S Vinkom Jelić-Balta iz čazmanske književnice Slavka Kolara / Fotografija Miljenko Brezak
Uvijek lijepa atmosfera. Meni pogotovo, jer sam prva dobitnica Nagrade Slavko Kolar 2012. za kratku priču satiru Svojih tijela gospodari. Zahvaljujući trudu i ideji knjižnice, također Slavka Kolara, koju vodi Vinka Jelić-Balta. A kad je tako, onda vas to potakne da još pišete, pa i da, poput mene, budete nekoliko godina u užem izboru i da vašu priču, ako i ne objavite vlastitu zbirku, može se pročitati u nacionalnim kulturnim novinama s obrazloženje nagrade, na internetu, u županijskim novinama Bjelovarskom listu ili u knjizi poput Prvih 20 ubodasa 20 priča sa prva dva natječaja. Posljednjih godina nije za to bilo novca, ali možda o desetoj obljetnici objave zbirku barem sa svim nagrađenicima.
Finale Natječaja za najbolju kratku priču-satiru Slavko Kolar 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Ima li satira, dakle, u Hrvatskoj budućnost? Natječaja za kratku priču i knjižničnih ima od Samobora do Kaštela, zatim ima natječaja poput Večernjakove Ranka Marinkovića. Neki su tematski, neki neograničeni, neki su bogatiji nagradama, ali je čazmanski posve jedinstven – satirički. Iako je na natječaj nekad dolazilo 80-90, a sada 30-40 priča, razlikuju se temama, ali sve imaju poseban štih i dobrih priča uopće ne manjka. Mnogi tako planirajući i natječući se napabirče za vlastite knjige.
Prvonagrađenu priču-satiru Ne možeš ti to čita Tomislav Sabljić / Fotografija Miljenko Brezak
Kratka priča, rekla bih ironična ili cinična kakva jesam, nakon velike popularnosti, jer je tobože in, jer je primjerena vremenu i čitateljima koji nemaju vremena, kao da izlazi iz mode. U modi su ili osobito lagani žanrovski romani, takoreći u nastavcima. Svaki književnik koji drži do sebe ima svog kriminalističkog inspektora, Nesbø svog Harryja Holea, a naši Pavličić svog Šoštarai Tribusoni svog Banića. Ljubiće namjerno preskačem. Društvene su mreže krcate kratkom prozom, crticama ili pjesmama u prozi. O običnojpoeziji ne trebam ni govoriti. Vidi samo haiku! Preskače državne i jezične granice.
Drugonagrađenu priču Slučaj Jasenovog Luga čita autorica Renata Srečić / Fotografija Miljenko Brezak
A satira? Sama društvena stvarnost i mediji u prelijevanju su, a novine se sve trude biti poput Ferala Trubuneu, čak i ne trudeći se odvojiti normalnei satiričke stranice. Ne znaš gledaš li na TV-u informativni prime timeili Prime Time. Ne znaš je li ta produžena stvarnost za smijeh ili plač, pa te guši. Sad više nema odvajanja ni u temama ni u likovima ni u događajima. Stvarnost je satira sama. Nadam se da će nam ipak (p)ostati nešto i za književnu inspiraciju. Poput onoga mog Odojka.
Lada Žiga Španić o pjesničkoj zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.)
Naslovnica zbirke
Pjesme Božice Brkan u kajkavsko-štokavskoj zbirci Nemoj mi to govoritipokazuju vrstan spoj literature i dugogodišnjeg novinarskog iskustva. Pjesme, iako misaono kompleksne, pisane su veoma slikovito i dinamično, jer se autorica očito obraća čitateljima, a ne samoj sebi, odnosno ne kroji kompleksne verbalne križaljke koje bi poeziju autistički zatvorile u samu sebe. Tako pjesme haljina za snovei zelena dočaravaju dvije lijepe uspomene koje su se rasporile, pretvorile u krpe – u njima vidimo nestajanje ljudskih iluzija iliti prolaznosti, vidimo život koji odbacuje naše nade kao predmete u kakvoj ostavi. Motivi su u pjesmama jasni, poente dokučive, ali, unatoč tmurnom svjetonazoru, stil je neobično vedar – Božica Brkan niže metafore, lomi sintaksu, igra se riječima, ubrzava pjesmu umjesto da ju usporava i rasteže kao gumu, kao da hoće u malo vremena reći puno i to joj apsolutno uspijeva. Novinarski nerv nipošto ne znači da Božica Brkan piše pjesme „pričalice“ – to je itekako ozbiljna poezija, stilski zaigrana, zagonetna, s odličnom sintezom tuge i humora, refleksije i stilske igre. Njezine pjesme tako udovoljavaju i čitateljima zahtjevna ukusa, ali i onima izvan struke, koji će moći pratiti pjesme brza ritma i otprilike razumjeti „što je autorica htjela reći“.
S predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika: govori Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
Ova anegdotalna pjesma jasno pokazuje razigrani stil Božice Brkan i sažimlje smisao ljudskoga života – nema vremena za dugačko „međuvrijeme“ u kojem bi čovjek dugo premišljao o sebi i svijetu, jer vrijeme nemilosrdno dijeli ljude na one koji jesu i koji nisu ukorak s njime. Rotacija „čeka“ za život, valja sve na vrijeme staviti na traku i pustiti život u prvo izdanje da bi se preživjelo. Ova pjesma, naravno ne govori o tome kako valja biti površan, nego govori o spretnosti i prilagodbi današnjem vremenu u kojem postoje insajderi i autsajderi, svoj duhovnosti unatoč. Zato su pjesme Božice Brkan dinamične, pune ritma i aritmije života, u njima se „kreću“ misli i emocije, u njima se štošta iznutra „događa“, a da se pritom kreira odlična poezija koju doista može kušati svatko.
Novinarski nerv možda najbolje pokazuje pjesma „deadline“:ili dospiješ ili ne dospiješ/ na vrijeme / nositi se s vremenom ili te vrijeme gazi pregazi/ deadline / kao da pišeš članak za novine koje moraju krenuti u tisak / za prvo izdanje / rotacija čeka.“
U pjesmi Kontekstautorica pjeva: Sve se svodi na kap po kap. Na natapanje. /Maslinik. /Voćnjak. Da buja. Dok buja. / I na čovjeka. Na njegovo umijeće i sreću. / I na hlapljenje. / Hlapiš ako si hlapiv. Samo promijeniš agregatno stanje. / Iz tekućega u plinovito, iz pojilišta za ptice u oblak,/ iz voćke u čovjeka.
I ovi stihovi pokazuju autoričino carstvo igre riječima, brze okrete i preokrete smisla, ali nam je ipak jasna temeljna misao – život teče, čovjek hlapi (Hlapiš ako si hlapljiv), smisao je života preobražavanje iz jednog stanja u drugo, u čemu se vidi i eros i thanatos (život se živi, ali se i nestaje u njemu). Začudne stilske igre, a opet razumljive. Neobičan spoj dobre literature i novinarskog nerva koji pjesnikinji ne dopušta prazan hod. Umjesto naslova Nemoj mi to govoritivaljalo bi napisati: Božice, govori nam to!
Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem).
Književnica Ljerka Car Matutinović neumorna je i stroga kritičarka / Fotografija Miljenko Brezak
Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu).
Naslovnica Vijenca broj 671.
Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“
Stranica Vijenca s kritikom
Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga).
Naslovnica zbirke
I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak.
Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti.
Već se tjednima učitelji, nastavnici i profesori štrajkom bore za financijsko, zapravo za društveno priznanje. Ne samo prigodno, prisjećam se svojih učitelja, iz prvoga razreda Ljubice Mindoljević iz Novoselca; svoje nastavnice hrvatskoga i razrednice Vere Vuković, kojoj nije bilo teško da me kao maloga talentiranog literata vodi čak u Zagreb i u Beograd, i njezinih kolega iz kriške osnovne škole; zatim profesora iz povijesti, latinskoga i polovice drugih predmeta Dinka Ivovića iz kriške gimnazije; pa profesore Solara i ekipe s Filozofije i Političkih; i baš doslovce plačem čitajući dnevnik iz devedesetih svog profesora s polonistike Zdravka Malića. U Noć bez sna piše i o sirotinji koja ti, uz drugo, racionira i potrošnju intelektualnih nužnosti: knjiga, časopisa, novina, putovanja…
A onda gledam u nedjelju na varaždinskotopličkoj 27. Kajkavijadi kako voditeljica Marica Kukor srčano i pedagoški vješto vodi ansambl Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ i isto tako pomladak Amaterskog Kazališta Josip Badalić Križ. Pa sam se sjetila kako smo je, prema ideji Ivane Posavec Krivec, predlagali za općinsko priznanje uz Dan općine. Ne znam tko ga je sve dobio, ali ona nije. Ona će ionako predano raditi. Ne da mi vrag mira, pa istražujem kako u prijedlogu stoji:
U znak javnog priznanja za dugogodišnji predani rad s djecom, razvoj kazališnog amaterizma i očuvanje antifašističkih, demokratskih i humanističkih vrijednosti, te osobni doprinos razvitku mjesne samouprave, Općine Križ i društva u cjelini.
Marica Kukor sa svojim mladim glumcima uoči nastupa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama / Fotografija: Miljenko Brezak
Iako smo obje rođene u našemu selu Okešincu, nismo se u djetinjstvu mnogo družile, jer je dvije godine starija. (Više sam se družila, primjerice, s dvojicom njezinih djedova, dedom Kopunom i dedom Mikcom!) Ja sam daleko, a Marica je već u drugom mandatu predsjednice Vijeća mjesnog odbora. Dotud je stigla radeći i na Okešinečkom fašenjku, u seoskog dobrovoljnom vatrogasnom društvu itd. Vrativši se u mirovinu doma 2009. uključuje se u udruge, ponajprije koje rade s djecom, a gdje itekako dobro dolazi njezino znanje i iskustvo odgajateljice. Godine 1969. upisuje zagrebačku srednju Školu za odgajatelje (današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog), 1973. nastavlja školovanje na Višoj pedagoškoj školi u Petrinji i zapošljava se se u Dječjem vrtiću Sisak. U tome gradu zasniva i obitelj, a u ratnim godinama osniva i vodi humanitarnu udrugu koja djeci branitelja, prognanika i izbjeglica omogućuje različite oblike neposredne pomoći i skrbi.
Na poziv kriškoga kulturnog spiritusa movensaVladimira Gajskog 2000. pokreće dječju scenu u kriškom amaterskom kazalištu i uz njegovo mentorstvo priprema prve dječje scenske prikaze, a kasnije samostalno i ozbiljne kazališne komade. I sama je odigrala 20-tak uloga uporno nastavljajući se educirati i od 2012. prošla je nekoliko radionica za voditelje amaterskih dramskih kazališta. U Amaterskom kazalištu Josip Badalić samostalno je postavila i režirala 28 igrokaza i dramskih komada, koji su odigrani više od 100 puta. Sudjelovala je na brojnim smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije i dječjih kazališta Hrvatske. Ansambl je odradio 25 gostovanja. Gotovo 20 godina vodila je i kazališnu etno zbirke.
Zanimljivo je i da prva ideja o iskapanju na sadašnjemu vrijednom Arheološkom nalazištu Sipčinau Okešincu potekla upravo od Okešinčana iz fašničke povorke 2007., kada su mačkare općinskoj vlasti donijele suvenir– kamen i ciglu sa Sipčine. Uz Selfie na kipec, Žabari jel žabe nakolec, Fašejnek, Gretine jarganez Križa, Sipčina je jedan od mojih kekavskih baštinskih igrokaza napisan upravo za Maričine mlade glumce.
S jednog od predstavljanja u ulozi pečenjara palačinki na Kriškim oblizekima, koje od 1994. humanitarno organizira DND Vladimir Nazor Križ / Fotografija Miljenko Brezak
Marica Kukor je od 1998. godine vrlo aktivna i u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. Uza sve drugo koordinira dječja gostovanja i javne nastupe oplemenjujući praktično ideju Male škole kekavice, nestojeći sačuvati taj kajkavski idiom od nestanka. Uz drugo i nastupima na Kajkavijadi, na koju Topličani pozivaju dječake i djevojčice svih uzrasta i kreativnog izričaja iz svih kajkavskih županija. Teško je postaviti igrokaz kada većina djece tek za svoju glumu možda prvi put upoznaje izvorni zavičajni govor, uglavnom neistražen i nezabilježen.
Dakako da sam ponosna što imam u tome svoje prste, tekstove, knjige, sve do rječnika. Kao izvorna govornica Marica Kukor itekako pridonosi stručnom usvajanju baštine, modernom spoju povijesti, tradicije i znamenitosti kriškog kraja, ali i igre i kreativnosti. Mali su Križani svoj kraj i cijelu Moslavinu predstavljali po cijeloj Hrvatskoj od Varaždinskih Toplica, Čazme i Krapine do Poreča, Vinkovaca, Šibenika… A gostovali su i u emisijama HTV-a, Hrvatskoga Radija i Obiteljskog radija Ivanić grad, NET TV itd.
Na dječjoj glumačkoj turneji nikad dosta druženja i veselja / Fotografija Miljenko BrezakMladim glumcima uvijek pri ruci i pratnja
U malome mjestu poput Križa s okolicom, gdje se djeca nemaju mnogo prilika učiti kreativnom izražavanju u slobodnom vremenu ili pak učiti kako scenski osmišljavati i kreirati, pedagoški i volonterski rad i doprinos tete Marice Kukor je neprocjenjiv. Treba se izboriti s mnogim drugim modernim, čak manje zahtjevnim konzumerističkim izazovima, sve do buljenja u ekran televizora ili računala, tableta… Priliku da razvijaju svoj talent, ili da se samo druže i glume u seoskim domovima, sakupljajući pljesak zadovoljne publike za djecu je iznimno važan, oni grade samopouzdanje, stvaraju jaku osobnost i gube strah od javnih nastupa. Sad već brojne naraštaje teta Marica naučila je samodisciplini i koncentraciji, usadila im radne navike i ustrajnost te im prije svega postala dobra prijateljica. Nema ljepšeg, nego odlazak na gostovanje, kada se autobusom ili kombijem ori pjesma i smijeh. Hvala neumornoj teti Marici!
Pomislih: što li je mom imenjaku i kolegi književniku Bagoli bilo da je odlučio napisati Hitac u potiljak (Alfa, biblioteka Duh vremena), knjigu o, kako joj podnaslov kaže, životu, djelovanju i tragičnoj smrti prof. dr. sc. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj? Božidara Brezinščaka Bagolu očito se duboko dojmio HTV-ov dokumentarac Jurak– Cijena istinescenaristice i redateljice Lade Džidić Barić (moje kolegice sa zagrebačke Filozofije,) i Tihomira Ponoša (moga kolege novinara, inače i povjesničara). Vidio ga je 19. ožujka 2018. i odlučio napisati knjigu o sjajnom čovjeku s kojim dijeli zavičaj Hum na Sutli. A nije lako krenuti 74 godine poslije smrti o kojoj se dugo nije smjelo ni govoriti.
Božidar Brezinščak Bagola na predstavljanju knjige Pridošlice Lojzeta Kovačiča, koju je preveo / Fotografija Miljenko Brezak
Bila sam radoznala, očekivala sam ili životopis s fotografijama i drugim dokumentima, ilustracijama ili romansiranu biografiju (poput one o arhitektu Viktoru Kovačiću), nikako tvrdu literarnu patologijuslučaja osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj. Autor, uostalom, ne bez razloga, kao dokaz medicinske i znanstvene temeljitosti, rabi i patološka izvješća svog junaka, a to nije lako štivo.
Naslovnica najnovije knjige Božidara Brezinščaka Bagole
Djelo je ne samo biografija nego i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka, piše jedan od recenzenata prof. dr. sc. Željko Grabarević. Ili dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku. Praunuk Jurakov Hrvoje Peršić piše kako u 23 godine od svoga djeda, Ljudevitova sina prim. dr. Hermana Juraka nije uspio čuti ni riječ o svom pradjedu, koji je rehabilitiran 1991. te se otad, primjerice, svake godine održava međunarodni simpozij komparativne patologije (humane i animalne), na kojem se znanstvenicima-istraživačima dodjeljuje nagrada Ljudevit Jurak; na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljena mu je bista; Zavod za patologiju i citologiju Kliničkoga bolničkog centra Sestre Milosrdnice u Zagrebu nazvan je Jurakovim imenom itd.
Ne jednom sam odustajala od čitanja da bih je na kraju tih 170 stranica progutala. Za temu sam duboko motivirana: 15. srpnja 1943. u ukrajinskoj Vinici ugledni je zagrebački patolog prof. dr. sc. Ljudevit Jurak sa još deset članova Međunarodnog povjerenstva sudskih medicinara svjedočio iskapanju više od tisuću žrtava sovjetske likvidacije poslije Wermachtova otkrića masovnih grobnica. Kao što je njegov kolega prof. dr. Eduard Miloslavić svjedočio iskapanju likvidiranih poljskih oficira u Katynskoj šumi odnosno na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. O tome sam ubojstvu 22.000 Poljaka, poljske vojne i intelektualne elite, kao polonistica slušala ispod glasa, potajice obilazeći varšavska groblja od sredine sedamdesetih i napokon višekratno gledajući Wajdyn film Katyniz 2007. (Uz to su Poljaci imali nacionalnu tragediju kada se srušio avion kojim je državni vrh letio na komemoraciju.)
Posveta: imenjaci Brezinščak Bagola i Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Miloslavić je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata odselio, a prof. Jurak ostao u svome Zagrebu i kad je nova vlast 1945., još duboko sljubljena sa Staljinom i Sovjetima, od njega zahtijevala da zaniječe vlastiti potpis na patološkom izvještaju o likvidacijama, rekao je da ono što on jednom potpiše, potpisao je, te da istinu ne može promijeniti i – zaglavio je. Poput žrtava, tihih svjedoka, silent witness,čiju je istinu branio pomnom stručnom patološkom analizom i ljudskom čašću, ustrijeljen je hicem u glavu. Dodatno ga je, naime, teretio i članak u endehazeovskom Hrvatskom narodu koji je o slučaju napisao po povratku. Rođen je 1881. a ubijen 1945.
Božidar Brezinščak Bagola ovom me je knjigom zainteresirao da poslije pjesama i prijevoda – prevodi sa slovenskoga, njemačkog i esperanta – prionem čitanju njegove opsežne autobiografije.
Što kraća, biografija to točnija. Ne znam kad sam to naučila, ali istina je. Valjda da, kad je već napisana, bude i pročitana. Obično vrlo ciljano, znam iz vlastita iskustva, jer ako imate stvarno materijala i za više biografija, da ne kažem života, samo nepotrebno nervirate. Neke. Osobito one što misle kako u šumi podataka napisanih onako kako se biografije danas pišu neće biti ni primijećena duga priča kratkog sadržaja. Imam dvije šprance biografija: jednu koja se više nikako ne može skratiti i sa svim bitnom podacima.
Slično mene nerviraju ovi odozgo što neprestano komuniciraju, a da obično ni sami ne znaju više što ni o čemu, sve misleći kako im je glavna javna dužnost mišljenje o svemu, izjava zapravo, makar samo da je, danas ovako a sutra onako i ne shvaćajući kad su i sami, kako to predsjednik Vlade baš reče, ovih dana previše konzumirani. Aj, aj, aj! Ekspert danas za ovo, sutra postaje ekspert za ono, sad pri Vladi, a onda u Vladi ili bogtepitajgdje. Baš me to svrbi uz rub štrajka učitelja: danas predaješ matematiku, a sutra hrvatski?! Trebaš baš biti ekspert da to shvatiš.
Sačuvala sam kako je početkom listopada za Poglede Novoga lista Zlatko Mateša kao predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora i bivši premijer o negativnoj selekciji političara lijepo rekao: Možda sam stvarno prestar, ili ne razumijem više ništa, ali uvijek je postojao sustav stjecanja znanja. Nije sve u formalnom obrazovanju. Morate nešto proći. Mi smo devalvirali stručnost. To da nismo sposobni napraviti nacionalni koncenzus oko stvari najbitnijih za razvoj ove zemlje, to je ogroman problem.
Ni tjedan kasnije Andrija Hebrang,veteran starog, tvrdog HDZ-a, političar lagano izumrle desne frakcije stranke, koji je znao šokirati radikalnim izjavama, progovorio je iz dubine penzionerske fotelje, kako ga je predstavio 24Express, za koji u intervjuu govori ikako ne može ministarska funkcija biti prva ili druga u profesionalnim razvoju čovjeka. To mora biti vrhunac njegove karijere. Ne može ministar biti netko tko se nije barem 20 godina znojio na svom radnom mjestu. Bez takvog iskustva ne možete odlučivati i kreirati svoj resor.
Valjda se to i ne traži, odlučivanje i kreiranje. Dostaje samo slušanje i izvršavanje? Uspoređuje Hebrang prvoga hrvatskog predsjednika i aktuanoga predsjednika Vlade, pa, uz drugo, govori o tome kako je Tuđman za različita mjesta tražio više prijedloga ali da ima barem tri stranice životopisa. Čak tri? Ma što kažeš!? Ma što inače mislila o nabrojenoj gospodi, napokon se u nečemu slažemo. Sve mi se čini da bi današnji prijedlozi, a bili ne bili na mjestu, ljudi su ionako već na nekakvim svojim mjestima, te bi tri stranice mogli postići tek povećim povećanjem – fonta! Valjda ima i takva špranca. Kad sam se daaaaavno zgrozila čuvši da jedan vrlo poduzetan i uspješan i tada vrlo mlad stručnjak uopće razmišlja biti kandidatom za ministra u jednoj od naših vlada – što će mu to? – njegov brat, neusporedivo manje sposoban, ali na mnogo višem mjestu, reče mi: Pa ne može falit u biografiji!
Društvo Naša djeca Vladimir Nazor Križa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicamau nedjelju 17. studenoga 2019. praizvelo je na zavičajnoj kekavici igrokaz Gretini jargani z KrižaBožice Brkan.
Finale izvedbe s ekoporukama i djeci i odraslima / Fotografija Božica Brkan
Gretini jargani z Križa, Gretini vršnjaci iz Križa Matko Kepe, Borna Živković, Zara i Erika Broz, Nikka Leona Rajačić, Josipa Čukelj, Lana Knok, Ana Bogdani Jana Krivec pod stručnim vodstvomMarice Kukor odlično su se snašli u aktualnom eko-aktivističkom tekstu o problemima s klimom i zagađivanjem, nadahnutom 16-godišnjom Šveđankom Gretom Thunberg i opredjeljenjem misli globalno, a djeluj lokalno. Mali Križani osvrnuli su se oko sebe i zagledali se u budući svoj ekosvijet.
Iz predstave: i kečkice poput švedske klimatske aktivistice, svoje vršnjakinje / Fotografija Božica BrkanRazvrstavajte i reciklirajte smeće, jedna je od poruka Gretinih jargana z Križa / Fotografija Božica BrkanOdlični mladi kriški glumci vježbaju pod vodstvom pedagoginje Marice Kukor/ Fotografija Božica Brkan
27. Kajkavijada zbog obnove hotela ove je godine održana u kino dvorani Ljubelj, a organizator DND Varaždinske Toplice ugostilo je dječake i djevojčice iz sedam kajkavskih županija samo na poziv; u subotu mlađima, a u nedjelju starijima.
Glumci, voditelji i pratnja uzbuđeni prije nastupa u Varaždinskim Toplicama / Fotografija Miljenko Brezak
Križani su u Varaždinskim Toplicama gostovali 17. godinu za redom, peti put glumeći u igrokazu napisanome posebno za njih u okviru projekta Mala škola kekavice. Na 26. Kajkavijadi izveden je Fašejnek, na 25. Kajkavijadi Sipčina , Na 24. Kajkavijadi Žabari jel žabe na kolec a na 23. Kajkavijadi Selfie na kipec. Dio tih izvedbi Križane je odveo i na nacionalne smotre. Prije toga na Kajkavijadi su izvodili kekavske pjesme B. Brkan. Ove su godine na sebi primjeren način srčano čuvali i svoju zavičajnu kekavicu i okoliš.
Poput nastupa na pozornici Kajkavijade, tradicijom je u Varaždinskim Toplicama mladim glumcima postao i posjet stastičarnici Nympha, zaslužili su da se oslade! / Fotografija Miljenko Brezak
Sako malo me neko pita kej bi ja štel biti gda zrastem. Se me od toga se glava boli. A kej bi ja štel biti? Ni sam se nemrem zmisliti. Nemrem reči da bi bil vatrogasec kej sem štel biti gda još ni v školu nes hodil. Pri nas su si v DVD-ju. Smejali bi mi se. A smejali bi mi se još više da velim kak bi bil astronaut, svemirec jel tak nekej. Bole bi razmeli da velim da bi bil novi James Bond, Luka Modrić jel Ronaldo jel tako neko. Bilo kej, samo nek bi me poznali kam bi god došel. Štel bi odnekud spuknuti puno penez da bi mogel biti kej god bi si štel zebrati. Če i mlatiti praznu slamu. Jel se sako malo mejnati. Kej se bole splati. Če tržiti luft. Kej bi mi falelo? Moj mi stari stalno govori: dej se, sino, vuči, dej se vuči da se neš, sinek, mučil kak se ja mučim. Nejdem des ni v školu. Babica mi je jako dobra, se mi prepušča i napisala bu v školu da sem betežen.
I tak si Ležim, noge v zrak držim i gledim te influencere, utjecajnike kej jim veliju. Ne znaš ni zakej, a gda si to glediju kej oni govoriju, prectavlaju, lajkaju, šeraju. A doma samo brojiju peneze i zmišlavaju kej buju dale delali i komu buju više penez zeli. Samo nek mi bedaki denemo dost lajkov. Pak ne to najtežeše na svetu. Kej su oni bolši od mene? Nes ni ja najbedasteši. Če raneše počnem, bole bum prešel. A i onak se si očeju z menu za selfie slikati.
Pak valda znam pripovedati. Razrednica ionak malo-malo zove moje v školu da preveč klafram, da ometam nastavu. Dala bi ona meni i slobodno. Al jeno je nasmejavati razred, a drugo celi svet!? Ni vic kej bi se si smejali ne bi mogel zebrati! A i kej bi ja takvoga mogel pripovedati da bi to gledelo i sto, petsko, dve ilade, a kamoli milijon lude? Če bi pripovedal kak doma, te moj kajkavski, pa moglo bi gledeti moje selo, morti još dva, tri, četiri sela z koje deca ideju v moju školu. Morti još koji kajkavec. Morti još koje mesto, čak i Zagreb. Morti bi mogel na štokavskomu, hrvatskomu standardu? Nebu niš brez engleskoga. To ti je modern language, veli nam profesor. Saxson Genitiv i nepravilni glagoli jako su me zdrmali. Moral bi se malo bole toga global languagenavčiti. Kak mi stari dela v Münchenu, idem i ja na nemački da i ja morem iti v Nemačku, za Gastarbeitera. Neče mi se ni to.
Viš, o tomu bi mogel pripovedati. Kak kulko jezikov govoriš, tulko ludi vrediš. To je baš škola za život. Pogleč ove kej deliju mudrosti kojekakve. Casanova! I mene cure lepo glediju. Morti bi mogel snimiti kak se v pet korakov dojti k cure. Ne bi znal povedati, još nes to zatrebal. Nekak cure mene same lepo glediju. Stalno mi nekej zimaju, pikaju me z olovku, tučeju z pernicu po glave i još veliju kak je to lubav. Joj, vidim ja mam kak to grdo boli. Niš mi se to ne dopada. Babica mi veli naj se mijem, počešem, lepo oblečem da bum lepši, nejni lepi nučec. Ni v deset korakov nemrem to ni povedati. V pet korakov baš nikak, morti kak da staromu jel profe z hrvackoga dignem tlak, v pet korakov. A če baš oču, morem to i v jenem, najviše v dva koraka. Na primer, gda v travu jel v blato zašlajfam nove lače kej mi je jotec donesel, gda tenesicam mam na nogometu otrgnem džon, gda dojdem domom z škole i ne preslečem mam majicu neg ju mam zaflekam z kečapom jel još gorše mam vuzput z kopinami jel malinami. Babica mi veli: baš znaš zebrati z čem buš se zaflekal. Mogel bi si mam najti i sponzora: Ariel, Ornel, Persil, Faks…
Pogleč ove kak peče palačinke. To bi i ja znal. Naša tavica doma puno je vekša, a palačinke znam v luftu prevračati. Mogel bi si najti sponzora za namaze. Mene su si dobri. Kulko jem, još imam manekensku liniju. Babica mi veli: jedi, sino, jedi, kej očeš da ti skuvam? Mogli bi zajeno babica i ja kuhati. Ne, ne, još bi bole bilo da snimimo babičine lekarije. Mogli bi se ona i ja spominati kak si ona, gda ju reuma v kolenu prime, zaveže zelov list i kak to brzo prejde. Videl sem i da si naredi oblog od friškoga sira. A mene, gda imam vručinu, ruke mi poveže s svinskum mastju i z frbantom. Živa enciklopedija je moja babica. Kakvi bi ona i ja bili influenceri! Samo, da je tak nekej povem, bi me pitala: kej si, sino, pobedastel? Kak to misliš? Ne to samo tak. Najprije si motiku najdi, dobru motiku. Bez motike se, milek moj, veli mi, neš puno kruva najel. Ti bi kruva nad pogaču, z dalkoga se vidi, a samo se zrno po zrno, kej god delal, dojde do pogače. Če niš ne poseješ, kej buš žel? Knige se ti lepo vjemi jel toga vraga kej mu tablet veliš.
Gledim ja, gledim, cure se slikaju kak si ličiju joči, nes ni znal da ima tulko te šminki, a bome i sponzorov. Jena se oblači, prenavla, jena riše, jen dečko tanca, jen igra v bogtepitaj kulko štrumentov, a jen i popeva. Nemrem ni to, mene vučitelka veli da zavijam kej vuk, da bole da šutim. V jenom koraku tlak je skoči od moje pesme. Morti bi mogel nekej za matematiku. To već one Milun dela. Ne ni loš. To ja lajkam. To mi ide.To mi ne dugočasno! Sakomu nekaj ne dugočasno. Mogel bi si nekakvoga robota zmisliti. Robota kej bi mesto mene šale zvadžal, popeval, igral v kojekakve štrumente, se od bajsa do harfe. I kej bi, po babičinomu, če bi baš trebalo, i sejal i žel i kruv mesil. I palačinke pekel. To bi i ja lajkal i šeral. A morti bi još, mi se vidi, dospel i v školu, makar na matematiku i na fiziku. Da sem ja moja babica, bi si i tak rekel kak trebam sejeno još puno žgancov pojesti. I naj se primem knige jel toga vraga kej mu tablet velim.
20191013 – 20191015 – 20191017
*Nema mnogo djeci, osobito uzrasta starijih osnovaca, tekstova primjerenih za izvedbu na pozornici. Pogotovo dijalektalnih. Kada su potrošili sve pjesme iz mojih kajkavskih zbirki, stjecajem prilika kriškoj sam djeci za nastupe na Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama te za Malu školu kekavice pisala kratke igrokaze na zajedničkoj nam zavičajnoj kekavici (Selfie na kipec, Žabari jel žabe na kolec, Fašejnek, Sipčina, Gretini jargani z Križa) i s bliskim im temama, aktualnim a baštinskim. Tako je, praktično, nadam se na obostrano veselje, nastao i ovaj kajkavski monolog.
Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!
Slavica Moslavac s jednoga od baštinskih predavanja u Kloštar Ivaniću, na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, književne, u listopadu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.
Iz kataloga: dio tekstova B. BrkanIz kataloga: naslovnice baštinskih knjiga B. Brkan
Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice Brkani Života večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).
U Kloštru Ivaniću na 2. Susretu crvene i bijele književne Moslavine, 25. listopada 2019. promovirana je nova zbirka poezije Božice Brkan. Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božice Brkan napisala je:
Božica uporno i uspješno ide dalje sa svojim ženskim viđenjem i pristupom životnim temama. Do sada je obuhvatila u romanima, pripovijetkama i pjesmama velik dio svojega života, života svoje obitelji, svojega sela, svoje Moslavine i svojega Zagreba. Težište je, prirodno, stavljeno na život žene; njezin, njezine majke, tete, bake jedne i druge i prembabe koja je otišla tam negde pri vragu, u Ameriku. Tu su i druge žene koje pronalazimo po stihovima, kao i u njezinim prethodnim knjigama. A piše se i iz njihove perspektive. Perspektive koju imaju žene. Ovaj način pristupa temama i način pisanja odavno se naziva ženskim pismom. U prošlom stoljeću to je pismo značilo eksperiment, igranje tehnikama pisanja, čak vratolomijama. Božica tu i tamo poskoči, preskoči iz svoje kekavštine i u pjesme ugradi moderni urbani izraz, „umreži“ (izraz koji sama koristi u zbirci pripovijedaka na standardnom jeziku UMREŽENA) sebe i njega u kontekst. Jer, ona je žena umreženog vremena i interneta. I to pokazuje i u ovim pjesmama. Veoma je zanimljivo pratiti kako ona to s lakoćom radi.
U proznom uvodu u zbirku piše da je ovo samokritika naživo … i napismeno, da je ona oproštaj i opraštanje. S majkom.
Vrijedi vidjeti njezine riječi iz toga uvodnog dijela:
„Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavičajni kekavski govor.“
„Bilježila sam, bilježila i tako su nastali tekstovi, pa i ova knjiga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim.“
Zapravo, odavno su nam rekli uvaženi mislioci da svaka umjetnost nastaje potaknuta bolom. I najbolje je da to prihvatimo i priznamo.
„… koliko smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale (smo) bliskije, moja majka i ja. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti (naj). O tome govori ova knjiga.“
„Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka – roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim fazama, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi.“
„… ove moje pjesme su samo nastavak/nastavljanje našega razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti … tj. pisati, pisati…“
I sad moramo biti svjesni da se taj razgovor nastavlja u ovim pjesmama i kad majke više nema. U ovom njezinom predgovoru, i iznad njega, lebdi jedna sasvim svoja velika pjesma koja se ne vidi, koja se samo osjeća. I sada se dalje u pjesmama zna, kao što se je i prije znalo, što bi koja kojoj rekla.
Pjesme su u ovoj zbirci i štokavske i kekavske, kakav je zapravo i autoričin život. Gdje joj zatreba, u istoj pjesmi izmiješa narječja. Onda, kad joj zatrebaju oba. Kekavskim izgovara ono što se ne bi tako bogato moglo izreći u standardu. Činjenica je da narječja obogaćuju jezik. Pa tako na kekavštini govori ono što ne bi bilo tako suptilno, lijepo, umilno, čak kada se nalazi i u nekoj laganoj psovci.
Božica u ovoj zbirci ima i modernih tema, s modernim ritmom stiha (što često pod modernim podrazumijeva i namjerni nedostatk ritma). Tako se ona u pjesmi REBRA, čiji je naslov dvosmislen – igra riječima i mislima, iako joj nije do igre. Pa nas vara rebrima čokolade i rebarcima na koja se ide u restoran. Bitno je i tko će ju na njih pozvati. U pozivu na rebarca, kaže, vidi se i ljubav. Pjesnikinja nas time malo izvoza i kroz stihove i kroz život. Tko to nebi htio. Ovaj će postupak tu i tamo ponovo koristiti i time pridonijeti raznolikost, i to ne samo tema i književnih postupaka, nego i našem doživljaju. Jer čitatelj traži ugodu, ali i razonodu. U pjesmi STRAH kaže doslovce samo ovo:
„daj mi moj strah / što sam ja bez svoga straha“
To kaže kao naredbu i kao zaključak. I ne treba nam obrazloženje.
U pjesmi NAJ KVARITI ZABAVU LUDEM nailazimo na puno rijetkih, mnogima zaboravljenih riječi i konstrukcija iz svakodnevnog govorenja. Govori o selskim veseljima, jer …. „zakej bi svet bil tekar suzna dolina/ … kej bi se čovek tomu smejal i podsmejaval /… kej ludi očeju… da jim bu … ležeše /… naj … kvariti zabavu ludem … kej kakov gnus…/ Tancati se more i na pešu veru/ … do zajne pijače … se si domundžavaju ko bu platil tu zajnu ko je kulko spoplačal /… bu smeja kej i plača svim do guta…“ Sljedećih izreka ili samo sintagmi, u pjesmi koja je dobar uzorak za prikazati zbirku i u ovom smislu, sjetit ćemo se i uglavnom ih razumjeti:
„… to tebe ionak ne ni z žepa ni vžep / … ak te ko kej … pita dobro a ak te ne pita još i bole /… a kej je komu zabava naredila vrag ti po zabave /… tiraš bogme mak na konec / …smeješ se … al ne kej bi ti bilo do smeja zide više to kej cmijuganje /… moreš se i smejati kulko očeš da očeš. Svakako u ovoj pjesmi valja pokazati i autoričinu umreženot u suvremenu svakodnevicu kojoj još uvijek pripadaju i dijalekti:
„… sakojake smo račune poplačali već i z internetom … i kej se ne bi tu i tam na čiji račun i nasmejali …“
Idući polako po pjesmama nailazimo i na vlakove v Zagrep i z Zagreba, na stanice koje znače odlaske i dolaske i po koji promašaj, na Namu koja je bila svetinja za našu pa i kasnije generacije, na svečanosti kupovanja školskih knjiga u Zagrebu, sendviče od somerice na nekoj klupi sa strane, prsne karamele z pateke ili dućana sa staklenim flašama za bumbone, gledanje TV-a u zadružnom domu, kasnije po imućnijim kućama gdje smo i u mojem selu vjerojatno išli ljudima na živce. A osim najbližih od ženskoga roda, u zbirci su i tata i muž i sinek s frčkama – u mojoj Repušnici je to ženski, a u Božičinom Okešincu muški rod! – i susjeda kuma, i kondukteri, i oni ljudi po zabavama, i doktori i njegovateljice u staračkome domu, i naravno – i tako dalje. Pa zbirka živi na svim područjima čovjekove prisutnosti.
Budući da je zbirka prvenstveno o mami i za mamu, za sve riješeno i neriješeno, prema kraju idemo uz pjesmu OTPUSNO PISMO, jedno od onih opreznih, i sad već pomalo nevažnih … „iz kojega se ne vidi dijagnoza … svi peru ruke (i stvarno i u prenesenom značenju)“, a poslije treće operacije … „su ti ukrali nove šlape a poslije i um.“ Prema kraju slijedi pjesma ZA PUTOM u kojoj mama govori u autoričinoj svijesti što je već prije i zauvijek izgovorila … „nakajnam se ja / saki ali saki bogoveni dan / pem denes pem des pem / če pošla morti i prejdem / za putom sem / otkak sem došla.“ Htjeli, nehtjeli, i mi smo s njom za putom i kao da ovim riječima i nama pomaže ići. Baš zato što je ona već otišla. I tako nas ova zbirka, u kojoj imamo još puno toga iščitati, i koja je na Božičin način izrasla iz bola temeljenog istovremeno na sitnim radostima i svijesti o konačnosti, vodi pročišćenju i prihvaćanju neminovnosti života, i onoj drugoj.
