Na 16. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini 4. rujna u okviru Tjedna kajkavske kulture, uz brojne druge teme, ponovno se govorilo i o neučenju kajkavskoga u školama, čak ni u područjima gdje je on materinski jezik, dijalekt ma što. Višegodišnja nastojanja da se kajkavski nađe barem u izbornoj ili kojoj drugoj, obično sporednoj nastavi, rezultirala su rijetkim dobrim primjerima kao što je donjosutlanska kajkavska ikavica u OŠ Šenkovec, što je bio temelj da se priredi i rječnik. Dok se neki lokalni (i kajkavski) govori na uzumiranju štite kao nematerijalno kulturno dobro, postoje i negativni primjeri – spomenuta je OŠ Čučerje u Zagrebu – da se u školi djeci čak zabranjuje i čavranjenje na odmoru na kajkavskome!?

Uz svoj 70. rođendan i predstavljanje 5. knjige radova sa toga znanstvenog skupa, kajkavolog prof. dr. sc. Alojz Jembrih iskoristio je priliku da progovri o kajkavskom jeziku danas, položaj, status kojega je, po mnogima, teži negoli kada je startao znanstveni skup, pa i kada se Hrvatska osamostaljivala. Potovo u ostaviranju školske kulturne reforme, možda i zato što smo mi kajkavci, kako se čulo, premalo borljivi, kuražni.

Jezična metodologija Stjepka Težaka

Jembrih je podsjetio kako je svojedobno prof. dr. sc. Stjepko Težak (1926.-2006.), uz drugo i proučavatelj ozaljskoga govora, u vezi s kajkavskim zapisao kako „osnovnoškolsku svjedodžbu učenik ne bi smio dobiti ako ne zna da već od 16. stoljeća teče rijeka koja je početkom 19. stoljeća narasla do visoko razvijenoga standarda i mogla je pod drugačjim povijsnim zvijezdama – postati književnim jezikom sviju Hrvata.”

Težak misli na kajkavski književni jezik koji je tri i pol stoljeća bio polifunkcionalni književni jezik, podsjeća Jembrih, dodajuči kako Težak kaže: „Naš učenik u školi mora steći spoznaju ne samo da je kajkavski živi izraz dijela hrvatskoga pučanstva nego i živi izvor današnjih i sutrašnjih umjetničkoj ostvaraja te da bi hrvatska kultura bez kajkavskih svojih dijelova bila krnja.”

Težak navodi kako je kajkavsko narječje kao takvo „jedno od triju naših glavnih narječja. Ali, što je možda važnije, to je i jezik na kojem je stvorena bogata kultura, bez koje bi hrvatska kulturna baština bila jako osiromašena, lišena visokih vrijednosti.” I upravo je taj jezik dobio svoje međunarodni kod, dodaje Jemrih. Na pitanje: Koje mjesto pripada kajkavsko narječje u školi? Težak odgovara: „Mjesto mu je u obveznoj nastavi, u dodatnoj nastavi, u ibornoj nastai, u izvannastavnim aktivnostima, u učeničkim listovima, časopisima i zbornicima, na školskim priredbama. U prvom redu kajkavsko narječje ulazi u područje nastavnoj predmeta – hrvatski jezik, i to u svim njegovim odsječcima: u nastavi gramatike, u nastavi književnosti, u nastavi filma i drugih medija, u nastavi pismenog i usmenog izražavanja.”

Ljevičar Kapović zastupa učenje (i) dijalekata

Zanimljivo je da je govoreći o tome standardolozi malo pozora posvećuju narječjima, kako se rijetko tko bavi kajkavizmima u standardu, prof. dr. sc. Alojz Jembrih citirao i znanstvenika mlađe generacije prof. dr. sc. Matu Kapovića s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje opću fonologiju i morfologiju, a znanstveno ga, uz drugo, zanimaju i jezična politika, sociolingvistika i dijalektologija. Član je i Odbora za dijalektologiju Razreda za filološke znanosti HAZU, a i zastupnik je u zagrebačkoj gradskoj skupštini iz redova Radničke fronte te se tuuz njega nikako ne može, kako se nerijekto čini, zanimanje za dijalekte gurnuti posve desno.

I Kapović se poziva na Težaka, a u intervjuju Predragu Darabošu za H-Alter, Udrugu za medijsku kulturu, 23. kolovoza 2017., uz drugo, kaže: „Čak i kad pišemo npr. o dijalektologiji, nemoguće je izbjeći političku realnost – postojanje nacionalnih država, etničko svrstavanje itd. – a ta stvarnost donekle utječe i na biranje onoga o čemu će se pisati.”

Intervjuist ga podsjeća kako u knjizi Čiji je jezik? otvoreno zagovara  demokratičniji odnos prema govornom jeziku i dijalektima koji se smatraju inferiornijim u odnosu na standard, zbog je čak i etiketiran kao jugonostalgičar. Pita: „Odakle takav ekstremni antagonizam prema našim narječjima koja su jednako (ako ne i više) hrvatski kao što je i štokavski standard?” Kapović kaže: „…Jezična je situacija složena i naravno da se ne poklapa s crno-bijelim nacionalističkim mitovima i imaginarnim tradicijama i narativima. Komentirajući tezu „o dugotrajnom tihom ratu akademske zajednice i stručnih skupina protiv oživljavanja narječja i lokalnih govora”, Kapović za H-Alter kaže:

Odnos prema dijalektima morao bi biti daleko dameokratičniji                    

Lingvisti se često šale, ali to je zapravo točna definicija, da je
jezik dijalekt s vojskom i mornarnicom. Kajkavski nema ni vojske ni mornarice, a o povezivanju jednog jedinstvenog jezika (naravno, standardnog) s jednom jedinstvenom nacijom sam već govorio. Iz toga proizlazi i to da službena jezična politika, čak i kad se inače bavi dijalektima, vrlo često sa zazorom gleda prema “prevelikom” isticanju dijalekata. Moj je stav da bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

To je, doduše, gotovo sve i sad moguće i dopušteno, no jezična je politika drugačija i preferira standard nauštrb dijalekata – to ne mora nužno biti tako, ali u praksi je to nekad teško mijenjati. Svakako je to povezano i s onim o čemu smo prije govorili – neznanstvenim preskriptivističkim praksama (“ljudi ne znaju govoriti” i sl.).

Kapović komentira i odnos prema narječjima na kroatistici, zatim posljednjih godina pravu malu renensansu pisanja rječnikâ lokalnih govora (najviše čakavskih, ali i kajkavskih pa i štokavskih) ali i tvrdnju da bi usporedno učenje dijalekta uz standard bilo otegotno za ovladavanje standardom:

To nije točno. Dapače, u udžbeniku se kroatističke metodike pokojnoga Stjepka Težaka (koji je inače, iako nije bio dijalektolog, sjajno opisao svoj lokalni govor Ozlja i njegove okolice), koji je literatura na fakultetu, vrlo jasno ističe da usporedno učenje dijalekatskih i standardnih oblika čak pomaže djeci u usvajanju gradiva i učenju standarda. No čitava je priča potpuno smiješna – djeca standard ionako usvoje, kao drugi jezik (ako im je prvi npr. neki dijalekt koji se dosta razlikuje od standarda), već zarana preko crtićâ (s TV-a i interneta), čitanja slikovnicâ i sl. Komično je ponašati se kao da djeca u školi uče standard kao strani jezik od samog početka. S tim da npr. u mnogim velikim gradovima govorni jezik (što se tiče, recimo, morfologije) uopće ne odudara previše od standarda.

Post scriptum: Kajkavska čitanka Božice Brkan

Moram na kraja dodati kako sam vrlo ponosna što je moja Kajkavska čitanka Božice Brkan (s rječnikom sa više od 6000 riječi) odobrena kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole.

20170906

Link

http://www.h-alter.org/vijesti/jezik-i-nacija