Autor: bozica

Hrvatsko slovo, broj 1336. od 30. srpnja 2021., str. 5., objavljuje tekst Božice Brkan o  najnovijoj knjizi Maje Matković.

RJEČNIK OBIČAJNIK
Geni kameni kršne Imote

Božica Brkan
Maja Matković, Moji Zmijavci – Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini, Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.

Što bih dala da svoju zavičajnu čitanku mogu podijeliti s takvim zavičajnim nadahnjujućim veličinama kao što to može Maja Matković u svojoj, Mojim Zmijavcima (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), koju inovativno podnaslovljuje Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini!? Jedna od natuknica joj je Gudelj, pa dakako piše i o uglednom pjesniku Petru i o rodu iz kojega djevojački potječe. Tekstom San o prolaznosti u knjigu uvodi druga književna i prevodilačka veličina, Mate Maras (iako se toga i ne mogu sjećati, po otvorenju naše gimnazije u Križu u njoj je predavao matematiku, a o 50. obljetnici školskoj je knjižnici darivao paket svojih djela, pa i glasovito četveroknjižje prijevoda Shakespearea!):

Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja.(…)

Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Zavidim prijateljici što se može pozivati i najmanje na dva moćna, ne i značenjem lokalna  rječnika kao što su Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008. Ivana Babića i Rječnik imotskoga govora, Zagreb, 2021., Ivana Branka Šamije i Petra Ujevića. A odmah ističem važnost na više od 200 stranica pomno označene naglaske na oko 4000 riječi i fraza oprimjerenih i često proširenih iz običnoga rječnika u zanimljive leksikonske i gotovo enciklopedijske natuknice, običajnike.

Knjigu odličnim recenzijama ocjenjuju dr. sc. Lane Hudeček, dr. sc. Slaven Zdilar i dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, koja navodi kako Moji Zmijavci – rječnik običajnik Maje Matković donosi važnu dijalektološku građu popraćenu vrijednim etnološkim, kulturološkim i sociolingvističkim podatcima koja će bez sumnje obogatiti ne samo konkretni geografsko-jezični prostor Imotske krajine nego i hrvatsku dijalektologiju i etnologiju. Knjiga je napisana pristupačnim znanstveno-popularnim stilom, kojim može doprijeti i do stručno manje upućenih korisnika a da to ne utječe na njezinu znanstvenu ozbiljnost kad je posrijedi iznesena jezična građa i njezina obrada.

Mata Matković (Imotski, 1957.) godinama se teoretski i praktično duboko zagledala u naš hrvatski, još nedovršen standard – uz stotine lektoriranih knjiga vodila je i lektorsku službu Večernjega lista kad se još držalo do lijepoga hrvatskog jezika u dnevnim novinama – te je i objavila nekoliko standardnojezičnih knjiga, ponajprije savjetnika – Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! (prodan u 30.000 primjeraka!), Jezični savjetnik – iz prakse za praksu, sa prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6, za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3, a s dr. sc. Lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom Dr. Ivan Šreter časopisa Jezik. Uz drugo, godinama za portal Oblizeke piše kolumnu Gastro(s)pis (a ponosim se što u Mojim Zmijavcima – Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke!).

Materijal Moji Zmijavci Maja Matković godinama je oblikovala, a zaista je nastajao od njezina djetinjstva. Uporaba riječi iz rječnika, ističedr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, prerasta jedan mjesni govor i njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…) Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i slične napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama, a Majina je zavičajnica mnogočime natprosječna, pogotovo jer zavičajne pojmove i uopće gene kamene, krš i uopće Imotu značenjima proširuje sve do nacionalnokulturnih ikona znanih iz usmene i popularne kulture, ali i općepoznatih, književnopovijesnih poput Asanaginice.

Znanstvenici i stručnjaci u knjizi će se zacijelo usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinim neologizmom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema, ponajprije zamljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika…

Ne nedostaje nezaobilaznih tema iz svakidašnjega života: dernek (običaj okupljanja i proslave u povodu kojega od svetaca opisan je šire); duvan (prislanja se uza nj i duvandžija iliti švercer duhanom, i duvanina iliti stabljika duhana koja se, kad se lišće posve pobere,posiječe i služi za potpirivanje vatre, i duvanišće ili duhanište, njiva ili dio u polju na kojem se sadi duhan, i duvanit iliti pušiti, čibučit); ganga (od Gango moja, gangala te ne bi,/ da se nisam rodila u tebi! do recentne Ljubavi stara, ako imaš interesa,/ potraži me preko interneta!); silo (nisu ga zatrle ni TV sapunice!); igra šijavica (nazvana prema talijanskim brojevima); zmija (pa i Kućna zmija!), žaba i Žabari… Ili florističkih poput (Tinova!) kalopera, murve, višnje, bršćana odnosno bršljana (dojmljiv je primjer bršćan-važ kao manitaš, bezveznjak)… Da ne spominjem jela koja nama kontinentalcima i zvuče drugačije poput ćuptera, slastice od reducirana mošta, katkad s brašnom ili grizom, pa prženim bademima te klinčićem, cimetom, limunovom i narančinom koricom. U mojemu panonskom, blatnome kraju imamo devenice, a uZmijavcima imaju divenice, također krvavice, ali prema opisu sastojaka posve drugačijega okusa. Koliko li smo se načitali udivljenih tekstova o rašćiki (posredno doznah kako mlade izbojke rašćike zovu bresunice i kako bi se kad bi Uskrs padao ranije i u Zmijavcima i u susjednim Runovićima jeli na Veliki četvrtak)i o divjem zelju s mišancijom, pa temu ne propušta niMaja Matković:
S babon Postoluškon ili sa svojom materon tražila sam ga po njivama i dolcima (pok. Maše Padića) na Bublinu i u Brižinama te poviše Grančića kuća. U mojem su djetinjstvu i druge obitelji to običavale činiti jer u vrtovima se tek sadilo ono što će se jesti u proljeće i na jesen. U divijin je travama bilo i začinsko bilje od kojeg se sastojala mišancija koja se vrlo često pripremala. Najlakše mi je bilo prepoznati grzdulju zbog njezinih nazubljenih listova, lucinu picu (divlji matovilac), šćir, lobodu (divlji špinat), koje je uvijek bilo i uz gornji zid jednog od roditeljskih zmijavačkih vrtova. Uz to bismo uparale i kostrič, kozju bradu, divlju mrkvu, vrtlarsku blitvu (našu starinsku, slatku), ljukelj, purluk (poriluk), šurlin, rutvu, zečje mudance, volinje uvo, žutenicu ili žuticu (cikoriju), tušt, mladu rašćiku, mladi radič (nije smio prestarjeti jer je bio jako gorak), krvavac, lepušinu broćiku), ljutac (vlasac), divlju salatu (loćiku), šćavelj, zvizdan (pupavicu), kozji rog, medviđi luk. Na Trešnjevačkoj tržnici kupujem danas mišanciju tražeći u mislima brtulinić kojim sam s materon ili još češće s babon parala zelje.

Lokalni dnevnici otkrivaju radionice sa samoniklim biljem, a bome i trendovsku vegansku imotsku tortu, koju neka ambiciozna tobože autorica kani i brendirati, nije naodmet vratiti se toj tipičnoj mediteranskoj slastici prebogatoj bajamima, baš kao što su i rafijoli, nedvojbeno povijesnim vezama, u Mojim zmijavcima možete doznati i kojim, bliski francuskim i talijanskim, onim obično slanim raviolima. A što li su, pomišljam, kapulari, kako se kaže u Zmijavcima, odnosno kapurali, kako se govori u Varušu,Imotskome, naime?Kad odmotaš turcizam, otkrije ti se – sarma.  

Ne bi Matković bila Matković da uz svoje Imoćane nije vezala i natuknicu „merđo, m. umanj. i odm. za Mercedes, najpoznatiji automobil u Imotskoj krajini – U nedjelju 19. svibnja 2019. u Imotskome je priređen spektakl u počast tom automobilu koji je za gastarbajtere bio znak da su uspjeli tako gori (u Đermanji). Tako je svatko po selima i u gradu znao da je netko uspio ako bi se kući vratio u tom svjetski poznatu automobilu. Stoga u cijeloj krajini ima mnogo mercedesa./ I sami su Nijemci doznali da je gradić u Dalmatinskoj zagori glavni grad mercedesa, a ne njihov Stuttgart u kojem je nastao i proizvodi se, dakako, i danas, u sve luksuznijim inačicama. Magazin Mercedes Classic s nakladom od 900 000 primjeraka posvetio je čak 22 stranice imotskim mercedesima. Nijemci su u Imotski stigli iz stvarnoga rodnog grada Mercedesa da bi uveličali slavlje u povodu postavljanja spomenika kultnome modelu 115 Mercedesa što će biti podignut u gradu Imotskome od pravoga imotskoga kamena u prirodnoj veličini.“

Ne libi se ni mašklinat, udarati glavom u/o zid i mršnit! – marš! poslati mrš, vritnjak. No vraćam čitatelja podužoj natuknici Gudelj, u kojoj kaže kako se o podrijetlu toga prezimena što ga dijeli s jednim od najvećih hrvatskih pjesnika Gudeljeva je roda i čije su znamenite knjige Moja Imota i Put u Imotu, još se raspravlja te kako su najčešće dvije pretpostavke, prema Rječniku JAZU podrijetlo je povezano s kukcem zelene boje koji se naziva gudelj ili gundelj (cetonia = pop zlatar, zlatni pop), a drugo vodi rumunjskoj riječi guda koja znači umiljatost odnosno gudura, što znači umiljavati se, što bi vodilo vlaškome podrijetlu Gudelja, za što nema čvrstih dokaza. Bilo kako bilo i koliko se zasad zna, Gudelj kao ime jednoga roda prvi se put u hrvatskoj povijesti spominje 31. svibnja 1272. godine u zapiscima Sudbenog dvora općine Trogirske

U Mojim Zmijavcima, ovome bitnom materijalu-tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova te bolest) nastajao i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga je i izrijekom posveta Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi, ilustrirana je i fotografijama, što dodatno pozivaju na sve vrste duhovnih, posebice jezičnih, do stvarnih izleta.