Književni kolokvij Stoljeće Tadijanovićeva pjesništva održan 5. studenoga, drugoga dana III. sedmodnevne Književne manifestacije Tadijine jeseni, ove je godine potpuno održan i objavljen online na mrežnim stranicama Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda. Pod moderatorskom palicom prof. dr. sc. Vinka Brešića na kolokviju je svojim esejima sudjelovalo 11 istaknutih pisaca, profesora, književnika i novinara koji su pričali o Tadijanovićevom pjesništvu kroz svoja osobna iskustva i poznanstva sa samim pjesnikom kao i kroz analize odabranih pjesama velikog Tadije. Kako se ističe na stranici Galerije umjetnina Grada Slavonskoga Broda, ovaj kolokvij je dokaz interesa znanstvene i kulturne zajednice za književno djelo Dragutina Tadijanovića, a obzirom da je pokretač inicijative Spomen – dom Dragutina Tadijanovića, dokaz je koliko je sama institucija važna u kontekstu hrvatske književnosti i kulture.
Plakat Tadijinih jeseni 2021.
Prof. dr. sc. Vinko Brešić na početku kolokvija podsjeća kako je 2020. pozvan da ponovno vodi kolokvij o pjesniku Dragutinu Tadijanoviću te se sredinom listopada obratio potencijalnim sudionicima pozivom te se njih nekolicina odazvala, a objavljeni su tekstovi Božice Jelušić, Ivana J. Boškovića, Božice Brkan, Perine Meić, Ane Batinić, Ivane Žužul, Tvrtka Vukovića i Mirka Ćurića.
Ilustracija sa stranice Galerije umjetnina Grada slavonskoga Broda
Slijedi još jedna
Božica – sada književnica i novinarka Božica Brkan koja bi “za Tadijine jeseni
2020. odabrala temu Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije“
pojasnivši svoj izbor ovako: – Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića
tijekom desetljeća, ovisno ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda koje
su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života, išle su od intimističkih do
dokumentaristički. Modernost Tadijine poezije danas pokušat ću sagledati očima
svojih suvremenika a njegovih vršnjaka cijeli vijek kasnije, ponajprije –
ekološki. „Onako usput“ posla mi Božica i Ogrlicu –„svoju pjesmu iz davnine“
kao impresivni postmodernistički odjek Tadijine kultne pjesme Prsten. Ne mogu
da je ne objavim, ali bez tumača pojedinih pojmova na kraju pjesme:
Ogrlica
Dragutinu Tadijanoviću
(Na ruci mojoj žalosnoj crveni prsten javorov…).
A ja imam ogrlicu
novu.
Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj
Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica,
zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao
što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.
Tadija ima prsten
Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li
produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam
ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam
ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne
pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.
Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini
moga rođenja: I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)
A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako ćeona sa mnom leći u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj bude pepeo i prah. Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da
pjesma o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol,
još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?
Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja
2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010.
(Iz ciklusa Pisci)
Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije
Za kolokvij Tadijine jeseni u Slavonskom Brodu, 2-6. studenoga 2020.
Sažetak Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića tijekom desetljeća ovisile su ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda i kritičkih škola koje su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života. Modernost Tadijine poezije danas valjalo bi cijeli vijek kasnije sagledati novim očima, ponajprije ekološki, primjerice analizom pjesnikove slikarske palete. ključne riječi: Tadijanović, boje
Brojni su autori pokušali interpretirati od čega je sve i kako Dragutin Tadijanović sazdao svoj poetski svijet, posebice onaj mladalački u Pjesmama brodskim i rastuškim 1920. – 1932. (priredila Jasna Ažman, predgovor Vinko Brešić, Grad Slavonski brod, Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Slavonski Brod 2006). Zbunjuje to više što se čini kao iz kakva škicnbuha, poput krokija, oslikan jednostavnim, naizgled opetovanim potezima i sklopovima, stihovima čijem se prirodnom ritmu i rimi ne može odoljeti, i koji se, i kad bi se htjelo, ne bi mogao poboljšati. Iako tako slika i kasnije, osobito su dojmljivo modernističke, likovne mladalačke pjesmeozaokruženu, nepomućenu svijetu, iskustvu djetinjstva i formativnih životnih i umjetničkih godina.
Današnjim očima spajaju vrlo malo urbanoga (stari samostan, samotne ulice s plinskim svjetiljkama, noćni lokal, vrtna zabava…), kao za svojevrsni kontrapunkt krajoliku gotovo djetinje oslikanim, odabranim, samo osnovnim, čistim pastelnim bojama. U panonski, pretežito ravničarski pejsaž često unosi (čiste, svijetle) elemente mediteranskoga, i biljnoga (čempres, maslina, ruzmarin…) i životinjskoga (galeb), što je možda najuočljivije u pjesmi Snove sniju stari maslinici: Snove sniju stari maslinici;/ Zelène se rodni vinogradi./ Žarko sunce žeže sa visine/ Kamen tvrd i zelene doline.// Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor,/ Kud prolazim ja i moja sjenka.// Vjetar njiše vitkim čempresima/ I grmovljem rumenih ružica/ I zelenom granom, rascvjetanom. //More mirno. Vali pozaspali./ Ponad mora bijeli galeb leti./ Tko će rijeti,kamo galeb leti?
Krajolik, često opetovan, kao već viđen, s detalja često zumira na panoramu, perspektivu s izraženim vertikalama (jablan, čempres…) i horizontalama (pogled s uzvisine u daljinu ili u nizinu pod brijegom) ili se iz totala vraća na detalj. U očištu je pjesnik, onaj koji pjeva ili onaj o kome pjeva, koji, u ne jednoj pjesmi, obično na uzvisini, stoji ili sjedi sam pod jablanom, vrbom, hrastom, šljivom, čempresom.
Nekad bi to pripadalo rousseauovskom inventaru, opisu Tadijanovića primjerice pjesnikom sela i zemlje ili pjesnikom ruralnog intimizma, a vijek poslije nastanka te poezije, iščitavamo poetski jedinstven sklad s poželjnom, Čistom Prirodom, izgubljenom poput kakvoga izgubljenog raja, u kojoj pjesnik samo izuzetno, poput nekog recentnog poklonika new agea i eko-aktivista napiše: Daleko sam od žalostivih/ Žena i od smetlišta (Sjedim među torovima, II). Kao da je njegovo poimanje svijeta uronjeno u inače strogo gotovo bio-dinamičko poimanje svijeta (ritmičke mijene Sunca i Mjeseca, zvuk, boje…). O tome je začetnik biodinamike, pa moglo bi se reći i danas poželjne ekološke poljoprivrede, također Panonac Rudolf Steiner održavao niz predavanja ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, prema dataciji upravo u vrijeme nastanka Tadijanovićevih pjesama. Bilo bi zanimljivo znati je li poeta u to vrijeme kao student najprije šumarstva na Gospodarsko-šumarskom, a onda književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako ne izravno, možda preko nekih tekstova išta doznavao o tome ili je to slučajna vremenska paralela viđenja praktičnoga proizvodnog i poetskoga, umjetničkog svijeta koji kao da je skrojen postavkama na Zapadu tek poslije otkrivenom filozofijom feng shuia, kineski vjetar i voda. Tadijanović kroz pejsaž posuđen za svoje intimističke doživljaje vodi i mirisom, cvjetnim: Šuteći. Lahor miluje uvojke tvoje kose./ Sretan sam. Cvijeće cvate: kiša mirisa. (Dolina ljubavi); Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem); Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću/ I mirisima rosnim.(Samoća), Ja volim miris tvojih cvjetova (Pozdrav šumi). Ada i ne spominjem zrelo voće: Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…) (Plinska svjetiljka); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče, Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici); Na ormanu miriše lanjsko voće:/ Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna.(…) (Samoća). Pridodaje: I odbija plave kolute dima/ Mirisavog, žutog duhana. (Dosadna hladna kiša).Mirise pjeva i kada samo broji: Jesenas sam ostavio/ Sedam zrelih jabuka/ Da uvenu na granama (Uspomene).
Još izraženije poseže za, obično povezanima, zvukom i kretnjom – vitla vjetar razigran (Odlazak); šuštanje lišća na granama (Pozdrav šumi); Na stablu trepti vlažan list (Pjesma božanstvu); U zelene krošnje uleti/ Proljetni vjetar,/ Mlad. (Rano sunce u šumi); List vjetrom zanjihan. (Život u sobi); …A mladić je u vinogradu/ Izvan sebe šaputao, brzo, brzo…/ (…)Toga sam dana bio možda sretan?/ Izgovorivši ove jadne riječi/ Lišću… i vjetru… (Riječi vjetru i lišću), Vjetar zašumi lišćem u šumi: (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/Jedna za drugom. (Grlice) – ali jedva uočljivim, jedva čujnim, prigušenim, profinjenim, nenameljivim. Čak i onda kad objektivno i zvuk i kretnje izostaju: Umrle su tvoje grane,/ Viti jablane;/ Nikad više nećeš/ Lišćem šumiti. (Noć bez jablana, 2. verzija); Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake. Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića); Otac mi kazuje: „Volim slušati, Kad stričaci zriču u travama… (…), A lišće/ Na hrastu šumori, muklo šumori… ne kao trava.(Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). Ozvučene slike donose katkad dojmljivu promjenu ritma i snage kao u pjesmi Jednom: Jesenski vjetar njiše/ Posljednje uvelo lišće./ Tako će i mene jednom/ Vjetrina pusta zaljuljat/ I srušiti me kao/ Jesenji list…
Tadijanovićeva je paleta slikarska, tekst mu je i papir i platno, doživljaj u slikama, jasnih poteza i prepoznatljivih jasnih boja, ali iako često kontrastira, uglavnom rabi komplementarne, tople boje. Puno je njega žutoga i zlatnoga boje koja se povezuju sa suncem i sunčanom svjetlošću, zvijezdama, toplinom i radošću, odvažnošću, optimiznom, katkad i sa zavišću i kukavičlukom. Energija žute pomaže pri suočavanju s teškoćama, pa je preporuka modernih životnih trenera da se pri donošenju velikih životnih odluke okružite žutim. Tadijanović pjeva Svjetiljke su žuto gorjele (Stope u snijegu), ali nizanjem boja i drugih osjeta, oni se međusobno samo pojačavaju: Na ormanu miriše lanjsko voće: Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna./ Kosovi crni dolete/ Na mlade grane zelene/ Pa žutim kljunom pjevaju (Samoća); Zrela, žuta, mirisava dunja/ Na stablu visòku/ Neotrgnuta ostala Jesenas.// I uvenula. (Pjesma o dunji i ptici); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici). Tadijanoviću nedvojbeno i Mjesec žut na žuto sunce sja (Vino i ja) i Piju žuto vino, domaće (Vrtna zabava), ali se moćno žuti i kad se boja izrijekom ne spominje u zrelom žitu ili Dunjo djevojko.
Žuto mu je pojačano uzlato: Moje srce, od radosti, glasno kuca/ Kao zlatan sat. (Visoka žuta žita), u Zlatnim pticama; Visokim, zlatnim nebesima. (Tuga na nebo naslonjena); Pokazujuć umjetne zube: zlatne. (Noćni lokal); Večernje se nebo žeženim zlatom okivalo (Djevojka i večer);Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju). Umjesto očekivane boje, katkad unosi neočekivani, novi metalni ton (pozlaćen, bakren): Jutarnja zvijezda pozlaćen orah; Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom. (Večer). I srebrno mu je blisko: Ujutro rano počela kiša srebrna, (Kišoviti dan); Srebrno grlo tvoje/ Neće odzvanjati više zelenim dolinama (Jesensko pismo, 1. vezija), a katkad upravo osupne: Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,/ Od hiljadu devetsto i devetnaeste,/ Na gvozdenom crnom križu/ Visi Naš Gospodin Isus/ Srebrnom bojom namaljan./(…) Zlatnom, srebrnom. (Skinuo bih šešir pred Gospodinom).
Narančasta je uglavnom naslućena, u narančama primjerice, javlja mu se uglavnom posredno, a izaružičastom, bojom ženstvenosti i romantike, djevojčica i smirenja, rijetko poseže, pa je time uočljivija: Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću (Samoća) ili Duša je moja stablo mlade voćke,/ Ružičastim cvjetićima osuto:/ Moja dušo, što si tako radosna (Radostan idem).
Crveno, obično poimano bojom ljubavi, strasti, seksualnosti, krvi, ali i sreće i radosti te čistoće i plodnost, kao da se tek naslućuje, ali javlja se i kao rumeno. Kada u rumene zore/Ili u jasna jutra… (Visoka žuta žita); Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,/Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.// Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena, (…)/ Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini. (Mjesečina). Ili kao rujno: Ne vidi se rujno zalaženje sunca, (Izgubljeni koraci); Uvenuše rujni cvjetovi/ Tvoje i moje ljubavi. (Nikad više); Baci li tkogod u zrak raketu/ I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava).
Crno mu je rijetko, oslikava njime zemlju i smrt – Tvoje tijelo sad pokriva crna zemlja. (U smrt pjesnika, A.B. Šimić); Zemlja me zove, zemlja me zove: moja mati./ Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna, (Zemlja me zove); Med granjem crnim borovim… (Kad umrem); Gledam dva crna konja, polegle sjajne dlake./ Gledam dva crna konja. Oni vuku lijes moj./ Na mom lijesu nema cvjetova; on je bijel (Golubinja krila, 1. verzija) – i vrlo često ptice, ne samo banalne vrane: kosovi crni dolete (Samoća) – ali i drugo – I prostor se u crno zaogrnjuje. (Izgubljeni koraci). Često crno zamjenjuje tamnim, mračnim, mrakom, neopisanom sjenkom: Zaogrnuv tamni plašt,/ Čekat ću osvitak dana (Pjesma o čovjeku i suncu). Sivo je kišna i siva jesen (Rastanak u jesen)
Bijelo, znalci bi rekli također neboja, značenjima vezanim i uzasmrt i tugu, ali i uz mir i čistoću, nalazimo ne samo u slavnoj pjesmi Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, unosi posvuda: Bijelo – bijeli snjegovi (Stope u snijegu); Rosnati cvjetovi,/Bijeli (Rano sunce u šumi); Adin Ganan živi u bijeloj sobi. (Samoća), Iznad djeteline liječu bijeli leptiri. (Osamljen); Ponad mora bijeli galeb leti. (Snove sniju stari maslinici); Nad mojom glavom, visoko,/ Miruju bijeli oblaci:/ Svilene marame, rastrgane,/ Nemarno porazbacane. (Grlice); Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra/ Miriše. (II Miris ljiljana); Dan moj tutnji, na bijelcu konjik!(Sjedim među torovima, II). Gdjekad ga u istome tekstu unosi dojmljivo, ali prešutno – Ovce moje pasu u polju. Krotke./ Između mladog bilja…/ Janje se čudi ljiljanu:/ Šta je to što je tako bijelo?/(…) Gdje je ona koja im je medno šaputala?/ Bijela, vitka, nježna…/ Ah, nje više nema… Nema Lelije. (Pjesma o ljiljanima I Ljiljani u polju) – a gdjekad ga ne spominje uopće, uza sve puno bjeline: Dva jareta, dva jareta skaču veselo/ I krškaju se mladim rozima:/ Runo im je mekano, kudravo./ Sestro moja! ti što predeš vunu ovčiju, (Otvori mi vrata, grlice).
Samo se ponegdje može naći i bezbojno, prozirno, primjerice rosa, suze, a ponekad u stihu iskrsne kakvo zrcalo, ogledalo, ali u Tadijanoviću, slikarski rečeno, unatoč bogatstvu boja, nema akvarela, laviranja. Zahvaljujućikontekstu,rasporedu istihovanom suodnosu, podjednako su mu važne i tople i boje koje se poslovično poimaju hladnima, a koje u njega zbunjujućeotople.
Tadijanovićeva Plava i modra, modrikasta, kao svojevrsna finalna, boja je beskraja, plavost, plavetnilo, simbolizira smirenje i kontrolu, povjerenje i sigurnosti, zaštitu od zla, autoritet, ponegdje se vjeruje i kako umanjuje fizičku bol: Visoke gradske kuće:/ Krovovi upiru svečano/ Crne i crvene poglede/ U nebo plavo, beskrajno. (Današnji). Te tvoje modre oči, u polju lanovo cvijeće,/ Teške i crne kose, oblaci kišni u tmini (Ti i moje srce), Zatim sam, u mislima,/ Došao k tebi i gledao/ Plavost očiju tvojih/ Šuteći. (Plavetnilo neba). Desilo se: dan je bio modrikast ( Riječi vjetru i lišću); Dva neba plavkasta,/ Dva oka duboka. (Izgubljeni koraci); plavetnilo neba (Šume snivaju). Unutar krajolika plavo je drugačije, svakidašnje: Hodit ćemo u rane zore,/ Kroz voćnjake, uz bregove,/ Gdje su vinogradi plavi. (U zore blažene…). Tadijanoću su, zanimljivo, ljubičice i plave– Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem) – i bez opisa – i mislim na lišće zóve,/ Na ljubičice koje brah u šumi (Kad zašušti po vrhovima od dudova) – jer inenavedena je boja prepoznatljiva, iako se javlja i atipično: Isprugana ljubičastim bojama. (Plinska svjetiljka).
Do monokronoga, gotovo u svakoj pjesmi, ustrajan je Tadijanović u nijansama zelenoga. Tu boju poimaju najuravnoteženijom u spektru; mješavina je žutoga i plavoga u različitim omjerima. Nalaze u njoj prirodu, svježinu, sreću, bogatstvo, plodnost, a u novije vrijeme i ekološku svijet. Opušta i stvara osjećaj ugode, sklada, ublažava emocionalne traume i stres, uravnotežuje osjećaje, ali u prevelikim dozama izaziva neodlučnost i hiperaktivnost. Simbolizira prostranstvo i pomaže pri klaustrofobiji. Tadijanović nužno ne slika zelenim samo ono što se podrazumijeva prirodnim, u gradskom okružju – A golem sat na stari/ Zelenskastome tornju/ Otkucava vrijeme (Odlazak); Mjesečina tijelo moje poliva/ Mlazom zelenim, svilenim. (U tišini srce je zaćutalo); U polutmini, flaša zelena,/ Vinom napunjena, pored mene sja. (Noć); Baci li tkogod u zrak raketu/ I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava);Jer čovjek prolazi ulicom i neumorno govori, /Govori: L i v a d a z e l e n a n e p o k o š e n a. (Pjesma Božanstvu) – ili u drugačijem kontekstu, gdje unosi različite boje, a s poetskim razlogom mijenja očekivane, na primjer za obično žutu plinsku lampu: Starac je tiho naslonjen/Na zelenu plinsku svjetiljku.(…)/ Rastvaraju se šiljasti pupovi:/ Drveće lista, zeleno drveće. (…)/ Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…)// Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake./ Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića). Slično postupa i u pjesmi Kad umrem:Izrasti, bore viti, zeleni,/ Iz moga srca žalosnog,/ Kada me u grob sahrane…// I pusti, bore viti, zeleni,/ Nek šumi vjetar kudravi/ U tvojim gustim granama.// Nek vjetar kuka nada mnom,/ A suze roni kišica/ Med granjem crnim borovim… Poslije ovakvih, predahom se čine stihovi: Pozdravljam te, zelena šumo, velika. (Pozdrav šumi); U zelene krošnje uleti / Proljetni vjetar, /Mlad. (Rano sunce u šumi); Znaš li da stoka pase travicu zelenu, (Otvori mi vrata, grlice); U slapu zelene mjesečine/ Ti voliš cvijeće/ Ti voliš nebo (U slapu zelene mjesečine); Jutro. Drvored prazan./ Krošnje zelene. (Čekanje u drvoredu); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/ Jedna za drugom. (…) Odletješe/ U lug zelen (Grlice). Zeleno je zeleno, i kad se boja ne iskazuje: Vjetar zašumi lišćem u šumi (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); pod krošnjatim stablima (Vrtna zabava);Ja stojim na mjesečini, pod jablanom, I mislim na te. (Večer); Na brijegu vinograd s vidikom na rijeku. (Mladić u trsju tužan); Sjedim sâm u dolini, na travi. Tužan. (Sam); Vene kao trava.(Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). No, obično zeleni, i listovi se, ovisno o kontekstu i tonu pjesme, javljaju i drugačiji: A ja venem kao listak jesenji. (svojevrsni pripjev u Popjevci); Ne podsjeća li sve na lišće jesensko? (Život u sobi). Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju).
Tadijanoć je Tadijanović, najmoćniji zbog toga i upravo ondje gdje u svome pjesničkom ateljeu u stihu sve usklađuje, i različite osjete i kompoziciju boja, u – novi sklad. Moglo bi se, uz već citirane, navesti niz primjera poput Dječaka u sjeni vrbe, ali odabirem pjesmu Nebo: Nebo je modro platno/ Na kojem nevidljiva ruka/ Bez prestanka nove oblike slika:// Pogledaj, u dnu neba slatko pase/ Stado ovaca u bijelim runima./ Gdje im je pastir?// Rumeno cvijeće cvate/ U mirisu/ Do neba.// U nebeskim pašnjacima/ Moja draga baka/ čuva goveda.
Analitičari, koliko sam uočila, nisu se dosad mnogo upuštali u iščitavanje novih značenja vijek starih pjesama Dragutina Tadijanovića kroz upotrijebljen spektar i suodnose boja. To i ne čudi, jer tek je jasnije i šire novim osvještavanjem i povratkom Prirodi, suočavanjem povezivanjem s Prirodom, spajanjem drevnih znanja i ezoterične znanosti i saznanja moderne zapadnjačke znanosti, najprije kroz pop-pristup, revalorizirana važnost boja, primjerice u iscjeljivanju, liječenju tijela i psihe, kromoterapiji, prirodnoj terapiji bojama s ciljem revitalizacije organa i sustava kako bi se uspostavila energetska ravnoteža.Bila bi ta analiza Tadijine pjesničko-slikarske palete izuzetno zanimljiva, s obzirom na to da se i značenja boja umnogome mijenjaju, ovisno ne samo o kulturi i vremenu, nego i osobnom, ovdje pjesnikovu poimanju i kratkotrajnom raspoloženju, pogotovo u pjesmama koje su i koloristički krcate kompozicije.
Slavka Pavić. Brend za dobru fotografiju, za ljubav prema fotografiji i prema njezinu fotografu Milanu Paviću. Pojam za sjajna čovjeka. Za damu koja svako malo u svom Fotoklubu Zagreb nešto slavi: ovog tjedna rođendan. 94. Piše na torti koji su joj darivali. Pojam za prijateljicu koja ti i u vrijeme selfija i digitalne donese starinsku, pa i analognu fotku, koju je snimila kad ste ono bili…
Slavka Pavić u Fotoklubu Zagreb s tortom za 94. rođendan koju joj je ispekla Đurđica Kocijančić / Foto Miljenko BrezakČestitke kolega fotografa poštovanoj kolegici fotografkinji u Fotoklubu Zagreb / Foto Miljenko Brezak
Mislim kako se znamo, poštujemo i volimo oduvijek, a ono jedva petnaestak godina, Slavka zna: od promocije mojih Oblizeka u Selcima u Poliklinici dr. Vlaste Brozičević. Kako su jedna od Slavkinih izložaba i odlazak na druženje s mladim kolegama ponukali mojega Miljenka Brezaka da se nakon 50 godina i on pomladi i vrati u Fotoklub Zagreb i fotografiji, čestitamo našoj Slavki – razmjenom fotki. Svi su se sad ionako o njoj raspisali i nikome štofa ne može ponestati. Živjela!
Božica Brkan potpisuje Slavki Pavić knjigu Nemoj mi to govoriti na promociji DHK 30. listopada 2019. / Foto Miljenko BrezakFotografija Slavke Pavić: Kuća Šenoa, Božica Brkan i Tonko Maroević, 14. studenoga 2019.
Otkad je poslije loših rezultata na kraju školske godine 2020./2021. najavljeno kako neće maturirati nitko tko neće napisati prolazni esej, ne samo spisatelj nego se svaki ozbiljan stanovnik RH zamislio: pa nije valjda onda tako teško napisati esej!? Iako sam se eseja i načitala, a i napisala, od onih što su narasli na debelu knjižurdu do Žmegačevih SMS-eseja, štreberski sam nakanila utvrditi gradivo: što je esej?
Dio književnika sudionika 19. Pulskih dana eseja prvoga dana ispred prostorija Istarskoga ogranka DHK / Foto Miljenko Brezak
A sve kako bih bila što objektivnija kao članica stručnoga ocjenjivačkoga suda za Nagradu Zvane Črnja bila što je Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika u čast svoga zavičajca, književnika, esejista dodjeljuje za najbolju knjigu eseja objavljenu unatrag godinu dana.
Kajogledi, vnebogledi
Svečano uručivanje Nagrade Zvane Črnja 2021. / Foto Miljenko Brezak
Od 2007. Črnju su dobili primjerice Tomislav Žigmanov, Mirko Tomasović, Dean Duda, Marko Pogačar, Dunja Detoni Dujmić, Marko Grčić, Pavao Pavličić, Marina Šur Puhlovski, Ivica Matičević, Jelena Lužina, Zlatko Kramarić…, a ove smo se godine između deset prijavljenih knjiga Vinko Brešić, Lada Žigo Španić i ja opredijelili da u uži izbor uđu Povećalo za poeziju Davora Šalata (Matica hrvatska, 2021.), Pisma s juga Marka Tomaša (VBZ, 2020.) i Kajogledi, vnebogledi Božice Jelušić(DHK, Podravsko-prigorski ogranak, 2021.).
Božica Jelušić na nagradu uzvraća esejom uživo / Foto Miljenko Brezak
Ta je, inače od brojnih knjiga pjesnikinje – koja ove godine slavi 70 godina života i 50 godina pisanja – četvrta knjiga eseja. Sa 45 eseja podijeljenih i tri cjeline, napisana je, prema obrazloženju,
već prepoznatljivim, sjajnim esejističkim, poetskim stilom, a na tragu sjajnih prethodnika poput A. G. Matoša. Eseji su tematski određeni također trajnim autoričinim zanimanjem za nadahnjujuće joj teme zavičaja i zavičajnosti, zavičajne književnosti i kajkavskoga jezika na ukupnome njegovu prostoru od Podravine i Zagorja do Gorskog kotara, Prigorja i Moslavine, zatim za (može se reći također zavičajno, podravsko!) naivno slikarstvo i druge slične, ponajprije baštinske i prirodne teme, danas ne samo u umjetnosti važne i kao svojevrstan otpor globalističkoj agresivnosti i unifikaciji. Jelušićeva čini to i raskošnim stilom kroz stvaran i imaginarni (umjetnički) prostor i kroz vrijeme…
Fluidnost eseja
Ivica Matičević, jedan od prijašnjih dobitnika Nagrde Zvane Črnja, povukao je zanimljive paralele pisaca iz vremena NDH i današnjega / Foto Miljenko BrezakDavor Šalat: knjiga eseja u užem izboru, a vrlo zanimljiv esej u izlaganju / Foto Miljenko Brezak
Naše ocjenjivačko povjerenstvo većinu je pristiglih knjiga ocijenilo uistinu vrijednim prilozima nacionalnoj književnosti i kulturi, a više-manje sve izuzetno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski. Primijetili smo i kako neke primarno nisu esejističke, što valja pripisati u prvome redu fluidnosti žanra, odnosno dvojbama koje prate tumačenja što danas esej jest. Djelomice to pripisujemo razvedenosti eseja/ ogleda kao vrste danas odnosno dvojbama – što je uočljivo i u knjigama – njegove hibridizacije i prelijevanja te čak zamjene mjesta s drugim vrstama (znanstveni članak, književna kritika, kolumna, blog itd.). Premišljanja su kako stručno-metodička, tako o odnosu znanosti, filozofije i književnosti, fikcije i fakcije i tome slično.
Miroslav Mićanović govorio je o temi Pjesnik i nevrijeme / Foto Miljenko BrezakMirko Ćurić, potpredsjednik DHK i prvi čovjek Đakovačko-slavonskog ogranka, predstavlja svoj esej / Foto Miljenko Brezak
Nisam daleko od takvih dvojbi bila ni kad sam sama kretala pisati svoj esej za 19. Pulskih dana eseja – covid izdanje (bez publike!) 22. i 23. listopada 2021. Prijašnjih godina, uz brojnu publiku i odjeke, Pulski dani esejabili su posvećeni temema: Zbilja i sudbina književnosti, Akademik Josip Bratulić, 1918.-2018. Stoljeće od raspada Monarhije, Patnja, Hrvatski književni regionalizam – nekoć i danas, (Ne)sloboda i demokratska cenzura, Hrvatska književnost u susjedstvu, Optimizam, Politika i političari, Dokolica, Zvane Črnja, Manipulacija, Autoritet, provincija, Ljubav i mržnja…
Božica Brkan izlaže esej Lova kao piščev ideal / Foto Miljenko BrezakLada Žigo Španić izlagala je o nobelovcima, a intervjuirala književnike koji Nobela još nisu dosegli / Foto Miljenko Brezak
I ove je godine tema bila vrlo intrigantna – Pisac, demokracija i ideologija. Odabrala sam govoriti o temi Lova kao piščev ideal, pomalo odmaknuto. Uz poticajno moderiranje autora programa Borisa Domagoja Biletića govorili su prvoga dana Mirko Ćurić (Pisci, ideologija i (ne)legitimno čitanje), Primož Repar (Dar osobe, izazov personalizma i sloboda mašte), Dolores Butić (U kojoj smo priči), Branko Čegec (Otpor u književnosti postideologijskog vremena) i Lada Žigo Španić (Nobelova nagrada za književnost – umjetnost i politika), a drugog dana Ivica Matičević (Književni kritičari za Nezavisne Države Hrvatske: mjera estetike, tragovi ideologije), Sanja Nikčević (zbog bolesti će naknadno dostaviti svoju temu Poetika, poruka, politika i svjetonazor ili što zapravo pisac može izabrati?),Janko Rožič (Moć riječi nije u uvjeravanju, nego u svjedočenju…), Jelena Lužina (O piscima i Hekubi, demokracija i ideologija uključene), Davor Šalat (Roman Javiera Cercasa Anatomija jedne pobune – apologija demokracije) i Miroslav Mićanović (Pjesnik i nevrijeme). Iako ne inzistiraju da su međunaordni, jesu, a da su Pulski dani eseja, koje inače u Godini čitanja podržavaju Grad Pula, Istarska županija, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske i Turistička zajednica Grada Pule, održani u metropoli, zacijelo bi i medijski bili puno vidljiviji i zauzeli mnogo širi medijski prostor. Glas Istre, recimo, odlično ih je pratio i u tiskanom i u online izdanju i prvoga i drugoga dana .
Zašto Pulski dani eseja?
Dolores Butić ima riječ / Foto Miljenko BrezakAutor i voditelj Pulskih dana eseja Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak
Tumačeći svojedobno Zašto Pulski dani eseja? Boris Domagoj Biletić, uz drugo, napisao je:
Pulskim danima eseja nastojimo pokrenuti, i učiniti je tradicionalnom, jednu međunarodnu, samo književnu manifestaciju u Puli koju, iz posebne literarne i književničke vizure, shvaćamo i kao grad-esej – ogledan jednako u dobromu kao i u lošemu, a ugledan onoliko koliko se mi današnji, ovdašnji i gostujući stvaratelji i intelektualci, trudimo oko njegova ugleda… Pula bi, uspijemo li, svojim esejističkim danima konačno mogla biti upisana u kulturno-književni zemljovid naših gradova domaćina bitnih književnih događaja. U Hrvatskoj se esejistika nagrađuje, no u nas ne postoji skup gdje bi se oko eseja okupili kreativci koji o njem i na esejistički način itekako imaju što reći. Ova ponuđena mogućnost – naslovljena Pulski dani eseja – zasad ovisi samo o angažmanu i dobroj volji nekolicine ljudi, a vidjet ćemo kako će i koliko i službena i neslužbena, osobito ona kulturna Pula shvatiti taj kulturološki poticaj i kulturalni znak, kako će i koliko ubuduće prigrliti i podržati ovu inicijativu.
Samo jedan od inozemnih gostiju: Janko Rožič iz Slovenije / Foto Miljenko BrezakJelena Lužina zainteresirala je i druge izlagače i slušače uvukavši u priču i Hekubu / Foto Miljenko BrezakPred Arenom i u slobodno vrijeme: Božica Brkan, Božica Jelušić, Lana Derkač i Davor Šalat / Foto Miljenko Brezak
Pohvalno je što će zainteresirani – jer događaj se zbog epidemioloških ograničenja održavao i bez publike – sva izlaganja moći snimljena pratiti na stranicama DHK i Istarskog ogranka DHK i prvoga i drugoga dana – kao i predstavljanja brojnih knjiga – te na Facebooku, a objavljena čitati u književnom časopisu Nova Istra, koji je također organizator. Dakle, samo nove prilike za esejistička propitivanja i – nadahnuća. Očekujem s radoznalošću iduće 20. Pulske dane eseja.
Koncentracija: Branko Čegec / Foto Miljenko BrezakSamo kratki predah između intelektualnih odmjeravanja i druženja uz podršku tajnice Istarskoga ogranka DHK Vanje Grubišić / Foto Miljenko Brezak
Freedom
≠ Britney (Sloboda nije Britney) naslov je plesne predstave nadahnute hrabrim svjedočenjem Britney
Spears na sudu o njezinu trinaest godina dugom skrbništvu. Praizvedena je
potkraj rujna u New Yorku. Pokreti su koreografirani na muziku u kojoj se prepliću dijelovi izjava pjevačice na
saslušanju za skrbništvo i stihova iz njezinih pjesama koji opisuju njezinu stvarnost.
Predstavu izvodi troje plesača od kojih svaki predstavlja jednu stranu Britney:
Britney kao pop zvijezde, Britney kao majke i Britney kao zarobljenice. Glavni
plesač sa solo izvedbom u trećem i petom poglavlju je Tomislav Nevistić
(27), mladi Zagrepčanin u svjetskom
usponu. Predstava je izvedena 25. i 26. rujna u Caelum galeriji na Manhattanu,
a u nju su se uključili i oni koji podupiru pokret #freebritney nastojeći osvijestiti javnost za
novo suđenje koji dan kasnije, 29. rujna. Dogovorena je također i izvedba predstave
potkraj godine u The Tank kazalištu na Manhattanu i House of Yes u
Brooklynu.
Tomislav Nevistić / Osobna dokumentacija
Seksualizirane
ženske ikone
„Iako su inspiracija i tema inspirirana slavnom osobom s platformom, cijela situacija me potaknula na razmišljanje o običnim ljudima bez glasa, koji se nalaze u istoj situaciji, tj. u zlostavljajućem skrbništvu. Koliko smo mi zapravo slobodni? Imamo li slobodu živjeti na način na koji mi to želimo? Čini li nas život na svoj način ludim ili je to samo percepcija okoline? Istražujući dublje temu i slušajući muziku pop-pjevačice, možda se na prvu ruku pjesme čine banalnim popom, ali ako pažljivo slušamo pjesme i stihove pronalazimo izravne poruke o njezinoj stvarnosti“, pripovijeda Tomislav Nevistić dodajući kako predstava također dotiče i grane feminizma. Bi li sve bilo drugačije da je posrijedi muškarac? Kroz povijest i pogotovo povijest Hollywooda vidimo nepravednost prema ženskim izvođačima, počevši od ranog seksualiziranja ženskih ikona poput Shirley Temple, Marilyn Monroe, pa sve do nedavnih slučajeva medijskoga razvlačenja izvođačica kao što su Amy Winehouse ili Lindsay Lohan.
U izvedbi: Tomislav Nevistić / Osobna dokumentacija
U
slučaju Britney Spears, a i drugih ženskih ikona vidimo nedostatak veza unutar
obitelji i izostanka potpore najbližih, dodaje plesač u jednoj od uloga te
svjetske zvijezde, Unatoč ozbiljnosti
teme, u svjedočenju ima i intrigantnoga crnog humora, jer Tomislav smatra da
umjetnost bez humora nikada nije potpuna i pri koreografiranju je stvarao na
tankoj liniji između parodije i
ozbiljnosti, nastojeći izvesti predstavu sa očuvanim integritetom poruke i
ozbiljnosti situacije.
Ples je moj životni izbor
Tko
je uopće Tomislav Nevistić? Momak koji pleše od svoje četvrte godine. „Ples je“,
kaže, „moj izbor. Nitko me na njega nije prisiljavao, ali su me roditelji
uvijek podupirali, pa i kad je ples postao i moj poziv.“ Počeo je plesati u zagrebačkom plesnom
studiju Step by step, s kojim je bio na brojim natjecanjima i osvajao brojne
nagrade. Najdraži su mu Plesna olimpijada u Rusiji, gdje je osvojio dvije
srebrne medalje, i natjecanje u Rimu, na kojem je osvojio zlato. Uz (Sedmu!) gimnaziju
je, položivši audiciji, upisao je Školu suverenog plesa Ane Maletić. Htio je
upisati i plesnu akademiju u Zagrebu, ali, na žalost, zbog nedostatka prostora
te godine nisu upisivali, pa je na mamin nagovor otišao na ljetnu školu u
prestižnu akademiju Alvin Ailey u New Yorku, gdje je nakon audicije primljen i u
stalni program. Prisjeća se:
Tomislav Nevistić na pozornici + Osobna dokumentacija
„Upoznavši
se s tehnikom Graham odlučio sam nastaviti usavršavanje u školi Marthe Graham.
Nakon završene prve godine pozvan sam na audiciju za Graham 2 kompanije. To je
profesionalna kompanija sastavljena od izuzetnih plesača tehnike Marthe Graham.
Svake godine direktor kompanije na audiciji izabere najbolje plesače između
stotine plesača diljem Amerike i cijeloga svijeta. Martha Graham smatra se majkom
modernog plesa u Americi, totalno reformirajući način plesanja i gledanja na
moderni ples koji se protivi zakonima baleta. U Graham 2 kompaniji imao sam čast
i priliku nastupati na plesnim festivalima u New Yorku i također u Graham 2
plesnim sezonama, koja se odvija u Penthouse teatru u Westbeth zgradi za
umjetnike. Nastupao sam u antologijskim djelima i u ulogama (glavnog) bijelog
anđela u Diversion of Angels, Acts of Light inspiriran svjetlošću, Secular
Games inspiriran grčkim atletama i geslom kako su plesači božji atlete i
rijetko viđena koreografija Owl and the Pussycat. Jedan od najdražih trenutaka
mi je bila izvedba Steps in the Street na ljetnoj predstavi jer sam bio prvi
muškarac u povijesti u glavnoj ulozi.“
U Graham 2 surađuje s drugim koreografima. Gabriela Vasques osmislila je duete
za njega i Caitlin Yatashusi. S koreografijom Cielo Rojo nastupao je u New Yorku
na festivalima kao što je Hadson Valley i u kazalištima The Tank i Abrons Arts
Center. Koreografija je bila nadahnuta slikom Friede Khalo s dvije identične
osobe povezane crvenom i plavom venom, onim što nas jača i što nas slabi.
Koreografkinja Fangting Yeji odabrala ga je za svoj plesno-glumački videu Murmur,
snimljen za vrijeme korone. Čim su mjere popustile, imao je priliku nastupiti u
koreografiji Issaca Iskre kao američki zapovjednik Scobee, izvedenoj u
Lagaradia Theatru. Od prosinca prošle godine pleše u Ziel Dance Theateru kao
solist.
Gabriela Vazquez Tinoco, Guest Choreographer for Flair Entertainment NYC, 2019
Korona
nam podarila cijeli Grad Central za snimanje plesnog filma!
„Za vrijeme korone cijeli se svijet okrenuo filmu i online načinu rada, pa se i plesni svijet morao prilagoditi tome te sam snimio dva glumačko-plesna filma Me, Myself & Your Eyes i No more Perchance to Dream. Film Me, Myself & Your Eyes nadahnut je mozaikom očiju na postaji podzemne željeznice i istražuje stvarnost i iluziju, ludost i razum, dok nas cijeli svijet promatra. Podsjetilo me to na oči koje nas promatraju preko socijalnih mreža i otkrivaju našu privatnost. Film je nominiran na festivalu New Filmmakers za nagradu za najbolji kratkometražni film. Drugi plesno-glumački film je No more Perchance to Dream, nadahnut slavnim Shakespearovom monologom Hamleta To be or not to be/ Biti ili ne biti. Zbog korone imali smo sreću da smo nekad prepun kolodvor Grand Central imali samo za sebe“, Tomislav Nevistić otkriva širenje svojih plesnih koraka i karijere.
Ples u eksterijeru za film / Osobna dokumentacija
U
ožujku prošle godine Ziel Dance Theatre također je organizirao filmski festival
Refractions za plesače i koreografe s više od 900 prijavljenih, a Tomislav je
imao čast i priliku biti sucem u odabiru filmova za prikazivanje i nagrade. S
popuštanjem mjera nastupio je u Philadelphiji na prestižnom festivalu Wawa
festival za 4th of July ceremoniju u koreografiji iDance Ministry-Believe
for it. Također nastupa sa solom na Manhattnu u galeriji sa scenografijom
za koju je sam naslikao i ulja na platnu. Koreografija And there it Was
i izvedba je bila inspirirana izlaskom iz pandemije i prelaskom u novu
realnost. Koreografija se sastoji od četiri djela: Duh prošlosti, Imam predosjećaj, Emocija
nađe put kroz pukotine i Obavijen zlatom. Nakon dugog online rada bilo
mu je, dodaje, prekrasno ponovno nastupati pred rasprodanom galerijom i
prenošenjem poruke kroz ples, prvi načinom izražavanja Tijelo nikad ne laže.
Poslije izvedbe pozvan je na gostovanje
u Idaho u suradnji s likovnom umjetnicom Jennifer Bell.
Od zagrebačkog Stepa by stepa do Amerike
„U svojoj sam karijeri – uspoređujući s godinama života ne tako kratku, op. a. – stvarno imao priliku učiti i trenirati u različitim stilovima koji su me učinili plesačem kakav sam danas“, ističe Nevistić, koji od vrtića pleše i jako se zanima za gimnastiku i gimnastičke elemente kao što su špaga, zvijezde i premeti. Upisavši Step by step, počinje učiti step koji je promijenio njegovo znanje o ritmu i muzici. Učio je i show dance koji se temelji na gimnastici, baletu i jazzu. U Step by stepu naučio je i prve osnove koreografiranja i nastupa pred publikom. Želeći se baviti profesionalno plesom, upisao je školu suvremenog plesa Ana Maletic, gdje se detaljno učila Laban tehnika. Labana smatraju ocem modernog plesa i notacije i njegove tehnike osvješćivanja kvalitete pokreta pridonijele su, otkriva, velikom razvoju njegove plesne tehnike. U školi su također detaljno učili suvremenu tehniku Release, koja se zasniva na fluidnosti pokreta i otpuštanja težine koja vas pokreće. Tu se susreće i s klasničnim baletom, ritmikom i po prvi put solfeggiom i osnovama klavira.
Zaljubljen u ples: Tomislav Nevistić / Osobna dokumentacija
„Jako
puno učili smo o improvizaciji, koja se danas najviše cijeni i traži na svim
svjetskim audicijama za suvremene kompanije“, ističe Tomislav. Dolaskom u SAD 2015. susreće se s novom modernom tehnikom Horton na temelju koje je
Alvin Ailey trenirao i koreografirao za svoje plesače. Tehnika je sastavljena
od linija i kružnih pokreta koji se različito pretaču od oštrog do mekanog. Na
Alvin Ailey akademiji produbljuje znanje baleta i jazza i uči osnove Taylor
tehnike proizašle od Marthe Graham i njezinih učenja, a koja je zasnovana na
spiralama i kružnim pokretima leđa. Na akademiji se i prvi put susreo s
modernom tehnikom Marthe Graham, koju smatra najupotpunjenijom i najkorisnijom
plesnom tehnikom, zasnovanom na izdahu (kontrakciji) i udahu (releasu), a temelji
se na emocijama.
U nas
muškarci u plesu rijetki i smiješni, u Rusiji i New Yorku – zvijezde
Muškarci u plesu? „To mi je uvijek jako zanimljiva tema i nešto što se stvarno razlikuje ne samo kulturološki po nacijama i državama, nego već i na marko i mikrorazini odnosno veći grad – manji grad. U Americi ovisi o veličini grada, u velikim gradovima muški plesači su cijenjeni i definitivno postoji kultura poštivanja, divljenja i respektabilnost. U manjim gradovima već muški plesači su rijetkost i ne traže se niti se muškarci zanimaju za ples. Kako Amerikanaca ima više nego nas, i plesači su brojniji. Ponekad imam osjećaj da se svi muški plesači sliju u New York i kad sam došao najviše me je iznenadilo koliko muških plesača ima. Konkurencija je zaista jaka! U Hrvatskoj je to nezamislivo toliko zanimanje za ples, uglavnom sam ovdje bio jedini muški plesač. Kod nas se djecu, a pogotovo dječake, ne potiče da se bave plesom. Čak bih rekao da kod nas postoji stigmatizacija muških plesača, ismijavanje, dok su u Rusiji, primjerice, muški plesači nacionalne ikone, atlete i zvijezde usporedivo s kultom sportaša u Hrvatskoj.“
Učenjem i nadahnućem do savršenog pokreta / Osobna dokumentacija Tomislava Nevistića
Nova
predstava: Lovac u žitu
Tomislav Nevistić nastavlja plesati u Freedom ≠ Britney i već je u
pripremama za novu predstavu nadahnutu romanom Lovac u žitu, koja bi premijerno
trebala biti izvedena početkom prosinca. Cijelonoćni program bit će ispunjen
solima i duetima na temelju Holdenove vizije lovca. Želja mu je da i pleše, a volio
bi također održavati plesne radionice u Americi, ali i u Hrvatskoj šireći
znanje i svijest o pokretu i plesu. Do toga je dovršetak snimanja novoga plesnog
filma On the Egdje of Fame, koji bi trebao imati premijeru također u prosincu.
Umijeće i znanje prenijeti mlađima / Osobna dokumentacija Tomislava Nevistića
Turneje i radionice o plesnom pokretu i po školama?
Tomislavu se dopada filmski način rada koji je upoznao zahvaljujući pandemiji, čak ga doživljava puno intimnijim u pričanju priče, ali, dodaje, nastup pred živom publikom je nezamjenjiv. To je trenutak izmjene energije i širenje poruke koja ima najveći odaziv jer je uživo, niste limitirani ekranom i tehničkim ograničenjima, ali film, naravno, može vidjeti više ljudi. Želi se izražavati u oba medija i kombinacijom. Drago mu je da se plesna i kazališna scena napokon otvorila i da se sve polako vraća u normalu. Također Ziel dance Theatre priprema novu turneju gdje će se održavati radionice i odlasci u škole da bi se djeci približio ples u svrhu promicanja umjetnosti i uopće svijest o izražavanju kroz pokret tijela.
U okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika i uz potporu Ministarstva vanjskih i europskih poslova te Veleposlanstva Republike Hrvatske u Crnoj Gori, u toj su zemlji od 20. do 24. rujna gostovale književnice Željka Lovrenčić i Božica Brkan. One su s crnogorskim književnikom Božidarom Proročićem te s profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem predstavile panoramu suvremenoga hrvatskog pjesništva Razlog za pjesmu i panoramu suvremenoga crnogorskog pjesništva Odlazak u stihove koje su priredili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. U utorak 21. rujna u 18 sati u Narodnoj biblioteci i čitaonici „Njegoš“ na Cetinju, održan je Razgovor s književnicama. Moderator razgovora bio je Božidar Proročić, a Željka Lovrenčić i Božica Brkan odgovarale su na pitanja vezana uz njihov život i književno djelovanje. Uz ravnateljicu Knjižnice Irenu Nenadović, na predstavljanju hrvatskih autorica među mnogobrojnom publikom bili su i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Nj. E. Veselko Grubišić, svjetski poznati šahist i bivši ministar sporta velemajstor Božidar Ivanović Bonja, književnik i publicist Boro Cimeša, članica Savjeta knjižnice Olivera Martinović te drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori gđa Iva Ivanić-Pavković. U srijedu 22. rujna naše su književnice posjetile Njegošev mauzolej na Lovćenu, a u 18 sati održano je predstavljanje spomenutih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore „Đurđe Crnojević“. Predstavili su ih Željka Lovrenčić, Božidar Proročić i Veljko Đukanović, a Božica Brkan je čitala svoje stihove. Među pročitanim pjesmama bile su i „Haljina za snove“, nagrađena na festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ te „Vermut“ koji je oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, uglavnom onih koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar. U četvrtak 23. rujna u 19 sati, Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je predstavljanje knjiga u Hrvatskoj knjižnici „Ljudevit Gaj“ u Domu kulture „Josip Marković“ u Donjoj Lastvi, Tivat. Predstavljanje je moderirao Božidar Proročić, o panoramama su govorili Veljko Đukanović i Željka Lovrenčić dok je Božica Brkan čitala svoju poeziju. Među nazočnima, uz predsjednika Hrvatskoga nacionalnog vijeća gospodina Zvonimira Dekovića, bili su i generalna konzulica Generalnog konzulata RH u Kotoru gđa Jasminka Lončarević, predsjednik Hrvatske građanske inicijative Adrijan Vuksanović i predsjednica Ogranka Matice Hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček. Panorame suvremenoga hrvatskog i crnogorskog pjesništva nastale su s ciljem da se osnaži kulturno povezivanje Hrvatske i Crne Gore, zemalja koje njeguju višestoljetne kulturne i književne veze.
Kulturno
povezivanje Crne Gore i Hrvatske kroz poeziju, Predstavljena suvremena hrvatska
i crnogorska poezija i slični naslovi tek su neki iz
crnogorskih medija koji su popratili gostovanje hrvatskih književnica Željke
Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori od 20. do 24. rujna. Zbog pandemije
nekoliko puta odgađano napokon je ostvareno, u nikad i politički zanimljivijem
trenutku domaćina, sve redom u dvoranama sa sjedenjem bez razmaka i stajanjem,
punima zainteresirane publike.
Projekt
su u okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika
poduprli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH i Veleposlanstvo RH u
Crnoj Gori, a nastavak je 2020. dviju zanimljivih knjiga koje je objavio
Crnogorski kulturni forum – panorama živućih pjesnika različite dobi i poetika
sa po pet-šest pjesama autorskoga dvojca Željke Lovrenčić i Božidara Proročića.
Predstavljanje u Nacionalnoj knjižnici Crne Gore
Razgovor s književnicama u Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju. Na fotografiji: Božidar Proročić, Željka Lovrenčić, profesor književnosti Veljko Đukanović i Božica Brkan (čita stihove) / Snimila Božica Brkan
Jedna je Razlog za pjesmu (nazvana prema stihu iz pjesme Tražeći razlog za pjesmu Tomislava Milohanića Slavića) s pjesmama 40 hrvatskih pjesnika (Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Nikola Đuretić, Ernest Fišer, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Marina Kljajo-Radić, Željko Knežević, Maja Kušenić Gjerek, Mladen Machiedo, Siniša Matasović, Stijepo Mijović Kočan, Tomislav Milohanić, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Božidar Petrač, Božidar Prosenjak, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Zdravko Seleš, Mirjana Smažil Pejaković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj, Drago Štambuk, Milko Valent, Borben Vladović, Anka Žagar).
Druga je Odlazak u stihove (nazvana prema stihu iz pjesma Kad budeš sama, rode Marka Vešovića) s pjesmama 21 crnogorskog pjesnika (Sreten Perović, Jevrem Brković, Milorad Mijo Popović, Sreten Vujović, Balša Brković, Bogić Rakočević, Slobodan Vukanović, Miraš Martinović, Ljubomir Đurković, Boris Jovanović Kastel, Aleksandar Gavranić, Lena Ruth Stefanović, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Momir M. Marković, Tanja Bakić, Rebeka Čilović, Marko Vešović, Dragana Tripković, Saladin Dino Burdžović, Blagoje Vujisić). S obzirom na odjek, DHK planira iduće godine uzvratiti gostoprimstvo crnogorskim književnicima.
O
dugoj kulturnoj i suradnji dviju zemalja i naroda napisano je i u pjesničkim
panoramama, a čulo se izrijekom i uživo na trima vrlo zanimljivim a različitim
književnim večerima, na kojima su hrvatske književnice poeziju i pojedine
autore odabranim pjesmama predstavile s domaćinima B. Proročićem i profesorom
književnosti Veljkom Đukanovićem.
Dana
21. rujna u 153 godine staroj Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju
B. Proročić moderirao je Razgovor s književnicama predstavivši
stvaralaštvo i djelovanje gošći. Željka Lovrenčić govorila je o iskustvima
književne kritičarke, istraživačice i prevoditeljice te, zahvaljujući brojnim
izborima ponajprije poezije prevedenima na španjolski i predstavljanjima po
svijetu i inozemne croatice u Hrvatskoj, važne promotorice hrvatske
književnosti. Podsjetivši se kako je kao tinejdžerica svoju prvu značajnu
pjesničku nagradu još sredinom sedamdesetih dobila na Ratkovićevim večerima u
Bijelom Polju, Božica Brkan govorila je o iskustvu novinarke i blogerice te
književnice, povratku u lijepu literaturu, poeziji i prozi, primjerice romanima
Ledina i Generalov sin, Srbin a Hrvat te najnovijemu,
neobjavljenu, o zagrebačkom potresu Privremeno neuporabljivo, zatim o
jeziku kao dijelu identiteta te je, osim na standardu, pročitala i pjesmu na
materinskoj kekavici Doveka: „če bum jezik svoj odmetnula proč igda
/ če na hip / kak bum se z zemlu svoju spominala i dospomenula // gda bum
doveka vujne ležala“. Uz ravnateljicu knjižnice Irenu Nenadović i brojne druge
uglednike, predstavljanju je prisustvovao i veleposlanik Republike Hrvatske u
Crnoj Gori Veselko Grubišić sa suradnicima.
Sutradan
je uslijedio posjet Njegoševu mauzoleju na Lovćenu i predstavljanje pjesničkih
panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore Đurđe Crnojević. Istaknuvši kako
jezik i književnost obilježavaju narod i kako su oni presudni za identitet
naroda, o knjigama su ponovno govorili autori Željka Lovrenčić i Božidar
Proročić te Veljko Đukanović, a Božica Brkan čitala je svoje stihove. Među ostalim
i Haljinu za snove, nagrađenu na festivalu poezije Nagrada Vesna Parun,
te Vermut, koji je kao dio panorame dvanaest hrvatskih pjesnika na
španjolskom, također Željke Lovrenčić, oduševio publiku u Kolumbiji.
Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, mnogi koji su prethodnog dana
bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica
Lompar, ali i drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori Iva Ivanić-Pavković.
Dana
23. rujna Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je ponovno vrlo
zanimljivo predstavljanje knjiga i književnica u Hrvatskoj knjižnici Ljudevit
Gaj u Domu kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi, u Tivtu, gradu gdje su u
Crnoj Gori Hrvati najbrojniji. Pjesmom Gora s biblijskim motivom gostima
je uzvratio novinar i pjesnik Dragan Popadić: „…Al mene bole rane moje
Gore / mračne i same / u ovom čudnom vremenu / kad se i veliki plaše. / Nek
nebo pomogne / da se ne ostvare moje slutnje.“ Uz predsjednika HNV-a Zvonimira
Dekovića večeri su prisustvovali i generalna konzulica Republike Hrvatske u
Kotoru Jasminka Lončarević, zatim predsjednik Hrvatske građanske inicijative i
pjesnik Adrijan Vuksanović te predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki
kotorskoj Marija Mihaliček.
Sva sreća da je dao načiniti pingvin, da ne moram razmišljati koje je sve događaje Siniša Matasović poosmišljavao i razvija ih ne samo po Sisku i Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i širi, našom širokom provincijom. Uz Književni kompas SMŽ, tu su i Korzo slova, Književni tabure u Novskoj, Susreti pisaca za djecu i mlade, Knjiga na cesti, Piljenice: Rijeka, šuma, nebo.
Siniša Matasović upisuje dojmove s večeri za Knjižnicu i čitaonicu Kutina / Foto Miljenko BrezakSudionici, za uspomenu / Foto Miljenko Brezak
Dakako, ne stoje tu samo događaji najmlađega od devet, tek dvije godine starog Ogranka Društva hrvatskih književnika, nego i brojni drugi događaji poput Stihovnice sisačke Matice hrvatske, časopisa Riječi, književnih Kvirinovih susreta, tribina u sisačkoj knjižnici Vlado Gotovac, Županijskoga pletera – izbora najboljih amaterskih literarnih tekstova i drugih, koje lokalci financijski slučajno ili namjeno ili ne prepoznaju ili jedva prepoznaju, a u koje je također upetljan mlad i vrijedan književnik, moj kolega lavlje grive, kojega, priznajem, rado posvajam duhovnim sinom.
Sinoć smo se tako ispred spomenutoga pingvina, zahvaljujući
Sinišinoj i upornosti ravnateljice Suzane Pomper, u trećem pokušaju (ah ta
pandemija, sjećam se onoga Književnog kompasa u Glini u rujnu 2020., prije
potresa i prije lockdowna!) okupili u Knjižnici i čitaonici Kutina. Većina
nas dvadesetak čitala je i govorila, čak i pjevala svoje pjesme i prozu, a
zatim smo i razgovarali o njima i o koječemu. I ja sam imala čast među svojim ljudima
pročitati uvijek mi drage pjesme (haljina za
snove, doveka, ta moja kej pesma) i izvadak i neobjavljena potresnog
romana Privremeno neuporabljivo.
Pred svojom publikom satiru čita Katica Budić / Foto Miljenko BrezakTko će iz publike? / Foto Miljenko Brezak
Čitali su i meni dragi ljudi koji književno zorno
sazrijevaju od Siščana Sanje Domenuš, Denisa Vidovića, Ratka Bjelčića i Branka
Tompića, dakako i Siniše Matasovića, zatim i Senke Slivar, desetljeće također
nekoć Kutinjanke, te Kutinjana Katice Budić i Mladena Vojtkulaka, zatim i
nepoznatih mi Ljubica Stublije i Željke Uhitil iz Lipovljana. Da su htjele, mogle
su čitati i talentirane, ali samokritične Sanja Feltrin i Melita Lenička. A
mogla je i bez svojih Rusalki zapjevati Slavica Moslavac. Predstavile su se i
domaće spisateljice Marina Kuleš i Nataša Debeljak, kojima kao tandemu Pana
Pass poslije Želje i Istine izlazi uskoro i treća knjiga Volja,
koju će predstaviti baš u kutinskoj knjižnici. Podsjeća me to kako se sve
uvijek čini najbolje što se može zbog one moje prastare o nekoj maloj Božici
koja je možda u publici ili nikad se ne zna što koga može nadahnuti, izvući na
danje svjetlo.
Za kraj, maske su pale: Božica Brkan i Denis Vidović / Foto Miljenko BrezakMarina Kuleš i Natala Debeljak kutinski je tandem Pana Pass / Foto Miljenko Brezak
Sjajna je stvar i Sinišino nastojanje da se izbrišu formalne
granice između članova DHK i onih koji nisu članovi formalnih udruženja,
etabliranih književnih imena i onih kojima radovi još nisu ukoričeni, da
preostane prostor samo za dobru književnost. Ovom se prilikom čak za to i
svečano, elegantno odjenuo i nije ga u odličnom, baš istinskom književnom
događaju, pogotovo za manje mjesto, kao ni druge prisutne, odvratila ni omela hladna
kiša koja nas je bogovski oprala. Hvala na baš lijepoj večeri. Kamo li nas
dalje vodi Književni kompas? Sva sreća da nas još ima takvih da mu se želimo prepustiti!
I da, iako rijetki, postoje siniše.
Gošća iz Zagreba Moslavčanka Božica Brkan u dobrom društvu Siniše Matasovića / Foto Miljenko Brezak
U najnovijem Kaju, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, broj 2021./1-2, od str. 34. do str. 36. u cjelini Suvremena kajkavska književnost objavljena je pripovijetka Božice Brkan Slika: Bele rukavice (iz ciklusa Povečane slike).
Dio je to kratke kajkavske proze s 15. natječaja časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Ocjenjivačko povjerenstvo (dr. sc. Ivo Kalinski, predsjednik, i dr. sc. Božica Pažur) izabralo je radove autora u dvije skupine: u prvoj – Božice Brkan, Denisa Peričića, Željke Cvetković, Marije Drobnjak Posavec, Božene Filipan; u drugoj – Mile Mašić (najmlađe sudonice natječaja, učenice OŠ Ljudevita Gaja Grad Krapina), Žejka Bajze, Aleksandra Horvata, Katarine Zadrije i Ivana Picera.
Naslovnica
U istoj cjelini Kaj objavljuje i više tekstova
posvećenih 70. rođendanu Božice Jelušić te cjeline Semantičke korelacije,
Povijesne teme, Hrvatski književni putopis sa desetak tema te
više naslova u cjelini Osvrti, prikazi.
Naslovnica bugarsko-hrvatske antologije ljubavnih pjesama Predsjednik DHK Zlatko Krilić pozdravlja goste iz Bugarske / Foto Miljenko Brezak
U prostorijama
DHK u Zagrebu, 23. rujna 2021. uz čitanje pjesama predstavljene su dvije
antologije u izdanju Slavenske književne i umjetničke akademije iz Varne: O
– kato Otečestvo / D – kao Domovina (suvremeni slavenski pjesnici), 2020.,
i Ljubovta – solta na života/ Ljubav – sol života (bugarski i hrvatski
pjesnici), 2021.
Bugarska pjesnikinja, prevoditeljica i urednica te osnivačica Slavenske književne i umjetničke akademije Elka Njagolova s ljubavnom antologijom / Foto Miljenko BrezakPromotorice Sonja Zubović, Elka Njagolova i Enerika Bijač te glazbenici / Foto Miljenko Brezak
U antologiji Ljubovta – solta na života / Ljubav sol života(bugarski i hrvatski pjesnici) zastupljeni su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Mirko Ćurić, Lana Derkač, Tomislav Domović, Dunja Detoni Dujmić, Ernest Fišer, Maja Đerek, Božica Jelušić, Irena Matijašević, Luko Paljetak, Evelina Rudan, Davor Šalat, Andrijana Škunca, Drago Štambuk, Borben Vladović i Sonja Zubović.
B. Brkan i pjesma haljina za snove na bugarskomMuzej prekinutih veza B. Brkan na bugarskom
Antologiju su sastavile Enerika Bijač i Elka Njagolova, prijevod s hrvatskog na bugarski Elka Njagolova, a s bugarskog na hrvatski Enerika Bijač i Ivana Primorac.
Božica Brkan predstavljena je, uz biobibliografiju, pjesmama haljina za snove i muzej propalih veza na hrvatskom i bugarskom.
Dio publike s predstavljanja / Foto Miljenko Brezak
U antologiji O – kato Otečestvo/ D – kao Domovina
(Suvremeni slavenski pjesnici) zastupljeni su: Andrijana Škunca, Borben
Vladović, Davor Šalat, Darija Žilić, Diana Burazer, Enerika Bijač, Zdravko
Seleš, Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Ljerka Car Matutinović, Luko
Paljetak, Mirko Ćurić, Miro Gavran, Natalija Vorobjova Hržić, Ružica Martinović
Vlahović, Sonja Zubović, Stanko Krnjić, Stijepo Mijović Kočan i Tomislav
Domović.
