Tomislav Marijan Bilosnić toliko je aktivan i izaziva tolike dvojbe i toliko zavisti da bi, ma koliko ga mediji po njegovu mišljenju zaobilazili, zasluživao i posebnu rubriku, koja bi, uvjerena sam, bila zanimljiva i onima koji ga poštuju i vole i onima koji na njega gledaju prijekim okom, a podjednako bi bila čitana. Provocira, takav je kakav je, a prepun neprestano novih ideja.
Najnovije, šalje Bilosnić jučer vijest kako su na vrlo poznatom španjolskom književnom portalu Crear en Salamanca, kojega vodi ugledni španjolski pjesnik i umjetnički fotograf JoséAmadorMartín objavljene pjesme iz njegove vrlo prevođene i omiljene zbirke Afrika. Prevela ih je, dakako, poznata hrvatska hispanistica dr. sc. Željke Lovrenčić, voditeljice Zbirke inozemne Croatice Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.
Alfredo Perez Alencart, Željka Lovrenčić i Tomislav Marijan Bilosnić / fotografija – autorov privatni album
Objavljen je i Bilosnićev životopis, niz fotografija i esej jednoga od najpoznatijih hrvatskih književnih kritičara srednje generacije Davora Šalata. Prilog je preuzet iz časopisa Društva hrvatskih književnika Most / The Bridge 1-2/2015, koji je bio posvećen Bilosnićevim zbirkama pjesama Tigar i Afrika. Sve je to najava uknjižene Afrike na španjolskom.
Valja reći kako se uskoro pjesme iz Afrike Tomislava Marijana Bilosnića, u izboru i prijevodu dr. Željke Lovrenčić očekuju i u Kolumbiji i na Kubi. Lovrenčićka u Kolumbiji ove godine, naime, predstavlja hrvatske pjesnike Ivana Babića, Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Marijana Bilosnića, Nedu Mirandu Blažević Kreitzman, Božicu Brkan, Ružicu Cindori, Ernesta Fišera, Dunju Detoni-Dujmić, Nikolu Đuretića, Tomislava Milohanića, Luku Paljetaka i Dragu Štambuka.
Dan uoči Uskrsa M. me zove da brzo dođem i da budem tiho: na visini našega četvrtog kata u mladome boru, koji baš cvate, na gnijezdu sjedi ptica. Nismo ni vidjeli kad ga je sagradila. Očigledno sad sjedi na jajima, jer joj povremeno mužjak donosi hranu. Ona uporno sjedi i na kiši. Samo tu i tamo časkom odleti i brzo-brzo se vrati da joj se jaja ne ohlade. Ne znam koliko već sjedi i koliko još ima sjediti. Najprije nagađamo je li grlica ili golubica, a onda zaključimo da je mama vrana. Možda ona debela, krupnija od vrana iz drugih naselja, što je svako jutro graktala s druge strane zgrade na znaku uz dva rezervirana parkinga za invalide da smo zaključiti da su i vrane ptice oko kuće. Sad stalno idemo gledati pticu. Razmišljamo kako bismo joj olakšali život. Zacijelo tako da je pustimo na miru. Samo pažljivije spuštamo rolete.
U proširenom 2. izdanju monografije Piljenica, promoviranoj ove godine na pjesničkoj manifestaciji Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama, objavljena je i pjesma Vrata se sama otpiraju Božice Brkan, pročitana na ovoj pjesničkoj manifestaciji u Piljenicama prošle godine.
Već nas danima, a pogotovo će nas u Velikom tjednu sve do Uskrsa – a katolički i pravoslavni ovoga se proljeća baš prigodno preklapaju – posvuda pratiti jaja, simbol života, bilo konzumeristički pripremljena na stotine načina, ma bila unaprijeđena u pisance na stotinu načina.
Sanja Benko Slavici Moslavac, Đuri Vidmaroviću i Božici Brkan predstavlja svoje unjetnički oslikane pisance / Fotografija Miljenko Brezak
Ni zgode s Agrokorom i Konzumom ne priječe kupnju i analize koliko ćemo potrošiti besparici unatoč. Kupuje se i prodaje, prodaje i kupuje! Pa kad vas onda Udruga Prijatelji Kloštra pozove baš na Cvjetnicu na još jednu od svojih prigodnih tematskih izložaba, pomislite najprije: Pa kak im se da!?
Suzana Đura i Angeline / Fotografija Miljenko Brezak
Na jedan su dan u Pučkome domu okupili Slavicu Moslavac i Muzej Moslavine Kutina, Udrugu Sveta Margareta iz Dubrave, Udrugu za autizam Zagreb, OŠ Braće Radić iz Kloštra Ivanića, Samostan sestara franjevki iz Kloštra Ivanića, Dražena Milenkovića iz Stare Kapele, Sanju Benko iz Žabnice, Suzanu Juričić iz Križa, Ivicu Gregorca iz Ivanić Grada te članove udruge predvođene Suzanom Đurom. To je, neovisno o dobi i motivima te stilu autora, više druženje i uglavnom iznošenje da se pokaže ono što se kreira, rijetko i prodaje. Na jedan jedini dan!
Suzana Juričić sa svojim čipkastim pisancima i detalj – čipkasti anđeo od ljuski dva jajeta/ Fotografija Božica Brkan
Toliki trud na radost i sebi i drugima! Zaista šteta što ima uglavnom malo publike, čak i za malo mjesto premalo, onoliko koliko bi zasluživao izloženi rad. Uz to, te su izložbe obično i dodatno vizualno i zvučno (Angeline!) ilustirane, izraz lokalnoga, baštinskoga, šire manje poznatog koje tu i tamo izroni uglavnom zahvaljujući takvim strasnim skromnim i ustrajnim zaljubljenicima.
Da nisam bila ondje, gdje bih doznala da i u mojoj Moslavini, a ne samo u Zagorju, uskrsna jaja ukrašavaju srčikom zukve odnosno sita? Ne znam gdje bi me oduševila u čipku satima izrezbarena krkha pačja jajčeka Suzane Juričić ili nesvakidašnje, običnom olovkom išarana slikarice i pjesnikinje Sanje Benko…?
Uskrsna jaja ukrašena i srčikom zukve odnosno sita Udruge prijatelja Kloštra/ Fotografija Miljenko Brezak
Usput vas etnologinja Slavica Moslavac, kao da je baš Moslavčanka, obavije stručnim zanimljivostima podsjetivši na drevne rime što su pratile lupanje pisanaca: Bogu belanjek, meni žutanjek, a vragu lupanjek. I kad nije vješt pisanju i risanju, čovjek se u danima Velike muke i u vlastitoj svakidašnjoj muci, a osobito sklon kreiranju nečega, osjeti manje sam, manje obeshrabren.
Hvala im na tome, pogotovo pri pomisli, kako bi majstorica Slavica rekla, da svak se želi okušati na krhkoj ljusci…
S malim zakašanjenjem i zdravstvenom ispričnicom za izostanak iz slavljeničkih Piljenica prvoga dana travnja, namjeravani svečarski govor o 70. rođendanu Đuri Vidmaroviću skraćujem na kavu.
Tkogod napuni sedam desetljeća, ima o čemu govoriti, pomislit će mnogi, uglavnom mlađi. Nešto stariji, valjda i mudriji, pomislit će kako tek sad ima što reći, toliko toga za govoriti. Pogotovo majstori govorništva kao što je Đuro Vidmarović.
Rijetki bi poput njega mogli i izreći i napisati nekoliko usporednih biografija. Srednjoškolski profesor, političar (barakaš HDZ-a, parlamentarac na krajcanju dviju država) i diplomat (prvi veleposlanik RH u Ukrajini), pjesnik, prozaik, književnik, književni kritičar, prevodilac…
Trenutačno je, unatoč zdravlju kao ograničavajućem faktoru, u vodstvima i Društva hrvatskih književnika, i Matice hrvatske, i Hrvatskoga kulturnog vijeća, i Diplomatskoga kluba. Upućeniji od mene tek će trebati vrednovati dosege svakoga pojedinoga područja.
Kad je o literaturi riječ, za nju se, poslije više objavljenih kniiga, ozbiljno opredijelio tek prijevremenim odlaskom u mirovinu. (Dugo nam je to bila najveća sličnost!) Dopuštam si ograničenost znanja i subjektivnost u načelnoj ocjeni da se tematski jasno opredjeljuje osobito za ona područja kojima se nitko ne bavi, doslovce zakucima, trajno dosad podcijenjena, koja zaokupljaju manje zanimanja i kritike i čitatelja, kako unutar nacionalne književnosti, kako domovinske tako i izvandomovinske, posebice Gradišća u Mađarskoj i Austriji, Crnoj Gori, Srbiji itd.
Vidmarovićeva je zasluga što je, a to prije njega nitko nije, ubaštinio u nacionalnu književnost mnoge nepoznate ili jedva poznate, kako se to obično površno ali zapravo točno kaže zaboravljene, što uopće ne znači i loše pisce. Spominjem pojedinačno objavljenu monografiju o Jurici Ćenaru te onu u nastajanju o Josipu Gujaši Džuretinu (za koju je uz velike muke dobio i potporu Ministarstva kulture da je završi nakon punih 30 godina rada na dokumentima i na terenu). Osobito se to vidi iz knjige Čuvari sna, u kojoj obrađuje više pisaca. Tako se radoznalo i nerijetko tvrdoglavo ponaša i u kritici. U novije vrijeme na Laudato TV uređuje i vodi serijal razgovora s književnicima kršćanskoga nadahnuća.
Zanimljiva su i vrijedna njegova istraživanja bilateralno, ne samo knjiženo hrvatsko-ukrajinska, hrvatsko-židovska/izraelska te prijevodi koji su iz toga proistekli i zapravo izbori i antologije.
Đuro Vidmarović i Božica Brkan U Piljenicama 8. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno je vrijedno, dopustite mi i malo prigodne sentimentalnosti iz vlastita iskustva, što kao rijetko tko potiče na pisanje mlađe, pa i starije kolege. Navodim za primjer Dragu Čondrića ili samu sebe. Iako smo prve knjige objavili 1990. u istoj biblioteci CIP-a kod urednika Milivoja Slavičeka, tek od 2009. odnosno od objave i promocije Kajkavske lirike Moslavine izazvao me polemikom – jer smo u mnogo tema u izravnoj opreci – na ozbiljan povratak lijepoj književnosti.
Đuro Vidmarović postao je u međuvremenu, u to nešto kratkih godina, jedan od dvoje mojih novih prijatelja u zreloj dobi, s kojim sam zajedno, uvjeravamo se ne i nemoćni, u misiji za Moslavinu, za našu provinciju zapravo. Osim njegove podrške važno mi je što misli da je zahvaljujući našem intelektualnom prijateljevanju i katkad vrlo burnim raspravama (kavama!) postao tolerantniji, širi, razumniji, da više voli ljude i raduje se životu. Drugog mu/nam izbora i nema!
Još ne znam kad će biti emitirana, ali danas smo za Laudato TV snimili jednu od emisija iz serijala Susret u riječi o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća. U serijalu, opisuje sam autor književnik i književni kritičar Đuro Vidmarović, svaki tjedan (emisija se emitira svake nedjelje u 20 sati, a reprizira utorkom u 16,30 sati i četvrtkom u 13,30 sati) razgovara s jednim od istaknutih hrvatskih književnika, književnih povjesničara, antologičara i književnih teoretičara o kršćanskom nadahnuću u našoj kulturi i književnosti kao povijesnoj istini i duhovnome fenomenu. U prvome planu je fenomenologija kao temeljni identitetski signum.
Dosad je snimljeno desetak tema – književnih, estetskih i kulturoloških – a gosti su mu bili Nevenka Nekić, Enerika Bijač, akademik Josip Bratulić, Esad Jogić, Sanko Rabar, Mate Kovačević, Neven Jurica, akademik Ivan Aralica, prof. dr. Sanja Nikčević, dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Napokon, eto, i ja, na vjerojatno i shvatljivo čuđenje mnogih. No, povod za razgovor je moja pjesnička zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., objavljena 2014. u Maloj knjižnici DHK, a nagradili su je Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika za djela o temi Muke. Ili, što bi kolega Vidmarović rekao: Ovim ste književnim djelom pokazali kako tema pasije nema samo teološko, odnosno strogo vjersko značenje, već prožima i našu stvarnost. Neke od odabranih pjesama interpretirala je dramska umjetnica Biserka Ipša.
Đuro Vidmarović, Biserka Ipša i Božica Brkan dogovaraju detalje snimanja / Fotografija Miljenko Brezak
Obrazloženje (ocjenjivački sud Božidar Petrač, Ante Stamać i Jozo Čikeš)
Pjesnikinja Božica Brkan odustala je od uobičajenih i etabliranih uzoraka križnoga puta te je u osamnaest pjesama opjevala suvremenu muku osobito žena, žrtava besperspektivnosti, pohlepe i svakovrsnih obezvrjeđivanja njihova dostojanstva u naše doba, kadšto koristeći svoju zavičajnu kajkavštinu, kadšto slang, kadšto jezični standard. Autorica je vrlo dojmljivo uspjela iz perspektive socijalne ugroženosti i egzistencijalističke zebnje izreći svakodnevnu tragičnu muku suvremene žene.
Posveta
posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma
posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savremene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfencije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih
Đuro Vidmarović i Božica Brkan u studiju / Fotografija Laudato TV
Citat
postaja XI: promatračica i konzumentica medija
jednom su prolazile radnice kamenskoga političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku
ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar coffee take away 20130106 – 20130118 20170320
Moj me je M. danas kupio baš nedjeljnom pričom s našega placa. Jarun na jezeru ima soma Juru, a na placu – pesa. Već sam prije upoznala malenoga debeljuškastog maznog mješanca. A odsad znam da mu je ime Pančo. Tako je četveronošca potpisao njegov gazda i prijatelj, također opći znanac s placa, zahvalivši svakome tko bi mu poslije kupnje grincajga ili nečega u košarici ostavio kunu ili dvije za hranu i cijepljenje. Umjesto za kavu, za Panča. Av, av! Još vjerujem u ovaj svijet!
Pančo “parkiran” na mjestu za vezanje pasa / Fotografija Miljenko BrezakZa prijateljstvo mahnut će i repom / Fotografija Miljenko Brezak“- POMOĆ – ZA HRANU MORAM GA CIJEPITI NAŠ PRIJATELJ PANČO – HVALA”
Baš me lijepo podsjetiše na moju prvu knjigu Vetrenica ili obiteljska arheologija, objavljenu 1990., citatom recenzije Borivoja Radakovića: U Božice Brkan se prepliću povijest Križa i povijest njene obitelji, dodiruju se historijske ličnosti (Ivan Česmički primjerice) i njeni preci i rođaci, najčešće pripadnici puka koji preživljava unatoč ratovima ili (kao u jednom primjeru) poratnim nedaćama naporna težačkog života opterećenog dadžbinama i zahtjevima vladarâ, vlastî i državâ.
Sa interpretatoricom svojih pjesama Maricom Kukor / Fotografija Miljenko Brezak
I moje su pjesme – ladlin, rubec, ta moja kej pesma, ta moja pjesma… u izboru Jasenke Gotić Pacadi i interpretaciji Marice Kukor – izvedene, naime, na Večeri mode i poezije, što ju je 10. ožujka 2017. uz Dan žena ženama Križa darivao tamošnji Socijaldemokratki forum žena.
Glavni organizatori: Marijo Šiletć, Ivana Posavec Krivec i Jasenka Gotić Pacadi / Fotografija Miljenko Brezak
Čitane su i pjesme lokalnih pjesnikinja Jagice Pavišić, Ljubice Čambale i Branke Mucak Pugar. Prošlogodišnja prva, mnogo skromnija, ali izuzetno uspjela slična večer ohrabrila je organizatore i organizatorice da u Domu kulture Josip Badalić na pozornicu izvedu žene i muškarce, ne nužno vitke i ne nužno ni mlade, kako bi predstavili poduzetnice iz svoje sredine. Trebalo je za to hrabrosti, pa čestitke upućujem i njima, a i onima koji su se iskazali profesionalnošću i kreativnošću: salonu vjenčanica Nena Anite Budje, prodavaonicama MM prema odabiru Mire Kožar, modnim kreacijama Mirjane Pavetić i Fashion Disorder Manuele Lovrenčić, naočalama Optilux, nakitu Hermine Pacadi, frizurama frizerskih studija Uno, Beauty salon MG, Modelle i Ninan. Večer je oplemenio tamburaški sastav Modri biseri, a esdepeovci su kraj večeri zasladili ispekavši kokice i fritule.
Modri biseri / Fotografija Miljenko Brezak
Nemali je trud uložen u jednu lijepu priredbu u kojoj su se, ponajprije same sebi, žene iskazale i lijepima i elegantima i pametnima i talentiranima i kreativnima i poduzetnima. Treba hrabrosti iskoristiti moguće i jedinu takvu priliku u životu. Hvala svima na trudu. Iako nisam u stranci, snažno podupirem geslo Ravnopravnost spolova je zakon!, kao i naslov darivane i meni knjižice našega zavičajnika Badalića znakovita i ne samo ženama sugestivnoga naslova Svojom stazom.
I ja sam dobila dar s porukom “Ravnopravnost spolova je zakon!”/ Fotografija Miljenko BrezakSa svojom frizerkom iz mladosti, sada i zagrebačkom frizerkom i doajenkom kriških poduzetnica Maja Misirić koja se na reviji predstavila i kreativnim frizurama / Fotografija Miljenko Brezak
Danas dvije moje prijateljice imaju rođendan. Zapravo, kada bi me tko pitao da nabrojim prijateljice, nisam sigurna da bih u najuži krug na prvu loptu uopće ubrojila jednu od njih dvije, Irenu Lukšić. Ali, kada se koncentriram, Irena Lukšić je tu. Pripada mi u krug ljudi koji su uvijek negdje tu. I kao da smo stalno zajedno. A nismo kućne prijateljice. Možda u cijelom životu imam još jednog ili dvoje takvih ljudi.
Božica brkan i Irena Lukšić ispred Nacionlne i sveučilišne knjižnice u ljeto 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Čak i kada se ne vidimo nekoliko godina, pa se slučajno susretnemo, kao na Brodu kulture, kao da smo jučer pile kavu. Znamo se s faksa, dvije nadobudne i radoznale provincijalke koje su se u Zagreb dosmicale vlakom kvareći prosjek eliti. Nismo bile na istoj godini, ali jesmo na komparativnoj, na Solaru i na teatrologiji. Možda na još nečemu. Ona je bila na rusistici, a ja na polonistici. Pa smo kao nešto prevodile za vrlo sitnu lovu za tadašnji Izbor. I na novinarstvu smo bile. A za Polet smo zajedno napravile intervju s Hrvojem Hitrecom o hrvatskom humoru koji nikad nije izašao. Navodno je bio zanimljiv, ali predug. Tek sam poslije u novinarstvu naučila mudrost kraćenja. Još jedan gorki smijeh. A gdje ćeš veći od toga da samotnjačica Irena nema profesuru na katedri na kojoj je studirala!?
Više se ne sjećam kako ni zašto, ali jesmo bile čak i u studentskoj grupi koja je uvježbavala provinciju Livaniju pod snijegom. Očito je služilo samo improvizaciji, a ne i izvedbi. Uspoređivale smo i njezin dugoreški i moj graničarski kajkavski. Nisam tada još ni mislila da ću pisati na njemu, a Irenini ruski emigranti i njihovi samizdati tada su još svima uglavnom išli na živce. (Idu im i danas, samo se prave da ih to zanima, jer ih je Irena učinila Temom.)
Mlađahne novinarke intervjuiraju pisca: Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić (pokazuje vragolasto figu) / Karikatirna bilješka Miljenka Brezaka iz 1977.
Imale smo i imamo tema. Ponosim se njezinom životnom upornošću i tvrdoglavošću, pomaknutošću i egzotizmom, stvaranjem, uređenim, prevedenim i napisanim knjigama te nagradama koje je skupila za to. Ponosila sam se kada me je pozvala da promoviram njezinu zanimljivu a meni tematski blisku knjigu Blagovanje na tragu klasika, a i da joj, kao ponovna književna početnica, budem gošća na Noći knjige u karlovačkoj knjižnici. Moj Miljenko Brezak ugnjavio ju je za svoj filmić za izjavu o meni, poslije koje sam si, kao poslije konzultacija kod Solara, naše institucije, sama sebi činila pametnom, važnom i zanimljivom. Pratim kako u slobodne vrijeme vrtlari i vozi bicikl i, dakako vlakom, uknjiženo putuje Berlin-Pariz. Povremeno se lajkamo na fejsu. I tako dalje, i tako dalje. Živjela mi!
Upoznala sam je pripremajući predstavljanje prve «ženske» u nas Naše male romske kuharice Mirele Beko, Ane Kranjec i njihove majke Ines Fazlievski. Vidjela sam je ukupno dvaput. Ime joj je Talita Jašarevski, 24 su joj godine, radi u call-centru neke velike kompanije, završila je Školu primijenjene umjetnosti, grafiku, počela studirati na nagovor nešto praktičnije, čini mi se pravo, pa odustala. Šali se na svoj račun kako je stara cura. Lijepa ko slika.
Talita Jašarevski i Božica Brkan poslije predstavljanja / Fotografija Miljenko Brezak
Tajnica je u Udruzi Romski san i, kako kaže Raki Fazlievski kojem je desna ruka, praktički radi sve što treba, osim što ne pjeva. Za Dan žena vodila je svečanost i pripremila i film o sedam Romkinja koje zaista mogu biti primjer svojim sunarodnjakinjama, ali i svakoj ženi. (Jer Romkinje su, ponavljale su jučer aktivistice, dvostruko zakinute, diskriminirane: i kao žene i kao Romkinje.) Talita je te sjajne žene tu negdje oko nas sve predstavila, osim sebe, iako je i njoj mjesto u video-filmiću koji je dovršavala do samoga početka priredbe.
Kad sam je pitala što njezino ime znači, odgovorila mi je baš generacijski, citirajući Internet i Bibliju. Talita kum! = Djevojčice, zapovijedam ti, ustani! = Djevojko, ustani! Oživjela djevojčica, biblijska žena Talita. Dalje guglajte, po želji. Jednom ćete ondje naići sigurno i na moju Talitu.
