U organizaciji Saveza društava Naša djeca Hrvatske još od 1993. svake se godine u drugom gradu-domaćinu održava Smotra dječjeg stvaralaštvaRadost, igra i stvaralaštvo djece. Od petka do nedjelje od 20. do 22. listopada 2017. Smotra se održavala u Poreču, a na njoj su sudjelovala i djeca iz dramske grupe Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. O tome je izvijestila Ivana Posavec Krivec, predsjednica DND-a Vladimir Nazor Križ:
Mali kriški glumci ispred dvorane u kojoj su se predstavili kajkavskim / Fotografija DND Križ
“Na pozornici, pred prepunom, salom Pučkoga otvorenog učilišta djeca su izvela autorski tekstBožice Brkanu režiji Marice KukorŽabari jel žabe na kolec pisan izvornom kekavicom. Riječ je o dječjem baštinsko-ekološkom igrokazu koji je nastao u sklopu projekta Mala škola kekavice pri DND-u Križ. U izvedbi sudjeluje sedmero djece, u izvornim nošnjama kriškoga kraja.
U moslavačkom ruhu s morem u pozadini / Fotografija DND Križ
Na ovogodišnjoj je Smotri sudjelovalo oko 650 sudionika iz 20 društava Naša djeca, a prezentirano je 28 točaka dječjeg stvaralaštva i 14 izložbi dječjih radova. Svoja kreativna godišnja dostignuća djeca su prezentirala u bogatom dramsko-scenskom, lutkarskom, glazbenom, plesnom i audio-vizualnom izričaju te u likovnim izložbama dječjih radova koji je pratilo stručno povjerenstvo u sastavu: Ksenija Rožman, dramska pedagoginja, Desanka Virant, plesna pedagoginja i koreografkinja, Sanja Pančevski Tich, profesorica violine, Marina Dželalija, profesorica likovne kulture i likovni umjetnik Eugen Varzić.
Za uspomenu s Panonskoga na Jadransko more / Fotografija DND Križ
Preporuke i pohvale stručnog povjerenstva dramskog stvaralaštva naglasile su potrebu izbora izvornih tekstova domaćeg narodnog stvaralaštva i dijalektalnog stvaralaštva, tj. scenske nastupe djece sa izvorištem ideje u tradicionalnim običajima i igrama svoga kraja, osobito onima koji su primjereni dječjem uzrastu i koje su stvorila ili adaptirala sama djeca (bilo kao pjesme, prozne sastavke ili male dramaturške cjeline/dramatizacije), a sa ciljem istovremenog poticanja i dječjeg književnog izražavanja.
Upoznavanje s porečkim ulicama… / Fotografija DND Križ
Preporuke su poseban poticaj da se nastavi realizacija i razvoj projekta Mala škola kekavice pri DND-u Križ gdje u sklopu dramske radionice djeca uče kako voljeti, njegovati i čuvati govor kraja u kojem su rođeni i u kojem žive, svoju kajkavsku kekavicu. Posebnu zaslugu za to imaju izvorni govornici koji rade sa djecom na promicanju kekavskog govora unazad 10 godina zahvaljujući posebnom doprinosu hrvatske književnice, naše Okešinčanke, Božice Brkan koja priprema autorske tekstove za nastupe djece na Kajkavijadi (dječjoj smotri kajkavskog stvaralaštva u Varaždinskim Toplicama).
… i antičkom poviješću Poreča / Fotografija DND Križ
Moderan pristup i spoj starine i izvornosti djecu uči potrebi njegovanja kajkavskog govora, kako ne bi zaboravili naše starinske, lijepe, kajkavske običaje i riječi koje se danas sve manje čuju. Radom sa djecom primijećena je pojavu da se ona, posebice pri ulasku u fazu puberteta i adolescenciju, počinju sramiti kajkavskog izgovora, izbjegavaju ga i ponekad se radije služe anglizmima i turcizmima. U sklopu dramske radionice djeca kajkavštinu prihvaćaju s oduševljenjem, međusobno se potiču da pričaju jezikom kojim se služe u krugu svoje obitelji i prijatelja, nadmeću se u prikupljanju novih fraza i zaboravljenih riječi.
Posljednji dogovor prije nastupa / Fotografija DND Križ
Na tim se radionicama godinama stvaraju pravi mali scenski prikazi na kajkavskom s kojima učenici gostuju na različitim manifestacijama i smotrama te i oduševljavaju publiku, što je dodatni poticaj za daljnje “usavršavanje”. Upravo dobra reakcija publike, smijeh ili pozorno praćenje izvedbe djeci su dodatni poticaj koji probuđuje istinsku ljubav i brigu prema domaćem jeziku. Stoga, ovakvi izleti, odnosno putovanja na manifestacije i pohvale na smotrama dodatno osnažuju djecu u njihovim napornim vježbama, kvalitetno doprinose zajedništvu grupe, produbljuju njihova prijateljstva i iznimno ih vesele i motiviraju.
Ni putem nije nedostajalo vedre igre / Fotografija DND Križ
Nakon nastupa ostatak dana djeca su provela u praćenju programa, međusobnom druženju i bogatom interaktivnom programu radionica te zajedničkom turističkom obilasku grada Poreča. Troškove prijevoza za sudionike Smotre osigurala je Općina Križ, a troškove boravka u Poreču DND Križ.
U ovih dvadeset godina Smotri dječjeg stvaralaštva, Savez DND-a Hrvatske i gradovi domaćini uspjeli su okupiti više od 15.000 sudionika, a djeca su izvela više od 1200 originalnih nastupa što je izniman doprinos Saveza i Društva Naša djeca dječjem stvaralaštvu u Hrvatskoj.
Selfie / Fotografija DND Križ
Popis članova Dramske grupe DND-a Križ, sudionika 21. Smotre: Borna Živković, Mateo Kepe, Mia Kuzmić, Tamara Martinjak, Zara Broz, Lana Okanović, Jana Krivec. U pratnji djece: dramska voditeljica Marica Kukor i Ivana Posavec Krivec predsjednica DND-a Križ.”
Sjajna ideja: u okviru 4. Bijenala slikarstva 12. i 19. listopada 2017. organizirali su Dane otvorenih vrata ateljea Ede Murtića u dvorištu zgrade Trga Kralja Tomislava 18, u susjedstvu Umjetničkoga paviljona. Sagradio je i zgradu i atelje još majstor Vlaho Bukovac, a Edo Murtić uselio je u njega 1987. iz Martićeve, gdje je slikao ulja sve dok ga alergija na terpentin nije toliko ugnjavila da je prešao i u novi atelje i na akrilik.
Zrcaljenje: Miljenko Brezak i Božica Brkan u slici Ede Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam to znala, uspjevši i nas ugurati u limitiranih petnaestak iskrenih radoznalaca i poštovatelja kista slikara koji je u svoje vrijeme socrealistističku sliku uspio proširiti i, kao što je Bukovac HNK-aovim svečanim zastorom, u svoje vrijeme stvorio monumentalnu umjetnost. Gledamo velika platna i otvoren veliki prozor preko kojega su ih mogli izvlačiti, fotografije, malenu Titovu bistu, nepotrošene boje, kistove u piksama od šećera, monografije…
Potpis / Fotografija Miljenko Brezak
Očekivala sam sve samo ne stiješnjenih devedesetak kvadrata. Jesu li tu slikar i prijatelji imali svoj čuveni intelektualni salon? Razgovaramo uz čašu vina dok Ranko Murtić, slikarev sin, uz našega vodiča Tomislava Buntaka, tumači što sve tu radi Fundacija Murtić od organizacije izložaba do sveobuhvatne arhive, o planovima. Ne, ne kane tako skoro otvoriti atelje za javnost. Ovo je samo uz Bijenale slikarstva jedan od pogleda unatrag, važan kao i vizionarski pogledi (u)naprijed.
Nedostaje samo majstor koji već 12 godina nije s nama. Unatoč brojnim izložbama poput Infelda u Dobrinju ljetos, tekstovima… I, da, spuštajući se stubama kojima se tekoma penje pa se krajcamo u mraku rane zagrebačke večeri, pomišljam kako mi nedostaje život u ateljeu, očekivani a odavno ishlapio miris terpentina, pod očišćen od mackanja bojama.
I na to se rastužim.
Kistovi u piksi od šećera / Fotografija Božica Brkan
I nekako mi godi taj žal i unatoč njoj ne žalim što sam se ugurala u Dan otvorenih vrata. Da je majstor živ, znam ja sebe, zacijelo ne bih. Samo bih gdje bih god mogla gledala moćne poteze njegova kista.
Friz fotografija majstora Ede Murtića sa zida / Fotografija Božica Brkan
Ne dam se više navući u raspravu o tome deklinira li se haiku u hrvatskome ili ne, radije ga čitam prepuštajući se doživljaju, kako ga čovjek matematike i japanskog sentimenta VladimirDevidé opisa, dvostruko čitanih trostiha od 12 do 20 slogova, najčešće 5-7-5. Najnoviji mi je povod svježa literatura s 4. Susreta hrvatskih haiđina u nedjelju 15. listopada 2017., na dan kad smo u Kloštar Ivaniću u okviru Mjeseca knjige imali i Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu – časopis Iris i Haiku zbornik Ivanić-Grad 2016.-2017.
Nemali je trud u njih utrošila Udruga Tri rijeke, a posebice Rožići, Đurđa Vukelić-Rožić i Stjepan Rožić, organizirajući i ove godine natječaje na opće teme i temu buče te na engleskom, hrvatskim standardu i kajkavskome (pitam: a čakavski?). Na međunarodni se natječaj, recimo, odazvalo 72 pjesnika iz 26 zemalja! Oduševilo me osobito što haiku pišu i profesionalni književnici i amateri, i od gotovo 90, ali i u najmlađoj dobi. Kad bude netko prigovarao nastavnicima da se ne trude, odsad ću se sjetiti da su na na samo jedan od natječaja pristigli radovi 105 učenika iz 12 osnovnih škola (jedne čak i iz Rumunjske!), a iz OŠ Vežice s mentoricom Mihovilom Čeperić-Biljan pun autobus učenika koji su kvalitetom radova pomela takoreći cijelu svoju generaciju.
Prvašica Dora Zenko već mala nagrađena pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak
Jako se ponosim i svojim kučetom vrijednom i ambicioznom Sanjom Feltrin, mladom profesoricom i mentoricom triju pohvaljenih učenica iz OŠ Banova Jaruga. A tko se ne bi oduševio prvonagrađenom Dorom Zenko, učenicom 1. razreda OŠ Ivana Granđe iz Soblinca, PŠ Adamovec, koja je ispjevala: pospani vagon puzi / Ivanić je blizu/ nigdje buče nema. Čak i ne dvoji pravopisno o buči i bući! Za razliku od male Prigorke, jedna od drugonagrađenih, Zagorka Mia Čičko, 1. razred OŠ Oroslavje pjeva po domače: kak bučnica diši / babica ju je spekla / same zame.
Buče, buče / Fotografija Božica Brkan
S govorice male dvorane ivanićgradskoga Pučkog otvorenog učilišta prvi sam put govorila kao vrlo mlada, također početnica pjesnikinja, također u nekom nižem, a poslije i višem razredu, a zatim kao jedva gimnazijalka na nekoj omladinskoj konferenciji ranih sedamdesetih (valjda nešto o kulturi i mladima na selu jer imali smo u mojemu rodom Okešincu kazališnu grupu Točka!). A otkad je u Ivanić Gradu Bučijade, imala sam priliku govoriti o bučama kao agrokulturi s baštinskoga aspekta odnosno kako su se svinjske tikvanje i pečenice namnožile globalno i u nas unatrag nekih tridesetak godina u stotinama sorta. Tko danas ne poznaje hokkaido, nazvanu po japanskome otoku, ili butternut odličnu za juhu? Govorila sam o njima, a bome i pisala i s recentnoga agro i gastroaspekta, pa sam zatim agitirala o bučinu ulju, organizirala radionice… Čak sam počasna članica Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske!
Govorim pjesnicima na 4. Susretima haiđina u Ivanić Gradu / Fotografija Miljenko Brezak
Na nedavnoj 13. Bučijadi imala sam priliku uz Ryoheia Nakajime iz Veleposlanstva Japana te predsjednika Društva hrvatskih književnika Đuru Vidmarovića, obratiti se ponovno i punoj dvorani haiku pjesnika, iza a prije izložaba hajgi, ilustriranih haiku stihova odnosno oslikanih tradicionalno ili fotografijom.
Rožići, Đurđa Vukelić Rožić i Stjepan Rožić / Fotografija Božica Brkan
Tko zna, a tko ne zna, Ivanić Grad je haiku-metropola u nas, a hrvatski haiku u svijetu visoko kotira i to ne samo u posljednje vrijeme. Nisam napisala ni jedan haiku – počastila sam pjesnike minijaturom Oblutak(Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,/ bijela/ obla/ glatka,/ hladna/ šutjiva?) – ali mi je bliska pomisao o onome što činimo za sebe, a što za druge, o sebi unutar cijele prirode, o jednome trenutku ulovljenom u sitnu strogu formu, u kakvu sebe ne mogu suzbiti ni kad je sonet, a kamoli kad je haiku, makar i prihvatila opasku Tončija Petrasova Marovića kako je haiku prije svega postupak i odnos negoli pjesma.
Nadahnuće za haiku 2017. / Fotografija Božica Brkan
Ali sam zato pisala o temama kao što je naš prvi haiku pjesnik Dubravko Ivančan (o seoskim motivima!), naslušala se barda Tomislava Marijana Bilosnića o njegovim haiku te haiku Drage Štambuka. Ni prigodno zadana tema buče uz Bučijadu nije mi mrska, ako nadahnjuje. A očigledno nadahnjuje! I natječajima – raspisani su novi! – pridonosi uspoređivanju, vlastitu rastu, napretku. Osobito je to važno da ljudi ne budu tek puki konzumenti (ne buča!), da čitaju i slušaju, što je vrlo bitno za mlade i najmlađe da usvajaju i savladavaju kreativnost, nadahnuće, oplemenjuju izraz, izabiru ideju i stav, priklanjaju se disciplini formom (broju i rasporedu slogova) i određenom temom (buča, priroda, svijet oko sebe), zbližavaju s vlastitim životom i prirodom kroza lijepu književnost, stih. Pa i haiku, koji katkad na fejsu, kao ovih dana u izvedbi pjesnika Siniše Matasovića kaže: Pečeni krumpir/ I komad mrtve svinje/ Hrvatska jesen .
20171016 – 20171019
link
http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/
Sandra Pocrnić Mlakar, vlasnica izdavačke kuće “Beletra”, novinarka, urednica…
Osvaja nagrade na pjesničkim natječajima, sudjeluje na gastro-smotrama, piše i objavljuje knjige i vodi nekoliko blogova, i dalje strastveno vjerujući u novinarstvo i prijenos informacija koje omogućuju novi mediji. Kao što je za vrijeme svog radnog staža bila uzor-urednica i autorica, Božica Brkan i u mirovini s veseljem uživa u svim svojim interesima, svakom rečenicom demonstrirajući argumentirane stavove, golemo znanje i eruptivnu kreativnost. S Božicom Brkan može se razgovarati o poeziji, novinarstvu, hrani, poljodjelstvu, o svemu samo ne o politici, jer veliki autori oduvijek su znali da politika treba biti u službi života, a ne obratno.
Etnolog s Hrvatskog radija Ivica Ivanković namijenio Vam je nekoliko svojih emisija “Iz narodne baštine kajkavskih krajeva”. Što ste pripremili za radio? Dolazite li u emisiju Ivice Ivankovića sa svojom Kajkavskom čitankom? S poezijom ili prozom?
Kad me je kolega Ivica Ivanković pozvao u goste, a kako su me već predstavljali kao čuvaricu baštine, osobito gastro i jezične, odmah sam ga pitala što i kako da pripremim, a on je rekao da se ne moram pripremati, da znam već odgovore na sva pitanja koja će mi postaviti. A morala sam i promisliti da odgovorim na sve što taj Majstor umije pitati. Ukratko, tri je sata pitao, a ja sam odgovarala, naručivao što da čitam, a ja sam čitala, čitala, čitala… Ima snimljenog materijala toliko da sam se pogubila. Majstor je imao sve u glavi. Tvrdi da ima još nekoliko emisija, pa i mene zanima što će to sve biti. Sve je krasno poštucao i, kako kaže, nakitio glazbom iz fonoteke Hrvatskoga radija, pjesmama mog zavičaja od kojih neke stvarno nikad nisam čula, snimljene možda i na prvoj Smotri folklora! Od mojega ima i poezije i proze, kako je Ivica Ivanković birao. Bio mi je to baš ugodan radio izlet.
Žene od riječi – književnica Božica i urednica Sandra
Vaša “Kajkavska čitanka Božice Brkan” obuhvaća pjesme, pripovijetke, ulomke romana, monodramu, putopis…, a preporučena je i srednjim školama kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika. Je li se od objavljivanja Kajkavske čitanke 2012. godine nešto promijenilo u odnosu službenog jezika prema kajkavskome? Kajkavski je, naime, opet in, što dokazuje i roman na kajkavskom “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” Marka Gregura.
In? Upravo mi se neki dan na putu do Lobora, kamo su Kajkavsko spravišče i časopis Kaj vodili nas nagrađene za književni putopis, ne samo kajkavski, jedna od kolegica žalila kako je kaj zapostavljen u školama i kako bismo nas nekoliko mogli organizirati gostovanja i čitanja po školama. A nas nekoliko, i bez projekta, odavno i uporno obilazimo knjižnice, domove kulture, škole, ako nas zovu i ako nas prihvate, ako nas žele slušati. Obično dodajem kako, što standardne ,a što kajkavske tekstove čitam od Beča i Gradišća (i austrijskog i mađarskog!), preko Sydneyja do Selaca na Braču i Opuzena, Donje Stubice i Zlatara, Čazme do mojih Ivanića i Križa. Ne šalim se: vozimo i 800 i 1300 kilometara da bih pročitala samo dvije pjesme
Nije Vam to naporno?
Ako ih netko želi čuti, zašto ne? Sretni smo plati li se benzin ili otkupe li nam koju knjigu. Upravo je nedavno Hrvatski radio Treći program i treći put reprizirao adaptaciju mog romana Ledina, s podosta mojega kajkavskoga, rekli su mi slušatelji. Baš sam se danas na fejsu dopisivala o pevcu, pa i o mojoj zbirci pjesama Pevcov koraka ili kajkavski osebušek za EU, iz 2012., nagrađenoj za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine, s fb-frendicama iz Australije, pa pitaju može li se to kupiti ondje.
NOVINARSTVO STVARNO VOLIM, ALI, ZATO ŠTO MI TO MOŽE BITI. PRILAGOĐAVAM GA SVOM IZRAZU. ZA NE ZNAM ŠTO NE BIH RADILA POLITIČKO NOVINARSTVO, A POGOTOVO NE BIH MOGLA STAJATI PRED SABOROM ILI VLADOM I GURATI KRUŠKU POD NJUŠKU KOJEKAKVIM BEZVEZNJACIMA…
Što je za Vas kajkavski?
Meni je kajkavski prirodno stanje, i materinski i tatinski, kako kaže prof. dr. sc. Zvonko Kovač, a “in” mi je postao tek u zreloj dobi. Markov “Trombetassicz” veseli me silno, kao i njegove pjesme i standardni tekstovi, kao i Novakov “Ciganin, ali najljepši”. Baš ih stjecajem prilika usporedo i čitam. Očito smo mi kajkavci, u različitim idiomima posvijestili svoj jezik i sebi i ne odnosimo se prema njemu kao prema dijalektu. Kada je kajkavski dobio međunarodnu oznaku priznatoga književnog jezika, baš su, kako sam čula gostujući u radijskoj emisiji Kutija olovnih slova Karoline Lisak Vidović, i Novakova Črna Mati zemla i moja Ledina bili dokaz da je kajkavski itekako živ.
Vilinsko Zagorje vječna tema naše pjesnikinje
Živ je kajkavski, ali dijalekti su, zapravo, u neravnopravnom položaju u odnosu na standardni jezik? Izumiru i ti tzv. mali jezici?
Iako se broj govornika kajkavskog danomice smanjuje, to da i dalje živi neprestano dokazuju i brojne i lokalne književne manifestacije od Krapine do Zeline i već umalo tri desetljeća živa nacionalna manifestacija Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka na Selcima. Nekima nije “in”, ponajprije politički ili kulturnoprovincijski svejedno, kao što sam i napisala upravo u predgovoru i Kajkavske čitanke i Pevca govoreći o izumiranju malenih jezika. Ali jednom, vezano uz navodno odustajanje od kajkavskoga u korist štokavice u vrijeme Narodnoga preporoda, pristajanja uz južnoslavensku ideju ili poslije Novosadskoga dogovora, raspisuju i dalje natječaje samo za štokavce za sve nove jezike proistekle iz hrvatsko-srpskoga, rade antologije hrvatske poezije izostavljajući dijalektalnu jer je, usude se to kao kvaziveliki antologičari otvoreno i napisati, i ne prate. A samo u kajkavici, recimo, ja se koristim najmanje trima idiomima i sve se nadam da će barem neki moji izrazi poput oblizeka i osebušeka, neprevedivi zapravo, zaživjeti i u standardu umjesto vrlo omiljenih i sveprisutnih anglizama i drugih globalizama. Po tome je i naš hrvatski, zajedno s nama, na dobrom putu izumiranja. Novost je što se mi, recentni pisci i to različitih generacija, obrazovani i neiskompleksirani bilo čime, odnosimo drugačije prema vlastitu jeziku. Kakav je da je, održavamo ga živim, i hrvatski standard, i žargon, i dijalekt s brojnim idiomima, nastojeći pisati što bolju i poeziju i prozu. Ne potvrđuje li da smo na dobrome putu svježi prijevod Gregurova “Trombetassicza” na slovenski i Novakove “Črne meti zemle” na srpski?
Suprug Miljenko i sin Ivan snažna potpora Božičinu spisateljskom i publicističkom radu
Internetski magazinOblizeki, koji vodite, izrastao je iz istoimene ilustrirane knjige, Vaše zavičajne čitanke, kako ste ju nazvali, a donosi tradicionalne recepte i analizira trendove, jednom riječju nastavlja Vaše novinarsko djelovanje u području kulture stola. Kako ste se odlučili pokrenuti internetski magazin i kako ste danas, nakon desetak godina, zadovoljni njegovim razvojem?
Moj sin Ivan Brezak Brkan s Netokracije, prvi kreator i dizajner te moje stranice koja je samo trebala samo informirati o predstavljanima i gostovanjima s knjigom, misli da je krajnje vrijeme da napravimo i drugi redizajn Oblizeka, a nagovara me na ambicioznije poduhvate, nove oblike imedije. A ja nisam sigurna imam li vremena, zicflajša, da dovršim i knjigu nacionanih Oblizeka, koja je bila jedan od razloga da odem iz tiskanoga novinarstva u prijevremenu mirovinu, 10 godina prije roka. Mislila sam tada kako će moja ekipa producirati multimedijalno – knjige, časopise, TV i radijske emisije, društvenomrežne stvari itd. Neplanirano sam se vratila mladalačkoj, lijepoj literaturi, pa imam manje vremena, a otkad svi bare i vare čak i volje za Oblizeke i pišem (i snimam!) uglavnom ono što me veseli i koliko mogu sigurno financirati.
Zanimljivo je da ste se ohrabrili iskoračiti iz poznatih obrazaca i krenuti u nešto nepoznato i neizvjesno?
Da, zanimljivo je kako sam tek poslije osvijestila potrebu za medijem, jer odjednom sam se dobrovoljno odrekla svojih uhodanih medija i ustaljenih formata. A kako da se izraziš, uhvatiš kontakt s potencijalnim čitateljem, ako nemaš gdje? Pa je tako, dok sam uspijevala održavati, nekoliko godina bio prilično čitan www.ziviselo.com nastao iz istoimenoga projekta, a sad me veseli svaki čitatelj više moje stranice www.bozicabrkan.com, koju nikako da doradim do kraja ni kako sam je zamislila. Osobito mi je tu drag književno-novinarski blogić Umjesto kave.
U svom novinarskom radu pratili ste razvoj proizvodnje i tržišta hrane, od rasta prehrambenih koncerna koji danas obuhvaćaju tržište cijelog svijeta do afirmacije organske proizvodnje na malim površinama i OPG-ova. Možete li procijeniti u kojem se smjeru danas razvija proizvodnja i tržište hrane?
Neću pretjerati ako kažem da mi je hrana, kako se to obično kaže, baš od njive do stola, ali uključujući tehnologiju, ekonomiju, agronomiju, marketing, gastronomiju itd. stvarno četiri desetljeća svojevrsna sudbina, koju si nisam sama birala, ali sam se valjda i zbog toga, radoznala kakva jesam, prema njoj odnosila s većom pomnjom. Određena mi je kao novinarski sektor opskrbe u gradskoj rubrici Vjesnika, u vrijeme velikih nestašica početkom osamdesetih, ali sam, rekla bih, imala sreću, da sam je upoznavala i preko najvećih svjetskih sajmova, literature, brendova, kao scenaristica za prvi u nas Vegetin TV gastroshow “Male tajne velikih majstora kuhinje”, kolumnistica Enciklopedije špeceraja u više raznoraznih medija u sad vjerojatno najmanje 600 nastavaka, organizatorica brojnih ocjenjivanja kakvoće tada na tržištu monopolističkih, dvojbene kakvoće i često još i ilegalnih proizvoda, producentica i urednica tematskih časopisa i knjiga, a da o pedesetak danas nezamislivo visokonakladnih kuharica i ne govorim. Dospijem li, kanim o tome izuzetno zanimljivom, često kontradiktornom vremenu i iskustvu također nešto napisati. Po mojem, hrana i prehrana razvijaju se u svim smjerovima, samo što se o tome kod nas, unatoč svjetskim vezama, malo zna. K tome, kako obično biva s poviješću, ta učiteljica života neugodno nam se vraća ponavljanjem. Uglavnom se kod nas površno grebucka i tako i opredjeljuje. Čast izuzecima, postajemo nemaštoviti i dosadni. I u proizvodnji i u potrošnji. Sve nam je gastrosuvenir.
Gdje vidite mjesto Hrvatske u globalnim trendovima proizvodnje i pripremanje hrane? Koliko očuvanju tradicije i prilagodbi promjenama može pridonijeti razmjena informacija na internetskim magazinima kao što je Oblizeki?
Mi smo maleni i možemo napraviti nešto ozbiljnije jedino kvalitetnom butik-proizvodnjom, nečim svojim, dobro osmišljenim. Šteta je što o svojemu znamo najmanje, jer drugi mogu nas istraživati i o tome pisati samo ako su izravno zainteresirani i ako imaju povoda, nema toga ni u literaturi ni na internetu da se “isurfa”, da bismo komparativno mogli istaknuti ono od našega što je drugačije i što ima potencijala da ga učinimo zaista vrijednim. Nismo ni ustrajni, a ni temeljiti. A i podijeljeni smo u pristupu, tvrdim ja, sklona ne isključivosti nego tome da, ako mogu i procvjetati, neka cvjetaju svi cvjetovi, ali ističući vlastito temeljno opredjeljenje u poljoprivredi ipak održiva, integrirana agrarna proizvodnja, a prehrana, pozivajući se na dugogodišnjeg suradnika dr. sc. Danka Matasovića, razumska.
Dragocjeno je zato svako nastojanje u tome, pa i blogova poput mojih Oblizeka.
NIJE MI VIŠE NI DUHOVITO DOK MI BABICA NA BABIČINIM KOLAČIMA OBJAŠNJAVA DA JE U BUČNICU ĐUMBIR DODALA JER SU NA TV REKLI DA SE S NJIM BUČA BAŠ SLAŽE ILI DA SE CHEF TOMEK ŠPIČEK OD GLUPOSTI SUDIONIKA TV GASTROSHOW-OVA I KVAZIMASTERCHEFOVA, U KOJIMA SE VRTI VELIKA LOVA, BRANI SMIJURIJOM OD POHANE INTEGRALNE MOZZARELLE…
Ne tenta me bez razloga Ivan Brezak Brkan da krenemo i na engleskom. Kad bih imala kome prenijeti znanje i arhivu skupljanu godinama, kad bi to imao tko volje financijski poduprti, možda i bih. Nije mi više ni duhovito dok mi babica na Babičinim kolačima objašnjava da je u bučnicu đumbir dodala jer su na TV rekli da se s njima buča baš slaže ili da se chef Tomek Špiček od gluposti sudionika tv gastroshowova i kvazimasterchefova, u kojima se vrti velika lova, brani smijurijom od pohane integralne mozzarelle. Ni oni koji gledaju uglavnom ne kuže o čemu je riječ, ali misle da bi se na to trebali smijati, ako im već netko ne da znak da počnu pljeskati i umirati od smijeha. Gdje bi mi bio kraj da smo nekad imali zanatsku tehnologiju kao sada, od računala do zadanih formata? Godinama neke teme još nosim nedovršene, kao komparatistica rado sve uspoređujem, autorski tašta rado citiram (i linkam!) i pamtim dugo kao slon. Mogu ja pisati koliko hoću, i ustrajno pišem, ali dok su čitanije fejkane/lažne vijesti, ugodnije i zabavnije od neugodnih, a istinitih, kako mogu na kraj s time kao novinarka staroga kova i drugačijim životnim stavom? Uzeti to onda ako ništa drugo, a to i činim, kao književnu temu!
U svome je dugogodišnjem radu Božica Brkan uložila puno truda da publici približi gastro-tradiciju svoga, ali i drugih krajeva Hrvatske
Poezija, novinarstvo, priprema i uzgoj hrane – u svom radu pokazali ste široke interese i raskošno stvaralaštvo. Koliko je novinarska profesija i kreativni prostor koji ste u njoj pronašli zaslužna za takav razvoj Vaših interesa i tako bogat opus?
Novinarstvo podrazumijeva neutaživu radoznalost i upornost i neprestano učenje. Ono je mene izabralo. Kad sve ogolim, obično spominjem Tekst. I u novinarstvu sam se našla zbog Teksta, pisanja, studirajući najprije i komparativnu književnost pa novinarstvo, pišući, uređujući, pa onda i poučavajući druge kako da budu bolji u tome zanatu. Međutim, ipak sam najprije bila pjesnikinjom, spisateljicom lijepe književnosti, kojoj je drago poigravanje s književnim i novinarskim vrstama i s jezicima. Baš nešto pišem o putopisu u povodu nagrade koju sam dobila nedavno za književni putopis. Na društvenim mrežama putopis je pretrpan nepotpisanim fotkama, selfijima, s bjelosvjetskih egzotičnih destinacija. Najveći svjetski sponzori i mecene utrkuju se blogerima, lajkovima… Pune su novine, televizije svaki dan druge destinacije, ekskluziva, a meni nekako draža postaju književna putovanja, do prve stanice, možda u zavičaj, ali svakako i u dušu. Kao timski čovjek kakvim sam postala, imala sam i sjajne učitelje i sjajne učenike i studente, suradnike, prve ljude u svom fahu od Franje Kiseljaka, Uroša Šoškića, Drage Kastratovića, Vladimira Drobnjaka, Branka Tuđena u novinarstvu ili u fotografiji s Romeom Ibriševićem, Josipom Bistrovićem, Mišom Lišaninom, Davorom Marjanovićem, Igorom Sitarom… do Ivanke Biluš u kuhinji i nutricionistici te chefova poput Stanka Ercega, Ivice Štrumla, Roberta Slezaka i drugih, Maje Matković u lekturi, Jenija Vukelića u dizajnu, Mirjane Tomičić u izvedbenom, praktičnom marketingu.
Još uvijek osjećate duboku povezanost s novinarstvom?
Novinarstvo stvarno volim, ali, jer mi to može biti, kako volim reći. Prilagođavam ga sebi, svom izrazu. Za ne znam što ne bih radila političko novinarstvo, a pogotovo ne bih mogla stajati pred Saborom ili Vladom i gurati krušku pod njušku kojekakvim bezveznjacima. Vidim da postoje stvari koje me jednako, zapravo vesele i više od novinarstva. Očito sam, uz to što sam već bila i članicom Društva hrvatskih književnika, morala biti više od 30 godina u dnevnom novinskom novinarstvu s iskustvima i u drugim medijima da bih mogla napisati svoje romane poput “Lifta”, koji je politička melodrama ili “Reza”, leica-roman u 36 slika o novinarstvu ili “Ledine” o prošlosti svoje obitelji, zatim zbirke pjesama ili priča. Valjda je o zrelosti riječ… Upravo ovoga tjedna izlaze mi usporedo dvije odlične zbirke kratkih pomalo ženskih priča, vrlo modernih na standardu “Umrežena”, i kajkavskih, zaokruženih “Život večni”. Uz to, objavljuje ih naša obiteljska izdavačka kućica, jer nemam vremena čekati hoće li ili neće neki urednik pročitati pa se nakanjivati. Dakako, sad nam slijede predstavljanja. Nadam se da će nas zvati, jer nam je, osim zadovoljstva i ponosa, važno da održimo glavu iznad vode, ostanemo barem na pozitivnoj nuli. Sve je to moj izbor i odlučna sam i dalje, dok god mogu, nositi se s posljedicama svojih odluka. Zato valjda u poslu više i ne idem ni na kavu ako o njoj ne kanim pisati, jer me iskustvo poučilo da su besplatne kave najskuplje, ali kako svaki dan pijem kavu s kim volim, ispisujem, kad uzmognem blogić Umjesto kave, još jedan medij koji sam si stvorila za radost koju imam još za podijeliti, tko hoće.
Božica Brkan uz fotku s friškim knjigama na svojem fejsu je napisala:
Napokon stigle. Danas svježe otisnute dvije nove moje knjige priča: Umrežena (štokavske) i Život večni (kajkavski). Dvojba: da li da se smijem ili da plačem? Od sreće. I odahnula. Dijelim veselje s mojima doma Miljenko Brezak (pofotkao nes sve tri!), Ivan Brezak Brkan, te najbližim suradnicima dizajnerom i ilustratorom Jenio Vukelic, recenzentima Slavica Moslavac, Zvonko Kovac i Miroslav Mićanović, lektoricama i korektoricama Maja Matković (standard) i Sanja Feltrin (kekavica) i tiskarom Web2tisak, Dino Beširević te inspiratorima kojima sam već posvetila ili tajnima.
Mjesec hrvatske knjige u Otoku Ivaniću nije mogao biti obilježen ljepše nego što je to bilo 15. listopada 2017. : na Bučijadi u Pučkom otvorenom učilištu Ivanić Grad održani su 4. Susreti hrvatskih haiđina, hrvatskih haiku pjesnika iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva, u Pučkome domu Kloštar Ivanić Udruga Prijatelji Kloštra organizirala je Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu.
Svi izvođači umjetničkoga programa, književnici i pjevačice te članovi Udruge Prijatelji Kloštra / Fotografija Miljenko Brezak
Drevni se Klošter kao moslavačka kulturna i duhovna Atena iskazao sjajnim domaćinom! Čestitke udruzi te osobito Suzani Đuri i njezinim suradnicima na ustrajnosti koja je urodila i brojnim, nažalost samo kratkotrajnim, izložbama i projektima oslonjenima ponajprije na ljubav prema zavičaju.
Pripreme uoči nastupa / Fotografija Miljenko Brezak
Valjalo bi razmisliti je li moguće takva druženja proširiti i ustaliti bilo na jednome mjestu ili ih seliti po različitim moslavačkim mjestima kako se ne bi izgubio kontinuitet postignutoga unatrag desetljeća, od antologije Kajkavska lirika Moslavine dr. Dražena Kovačevića objavljene 2009., kulturnoga časopisa Moslavačko zrcalo koje nakon nekoliko godina redovita izlaženja zbog pomanjkanja novca nije tiskan već dvije godine, Badalićevih dana u Križu svedenih na obilježavanje katedre rusistike zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, čazmanskih Dana Slavka Kolara s natječajem za kratku priču-satiru, brojnih objavljenih knjiga o Moslavini ili u Moslavini te njihova predstavljanja itd.
Božica Brkan čita svoj okešinski putopis / Fotografija Miljenko Brezak
Uvodno je o recentnoj moslavačkoj književnosti te o moslavačkoj književnosti u hrvatskome kontekstu govorio Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika. Svoje su radove potom predstavilo šestoro književnika podrijetlom ili životom vezani za Moslavinu, koja je već stoljeće podijeljena izgubila regionalni identitet te ga posljednjih godina, ne posve jednostavno i bez sustavne podrške uglavnom ravnodušnih mjerodavnih, nastoje makar kao kulturni posvijestiti i obnoviti.
Jedan dio vrlo posvećene publike / Fotografija Miljenko Brezak
Etnologinja i voditeljica mnogih etnosastava i KUD-ova Slavica Moslavac govorila je o održavanju živima narodnih pjesama i prije zapisivanja – glazbom. Nastupili su i ženski vokalni sastavi Rusalke iz Kutine i Angeline iz Kloštra Ivanića.
Skijanje i ja!? Da se razumijemo, da sam stala na skije imam i foto-potvrdu iz vremena još analogne fotografije, a i moja markirana ski-odjeća, kak se šika, još daje na novu – jedino mi se k’o Rusima kojima je to bila fora ne vide privjesnice s nama povoljnijom cijenom, jer kod nas je taman bio uvesen PDV i sve je startno bilo skuplje – poput mojega bicikl za koji me svaki put kad ga izvezem iz garaže pitaju imam li to novi bajk, iako su me suprug i sin iznenadili njime još za 40. rođendan.
Za promociju snijega i – mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan
Ali pisati o skijanju, o snijegu zapravo, tu se osjećam najbolje kad se parim vrućim čajem, griješnom čokoladom ili kapucinerom ili kuhanim vinom punim cimeta i klinčića dokoličareći ili na sigurnom osunčanom vrhuncu ili na osunčanom obronku. Zašto ne recimo uz neku od 100 km skijaških staza Obertauerna u saveznoj austrijskoj pokrajini Salzburg s godolom i žičarom, 18 sedežnica, 6 vučnica i 31 km staza za skijaško trčanje, obiteljskim skijaškim parkom, snježnim parkom za freestyle itd. A sve to zovu ski in ski out hoteći reći iz kreveta ravno na snijeg. Ili posve eskimski, najbolje se osjećam nad kojekakvim nazivima i vrstama snijega. Ondje bi mi ponudili od kraja studenoga do početka svibnja odnosno od pršića preko cjelca do utabanoga. Na Obertauernu mu je prosječna visina najveća u Austriji – 264 cm! A prema istraživanju, unatoč zatopljavanju nepromjenjiva je u zadnjih 108 godina.
O Obertauernu udruženim snagama slijeva nadesno: Sandra Piro, Andrea Rohrbacher i Mario Siedler / Fotografija Božica Brkan
Ovisno o sklonostima, dobi, obiteljskoj situaciji, formi i drugome tu možete odabrati ne samo obične padine ravne ili s hupserima nego i vrtoglave padine s nagibom od 45 stupnjeva, ali i skijaški bicikl ili snowbiking, snježno zmajarenje ili snowkiting, ako imate djecu skijaški park Bibo Bär ili kojekakve drugi sportovi sve do romatične vožnje kočijama bijelim krajolikom. Après Ski i noćni život sve do Krampus partyja pod rasplesanim maskama teškim i 50 kila.
Nas troje pred Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan
Mogla bih nabadati i štogod fenomenološki o Hrvatima i skijači ili posve oblizečki, o sarmama i čudesima Bijega iz svakodnevica na sam vrh planine, kako je slogan Obertauerna, ali to će, ako već nije, učiniti buljuk kolega novinara od bijelih turističkih i ekonomskih analitičara do lajfstajerskih blogera te onih koji se samo selfaju, pa makar i ispred pingvina koji dočarava zamamne visine. Hrvata je inače na Obertauernu među Europljanima svih fela svega četiri posto, iako četiri sata udaljenosti i nije neka daljina.
Novinari na presici u DHK / Fotografija Božica Brkan
No, vrlo je poučan Obertauern i kao case study austrijske skijaške metropole, kako ga također zovu, snježne destinacije koja je za slogan odabrala samouvjereno Mi smo snijeg! Wie sind Schnee! We are Snow! Od same presice, zanimljive i precizne s raznovrsnim radoznalim medijima do prezentacije i presmaterijala. Svakome njegov Obertauern, njegova perspektiva, njegov sadržaj. Sve pomno osmišljeno do promotivne brendirane mliječne čokoladice Jedem seine Verlovkug. Pa, zasladivši se, natrapavam na internetski prijevod o izazovu, iskušenju, zavođenju, iskustvu…
Turistički direktor Mario Siedler, voditeljica marketinga i PR Andrea Rohrbacher i hrvatska zastupnica Sandra Piro ne zaboravljaju istaknuti sigurnost: iako gosti ne idu na snijeg u japankama, među 1,4 milijuna ih se, govori mi frend, nađe i u štiklicama. O tome najmanje trebamo brinuti, a više studirati posve dubinski obertauernsku maštovitost i poduzetnost u najmanje 50 nijansi bijele i kad je riječ o našemu plavom.
Mnogi u cijelom životu nisu vidjeli, a kamo odjenuli onoliko gaća koliko ih je Slavica Moslavac izložila na izložbi Zaviri ispod /donje rublje i higijena otvorenoj 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina. Natprosječno dobro ozračje uz brojne predmete sjećanja i želje pristajalo bi i neusporedivo važnijim izložbenim prostorima, pa i u stalnom postavu.
S otvorenja izložbe / Fotografija Božica Brkan
Nije to tek podsjećanje kako je to bilo nekad kad je većina toga bila sakrivena ispod – podsjećam da su se gaće, unatoč nazivu iz slavenskih pradavnina, redovito počele nositi uglavnom tek sredinom prošloga stoljeća – nego sve do danas, kad su i tangice i korzeti običan dio odjeće, pa je izložba osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv autorice, nego i antropološka.
S modne revije / Fotografija Božica Brkan
Ta povijest je već i tvornički proizvedeno rublje u 20. stoljeću. (Nisam se sjetila provjeriti je li budžet izložbe dopustio i koju Victoria Secret!?) Također je osim uobičajeno samo moslavačke i posavske, zapravo nacionalno, pa i međunarodna, koncentrirana na temu bez granica, s golicanjem mašte uz predmete koji potiču lascivne misli, kako samih muzejskih izložaka svakidašnje uporabe i svečanih, čipkom urešenih ili pak gaća za k doktoru, tako i umjetničkih viđenja (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.).
Gračanove gipsane gaće / Fotografija Božica Brkan
Čestitke, to prije što će nakon što Kutinjani / Kutinčani mogu mjesec dana zagledati u raznorazne poštirkane gaće muške i ženske, grudnjake, spavaćice, kurte i kurtice, podsuknje, haltere od pliša, pamuka, lana, čipke, flanela, markizeta, svile, satena…, sve do štrikanih nakurnjaka, izložba obići i Zagreb, Kumrovec, Lipik, Đurđevac, Đakovo, Suboticu… Na njoj su surađivale i kulturne institucije Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, kumrovečki Muzej Staro selo Muzeja hrvatskog zagorja, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnji Zagreb, Gradska Galerija Novi Sad i brojni pojedinci koji su se na poziv Moslavčeve odvažili na danje svjetlo iznijeti najintimnije stvari.
Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodane čipki / Fotografija Božica Brkan
Ni vidjela ih nisam, znam ih samo iz mamine priče, a nisam još dospjela provjeriti jesi li označeni i burjagi, jastučići poput onih za ramena koji su širili bokove, a kakve je u mladosti nosila moja baba Julča Brkanova.
Povoji za dojenčad, dio zbirke Stjepana Đurića iz Mostara iz kloštranskoga kraja predstavljen je na izložbi / Fotografija Božica Brkan
Oni koji neće imati priliku obići izložbu, njezina je dodatna vrijednost, a i vrijednost sama za sebe, po dobroj tradiciji autorice, odličan katalog(dizajn Slavica Moslavac!), zapravo bogato ilustrirana knjiga Zaviri ispod / donje rublje i higijena na 74 stranice. Primjedba: nedostaje jedino biografija i bibliografija autorice, koja je i izložbu i katalog zanosno i poticajno te vrlo stručno nakrcala kao šipak, ali elegantno i ženstveno, damski, ne prelazeći granice niti radi izazovnoga i poticajnog PR-a. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, košula za na noč.
Autorica izložbe razdragana poslije otvorenja još jedne uspjele izložbe / Fotografija Božica Brkan
Duhovitost i životna radost što pršti iz Slavice Moslavac i osvaja sve, ne samo nas njezine poštovatelje i prijatelje, okružila je i klasične muzejske izloške i umjetničke slike, fotografije i povezala ih novim kontekstom, pogotovo pjevanjem KUD-a Kutinsko Selo i izuzetno šarmantnom modnom revijom rublja, u kojoj je hrabro i šarmantno haljinu-kombine nosila i ravnateljica Muzeja Jasmina Uroda Kutlić.
Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Seljačka sloga Kutina, koje su izvele i dio narodnih lascivnih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
Napokon da mojega Miljenka Brezaka nešto iz književnosti zanima i više nego mene: KarlMay. I nije nešto čitao, ali, kao i Zanea Greya, iščitao je sve što je u njegovo vrijeme postojalo u kriškoj knjižnici. A ja sam samo ljetujući u Zagrebu s bratićem Željkom Rožićem naizmjence vježbala čitanje na Blagu srebrnog jezera u izdanju slavne Mladosti. Možda su te romantične avanture s Divljega zapada i hrabrost apaškoga poglavice i drugih Mayevih junaka izmaštane na Starome kontinentu pridonijele da se ne igramo partizana i Nijemaca nego kauboja i Indijanaca i da ja budem junakinja Mjesečev cvijet. Čak sam kao pisala i dječji roman s nekim svojim Indijancem.
Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May
Vjerojatno neku sličnu osobnu priču ima možda svatko u zemlji u kojoj je davno u više navrata u Lici sniman Winnetou i gdje se mjesta snimanja turistima prodaju kao začudna mjesta hrvatskoga ugostiteljska i turizma. Pierre Brice je, na naše čuđenje, govorio njemački, ali valjda je to bilo logično kad je njegov kreator bio Nijemac, Karl May (1842.-1912.).
Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2. / Fotografija Miljenko Brezak
Tu čuđenje ne prestaje, jer je, kako je na nedavnoj tribini Društva hrvatskih književnika rekao Mirko Ćurić, i prvi prijevod Karla Maya uopće, dok se još nije proslavio, bio hrvatski. Onaj koji ga je, citiram, pohrvatio – kako stoji na 2. knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, a koju Đakovački kulturni krug objavljuje 2012. u Đakovu posvećenoj prijevodu novele Three carde monte(Slika iz života u Sjedinjenih sjevero-amerikanskih država) u nastavcima u Sriemskom Hrvatu – rođeni Đakovčanin Nikola Tordinac (1858.-1888.) bio je već odavno pokojni.
Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest
Da ne vučem usporedbu s domaćim primjerom Zagorke, klasična ignorancija te navodno trivijalne literature omiljene u čitatelja – Karl May objavljen je i prodan u više od 100 milijuna primjeraka na više od 30 jezika – ali ne u kritičara i povjesničara, pridonijela je i da se taj davni prijevod otprije 175 godina zaboravi.
Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak
Da sami Nijemci nisu podsjetili na to, još bi se vjerojatno mislilo kako je prvi prijevod Maya na hrvatski uslijedio tek dvadesetih ili možda čak šezdesetih godina 20. stoljeća, na kojem sam vježbala čitanje. Moj nekadašnji poletovski urednik kulture Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pozivao se na Branimira Donata koji je smatrao da je prve prijevode Mayevih djela objavio koprivnički knjigotiskar Vinko Vošicki kako bi tiskao Krležu i Cesarca.
S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
Sjećajući se svega toga uz javnosti zapravo novootkrivene podatke bila toj istoj javnosti izuzetno zanimljiva i detaljnija analiza samoga prijevoda, kako je rečeno i na tribini. Uz drugo, kako je primjerice, 1880. pohrvaćeno uže kad se još nije svjetski proslavilo kaubojsko laso (lovno uže!) ili indijanski tomahawk (bojna sjekira)?
Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak
Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.
Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak
Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granomjorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:
Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!
Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.
Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak
Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.
U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak
Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju),Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, ZvjezdanuJembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).
Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak
Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.
Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.
Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.
Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).
Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor: svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja, globalnom njegovom mjerom svijeta.
20171008 – 20171009
Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak
