Na Dvotočki, prvom Festivalu žanrovske književnosti u Zagrebu, 28. svibnja 2022., imala sam priliku predstaviti svoj novi, peti roman Privremeno neuporabljivo, kojem nisam dala da bude ljubić, ali sam o svojim ljubićima potpisanima pseudonimom Bianca Brandon imala priliku govoriti na uvodnom panelu o ljubavnim romanima, u kojem su sudjelovali i Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović te Nataša Turkalj, a moderirala Sanja Tatalović. Zatim kasnije u zaključnom festivalskom panelu o domaćim žanrovima u medijskom i literarnom prostoru, koji je moderirala Sandra Pocrnić Mlakar, imala sam priliku i šire predstaviti i svoju malu, uvjerena sam i korisnu analizu Ljubići u novinama i časopisima.

Bilo bi zanimljivo analizirati i ukupnu scenu domaćega žanra ljubića, dakako u kontekstu i prevedenoga, i kako su se tijekom desetljeća mijenjala samostalna izdanja te kako su na našem tržištu, kakvo je da je, iznjedreni autori poput Splićanke Kate Michell, čije romane možemo čitati ne samo umetnute u Gloriu, nego i ukoričene, čak izvezene na srbijansko i makedonsko tržište.

Od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su ih u jugoslavenskom kontekstu kao dio palete objavljivale sve relevantne novinske izdavačke kuće,  primjerice Dečje novine iz Gornjeg Milanovca u čak nekoliko specijaliziranih biblioteka, a Vjesnik Život. Osobito poslije1971., kad su mnogi ugledni politički novinari, komentatori, kažnjeni anonimnim lektorskim i redaktorskim poslovima i maknuti u zavjetrinu, ljubići su njegovali izuzetno dobar jezik. I ženski časopisi i dnevne novine ljubiće objavljuju računajući na čitateljice u slobodnom vremenu, vikendom i ljeti, te na podizanje naklade, koja se skriva kao zmija noge. Novinska izdavačka kuća Vjesnik je imao i poseban centar za istraživanje koji je vodila Vesna Lamza.

Od dnevnih novina vodeći hrvatski politički dnevnik Vjesnik nije objavljivao takvo štivo, a Večernji list redovito i svaki dan kratke krimi priče, rijetko ljubavne, najčešće nedjeljom i ljeti. Pod pseudonimom sam ljeti 2005. i 2007. tijekom 8-9 tjedana zaredom pisala ljubiće koji su objavljivani nedjeljom (subotom su objavljivani krimići) – Večernjakovi ljubavni romani i Kolekcija ljubavnih romana. Umetani su, veliki format, po 25 kartica, s tipičnim hrvatskim temama (skandali, pretvorba i sl.), a naslovi su bili: Susret u Kontiju, Svi okusi ljubavi, Kuća pored mora, Crvenokosa iz Haludova, Tvornica snova, Program tvog računala, Kad zvijezde padaju, Kad dozori zabranjeno voće, Utrka za ljubav, Izgubljeni u vilinskoj šumi, Rokerska romansa, Kobna audicija, Koalicija za ljubav…

Ženski i drugi lakši, šareni časopisi objavljivali su, Start  povremeno erotske priče, Vikend lakše štivo za slobodno vrijeme, uz drugo i kratke ljubavne priče Ana Žube (Ana Župan Bender). Ženski časopisi više-manje svi imaju tradiciju redovitog objavljivanja ljubavnih priča, kratkih romana i romana u nastavcima, od Praktične žene i Nade u Beogradu do zagrebačkih Mile, Drage i Svijeta, koji jeobjavljivao umetnute ljubiće maloga formata, prevođene. Uz odlazak gl. urednice Svijeta i Glorijine kolumnistice Đurđe Milanović, Gloria, br. 1428, 19. svibnja 2022., Nada Mirković piše kako je 1986., kad je postala glavna urednica Ženskog časopisa Svijet – koji je imao nakladu od danas nezamislivih stotinjak tisuća primjeraka… (…) zadržala njegov identitet magazina koji se bavi i feminističkim temama, ravnopravnošću žena u socijalizmu – što je u velikoj mjeri bila tabu tema jer se to smatralo odrađenim. Tu je dobru tradiciju zadržaladanas najčitanija Gloria – povremeno i Story – koji katkad objavljuju i samostalne knjižice. Na niz postavljenih im pitanjaurednica ljubavnih romana Ivanka Vranković uz blagoslov gl. urednice Alenke Ostrihon, odgovorila mi je na niz pitanja i iznijela zanimljivo iskustvo Glorie:  

Uređujući „ljubiće“, kako sam ih  već i sama počela kolokvijalno nazivati, a tome je više dvadeset i pet godina, i više od 1400 objavljenih romana, srela sam se ne samo sa zanimljivim, ponekad i nevjerojatnim sadržajima, ženama koje ih i najčešće pišu, nego i s fenomenom čitateljica.

I baš su čitateljice na neki način „diktirale“, u određenim vremenskim razdobljima, da se radnja romana ne događa u Hrvatskoj. Uz obrazloženje da se kod nas tako nešto, lijepo i sa sretnim završetkom, ne može desiti ni u najluđim snovima.

Taj me fenomen i samu zaintrigirao pa sam pokušala odgonetnuti u razgovoru baš s onima koje su mi se obraćale, a činile bi to često, i mnoge, zašto je tome tako. I po njihovim pričama to je zato što smo toliko siromašni i jadni, još neoporavljeni od strahota rata, da je bolje, jer je vjerodostojnije, da se tako nešto dešava negdje „gdje se živi drugačije“.

I prvih godina, a to su bile poratne, objavljivali smo više romane čija se radnja dešavala „tamo negdje gdje se živi bolje.“

Iznenadila sam se kad su to željele uglavnom žene zrelije dobi (35- 50 godina). Mlađima je bilo svejedno. Još pamtim jednu djevojku koja je rekla da joj je svejedno gdje se radnja zbiva, ali mora biti tako ispričana da se može poistovjetiti s glavnom junakinjom.

Bilo je primjedaba ponekad i na strukturu romana jer jednima nije bilo dovoljno u njima ljubavi, drugima je nedostajalo zornog prikaza seksa, a jedna je čitateljica bila ljuta jer je prvi poljubac „pao“ tek pri kraju romana.

Taj fenomen poistovjećivanja nije ništa novo, premda može biti začuđujuće u kolikoj je to mjeri. Psiholozi i za to imaju objašnjenje – sapunice, ma u kom obliku bile, rasterećuju i smiruju. Možda je i to razlogom da su nam se znale tužiti frizerke da im iz salona nestaju umetnuti Glorijini romani čim magazin stigne.

Pitanje je samo, a možda se u tome krije i odgovor, koje dobi žene najviše čitaju takve romane. I opet ću se poslužiti izjavom jednoga psihologa, ne znam, doduše, ima li on baš pravo, ali rekao je – razočarane. A razočarane mogu biti žene svake dobi. I muškarci, dakako. Opet od nekih čitateljica saznala sam da ih čitaju i njihovi muževi – poskrivečki.

Uvjerili smo se već prilikom prvih objavljenih romana da su sjajno prihvaćeni, a kad nešto privlači čitateljstvo, tu više nam dvojbi – objaviti ili ne. To sigurno diže tiražu magazina. Dakako da su važna čak i godišnja doba. Ljetni porast prodaje dokaz je tome. To nas je i ponukalo da ljeti izdamo knjigu i u njoj nekoliko romana.

Mi našim spisateljicama nismo određivali strogo temu, ali su i one znale što jedan ljubavni roman mora imati – od sadržaja do strukture. Tek smo, čini mi se, jednom objavili roman koji nije imao klasični happy end i doživjeli salvu kritika. Jedino što nemamo podatke jest kakva je obrazovna struktura naših čitateljica. Bilo bi zanimljivo i to istražiti.

Posebno će Vas možda zanimati tko su i koliko nam je slalo svoje romane žena u ovih 26 godina izlaženja Glorije. Oko četrdesetak. Gotovo svima to je bio prvi objavljeni rad. I bilo je tu dosta redaktorskoga posla.

Za neke od njih, sa zadovoljstvom mogu reći, da su se već afirmirale. Neke su s vremenom prestale pisati, nekima smo se na pristojan način zahvalili, a nečiji radovi ni uz najjaču redakturu nisu bili za objavu. No svaki pristigli roman se pročita.

I još jedan fenomen. Imamo dvojicu sjajnih pisaca, muškaraca, ali oni objavljuju pod pseudonimom, ženskim. Obojica su iz priobalnog područja. Zašto kriju svoj identitet, ne znamo. Tek jedan od njih nam se srdačno zahvaljuje što mu dajemo mogućnost da radi ono što bezgranično – voli. Bilo bi zanimljivo čuti zar kruh zarađuje onim što mu je mrsko raditi. Pa je njemu pisanje ljubića, pak, opuštanje.

Bio je pisac i jedan muškarac, koji je radio u jednom bivšem ministarstvu (gospodarstva), objavili smo mu jedan roman, a drugi je bio preerotičn i činilo nam se da je on prije za objavu u nekom erotskom časopisu. Sve drugo su spisateljice žene.

Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i fenomen pseudonima (mukarci imaju ženska imena, a većina ima strana imena!).
Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih pitanja: Bi li danas novinski izdavači dizali nakladu ljubićima, kakve dužine, koliko bi uspjeli i kojim temama?

20220603