Sa svog fejsa prepisujem: AGM – 13. lipnja Matošev je rođendan. (Još jedan od mojih blizanaca!) I Imendan. Protokolarno smo A.G.M.-u položili cvijeće na grob na Mirogoju u ime Društva hrvatskih književnika kolega Đuro Vidmarović i ja prenoseći mu pozdrave iz rodnoga Tovarnika, gdje smo mu pred školom koja nosi njegovo ime vijenac položili u četvrtak 10. lipnja, na početku 5. Dana Antuna Gustava Matoša predstavnici DHK – Ogranak slavonsko-baranjski i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata te Ministarstva kulture i medija RH i Općine Tovarnik. O tome – Aktualni AGM! Ali, ne bih ja bila ja da mu mimo protokola nisam i na Štros odnijela ružu i uobičajeno se selfala. Nisam bila dovoljno hrabra da mu odozgo, s pogledom na grad, pročitam svoj prilog iz zbornika Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu… ustani matošu ili selfie na štrosu, svoju Moru, kako kolega Mirko Ćurić nazva tu moju pjesmu stvarnosnicu iz 2020.
Ovogodišnji, četverodnevni 5. Dani Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Vinkovci – Zagreb – Plavna – Beograd) zbog pandemijskih uvjeta i zemljopisno su bili nešto zgusnutiji, ali ne manje sadržajni. U Godini čitanja čitao se AGM i u hrvatskom i u vojvođanskom, srbijanskom dijelu Dana. Beogradski Matoševi dani u Zakladi Antun Gustav Matoš, slušale su se Notturno i Serenada, Utjeha kose i Djevojčici mjesto igračke, Jednoj i jedinoj i Živa smrt; o Matoševu životu s posebnim osvrtom na beogradsko razdoblje, govorio je Nebojša Prokić. Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i član DHK, govorio je o značaju Matoša za Hrvate u Republici Srbiji i zašto je baš Matoš u nazivu Zaklade u Beogradu, a razlog je, među ostalim, i Matoševo bunjevačko podrijetlo kojim se ponosio. Mladi pjesnik Darko Baštovanović predstavio je knjigu Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.), u kojoj su zastupljena i dva hrvatska pjesnika iz Srbije, uz govornika i Tomislav Žigmanov, a program je prenošen izravno i može se pogledati na Facebooku Hrvatske riječi.
Najdojmljivi je bio središnji događaj 5. Dana Antuna Gustava Matoša – Aktualni AGM. Izuzetna je bila večer u Gradskoj knjižnici Vinkovci – gdje je također nedavno Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski kao najstariji ogranak DHK obiteljžio svečano 40. obljetnicu osnutka! – na kojoj su odjednom predstavljene tri odlične i raznovrsne knjige – znanstvena, poetska i dječja – posvećene A. G. Matošu.
Zbornik Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu(DHK Osijek / Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica 2020.). uz čitanje više pjesama različitih pjesnika predstavili su urednici Mirko Ćurić iz Đakova i Katarina Čeliković iz Subotice te Božica Brkan, Vlasta Markasović i Goran Rem kao dio od 21 uvrštenih pjesnika (još: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann, Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Marinko Plazibat, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić i Tomislav Žigmanov).
Tomislav Zagoda, nagrađivani književnik za djecu, akademski slikar i znanstvenik, sam je predstavio na kraju svoju neobičnu, sjajnu slikovnicu Gustl, ilustrirana biografija Antuna Gustava Matoša (Opus Gradna, Zagreb 2021.), u kojoj, kao stripu, slikom i riječju opisuje Matošev život i najmlađima, ali i svima ostalima koji uživaju u takvu, vrlo stručnom i instruktivnom, a opet zanimljivom i duhovitom prikazu Matoševa života.
Neusporediv je sveobuhvatan, na više od 400 stranica, bijeli Matoš, knjiga Pjesme i epigrami, Matoševo pjesništvo (Matica hrvatska, Zagreb 2021., urednik Luka Šeput, izvršni urednik Luka Vukušić; Rječnik i tumač, Kazalo imena i pojmova, Kazalo pjesama i epigrama Danijel Hrgić) ) akademkinje i recentne nagrađenice Vladimirom Nazorom Dubravke Oraić Tolić, koja autorstvo, kako i naslov kazuje, dijeli sa samim pjesnikom: prvi dio knjige pripada Matošu, a drugi dio na 150 stranica Oraić Tolić je ambiciozna studija, koja bi, prema Ružici Pšihistal, opsegom i širinom zahvata u značenjske, stilske, žanrovske, kontekstualno-kulturne slojeve Matoševa pjesništva bila dostatna i za samostalnu znanstvenu monografiju.
Dr. sc. Vlasta Markasović – i sama autorica zanimljive knjige Sonetist Antun Gustan Matoš (DHK / ZZKH, Osijek / Subotica 2019.) – i dr. sc. Goran Rem s po mnogima s najupućenijom matošologinjom izuzetno zanimljiv razgovor vodili su posredstvom Zooma. O tome kako je na jasan i zanimljiv način uspjela predočiti sve vrijednosti i aktualnosti Matoševa pjesničkog opusa, koji opisuje najvrjednijim dostignućima u hrvatskome pjesničkome panteonu uopće. Klasik hrvatske moderne književnosti ostavio ga je u manje od desetljeća, a knjiga ga donosi kroz četiri cjeline. Prva sadržava 39 pjesama iz zbirke koju je 1911., četiri godine prije smrti, predao za tisak Društvu hrvatskih književnika, a objavljena je 1923., devet godina nakon smrti u izdanju Narodne knjižnice kao peti svezak edicije Naši pjesnici. U drugoj cjelini Matoševe su pjesme objavljene izvan zbirke za njegova života od 1900. do 1914., u trećoj su cjelini pjesme objavljene poslije njegove smrti, a u četvrtoj epigrami. Svaku pjesmu prati bibliografska bilješka o vremenu i mjestu objavljivanja, manje poznate ili nejasne riječi, imena i pojmovi. Uz drugo, slijede i prilozi o važnijim izdanjima Matoševih pjesama.
U razgovoru su se dotakli ideje cjelovitosti i cjelokupnosti kao ključne odrednice knjige, koja korespondira s važnim konceptualnim ishodištem Matoševe ideje umjetnosti, na koje je upozorila Dubravka Oraić Tolić kada je prije nekoliko godina (2017) predstavljala prvo samostalno izdanje More u DHK kazavši kako je ona za Matoša „Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice njegova života i djela“. Ideju apsolutnoga ili sveukupnoga umjetničkoga djela više je od intermedijalnog povezivanja različitih umjetnosti. Ona je žarišna točka europskoga modernizma. Matoševe riječi-apsoluti Ljepota, Ljubav, Duša, Hrvatska javljaju se u međusobnim prepletima i nijansama i u jednoj pjesmi, čine idealnu metafizičku mrežu njegovih estetskih univerzalija i u sudaru s empirijskom stvarnošću grade protusvjetove, koje Oraić Tolić naziva najljepšim što ih je stvorila moderna hrvatska književnost.
Govorilo se i o duhovnome ishodištu Matoševe estetike i presvlačenja u tri tipa pjesničkoga autora – poeta faber, poeta doctus, poeta ludens. Izuzetno je zanimljiva cjelina posvećena nekanonskome Matošu, pjesmama stvarnosnicama – gdje poeta ludens osobito dolazi do izražaja – stihovanima tekstovima različitih žanrovskih i tematskih značajki (prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami), koji su opravdano ostali izvan elitnoga estetskoga kanona, ali neopravdano ostali izvan znanstvene i čitateljske pozornosti. Te pjesme, tek djelomice nastale iz nužde u pjesnikovoj borbi za preživljavanje, ali njihovo epistemološko i pragmatično uporište autorica otkriva u umjetničkom aktivizmu, i imaginativnom i popularnokulturnom, a provodi se kroz pet estetskih strategija – humor, ironiju, grotesku, popularna citatnost, igre imenima, jezičnom i stilskom bogatstvu, vatrometima rima te ih oprimjeruje u pet modela pjesama – alegoriji, humoreski, rugalici, polemičkoj pjesmi, epigramu. U stvarnosnicima nalaze do stilske virtuoznosti zaigrana poetu ludens, koji najavljuje postmodernističke ludističke poetike primjerice Ivana Slamniga, ali i aktivizam stvarnosnoga pjesništva 21. stoljeća. Posljednja cjelina Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća sadržava samo jedno vrlo kratko poglavlje u kojem se vertikala pjesničke matošiane sumira u nekoliko imena – Ujević, Mihalić, Krleža, Slamnig.
Kao što su pjesme stvarnosnice enciklopedija Matoševe jezične, stilske i formalne virtuoznosti, tako je i studija o Matoševu pjesništvu enciklopedija enciklopedijskih znanja Dubravke Oraić Tolić o Matošu, hrvatskoj i europskoj kulturi moderniteta, pišući o ovoj knjizi ističe Ružica Pšihistal. Istaknuto je to i u zagrebačko-vinkovačkome online-razgovoru, a kao zanimljivost intervjuisti su istakli Matoševu koncepciju naciju: politički model (temeljen na starčevićanskoj i renanovskoj ideji nacije) te kulturni i primordijalni model odnosno ljubav prema krajoliku i jeziku. Oslikava ih i metaforički: politički je model nacije kaput, koji može obući svatko tko živi na području hrvatskoga državnog prava, poštuje institucije hrvatske države i sam u njima sudjeluje, a kulturni je model nacije košulja ispod kaputa, koju može odjenuti svatko tko dijeli tradicije, mitove, vjerovanja i vrijednosti hrvatskoga naroda. Primordijalni je model nacije vlastita koža od koje se ne možemo odijeliti.
Studiju Dubravke Oraić Tolić opisuju kao važnu i plemenitu zadaću posredovanja između Gustla i nas današnjih ili, kako kažu, presađuje ga u polje suvremene čitljivosti ne bi li u brižno pripremljenu zemljištu iznova prolistao. Bijelim Matošem, opća je ocjena, vrata u Matoševo pjesništvo širom su otvorena. Čitajući uvijek modernoga A.G.M.-a, ne mogu a da i njega ne citiram, tako suvremenoga; da se podsjete oni koji ga vole i da ga ostali, ako se i ne dokopali primjerice 20-tomnih Sabranih djela Antuna Gustava Matoša (JAZU, Liber i Mladost, 1973.) – zavole:
Nova knjiga
Neki A. G.,
teška brigo!
Izda knjigu opet.
Sad ga možeš, nadriknjigo,
Ako hoćeš – propet!
Doux pays!
Lijevo
trolist – Gercen, Dežman, Plavšić,
Desno – Šegvić, Rožić, Radići, Bazala:
Herakle, tu tvoje budže treba,
Da se čisti ova literarna štala.
Djed unuku
Mani mi se
svog idealizma,
Što ne živiš od patriotizma?
Pium desiderium
Željeznicu
dobiti će Lika,
Kad već neće imat stanovnika.
Ekspanzivnost
Stanovništvu našem naglo raste broj,
Velegrad je posto gradić Mirogoj.
20210613 – 20211109 – 20211117 – 20211203
