) u Tomislava Bakarića (Malj koji ubija, 1976. glavni lik je gospodin Matek kao i u Zagorkinoj Gričkoj vještici prerušeni vrag), u filmu Novogodišnja pljačka. 1997., u TV-drami Ive ŠtivičićaPutovanje u Vučjak itd. A dodajem i iz rečnika Kajkavske čitanke Božice Brkan, 2012.: Matek umanj.ime Mato, Matič; matek pej. (mama Jelica Brkan)miran čovjek kajkavac, Panonac, kojem se mnogi usude svašta raditi, jer je (pre)dobar; dudek, domobran.

Iz prezentacije Vladimira Mateka o nastanku prezimena Matek / Foto Miljenko Brezak
Marijanskoterezijanski dokument o daćama u kojem se spominje i prezime Matek / Foto Miljenko Brezak

S veseljem prenosim i radni razgovor-dopisivanje s Vladimirom Matekom o knjizi Otkuda ste, g. Matek?  

Koliko dugo si istraživao i pisao?
Uz povremene prekide je to trajalo punih osam godina. 2013. sam napustio aktivnu službu (u razmaku od tri mjeseca navršilo se 65 godina starosti, 40 godina priznatoga staža, kraj četverogodišnjeg mandata u Švedskoj, ulazak RH u EU što je značilo ostvarenje cilja radi kojeg sam iz novinarstva 1992. prešao u diplomaciju). Prekidi su bili uvjetovani činjenicom da je većina dokumenata koje je trebalo istražiti bila u Zadru (Državni arhiv, Arhiv nadbiskupije), a ja sam najmanje pola godine iz obiteljskih razloga živio u Zagrebu ili u Francuskoj. Osim toga, kad dođeš do određenih podataka iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih ili umrlih treba ih srediti i međusobno povezati pa vidjeti gdje nešto nedostaje…  

Jedna od duplerica iz knjige / Foto Miljenko Brezak

Što Ti je najviše odmagalo, a što najviše pomagalo?
Župa Jasenice pripadala je Ninskoj biskupiji koja je 1826. u jednoj reorganizaciji crkvenih teritorija ukinuta, a sve što je bilo pod njenom jurisdikcijom priključeno Zadarskoj nadbiskupiji. U selidbi dokumentacije dio se zagubio, a nije nemoguće da je dio kad su Talijani napuštali Zadar i odnesen i da nikad nije vraćen. Godine 1949. država je Crkvi uzela matične knjige radi izrade civilnih matica, ali samo dio je napravljen kako je bilo zamišljeno, tj. da bude prepisan, a knjige vraćene u župe. Većina je ostala u općinskim matičnim uredima. Jasenice su bile jedno od triju hrvatskih sela na području nekadašnje općine Obrovac, koja su već u početku Domovinskog rata (rujan 1991.) bila okupirana i spaljena, a iz matičnog ureda u Obrovcu otuđene su i nikad vraćene matične knjige… Dakle, trebalo je pretražiti i mnoge druge fondove ne bi li se rekonstruiralo razdoblje od prije 1826., odnosno, za razdoblje od 1912- 1932 za koje su matične knjige takođe izgubljene, a nema njihovih parica ni u nadbiskupijskom arhivu…
Dodatni problem: raseljavanje. Mateka jaseničkih korijena ima u Istri, na Rijeci, na obali od Zadra do Kaštela, u Zagrebu, širom Slavonije… Iseljavanje u drugoj polovici 20. st. nije bilo tako veliki problem, jer je rodbina uglavnom znala gdje se nalaze i kako do njih. No, za one koji su odlazili početkom stoljeća (dio u Ameriku, dio u Slavoniju) ili su stradali u dva svjetska rata, bilo je puno teže…
Imao sam dobru suradnju pojedinih župnika i službenika u matičnim uredima, kao i pojedinaca iz uže ili šire obitelji, pa sam uspio u tome.

Iz prezentacije: starohrvatska crkvica u Rovanjskoj, starija od Mateka / Foto Miljenko Brezak

Kome si je sve namijenio?
Baš ta činjenica da ih je tako puno toliko daleko od mjesta iz kojih je obitelj potekla i da mnogi stjecajem okolnosti tu nikad nisu bili, da je iz današnje perspektive potomcima tih iseljenika teško i zamisliti kako je izgledao život u podgorskom kamenjaru gdje su asfalt, struja i voda stigli tek potkraj 20. stoljeća bio je glavni razlog da osim samog rodoslovlja obradim i razne životne aspekte, odnosno, povijesne okolnosti koje su na to utjecale…
Osim toga, kad sam počeo istraživati one druge tri skupine hrvatskih Mateka, počeo sam otkrivati toliko zanimljivosti o njima, ali i povijesti krajeva u kojima su živjeli, da to nisam mogao zanemariti… Knjiga je, dakle, namijenjena i njima…

Samo jedno od brojnih obiteljskih stabala Matekovih objavljenih u knjizi / Foto Miljenko Brezak

A financiranje?
Svaki odlazak do Zadra, do kojega od Rovanjske ima 30 km, nosio je određene troškove. Tamo i natrag, to je 60 km. Svake godine sam odlazio tamo nekoliko desetaka puta. Osim goriva trebalo je platiti i parking, obrok izvan kuće, članarinu za Državni arhiv, pravo na presnimavanje dokumenata ili na njihovu kvalitetnu reprodukciju, članarinu za Znanstvenu knjižnicu… Put me je vodio i u Split gdje se u DA nalazi dio dokumenata, u Tinj kod Vranskog jezera gdje su u 18. stoljeću dvojica braće mog izravnog pretka bili koloni grofa Borellija, u Bušetinu, Viroviticu, Pakrac, Našice i još kojekuda… Dio dokumenata koje sam konzultirao nalazio se u HDA u Zagrebu, a neke je izvore trebalo provjeravati u NSK, a i za to je trebalo platiti članarinu. Sve sam to financirao sam.
Kad je knjiga bila pripremljena, nisam mogao sam financirati i tiskanje, pa su kao sponzori uskočili neki rođaci i prijatelji iz zemlje i svijeta koji imaju neke biznise, dio je troškova (lektura) pokriven dobrovoljnim radom na rodbinskoj bazi, a nakon toga je općina Jasenice svojim prilogom pomogla zatvoriti financijsku konstrukciju, jer dosad nije postojalo ništa ozbiljnije o povijesti mjesta…

Za vrijeme prezentacije / Foto Miljenko Brezak

Kad bi Te netko pitao kako započeti sličan projekt, što bi mu preporučio?
Danas je zahvaljujući internetu i dostupnosti izvora to puno lakše nego nekada. Ipak, u to se ne treba upuštati bez temeljite pripreme. Postoji nekoliko priručnika o tome kako se radi genealoško istraživanje, a mnoštvo korisnih uputa se može naći i na web-straicama hrvatskog rodoslovnog društva… Nakon toga treba pokušati napraviti obiteljsko stablo s podacima koje se može prikupiti od najbliže rodbine, a tek nakon toga se to dopunjava podacima iz matičnih knjiga, a onda po potrebi i drugih arhivskih izvora (sudski spisi, katastri itsl)….

Neizostavno slikanje za uspomenu s rodbinom i sa suradnicima / Foto Miljenko Brezak

20221113

Roman o ženi koja pobjeđuje potres – Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan u Ivanić Gradu

Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, „Acumen“, Zagreb, 2022.

Božica Brkan je afirmirano književno ime i pripada srednjem naraštaju hrvatskih književnica. U književnost je stupila nakon što je ostvarila uspješnu karijeru u novinarstvu dobivši ondje najviša priznanja za svoj rad. Rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini, a živi i radi u Zagrebu.

Autorica romana Božica Brkan i književni kritičar Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Pažnju književne javnosti svratila je na sebe 1990. godine zbirkom kajkavskih pjesama pod naslovom „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ te knjigom izbora iz novinskih feljtona pod naslovom „Enciklopedija špeceraja“. I jedno i drugo djelo, svako na svoj način naišli su na odobravanje čitateljske javnosti. Zbirka pjesama je na nov način pristup obiteljskim temama, a k tome napisana na rodnom kekavskom idiomu kajkavskog narječja. Budući je taj idiom gotovo pred izumiranjem, ova je zbirka, zapravo, oživjela taj govor i pretvorila ga u književni jezik. Kasnije će Božica Brkan na istom idiomu napisati mnogo novih pjesama, pripovijedaka, ali i roman „Ledina“.

„Enciklopedija špeceraja“, zajedno s drugom knjigom „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.) danas su već pomalo kultna djela iz područja etno-gastronomije. Autorica u njima je temu gastronomije u Moslavini proširila brojnim kulturološkim, etnografskim i folklorističkim dodacima uz obilje odgovarajuće i kvalitetne foto-dokumentarne građe.

Roman „Privremeno neuporabljivo“ objavljen je krajem 2021. godine. Pisan je mješavinom književnog jezika i lokalnih idioma poglavito zagrebačkog kajkavskog i zagrebačkog žargona. Radnja romana vezana je za Zagreb u prepoznatljivo vrijeme i na prepoznatljivim lokacijama. Ideju za naslov autorica je preuzela iz tzv. žutih naljepnica koje su nakon zagrebačkog potresa 2020. zalijepljene na mnoge zgrade i palače u donjem gradu, označavajući njihovu neuseljivost zbog visoke oštećenosti u potresu.

Roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan, uz autoricu, u Ivanić gradu su predstavili Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan je kao središnju osobu svoga romana uzela lik Purgerice Dore, imenjakinje junakinje Zlatarovog zlata, lika dobro poznatog svim čitateljima Augusta Šenoe. Pojmom Purgerica misli se na izvornu stanovnicu Zagreba odnosno osobu koja je nekoliko naraštaja vezana za Zagreb što znači da posjeduje sve osobine kako jezika tako i urbane kulture Zagreba. Ova moderna Dora je u romanu novinarka, turistička vodičica, gastroblogerica, dakle na neki način autoričin alter ego. S druge strane ona je potpuno autonomna osoba prikazana cjelovito s punom psihološkom impostacijom kao prevarena supruga i željna ljubavi koju ne može ostvariti. Radnja se odvija u obiteljskoj kući koja na određeni način simbolizira cijeli grad Zagreb toga vremena. Grad Zagreb nije za rušenje, ali obnova ide teško. Dorin život je tome sličan: nije za odustajanje od braka, a opet postojeće stanje je neuporabljivo. Stoga u romanu autorica uključuje i treći nosivi lik a to je suvremeni tajkun, biznismen koji se obogatio preko noći i koji oko sebe širi zarazu novog skorojevićevskog života.

Kako bi zaplet bio dinamičan u „igru“ ulaze Dorin suprug i njegova ljubavnica koja je opet predstavnica novog naraštaja žena koje stavljaju novac i materijalna dobra ispred etike i bračnog života. Slijedi sukob dviju žena koje se u moralnome smislu isključuju, premda žive u isto vrijeme i osobno se poznaju. Na simboličnoj razini djelatna su dva, uvjetno rečeno“ ideološka koncepta: tradicionalni i feministički.

Dora živi u zajedništvu s majkom i mužem, zaposlena je od jutra do mraka, i kao mnogi njezini sugrađani mora otplaćivati kredit za stan. Stoga honorarno radi tako da mora „hodati uokolo“ prerušena u Barunicu Castelli. Tim opisom Božica Brkan pored Šenoe oslanja se i na Miroslava Krležu odnosno uvodi ga u svoj roman. Ona suosjeća s Krležom i na usta jednog od svojih likova govori: „Pogleć i tu taj provincijski, taj palanači odnos koji mi Zagrepčanci imamo prema svojoj književnosti! Kakvi Purgeri, seljoberi su to, niš drugo neg seljačine, bili i ostali !? Tak mrziju Frica, zavidnici. Koliko ima da je već pokojni, a ne daju ni pripovedati turistima kak je bil velik!? Kej ih košta!?“

Korištenjem pojma odnosno pridjeva palanački autorica zapravo upozorava na balkaniziranje Zagreba odnosno posrbljivanje. Palanka je tipičan srbizam i u Srbiji ima živo značenje u svakidašnjem govoru. Ondje postoji  vrlo značajno djelo „Filozofija palanke“.

Dora svoju majku naziva po purgerski Muti. Uz nju postoji i teta Nera, obrazovana dana s velikom bibliotekom. Obje doživljava kao junakinje iznikle iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća. Naravno, Nera je lik preuzet od Šenoe.

Dorin muž zove se Vinc, u tom imenu krije se i simbolika. Za njega ona kaže: „Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio kako je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan password“. Stoga Dora koja je načitana sve se više udaljavala od njega i zatvarala u sebe. „Što je Vince češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenog telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega i onako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši“. Uz ovu intelektualnu udaljenost i emocionalno udaljavanje, u Dorinom se braku javlja i bračni trokut. Ovakav događaj čest je u našoj literaturi. Stoga je autorica morala „pribjeći“ vlastitom diskursu, a pronašla ga je u autobiografskim sadržajima, ali i u ustaljenim tradicionalnoj vrijednosti: OPROSTU – KAKO BI SE OBITELJ ODRŽALA KAO CJELINA. Oprost uključuje i pokajanje. U shvaćanju „pokajanja na muški način“ Božica Brkan polazi od koncepta muške lakomislenosti i ženske mudrosti. Dora nalazi muža s damom iz kuće in flagranti. Slijedi razgovor koji spada u najbolji ulomak ovoga romana. Dora ljubavnicu svoga muža naziva muza. Nakon viđenoga obraća im se slijedećim riječima:

– Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade do sad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom?

Ljubavnica na ovaj prijekor odgovara:

– Doro, daj, nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje krasne njegovane ruke još ljepših umjetnih nokata prema Dori, koja pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem sve nokte.

– Van! – sikne.

Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:

– Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo malo prije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi podnijelo!

Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije jebanja neka kajanja, to bi tama bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi pa je samo šutjela. Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za prijamni i od statistice u vanjskim B – koprodukcijama. (…)

– Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pa žalosno upre oči u nju, pa se pokunji i s krivnjom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.

– I ti! – dopunjuje se.

– Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.

– Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi gospona Mimija.

– Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.

– Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bi mogla biti? Ni ja nisam mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.

– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?

– Ono što sam vidjela…

– Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti.

(…)“

 Muževo „opravdanje“ tvrdnjom „Kao da je to nešto“!? je upravo oblik te muške lakomislenosti, jer svode preljuba na golu biološku danost. U jednome od prethodnih romana, „Ledíni“, preljubnik tješi ženu isprikom: „Pa to ti je samo obična jebačina!“

Nakon vrlo duhovito opisanog dijaloga žene i muža preljubnika junakinja ovog romana traži rješenje za nastalu situaciju. Tu dolazi do izražaja ženska mudrost i dalekovidnost. Ona naprosto želi sačuvati brak, obiteljski sklad, a tu su i rate za stan. Zbog toga ova svađa završava Dorinim riječima u kojima se krije kompromis i praštanje:

– Ja ne kanim nikamo, a ti, dragi, ideš. Imaš ključ Mutina stana? Ne želim te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti, a i sutra sam dežurna, a zapravo već danas, pa se moram naspavati. (…)“

Četvrti nosivi lik u romanu Privremeno neuporabljivo je biznismen Endži, skorojević i čovjek „novog morala“. On se Dorom poznaje iz mladosti. U ovim trenutcima kada mora riješiti problem s muževom nevjerom, taj skorojević joj nudi ljubav. Ona to odbacuje, čime dokazuje ponovno privrženost tradicionalnoj bračnoj etici. „Ona je nekako uvijek prednost davala ljubavi, čak i strasti, iako sebe nije smatrala ženom od strasti. U njezinu sustavu vrijednosti ljubav i strast pretezale su razum iako je ravnoteža bila vrlo važna. Rutina.

(…)

A Muza… o njoj nikad dosad nije ni razmišljala kao o prijateljici, pa što se spetljala s Vincom nije ni doživljavala kao prijevaru prema sebi niti ju je ta njezina prijevara, ili kako bi to već nazvala, pogađala kao da je bila izvan toga. Kao da Muza nije sudjelovala u tome. Osim: kako joj je to mogla učiniti kao žena ženi.

(…) „

Slijedi bitno: rastati se ili sačuvati brak:

„Raskid, rastava, razvod? Nije stigla do toga. Nije se usuđivala ni razmišljati o tome. Ni izdaleka. Kao da se sudara sama sa sobom. Bolno. Ni s kim se drugim nije usuđivala razgovarati o svom problemu kakav nikad do tad nije imala. Čak ni s Muti, s kojom je dotad mogla baš o svemu. Sad nije.“

Lik biznismena Endžija prikazan je, po meni, na tendenciozan način. Naime on je djetinjstvo proveo sa siromašnom majkom u podrumskom stanu. „Njegova je majka prala stubište i čistila dio stanova, onima koji su i kad to nije bilo popularno zadržali bedinericu“. On je dakle iz najnižeg društvenog sloja, vjerojatno i vanbračno dijete gradske pralje iz podruma, ali je na nepošten način došao do statusa, odnosno postao je bogat čovjek, ali na nemoralan način. Nameće se usporedba Purgerice Dore i tajkuna Endžija. Ona je obrazovana i kreposna i pripada građanskom staležu purgera, a on je pokvaren i dolazi iz podruma i što je očito, vjerojatno je vanbračno dijete kućne čistačice. Tu se nameću izvanliterarne teme. Zbog čega dijete siromašne čistačice ne bi moglo postati uspješan, a pri tome i pošten čovjek?

Taj i takav Endži, dakle u suštini negativan lik, nudi ljubav našoj junakinji Dori u trenutcima njezine bračne krize. Njihov dijalog vrlo je dramatičan, ali i signifikantan:

– Daj da riješimo ono zbog čega si me zvao. Pa nisi me valjda zvao zbog tatua. Ako me imalo poznaješ, mogao si misliti da ću biti zgrožena – pogledala ga je.

Endži se Dori učini odjednom snuždenim. Kao da je ponovno bio maleni sramežljiv susedić, kad je Muti vikala na njega jer je Doru gađao šprihericom i raskrvario joj čelo, spustio je ramena.   

(…)

– Ma daj, Endži nisi normalan, ljubavna izjava? Dobro da nisi skinuo skalp. Ljubavna izjava na vlastitoj koži? Ma daj!? Pa postoje jednostavniji načini da se iskaže ljubav – ushodala se golemim praznim stanom ne mogavši se zaustaviti na mjestu. Zapravo je bježala po stanu. Kao od njega. Kao od sebe. Ako ima uključen Health, sigurno neumorno broji korake.

– I kad si se to zaljubio? Kad ti je onaj moj blento rekao da sam si na ljetovanju dala utetovirati srčeka s Amorom strjelicom?

– Dva preklopljena srčeka s Amorovom strjelicom – uskoči Endži.

– Ne znam je li gluplji on što ti je to uopće rekao ili ja što sam si dala napikati. Banalno. Baš banalno, zar ne?

(…)

– Ma daj, kakva zaljubljenost!? Pa ti i ja smo kao brat i sestra! Pa imao si sto cura. Ni sam im ne znaš broja.

– Pa što? Ali ni jednu nisam volio. Ni jednoj nisam rekao da je volim. Nisam niti pokušavao.

(…)

– Stvarno ne znam što bi ti rekla. Stvarno misliš da bi morala biti počašćena!? Prestravljena sam. Nisi me valjda k sebi pozvao da ti oduševljeno plješćem ili da ti čak postanem ljubavnica?

(…)

– Nikad mi ništa nisi rekao. Jednom riječju… – zaustavivši se odjednom napravila je predah dok ne smisli što bolje. Najradije bi, kao na filmu, da je život bio film, sve vratila na početak. I prije početka! Dok još ništa nije izrečeno. Naglas. Kako li mu je samo dopustila da je izreče? Trebala se praviti da nije čula. Da ne razumije! Pa i ne razumije!

(…)

– Ali ja te volim više od svega! Sigurno! Ja te volim dulje od njega! Oduvijek! Dublje od njega.

– Pa morala bih, misliš, onda i ja tebe voljeti, zar ne? – zagleda se Dora u njega.

– Zavoljet ćeš me. Uvijek me možeš zavoljeti: Važno je da ja tebe volim. Bezgranično. Svoju ljubav prema tebi ne mogu usporediti ni s kojom drugom, ni s kojim svojim drugim osjećajem. Nema takve ljubavi ni u toj tvojoj literaturi!

– Pa kako ti je baš sad to palo na pamet? Baš sad kad i bez tebe imam dovoljno sranja! Klonim se bilo kakvih osjećaja u životu, a ti me zatrpavaš svojima. Ne treba bi tvoja ljubav, ne trebaju mi tvoji osjećaji…“

Dakle između Endžija i Dore ne može doći do ljubavne veze. Dora je muževljevom prijevarom emocionalno osakaćena, odnosno, „Privremeno neuporabljiva! „Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top – liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom!“

Roman završava tzv. partijem na kojem tajkun Endži biva uhićen. Po njega dolazi policija.

„Jedan od policajaca pružio mu je papir uguran u plastični omot i Endži se udubio u čitanje. (…) Onda je i Endži rekao da je najbolje da oni nastave, a kad on to u policiji obavi, neće drugo trajati, vratit će se. Vinc je ponudio da će i on krenuti s njima, ali su to odbili i Endži i policajci“.

Radnja na kraju završava ironičnim autoričinim gastro receptom za „Đuli tortu bez brašna“ i „Mus od čokolade“. Kompletan recept. Ovakav završetak sadrži u sebi snažnu ironiju, ali i poruku: iznad svega je važan slasan kolač.

Naslovnica romana

Roman „Privremeno neuporabljivo“, grafički je opremio Jenio Vukelić, inače istaknuti dizajner. Po mome sudu naslovnicom se pogrešno tumači sadržaj romana. Naime, kolaž – fotografijom dominira stisnuta ženska pesnica s uzdignutim srednjim prstom koji se pretvara u slomljeni tvornički dimnjak. Bez uvrede, srednji prst je postao znak uvrede, a slomljeni dimnjak upućuje na tematiku koju ovaj roman ne obrađuje. Ovaj roman nema sindikalna opterećenja, društvene i političke kritike je u njemu onoliko koliko je potrebno kako se djelo ne bi „izrodilo“. Božica Brkan je poklonila pažnju ženskome liku, a Dora je jedan od njezinih ženskih likova koji joj „leže“, odnosno koje razumije i čiji opisi i životopisi, psihologija i borba za vlastitu osobnost, ulaze u najbolja ostvarenja suvremene hrvatske književnosti. S muškarcima ima manje „sreće“.

Đuro Vidmarović na predstavljanju romana “Privemeno neuporabljivo” Božice Brkan u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad u Mjesecu knjige, 9. studenoga 2022.

Tadijin rođendan – Umjesto kave 4. studeni 2022.

Kakav dan! Petak, 4. studeni 2022. Lijep, unatoč tome što nas je kiša prala i ujutro od Zagreba do Slavonskoga Broda i poslije podne od Slavonskoga Broda do Zagreba. Lijep, jer već dugo u samo nekoliko sati nisam upoznala toliko novih i zanimljivih, književnosti predanih ljudi, dakako osobito zavičajcima Ivani Brlić Mažuranić i Dragutinu Tadijanovića, od Romane Tekić, Jasne Ažman, Dajane Breznik, Miroslav Bjelobrk i drugih.

Na predstavljanju (slijeva nadesno): Matej Đurđević, Božica Brkan, Vinko Brešić i Dajana Breznik / Foto Miljenko Brezak
Prepoznatljiv Tadijanovićev potpis kao posvud prisutan logo / Foto Miljenko Brezak

iNisam odavno čula ni toliko lijepo naizust izrečenih pjesama, toliko anegdota ispričanih prepoznatljivim hinjenim dubokim Tadijinim glasom. Nisam vidjela ni toliko oznaka autograma Tadijinih kao svojevrstan vodič. I više bi se vremena moglo provesti i u spomen-sobi, zagrebačkoj Gajevoj 2 preseljenoj u Galeriju umjetnina grada Slavonskoga Broda, i u šetnji uz Savu i stari samostan u kojem je bard napisao prvih devet pjesama – ni sam ne zna da li je prva bila Lutanje ili Odlazak – te u Rastušju, gdje nam je pjesnikov nećak Miroslav Bjelobrk sa suprugom Renatom i sinom Lovrom, bio vodičem po obiteljskoj još živoj okućnici, graničarskoj kući sagrađenoj 1905. (godini kad rođen i Tadija!) te obnovljenoj poslije potresa 1964., štagljem iz 1912. pretvorenim u ugodno mjesto susreta s izložbom, knjigom dojmova i prvim pjesnikovim pisaćim stolom. Kroz ovaj je prozor padalo svjetlo dugo u noć u zimsku gluhu noć, a ondje su, opisuje preko presušena potoka Pribudovca na njivi Luka rasla su visoka žuta žita. Pa taca kolača, pa domaći kruh dvokilaš iz Marine krušne peći kao suvenir

Vinko Brešić predstavlja kolokvij i zbornik / Foto Miljenko Brezak

Prof. dr. sc. Vinko Brešić poveo nas na predstavljanje zbornika Stoljeće Tadijina pjesništva, Tadijine jeseni 2020.-2022. (uredili Dajana Breznik i Miroslav Bjelobrk). Mogla bih lako prebrojiti koliko smo se puta vidjeli uživo, a nebrojeno puta inspirativan i poticajan, uz drugo da za serijal njegovih knjiga napišem književnu autobiografiju, a i da napišem esej uz Tadijinu 100. Bilo je to 2020., zbog korone postali su online i kolokvij i zbornik, koji je sada ukoričen. Nisam očekivala toliko sklada i tihe ljepote. Ni promociju s toliko živog Tadijanovića! Kako li je samo mladi dramski umjetnik Matej Đurđević, govorio stihove! Ni sam Tadija, koji ih je govorio sjajno, ne bi bolje. Svi koplimentiraju: I Tadija bi bio zadovoljan!

Vinko Brešić i Romana Tekić / Foto Miljenko Brezak

hBrešić govori kako nas čovjek i pjesnik koji nas je okupljao cijeloga svojeg života nastavio okupljati i danas – 15 godina nakon smrti i 117 nakon rođenja. Opisuje kako je, i sam Broco, kako zovu rođene Brođane, 2020. bio pozvan da vodi kolokvij o „našem Tadiji“.

Naslovnica zbornika napokon i otisnutoga
Maestralni govornik Tadijinih stihova Matej Đurđević / Foto Miljenko Brezak

Tema je bila 100 godina Tadijanovićeva pjesništva, a neposredni povod prve pjesme koje je Tadijanović kao školarac bio napisao 1920. u brodskome Franjevačkom samostanu. Zato sam pozvao 15-tak potencijalnih sudionika svjestan da nam okolnosti, tj. potres i pandemija kovida, nikako nisu išle na ruku. Nabraja: Mirko Ćurić, Božica Jelušić, Ivan J. Bošković, Ana Batinić, Tvrtko Vuković, Perina Meić, Ana Batinić i Ivana Žužul i ja, Božica Brkan.

Dio Tadijanovićeve zagrebačke Gajeve u spomen-sobi u Slavonskom Brodu, Ante Starčevića 8 / Foto Miljenko Brezak
Još nešto zagrebačkih uspomena u Brodu / Foto Miljenko Brezak

Svim kompromisima usprkos, ostalo je zadovoljstvo što smo se uspjeli prilagoditi novim uvjetima, govori, te ipak sačuvati kontinuitet ove manifestacije i tako osvježiti uspomenu na život i djelo barda hrvatske lirike 20. stoljeća. Manifestacija Tadjine jeseni vratila se uživo tek nakon dvije godine. Brešić dodaje:

Jer pjesnik Dragutin Tadijanović to zaslužuje. On je naša lokalna i nacionalna veličina kojoj se uvijek iznova valja vraćati. Jer tko nema svojih veličina – upozoravao je i sam pjesnik dok je radio za druge naše pjesnike – biva osuđen da se divi tuđima. Veličine su razlog da se okupljamo, da se podsjetimo tko smo i što smo, otkud dolazimo i kamo idemo.

Za rođendansku uspomenu pod Tadijinim portretom / Foto Miljenko Brezak

I ja sam imala priliku prisjetiti se svog uzora od djetinjstva, jer Dragutin Tadijanović naveo me na datiranje pjesama (doduše, na američki način!), koji je Danima Djetinjstva nedvojbeno utjecao na  moju ranu zbirku, kajkavsku, Vetrenica, obiteljska arheologija; njegove su ornice, moje jornice, anjegovo Rastušje moj je (J)Okešinec.

Rastušje, pred rodnom kućom Dragutina Tadijanovića: nećak Miroslav Bjelobrk, Božica Brkan i Vinko Brešić / Foto Miljenko Brezak

Čitam pjesmu Ogrlica nadahnutu Tadijinim Prstenom, objavljenu u zborniku, a 2012.i u zbirci pjesama Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (ciklus Pisci) s murtićevskim živim, osnovnim prštećim bojama, kako ju je pročitao moj dizajner Jenio Vukelić, a kakve sam našla u Tadijinoj poeziji i opisala u svom eseju Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije.

U Rastušju kraj prvoga Tadijina radnog stola pristiglog iz Beča / Foto Miljenko Brezak
U uređenome štaglju pranećak također zna naizust Tadijine stihove / Foto Miljenko Brezak

Nedostajao je samo Tadija. Zamišljam kako bi rado s nama divanio sjedeći posred prvoga reda, kao onomad u Mimari na predstavljanju jedne od Laljakovih knjiga 100 hrvatskih pisaca, koja na žalost, nikad nije objavljena. I prisjećao se kao što mi prisjećamo njega

Nećak Miroslav Bjelobrk preko potoka Pribudovca vodi do njive Luke na kojoj su davno rasla visoka žuta žita / Foto Miljenko Brezak

4. Tadijine jeseni od 2. do 7. studenoga poslije dvije godine zatvorenosti bile su krcate zbivanjima, kažu katkad i po tri događaja dnevno. Uz ostalo, održana je literarna radionica za osmaše Da sam ja Tadija, otvorena je knjižara Školske knjige Od A do Ž nazvana Tadijanovićevim imenom, Đuri Vidmaroviću dodijeljena je Povelja Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića… Ali, na žalost, HAZU je propustio iz Zaklade Dragutina Tadijanovića dodijeliti nagradu s pjesnikovim imenom za najbolju pjesničku zbirku, jer, navodno, nije bilo prijavljenih. E, moj Tadija! E, moji akademici! Nemam komentara, samo žal. Kao u Tadijanovićevoj mladalačkoj pjesmi.

Iz knjige dojmova Tadijanovići i Pavletići / Foto Miljenko Brezak
Puna dojmova u rastušku knjigu dojmova / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan
Ogrlica

Dragutinu Tadijanoviću

Tadija ima prsten

Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica, zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.

Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.

Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini moga rođenja:
I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako će
ona sa mnom leći
u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj
bude pepeo i prah.
Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da pjesma
o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol, još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?

Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja 2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010. (Iz ciklusa Pisci)
Pjesma je objavljena u zbirci pjesama
Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, Acumen, 2012.