Pjesnikinje u Lisinskom – Umjesto kave 25. rujna 2019.

Vodeći ih po različitim zagrebačkim slobodnim mjestima kafićima i knjižarama…, Ana Horvat dovela je svoje pjesnikinje 24. rujna 2019. i u Malu dvoranu Lisinski. Time je obilježila trideset svojih tribina Razgovor s pjesnikinjom–  na kojoj je 17. svibnja 2018. predstavila i mene – a  na kraju je svoju pjesmu čitalo 39 pjesnikinja (neke vrsne odustaše, ne želeći s pionirkama). Program sadržava svih potvrđenih  43 s fotografijom, biografijom i pjesmom. Ja sam govorila Vermut.

Zadovoljstvo pošto su se izredale sve pjesnikinje sa svojim pjesmama / Fotografija Miljenko Brezak
Zadovoljstvo pošto su se izredale sve pjesnikinje sa svojim pjesmama: Božica Brkan, Ana Horvat i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak

Iskreno, za neke pjesnikinje nisam nikad čula, pa su mi i njihove pjesme bile (ugodno!) iznenađenje. Nemam smisla za babinjake i poeziju ne dijelim na mušku i žensku, ali divim se Ani što na svoju tribinu ustrajno dovodi pjesnikinje često s lošijom od svoje vlastite književnosti. Lako je predstavljati dobre! Time, tumači, poetese stječu javnost, dobivaju glas da ih se čuje. Ne jednoj će nastup u utorak možda biti životni doseg.

Dio publike prije početka / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike prije početka: ne samo prijatelji pjesnika nego i poezije / Fotografija Miljenko Brezak

(Penjući se na pozornicu Male dvorane ja sam se, recimo, prisjetila kako sam, ne znam više ni tko me je pozvao, svoje pjesme čitala i na pozornici Velike dvorana, u vrijeme Domovinskoga rata, humanitarno za pomoć Karlovcu pod bombama te da sam garderobu dijelila s tadašnjom primadonom zagrebačkoga HNK-a Karlovčankom Ivankom Boljkovac, pa joj i na tome zahvaljujem!).

Svih trideset devet pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak
Svih trideset devet pjesnikinja, ja deseta zdesna / Fotografija Miljenko Brezak
S kolegicom Sonjom Šarunić ovaj put nismo dospjele popiti ni kavicu, a kamoli njezinu radijsku / Fotografija Miljenko Brezak
S kolegicom Sonjom Šarunić ovaj put nismo dospjele popiti ni kavicu, a kamoli njezinu radijsku / Fotografija Miljenko Brezak

Iz takvih se stvari i rađa kvaliteta, dojmljivija od, kako bi Ana citirala muške podsmješljivce urednike kojima je donosila rukopise, je li opet napisala onu svoju ja tebe volim, a ti mene ne. Možda će unatoč vlastitoj poeziji poput Ljubila bih te, koju smo sinoć (poslije mukotrpne probe!) izgovorile mi sve pjesnikinje, svaka po stih, i koja je i otpjevana, izborima o različitim temama i virtualnoj antologiji Hrvatska ljubavna lirika (od 19. do 21. stoljeća) biti zapamćena možda ponajviše kao dobrotvorka ženama pjesnikinjama.

Red Lisinskim prije početka s prijateljima pjesnikom Sinišom Matasovićem i Milkom Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak
Pred Lisinskim prije početka s prijateljima pjesnikom Sinišom Matasovićem i Milkom Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak

Pjesnikinjama različitih naraštaja od, ako sam dobro istražila, 1948. naovamo, različitih bračnih statusa od djevojaka do višestruko razvedenih i udatih, s djecom i samima, podrijetlom iz različitih mjesta ne samo Hrvatske, po zanimanju od vozačica tramvaja i medicinskih sestara do liječnica i novinarki, žena s imenom, s nekoliko prezimena, sa pseudonim poput Ane (jer je cijeli život radila u INA-i na odgovornome mjestu pravnice, pa nije bilo zgodno da još piše pjesme), ali nedvojbeno žena koje u svojim životima ne odustaju od – poezije. Poezije koja nije samo ja tebe volim a ti mene ne. K tome, potrudile su se za ovaj randevui otišle frizeru, odjenule štikle (ja nisam, jer sam svoje davno preselila u pjesmu!) i kreacije različitih stilova sa začudnim modnim accessoriesom.

S organizatorima večeri Pjesnikinje u Lisinskom Anom Horvat i Slavkom Nedićem / Fotografija Miljenko Brezak
S organizatorima večeri Pjesnikinje u Lisinskom Anom Horvat i Slavkom Nedićem Božica Brkan i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak

Ne samo novinarski, ne mogu ne primijetiti – nisam iznenađena i ne žalim se – da osim najava na Culturnetu.hri Dobro jutro, Hrvatska, nisam primijetila da su mediji, s izuzetkom Katoličkoga radija (!?) uopće uočili trud pjesnikinja, posebice Ane Horvat, a kamoli da bi se potrudili doći i informirati o njemu. Kao koga to zanima? Da smo bacale grudnjake, što bi sjajna voditeljica Sonja Šarunić rekla, koja ih nosi, ili se razodjenule kao… Zanima li javnost samo gola poezija? Pa ni stvarnost neće ogoljenu, nego radije u velovima fejka!

Mlada pjevačica Ivana Sopta i gitarist Slavko Nedić samo su neki od glazbenika koji su ozvučili pjesničku večer / Fotografija Miljenko Brezak
Mlada pjevačica Adriana Baković i gitarist Petar Ivkić samo su neki od glazbenika koji su ozvučili pjesničku večer / Fotografija Miljenko Brezak

Kome je, uostalom, danas potrebna poezija? To malo poezije u svakidašnjici? Sva sreća da mi neki nismo odustali od toga, od ljepote koja nas brani od surovosti i ružnoće svijeta, održava na životu sa smislom. Spoznajemo to zahvaljujući i ovakvim večerima. Nije dovoljno samo postati i lajkati na internetu i diviti se sebi u četiri zida. Tko mi je kriv što neprestano, kako običavam reći, u mraku publike očekujem neku malo Božicu, ambicioznu i kreativnu, i što sam po neku i sinoć, u običan radni, sumoran dan, prepoznala i na pozornici. Ponovilo se. Živjele žene! Živjela Ana Horvat!

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-gosca-tribine-ane-horvat/

https://www.youtube.com/watch?v=u3Byz4i53bE

https://www.youtube.com/watch?v=q-3AxfBIN3U

Pjesnikinje u Lisinskom

 

Lepe mlade joči Božice Brkan na krapinskom recitalu

Dramska umjetnica marija Lamot izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Marija Krpan izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak

U okviru Tjedna kajkavske kulture na Recitalu kajkavske poezije u Krapini u srijedu 11. rujna 2019. dramska umjetnica Marija Krpan izvela je pjesmu Božice Brkan lepe mlade joči. Izvedeno je ukupno 37 pjesama od prijavljenih 269 i 79 uvrštenih u zbornik Na fljetne se obrnul tie kotač, prema odabiru prosudbenog povjerenstva Radovan Novina, Dragica Ferjanović i predsjednice Marija Lamot, koja u uvodniku Ustrajnost u traženju i očuvanju traga, uz ostalo, piše:

(…) Stihovima imaš lepe mlade joči/ mi je jotec govoril/ gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti/ i ono kej on videti nemre više/ i kak je mene nadoštrukati dale/ od tam de on videti ne mogel pjesnikinja Božica Brkan u pjesmi „Lepe mlade joči“, kao da nadopunjuje  razmišljanja o tragu, tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. „ Nauči gledati stvari i očima onih koji ih više ne mogu vidjeti“ (Luigi Pirandello). U najširem smislu kultura, umjetnost i poezija slijede i otkrivaju tragove, povijesne i vlastite. Biti na tragu znači pronaći i očuvati ono što je uistinu vrijedno: izvornost jezika, ljepotu riječi. (…)

Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja Mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan
lepe mlade joči

imaš lepe mlade joči
bi mi rekel joča saki put gda bi mi pružil jiglicu
naj bi mu konec napelala
gda je imel nekej za zašiti
(a vušicu je ne bi nikak mogla najti
komej)
jel da mu kakvu grdu šprajnu z negvoga gatera od pile
jel klade
zvadim z prsta jel z čela kak mu se gda kam zapiknula
takov je to posel bil
(a gumbe bi si na plavomu radničkomu odelu zašil z tenkem drotom ne ga ni trebalo navadžati
da mu je ni klade ne bi mogle otrči)
a kak se ne bum gda ne vidim
setila da kak ne bi vidla gda imam lepe mlade joči
kak mi je tatič govoril
če sem več i onda
(celi je život još bil pred denu)
imela dioptriju triput vekšu neg on
(i zgledelo je da i on i ja govorimo kantidrago
da se samo tak šalimo mej sobu)

imaš lepe mlade joči
si velim gda mi se pričini da ne vidim ono kej bi baš imela za videti
imaš lepe mlade joči
si govorim
(gda nemrem videti to kej bi štela)
i gleč gleč samo gledi
negda buš i vidla i sprevidla
(če samo opsebe bu ti se najemput vkazalo)

imaš lepe mlade joči
mi je jotec govoril
gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti i ono kej on videti nemre više
i kak je mene nadoštukati dale
od tam de on ne videti mogel

20160906 – 20160917 – 20160918 20170302 – 20170310 – 20170420

Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popoveke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popovke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak

20190912

Nikak se dočasiti u kolumbijskom časopisu Sombralarga

Kako informira DHK, „poznati kolumbijski časopis Sombralarga u najnovijem broju donosi po jednu pjesmu petero suvremenih hrvatskih pjesnika zastupljenih u knjizi Encuentros (Bogota, Escarabajo Editorial), koju su u ožujku 2018. u glavnome kolumbijskome gradu uspješno predstavile  Božica Brkan (jedna od zastupljenih autora) i priređivačica i prevoditeljica knjige Željka Lovrenčić. Od dvanaest autora zastupljenih u ovoj panorami, vrlo čitani književni on-line časopis ovom prigodom predstavlja Ernesta Fišera, Nikolu Đuretića, Božicu Brkan, Dragu Štambuka i Dunju Detoni Dujmić. Njihove su pjesme popraćene lijepim fotografijama koje potpisuje Camilo Hortúa.“

S weba
S weba kolumbijskog časopisa Sombrlarga

Uz druge autore pjesme, Božica Brkan predstavljena je pjesmom De ninguna manera pude encontrar tiempo libre (Nikak se dočasiti).

pjesme
Kajkavska pjesma Nikak se dočasiti na španjolskom, u prijevodu Željke Lovrenčić

20190911

Linkovi

http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/hrvatski-knjizevnici-i-svijet-kolumbija

http://www.sombralarga.com/articulo.php?numeroArt=15&articulo=148

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

50 godina Susreta riječi od Poznanovca do Bedekovčine

Ove godine Susret riječi u Bedekovčini puni pola stoljeća. Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj obljetnicu je, uz uobičajeno ocjenjivanje pjesnika i čitanje mladih pjesnika sa godišnjim zbornikom na Bedekovčanskim jezerima u subotu, započela u petak u Poznanovcu okruglim stolom koji su vodile članice ocjenjivačkoga suda Kristina Špiranec i Matea Filko Srebačić te čitanjem odabranih pjesama iz različitih godišta u izvedbi Mirele Videk Hranjeci Matea Videka, a glazbena gošća bila je na Susretu pjesnika i recitatora također nagrađena pjesnikinja Lidija Bajuk.

S okrugloga stola u Poznanovcu o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak
S okrugloga stola u Poznanovcu prisjećanja o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak

Zašto u Poznanovcu? Zato jer su mladi ljudi predvođeni Željkom Bajzom u tome malenom selu pokrenuli svojevrsnu karavanu pjesnika i recitatora koja je poeziju autora doslovce iz cijele ondašnje Jugoslavije dovodila kamo rijetko dolazi, primjerice u tamošnju tvornicu kože Partizan sa 800 radnika, u Zavod za žensku omladinu, dvorac Oršić, Dom omladine u Kumrovcu… Zahvaljujući ponajboljim književnicima i dramskim i glazbenim umjetnicima manifestacija je vrlo brzo stekla visoku umjetničku razinu te je 1994. preseljena u općinsko središte.

45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza / Fotografija Miljenko Brezak
45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza, začetnik Susreta pjesnika i recitatora u Poznanovca od 1994. Susret riječi u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak

Kako je to nekad bilo, prisjećali smo se Željko Bajza, Sanja Mendek, Ivan Novački i Vladimir Šenjug i Božica Brkan, s posebnom radošću, budući da je upravo u Poznanovcu 1974. dobila prvu svoju veliku pjesničku nagradu za pjesmu dipovci ah dipovci (predsjednik ocjenjivačkog suda bio je Zvonimir Golob). Ako sjećanje ne vara, nagrađene su  potom i ljubavno poslijepodnei ajči, ajči, a, osim dipovaca, pročitana je i moja pjesma sve passent iz 2011.

Božica Brkandaje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan daje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak

20190907

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/ja-sam-bajza-zeljko-bajza-umjesto-kave-13-kolovoza-2019/

 

 

Noć šišmiša – Umjesto kave 31. kolovoza 2019.

Ako mislite kako ću se prigodničarski diviti korisnim noćnim bićima i onima koji se trude zaštititi ih da ne iščeznu, grdno se varate. Taman noćas zaspim, kadli me prene užurbano kretanje po sobi. Let ispod plafona. Prenem se u polusnu, srce samo što mi ne iskoči daleko iznad mojih uobičajenih otkucaja oko stotke. Nikako da razlučim je li to stvarno ili sanjam. Snova se rijetko sjećam, ali posljednjih dana, kako završavam rukopis, poluspavam na dva kanala, na jednom neprestano rješavajući tekstualne dvojbe. Razbudim se. Leti kao propeler, zapravo dva. Crno. U krugovima većim i manjim mijenjajući visine. Kako se ne sudare? Poput malih lastavica koje su tek nespretno počele izlijetati iz gnijezda, pa brzo natrag. Kao da su se naši piljci iz zagrebačkih gnijezda s našega krova spustili u Malinsku. Možda su ptice s drveća ispred prozora? Ali i za njih je prerano, brzo razmišljam. I nikad nisu navraćale baš u sobu, toliko se pak ne poznajemo, samo ih slušam i rano izjutra i prije sutona slušam kako pjevaju na osušenom drvetu.

Palim noćno svjetlo. I već budim M. Nemoj se uplašiti, govorim mu, izgleda da nam je nešto u sobi. On pali veliko svjetlo. Šišmiši? A ovi lete. Ne vide, govorim štreberski, ali barem mi vidimo njih. Oni okolinu raspoznaju valovima što li, govori M. Pokrivam se da mi koji ne sleti. Negdje sam pročitala da je gadno kad ti se uplete u kosu. M. maše da ih nagovori da se vrate odakle su i došli. Joj, da vidiš koliki ih je vani, cijelo jato, samo da i oni ne krenu unutra, govori. Maše, maše, mašem i ja, uzima i partviš da bude veće strujanje, ovi još bolje lete, pa jedan pada nekamo uz radni stol. Ja meljem kako je baš bilo na televiziji da su navrli neki dan u našu dežurnu bolnicu, Sestara milosrdnica, i da su ih hvatali sa zidova i spuštali. M. krene maloga uzeti u ruku, i viče da ga je ugrizao, na prstu mu šiknula krv. I on se jadan boji, detektiramo, pa se brani. Možda me je i s pandžicama, govori M. To je kao kad ti mjeriš šećer, smiruje me. Nagovaram ga da opere alkoholom, ali tko će sad naći alkohol. Onda rakija… Onda se sjetim da su ih u Vinogradskoj skidali rukavicama. Potrajalo je, da usplahirene u polunesvijesti iznese na balkon i pusti van.

Nije nam do spavanja, nije to bez vraga, što znače ti šišmiši, pa baš kod nas. A i odmah se rastužim prisjećanjem kako su, dok smo još stanovali na Gredicama, M. i mama, IBB i mene odmaknuli što dalje da nas još ne ugrize, išli u dimnjak u kojem je nešto šuškalo – dakako da sam šušanj čula ja – uhvatiti štakora, oboružani crnim vrećama i štapovima, a kad su dimnjak otvorili ondje je bio mladi golub nevješt letenju, koji je kroz četiri-pet katova siroti pao na dno našega dimnjaka.

Sad ujutro, sjetim se da je baš prošla noć bila – Noć šimiša. Živjeli mi šimiši!

P. S. Fotku nemam, jer nam noćas nije bilo do selfija sa šišmišima.

Nova knjiga Božice Brkan “Nemoj mi to govoriti” u rubrici Knjige / U knjižarama Jutarnjeg lista

Božica Brkan na svojem Facebooku 28. kolovoza 2019. – prenosimo:

Zahvaljujem Željku Ivanjeku i Jutarnjem listu, koji u rubrici Knjige/U knjižarama, 28. kolovoza 2019., str. 33., objavljuju vijest o izlasku iz tiska moje nove zbirke pjesama:

BOŽICA BRKAN
Nemoj mi to govoriti
Autorica „visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova“, Brkan piše standardnim i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom. U novoj zbirci stihova oba izričaja ugodno se nadopunjuju, otkrivajući nagrađivanu pjesnikinju (Acumen)

Promocija knjige ‘JOSIP DUJAŠ-ĐURETIN Mene su ljepote ostavile’ u Đakovu

Božica Brkan 23. kolovoza na svojem Facebook profilu – prenosimo:

U četvrtak, 22. kolovoza 2019., u Đakovu u Spomen-muzeju biskupa Strossmayera, u okviru 10. Dana Luke Botića, naš je Acumen prvi put predstavlio monografsku knjigu „Mene su ljepote ostavile“ o Josipu Gujašu-Đuretinu, malo poznatom, a možda i najboljem hrvatskom pjesniku 20. stoljeća u Mađarskoj.

Knjigu je pripremio Đuro Vidmarović, a sadržava izbor iz 40 godina njegovih istraživanja te Gujaševe pjesme od kojih su mnoge iz autorove ostavštine uopće tiskane prvi put, nerijetko u različitim verzijama, što bi moglo biti izazov radoznalim istraživačima književnosti, jezika itd. Govorili smo priređivač Đ. Vidmarović i ja u ime izdavača, a odabrane pjesme Gujaša-Đuretina čitala je Vesna Kaselj. (napisala Božica Brkan na svojem fejsu 23. kolovoza 2019.

Đuro Vidmarović uz Gujaševu bistu (iz knjige)

Dižem svoj najdraži šešir u čast Nade Kobali – Umjesto kave 26. kolovoza 2019.

Već nekoliko ljeta nosim slamnati šešir s cvijećem. Na najvažnijim svojim fotografijama – nosim taj šešir. Pitaju me: opet imaš novi šešir? Da imam kćer, vjerojatno bi joj ga ostavila u nasljedstvo, jer krasno se nosi i u njemu se dobro osjećam, a iako mu je stručak bljedunjava cvijeća zamislila na potiljku, najčešće ga nosim na čelu, okrećem ga zapravo ovisno o tome kako mi se nosi. Pomislila sam više puta, osobito zagledajući nove kitničarske skulpture u njezinu izlogu na Cvjetnjaku, bi li se njegova kreatorica, skulptorica Nada Kobali zbog toga naljutila na mene.

Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak
Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak

A nanosila sam se nešto šešira, i damskih i mangupskih, od prvoga u prvom ili drugom razredu, crvenoga, koji se još vezao ispod brade da ga, nestašna, ne izgubim putem iz škole. Osim ljetnih slamnatih, kojekakvih oblika, s obodom i bez njega, s različitim dodacima, čak i s crnom ružom, nosila sam i zimske, prisjećam se: jedan plavi češki, jedan smeđi pusteni, a najduže, u vrijeme kratke bunde od risa, jedan crni, gotovo muški, da su svi mislili da sam ga uzela M., a također ga je potpisala i izabrala mi ga je gospođa Kobali, valjda još u Palmotićevoj. Ovjekovječen je na mojoj prvoj knjizi pjesama 1990. Snimio me Romeo Ibrišević ispred najbolje pozadine, bijelih vrata toaleta na sedmom katu Vjesnikova nebodera.

Šešir Nade Kobali - detalj / Fotografija Miljenko Brezak
Šešir Nade Kobali – detalj / Fotografija Miljenko Brezak

Toliko sam puta planirana reportažu o njoj, sa puno fotografija, i prije negoli mi je urednikom postao, njezin tadašnji pa bivši muž Uroš Šoškić, i ne znam zašto je nisam napisala. Nisam joj bila ni tako važna mušterija, nisam si dokupila ni novi zimski šešir kako sam stalno planirala, jer nisam mogla odlučiti uza što bih ga nosila.

Dižem svoj najdraži šešir nenadmašnoj Nadi Kobali.

 

Božica Brkan – Uz rub: samokritika naživo, vivisekcija napismeno ili oprošaj, opraštanje

Autorski uvod u zbirku pjesama “Nemoj mi to govoriti”

Curičku s kečkicama udali su u Brkanovu obiteljsku zadrugu u gladnoj godini Titova i Staljinova sukoba, kad su im i pšenicu pomeli s tavana. Kad sam se ja rodila, obitelj se podijelila, loše su nadijelili njih dvoje kao mlađi par, pa su krenuli od jedne zdjele i dva tanjura. Imali su malo zemljice, kravu, pajceka i nekoliko kokoši i svako po četiri razreda škole i samo su nastojali izgurati. Ona je kao izučena švelja najprije doma šivala, a onda se uz njega zaposlila u pilani i premetala frizer, sve dok pred mirovinu nije izborila uređivanje tvorničkoga, novoselskoga parka.

U svojim su obiteljima i jedno i drugo bili manje voljena djeca, tata mlađi sin, a mama starija kći, a još nisam dokraja razriješi- la njezin napet odnos sa sestrom. Spajala je ljude poput kupida i imala je rijedak talent da ne posustaje niti ne odustaje, prirod- no inteligentna i začudno kreativna. Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavi- čajni kekavski govor. Čak mi je jednom napisala pjesmu o majci u rimi, misleći kako ću je odnijeti u školu kao svoju: kad u školu, ti me spremaš, riječima me pratiš, pazi dijete ti na sebe da se sretno vratiš

Roditelji su mi umrli u razmaku od 30 godina: kad je tata iznenada otišao, mama je imala manje godina nego što sam ja imala kad je otišla ona. Tata je upravo otišao u mirovinu, kad ga je pokosio i srčani i moždani i liječnica je samo rekla: da je i bila tu, ne bi mu mogla pomoći. A meni je poručila kako moram biti pametna: taman smo im koji dan ranije rekli kako čekamo dijete. Sina ćemo poslije nazvati njegovim imenom, a mamu, zahvaljujući njegovu dolasku, poslije Mama, Mamek, Majka – Bakica. Mama je dugo odlazila i otišla kao starica koja se više nije tužila ni na kakvu bol, ako je išta i osjećala, jer gotovo sve je zaboravila. A imala je i što zaboravljati. Iako obična žena, imala je dug i zanimljiv, bogat život, naživela se je nekej, počevši već s muževljevom smrću i rođenjem unuka selidbom sa sela, gdje je živjela cijeli život, u grad i privikavala mu se, ne jednostavno, od toga kako dići telefonsku slušalicu, do razgovara i s ministrom.

Bilježila sam, bilježila i tako su nastajali tekstovi, pa i ova knji- ga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim. Možda sam kao vlastiti lijek primijenila riječi Josipa Jurja Strossmayera kako prava ljubav brani čovjeku da dira tuđe rane, osim ako ih ne misli izliječiti.

Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedi- vo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim. Najmanje kao savjet. Osim što sam im bila zajedničko i jedino dijete, svojim sam roditeljima bezuvjetno bila prije svega i prije svih. Takvu privilegiju čovjek spozna tek poslije. Kad više nema kome biti dijete, kad ostane samo roditelj. I sve više u godinama svojih roditelja. Oduvijek sam, recimo, mislila kako sam bila bliskija s ocem, a tek kad sve podvučem, crta zbrajanja i obuzimanja otkriva mi koliko smo, što smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale bliskije, moja majka i ja. I kako smo postale bliske. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti. O tome govori ova knjiga. O poti- canju: ti si božo sekej pišeš/ dej si i to zapiši/ to ti je tak zgodno/ veli o zimskom solsticiju (pevcov korak).

Nastala je ova knjiga kad sam napokon imala pjesama za nju, a tek onda sam pomislila da nešto takvo baš dugujem (i) mami. Kao da joj nisam u grobnu jamu – kao što sam tati, pa i u pjesmi-posveti – bacila nekoliko kovanica kojima moji graniča- ri odvajkada otplaćuju duge svoje. Knjigom, isprva čitanjem a poslije pisanjem, rekoh, uvijek bih rješavala neki svoj problem. Ali, mislila sam, kako sam knjige uglavnom (na)pisala drugima i o drugima. Da i ne spominjem druge tekstove koji su tome prethodili, prvu objavljenu zbirku pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) dovršila sam u zgusnutom vremenu između očeve smrti potkraj prosina 1986. i sinova rođenja sredinom lip- nja 1987. te na porodiljskom. Posvetila sam je mojem brkanom graničarom kekavcom. I ona u muškim i ženskim ima i maminih pjesama, primjerice fašejnek.

Maminim sam se temama bavila i u pjesmama, poslije objav- ljenima također u kajkavskoj zbirci Pevcov korak ili kajkavski ose- bušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine), pjesme primjerice goto- vo cijeli ciklus majka boža bistrička moli za se nas, musolini (pro- čitan joj na ukopu) itd., zatim u Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen na Pasionskoj bašti- ni) koju posvećujem / naraštajima rođenim / pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima/ između socijalizma s ljudskim likom/ i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem po- sebice hrvatskim tekstilcima/ nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene/ čateksa krateksa varteksa rio rijeka/ modne konfekcije osijek tekstilnog/ kombinata zagreb i drugih.

Maminih tema nadahnutih različitim razdobljima njezina ili očigledno prepričanoga mi života ili zajedno doživljenoga imam i u prozi, osobito kajkavskoj, kako u pripovjetkama, npr. Sovica, V šumu po drva, Kak su trojica pesmu nosili…, koje će poslije biti objavljene u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) i(li) zbirci Život večni (2017.) te, preoblikovane, u romanu Ledina (2015.), koji sam posvetila Brkanovim snahama, graničarkama, mojoj maj- ci i drugim mojim pretkinjama, a u kojem mama ima posebnu cje- linu 13. Treća dioba ili Smrt fašizmu – sloboda narodu! Jela, Jelica, Jelka, U Brkanovu je zadrugu ušla 1947. kao sedamnaestogodišnja- kinja udajom za osam godina starijeg Ivca, Ivana.

Prelazeći granice književnih vrsta i jezika, na maminskom i ta- tinskom te na standardu, nisam mamino izostavila ni u drugim tekstovima do zbirke zapravo svojih najranijih pjesama Bilanca 2.0 ili ljubavnim i ostalim štokavskim pjesmama (2011.), zbirke To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.), romanima Lift, politička melodrama (1993.) i Rez, leica-roman u 36 slika (2012.) te zbirci štokavskih pripovijedaka Umrežena (2017.).

Bilo bi mi daleko najjednostavnije načiniti panoramu, neki iz- bor vlastitih tekstova, povezati ih po bliskosti, tematskoj ne vre- menskoj, primjerice o siromaštvu (v nedelu dopoldan, kajuce…), šivanju (košula za na noč, spavača, haljina za snove, zelena…), vr- tlarenju (vrčak, ladlin, volovsko srce rozo i crleno, šalata…), vjero- vanju i religiji (majka boža bistrička moli za se nas, peške, krst, pope- vana…), maskiranju (fašnik, pepelnica, lafre, pepel(nica)…), hrani (smesni kru, gra na ladno, fruštik…), neugodnim događajima iz djetinjstva (gazda, sukna od organdija, špilhoze na tufne, zadača, koprivnača…), demenciji i nemogućnosti komunikacije (taška, prezamnica, puno me pitaš, reč kej je ne, snijeg…), pripremanju za smrt (za putom, košula za na noč, ne mi za iti, potle zajne poma- sti…), žalovanju (tvoje slike, odlažem tugu, nemrem se plakati…).

Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pje- smama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojne knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mi- jenjamo ponašanje i odnose da bismo ih pojednostavili i učinili manje bolnim.

Odnosima unutar nekadašnje velike zadružne i unutar današ- nje moderne obitelji, kojima najviše sličnosti nalazim u usamlje- nosti njihovih članova, bavim se zapravo neprestano. U pjesnič- kim tekstovima/pjesničkom tekstu Nemoj mi to govoriti još više te odnose zaoštravam kroz suprotnosti i bliskosti parova mladost – starost, ruralno – urbano, povijesno – moderno, život – smrt, vjera – nevjera, zatim različite oblike ljubavi i mijene u odnosu osoba koje bi po svemu mogle i morale biti najbliskije i razumje- ti se više od ikoga. Osobit mi je izazov otkrivati zašto to jest kad je ili nije kad nije tako. Rastužuje me iznad svega nemoćna spo- znaja da zauvijek ostajem bez odgovora, da ga mogu samo uza- ludno pretpostaviti, kao u stihu pjesme pevcov korak u istoimenoj zbirci: celim putom domom si mislim/ kulko to je te pevcov korak/ al mi nema više ko to reči jel to puno jel to malo/ nema više ko za me ni zmeriti. Je li utješno što mi je preostalo još mnoštvo tema?

Ne znam da li drugi, ali sama primjećujem promjenu ne samo tema, gazim u njih sve dublje, nego tona. Postajem li, pitam se katkad, kao svoja mama? Prijateljica, po godinama između mene i mame, govori mi neka napišem nešto radosno, da pišem samo tužne stvari. Da ne uspijeva čitati nego jednu po jednu, sa sve dužim prekidima. Kako bih joj to mogla obećati, kad je meni, ne zato što bih osjećala neizostavnu kršćansku krivicu, jer u nju i ne vjerujem, i najtužniji tekst upravo neka vrsta olakšanja. Pjesme su to koje bole. Ali zašto bi ih onda netko čitao? Zbog toga? Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri,pa i majke i sinovi – i to mi je tema! – pa i očevi i kćeri.

Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i dru- gi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi i mogao završiti u literaturi. Ne mogu o svojem odnosu s majkom govoriti ni kao o neprestanoj napetosti i nerazumijevanju, jer sam i od nje, kao i od svih najbliskijih, neovisno o tome jesam li ih ili nisam mogla birati, imala rijetku podršku.

Ali da, bilo je trenutaka kad sam razmišljala: Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka-roditeljica, čuvarica, podrška, prijate- ljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim faza- ma, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi. Osvi- jestila sam to tek pošto smo zamijenile mjesta, i prije negoli me je zapravo vrlo podlo i osvetnički optuživala kako je ne želim ni doktoru odvesti, pa kako se u bolnici zarazila i završila u sepsi jer nisam na vrijeme dala mito, a nosila je punu torbu lijekova, vozili je od hitne, po poliklinikama, toplicama, naftalanima i sve do doktorice Brozičević te kad me je prvi put predstavila kao svoju mamu. Ne bih rekla da su ove moje pjesme žalovanje, čak ni preispitivanje, nego samo nastavak/nastavljanje našeg razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti, govoriti tj. pisati, pisati, pisati.

20170808 – 20170905 – 20170906 – 20170906 – 20180808
– 20180815 – 20181224 – 20190214 – 20190430 – 20190501 – 20190502 – 20190504 – 20190505

Jel kajkavski bude mrel? – Umjesto kave 16. kolovoza 2019.

Poštovana gospođo Brkan, slučajnim pretraživanjem interneta pronašli smo danas dva članka na Vašim stranicama u kojima spominjete našega sina Luku, kojeg ste upoznali prilikom posjeta Marijani Petir u Bruxellesu. On je tamo boravio kao sudionik projekta „Škola ambasador Europskog parlamenta” i predstavnik Ekonomske škole Sisak koju još uvijek pohađa. Na žalost nismo znali da ćete dolaziti u Petrinju na Noć knjige 2019., jer da smo znali i mi bismo navratili. Doista nas je iznenadilo da ste tamo pročitali i Lukinu kajkavsku pjesmu, a vjerujem da je to iznenadilo i neke goste koji su prisustvovali i koji nas znaju. Zahvaljujemo vam za to, kao i za predivan tekst „Luka i kajkavska pjesma”, kojeg ste nedavno objavili na svojem web portalu. Napisali ste i da je Luka napisao jednu jedinu pjesmu na kajkavskom, ali nije, nego je napisao još jednu, koju je njegova škola 2017. godine poslala na školski natječaj o kajkavskom jeziku, za kojeg na žalost ne znamo ni kako je završio. Pjesma se zove „Jel kajkavski bude mrel” i šaljemo Vam je. Također se nadamo, kako ste i Vi napisali, da će Luka nastaviti s pisanjem pjesama na kajkavskom! Lijep pozdrav, Lukini roditelji Kristina i Marijan Brleković

Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih
Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih

To mi je lijepo pismo – poticaj da se čovjek ponekad suoči sa smislom vlastita pisanja – potaklo da se javim obitelji Brleković sa zamolbom da mi pošalju i nekoliko fotografija, jer za prvog susreta Luku nisam fotografirala niti sam ga mogla izvući iz masovnih fotki. Osim što je skroman, srednjoškolac Luka nije baš revan da bi listao mejlove, pa moje od 4. ožujka i 18. travnja očito nije ni uočio. Zanimljivo mu je bilo i na ferju polagati vozački, jer je u međuvremenu postao i punoljetan. Meni je pak drago što su njegove pjesme dospjele i do rodbine, znanaca i drugih poštovatelja kajkavskoga čak na drugim kontinentima. Dakle, Luka Brleković, i dalje čekamo pjesme.

Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih

Luka Brleković
Jel kajkavski bude mrel?

Vu mojemu selu
se je manjše ljudi
kaj kajkavski znaju.
Ne bu puno godin prešlo
kajkavski bu došel kraju.

Moji ded i baba
dobro su ga znali
ž njim i zdaj govore.
Al mi deca takva nesmo
čak po stranjski znamo bolje.

Naše selo nije
kak je negdar bilo
vse se vu njem menja.
Nema više krav ni svinja
ni na cesti ni kamenja.

Zato bum ja Boga molil
kolko god bum mogel.
Da kajkavski ne bu vumrl
Bog mi bu pomogel.

Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih

20190627 – 20190813

Linkovi

Luka i kajkavska pjesma – Umjesto kave 20. lipnja 2019.

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.