Pjesma je pisana kekavicom, idiomom kekavice kajkavskoga autoričina rodnoga Okešinca u Moslavini, s rječnikom manje poznatih riječi.
Prvi put autorica ju je javno čitala na kolovoškoj Croatii redivivi ča-kaj-što u Selcima na Braču, a objavila u izložbenom katalogu. Košula za na noč je nočna košulja, spavaćica, metaforička. Objavljujemo u cijelosti.
Naslovnica kataloga
Božica Brkan košula za na noč
se si mislim a nesem si mislila morala bi si kupiti nekej
če za v bolnicu
če za silu ne dej bože
nigda ne znaš
imam te kojekakve spavačic i pidžami sekojake ne bi morala ni kupuvati ima v jormaru još i kakve i za po zime i za po letu jene da te vtopliju druge da te ofriškaju i od najfinešega atlesa i z širokemi špicami i najteneše kej pavučina i najmekše z pariza i z koječem kej ni ne znam kej je i z kojekakve moje dobe i po kojekakve modi če sem je de koji put preprala nekej sem spravila i če mi se igda nuka narodi najprosteše sem najprvo ponosila ne ne bilo šteta nekej sem i podelila zdavala bebidolki i kombinejov više neg za spati a nesu bogme bile ni jeftine da bi si čovjek mam vujne samo tak legel a da jes sekej sem vujnemi speč mogla toga nasejnati
Fotografija Božica Brkan
imam i te paretaste deteče plaftičev z medeki i z patulki
dva po dva mogla bi pripasati za jenu spavaču
to bi si bome i sama znala skrojiti i zešiti
al rajše spim v tomu komadu svojega torinskoga platna vu te svoje spavače
kej više ne za niš
ne ta spavača ni za niš a kam za spati
i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila
i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem prede se bu moja košula nočna sa razišla
naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne
vujne mi je nekak najlepše leči i
vujne mi se najlepše zdiči
morti kej ju je mater raznosila dogda je god mogla i kej ju ja nemrem nikak raznositi ne da se i ne da
se bi si slekla i samo bi si to kej sejne lozno oblekla
kej da nas je košula sparila
kej da je kej koža kej smo ju zajeno skrojile
od jene amfučne dužine širina za dužinu
širšeše neg dukše i čez nu smo se dotikavale
i mej sobu
i mej životom i mej smrtju
Fotografija Božica Brkan
a senak sem pak čera dela prat i sušit
košulu nočnu kej sem slekla predečerom
i pak si ju bum čistu oblekla z velkoga popeglanu (tek tulko da je
ionak se bu na postele mam zgržvala)
tu krpu loznu kej samo kej se ne raspuzne
v niš
očice su je bogtepitaj gda krenule i odzgor i odzdol
i gdegde su se vlovile poprav v veliku luknu
i da ju ne slečem tu i tam kej bi ju poprati
kej bi ja vidla te lukne na pleča
i kak su saki put se vekše i vekše
saki dan z sakem prajnem peri deri i niti je se mejne
konec se je je i na rukave puščal
i rub se je prek odrubil
okolo na okolo malo fali
morti je a morti si ja samo zamišlam kak je poprav videti da je košula z plavem bila zarublena i okoli vrata i oko rukavov da je negda i na satlinu imela i špičice plavkaste kak su i te cveteki i listeki jel tufnice kej jim farbu da baš i očeš više nemreš potrefiti (da sem ju ja kupuvala sebe bila bi lila rozasta morti i žuta i da je prišita bila bi pocigana prek sera skorom bela belina kej mraz kej sejna kej ti spati ne da kej je mesec nalejal)
i same mi je videti da ne neg za hititi a neče mi ju se nekak još prek othititi zanavek a kej bi žnu nit nema vujne kej pošteno za pokrpati a kamoli za prekrojiti ne ni za stare krpe da bi si tepihe zetkala jel da bi jobluke žnu pral vuz tulike čarobne krpe i krpičke ma ni za spirilek pod prsti se ne vidi niš nek krpica tak tenka da nemreš znati više jel to bil paret jel lajnen kej isto cvete plavkasto od matere sem ju donesla več su vu se kej i mater stišnenu (sa je prešla širom da mi je komej do spod kolena) je ostala tak da ne več ne treba kej zmijsku košulicu ju je zgulila kej da se je preslekla v drugo agregatno stajne a da nes ni znala gda ne znala kej bi žnu kak i z kožu (i ona je več bila prek zviš mogel si črez nu videti) nes ni ja znala kej bi žnu al dišala mi je na mater gda ni mater več po sebe dišala ne šteta mi ju bilo hititi i tak odepranu nit po nit a morti bi i matere (če i ne bi zeznala) bilo žal da sem ju samo tak hitila pak kej bum žnu neg sem ju na se natukla dogda se ne dodere ne dugo
Fotografija Božica Brkan
če ne toga bilo ni v nejne ni v moje mladosti kej da smo na nekvomu pidžama partyju kej da nas je ona za to sparila nigda si ni gda me je nosila mater moja i ja nesmo bile bližeše neg prek te naše košule če nigda po noči
negda nanegda si mislim kak sem si čez tu spavaču bližeša z materju neg igda gda me je i nosila da bi nam to platna amfučnoga bilo i materina i moja kej jena koža čez koju se moremo napipati mej sobu mej životom i smrtju
al sejeno gda si ležem če se več nemrem samo z sejnami pokriti (sejne samo negda poprav nesu dost čovek sav sprezime) najmilneše mi je zaspati vu te svoje košule nočne nasebe kej z onu spavaču z divje šipkovače kej mi je maličke mater metala pod vankuš
kej da je se to več negda negde bilo
kej da je v pesme moje od navek gda ju još ni napisala nes kej da sem imela več tu zmučenu spavaču i kej da sem se preslekla
(za sejne mi samo tu i tam sfali)
ne ta spavača ni za niš a kam za spati
i velim gda pesmu napišem
bome ju bum v stare krpe v smetje za kej bilo
za reciklažu hitila
i pišem i pišem i nikak pesmu dopisati
prede se bu moja košula za na noč sa razišla
naj se razide znam da se bu razišla
al kej je ja bum
če mi pesma gotova ne
da me ne sram
da se ne znam zakej mrtvika mora v mešno obleči
i gda bi si mogla zebirati
bi si bome tu svoju niškoristi košulu za na noč i za one svet pripravila
(nigda nemreš znati) kej kakvu kurticu t-short ajmpideklin z plave listeki i z plave cveteki
potočnica zvončekovi zumbuli jorgovani vergismajniht
dalo bi se čoveku i lepo zaspati i lepo spati
a kuliko mi je znati ima se bome spati i kej
manje poznate riječi:
ni za niš – ni za što
košula za na noč – noćnja košulja, spavaćica ofriškati – osvježiti amfučna – jednostruka predečerom – prekjučer zgržvala – izgužvala loznu – istanjenu, iznošenu raspuzne – razie se, razdere satlin – gornji dio, samostalno krojen dio odjeće othititi – odbaciti, baciti spirilek – krpa za pranje posuđa odepranu – ispranu negda nanegda – konačno divja šipkovača – pasja ruža, šipak, Rosa canina L. mrtvik – mrtvac, pokojnik v mešno obleči – odjenuti svečano kurtica– košuljica, podsuknja
ajmpideklin – jastuk za dojenče potočnica zvončekovi zumbuli jorgovani vergismajniht – vrste cvijeća koje cvste modro
Nešto snažno jutros lupa po staklu i ja mislim, lupa moj M. Ne, kao da se nešto zalijeće u sobu. Ne valjda neka vrana, lastavice su odavno otišle. Ne, leti po sobi! Puni su prozori sitnoga bića. Žurim otvoriti prozor da izleti van. Odjednom nestane. Zovem unezvjereno pomoć. Kad treba, nikad ga nema. Tražim, tražim, a sitnica na podu. Pernata. Viri krilce. Ne miče se. Nježno biće stavljam na dlan, pa pušem u njega. I ne diše. Rasplačem se moleći: daj, daj! Na dlanu mi smrt. I odjednom kao da se miče, ne krilcem nego se odziva lupanjem srca. Počinje udarati divlje. Ne znam trepće li brže okekom ili mu brže udara malo srce. Samo se onesvijestio. Živ! Onda veli M: daj da ga poslikam. Malo razmaknem ruke, a on – odleti. Daleko dolje na krošnju preko puta. Manji od vrapca. Žućkasno i plavkasto i zelenkasto i crno perje. Sjenica? Cicica, rekao bi da je mali Ivan BB. Prošlo je i plačem od olakšanja.
Prenosimo vijest s portala www.opcina-kriz.hr / 24. listopada 2017.:
Dramska skupina Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa nastupila u Poreču
Dramska skupina Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa, od 20. do 22. listopada 2017. godine sudjelovala je na 21. Smotri dječjeg stvaralaštva koja se u organizaciji Saveza društava Naša djeca Hrvatske održala u Poreču.
Smotre su prilika za prezentaciju godišnjih rezultata dječjih kreativnih aktivnosti iz područja likovne, dramske, plesne i glazbene umjetnosti te tehničkih, informatičkih i ekoloških aktivnosti za djecu. Posebnu vrijednost ima i afirmacija odgojno-umjetničkog rada s djecom u matičnim Društvima Naša djeca, ali i druženje djece i odraslih u radosti, igri i stvaralaštvu.
Za odlazak djece u Poreč Općina Križ podmirila je troškove prijevoza, a djeca su se predstavila kekavskim igrokazom Žabari jel žabe na kolec, koji je autorski potpisala Božica Brkan i koji je dio projekta Mala škola kekavice koji provodi DND Vladimir Nazor Križ.
Baš sam 14. listopada 2017. natrapala na fotkicu ZdenkaVanjeka, vremešna gospodina, Ivanićgrađanina, koji sve oko sebe bilježi fotoaparatom. Obično i ne napiše tko je i što na fotki, gdje je snimljena i kojim povodom. Šerala sam je i pristiglo je više od 130 lajkova i šerana je još petnaestak puta. Komentari su išli od preslatke curice, male snehice, kikica, dvojbe je li ljepša djevojčica ili nošnja i tome slično. I tako mi je proradio novinarski nerv pa sam se zainteresirala i ja tko je djevojčica, gdje je fotka nastala. Još 13. listopada 2013. u Posavskim Bregima! Hvala Fejsu koji ju je očigledno izvukao na obljetnicu. Zdenko Vanjek nije se mogao sjetiti na čemu je to snimljeno, imena djevojčice, ali obećao je i – pronašao mi kontakt.
Njezino je ime Manuela Grubišić, iz Posavskih Brega je i nosi brabakinu nošnju staru 120 godina / Fotografija Zvonko Vanjek, 2013.
Djevojčica se zove Manuela Grubišić, rođena 2011. godine, ima nepunih sedam godina i sada ide u prvi razred osnovne škole u Posavskim Bregima, pleše pet godina. Nošnja koju nosi vlasništvo je njezine prabake DragiceManoić, a stara je oko 120 godine. Nošnja je posavska, a Manuela pleše u KUD-u Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi. I Manuelin tata Ivica Grubišić nekad je plesao u KUD-u, koji sada broji 80-ak članova i djeluje u više skupina.
Od 2009. godine u KUD-u postoje dvije dječje skupine, a od ove, 2017. godine tri dječje skupine, mala (vrtićka dob), srednja (niži razredi osnovne škole) te veća skupina (viši razredi osnovne škole i srednja škola. Imamo nekoliko slučajeva da su klinci na probe dolaziti sa starijom braćom i sestrama dok još nisu ni prohodali, a čim su prohodali, počeli su plesati. Voditeljice dječjih skupina su Mirna Češković i MarinaGlog. Predsjednik KUD-a je IvanBarilić.Skupine tijekom jedne godinu javno nastupe i desetak puta. Sve skupine plešu i pjevaju pjesme iz Posavskih Brega.
Mirna Češković / Dokumentacija KUD-a
Koliko truda da se s naraštaja na naraštaj prenosi materijalna i duhovna baština svoga sela!
KUD Ogranak seljačke sloge Posavski Bregi osnovan je 1934., a njeguje izvorne posavske pjesme, plesove i običaje. Nastupa u zemlji i svijetom. Uz drugo, sudjelovao je i na I. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1966., snimio brojne radijske i televizijske emisije. Najznačajnija TV emisija ostvarena je u suradnji s Ansamblom Lado – Ponovno rođenje plesa, a rezultat te emisije je uvrštavanje breškog Starinskog drmeša na njihove nosače zvuka Izkajkavskeglazbeneriznice i Drmeši i polke.
Hrvatski je radio 1987. u Posavskim Bregima tonski zabilježio 70-tak zavičajnih pjesama i plesova. To je obilježilo rad Ogranka u 2001., jer su na temelju tih tonskih zapisa izdani CD i kaseta I ja jesam posavačko dete. Društvo je izdalo i etnografsku mapu S onu stranuSavice autorice SlaviceMoslavac. Ljepota breške nošnje zastupljena je i u knjizi Hrvatskenarodnenošnje autora IviceIvankovića.
Autor Fotografije Zdenko Vanjek iz Ivanić Grada / Fotografija Zoran Mijović
Društvo je sudjelovalo u snimanju HRT-ova serijala emisija Kolo, a breška pjesma Kreni kolo odabrana je za najavnu pjesmu cijeloga serijala. KUD organizira Smotru muških pjevačkih skupina Hrvatske, prigodne božićne koncerte i prikaze običaja u Posavskim Bregima, a 2013. održana je i prva smotra folklora u Posavskim Bregima Lepe moje ravne pole. Svoju baštinu KUD je prezentirao na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, Đakovačkim vezovima, Vinkovačkim jesenima, Županijskoj smotri u Zelini i drugim smotrama diljem Hrvatske, ali i izvan nje u Češkoj, Njemačkoj, Austriji, Bosni i Hercegovini, Srbiji i drugdje.
U organizaciji Saveza društava Naša djeca Hrvatske još od 1993. svake se godine u drugom gradu-domaćinu održava Smotra dječjeg stvaralaštvaRadost, igra i stvaralaštvo djece. Od petka do nedjelje od 20. do 22. listopada 2017. Smotra se održavala u Poreču, a na njoj su sudjelovala i djeca iz dramske grupe Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. O tome je izvijestila Ivana Posavec Krivec, predsjednica DND-a Vladimir Nazor Križ:
Mali kriški glumci ispred dvorane u kojoj su se predstavili kajkavskim / Fotografija DND Križ
“Na pozornici, pred prepunom, salom Pučkoga otvorenog učilišta djeca su izvela autorski tekstBožice Brkanu režiji Marice KukorŽabari jel žabe na kolec pisan izvornom kekavicom. Riječ je o dječjem baštinsko-ekološkom igrokazu koji je nastao u sklopu projekta Mala škola kekavice pri DND-u Križ. U izvedbi sudjeluje sedmero djece, u izvornim nošnjama kriškoga kraja.
U moslavačkom ruhu s morem u pozadini / Fotografija DND Križ
Na ovogodišnjoj je Smotri sudjelovalo oko 650 sudionika iz 20 društava Naša djeca, a prezentirano je 28 točaka dječjeg stvaralaštva i 14 izložbi dječjih radova. Svoja kreativna godišnja dostignuća djeca su prezentirala u bogatom dramsko-scenskom, lutkarskom, glazbenom, plesnom i audio-vizualnom izričaju te u likovnim izložbama dječjih radova koji je pratilo stručno povjerenstvo u sastavu: Ksenija Rožman, dramska pedagoginja, Desanka Virant, plesna pedagoginja i koreografkinja, Sanja Pančevski Tich, profesorica violine, Marina Dželalija, profesorica likovne kulture i likovni umjetnik Eugen Varzić.
Za uspomenu s Panonskoga na Jadransko more / Fotografija DND Križ
Preporuke i pohvale stručnog povjerenstva dramskog stvaralaštva naglasile su potrebu izbora izvornih tekstova domaćeg narodnog stvaralaštva i dijalektalnog stvaralaštva, tj. scenske nastupe djece sa izvorištem ideje u tradicionalnim običajima i igrama svoga kraja, osobito onima koji su primjereni dječjem uzrastu i koje su stvorila ili adaptirala sama djeca (bilo kao pjesme, prozne sastavke ili male dramaturške cjeline/dramatizacije), a sa ciljem istovremenog poticanja i dječjeg književnog izražavanja.
Upoznavanje s porečkim ulicama… / Fotografija DND Križ
Preporuke su poseban poticaj da se nastavi realizacija i razvoj projekta Mala škola kekavice pri DND-u Križ gdje u sklopu dramske radionice djeca uče kako voljeti, njegovati i čuvati govor kraja u kojem su rođeni i u kojem žive, svoju kajkavsku kekavicu. Posebnu zaslugu za to imaju izvorni govornici koji rade sa djecom na promicanju kekavskog govora unazad 10 godina zahvaljujući posebnom doprinosu hrvatske književnice, naše Okešinčanke, Božice Brkan koja priprema autorske tekstove za nastupe djece na Kajkavijadi (dječjoj smotri kajkavskog stvaralaštva u Varaždinskim Toplicama).
… i antičkom poviješću Poreča / Fotografija DND Križ
Moderan pristup i spoj starine i izvornosti djecu uči potrebi njegovanja kajkavskog govora, kako ne bi zaboravili naše starinske, lijepe, kajkavske običaje i riječi koje se danas sve manje čuju. Radom sa djecom primijećena je pojavu da se ona, posebice pri ulasku u fazu puberteta i adolescenciju, počinju sramiti kajkavskog izgovora, izbjegavaju ga i ponekad se radije služe anglizmima i turcizmima. U sklopu dramske radionice djeca kajkavštinu prihvaćaju s oduševljenjem, međusobno se potiču da pričaju jezikom kojim se služe u krugu svoje obitelji i prijatelja, nadmeću se u prikupljanju novih fraza i zaboravljenih riječi.
Posljednji dogovor prije nastupa / Fotografija DND Križ
Na tim se radionicama godinama stvaraju pravi mali scenski prikazi na kajkavskom s kojima učenici gostuju na različitim manifestacijama i smotrama te i oduševljavaju publiku, što je dodatni poticaj za daljnje “usavršavanje”. Upravo dobra reakcija publike, smijeh ili pozorno praćenje izvedbe djeci su dodatni poticaj koji probuđuje istinsku ljubav i brigu prema domaćem jeziku. Stoga, ovakvi izleti, odnosno putovanja na manifestacije i pohvale na smotrama dodatno osnažuju djecu u njihovim napornim vježbama, kvalitetno doprinose zajedništvu grupe, produbljuju njihova prijateljstva i iznimno ih vesele i motiviraju.
Ni putem nije nedostajalo vedre igre / Fotografija DND Križ
Nakon nastupa ostatak dana djeca su provela u praćenju programa, međusobnom druženju i bogatom interaktivnom programu radionica te zajedničkom turističkom obilasku grada Poreča. Troškove prijevoza za sudionike Smotre osigurala je Općina Križ, a troškove boravka u Poreču DND Križ.
U ovih dvadeset godina Smotri dječjeg stvaralaštva, Savez DND-a Hrvatske i gradovi domaćini uspjeli su okupiti više od 15.000 sudionika, a djeca su izvela više od 1200 originalnih nastupa što je izniman doprinos Saveza i Društva Naša djeca dječjem stvaralaštvu u Hrvatskoj.
Selfie / Fotografija DND Križ
Popis članova Dramske grupe DND-a Križ, sudionika 21. Smotre: Borna Živković, Mateo Kepe, Mia Kuzmić, Tamara Martinjak, Zara Broz, Lana Okanović, Jana Krivec. U pratnji djece: dramska voditeljica Marica Kukor i Ivana Posavec Krivec predsjednica DND-a Križ.”
Sjajna ideja: u okviru 4. Bijenala slikarstva 12. i 19. listopada 2017. organizirali su Dane otvorenih vrata ateljea Ede Murtića u dvorištu zgrade Trga Kralja Tomislava 18, u susjedstvu Umjetničkoga paviljona. Sagradio je i zgradu i atelje još majstor Vlaho Bukovac, a Edo Murtić uselio je u njega 1987. iz Martićeve, gdje je slikao ulja sve dok ga alergija na terpentin nije toliko ugnjavila da je prešao i u novi atelje i na akrilik.
Zrcaljenje: Miljenko Brezak i Božica Brkan u slici Ede Murtića / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam to znala, uspjevši i nas ugurati u limitiranih petnaestak iskrenih radoznalaca i poštovatelja kista slikara koji je u svoje vrijeme socrealistističku sliku uspio proširiti i, kao što je Bukovac HNK-aovim svečanim zastorom, u svoje vrijeme stvorio monumentalnu umjetnost. Gledamo velika platna i otvoren veliki prozor preko kojega su ih mogli izvlačiti, fotografije, malenu Titovu bistu, nepotrošene boje, kistove u piksama od šećera, monografije…
Potpis / Fotografija Miljenko Brezak
Očekivala sam sve samo ne stiješnjenih devedesetak kvadrata. Jesu li tu slikar i prijatelji imali svoj čuveni intelektualni salon? Razgovaramo uz čašu vina dok Ranko Murtić, slikarev sin, uz našega vodiča Tomislava Buntaka, tumači što sve tu radi Fundacija Murtić od organizacije izložaba do sveobuhvatne arhive, o planovima. Ne, ne kane tako skoro otvoriti atelje za javnost. Ovo je samo uz Bijenale slikarstva jedan od pogleda unatrag, važan kao i vizionarski pogledi (u)naprijed.
Nedostaje samo majstor koji već 12 godina nije s nama. Unatoč brojnim izložbama poput Infelda u Dobrinju ljetos, tekstovima… I, da, spuštajući se stubama kojima se tekoma penje pa se krajcamo u mraku rane zagrebačke večeri, pomišljam kako mi nedostaje život u ateljeu, očekivani a odavno ishlapio miris terpentina, pod očišćen od mackanja bojama.
I na to se rastužim.
Kistovi u piksi od šećera / Fotografija Božica Brkan
I nekako mi godi taj žal i unatoč njoj ne žalim što sam se ugurala u Dan otvorenih vrata. Da je majstor živ, znam ja sebe, zacijelo ne bih. Samo bih gdje bih god mogla gledala moćne poteze njegova kista.
Friz fotografija majstora Ede Murtića sa zida / Fotografija Božica Brkan
Ne dam se više navući u raspravu o tome deklinira li se haiku u hrvatskome ili ne, radije ga čitam prepuštajući se doživljaju, kako ga čovjek matematike i japanskog sentimenta VladimirDevidé opisa, dvostruko čitanih trostiha od 12 do 20 slogova, najčešće 5-7-5. Najnoviji mi je povod svježa literatura s 4. Susreta hrvatskih haiđina u nedjelju 15. listopada 2017., na dan kad smo u Kloštar Ivaniću u okviru Mjeseca knjige imali i Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu – časopis Iris i Haiku zbornik Ivanić-Grad 2016.-2017.
Nemali je trud u njih utrošila Udruga Tri rijeke, a posebice Rožići, Đurđa Vukelić-Rožić i Stjepan Rožić, organizirajući i ove godine natječaje na opće teme i temu buče te na engleskom, hrvatskim standardu i kajkavskome (pitam: a čakavski?). Na međunarodni se natječaj, recimo, odazvalo 72 pjesnika iz 26 zemalja! Oduševilo me osobito što haiku pišu i profesionalni književnici i amateri, i od gotovo 90, ali i u najmlađoj dobi. Kad bude netko prigovarao nastavnicima da se ne trude, odsad ću se sjetiti da su na na samo jedan od natječaja pristigli radovi 105 učenika iz 12 osnovnih škola (jedne čak i iz Rumunjske!), a iz OŠ Vežice s mentoricom Mihovilom Čeperić-Biljan pun autobus učenika koji su kvalitetom radova pomela takoreći cijelu svoju generaciju.
Prvašica Dora Zenko već mala nagrađena pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak
Jako se ponosim i svojim kučetom vrijednom i ambicioznom Sanjom Feltrin, mladom profesoricom i mentoricom triju pohvaljenih učenica iz OŠ Banova Jaruga. A tko se ne bi oduševio prvonagrađenom Dorom Zenko, učenicom 1. razreda OŠ Ivana Granđe iz Soblinca, PŠ Adamovec, koja je ispjevala: pospani vagon puzi / Ivanić je blizu/ nigdje buče nema. Čak i ne dvoji pravopisno o buči i bući! Za razliku od male Prigorke, jedna od drugonagrađenih, Zagorka Mia Čičko, 1. razred OŠ Oroslavje pjeva po domače: kak bučnica diši / babica ju je spekla / same zame.
Buče, buče / Fotografija Božica Brkan
S govorice male dvorane ivanićgradskoga Pučkog otvorenog učilišta prvi sam put govorila kao vrlo mlada, također početnica pjesnikinja, također u nekom nižem, a poslije i višem razredu, a zatim kao jedva gimnazijalka na nekoj omladinskoj konferenciji ranih sedamdesetih (valjda nešto o kulturi i mladima na selu jer imali smo u mojemu rodom Okešincu kazališnu grupu Točka!). A otkad je u Ivanić Gradu Bučijade, imala sam priliku govoriti o bučama kao agrokulturi s baštinskoga aspekta odnosno kako su se svinjske tikvanje i pečenice namnožile globalno i u nas unatrag nekih tridesetak godina u stotinama sorta. Tko danas ne poznaje hokkaido, nazvanu po japanskome otoku, ili butternut odličnu za juhu? Govorila sam o njima, a bome i pisala i s recentnoga agro i gastroaspekta, pa sam zatim agitirala o bučinu ulju, organizirala radionice… Čak sam počasna članica Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske!
Govorim pjesnicima na 4. Susretima haiđina u Ivanić Gradu / Fotografija Miljenko Brezak
Na nedavnoj 13. Bučijadi imala sam priliku uz Ryoheia Nakajime iz Veleposlanstva Japana te predsjednika Društva hrvatskih književnika Đuru Vidmarovića, obratiti se ponovno i punoj dvorani haiku pjesnika, iza a prije izložaba hajgi, ilustriranih haiku stihova odnosno oslikanih tradicionalno ili fotografijom.
Rožići, Đurđa Vukelić Rožić i Stjepan Rožić / Fotografija Božica Brkan
Tko zna, a tko ne zna, Ivanić Grad je haiku-metropola u nas, a hrvatski haiku u svijetu visoko kotira i to ne samo u posljednje vrijeme. Nisam napisala ni jedan haiku – počastila sam pjesnike minijaturom Oblutak(Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,/ bijela/ obla/ glatka,/ hladna/ šutjiva?) – ali mi je bliska pomisao o onome što činimo za sebe, a što za druge, o sebi unutar cijele prirode, o jednome trenutku ulovljenom u sitnu strogu formu, u kakvu sebe ne mogu suzbiti ni kad je sonet, a kamoli kad je haiku, makar i prihvatila opasku Tončija Petrasova Marovića kako je haiku prije svega postupak i odnos negoli pjesma.
Nadahnuće za haiku 2017. / Fotografija Božica Brkan
Ali sam zato pisala o temama kao što je naš prvi haiku pjesnik Dubravko Ivančan (o seoskim motivima!), naslušala se barda Tomislava Marijana Bilosnića o njegovim haiku te haiku Drage Štambuka. Ni prigodno zadana tema buče uz Bučijadu nije mi mrska, ako nadahnjuje. A očigledno nadahnjuje! I natječajima – raspisani su novi! – pridonosi uspoređivanju, vlastitu rastu, napretku. Osobito je to važno da ljudi ne budu tek puki konzumenti (ne buča!), da čitaju i slušaju, što je vrlo bitno za mlade i najmlađe da usvajaju i savladavaju kreativnost, nadahnuće, oplemenjuju izraz, izabiru ideju i stav, priklanjaju se disciplini formom (broju i rasporedu slogova) i određenom temom (buča, priroda, svijet oko sebe), zbližavaju s vlastitim životom i prirodom kroza lijepu književnost, stih. Pa i haiku, koji katkad na fejsu, kao ovih dana u izvedbi pjesnika Siniše Matasovića kaže: Pečeni krumpir/ I komad mrtve svinje/ Hrvatska jesen .
20171016 – 20171019
link
http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/
Sandra Pocrnić Mlakar, vlasnica izdavačke kuće “Beletra”, novinarka, urednica…
Osvaja nagrade na pjesničkim natječajima, sudjeluje na gastro-smotrama, piše i objavljuje knjige i vodi nekoliko blogova, i dalje strastveno vjerujući u novinarstvo i prijenos informacija koje omogućuju novi mediji. Kao što je za vrijeme svog radnog staža bila uzor-urednica i autorica, Božica Brkan i u mirovini s veseljem uživa u svim svojim interesima, svakom rečenicom demonstrirajući argumentirane stavove, golemo znanje i eruptivnu kreativnost. S Božicom Brkan može se razgovarati o poeziji, novinarstvu, hrani, poljodjelstvu, o svemu samo ne o politici, jer veliki autori oduvijek su znali da politika treba biti u službi života, a ne obratno.
Etnolog s Hrvatskog radija Ivica Ivanković namijenio Vam je nekoliko svojih emisija “Iz narodne baštine kajkavskih krajeva”. Što ste pripremili za radio? Dolazite li u emisiju Ivice Ivankovića sa svojom Kajkavskom čitankom? S poezijom ili prozom?
Kad me je kolega Ivica Ivanković pozvao u goste, a kako su me već predstavljali kao čuvaricu baštine, osobito gastro i jezične, odmah sam ga pitala što i kako da pripremim, a on je rekao da se ne moram pripremati, da znam već odgovore na sva pitanja koja će mi postaviti. A morala sam i promisliti da odgovorim na sve što taj Majstor umije pitati. Ukratko, tri je sata pitao, a ja sam odgovarala, naručivao što da čitam, a ja sam čitala, čitala, čitala… Ima snimljenog materijala toliko da sam se pogubila. Majstor je imao sve u glavi. Tvrdi da ima još nekoliko emisija, pa i mene zanima što će to sve biti. Sve je krasno poštucao i, kako kaže, nakitio glazbom iz fonoteke Hrvatskoga radija, pjesmama mog zavičaja od kojih neke stvarno nikad nisam čula, snimljene možda i na prvoj Smotri folklora! Od mojega ima i poezije i proze, kako je Ivica Ivanković birao. Bio mi je to baš ugodan radio izlet.
Žene od riječi – književnica Božica i urednica Sandra
Vaša “Kajkavska čitanka Božice Brkan” obuhvaća pjesme, pripovijetke, ulomke romana, monodramu, putopis…, a preporučena je i srednjim školama kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskog jezika. Je li se od objavljivanja Kajkavske čitanke 2012. godine nešto promijenilo u odnosu službenog jezika prema kajkavskome? Kajkavski je, naime, opet in, što dokazuje i roman na kajkavskom “Kak je zgorel presvetli Trombetassicz” Marka Gregura.
In? Upravo mi se neki dan na putu do Lobora, kamo su Kajkavsko spravišče i časopis Kaj vodili nas nagrađene za književni putopis, ne samo kajkavski, jedna od kolegica žalila kako je kaj zapostavljen u školama i kako bismo nas nekoliko mogli organizirati gostovanja i čitanja po školama. A nas nekoliko, i bez projekta, odavno i uporno obilazimo knjižnice, domove kulture, škole, ako nas zovu i ako nas prihvate, ako nas žele slušati. Obično dodajem kako, što standardne ,a što kajkavske tekstove čitam od Beča i Gradišća (i austrijskog i mađarskog!), preko Sydneyja do Selaca na Braču i Opuzena, Donje Stubice i Zlatara, Čazme do mojih Ivanića i Križa. Ne šalim se: vozimo i 800 i 1300 kilometara da bih pročitala samo dvije pjesme
Nije Vam to naporno?
Ako ih netko želi čuti, zašto ne? Sretni smo plati li se benzin ili otkupe li nam koju knjigu. Upravo je nedavno Hrvatski radio Treći program i treći put reprizirao adaptaciju mog romana Ledina, s podosta mojega kajkavskoga, rekli su mi slušatelji. Baš sam se danas na fejsu dopisivala o pevcu, pa i o mojoj zbirci pjesama Pevcov koraka ili kajkavski osebušek za EU, iz 2012., nagrađenoj za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine, s fb-frendicama iz Australije, pa pitaju može li se to kupiti ondje.
NOVINARSTVO STVARNO VOLIM, ALI, ZATO ŠTO MI TO MOŽE BITI. PRILAGOĐAVAM GA SVOM IZRAZU. ZA NE ZNAM ŠTO NE BIH RADILA POLITIČKO NOVINARSTVO, A POGOTOVO NE BIH MOGLA STAJATI PRED SABOROM ILI VLADOM I GURATI KRUŠKU POD NJUŠKU KOJEKAKVIM BEZVEZNJACIMA…
Što je za Vas kajkavski?
Meni je kajkavski prirodno stanje, i materinski i tatinski, kako kaže prof. dr. sc. Zvonko Kovač, a “in” mi je postao tek u zreloj dobi. Markov “Trombetassicz” veseli me silno, kao i njegove pjesme i standardni tekstovi, kao i Novakov “Ciganin, ali najljepši”. Baš ih stjecajem prilika usporedo i čitam. Očito smo mi kajkavci, u različitim idiomima posvijestili svoj jezik i sebi i ne odnosimo se prema njemu kao prema dijalektu. Kada je kajkavski dobio međunarodnu oznaku priznatoga književnog jezika, baš su, kako sam čula gostujući u radijskoj emisiji Kutija olovnih slova Karoline Lisak Vidović, i Novakova Črna Mati zemla i moja Ledina bili dokaz da je kajkavski itekako živ.
Vilinsko Zagorje vječna tema naše pjesnikinje
Živ je kajkavski, ali dijalekti su, zapravo, u neravnopravnom položaju u odnosu na standardni jezik? Izumiru i ti tzv. mali jezici?
Iako se broj govornika kajkavskog danomice smanjuje, to da i dalje živi neprestano dokazuju i brojne i lokalne književne manifestacije od Krapine do Zeline i već umalo tri desetljeća živa nacionalna manifestacija Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka na Selcima. Nekima nije “in”, ponajprije politički ili kulturnoprovincijski svejedno, kao što sam i napisala upravo u predgovoru i Kajkavske čitanke i Pevca govoreći o izumiranju malenih jezika. Ali jednom, vezano uz navodno odustajanje od kajkavskoga u korist štokavice u vrijeme Narodnoga preporoda, pristajanja uz južnoslavensku ideju ili poslije Novosadskoga dogovora, raspisuju i dalje natječaje samo za štokavce za sve nove jezike proistekle iz hrvatsko-srpskoga, rade antologije hrvatske poezije izostavljajući dijalektalnu jer je, usude se to kao kvaziveliki antologičari otvoreno i napisati, i ne prate. A samo u kajkavici, recimo, ja se koristim najmanje trima idiomima i sve se nadam da će barem neki moji izrazi poput oblizeka i osebušeka, neprevedivi zapravo, zaživjeti i u standardu umjesto vrlo omiljenih i sveprisutnih anglizama i drugih globalizama. Po tome je i naš hrvatski, zajedno s nama, na dobrom putu izumiranja. Novost je što se mi, recentni pisci i to različitih generacija, obrazovani i neiskompleksirani bilo čime, odnosimo drugačije prema vlastitu jeziku. Kakav je da je, održavamo ga živim, i hrvatski standard, i žargon, i dijalekt s brojnim idiomima, nastojeći pisati što bolju i poeziju i prozu. Ne potvrđuje li da smo na dobrome putu svježi prijevod Gregurova “Trombetassicza” na slovenski i Novakove “Črne meti zemle” na srpski?
Suprug Miljenko i sin Ivan snažna potpora Božičinu spisateljskom i publicističkom radu
Internetski magazinOblizeki, koji vodite, izrastao je iz istoimene ilustrirane knjige, Vaše zavičajne čitanke, kako ste ju nazvali, a donosi tradicionalne recepte i analizira trendove, jednom riječju nastavlja Vaše novinarsko djelovanje u području kulture stola. Kako ste se odlučili pokrenuti internetski magazin i kako ste danas, nakon desetak godina, zadovoljni njegovim razvojem?
Moj sin Ivan Brezak Brkan s Netokracije, prvi kreator i dizajner te moje stranice koja je samo trebala samo informirati o predstavljanima i gostovanjima s knjigom, misli da je krajnje vrijeme da napravimo i drugi redizajn Oblizeka, a nagovara me na ambicioznije poduhvate, nove oblike imedije. A ja nisam sigurna imam li vremena, zicflajša, da dovršim i knjigu nacionanih Oblizeka, koja je bila jedan od razloga da odem iz tiskanoga novinarstva u prijevremenu mirovinu, 10 godina prije roka. Mislila sam tada kako će moja ekipa producirati multimedijalno – knjige, časopise, TV i radijske emisije, društvenomrežne stvari itd. Neplanirano sam se vratila mladalačkoj, lijepoj literaturi, pa imam manje vremena, a otkad svi bare i vare čak i volje za Oblizeke i pišem (i snimam!) uglavnom ono što me veseli i koliko mogu sigurno financirati.
Zanimljivo je da ste se ohrabrili iskoračiti iz poznatih obrazaca i krenuti u nešto nepoznato i neizvjesno?
Da, zanimljivo je kako sam tek poslije osvijestila potrebu za medijem, jer odjednom sam se dobrovoljno odrekla svojih uhodanih medija i ustaljenih formata. A kako da se izraziš, uhvatiš kontakt s potencijalnim čitateljem, ako nemaš gdje? Pa je tako, dok sam uspijevala održavati, nekoliko godina bio prilično čitan www.ziviselo.com nastao iz istoimenoga projekta, a sad me veseli svaki čitatelj više moje stranice www.bozicabrkan.com, koju nikako da doradim do kraja ni kako sam je zamislila. Osobito mi je tu drag književno-novinarski blogić Umjesto kave.
U svom novinarskom radu pratili ste razvoj proizvodnje i tržišta hrane, od rasta prehrambenih koncerna koji danas obuhvaćaju tržište cijelog svijeta do afirmacije organske proizvodnje na malim površinama i OPG-ova. Možete li procijeniti u kojem se smjeru danas razvija proizvodnja i tržište hrane?
Neću pretjerati ako kažem da mi je hrana, kako se to obično kaže, baš od njive do stola, ali uključujući tehnologiju, ekonomiju, agronomiju, marketing, gastronomiju itd. stvarno četiri desetljeća svojevrsna sudbina, koju si nisam sama birala, ali sam se valjda i zbog toga, radoznala kakva jesam, prema njoj odnosila s većom pomnjom. Određena mi je kao novinarski sektor opskrbe u gradskoj rubrici Vjesnika, u vrijeme velikih nestašica početkom osamdesetih, ali sam, rekla bih, imala sreću, da sam je upoznavala i preko najvećih svjetskih sajmova, literature, brendova, kao scenaristica za prvi u nas Vegetin TV gastroshow “Male tajne velikih majstora kuhinje”, kolumnistica Enciklopedije špeceraja u više raznoraznih medija u sad vjerojatno najmanje 600 nastavaka, organizatorica brojnih ocjenjivanja kakvoće tada na tržištu monopolističkih, dvojbene kakvoće i često još i ilegalnih proizvoda, producentica i urednica tematskih časopisa i knjiga, a da o pedesetak danas nezamislivo visokonakladnih kuharica i ne govorim. Dospijem li, kanim o tome izuzetno zanimljivom, često kontradiktornom vremenu i iskustvu također nešto napisati. Po mojem, hrana i prehrana razvijaju se u svim smjerovima, samo što se o tome kod nas, unatoč svjetskim vezama, malo zna. K tome, kako obično biva s poviješću, ta učiteljica života neugodno nam se vraća ponavljanjem. Uglavnom se kod nas površno grebucka i tako i opredjeljuje. Čast izuzecima, postajemo nemaštoviti i dosadni. I u proizvodnji i u potrošnji. Sve nam je gastrosuvenir.
Gdje vidite mjesto Hrvatske u globalnim trendovima proizvodnje i pripremanje hrane? Koliko očuvanju tradicije i prilagodbi promjenama može pridonijeti razmjena informacija na internetskim magazinima kao što je Oblizeki?
Mi smo maleni i možemo napraviti nešto ozbiljnije jedino kvalitetnom butik-proizvodnjom, nečim svojim, dobro osmišljenim. Šteta je što o svojemu znamo najmanje, jer drugi mogu nas istraživati i o tome pisati samo ako su izravno zainteresirani i ako imaju povoda, nema toga ni u literaturi ni na internetu da se “isurfa”, da bismo komparativno mogli istaknuti ono od našega što je drugačije i što ima potencijala da ga učinimo zaista vrijednim. Nismo ni ustrajni, a ni temeljiti. A i podijeljeni smo u pristupu, tvrdim ja, sklona ne isključivosti nego tome da, ako mogu i procvjetati, neka cvjetaju svi cvjetovi, ali ističući vlastito temeljno opredjeljenje u poljoprivredi ipak održiva, integrirana agrarna proizvodnja, a prehrana, pozivajući se na dugogodišnjeg suradnika dr. sc. Danka Matasovića, razumska.
Dragocjeno je zato svako nastojanje u tome, pa i blogova poput mojih Oblizeka.
NIJE MI VIŠE NI DUHOVITO DOK MI BABICA NA BABIČINIM KOLAČIMA OBJAŠNJAVA DA JE U BUČNICU ĐUMBIR DODALA JER SU NA TV REKLI DA SE S NJIM BUČA BAŠ SLAŽE ILI DA SE CHEF TOMEK ŠPIČEK OD GLUPOSTI SUDIONIKA TV GASTROSHOW-OVA I KVAZIMASTERCHEFOVA, U KOJIMA SE VRTI VELIKA LOVA, BRANI SMIJURIJOM OD POHANE INTEGRALNE MOZZARELLE…
Ne tenta me bez razloga Ivan Brezak Brkan da krenemo i na engleskom. Kad bih imala kome prenijeti znanje i arhivu skupljanu godinama, kad bi to imao tko volje financijski poduprti, možda i bih. Nije mi više ni duhovito dok mi babica na Babičinim kolačima objašnjava da je u bučnicu đumbir dodala jer su na TV rekli da se s njima buča baš slaže ili da se chef Tomek Špiček od gluposti sudionika tv gastroshowova i kvazimasterchefova, u kojima se vrti velika lova, brani smijurijom od pohane integralne mozzarelle. Ni oni koji gledaju uglavnom ne kuže o čemu je riječ, ali misle da bi se na to trebali smijati, ako im već netko ne da znak da počnu pljeskati i umirati od smijeha. Gdje bi mi bio kraj da smo nekad imali zanatsku tehnologiju kao sada, od računala do zadanih formata? Godinama neke teme još nosim nedovršene, kao komparatistica rado sve uspoređujem, autorski tašta rado citiram (i linkam!) i pamtim dugo kao slon. Mogu ja pisati koliko hoću, i ustrajno pišem, ali dok su čitanije fejkane/lažne vijesti, ugodnije i zabavnije od neugodnih, a istinitih, kako mogu na kraj s time kao novinarka staroga kova i drugačijim životnim stavom? Uzeti to onda ako ništa drugo, a to i činim, kao književnu temu!
U svome je dugogodišnjem radu Božica Brkan uložila puno truda da publici približi gastro-tradiciju svoga, ali i drugih krajeva Hrvatske
Poezija, novinarstvo, priprema i uzgoj hrane – u svom radu pokazali ste široke interese i raskošno stvaralaštvo. Koliko je novinarska profesija i kreativni prostor koji ste u njoj pronašli zaslužna za takav razvoj Vaših interesa i tako bogat opus?
Novinarstvo podrazumijeva neutaživu radoznalost i upornost i neprestano učenje. Ono je mene izabralo. Kad sve ogolim, obično spominjem Tekst. I u novinarstvu sam se našla zbog Teksta, pisanja, studirajući najprije i komparativnu književnost pa novinarstvo, pišući, uređujući, pa onda i poučavajući druge kako da budu bolji u tome zanatu. Međutim, ipak sam najprije bila pjesnikinjom, spisateljicom lijepe književnosti, kojoj je drago poigravanje s književnim i novinarskim vrstama i s jezicima. Baš nešto pišem o putopisu u povodu nagrade koju sam dobila nedavno za književni putopis. Na društvenim mrežama putopis je pretrpan nepotpisanim fotkama, selfijima, s bjelosvjetskih egzotičnih destinacija. Najveći svjetski sponzori i mecene utrkuju se blogerima, lajkovima… Pune su novine, televizije svaki dan druge destinacije, ekskluziva, a meni nekako draža postaju književna putovanja, do prve stanice, možda u zavičaj, ali svakako i u dušu. Kao timski čovjek kakvim sam postala, imala sam i sjajne učitelje i sjajne učenike i studente, suradnike, prve ljude u svom fahu od Franje Kiseljaka, Uroša Šoškića, Drage Kastratovića, Vladimira Drobnjaka, Branka Tuđena u novinarstvu ili u fotografiji s Romeom Ibriševićem, Josipom Bistrovićem, Mišom Lišaninom, Davorom Marjanovićem, Igorom Sitarom… do Ivanke Biluš u kuhinji i nutricionistici te chefova poput Stanka Ercega, Ivice Štrumla, Roberta Slezaka i drugih, Maje Matković u lekturi, Jenija Vukelića u dizajnu, Mirjane Tomičić u izvedbenom, praktičnom marketingu.
Još uvijek osjećate duboku povezanost s novinarstvom?
Novinarstvo stvarno volim, ali, jer mi to može biti, kako volim reći. Prilagođavam ga sebi, svom izrazu. Za ne znam što ne bih radila političko novinarstvo, a pogotovo ne bih mogla stajati pred Saborom ili Vladom i gurati krušku pod njušku kojekakvim bezveznjacima. Vidim da postoje stvari koje me jednako, zapravo vesele i više od novinarstva. Očito sam, uz to što sam već bila i članicom Društva hrvatskih književnika, morala biti više od 30 godina u dnevnom novinskom novinarstvu s iskustvima i u drugim medijima da bih mogla napisati svoje romane poput “Lifta”, koji je politička melodrama ili “Reza”, leica-roman u 36 slika o novinarstvu ili “Ledine” o prošlosti svoje obitelji, zatim zbirke pjesama ili priča. Valjda je o zrelosti riječ… Upravo ovoga tjedna izlaze mi usporedo dvije odlične zbirke kratkih pomalo ženskih priča, vrlo modernih na standardu “Umrežena”, i kajkavskih, zaokruženih “Život večni”. Uz to, objavljuje ih naša obiteljska izdavačka kućica, jer nemam vremena čekati hoće li ili neće neki urednik pročitati pa se nakanjivati. Dakako, sad nam slijede predstavljanja. Nadam se da će nas zvati, jer nam je, osim zadovoljstva i ponosa, važno da održimo glavu iznad vode, ostanemo barem na pozitivnoj nuli. Sve je to moj izbor i odlučna sam i dalje, dok god mogu, nositi se s posljedicama svojih odluka. Zato valjda u poslu više i ne idem ni na kavu ako o njoj ne kanim pisati, jer me iskustvo poučilo da su besplatne kave najskuplje, ali kako svaki dan pijem kavu s kim volim, ispisujem, kad uzmognem blogić Umjesto kave, još jedan medij koji sam si stvorila za radost koju imam još za podijeliti, tko hoće.
Božica Brkan uz fotku s friškim knjigama na svojem fejsu je napisala:
Napokon stigle. Danas svježe otisnute dvije nove moje knjige priča: Umrežena (štokavske) i Život večni (kajkavski). Dvojba: da li da se smijem ili da plačem? Od sreće. I odahnula. Dijelim veselje s mojima doma Miljenko Brezak (pofotkao nes sve tri!), Ivan Brezak Brkan, te najbližim suradnicima dizajnerom i ilustratorom Jenio Vukelic, recenzentima Slavica Moslavac, Zvonko Kovac i Miroslav Mićanović, lektoricama i korektoricama Maja Matković (standard) i Sanja Feltrin (kekavica) i tiskarom Web2tisak, Dino Beširević te inspiratorima kojima sam već posvetila ili tajnima.
Mjesec hrvatske knjige u Otoku Ivaniću nije mogao biti obilježen ljepše nego što je to bilo 15. listopada 2017. : na Bučijadi u Pučkom otvorenom učilištu Ivanić Grad održani su 4. Susreti hrvatskih haiđina, hrvatskih haiku pjesnika iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva, u Pučkome domu Kloštar Ivanić Udruga Prijatelji Kloštra organizirala je Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu.
Svi izvođači umjetničkoga programa, književnici i pjevačice te članovi Udruge Prijatelji Kloštra / Fotografija Miljenko Brezak
Drevni se Klošter kao moslavačka kulturna i duhovna Atena iskazao sjajnim domaćinom! Čestitke udruzi te osobito Suzani Đuri i njezinim suradnicima na ustrajnosti koja je urodila i brojnim, nažalost samo kratkotrajnim, izložbama i projektima oslonjenima ponajprije na ljubav prema zavičaju.
Pripreme uoči nastupa / Fotografija Miljenko Brezak
Valjalo bi razmisliti je li moguće takva druženja proširiti i ustaliti bilo na jednome mjestu ili ih seliti po različitim moslavačkim mjestima kako se ne bi izgubio kontinuitet postignutoga unatrag desetljeća, od antologije Kajkavska lirika Moslavine dr. Dražena Kovačevića objavljene 2009., kulturnoga časopisa Moslavačko zrcalo koje nakon nekoliko godina redovita izlaženja zbog pomanjkanja novca nije tiskan već dvije godine, Badalićevih dana u Križu svedenih na obilježavanje katedre rusistike zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, čazmanskih Dana Slavka Kolara s natječajem za kratku priču-satiru, brojnih objavljenih knjiga o Moslavini ili u Moslavini te njihova predstavljanja itd.
Božica Brkan čita svoj okešinski putopis / Fotografija Miljenko Brezak
Uvodno je o recentnoj moslavačkoj književnosti te o moslavačkoj književnosti u hrvatskome kontekstu govorio Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika. Svoje su radove potom predstavilo šestoro književnika podrijetlom ili životom vezani za Moslavinu, koja je već stoljeće podijeljena izgubila regionalni identitet te ga posljednjih godina, ne posve jednostavno i bez sustavne podrške uglavnom ravnodušnih mjerodavnih, nastoje makar kao kulturni posvijestiti i obnoviti.
Jedan dio vrlo posvećene publike / Fotografija Miljenko Brezak
Etnologinja i voditeljica mnogih etnosastava i KUD-ova Slavica Moslavac govorila je o održavanju živima narodnih pjesama i prije zapisivanja – glazbom. Nastupili su i ženski vokalni sastavi Rusalke iz Kutine i Angeline iz Kloštra Ivanića.
