S Vinkom Jelić-Balta iz čazmanske književnice Slavka Kolara / Fotografija Miljenko Brezak
Uvijek lijepa atmosfera. Meni pogotovo, jer sam prva dobitnica Nagrade Slavko Kolar 2012. za kratku priču satiru Svojih tijela gospodari. Zahvaljujući trudu i ideji knjižnice, također Slavka Kolara, koju vodi Vinka Jelić-Balta. A kad je tako, onda vas to potakne da još pišete, pa i da, poput mene, budete nekoliko godina u užem izboru i da vašu priču, ako i ne objavite vlastitu zbirku, može se pročitati u nacionalnim kulturnim novinama s obrazloženje nagrade, na internetu, u županijskim novinama Bjelovarskom listu ili u knjizi poput Prvih 20 ubodasa 20 priča sa prva dva natječaja. Posljednjih godina nije za to bilo novca, ali možda o desetoj obljetnici objave zbirku barem sa svim nagrađenicima.
Finale Natječaja za najbolju kratku priču-satiru Slavko Kolar 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Ima li satira, dakle, u Hrvatskoj budućnost? Natječaja za kratku priču i knjižničnih ima od Samobora do Kaštela, zatim ima natječaja poput Večernjakove Ranka Marinkovića. Neki su tematski, neki neograničeni, neki su bogatiji nagradama, ali je čazmanski posve jedinstven – satirički. Iako je na natječaj nekad dolazilo 80-90, a sada 30-40 priča, razlikuju se temama, ali sve imaju poseban štih i dobrih priča uopće ne manjka. Mnogi tako planirajući i natječući se napabirče za vlastite knjige.
Prvonagrađenu priču-satiru Ne možeš ti to čita Tomislav Sabljić / Fotografija Miljenko Brezak
Kratka priča, rekla bih ironična ili cinična kakva jesam, nakon velike popularnosti, jer je tobože in, jer je primjerena vremenu i čitateljima koji nemaju vremena, kao da izlazi iz mode. U modi su ili osobito lagani žanrovski romani, takoreći u nastavcima. Svaki književnik koji drži do sebe ima svog kriminalističkog inspektora, Nesbø svog Harryja Holea, a naši Pavličić svog Šoštarai Tribusoni svog Banića. Ljubiće namjerno preskačem. Društvene su mreže krcate kratkom prozom, crticama ili pjesmama u prozi. O običnojpoeziji ne trebam ni govoriti. Vidi samo haiku! Preskače državne i jezične granice.
Drugonagrađenu priču Slučaj Jasenovog Luga čita autorica Renata Srečić / Fotografija Miljenko Brezak
A satira? Sama društvena stvarnost i mediji u prelijevanju su, a novine se sve trude biti poput Ferala Trubuneu, čak i ne trudeći se odvojiti normalnei satiričke stranice. Ne znaš gledaš li na TV-u informativni prime timeili Prime Time. Ne znaš je li ta produžena stvarnost za smijeh ili plač, pa te guši. Sad više nema odvajanja ni u temama ni u likovima ni u događajima. Stvarnost je satira sama. Nadam se da će nam ipak (p)ostati nešto i za književnu inspiraciju. Poput onoga mog Odojka.
Već se tjednima učitelji, nastavnici i profesori štrajkom bore za financijsko, zapravo za društveno priznanje. Ne samo prigodno, prisjećam se svojih učitelja, iz prvoga razreda Ljubice Mindoljević iz Novoselca; svoje nastavnice hrvatskoga i razrednice Vere Vuković, kojoj nije bilo teško da me kao maloga talentiranog literata vodi čak u Zagreb i u Beograd, i njezinih kolega iz kriške osnovne škole; zatim profesora iz povijesti, latinskoga i polovice drugih predmeta Dinka Ivovića iz kriške gimnazije; pa profesore Solara i ekipe s Filozofije i Političkih; i baš doslovce plačem čitajući dnevnik iz devedesetih svog profesora s polonistike Zdravka Malića. U Noć bez sna piše i o sirotinji koja ti, uz drugo, racionira i potrošnju intelektualnih nužnosti: knjiga, časopisa, novina, putovanja…
A onda gledam u nedjelju na varaždinskotopličkoj 27. Kajkavijadi kako voditeljica Marica Kukor srčano i pedagoški vješto vodi ansambl Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ i isto tako pomladak Amaterskog Kazališta Josip Badalić Križ. Pa sam se sjetila kako smo je, prema ideji Ivane Posavec Krivec, predlagali za općinsko priznanje uz Dan općine. Ne znam tko ga je sve dobio, ali ona nije. Ona će ionako predano raditi. Ne da mi vrag mira, pa istražujem kako u prijedlogu stoji:
U znak javnog priznanja za dugogodišnji predani rad s djecom, razvoj kazališnog amaterizma i očuvanje antifašističkih, demokratskih i humanističkih vrijednosti, te osobni doprinos razvitku mjesne samouprave, Općine Križ i društva u cjelini.
Marica Kukor sa svojim mladim glumcima uoči nastupa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama / Fotografija: Miljenko Brezak
Iako smo obje rođene u našemu selu Okešincu, nismo se u djetinjstvu mnogo družile, jer je dvije godine starija. (Više sam se družila, primjerice, s dvojicom njezinih djedova, dedom Kopunom i dedom Mikcom!) Ja sam daleko, a Marica je već u drugom mandatu predsjednice Vijeća mjesnog odbora. Dotud je stigla radeći i na Okešinečkom fašenjku, u seoskog dobrovoljnom vatrogasnom društvu itd. Vrativši se u mirovinu doma 2009. uključuje se u udruge, ponajprije koje rade s djecom, a gdje itekako dobro dolazi njezino znanje i iskustvo odgajateljice. Godine 1969. upisuje zagrebačku srednju Školu za odgajatelje (današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog), 1973. nastavlja školovanje na Višoj pedagoškoj školi u Petrinji i zapošljava se se u Dječjem vrtiću Sisak. U tome gradu zasniva i obitelj, a u ratnim godinama osniva i vodi humanitarnu udrugu koja djeci branitelja, prognanika i izbjeglica omogućuje različite oblike neposredne pomoći i skrbi.
Na poziv kriškoga kulturnog spiritusa movensaVladimira Gajskog 2000. pokreće dječju scenu u kriškom amaterskom kazalištu i uz njegovo mentorstvo priprema prve dječje scenske prikaze, a kasnije samostalno i ozbiljne kazališne komade. I sama je odigrala 20-tak uloga uporno nastavljajući se educirati i od 2012. prošla je nekoliko radionica za voditelje amaterskih dramskih kazališta. U Amaterskom kazalištu Josip Badalić samostalno je postavila i režirala 28 igrokaza i dramskih komada, koji su odigrani više od 100 puta. Sudjelovala je na brojnim smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije i dječjih kazališta Hrvatske. Ansambl je odradio 25 gostovanja. Gotovo 20 godina vodila je i kazališnu etno zbirke.
Zanimljivo je i da prva ideja o iskapanju na sadašnjemu vrijednom Arheološkom nalazištu Sipčinau Okešincu potekla upravo od Okešinčana iz fašničke povorke 2007., kada su mačkare općinskoj vlasti donijele suvenir– kamen i ciglu sa Sipčine. Uz Selfie na kipec, Žabari jel žabe nakolec, Fašejnek, Gretine jarganez Križa, Sipčina je jedan od mojih kekavskih baštinskih igrokaza napisan upravo za Maričine mlade glumce.
S jednog od predstavljanja u ulozi pečenjara palačinki na Kriškim oblizekima, koje od 1994. humanitarno organizira DND Vladimir Nazor Križ / Fotografija Miljenko Brezak
Marica Kukor je od 1998. godine vrlo aktivna i u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. Uza sve drugo koordinira dječja gostovanja i javne nastupe oplemenjujući praktično ideju Male škole kekavice, nestojeći sačuvati taj kajkavski idiom od nestanka. Uz drugo i nastupima na Kajkavijadi, na koju Topličani pozivaju dječake i djevojčice svih uzrasta i kreativnog izričaja iz svih kajkavskih županija. Teško je postaviti igrokaz kada većina djece tek za svoju glumu možda prvi put upoznaje izvorni zavičajni govor, uglavnom neistražen i nezabilježen.
Dakako da sam ponosna što imam u tome svoje prste, tekstove, knjige, sve do rječnika. Kao izvorna govornica Marica Kukor itekako pridonosi stručnom usvajanju baštine, modernom spoju povijesti, tradicije i znamenitosti kriškog kraja, ali i igre i kreativnosti. Mali su Križani svoj kraj i cijelu Moslavinu predstavljali po cijeloj Hrvatskoj od Varaždinskih Toplica, Čazme i Krapine do Poreča, Vinkovaca, Šibenika… A gostovali su i u emisijama HTV-a, Hrvatskoga Radija i Obiteljskog radija Ivanić grad, NET TV itd.
Na dječjoj glumačkoj turneji nikad dosta druženja i veselja / Fotografija Miljenko BrezakMladim glumcima uvijek pri ruci i pratnja
U malome mjestu poput Križa s okolicom, gdje se djeca nemaju mnogo prilika učiti kreativnom izražavanju u slobodnom vremenu ili pak učiti kako scenski osmišljavati i kreirati, pedagoški i volonterski rad i doprinos tete Marice Kukor je neprocjenjiv. Treba se izboriti s mnogim drugim modernim, čak manje zahtjevnim konzumerističkim izazovima, sve do buljenja u ekran televizora ili računala, tableta… Priliku da razvijaju svoj talent, ili da se samo druže i glume u seoskim domovima, sakupljajući pljesak zadovoljne publike za djecu je iznimno važan, oni grade samopouzdanje, stvaraju jaku osobnost i gube strah od javnih nastupa. Sad već brojne naraštaje teta Marica naučila je samodisciplini i koncentraciji, usadila im radne navike i ustrajnost te im prije svega postala dobra prijateljica. Nema ljepšeg, nego odlazak na gostovanje, kada se autobusom ili kombijem ori pjesma i smijeh. Hvala neumornoj teti Marici!
Pomislih: što li je mom imenjaku i kolegi književniku Bagoli bilo da je odlučio napisati Hitac u potiljak (Alfa, biblioteka Duh vremena), knjigu o, kako joj podnaslov kaže, životu, djelovanju i tragičnoj smrti prof. dr. sc. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj? Božidara Brezinščaka Bagolu očito se duboko dojmio HTV-ov dokumentarac Jurak– Cijena istinescenaristice i redateljice Lade Džidić Barić (moje kolegice sa zagrebačke Filozofije,) i Tihomira Ponoša (moga kolege novinara, inače i povjesničara). Vidio ga je 19. ožujka 2018. i odlučio napisati knjigu o sjajnom čovjeku s kojim dijeli zavičaj Hum na Sutli. A nije lako krenuti 74 godine poslije smrti o kojoj se dugo nije smjelo ni govoriti.
Božidar Brezinščak Bagola na predstavljanju knjige Pridošlice Lojzeta Kovačiča, koju je preveo / Fotografija Miljenko Brezak
Bila sam radoznala, očekivala sam ili životopis s fotografijama i drugim dokumentima, ilustracijama ili romansiranu biografiju (poput one o arhitektu Viktoru Kovačiću), nikako tvrdu literarnu patologijuslučaja osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj. Autor, uostalom, ne bez razloga, kao dokaz medicinske i znanstvene temeljitosti, rabi i patološka izvješća svog junaka, a to nije lako štivo.
Naslovnica najnovije knjige Božidara Brezinščaka Bagole
Djelo je ne samo biografija nego i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka, piše jedan od recenzenata prof. dr. sc. Željko Grabarević. Ili dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku. Praunuk Jurakov Hrvoje Peršić piše kako u 23 godine od svoga djeda, Ljudevitova sina prim. dr. Hermana Juraka nije uspio čuti ni riječ o svom pradjedu, koji je rehabilitiran 1991. te se otad, primjerice, svake godine održava međunarodni simpozij komparativne patologije (humane i animalne), na kojem se znanstvenicima-istraživačima dodjeljuje nagrada Ljudevit Jurak; na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljena mu je bista; Zavod za patologiju i citologiju Kliničkoga bolničkog centra Sestre Milosrdnice u Zagrebu nazvan je Jurakovim imenom itd.
Ne jednom sam odustajala od čitanja da bih je na kraju tih 170 stranica progutala. Za temu sam duboko motivirana: 15. srpnja 1943. u ukrajinskoj Vinici ugledni je zagrebački patolog prof. dr. sc. Ljudevit Jurak sa još deset članova Međunarodnog povjerenstva sudskih medicinara svjedočio iskapanju više od tisuću žrtava sovjetske likvidacije poslije Wermachtova otkrića masovnih grobnica. Kao što je njegov kolega prof. dr. Eduard Miloslavić svjedočio iskapanju likvidiranih poljskih oficira u Katynskoj šumi odnosno na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. O tome sam ubojstvu 22.000 Poljaka, poljske vojne i intelektualne elite, kao polonistica slušala ispod glasa, potajice obilazeći varšavska groblja od sredine sedamdesetih i napokon višekratno gledajući Wajdyn film Katyniz 2007. (Uz to su Poljaci imali nacionalnu tragediju kada se srušio avion kojim je državni vrh letio na komemoraciju.)
Posveta: imenjaci Brezinščak Bagola i Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Miloslavić je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata odselio, a prof. Jurak ostao u svome Zagrebu i kad je nova vlast 1945., još duboko sljubljena sa Staljinom i Sovjetima, od njega zahtijevala da zaniječe vlastiti potpis na patološkom izvještaju o likvidacijama, rekao je da ono što on jednom potpiše, potpisao je, te da istinu ne može promijeniti i – zaglavio je. Poput žrtava, tihih svjedoka, silent witness,čiju je istinu branio pomnom stručnom patološkom analizom i ljudskom čašću, ustrijeljen je hicem u glavu. Dodatno ga je, naime, teretio i članak u endehazeovskom Hrvatskom narodu koji je o slučaju napisao po povratku. Rođen je 1881. a ubijen 1945.
Božidar Brezinščak Bagola ovom me je knjigom zainteresirao da poslije pjesama i prijevoda – prevodi sa slovenskoga, njemačkog i esperanta – prionem čitanju njegove opsežne autobiografije.
Što kraća, biografija to točnija. Ne znam kad sam to naučila, ali istina je. Valjda da, kad je već napisana, bude i pročitana. Obično vrlo ciljano, znam iz vlastita iskustva, jer ako imate stvarno materijala i za više biografija, da ne kažem života, samo nepotrebno nervirate. Neke. Osobito one što misle kako u šumi podataka napisanih onako kako se biografije danas pišu neće biti ni primijećena duga priča kratkog sadržaja. Imam dvije šprance biografija: jednu koja se više nikako ne može skratiti i sa svim bitnom podacima.
Slično mene nerviraju ovi odozgo što neprestano komuniciraju, a da obično ni sami ne znaju više što ni o čemu, sve misleći kako im je glavna javna dužnost mišljenje o svemu, izjava zapravo, makar samo da je, danas ovako a sutra onako i ne shvaćajući kad su i sami, kako to predsjednik Vlade baš reče, ovih dana previše konzumirani. Aj, aj, aj! Ekspert danas za ovo, sutra postaje ekspert za ono, sad pri Vladi, a onda u Vladi ili bogtepitajgdje. Baš me to svrbi uz rub štrajka učitelja: danas predaješ matematiku, a sutra hrvatski?! Trebaš baš biti ekspert da to shvatiš.
Sačuvala sam kako je početkom listopada za Poglede Novoga lista Zlatko Mateša kao predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora i bivši premijer o negativnoj selekciji političara lijepo rekao: Možda sam stvarno prestar, ili ne razumijem više ništa, ali uvijek je postojao sustav stjecanja znanja. Nije sve u formalnom obrazovanju. Morate nešto proći. Mi smo devalvirali stručnost. To da nismo sposobni napraviti nacionalni koncenzus oko stvari najbitnijih za razvoj ove zemlje, to je ogroman problem.
Ni tjedan kasnije Andrija Hebrang,veteran starog, tvrdog HDZ-a, političar lagano izumrle desne frakcije stranke, koji je znao šokirati radikalnim izjavama, progovorio je iz dubine penzionerske fotelje, kako ga je predstavio 24Express, za koji u intervjuu govori ikako ne može ministarska funkcija biti prva ili druga u profesionalnim razvoju čovjeka. To mora biti vrhunac njegove karijere. Ne može ministar biti netko tko se nije barem 20 godina znojio na svom radnom mjestu. Bez takvog iskustva ne možete odlučivati i kreirati svoj resor.
Valjda se to i ne traži, odlučivanje i kreiranje. Dostaje samo slušanje i izvršavanje? Uspoređuje Hebrang prvoga hrvatskog predsjednika i aktuanoga predsjednika Vlade, pa, uz drugo, govori o tome kako je Tuđman za različita mjesta tražio više prijedloga ali da ima barem tri stranice životopisa. Čak tri? Ma što kažeš!? Ma što inače mislila o nabrojenoj gospodi, napokon se u nečemu slažemo. Sve mi se čini da bi današnji prijedlozi, a bili ne bili na mjestu, ljudi su ionako već na nekakvim svojim mjestima, te bi tri stranice mogli postići tek povećim povećanjem – fonta! Valjda ima i takva špranca. Kad sam se daaaaavno zgrozila čuvši da jedan vrlo poduzetan i uspješan i tada vrlo mlad stručnjak uopće razmišlja biti kandidatom za ministra u jednoj od naših vlada – što će mu to? – njegov brat, neusporedivo manje sposoban, ali na mnogo višem mjestu, reče mi: Pa ne može falit u biografiji!
Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula.
U surkama replikama s Erdoedyjevih crteža s početka 19. stoljeća Slavica Moslavac, Božica Brkan i Lana Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak
Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.
Modna revija i kutinske ivančice / Fotografija Miljenko Brezak
Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!
Uglednoj moslavačkoj etnologinji čestitale su i kolegice i suradnice, vinkovačke Kreketuše / Fotografija Miljenko Brezak
Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale odKutine, Novske ,Garešnice, Kloštar Ivanićdo Žepča, kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est– mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!
Iz stare škrinje na danje svijetlo i reflektore javnosti uz poticaj Slavice Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak
Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.
Slavica Moslavac sa sabljom ljelja i u ozbiljnu znanost i na teren / Fotografija Miljenko Brezak
Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić
Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija.
Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak
Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa.
Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično.
Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak
Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici.
U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak
Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina:
AKORDI O HRVATSKOJ
II
Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu zelena polja se njišu u nedoglednosti života samo se crveni makovi crvenom bojom svojom otimaju od asimilacije zelenog žita Kroz plodna polja Mađarske voz juri prema jugu sela se nižu jedno za drugim Potištena stolećima Gradove ostavljamo redom Nebo nad nama kroz oblačnu mrenu gleda na zemlju gleda Mađarsku svu u zelenilu svu u nadi i čudi se meni što posebnim svetom živim čudi se jako što se tome svetu tako raskošnom samo hladno divim Kroz plava polja Mađarske
voz juri prema jugu i samo mi se čudi oduševljenje očekuje a ne zna da ja u svom snu nosim samo Hrvatsku
Žute naranče
Sokove žutih naranča već danima imam u ustima
i pričinja mi se:
kao da su južni krajevi poslali ovamo svoje podneblje
Pečuj, 1966.
Jabuke
jedemo jabuke (po glavi po jednu) ja i žena jabuke iz vinograda sa izleta simbolične jabuke:
sećam se Adama i Eve i Edena
kao da je nova ars poetica
Pročišćen Blistav da budem
Jezik mi treba kao kristal: kao prizma što zaslepljuje:
da se sviđam, da me cene
kada mi već moje misli odbaciše
Bp, dec. 1966.
bez naslova
Kad ću biti opet opijen duhom dosadna je ova krčma čama
duša moja u kutu plače:
sama
minijature
I
Kad sam pošao ulicom iskočile sobe pred zidove da me vide
II
u snu sam išao među voćke da budem plod probudio sam se i saznao da nisam stigao nikud
Jesu li zaboravili
Jesu li zaboravili da je bog poslao na njih potop da su ih lomačama hteli uništiti da li im još nikada nije jasno da pred sobom imaju samo dve alternative:
ili će biti zaista ljudi ili će kao zveri zverski nestati
dec. 1966. Bp.
beli snežni bregovi
beli snežni bregovi ja o vama sanjam beli što ste uspeli biti ja vam se klanjam
minijatura
cvatu trešnje osećam miris:
u hladnim rukama
braći iseljenicima
svojoj braći iza nepremostivih morskih pučina danas šaljem paket reči
pod nebodere i na kanadske brodove jednu nevidljivu nit šaljem
avionom da put bude kraći
svojoj nikad neviđenoj braći šaljem stisak ruku iz srca ispaljen
nevidljivu poruku u svemirskoj lađi
Odvijana Podravina
Bela mesečina u čaši vina
Pobegla krčmarica Iz snenog vrbika
Čarda i topole Dijamanti mojih zenica
Bicikl stari Po pustim stazama plače
Uši mi ostahu Bez zimskih priča
Muči i grize Odvijana Podravina
moje blago
imam gorčinu sto puta pobeđenog imam gorčinu što traje do smrti ne pobeđenu od nikoga
golubica
htela je do mene kroz prozor rešetka je ne pusti može do mene kroz veliku kapiju u određeno vreme
Jedno odsustvo iz bolnice
jedno malo odsustvo žličica meda
jedno malo odsustvo dva dana u drugoj sferi
jedno malo odsustvo jedno malo prisustvo u životu
kao da spremaju golgotu
neka kao priprema neki kao planovi
za novo krunjenje
već se sabiru povorke i zluradost već porođena
tolika gnezda u nadama oživela
vruć pesak posiplju za pod tabane
neka kao priprema neki kao planovi
da navale svi na jednoga
1967.
dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor
Naličje jedne noći
3
Ruše hrasta prljavim sekirama Gnjev Ne može se dozvoliti Pitamo se Tko su te zaklonjene osobe što patuljke šalju:
Hvala Miroslavu Krleži, hvala Seidu Serdareviću što ga je uvrstio u svoj Festival svjetske književnosti početkom rujna i što ga je nastavio za nas koji nismo premijerna publika. Ako niste gledali, slušali i čuli, srdačno preporučujem. Ne znate što biste prije: plakali ili se smijali. Nisu posrijedi vicmaheri. Krležin govor o hrvatskoj književnosti iz tridesetih prošloga stoljeća govor je o aktualnoj Hrvatskoj, za što je dovoljno Krležin Tekst i nekoliko asocijativnih recentnih milozvučnica: trgovački centar, blokirani, ekran, književni influencer… Tekst je priredio krležolog Vlaho Bogišić, a Krležu interpretira sjajan Ozren Grabarić (uz pratnju na klaviru Mateja Meštrovića i u režiji Aide Bukvić). Molim kolegu Čadeža da napiše koju o glumcu koji kao Krleža odlično govori na bini i kojega sve razumijete. I ne sjećam se kad sam gledala nešto gdje se ne deru.
Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)
Da sam ja netko, poslala bih (i tog!) Krležu s govorom o hrvatskoj književnosti ravno iz Hrvatskoga glazbenog zavoda na turneju po hrvatskim školama (ne samo za sat hrvatskoga, iako ima riječi i o jeziku, a o recenzijama i kritici i da ne govorimo), knjižnicama, društvenim domovima… Kao prilog Školi za životi učiteljskom štrajku. Prije nego što se premetne u generalni.
Tek jedan večernji školski sat za, kako ga opisuju danas, jedno od najvažnijih predavanja Miroslava Krleže. Održano je upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu 1930. pred više od 800 slušatelja, kako izvještava tadašnji Jutarnji list, kaže Fraktura u najavi predstave na redovitom repertoaru HGZ-a. Iz tog je predavanja nastao slavni Krležin Moj obračun s njima, a iz knjige i monodrama s nezaboravnim Radom Šerbedžijom. Dodaju kako je drugo predavanje, ono o hrvatskoj književnosti, trebalo biti održano 1933., ali ga je policija zabranila. O njemu se zna samo s najavnih plakata da je trebalo biti o hrvatskoj književnosti. Polazeći od Krležinih tekstova, ponajprije sinopsisa samoga predavanja i Krležinih marginalija o novijoj hrvatskoj književnosti, u Hrvatskom glazbenom zavodu oživljena je Krležina riječ 2019. Razmišljam i ne pada mi napamet nitko od živih tko bi to učinio aktualnije. Pada li možda vama?
Nebrojeno sam puta okrenula broj svoga Slavonca Miše Lišanina i svaki me put dočekalo Dođi u Vinkovce. Nazvah ga neki dan da baš provjerim, a pjesma se izgubila. Ne zna ni on više ni kada. Otkako je otišao na faks iz Vinkovaca i Nuštra, pomno čuva svaku pupkovinu sa zavičajem, pa i refren tamburaško-hiphoperskog hita Shorty feat Miroslav Štivić: I kad poželiš se ravnice/ dodji u Vinkovce/ sve moje ceste su davno zarasle/ stojim na pragu vrata Hrvatske/ zovu te, zovu, ravni slavonske/ dođi u Vinkovce.
S predstavljanja u Đakovu o uknjiženu vinkovačkom rocku Želimir Ž. Ivković i Goran Rem (Fotografija Miljenko Brezak)
Što mogu, ali prvo mi je to palo na pamet na predstavljanju knjige Rock u Vinkovcima/ povijest pop i rock scene u Vinkovcima i okolici, koju su u svibnju 2019. objavili Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima i Croatia Records. Bila sam na predstavljanju u Đakovu u Rock klubu King na kolovoškim 10. Danima Luke Botića. I time su, kako bi rekao jedan od organizatora Mirko Ćurić, proširili polje književnosti i kulture.
Od Šerbedžije do Bareta
Želimir Ž. Ivković sa svojom knjigom koja je nastajala 15 godina (Fotografija Miljenko Brezak)
I pokazali su, ne samo izrijekom poezijom ili književnošću, kako se zrno po zrno umijesi u pogaču odnosno kako se ispiranjem šljunka, kamičak po kamičak, otkrije i zlato, kako se zapravo preko više od 115 vinkovačkih i seoskih bendova iz okolice Vinkovaca, od Otoka, Cerića, Nuštra, Ivankova, Jarmine, Vrbanje, Slakovaca, Cerića, pa sve do Zagreba, stigne i do Šerbedžije, Kojota, Colonije, Majki i Bareta. (Opće opasnosti nema na popisu, je su Županjci.)
Iz knjige: Majke
Ako samo dobro gledala, najstariji bi mogli biti Bezimeni, Nivram i Žiška Combo Band iz 1963., Demoni iz 1964., Lutalice i Skromni iz 1965., Molekule iz 1966., Sateliti iz 1969. Svjedoci vremena su i izabrana imena poput Incesta, Inkvizicije, Matrixa, Neću žvake ‘oću kusur, Pogreb x, Zlatni delišes, Sirotani, Explozivi, TNT, The Užas, Urea, Trn, Sanjalice…, pa čak po dvaput Skromni, Nepopravljivi, Crna pantera…
Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije
Trebalo je 15 godina i 333 stranice Želimiru Ž. Ivkoviću da pribere mnoštvo sjećanja, podataka, fotografija, priča i pričica, novinskih izrezaka od Glasa Slavonije do Plavog vjesnika. Vinkovački Rock & Roll, tvrde, uglavnom je ponikao iz davnašnjega Doma omladine i KUD-ova iz kojih su svirački i pjevački dobro potkovani izlazili budući električari, rokeri.
Iz knjige: otac prve vinkovačke električne gitare Tito Cvrković-Titica
Uvrstili ga u kulturu ili u subkulturu, i taj je dio stvaralaštva nezaobilazan dio ovdašnje urbane kulture, a monografija je hommage onima koji su, ne samo skidali hitove s Radio Luxembourga, skupljali se u kakav VIS, pa krenuli s rimama i s nekoliko akorda, rifova…, nego i umjesto tambure poput Tita Cvrkovića – Titice ispilili prvu dasku za gitaru na 220 V te joj selotejpom nalijepili pick up, dodali pojačala i – drndali. Tako danas, kada, osobito mladima, posprdno pripisuju turbofolk, Vinkovčani odmah skoče kako to kod njih ne prolazi, kako su oni urbani već više tisućljeća – jer da svjedoče to i nazivi bendova Cibalia Band, Colonia… – dokazujući da središte, kulturno, može postojati i na rubu, bilo Rimskoga carstva bilo Hrvatske.
Kad se Rem zagleda u zid uz vinkovački korzo
E, sad, nama koji u svojoj zavičajnoj kulturi nemamo korzo poput Slavonaca, teže je pojmiti vrijeme u Vinkulji, makar imali i neke svoje lokalne VIS-ove, makar za zabave. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem – službenu biografiju započinje: Rođen prvi puta 1958. u Slavonskom Brodu, drugi puta 1968. u Vinkovcima, a treći puta 1977. U Osijeku.– uz Barthesa i Kozarca rado citira, recimo, i Bareta, Štulića ili Mambi Molesters.Prisno i nadahnuto u stihovima jedne od svojih pjesama zagledan je u mladost i u zid uz vinkovački korzo na kojem je pisalo Milky Way.
The Milky Way uoči đakovačke svirke (Fotografija Miljenko Brezak)
Prepričao je to na kulturnom događaju u Đakovu. Dok je kraj njega sjedio uporni Želimir Ž. Ivković, tvorac knjige koja govoreći o vinkovačkoj, svjedoči i o povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka, istovremeno i član rock-sastava The Milky Way. Dečki će se i te večeri, da ozvuče knjigu, popeti na đakovačku binu i mladalački prašiti. Živa je još Mliječna, zvjezdana, rock staza slavonska, vinkovačka! Volim teške boje, njima ja sam obojen, ali sam ih svejedno zasladila nekom od namnoženih slastica Milky Way.
I Božica Brkan se, dakako, posula zvjezdanom praširnom s uknjižene Mliječne staze rockera iz Vinkovaca: sa Želimirom Ž. Ivkovićem iz The Milky Waya (Fotografija Miljenko Brezak)
Ne znam koliko sam puta i na kojim sve medijima – jer, dabome, nema tko se nije viralno pripicuknuo – preslušala bećarac učitelja iz OŠ Darde. Drugi dan štrajka. Premijera Plenkovića netko od savjetnika morao bi uputiti da bi morao biti počašćen sa da te nije učo naučio,/ Plenkoviću, gdje bi sada bio? Ta ne pjeva se bećarac svakome! Ako ne kani dati što štrajkaši traže, barem bi za čast morao zataknuti koju stotku o vrat učiteljske tambure, gitare ili čime već udaraju ritam. I u mojoj Moslavini, gdje se bećarac pjevao i valjda još pjeva samo po svadbama i rođendanima, bio je takav običaj.
Neće se valjda uvrijediti lucidnim štrajk se vrti kao centrifugapoput policajke na dvostih valpovačkog tamburaša te, poput ženskoga službenoga lica, potegnuti još jednu četiri godine dugu parnicu. Mogu oni suditi i dosuditi, ali ne može se lako bećarcu stati na kraj. Navodno je bilo belaja i pri prijevodu lascivnih stihova kada su oni koji ga poznaju bolje od mene bećarac pripremali za uvrštavanje na UNESCO-vu svjetsku listu nematerijalne baštine, ali ipak je bećarac je cilom svitu mio, od UNESCO-a povelju dobio.
Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak
Trajniji je od mjedi i okretniji od vidre taj rimovani dvostih pogađa baš koga treba i baš ondje gdje treba. Da sam ja Plenković, našla bih kako god to što traže, jer, kako je krenulo, bećarac će natjerati prosvjetare iz drugih županija da dodaju koji još opakiji deseterac, pa će se štrajk dalje vrtjet kao centrifuga sa još većim postotkom štrajkaša. A imamo bogme i gangu, reru, ojkanje… Eto ti, baš prava škola za život. Jest da nije to iz mojega kraja, ali odmah se sjetim svojih učitelja, nastavnika i profesora od prvoga razreda do kolega na faksu.
Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća
Sjetim se i gospođe Ljerke Knežević (1929.-2016.), koja je učiteljujući u Gorjanima pokraj Đakova od pedesetih godina 20. stoljeća usput zabilježila 800 bećaraca, a za Općinu Gorjane i Đakovački kulturni krug je, prema rukopisu koji je sredio i sabrao njezin suprug, također učitelj, već 90-godišnji Mirko Knežević, baš ove godine i uknjižio njezin učenik, i profesor i književnik Mirko Ćurić– Gorjanske bećarce. Nestašno pjevaju:
Jednog volim a četiri mene, Pa me grde i cure i žene.
Pitaju me imam li ja tala, Imam tala medna usta mala.
Usta moja kutija bombona, Lola mladi, pa se njima sladi.
Ni mi stalo da me ljubiš malo, Već dovika, da mi budeš dika.
Sve curice pelcovale cvijeće Moja draga pelcovala vraga.
Oj, inočo, kako ti je dika, K tebi dojde kad od mene ode…
Ako je kome promaklo, podsjećam kako je taj književni mikro-žanr, estetički minimalizam, izraz načina života, jednoga tipa slavonske kulture koji je nastajao još u prvoj polovici 19. stoljeća, rascvjetavao se potkraj 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a početak kraja vidljiv mu je, otprilike, od sredine 1970-ih. Da i hoću, ne bih mogla bolje od akademika Josipa Užarevića, kojega tu sve redom citiram, ustvrditi kako bećarac bi mogao biti shvaćen kao sinegdoha općega stanja u Slavoniji (a valjda i šire).
Možda dovoljno glasno pjevanje i na suho dopre gore i do Markova trga, s obje strane Markove crkve. Jedan-dva-hopsa-sa!
Vodeći ih po različitim zagrebačkim slobodnim mjestima kafićima i knjižarama…, Ana Horvat dovela je svoje pjesnikinje 24. rujna 2019. i u Malu dvoranu Lisinski. Time je obilježila trideset svojih tribina Razgovor s pjesnikinjom– na kojoj je 17. svibnja 2018. predstavila i mene – a na kraju je svoju pjesmu čitalo 39 pjesnikinja (neke vrsne odustaše, ne želeći s pionirkama). Program sadržava svih potvrđenih 43 s fotografijom, biografijom i pjesmom. Ja sam govorila Vermut.
Zadovoljstvo pošto su se izredale sve pjesnikinje sa svojim pjesmama: Božica Brkan, Ana Horvat i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak
Iskreno, za neke pjesnikinje nisam nikad čula, pa su mi i njihove pjesme bile (ugodno!) iznenađenje. Nemam smisla za babinjake i poeziju ne dijelim na mušku i žensku, ali divim se Ani što na svoju tribinu ustrajno dovodi pjesnikinje često s lošijom od svoje vlastite književnosti. Lako je predstavljati dobre! Time, tumači, poetese stječu javnost, dobivaju glas da ih se čuje. Ne jednoj će nastup u utorak možda biti životni doseg.
Dio publike prije početka: ne samo prijatelji pjesnika nego i poezije / Fotografija Miljenko Brezak
(Penjući se na pozornicu Male dvorane ja sam se, recimo, prisjetila kako sam, ne znam više ni tko me je pozvao, svoje pjesme čitala i na pozornici Velike dvorana, u vrijeme Domovinskoga rata, humanitarno za pomoć Karlovcu pod bombama te da sam garderobu dijelila s tadašnjom primadonom zagrebačkoga HNK-a Karlovčankom Ivankom Boljkovac, pa joj i na tome zahvaljujem!).
Svih trideset devet pjesnikinja, ja deseta zdesna / Fotografija Miljenko Brezak
S kolegicom Sonjom Šarunić ovaj put nismo dospjele popiti ni kavicu, a kamoli njezinu radijsku / Fotografija Miljenko Brezak
Iz takvih se stvari i rađa kvaliteta, dojmljivija od, kako bi Ana citirala muške podsmješljivce urednike kojima je donosila rukopise, je li opet napisala onu svoju ja tebe volim, a ti mene ne. Možda će unatoč vlastitoj poeziji poput Ljubila bih te, koju smo sinoć (poslije mukotrpne probe!) izgovorile mi sve pjesnikinje, svaka po stih, i koja je i otpjevana, izborima o različitim temama i virtualnoj antologiji Hrvatska ljubavna lirika (od 19. do 21. stoljeća) biti zapamćena možda ponajviše kao dobrotvorka ženama pjesnikinjama.
Pred Lisinskim prije početka s prijateljima pjesnikom Sinišom Matasovićem i Milkom Bunjevac / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinjama različitih naraštaja od, ako sam dobro istražila, 1948. naovamo, različitih bračnih statusa od djevojaka do višestruko razvedenih i udatih, s djecom i samima, podrijetlom iz različitih mjesta ne samo Hrvatske, po zanimanju od vozačica tramvaja i medicinskih sestara do liječnica i novinarki, žena s imenom, s nekoliko prezimena, sa pseudonim poput Ane (jer je cijeli život radila u INA-i na odgovornome mjestu pravnice, pa nije bilo zgodno da još piše pjesme), ali nedvojbeno žena koje u svojim životima ne odustaju od – poezije. Poezije koja nije samo ja tebe volim a ti mene ne. K tome, potrudile su se za ovaj randevui otišle frizeru, odjenule štikle (ja nisam, jer sam svoje davno preselila u pjesmu!) i kreacije različitih stilova sa začudnim modnim accessoriesom.
S organizatorima večeri Pjesnikinje u Lisinskom Anom Horvat i Slavkom Nedićem Božica Brkan i Ljiljana Hidić Pasariček / Fotografija Miljenko Brezak
Ne samo novinarski, ne mogu ne primijetiti – nisam iznenađena i ne žalim se – da osim najava na Culturnetu.hri Dobro jutro, Hrvatska, nisam primijetila da su mediji, s izuzetkom Katoličkoga radija (!?) uopće uočili trud pjesnikinja, posebice Ane Horvat, a kamoli da bi se potrudili doći i informirati o njemu. Kao koga to zanima? Da smo bacale grudnjake, što bi sjajna voditeljica Sonja Šarunić rekla, koja ih nosi, ili se razodjenule kao… Zanima li javnost samo gola poezija? Pa ni stvarnost neće ogoljenu, nego radije u velovima fejka!
Mlada pjevačica Adriana Baković i gitarist Petar Ivkić samo su neki od glazbenika koji su ozvučili pjesničku večer / Fotografija Miljenko Brezak
Kome je, uostalom, danas potrebna poezija? To malo poezije u svakidašnjici? Sva sreća da mi neki nismo odustali od toga, od ljepote koja nas brani od surovosti i ružnoće svijeta, održava na životu sa smislom. Spoznajemo to zahvaljujući i ovakvim večerima. Nije dovoljno samo postati i lajkati na internetu i diviti se sebi u četiri zida. Tko mi je kriv što neprestano, kako običavam reći, u mraku publike očekujem neku malo Božicu, ambicioznu i kreativnu, i što sam po neku i sinoć, u običan radni, sumoran dan, prepoznala i na pozornici. Ponovilo se. Živjele žene! Živjela Ana Horvat!
