Počevši sa 2. listopada 2017. tri ponedjeljka zaredom – 2., 9. i 16. – na Prvome programu HRT – Hrvatskoga radija (92.1 mHz) od 17,30 sati u polsatnim emisijama “Iz narodne baštine kajkavskih krajeva” uz biranu moslavačku folklornu glazbu urednik i voditelj i uopće čovjek koji je sve osmislio i skrojio Ivica Ivanković kreira i razgovara “O Moslavini s Božicom Brkan”.
Početkom rujna u terminu Radio-romana Hrvatski radio Treći program ponovno je reprizirao u pet nastavaka, tijekom cijeloga jednog tjedna, adaptaciju romana Ledina Božice Brkan.
Ledina je objavljena 2015. godine i premijerno dramatizirana potkraj iste godine te emitirana od 7. do 11. prosinca.
Reprizirana je i 2016., početkom studenoga, te 2017.
Izdvajam iz najave HR3:
Dramatizacija: Dubravko Torjanac
Glazbeni urednik: Franka Meštrović
Ton majstor: Srđan Nogić
Redatelj: Dejan Šorak
Urednica: Maja Gregl
Uloge: Asja Jovanović, Dora Lipovčan, Damir Šaban, Slavica Knežević, Tena Nemet Brankov.
Ledina je literarna rekonstrukcija života obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Iz krhotina sjećanja i obiteljskih legendi te rijetkih dokumenata oživljavaju ženska svjedočenja o ljubavi i mržnji, ponosu, patnji i osveti. Autoričine pretkinje su Matija, koja krnju obitelj iz jednoga carstva dovodi u drugo kao u obećanu zemlju; Mara, koja zbog ljubomore i osvete postaje palikuća i bjegunica u Ameriku; Julča, koja se nosi s mužem bez nosa i sinom s grbom; Janča, koju udaju već u djetinjstvu i koja sinovom smrću ostaje sama na svijetu…
Emisija Radio roman je suvremena prozna produkcija hrvatskih autora narativno-igrane dramaturgije, u formi petodijelnog serijala. U fokusu radio romana zanimljiva su i poznata imena novije i najnovije književne scene: Marina Vujčić, Dino Milinović, Milana Vuković Runjić, Ivana Sajko, Sibila Petlevski i dr.
20171008
linkovi
http://hrtprikazuje.hrt.hr/311484/radio-roman-bozica-brkan-ledina-premijerno-na-hr3
http://radio.hrt.hr/ep/bozica-brkan-ledina/182600/
http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222349/
http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222348/
Za vikend se na zagrebačkom Cvetnjaku slavi Svjetski dan kave. Julius Meinl – one brndirane s dječakom s fesićem crvene šalice i šećerići – cjelodnevno održavaju nagradni natječaj za recitiranje. Kako napisa jedan dnevni list, moći će recitirati stihove dragoj osobi u stihovima. Vele: Inspiring poets since 1862. To ti je marketing! Ove godine valjda ne recitiraju u tramvaju.
Nije da neću i danas popiti kavu, ali mi nije pri ruci ni Meinlova kava ni promo-kapsula za govorenje stihova. Imam jedino nove stihove.
Božica Brkan
sav taj talog
sav taj talog
kao soc
što ruska među zubima
kao da pijem tursku
da okrenem na tanjurić
šaličicu fildžan, šoljicu cijelu džezvu ili aparat za espresso
iscrtala bih kao temu za šloganje gatanje
zagledam zagledam
bez značenja za tumačenje
20170929 – 20170930
http://www.casopiskvaka.com.hr/2017/09/bozica-brkan-urednica-pjesnikinja-na.html:
Lijevo: Božica Brkan, desno Robert Roklicer
Fotografija: Miljenko Brezak
Najljepše je pisati pjesme – tim je naslovom Božica Brkan započela svoj nastup na Jutru poezije (16.9.2017.), a nastavila ga svojim pjesmama nastalim u različitim razdobljima, od kojih su mnoge nagrađivane.
Božica Brkan je ugledna novinarka i urednica koja je, prije mirovine, kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista osvajala brojna novinarska priznanja. Produktivnost i marljivost kakvu je demonstrirala u svojoj novinarskoj profesiji, odlikuje i njezin pjesnički rad, jer stihove zapisuje od mladih dana, a niže ih entuzijastično i s lakoćom. 
Pjesme Božice Brkan su u slobodnom stihu na kajkavskom dijalektu ili na standardnom književnom jeziku, ponekad tugaljive, ponekad duhovite, ali uvijek neposredne, komunikativne i nadahnute trenutkom kojeg bogatim rječnikom zaustavljaju u svoj njegovoj punoći.
Od gradske rubrike Vjesnika, od olovnog sloga i skalpela na fotomontaži zapisujem u novinama objavljene i preventivno ispravljene tipiće. Objavih o njima i nekoliko zezantskih novin(ar)skih tekstova. Ima tu i u ono vrijeme ne bezazlenoga, a kao slučajnog drugi Tito, a i onih koji stvarno zazivaju Freuda. Moji najčešći osviješteni tipići su premetanje slova: sva su na broju, ali nisu poredana kako treba
Ali nije mi tema ljudska greška, nego pisanje stroja, strojeva zapravo, od računala do mobitela, i automatsko ispravljanje. Isprva sam za njih imala ispriku jezik, te engleski te poljski, te skučen vokabular. Pa, uostalom, dodavala bih sama sebi, nisam li se dovoljno naklala i s nekim živim lektorima, redaktorima, korektorima, rirajterima, urednicima…, koji su u mojem tekstu umjesto prpošne stilogenosti, primjerice zagrebačkoga žargona ili zavičajne kekavice, nalazili najobičnije tipiće i ine gluposti, kako su procenjivali, obično poludoučenih novinara. O stroju, recimo, nikad to ne bih ni pomislila.
Koliko sam se samo sa strancima vlasnicima bivših novina bezuspješno nauvjeravala o dijakritičkim znacima recimo! Još bi i shvatili S i Š, C i Č, ali još i Č i Ć!? Tu mi ni Poljaci nisu pomogli s trojnim svojim lucidnim glasovnim šuškavcima S, SZ, ś itd. A tko se nije nagnjavio s engleskim I, verzalom koji bi iskakao kad god, a ne samo kao prvo lice zamjenice. Netom sam se nagnjavila jer mi, zbog poljskih veza mojega računala, kad god napišem hrvatski malo iskače riječ slučajno istoga značenja na poljskome napisana s poljskim prekriženim l odnosno ł koje nije l nego neslogotvorno, kazališno poput engleskoga w – mało, a kad, na primjer, napišem hrvatski iz piše poljski meki ž s točkom, a iż nikako ne znači iz.
Poisključivala sam – ma nisam sama, nemam ni pojma o tome ni živaca za to! – sva automastska ispravljanja da nemam grešaka i više nego što ih imam i do nedotupanih posve, koje ne vode računa čak ni o broju slovnih mjesta da ne kažem charactera, karaktera: umjesto hvala – heal, umjesto onih – onion, umjesto poruka – pork, umjesto izvojevati – izvoljevati, umjesto savršen – završen, umjesto Božica – Nožica (ali barem velikim slovom!).
Štoviše, čestitam ne fejsu na novoj TV-emisiji na HTV 1 Svijet aplikacija u subotu svome potomku Ivanu Brezaku Brkanu i njegovim kolegama, netokratima, a naknadno me upozoravaju da umjesto Netokracija piše Birokracija (!?) i to velikim slovom. Mobitel mi u poruci prijateljicu Živana krsti Izvana. Dobro da se nije uvrijedila na mojoj nepismenosti! Toliko je glupo, da se ne želim ispričavati ni bolnim, ukočenim prstima podastirući dijagnozu. Vidim da Goran Gazdek ima na početku prenošenja mog posta o grafičkom oblikovanju Fra Ma Fu festivala reportaže i reportera Ponisno, pa se smijemo i nagađamo je li htio napisati Ponizno ili Ponosno. Ispada, poslije vidim, ponosno.
Dakle, rekoh, i danas baš krenem napisati sretan, a on piše štetan. To već i nije bezazleno. Jučer na fejsu pišem Vasko (Lipovac), a on piše Vraški, pa onda metodom lakšeg otpora ostavih, a fb-frendovi uhvate se za to i vraški postane čak i moj motiv, Miljenko Brezak, kako nešto fotka na izložbi. A on potpisuje fotku, pa njemu umjesto Vasko piše Vlakovi.
Takve bedastoće u kojima pokušavam naći logiku može stvarno osmisliti samo stroj, zapravo čovjek za stroj. Stvarno se bojim kad se stroj otrgne s uzice i počne misliti što kao ja mislim. Nije li naša Moslavčkanka Marijana Petir predlagala unaprijed zakon za odgovornost kad humanizirani roboti nešto zgriješe? Svi su govorili: ona konzervativka… A ja se ježim, ježim se!
Pokušavam zasad samo uporno ispravljati stroj/strojeve, dok on/oni nudi neke svoje ograničene sulude varijante, a ja odlučim biti upornija, tvrdoglavija, pa ponekad stroj stvarno i odustane! Pomisli i on valjda da pametniji popušta?
Neki poduzetni start up mogao bi na tome zasnovati novu igricu. Sigurno bi imala dobru prođu i zaradu. Ili barem količinu lajkova. Moji mladi it-ovci govoreći o programima, aplikacijama mogu podsjećati neprestano, obvezatno, da ograničeno ne može biti nego ograničeno. Kako da stroj preraste svoga ograničenoga, nedoučenog kreatora? I danas je stoj bajao nešto sa pekao i rekao. A vi mislite da je slučajno, kad želim napisati pročitajte i pamtite, stroj mi sugerira pišući: pročitajte i pazite.
20170702 – 20170924
Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.
No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.
Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!
Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.
Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?
I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, case study. I to ne samo novinarski!
A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.
Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.net o stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.
Što je to vječno i uvijek atraktivno u Fuisovu djelu da ga neprestano istražujemo i vraćamo mu se?
Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.
Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.
20170912 – 20170921
linkovi
http://www.virovitica.net/davor-sunk-hrvatska-je-vrlo-jaka-u-strip-produkciji-ali-izvoznoj/25791/
Nisam vas kanila još jedanput gnjaviti kako sam ugodno gostovala na Jutru poezije Pod starim krovovima da voditelj slavne tribine Robert Roklicer nije pozvao K Šnidaršiću, a ja K Žnidaršiću.
A onda je baš moja prijateljica još od Vjesnikove gradske i Dama Od Kulture I Jezika Živana Morić, radeći na knjižici uz predstavu HNK-a Tko pjeva zlo ne misli, misleći kako ja,kajkavka i knjiški moljac,sigurno znam, nazvala damski se ispričavajući za sve što je usput izlektorirala: kako je točno…?
Spominjala je kazališne ljude i govorne vježbe te uvjerenje u Šnidaršića, savjesno je provjerila sve dostupno i, dakako, kako to već jest, detektirala kako postoje prezimena s koječim, i sa Š i sa Ž, a ja sam samouvjereno tupila nešto o jednačenju po zvučnosti i kako bi bilo najbolje, uza sav Internet, uključujući i preslušavanje kako je u najboljemu hrvatskom filmu svih vremena, ipak pogledati negdje u knjižnici u dobroga starog Vjekoslava Majera i kako je napisano izvorno u Dnevniku maloga Perice.
Ukratko – Abesinija!
Danas bismo mogli spomenuti Koreju, i Sjevernu i Južnu (ali ne predstavu u Gavelli, još bi mi samo to falilo!). I iskopasmo – Šnidaršića.
I sad možemo otići na gemišt k Šnidaršiću. Iako meni u naslovu fajla ovoga teksta piše – snidarsic! Eto ti opet novoga vraga za nas koji volimo (i) jezično dvojiti. Samo nemojmo još o gemištu, špriceru i nečemu takvu, jer moj prijatelj Robert Roklicer ionako ne može sa mnom nazdraviti.
20170920
Već devetu godinu njegov voditelj, Robert Roklicer rujan na Jutru poezije zamislio je kao Mjesec pjesnikinja iliti Dame prve biraju. Svake subote u podne pod Starim krovovima (iliti kod kultnog Šnidaršića, gdje se u filmu Tko pjeva zlo ne misli razglabalo o Abesiji) u Basaričekovoj na zagrebačkome Gornjem Gradu smjenjivale su se kao glavne gošće pjesnikinje dosad Diana Burazer, Sanja Baković, idućih subota slijede Nataša Nježić Bulić i Ružica Cindori, a 16. rujna 2017. pola sata poezije publici je darivala književnica Božica Brkan.
Predstavila se što pjesama na standardu a što na kekavici te kronološki iz različitih kreativnih razdoblja te pet dosad objavljenih zbirki pjesama kao i još neobjavljenih: najljepše je pisati pjesme, dipovci ah dipovci, Dječak I javor, aritmetika, oblutak, vermut, musolini, rastovina, dva bori, sve pasent, postaja XI: promatračica i konzumentica medija, postaja XV: molitva matere kristušove, ta moja kej pesma, nadelena, doveka, moja haljina za snove, kurtasti pes, tenki led strah, stube u nebo, nehotice, Ikar / Ljubavni let, lakrimonij, pevcov korak.
Kako je izjavila za Vijesti iz kulture HTV-a novinarki Lini Kežić, na Jutru poezije nastupala je i kao mlada pjesnikinja, studentica, u Mesničkoj, a onda u Berislavićevoj i Basaričekovoj, počašćena što može stihove govoriti u neformalnoj instituciji koja postoji i preživljava od 1964. i na kojoj su svoje stihove čitali gotovo svi važni i najvažniji hrvatski poete, a mnogi od njih su na Jutru poezije i prvi put nastupili javno.
Božici Brkan u subotu su svojom poezijom uzvratili Luka Kordić, Tatjana Lončarec, Žarko Jovanovski, Stela Hrvojčec, Zrinko Šimunić, Josipa Marić, Zdravko Odorčić, Milko Kiš, Maja Gregl, Boris Kvaternik, Ana Smrk Habazin, Darko Domić, Ivor Kruljac te, prvi put, Mavro Matasović.
20170916
linkovi
http://www.casopiskvaka.com.hr/2017/09/bozica-brkan-urednica-pjesnikinja-na.html
U obiteljskom krugu danas malo iza podneva ispraćaj je Jože Skoka. Ne pripadam tome krugu, ali sam žalosna kao da se opraštam s ocem, bratom, prijateljem. Takvim sam posvojila samozatajnoga kajkavologa bogate bibliografije pred kojima sam uvijek imala neku vrstu treme s poštovanjem: kej mi bu rekel?
Još otkad je moj rodni Okešinec u recenziji zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom nazvao mitskim. Ni sama ne bih mogla smisliti moćniji kompliment svojoj Vetrenici, obiteljskoj arheologiji.
Otkad mi je pjesme uvrstio u objavljenu i, kako je rekao, odabrao i pjesme i pripovijetke, za neke svoje nove knjige. Otkad mi je, kad sam ga zadnji put vidjela na objedu u DHK uz dodjelu Krležine nagrade rekao ozbiljno kao da mu šala nije ni na kraj pameti da više neka ne pišem jer je za neki kajkavski leksikon što li dovršio natuknicu o meni.
Otkad me je onomad, došavši prvi, dočekao na promociji vrlo ozbiljno me ukorivši kako se zbog mene nije naspavao, jer je cijelu noć čitao moju Kajkavsku čitanku. A ja sam njemu došla u čast 85. rođendana.
Koliko li je učinio za nas, za mene!? Zaslužio je miran počinak. Posvećujem mu svoj upravo dovršen Život večni. Veselio bi mu se.
20170913
Post scriptum
Danas, 9. rujna 2017., kolega književnik Denis Peričić iz Varaždina poslao mi je e-mail, koji s razlogom prenosim:
Pozdrav, Božice,
lijepo si napisala o Joži na svom blogu.
Evo i ja sam se malo potrudio u svome skučenome medijskom spektru; prilažem, neobvezno:
http://regionalni.com/zivotdrustvo/kolumne/mr-sc-denis-pericic-hvala-vam-ucitelju-29449/
http://regionalni.com/aktualno/joza-skok-komemoracija-29400/
Srdačno,
Denis
Dodajem linove i parafrazu: čitati, čitati, čitati
Linkovi
http://www.bozicabrkan.com/blog-b-brkan-u-bloku-u-kaju-posvecenome-jozi-skoku/
http://www.bozicabrkan.com/dan-s-krlezom-umjesto-kave-7-srpnja-2017/
http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/
http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/
Uz pjesnikinje Slavicu Sarkotić i Đurđu Lovrenčić za desetogodišnje postojan visoko ocjenjivane nastupe na godišnjim recitalima i Božica Brkan nagrađena je u srijedu na Recitalu kajkavske poezije Krapina 2017. na 52. Festivalu kajkavskih popevki i Tjednu kajkavske kulture.
Organizator krapinsko Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo i ove je godine na posebnom natječaju okupilo pjesnike iz svih kajkavskih krajeva, a od 181 pristigle pjesme stručni ocjenjivački sud (Radovan Novina, Zorica Klinžić i Dragica Ferjanić) odabrao je 52 za objavu u zborniku Kie bo če neš ti i od toga 34 za javno čitanje (dramski umjetnici Marija Borić, Hana Hegedušić, Biserka Ipša, Kristijan Potočki, Matija Šakoranja i Ronald Žlabur). U zborniku su objavljenje dvije pjesme Božice Brkan curi zleva se i da mi je svece delati, a dramska umjetnica Biserka Ipša interpetirala je curi zleva se.
Božica Brkan
curi zleva se
najmilneše mi je gda spim
a kiša curi i curi
se se zleva
kej da nigda ne bu stala
a kej ne bi
ruke me boliju grdo me boliju
ne znam jel me ikej igda tak grdo bolelo
a ne ni čudo kulko sem se i žnemi nalamanterala
kej sem žnemi napisala
al senak mi je najmilneše gda spim
a kiša curi i curi
zleva se
kej da nigda ne bu stala
a kej ne bi
najmilneše mi je če i samo sejnala da kiša curi
Božica Brkan
da mi je svece delati
joj kak bi delati svece na snegu
bele
da mi je delati svece
samo mi se rušati i rušati
v sneg joj kak bi delati svece
na snegu
da me ne sram
da mi je samo delati svece
i v sneg se na pleča rušati
samo rušati
i rušati
i niš drugo neg ležati
i gledeti prek na one svet
kak na me pada sneg
201602?? – 20160401 – 20160717 – 20170302 – 20170304
20170907
linkovi
