Hoće li se uskoro raspisati natječaj za nagradu
za žanrovsku književnost (posebno ljubići, krimići, SF, horor…)? Hoće li se do
kraja godine otvoriti prva knjižara isključivo s knjigama domaćih autora? Hoće
li se uskoro pokrenuti zasad e-časopis za žanrovsku književnost, koja se teško
probija u kulturne rubrike i emisije navodno mainstream medija? Na kraju
dana, u subotu u središnjim dnevnim vijestima Nove TV, ako se ne varam,
promaknula se u pasici: u Zagrebu održan prvi Festival žanrovske književnosti
Dvotočka. Hoće li Dvotočka na Interliber? Hoće li se Dvotočka održati u još
kojem gradu?
Začetnica festivala Dvotočke i velika popularizatorica žanrovske književnosti Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko BrezakPrvi panel bio je posvećen ljubićima / Foto Miljenko Brezak
To su tek neka od pitanja koja je izrodila Dvotočka, prvi Festival žanrovske književnosti, s naglaskom na malim izdavačima – organizirali su ga u Zavičajnom Društvu Virovitičana u Zagrebu Nakladnička kuća Beletra, Fragment, Innamorata i Naklada Cranium – te na najpopularnijim autorima za većinu kojih ne bih vjerojatno i dalje znala da u subotu 28. svibnja od 12 do 18 sati nisam otišla na Dvotočku. Mnogima od autora predstavljene su i nove knjige. Da nisam otišla na taj književni događaj, propustila bih susresti neke pisce koje bih najmanje očekivala ondje i neke koje nisam vidjela umalo desetljećima.
Podrška žanrovskoj književnosti iz kanona: Kristian Novak / Foto Miljenko Brezak
Želeći podržati Sandru Pocrnić Mlakar s vrijednim idejama i izdanjima te ne jednom zamisli i projektom – Dvotočka je tek jedan od njih! – kako domaće autore i tekstove progurati do čitatelja barem upola onako kao prevedene i razvikane, autala sam se sa pseudonimom Bianca Brandon kao autorica visokonakladnih ljubića te predstavila najnoviji peti roman Privremeno
neuporavljivo, koji nije ljubić zato što mu nisam dala da bude. Predstavila
sam i svoje malo istraživanje o ljubićima, najprobitačnijem dijelu žanrovske
literature, u tiskanim medijima, dnevnicima i šarenim, ponajprije ženskim
časopisima unatrag pola stoljeća.
Veljko Krulčić, urednik i izdavač krimića, stripova… / Foto Miljenko BrezakIzuzetno zanimljiv panel o krimićima / Foto Miljenko Brezak
A u razgovorima u kojima je potvrđeno da je,
kakva god i čija god, od kanonske do trivijalne, dobra književnost jednostavno
dobra književnost. Naše ionako maleno i zapušteno tržište, gdje se malo kupuje
i malo čita, voli žanrovsku književnost. Govore to podaci o čitanosti,
primjerice najčitaniji je Pavao Pavličić, jedan od najplodnijih hrvatskih
živućih književnika, autor brojnih krimića, a k tome i akademik. Da pišu ne
nekom od velikih jezika, neki bi od naših spisatelja, počevši sa Zagorkom pa
sve do Jurice Pavičića s ozbiljnim nagradama nagrađivanim i prevođenim krimićima,
ili do najmlađih pisaca raznovrsne žanrovske literature i poduzetnijih i u
izdavaštvu, bili konkurentni i na inozemnom tržištu.
Panel o spekulativnoj fikciji: horor, SF i fantasy / Foto Miljenko BrezakMlada autorica ljubića Inna Moore i izdavačića Ina Šiček u jednoj ososbi / Foto Miljenko Brezak
Da nisam otišla na Dvotočku, ne bih znala da joj je ime nadahnula pokojna Milena Benini, teoretičarka žanrova, prevoditeljica i autorica SF-a. Da nisam otišla, propustila bih susresti i upoznati i poslušati niz zanimljivih ljudi. Kristian Novak, znanstvenik i nedvojbeno kanonski već književnik, podržao je žanrovsku književnost i nastojanja oko nje. Ne bih popila kavu s Davorom Šalatom i Lanom Derkač, koji su izašli na festival kao na friški zrak. Moji kolege po peru i iz novina i iz knjiga Mirjana i Petar Pismestrović, proslavljeni karikaturist, stigli su iz Austrije. Bio je tu kao izdavač krimića i stripova Veljko Krulčić, urednik mojega prvog romana (nahvalio ga da se čita kao krimić, iako sam ja sklonija ljubiću!), pa Stjepo Martinović, kolega još iz Vjesnika pod slamnatim šeširom i s gitarom te s brojnim objavljenim i još neobjavljenim romanima, a roman Podne u Perastu Igor Mandić, i moj recenzent, opisao mu je kao najromantičiji hrvatski roman. Voljela bih napisati knjigu o ljubićima poput one Mandićeve o krimićima.
Publika se neprestano mijenjala, ovisno o sadržaju / Foto Miljenko BrezakVrlo poticajan zaključni razgovor s idejama što dalje / Foto Miljenko Brezak
Upoznala sam i više iskusnih, a osobito mladih autora koji, uzdajući se ponajprije u svoj talent i tekst, od autora prerastaju u izdavače. Dakako i žanrovska, kao i svaka druga može biti i dobra i loša, ali žanrovskoj, domaćoj, tek treba dati priliku da se iskaže, jer, tvrde, nema pristup ni u rubrike, emisije s književnošću. U panelima o ljubićima (Božica Brkan, Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović, Nataša Turkalj – moderirala Sanja Tatalović), krimićima (Jan Bolić, Anđelka Kliment, Miro Morović, Stjepo Martinović, Veljko Krulčić – moderirala Olga Vujović), priručnici (Ljubica Uvodić-Vranić, Jan Bolić, Lea Brezar, Sandro Kraljević, Daniela Uzelac, Vedran Sorić – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar), spekulativna fikcija: horor, sf i fantasy (Marina Mađarević, Jelena Hrvoj i Marko Fančović – moderirala Olga Vujović) te zaključno o domaćim žanrovima u medijskom i literarnom prostoru – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar).
BOŽICA BRKAN: AUTORICA KOJOJ SU LJUBIĆI TISKANI U 180 000 PRIMJERAKA…
Da je pod pseudonimom Bianca Brandon objavila niz visokonakladnih ljubića – malo je poznati podatak iz biografije Božice Brkan, nagrađivane književnice i pjesnikinje, cijenjene urednice, publicistkinje i novinarke te blogerice. No, upravo to je bio povod za poziv na Festival žanrova – Dvotočka i razgovor o ljubićima. Na Festival Božica Brkan donosi svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ i, dakako, svoje iskustvo s ljubićima i medijima…
Razgovarala: Sandra Pocrnić
Božica Brkan u svom radnom prostoru
Božica Brkan je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je pisala kolumnu „Enciklopedija špeceraja“, poslije i uknjiženu, uređivala Večernjakov prilog Vrt, za koji ju je HND nagradio „Marijom Jurić Zagorkom“. Nakon novinarske karijere predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima. Objavila je i više visokotiražnih kuharica.
Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge potrošača i Hrvatske udruge za odnose s javnošću. Poezija i proza višekratno joj je nagrađivana i objavljivana u različitim časopisima, zbornicima i antologijama od 1968. Radovi su joj prevođeni na više jezika.
S Božicom Brkan razgovarali smo o njezinom novom romanu, visokotiražnim ljubićima koje je pisala, medijima koji su ih objavljivali te o ljubićima u doba multimedije.
*Objavljujete novi roman kojim nastavljate kontinuitet barem jedne knjige godišnje. Koja je tema novoga romana?
– Samo posljednje desetljeće moglo bi se govoriti o kontinuitetu prosječno jedne knjige i nešto godišnje, i to objavljene; neke godine ni jedna, a neke i tri. Obično radim usporedo na više rukopisa i što više radim, to mi više pada ideja, pa se međusobno guraju. Onda me neki povod odvede do klasičnoga novinarskog deadlinea. Inače bi mi vječno sve bilo u radu. Novi, peti roman, za koji sam od Ministarstva kulture i medija prošle godine dobila poticaj za pisanje, u tisku je i moramo osmisliti predstavljanja. To je zagrebački roman, čak više negoli moj prvi roman Lift ili politička melodrama (Azourjournal, 1993.) i drugi roman Rez ili leica – roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a i obiteljski, povijesni i politički više od Ledine i Generalova sina, Srbina a Hrvata. Lift je, kao, vodio ljubiću, a Rez, kao, krimiću, a ovaj je sve to mogao biti, ali, kako si baš ti lijepo rekla, ja mu nisam dala. Nisam mu dala ni čistu ljubav ni happyend da bi bio ljubić, ali nije ni daleko od toga. Okrstila sam ga Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.): govori o potresu i lockdownu, koji su prodrmali grad, društvo, ali i moju glavnu junakinju Doru. Nikako ne mogu odrediti ima li moj roman sretan kraj…
*Svoj novi roman namjerno niste uklopili u žanrovske okvire. Zašto? – Pustila sam da me priča odvede kamo hoće. A bilo mi je nekako neprilično da je čvrsto uokvirim nužnim žanrovskim zadatostima, kad već postoje nerješive zadatosti potresa i pandemije. Bilo mi je neprilično kreirati ljubav uokvirenu uglavnom ružnim stvarima. Osim toga, htjela sam se poigrati i s poviješću zagrebačke književnosti, zagrebačkim te različitim profesionalnim žargonima, a to mi prelazi osnove ljubića.
„Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli, odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi…“
*Osim projekta Oblizeki, koji je postigao rekordne naklade, uređivanja Vrta u Večernjem listu i kolumne Enciklopedija špeceraja, pisali ste i ljubiće, što je manje poznato. Koliko ste ljubića napisali i gdje ste ih objavljivali? – Napisala sam prvi ljubić zbog jednog od kolegija profesora Milivoja Solara na komparatistici. U razgovoru o zabavnoj književnosti, mi nadobudni mladci stuštili smo se na ljubiće, kojih su tada, sredinom sedamdesetih, bili puni kiosci. A profesor je na to upitao: tko ima iskustvo čitanja ljubića? Nitko. Ja sam dotad, a stvarno sam se nagutala knjiga, pročitala tu i tamo koji Svijetov ljubić. To se nije moglo računati. Posramila sam se i od gazde kod kojega smo bili podstanari, učitelja u mirovini, a on ih je gutao, posudila nekoliko ljubića: pa da vidim i to. Čitala bih po dva dnevno brzim čitanjem u pauzi štrebanja za faks i godinama sam bila redovita čitateljica, pa su me počeli zanimati toliko da ih počnem i pisati; pa da – kad su već moj profesor Pavao Pavličić i kolega Igor Mandić i kod nas napisali takve knjige o krimićima – napišem neku vrstu teorijsko-književne, zabavne i potencijalnim piscima ljubića korisne knjige. U gazdinim sam ljubićima našla i natječaj Dečjih novina iz Gornjega Milanovca, tada valjda najvećega nakladnika ljubića, za koji sam pokusno napisala ljubić od restlova sa svojih studentskih putovanja u Poljsku, a nisam ih imala gdje objaviti. U to sam vrijeme već novinarila i, naravno, da sam ljubić potpisala pseudonimom Bianca Brandon, da se ne sramotim, jer sam u to vrijeme, za neki drugi natječaj, već radila i svoj prvi roman Lift. Moja Sirena s Visle nagrađena je i otkupljena te objavljena, a urednica Mirjana Šterijevski naručila je još ljubića za njihove dvije biblioteke. Imali su po 120 i 150 kartica, neki su i ponovljeni. Fatamorgana se događala u arapskoj pustinji, a Čamci na jezeru Maracaibo u Latinskoj Americi. Oni su strogo vodili računa o autorskim pravima i honorarima, a tiskali su ih za cijelo jugoslavensko tržište. Kad se Hrvatska osamostalila, ti su moji ljubići pisani na hrvatskom, pa objavljeni na srpskom, ponovno prevođeni na hrvatski i objavljeni u mnogo manjoj nakladi, a honorari mi nisu nikad isplaćeni. Nije nastavljena ni dobra tradicija zagrebačkoga Vjesnikova izdanja ljubića Život, koje je ukinuto ili propalo, kao i mnogo toga drugog namijenjenoga njegovanju lijepoga hrvatskog jezika. Iz svoje lektorske karijere sjeća se toga Maja Matković, koja se te dobre prakse držala i kada je ljeti 2007. i 2009. Večernji list poželio nakladu vikendom držati, odnosno podizati krimićima i ljubićima. Meni je to bila sjajna vježba iz samodiscipline.
*Kakva je bila potražnja za ljubićima u vrijeme kada ste ih objavljivali? Koliko mediji svojom ponudom oblikuju potražnju?
– Od sedamdesetih, kada sam to počela pratiti, potražnja za ljubićima očito je bila vrlo dobra, jer nije bilo ozbiljnog novinskog nakladnika koji ne bi izdavao svoju biblioteku, najmanje jednu, a često su prevođeni najbolji svjetski ljubići poput engleskih plemenitaških i njemačkih doktorskih. Moji su ljubići samostalni za tisak, ako se dobro sjećam, tiskani u nakladama i do 180.000 primjeraka! (U toliko su primjeraka tiskane poslije i neke naše hrvatske kuharice!) Šteta da ih u to vrijeme nisam imala vremena napisati više, jer se još pisalo na pisaćem stroju, a kako sam spori pisac s montiranjem teksta, nekoliko puta se prepisivalo, pa je zahtijevalo vremena. Gdje bi mi bio kraj da sam ih tada pisala na računalu, kao poslije kraće ljubiće, po samo 25 kartica, koji su ljeti umetani u Večernji list. Ne znam za krimiće subotom, ali nedjeljom su moji ljubići uobičajenu prodanu nakladu, ako se dobro sjećam, podizali za prosječno 2000 do 7000 primjeraka. Jedno ljeto pisala sam ih osam, a drugo devet vikenda. Koja je to bila disciplina! Nije to lako održati. Neki kolege su i pokušavali, jer je to bila jedna od najbolje plaćenih stvari koje sam pisala u životu. Čak su našli sponzora za moj honorar. Osmislila bih ideju, koncepciju, likove i imena, sjela bih na balkon prema moru, u hladovinu, s lončinom kave, gledala u plavo i zeleno i ponedjeljkom ujutro isporučivala bih tekst gotov za lekturu, ilustraciju, prijelom i tisak. Radnjom sam eksperimentirala s aktualnim događajima kod nas, a uokvireno onime što sam poznavala, jer nisam, kao za velike romane, imala vremena za istraživanje, primjerice, mjesta radnje. I da k tome bude raznovrsno. Bilo je tu i skandala s rubljem na zagrebačkom Cvjetnom, svatova kćeri jednoga našeg sad propalog tajkuna, peljeških vinograda i podruma, rasprodaje haludovskih hotela u pretvorbi, velebitskih planinarenja… Šteta da su trajali samo koliko i dnevne novine, samo jedan dan, jer su ih poslije, a tračevi su kod nas lako proširili, neki išli čupati u remitendu. Potpisivala sam ih također svojim uobičajenim pseudonimom, jer bi bilo neprilično da ih potpisuje urednica-komentatorica. Postojale su ideje da ih ponovimo, ali nismo, uglavnom jer sam se pozivala na autorska prava, budući da i pisanje ljubića ipak ne bi išlo u moju plaću. Još vjerujem da ću kad-tad završiti svoju knjigu o ljubićima i s dobrim ljubićima.
*Gdje je u svijetu multimedije prostor za ljubiće? – Žanrovi uopće, pa i ljubići, nedvojbeno imaju svoje mjesto, pogotovo otkad su neskriveno, bez kompleksa prerasli u javno ravnopravnu književnost. Prerasli, odnosno izbrisali poimanje kiča i šunda i u masovnoj kulturi pokazali kako i tu postoje i dobri, kvalitetni i nekvalitetni tekstovi. Bojim se da je nekvalitetnih, čak i nepismenih posvuda, pa i u žanrovima, pa i u ljubićima sve više, jer se u želji za širenjem čitateljstva i nižom cijenom, baš kao i u tradicionalnoj ozbiljnoj književnosti i nakladništvu, štedi na reguliranju autorskih prava, piscima i prevodiocima, uređivanju, lekturi i korekturi. K tome, sve je više nazovi autora, koji mogu objaviti ljubić, neovisno u kojem mediju, doći do čitatelja bez ikakve, pa i osnovne zanatske kontrole. Koliko vidim, još se zarađuje na starim izdanjima, pogotovo propalih nakladnika bez nasljednika i zakonske sljedivosti. Pogotovo je zabrinjavajuće i bojim se nepopravljivo stanje na internetu, odnosno na društvenim mrežama. No, još vjerujem u čitatelja koji će nekako među mnogima prepoznati dobar tekst, pa i ljubić. Nisam od onih koji vjeruju kako će – bilo čitatelj, bilo pisac – lako iskoračiti iz ljubića i žanrova u ozbiljnu literaturu, pogotovo danas ni uz sav marketing, ali me oduševljava kada žanrovi, neovisno jesu li ljubići ili krimići – koje danas, kad se načitam teške književnosti i nagledam teških žanrova i teške stvarnosti, prije spavanja najradije i čitam i gledam – vrlo uspješno prelaze iz medija u medij ili čak kada se pojave u novom mediju, pa zrcale slavu u starome, odnosno iz filma ili TV-serija u tisak. I u budućnosti zbog potrebe za takvim štivom – što je uopće ljubav danas? –vidim usitnjavanje i prema žanrovima (čisti romantični, sladunjavi ljubić, erotski, tematski…, dobni…) i prema publici sklonoj različitim medijima: ljubić u knjigama i serijalima knjiga s povezivanjem s filmom, TV i drugim u nastavcima nizankama, unutar novina i časopisa (ženski), u podcastima audio i video, na društvenim mrežama, multimedijalno.
17. svibnja 2022. / Ne znam pere li me više sreća ili viroza dok prvome svom prijatelju i dizajneru Jeniju Vukeliću javljam da je danas iz Tiskare Zelina upravo stigao moj novi, peti roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO, koji je grafički oblikovao. Baš sjajno! Hvala Jeniju, hvala Maji Matković i mome Miljenku Brezaku (koji me je munjenu lupil na kipec! Širi popis slijedi u samome romanu!) te, dakako, izdavaču Acumenu i Ministarstvu kulture i medija na potpori.
19. svibnja 2022./
19. svibnja 2022./ Onima koji su pitali gdje mogu nabaviti moj novi zagrebački roman PRIVREMENO NEUPORABLJIVO u izdanju Acumena: od jučer je u zagrebačkim knjižarama „Ljevak“ (Dobra knjiga) na Trgu bana Josipa Jelačića i „Dominović“ u zgradi Nacionale i sveučilišne knjižnice. Za izvan Zagreba pouzećem možete svoju adresu poslati u moj inbox. Grafičko oblikovanje: Jenio Vukelić.
Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.
Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak
Dvotočka. Naziv je to novoga, zanimljivog i, uvjerena sam, poticajnoga festivala hrvatskih pisaca žanrova, najavljenoga za 28. svibnja 2022. u Zagrebu, u Dvorani zavičajnih društava u Ilici 43 od podne do 18 sati. S idejom upoznavanja pisaca i nakladnika i razmjenom iskustava, medijskim predstavljanjem domaćih pisaca žanrova, okupljanjem publike domaćih pisaca žanrova i afirmiranjem kreativnosti i autentičnog pismenog izražavanja na hrvatskom jeziku, s brojnim zanimljivim sadržajima osmislila ga je i organizirala Sandra Pocrnić Mlakar, sada vlasnica izdavačke kuće Beletra, profesorica psihologije (diploma Filozofskog fakulteta 1989.), urednica u nakladništvu, dugogodišnja novinarka.
Sandra je karijeru započela 1986. u Večernjem listu, a radila je u uredništvima Nedjeljnog Vjesnika, modnog magazina Beatta, Svijeta, Panorame, Moje tajne i Moje sudbine, Doktora u kući, Vive i Lidera. Među ostalim, pisala je o primijenjenoj psihologiji, zdravstvenoj prevenciji i razvojnim primjerima iz domaće prakse. Vodila je kolumne u Nedjeljnom Vjesniku Rat spolova (1990.-1991.) i Nitko nije savršen (1993.-1995.) u koautorstvu te paralelnu kolumnu s Igorom Mandićem Drage moje – Dragi naš (1990.). Za lokalni portal Virovitica.net vodila kolumnu Virovitičanka u Zagrebu i objavila istoimenu knjigu (2007.). U nakladništvo prelazi 2007. i do 2016. radi u Profilu., gdje objavljuje žanrovsku literaturu i priručnike domaćih autora i stranu publicistiku za poslovni i osobni razvoj. Potpisala je po nekoliko naslova autora poput Ljubice Uvodić-Vranić, Mirjane Krizmanić, Kornelije Benyovski Šošarić, Lejle Kažinić-Kreho, Roberta Torrea, Kate Michell, Rosi Kugli itd. Od osnivanja festivala Prvi prozak na vrh jezika (2015.) surađuje u PR-u festivala i medijskom predstavljanju mladih nagrađenih pjesnika i prozaika mlađih od 35 godina.
Predstavljanje Beletrinih izdanja na Festivalu Fra Ma Fu 2020. / Foto Beletra, Stefano Brajković
Od 2016. u vlastitoj nakladničkoj kući Beletra – dosad tridesetak naslova! – objavljuje domaće priručnike i žanrovsku literaturu i bavi se brendiranjem i afirmiranjem domaćih autora te surađuje s knjižarama u cijeloj Hrvatskoj. Organizirala, vodila i moderirala brojne promocije knjiga i autora te njihova predstavljanja u medijima. U svom radu primjenjuje principe biblioterapije.
Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar na čašici razgovora / Foto Miljenko Brezak
Sandra Pocrnić Mlakar i Božica Brkan na Festivalu Fra Ma Fu 2017. / Foto Miljenko Brezak
Zašto taj festival?
Puno je razloga za festival – prvi, mediji ne koriste potencijale žanrovske literature domaćih autora, a festival je prilika da pokažemo koliki su; drugi, Beletra je u šest godina razvila desetak produktivnih i čitanih autora koje publika voli i želi upoznati; treći, festival je podnošljiva investicija, treba pronaći prostor i okupiti autore, a sadržaj će pokazati kolike su mogućnosti za razvoj; četvrti: žanrovska scena je vrlo živahna i festival je prilika da se svi okupimo, upoznamo, razmijenimo iskustva i raspravimo mogućnosti suradnje; peti, festival uživo povod je za objave na webu i društvenim mrežama; šesti, pisci se razvijaju vlastitim snagama i puno postižu, kakve bi tek rezultate imali kad bi ih podržao neki medij ili institucija…
Sandra sa suradnicima na promiciji u Hoću knjigu Megastore 2018. / Foto Beletra
Moglo bi se još nabrajati, jer žanrovi koje pišu domaći autori – a isto vrijedi i za priručnike – donose osvježenje na medijsku i literarnu scenu – sadržaj koji publika traži, a mediji ne nude. Beletra na festival poziva tri mala izdavača Nakladu Fragment, Nakladu Cranium i Innamoratu te autore koji objavljuju u samizdatu. Sve biografije autora i odlomci o kojima će se govoriti na festivalu bit će i na webu, tako da sljedeće godine imamo osnovu na kojoj nastavljamo graditi.
Odakle i zašto Tvoj interes za žanrovsku literaturu?
Sandra Pocrnic Mlakar na jednom od predstavljanja u Hoću knjigu Megastore 2021. / Foto Beletra
Žanrovi su najtiražnija literatura – najtiražniji prijevodi koje objavljuju naši nakladnici, većinom su žanrovi, a domaći autor neopravdano je zapostavljen i potisnut robom iz inozemstva. Interes za žanrovsku literaturu razvila sam u formativnoj dobi prateći šarolika izdanja kuće Vjesnik sedamdesetih godina. S tim što smo mi, tadašnji mladi čitači, kroz dnevni, tjedni i mjesečni tisak dobivali uređen sadržaj s uredničkom preporukom, koji je, čak i kad je imao žig šunda, netko prije nas pročitao. Danas, u vrijeme blogova, kad može objaviti tko god što želi, nema kriterija za objavljivanje teksta, gubi se nit, poruka i razlog zašto čitati i zašto pisati. No, ozbiljni mladi autori ne odustaju od pisanja, uporni su u okupljanju publike, produktivni i dokazuju da znaju pisati barem jednako dobro kao i strani autori, a svi su različiti i nude ljubiće, krimiće i fantasy različitih vrsta i pristupa, za svačiji ukus.
Promocija knjige Stjepe Martinovića u Hoću knjigu Megastore 2019. / Foto Beletra
U mlade autore treba ulagati ne samo radi njih samih, već radi još mlađih – mlade publike koja zaviruje u svijet odraslih, a domaći autori nude realniju sliku svijeta koji ih okružuje od prijevodne literature koja k nama stiže praćena jakim marketingom. Prevodeći žanrove, zapostavljamo svoje autore, u koje neće nitko ulagati ako mi to ne budemo činili, a koje treba razvijati i baviti se njima da bi ostvarili svoj potencijal. Zapostavljajući svoje autore, zapostavljamo i vlastite teme i reagiranje na aktualne događaje, što žanrovi omogućuju. Dok se bavimo prijevodima, i redakcije postaju bespotrebne jer ne razvijamo ni vlastite urednike koji znaju raditi na tekstu i rukopis pretvoriti u proizvod. Kako sam cijeli radni vijek provela u novinama i u izdavaštvu, ne priznajem da sam gubila vrijeme slušajući iskusnije, već sam odlučila svoje znanje uložiti u razvijanje domaćih autora, kao što sam učila u redakcijama u kojima sam radila.
Kakva je perspektiva pojedinih žanrova?
Žanrovi su nastali u vrijeme razvoja
građanske klase i slobodnog vremena. U teškoj smo globalnoj krizi i ne znamo
što nas čeka, ali u kojem god krenula u sljedećim desetljećima, civilizacija će
trebati razvijanje pismenosti, izražavanje emocija i apstraktno mišljenje, a
sve su to vještine koje se razvijaju čitanjem žanrova. Pismenost prosječnog
srednjoškolca danas je ispod razine žanrovske pismenosti. Mladi teško održavaju
koncentraciju za čitanje romana od 200 stranica, a izražavanje emocija riječima
na razini je komentara na društvenim mrežama, i to manjeg od tri reda. Domaći žanrovi
su potencijal koji sve to može riješiti – lagani su za čitanje, vježbaju
koncentraciju, bave se aktualnim i bliskim temama, a opisuju poznata mjesta,
gradove i krajolike. Domaći pisci mogu otvoriti temu za razgovor, stvoriti
priliku za upoznavanje pisca ili potaknuti dječju želju da i sam jednog dana
postane pisac. Žanrovi tradicionalno reproduciraju društvene vrijednosti – u ljubićima
pobjeđuje ljubav, u krimićima pravda, a fantasy i horori razvijaju maštu i
rješavanje problema.
Svi žanrovi kod nas danas imaju mlade i
marljive pisce koji ih pišu nadahnuto i maštovito, dajući nova rješenja u duhu
vremena. Jelena Hrvoj autorica je horora i fantasyja koja je osnovala vlastitu
nakladničku kuću i objavljuje i druge autore. Inna Moore je autorica ljubića
koja je također postala poduzetnica, nakon svojih desetak objavljenih romana. Miro
Morović je mladi autor krimića, snažne energije i karizme, objavljuje u Nakladi
Fragment. Svi su oni koji tek uzimaju spisateljski zalet, a publika ih voli i
prati. Mlade ćemo na festivalu upoznati s doajenima, poput Stjepa Martinovića i
Petra Pismestrovića, predstaviti im iskustva Kate Mitchell koja je osvojila
Srbiju i Makedoniju. Mladi pisci na festivalu će upoznati prošlost žanrova, a
stariji će zaviriti u njihovu budućnost.
A ljubići? Kako procjenjuješ naše pisce, napose aktualne? Zanima me to i kao autoricu visokonakladnih (i) ljubića pod pseudonimom i kao književnicu koja kad-tad želi napisati pomalo književnoteoretsku, pomoćnu žanrovsku knjigu o ljubićima.
Sandrini autori i publika na družeju / Foto Beletra, Nikola Šolić
Domaći ljubić neopravdano se smatra manje vrijednim od stranog, no nema potrebe uspoređivati se s američkim standardima jer žanrovi su kod njih industrija i na njihovim ljubićima rade timovi. Kod nas je to manufaktura, često i one-man proizvod. Naše mlade spisateljice ljubića vode se svojim kriterijima i okupljaju različitu publiku, a kako nemamo kontinuitet, proceduru, podršku institucija i prostor u medijima koji bi im bio namijenjen, snalaze se na razne načine i koriste sve mogućnosti multimedije, ali uspijevaju doći do publike koja voli njihove romane. Osobit je primjer Marilena Dužman, autorica iz Ližnjana, kojoj je općina Ližnjan nakon nekoliko romana dodijelila priznanje za promociju zavičajnog jezika i kulture. Naša Kate Mitchell ima nakladnika i u Srbiji i Makedoniji – u Srbiji njezine romane objavljuje velika i ugledna Laguna i odlično prolazi na njihovim top-listama, a znamo da je u Srbiji puno veća konkurencija žanrovske literature nego kod nas. Nataša Turkalj nova je literarna zvijezda koja je u siječnju objavila prvi roman, a na festival dolazi sa sljedećim. Njezina strastvena erotika je odlično prihvaćena i izazvala je i pozornost medija. Inna Moore počela je objavljivati na Amazonu i na Watpadu, pa je imala roj čitateljica i prije nego što je tiskala prvu knjigu Voajer. Danas su njezini naslovi i u knjižarama i u knjižnicama pored stranih autorica i ravnopravni s njima. S takvim autorima i autoricama, domaći ljubić očekuje novi procvat.
Draga Božice, ova knjiga opisuje povijest Vaše Moslavine u vremenu kada su se njezini seljaci borili za slobodnu Hrvatsku predvođeni Stjepanom Radićem i Vladkom Mačekom. Želio bih da Vas potakne na pisanje jednog knjiženog povijesnog djela… Franko Mirošević. Takvu mi je inspirativnu posvetu napisaodr. sc. Franko Mirošević, pošto me je nazvao početkom ožujka želeći mi darivati knjigu HSS u Moslavini 1905.-1941. Naime, kad ga pitala za literaturu pišući svoj roman Ledina (Zagreb, Acumen, 2014.), nije mi mogao ništa preporučiti, jer je jednostavno za ono što mi je trebalo nije bilo! Sve je, protumačio me je, napisano samo iz jedne, tada vladajuće perspektive. Ja sam se snašla maštom (16 kutija materijala, boxis, Brkani, Brezaki…) i živim sugovornicima.
Dr. sc. Franko Mirošević sa svojom monografijom o HSS-u u Moslavini / Fotografija Miljenko Brezak
A profesor Mirošević je punih šest godina istraživao, pisao, svaki dan po nekoliko sati sjedeći u Državnom arhiv ili u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. I eto Izvorne knjiga povećega formata na više od 400 stranica i više od 1000 natuknica!Prepoznavši njezinu važnost financijski ju je podržalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Nakladnik je ITG digitalni tisak, recenzenti su prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević i dr. c. Dražen Kovačević, a urednica prof. dr. sc. Marija Benić-Penava.
U predgovoru sam dr. sc. Franko Mirošević, uz drugo, piše:
Knjiga Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941. – sveobuhvatno je djelo u kojem sam nastojao kroz provedena istraživanja vezana uz Hrvatsku seljačku stranku (HSS) u moslavačkom kraju dokumentirati na jednom mjestu, osnutak u djelovanje te stranke u pojedinim mjestima (selima) Moslavine, tj. Područja između rijeke Česme na sjeveru i zapadu, Ilove na istoku, i Lonje na jugu. Sadržajno sam se usmjerio na pojave i događaje koji su utjecali na seljaštvo tog područja i odnos dotadašnjih vlasti prema HSS-u: u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije do 1918., te potom u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (do 1929.) odnosno kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Knjiga je rezultat sustavnog dugogodišnjeg istraživanja povijesti HSS-a na području Moslavine, rada koji je proveden u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u kojoj sam listao dnevni i tjedni tisak, časopise, zbornike i monografije, kao i dobivena saznanja mojih prethodnika i suvremenika koja su objavljena u malobrojnoj relevantnoj i cjelovitoj literaturi.
Radić u Garešnici / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
U tom istraživačkom znanstvenom radu pozornost sam usmjerio na dobivanje sveobuhvatne povijesti i otežanog djelovanja HSS-a kroz sukobe s postojećom vlasti sve do zabrana i ponovne obnove njenog djelovanja. Pritom sam veliku pozornost usmjerio na obradu političke povijesti u vrijeme međuratnog razdoblja, posebice od razdoblja Kraljevine Jugoslavije i banovine Hrvatske do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Uz navedeno sam prikazao gospodarske i socijalne prilike u kojima je u međuratnom razdoblju živio moslavački seljak. Kao što i sam naslov nameće, knjiga obrađuje povijesni put razvoja i djelovanja HSS-a u tom hrvatskom kraju, u kojem je stanovništvo Moslavine vrlo rano prihvatilo politiku Stjepana Radića, postavši jedan od njegovih glavnih oslonaca, i to glasanjem na izborima za kandidate Radićeve, odnosno Hrvatske seljačke stranke i u turbulentnom vremenu nakon atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928., pa nadalje. Ova knjiga je jedna vrst spomen-knjige, kojom su sačuvani od zaborava glavni podaci o djelovanju HSS-a i osoba koje su prigrlile tu političku opciju, u prohujalim burnim povijesnim razdobljima, ispunjenim ratnim potresima, neriješenim nacionalnim i socijalnim pitanjima i izuzetnim prilikama u kojima se HSS u Moslavini, kao i diljem Hrvatske u navedenim državnim tvorevinama održao i napredovao.
Mijo Stuparić, ugledni moslavački političar i narodni pjesnik / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
U knjizi su objektivno prikazani svi uspjesi, kao i krizne godine s neuspjesima, jer ova monografija s fotografijama ima zadatak biti dokument proživljenog vremena i svega što se uključuje u ovaj segment, političkog i drugog života moslavačkog kraja. Želja mi je da ova knjiga bude prilog za daljnja istraživanja povijesti i ostalih segmenata života Moslavine, pa se najiskrenije nadam kako će ova knjiga potaknuti i ostale povjesničare i istraživače (demografe, politologe, sociologe i druge) za daljnja cjelovita istraživanja i objavljivanje radova na ovu i slične srodne teme. No, unatoč mojim istraživanjima iprovedenom radu do ostvarenja ove knjige, ne bi došlo da mi nije dao priliku i da me na to nije obvezao moj bivši učenik, a već desetljećima i moj kolega, profesor +Dragutin Pasarić. (Mirošević knjigu izrijekom posvećuje: Dragutinu Pasariću,istaknutome moslavačkom kulturnom radniku i mojem đaku u spomen, op. BB)Uz njega u poticanju da ova knjiga iziđe iz tiska je i dr. sc. Dražen Kovačević koji je zajedno s Dragutinom Pasarićem želio i nastojao da se ova knjiga napiše.
Jedna od stranica s recentnom karikaturom / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
Slijedi i niz drugih zahvala, pogotovo za dosad nekorištene izvore, primjerice fotografije, dr. sc. Dražen Kovačeviću, dr. sc. Željku Karauli, dr. sc. Mariu Jarebu, Josipu Pavičiću, Đurđici Međurečan, Branku Bobanu, obitelji Sever… Pravo bogatstvo dostojno rada cijeloga tima koje tek treba biti otkrivano i citirano. Pribilježila sam stranice, fotografije, događaje, mjesta, osobe iz meni zavičajno najbliskijega Vojnoga Križa, kojima ću se svakako vraćati.
Stara fotografija Križa / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.
No, ono što valja istaknuti je što je dr. sc. Franko Mirošević prošle godine napunio 90 godina te da je tek dijelom života, kad je profesorovao u Kutini, vezan uz Moslavinu. Biografija iz knjige kazuje da je povjesničar, umirovljenik, rođen 1932. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odsjek povijest. Magistrirao je 1978., a doktorirao 1992. Šesnaest godina predavao je povijest u srednjim školama (Novska, Kutina, Zagreb). 1974. zaposlio se u tadašnjem Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH – portretom Nede Ritz, Moslavčanke, koji sam napisala za Moslavačko zrcalo, prisjetio se da su neko vrijeme ondje bili kolege! – na odjelu prosvjetne inspekcije, gdje je bio i glavni prosvjetni inspektor. Umirovljen 1998. bavio se unapređivanjem nastave povijesti, pisao stručne radove o učenju povijesti. Istraživao je lokalnu suvremenu povijest Dalmacije (Dubrovnik, Dubrovački kotar i otok Korčula) i Moslavine (Kutine, Garešnice i Čazme). Surađujući i u Zborniku Moslavine i u Moslavačkomzrcalu, objavio je više od 300 znanstvenih članaka i osam znanstvenih monografija, a posljednja je HSS u Moslavini 1905. – 1941. O njoj, kao i o profesoru Miroševiću, pišem s osobitim veseljem i poštovanjem.
Franko Mirošević sa suprugom Sekom / Fotografija Miljenko Brezak
…u ovome zborniku (15. Sesvetski pjesnički maraton) virtualno se sastao 71 pjesnik, svaki zastupljen sa samo jednom pjesmom. Nakon svih ovih godina višedimenzionalnosti, tj. maratonā na kojima se čitala poezija, slušala glazba, gledali filmovi, video uradci, fotografije i mnoge prigodne izložbe, sada smo sve sveli samo na tekst, na golu golcatu pjesmu (…) I tako, dok topovi grme, poezija se i dalje piše, pjeva i čita. Jer, što inače pjesniku preostaje osim pjevanja i pjesme. Topovi
pjesmu mogu prigušiti, ali ugušiti neće nikada
U e-zborniku na str. 71. i 71. je i pjesma ruski rulet Božice Brkan.
BOŽICA BRKAN ruski rulet
televizije novine portali društvene mreže žmiču formatiraju šeraju breaking news crna kronika luxury apartmans mladić upucan u glavu navodno spašen ali u teškom stanju na odjelu intenzivne je li mu metak još u glavi provjeravaju kalibar neslužbeno se doznaje je li pucao sam je li ga netko prisilio da upre u sljepoočnicu u čelo u prazninu ne prvi put sedmorica osmorica igraše noćas ruski rulet dečki nisu iz kvarta ni iz grada ni iz zemlje ali doznaje se svi otprije poznati policiji sve specijalisti s dugom pretpoviješću šaketanje krađe pljačke ucjene dilanja naprčeni nakurčeni s prijetećim arsenalom navodno je posrijedi dug s multipliciranim kamatama a kartalo se procurilo je u nama nepojmljive svote ili je posrijedi tek obijest dokolica svakidašnja jalovost besmisao psiholozi psihijatri kriminalisti sudski vještaci svakojaki već se bacaju na analize prolaznik izišao iz zgrade s događajem smijulji se u isukane mikrofone samo tu stanuje spavao je ne ništa nije čuo ne njega nisu zvali a da jesu bi li zaigrao samo časkom dvoji prije nego što će nakesivši se otići zamišljam kako pištolj kruži uokolo stola od glave do glave kako se bubanj okreće kao rulet prije negoli uperiš cijev naciljaš mozak prosviraš svaku misao kako pucanj prazan prazan pa odjekne je li pucaču na ciljniku zadrhtala ruka nesigurna u metak u glasno navijanje odbrojavanje ostalih u smisao dvoboja sa samim sobom ni mudrosti ni junaštva ni čojstva ničega do bijega od straha od života samo ništavilo samo mnoštvo otisaka mnoštva prolaznika kroz luxury apartmans prije poziva 112 inscenirali su scenu istraga u tijeku ni potvrde ni demantija biće u lockdownu nockdownu gdjesibionigdje štosiradioništa kao da i nisi bio kao da u međuvremenu nismo pretekli svjetlost koraknuli na mjesec razbili atom promatrači dokoličare što su došli baš ovamo samo ruše nam cijene nekretnina što nisu otišli gresti u ukrajinsku stepu proljetnu raspudicu govore dnjepar navodno ima oči jadrana i plave i zelene i sive nitko ne vidi ali ondje tjednima već kao što smo donedavno žrtve od korone broje milijune izbjeglih stotine i tisuće poginulih i ubijenih u tome ruskom ruletu u kojem smo by the book svi mete jer dokoni veliki vođe ruski rulet igraju s ukupnim arsenalom ciljajući zvučno i nadzvučno u glavu ne sebi nego čovječanstvu u glavu po glavu novo normalno staro normalno nenormalno sklupčani poput fetusa čekamo boom breaking news kao da život i bez luxury apartmansa nije milina božja
Prepuni su mediji zvijezda i sazviježđa, književnika i spisatelja, pisaca i pjesnika koji nisu objavili, a možda ni napisali ni jednu knjigu, ali su pričljivi, šarmantni i zabavni; bestselera koji još nisu ni dospjeli do prodaje a kamoli do čitatelja; piarovski odlično promišljenih intervjua na svaku temu koja se baš nosi, koja je in i must have. Baš onako influencerski, potencijalno multimedijalno, s puno likeova. Pa neka! Takva su vremena, valjda. Pa nećemo se valjda opterećivati nezanimljivim licima, čangizavim starcima, mudrovanjima i sjećanjima. Potječem iz starinskih medija sa 5W, provjerom najmanje dvije strane… Iako mi ni novi mediji i društvene mreže nisu mrski, drugačije gledam na ulogu i medija i novinara, na novinarske patke i na fake news, na PR. U kulturi i književnosti pogotovo. Zato s iskrenim kolegijalnim i prijateljskim veseljem prenosim kako je književnica, prevoditeljica i znanstvenica, izuzetno vrijedna Željka Lovrenčić tobože ponovno otkrivena nakon desetljeća ustrajnog rada i nakon 18 autorskih 69 prevedenih od čega 20 s hrvatskoga na španjolski te 18 uređenih (rekord iz 2018. – 10 objavljenih knjiga).
Željka Lovrenčić i Lada Žigo Španić na Tribini DHK / Foto Božica BrkanBožica Brkan u studiju HR1 s Natašom Ricijaš Craig / Foto Miljenko Brezak
Najmanje
cijelo stoljeća moja je Moslavina administrativno podijeljena, u novije vrijeme
u tri županije – Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj.
Okružena je trima rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom nad koje se natkriljuje
Moslavačka ili Zaprta gora, nekad otok u Panonskome moru, ostatak kojega je
nedvojbeno čudesno Lonjsko polje. Zanimljive i prirode, povijesti i kulture,
gostoljubiva, vrijedna je svakog otkrivanja. Pogotovo jer od danas i službeno
diči zajedničkim sloganom i logom Moslavina, skrivena zemlja. Skrivena od očiju, ali blizu srca. Pogotovo
radoznalima.
Voditeljica LAG-a Moslavina na suradnicama / Foto Miljeko BrezakPredsjednik odbora za turizam LAG-a Moslavina Janko Kezele predstavlja zajednički turistički regionalni projekt / Foto Miljenko Brezak
Hvala turizmu što je moj zavičaj uspio ujediniti istim ciljevima, kad već mi kulturnjaci nismo uspjeli u ambicioznoj potrazi za regionalnim kulturnim identitetom. Nazdravljam tome moslavačkim škrletom i pozivam one koji je još ne poznaju, pogotovo sugrađane Zagrepčane, da je upoznaju već kroz posebnu promotivnu, prvi put jedinstvenu, elektronički dostupnu, zajedničku ponudu od 20. do 24. travnja. Ali i ne samo tada. I ne samo u gradovima Čazma, Garešnica, Ivanić-Grad, Kutina i Popovača, nego i kroz odabranu ponudu zasad 42 sudionika, od pet vinarija, deset restorana, osam mjesta za aktivan odmor, mjesta za smještaj.
Stol dobrodošlice u Moslavačkoj priči / Foto Miljeko BrezakPuna dvorana Moslavčana i njihovih gostiju / Foto Miljenko Brezak
Predstavljeno je to danas u proljećem probuđenoj šumi dojmljive Moslavačke priče u Maloj Ludini, biranim riječima brojnih, a pogotovo voditelja projekta voditeljice LAG-a Moslavina Anice Lenart i predsjednika Odbora za turizam LAG-a Moslavina Janka Kezelea. Moslavina vas očekuje svojim bojama, zvukovima, mirisima i okusima da je otkrijete.
Dugogodišnje suradnice na korist svoje Moslavine: Vesna Glavica, Božica Brkan i Slavica Moslavac / Foto Miljenko BrezakZa uspomenu iz Moslavačke priče Snježane Ožetski (prva zdesna) / Foto Miljenko Brezak
Baletan, pile koje je u Širincu snimio Miljenko Brezak 1980.
Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je
oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je
susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu
odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.
Prvi Adrianov pisanac s radionice Slavice Moslavac u Etnografskom muzeju u Zagrebu uoči Uskrsa 2022. / Foto Božica Brkan
Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske
kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami
i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama
došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima.
Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu?
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se
susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje:
plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…
Naslovnica Uskrsa koke crnke Slavice Moslavac
Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak
nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije
htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.
Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga
ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le.
Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!
Početak priče Adrianovo uskrsno pile u knjizi Jaje koke crnke
I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je
zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju
pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za
kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za
papigice i kanarince.
Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po
zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.
Adrian je hihotao: Pipi-pipi.
Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.
Duplerica s pričom Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile
Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti
u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima
kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo
pile u malo jato.
I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili
manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje
je da jedino nije bilo posve crno.
Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i
tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom
kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo
za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili
lukovinom i krasno šarali.
Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je
pilenka, smiješila se baka.
Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao.
Božica Brkan i Slavica Moslavac slave novu knjigu Slavice Moslavac / Foto Lana Moslavac
