U sisačkom Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u utorak, 29. siječnja 2018. na svojoj novoj, potkraj prošle godine započetoj tribini SinišaMatasović vam predstavlja, književnik i važan sudionik sisačkoga kulturnog života, ugostio je BožicuBrkan.
Gošća tribine ima riječ: Siniša Matasović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Nakon vrlo uspješnog predstavljanja poezijom na Stihovnici te na Kvirinovim susretima prošloga proljeća dvojac je predstavio autoričinu prozu dvjema najnovijim knjigama priča, kajkavske Životvečni i pisane na hrvatskome standardu Umrežena. Teme su bile biografske i bibliografske, jezične, kulturne, zavičajne… Brojna publika zanimala se osobito za odnos stvarnoga i fikcijskoga u tekstovima Brkanove.
Predstavljanje se odužilo i nizom pitanja publike svestranoj autorici / Fotografija Miljenko Brezak
I u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića rijetki su događaji poput autorske večeri Željke Lovrenčić održane u četvrtak 17. siječnja 2019. Brojnoj publici o književnici i prevoditeljici te svjetskoj putnici, zaljubljenici predanoj hispanističkom, posebice latinoameričkome svijetu, teško i s kime usporedivoj našoj hispanistici, poslije pozdrava ravnateljice knjižnice Jasne Kovačević, o suradnji s Lovrenčićevom govorili su svestrani književnici Tomislav Marijan Bilosnić,Branka Primoraci Božica Brkan, koja je i moderirala tribinom, svojevrsnom jednosatnom godišnjom bilancom 2018., ne računajući i brojne objave po časopisima i internetskim stranicama, za čak deset objavljenih knjiga.
S tribune u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak
Od ukupno objavljenih 78 knjiga (14 autorskih knjiga, još 17 ih je uredila, a 47 prevela) prošle je godine u različitih izdavača i u različitim zemljama objavila jednu autorsku (eseji-kritike), a ostale su prijevodi što s hrvatskoga na španjolski i što sa španjolskoga na hrvatski. Takva obostranost i u razmjerima širim od hrvatskoga je rijetka, a uz to, toliki su naslovi iznjedreni iz višegodišnjih, pomno osmišljenih projekata, koji su zahtijevali i uistinu veliku usredotočenost, predan rad i istraživanja.
Tko ne bi bio ponosan da se nađe u dnevniku svoga nekadašnjega fakultetskog profesora? Neka mi bude dopušteno to zadovoljstvo kao natuknici u dva nadnevka Dnevnika osamdesetih, kako je podnaslov knjige Stazom pored drumaZdravka Malića (Ljubija, BiH 1933. – Cavtat, 1997.). Čitao je moje novinske članke.
Naslovnica Malićevih dnevnika iz osamdesetih
Na str. 101. subota, 21.1. 1984. uz drugo navodi: Uobičajena subotnja jutarnja lektira novinskog tiska: u „Vjesniku“ Božica Brkan, zvana Brko, razgovara s J.M. Gisgesom“ ‘koji je u međuvremenu čini se umro!)… Čovjeku koji je krojio sudbine odvagujući poslije ratnog stanja tko je pravo, a tko krivovjeran za novo poljsko društvo književnika, jedva da smo naknadno odredili i točno ime!
Malić čita u Vjesnikovih “Sedam dana” razgovor B. Brkan s J. M. Gisgesom
Na str. 317. s datumom 1.2.87. nedjelja također zapisuje: U „Vjesniku“ Božica Brkan, moja bivša studentica, reportira iz nekog brinjskog sela pod Kapelom. Raseljena Lika pod snijegom. Hibernirana. Koliko naši sociolozi poznaju tamošnju situaciju? Iluzoran je svaki nostalgičan povratak na staro, narod se, konačno, svojevoljno otamo odselio, ali to ne znači da taj kraj nema potrebe za nekakvom budućom perspektivom, Vjerojatno netko ozbiljan o svemu tome brine. Brinje. Odmah sam se sjetila svoga (reporterskog!) trbuha do zuba, snijega visokog metar i pol i dva koji smo prtili Nivom s pogonom na četiri kotača do sela koje se zove Vodoteč, a nema ni svoju vodu. Ne znam ima li je sada, ima li još školu, a prema web-stranici Općine Brinje Vodoteč je naselje smješteno u brdskom dijelu općine te se nalazi 8 km od naselja Brinje. Danas broji 69 stanovnika.
Eh, da sam znala da profesor Malić čita moju reportažu iz okolice Karakaševa Brinja!
E, moj Karakašu, tvoje Brinje, tvoja Lika! E, moj Maliću, kako aktualno! Stvarno dobra reportaža kakvu mi danas ne bi imao tko objaviti, jer takve više nitko ne objavljuje, a nema ni (Nedjeljnog) Vjesnika.
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Iz knjige: Malićev dnevnik u rukopisu, samo kao ilustracija
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Ne za svakoga, ali i zbog Irene i zbog Malića spuštali smo se – ne jednom! – u ostavu, u moju arhivu. Tako sam i doznala da Hrvatsko filološko društvo i Disput rade na knjizi iz Malićevih, reče rukopisnih i katkad nečitkih pedeset tekarazličitih formatai da mora biti gotova do Interlibera. I bje!
Malićeva fotografija koja je nadahnula naslovnicu knjige
Nadam se da je čitaju kao što sam je ja, ne zato što sam mu studentica, pročitala nadušak i podsjetila se zašto sam voljela i slušati predavanja i polemizirati s Profesorom Malićem te koje malićevske pasaže trajno održavam u sjećanjima. Svježima. Ne znam jesam li u ono vrijeme pisala svoj dnevnik, ali sjećanja bih baš i mogla pribilježiti da se ne zaboravi. Jer, ne samo po mojemu, Malić je napisao i pogotovo objavio mnogo, ali neusporedivo manje nego što je mogao i u znanosti i u poeziji i prevodeći. Njegovo je čedo, recimo, Književna smotra. Ne mogu prežaliti što nije objavio hrvatsko-poljski rječnik o kojem je neprestance govorio, usput. Rado bih ustvrdila kako možda ostajemo mi, njegovi studenti njegov važan kapital, čak i kada, poput mene, tek sada, tri-četiri desetljeća poslije nastanka rukopisa, iz Dnevnika otkrivamo kako mu ni list u kojem sam tada radila, Vjesnik, nije htio objaviti članak, reagiranje o jeziku, jer očito, iako partijac, nije bio na tada aktualnoj liniji. Više o tome razjasni mi se usporednim čitanjem Lasićeva Krleže.
Zbog Leca, o kojem sam pripremala seminarsko izlaganje, posvađali smo se. Više se i ne sjećam u čemu je bila linija razdvajanja, ali onda mi je bila prevažna. Ipak sam ja ponajprije Solarova (i Kravarova) studentica! Ako nam se književni ukusi i nisu podudarali, u humoru smo se baš slagali. Od Malića sam možda i najviše naučila, zapravo usvojila ne znam je li ciničan ili kakav to već odnos prema svijetu, i nisam sigurna koliko mi je to pametno, ali je nenadoknadivo kad s kime, kako je Malić govorio, dijeliš smijeh na pravom mjestukao što sam je ja iz njegove pjesme o kiosku u svojim novinskim tekstićima srdačno dijelila višekratno žvakaće i ostale gume.
Listajući otisnuti dnevnik
Tada, kao ni mnogo toga drugoga, nije me jezik osobito zanimao, ali me uvijek razgali ljepota Malićevih izričaja poput zapisa: 31. 3. 89. Petak. Jučer sam vascio dan mickjevičirao, do dva sata u noći… Tko bi zaboravio kako je u nekom poljskom antikvarijatu, pretpostavljam ispod pulta kao što sam u ono vrijeme to činila i sama, nabavio kartu s nekim datumom i točno označenim borbenim položajima iz Prvoga svjetskog rata, donio ga na predavanje kako bismo zajedno maštali o ekskurziji u Mickiewiczevo Wilno, znajući da ništa od toga, jer je iza željezne zavjese, i da nam preostaje samo uknjiženi Pan Tadeusz i Litwo, ojczyzno moja… (Nadoknadila sam to poslije, već kad je zavjesa odavno pala i SSSR se poput SFRJ raskomadao, Wajdinim (a čijim drugim!?) stihovanim 147-minutnim maestralnim epskim filmom na nekoj satelitskoj poslijepodnevnoj i TV-premijeri i reprizi.)
Mnogo smo bliskiji u tekstu, intelektualno, nego kao profesor i studentica. Čak i malene, naše su katedre, katedre. Zahvaljujem stoga s poštovanjem nasljednici autorskih prava Dragici Malić što mi je (uz poticajno pismo) dopustila citirati meni ovdje važne dijelove. Iskoristi ću još to dopuštenje. I potražiti fotke ispred Kranjčevića i Filozofije nastale jednoga dvostruko vedrog poslijepodneva kad nam je Profesor skratio predavanje.
Kao 212. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika (2018., urednik Ivica Matičević) Vinko Brešić objavio je knjigu Eseji o autobiografiji. Nakladnik u proslovu navodi: drugu u biblioteci, deset godina poslije Kritike. Ugledni član, književni povjesničar i sveučilišni profesor iz jednoga od svojih subspecijalističkih područja sad predstavlja zbirku eseja koji su nastajali tijekom autorova istraživačko-nakladničkog rada na usustavljaju ovoga tipa štiva u našoj kulturi i na njegovoj interpretaciji.
Ima li koga da ne zna kako je Brešić još 1997., poslije višegodišnjih istraživanja, objavio zbornik 157 autobiografija stotinu hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća. Knjiga Autobiografije hrvatskih pisaca(i kasniji engleski prijevod Autobiographies by Croatian Writers), prema predgovoru Eseja o autobiografiji, ocijenjena je kapitalnim djelom (Helena Tomić Sablić), jedinstvenim znanstvenim i izdavačkim pothvatom (Mirjana Jurišić) monumentalnih dimenzija (Branimir Donat), koje uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (Andreja Zlatar) i koje je izazvalo buru u našim spisateljskim redovima (Branka Džebić). Tada je u nas ta vrsta literature tek dolazila na svoje, ni izdaleka kao što je danas.
Brešić je od 2013. do 2015. u tri knjige objavio i Iz pr(a)ve ruke – Nove biografije hrvatskih pisaca, novih 90 autobiografija suvremenih hrvatskih književnika svih naraštaja. Usput se različitim povodima posvećivao autobiografijama različitih autora, nekih i više puta – Josip Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Milan Begović, Tin Ujević, Grigor Vitez, Viktor Vida, Josip Horvat, Zvone Črnja, Vesna Parun, Josip Pupačić, Ludwig Bauer, Stjepan Hranjec, Pavao Pavličić… Neka mi bude dopušteno da za svog favorita odaberem zapis o Bauerovojautobiografiji Od Ludwiga do Ljudevita i natrag (str. 164.-174.). Zanimljiv je i Črnja, a zanimljiv je i niz autora koji su, ponukani pisanjem za Brešića, napisali i samostalne autobigrafije poput Ivana Goluba.
Od dvadeset Brešićevih članaka o autobiografiji za knjigu je odabrano petnaest, kojima je pridodan i članak o autobiografiji kao ravnopravnome i autonomnome žanru iz Brešićeve Hrvatske književnosti 19. stoljeća (2015.) te bilješke uz autobiografije iz troknjižja Iz pr(a)ve ruke (2013.-2015.). Dakako, spomenuto nisu sva Brešićeva djela, ali me povod, izuzetno čitka, zanimljiva i vrijedna knjiga, na str. 246. i 247. vraća posve subjektivno zapisu uz moju autobiografiju Iz pr(a)ve ruke, a baš ponukana i zahvalna poticaju profesora Brešića, spremam se, osim književničke, napisati barem još jednu novinarsku i jednu gastroautobiografiju najmanje:
Božica Brkan, moj tekst i moj kontekt – Ili kak si prestreš, tak buš si i legla!
Autorica pripada među ona imena o kojima slušam desetljećima, ponekad nešto i pročitam i ne znajući da su Božica Brkan i Bianca Brandon, odnosno Ivan (Ivana, op. BB) Brezak jedna te ista osoba. Vrlo je vjerojatno da smo se tu i tamo mimoilazili, možda kretali u istome društvu, ali se nikada nismo upoznali. Sve donedavna kad mi je simpatična dama na Fra Ma Fu festivalu pristupila s mojom Knjigom o Virovitici moleći me autogram. Skoro sam pao sa stubišta virovitičkog kazališta, pa onda još jednom kad mi dama reče kako se zove! A da je naš neobični susret završio na predivan način, pokazuje upravo ova autobiografija, koja je moju novu suradnicu navela da „drugačije razmišlja o sebi“, (str. 137.)
Ne samo iz prijateljske naklonosti mladoj koprivničkoj ekipi urednika Marka Gregura od prvoga broja Artikulacija 2016. – sklonost je i veća otkako su se iz broja u broj potvrdili i više od početnih očekivanja i nadanja! – dodajemo kako uzorno uređuju ne samo svoje tiskano nego i elektroničko izdanje. Sjajno pregledno izaziva na čitanje, pogotovo odabranih, stvarno dobrih tekstova.
Najnoviji broj Zbornika Moslavine, broj XVI/2018. kao i obično, objavljuje pregršt zanimljivih zavičajnih tekstova. Antonio Džaja piše o položaju srednjevjekovne Kutine na osnovi arheoloških lokaliteta, dr. sc. Ivana Škiljano čazmanskim kasnogotičkim i renesansnim pećnjacima, dr. sc. Danko Dujmović o posjedima iz 13. stoljeću na kutinskom području, dr. sc. Silvija Pisko migracijama stanovništva Kraljevine Slavonije prema Gradišću: Moslavina i vlastelinstvo Erdödy, dr. sc. Filip Škiljan o grkokatoličkoj župi Dišnik, Ivan Gračaković razmatra prošlost i mjesno nazivlje Donjeg Polonja, Jasmina Uroda Kutlić 120. obljetnicu dolaska željeznice u Moslavinu, dr. sc. Franko Mirošević političko opredjeljenje glasača Kotara Novska (1925.-1928.), dr. sc. Ljiljana Dobrovšak židovske obitelji u Kutini na početku uspostave NDH, Dragutin Pasarić zlatni jubilej Petrokemije Kutina, Ines Mravunac arhitekturu kutinske moderne u drugoj polovici 20. st., Đuro Vidmarović piše o knjizi Silvije Pisk Pustinjaci podno Garić planine, Mladen Mitar o izložbi skulptura Poetika volumena Marijana Glavnika iz hrvatsko-poljske razmjene likovnih izložbi, a Slavica Moslavac o pučkoj tradiciji lončarske vještine i etnografskoj izložbi Zaviri ispod / donje rublje i higijena. Ivana Cerinski tumači širenje, razvoj i uporabu (H)albice, oglavlja udanih žena Gornje Posavine, a Vida Pust Škrgulja uvodi s Prijateljima baštine u Muzej Ivanić Grada.
Uz druge, Zbornik Moslavine objavljuje i dva teksta Božice Brkan: Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju od str. 269. do str. 274. i Bilješku o suzniku od str. 307. do str. 310.
Jedna od duplerica sa zapisom i fotografijama s dječjih predstava
Prvi govori o nastupima malih glumaca Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križi podmlatka Amaterskoga kazališta Josip Badalić Križ na nekoliko posljednjih Kajkavijada u Varaždinskim Toplicama i državnim smotrama u igrokazima B. Brkan Selfie na kipec, Žabe na koleci Sipčina– ove su godine izveli i Fašejnek! – napisanima na kekavici, kajkavskom idiomu kriškoga kraja. To je djecu i njihove voditelje Ivanu PosavecKrivec i Maricu Kukor ponukalo da i sami kreiraju nastupe na pozornici na svome zavičajnom govoru.
S izložbe Staklo i priča o staklu Božica Brkan sa Slavicom Moslavac, jednom od autorica (Fotografija Miljenko Brezak)
Drugi tekst storija je s ruba izložbe Staklo i priča o stakluautorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini te pjesmi B. Brkan lakrimonij odnosno, kako se pokazalo zahvaljujući znalcima kustosima arheologije, lakrimarij iliti suznik, govori o pjesmi odnosno sjećanju na obilazak muzeja u Novom Vinodolskom i staklenom izlošku iz rimskih vremena izvučenom iz mora, kakav je, zahvaljujući grešci u nazivu u prvoj verziji pjesme, otkriven i u Muzeju Narone u Dolini Neretve, a onda, uz neke druge lokacije, i u staroj Sisciji – čak sedam lakrimarija i to od ljubičastoga stakla!
S predstavljanja Zbornika slijeva nadesno: Antonio Gadža, Slavica Moslavac, Jasmina Uroda Kutlić i Mladen Mitar (Fotografija Muzej Moslavine)
U odličnom društvu tekstova i osoba predstavljenih na više jezika – naslovne teme u šest tekstova Milka Valent, Veselka Koromana predloženoga za Nobelovu nagradu u 2018., od recentnih hrvatskih pjesnika Dunje Detoni-Dujmić, Tomislava Marijana Biletića, Mile Pešorde, Stanke Gjurić i Zrinka Šimunića i tako dalje – časopis za međunarodne književne veze Društva hrvatskih književnika Most, The Bridge (glavni urednik Davor Šalat), broj 3-4/2018. od str. 68. do str. 83. donosi i četiri priče, Cuatro cuentos, Božice Brkan na španjolskom. Odabrala ih je iz zbirke Umrežena, Zagreb, 2017. i prevela Željka Lovrenčić. To su: La puerta (Vrata), El niño del domingo (Nedjeljno dijete), La colección (Kolekcija) i La presentación (Prezentacija).
Književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić u 2018. je u Kolumbiji i Španjolskoj objavila tri knjige prijevoda suvremenih hrvatskih autora.
S prvoga od tri predstavljanja Encuentrosa u Bogoti u knjižari-kafeu Luvina: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
Početkom godine u Bogoti je objavila izbor iz suvremene hrvatske poezije naslovljen Encuentros koji je u ožujku i predstavljen u tome gradu. Knjigu je objavila Naklada Escarabajo, urednik je kolumbijski pjesnik Eduardo Bechara Navratilova, a na predstavljanju je uz Željku Lovrenčić bila i Božica Brkan čija je poezija oduševila kolumbijsku publiku. Osim Božice Brkan, u ovome su izboru s po sedam pjesama zastupljeni i Ivan Babić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Neda Miranda Blažević, Dunja Detoni-Dujmić, Nikola Đuretić, Tomislav Milohanić, Luko Paljetak te Drago Štambuk.
Kolumbijski izbor hrvatskih pjesnika na španjolskom / Fotografija Božica Brkan
Knjiga je predstavljena i na Sajmu knjiga u Bogoti u travnju, a međuvremenu je stigla i u Čile, gdje je i započela suradnja Željke Lovrenčić i kolumbijskog pjesnika i nakladnika Bechara Navratilove.
S gostovanja na uglednom latinskoameričkom Sveučilištu Los Andes: Željka Lovrenčić, Eduardo Bechara Navratilova, Enrique Winter i Božica Brkan
Čileanski pjesnik, sveučilišni profesor i pravnik Enrique Winter (Valparaíso, 1982.) koji je bio nazočan na predstavljanju u Bogoti, ovih se dana osvrnuo na izbor hrvatskih pjesnika Encuentros i čestitao antologičarki na izboru i prijevodu toliko raznovrsnih autora. Naglasio je ritmičnost, slikovitost i metaforičnost poezije odabranih autora te posebno istaknuo pjesme Luke Paljetka i Božice Brkan.
Željka Lovrenčić s najnovijim prevedenim naslovom / Fotografija Mladen Budimir
Na drugom kraju svijeta, u Indiji, također se spominje Željka Lovrenčić kao jedna od osamnaestero prevoditelja pjesme Ono sveto, dobitnika prestižne međunarodne pjesničke nagrade Pilar Fernández Labrador koja se dodjeljuje u Salamanki i koju je ove godine dobio kostarikanski pjesnik Juan Carlos Olives. On je bio sudionik ovogodišnjih Ibero-američkih susreta koje već niz godina uspješno organizira peruansko-španjolski pjesnik Alfredo Pérez Alencart, na kojima su od hrvatskih autora sudjelovali Drago Štambuk i Željka Lovrenčić. Na bengalski jezik pjesmu je preveo (1984.), profesor španjolskog i francuskog jezika te prevoditelj iz Calcute.
U svojoj emisiji na Mreži TV One nastupaju o temi Božić – nekad i sad. Što je ostalo od božićne tradicije? novinarka i urednica Mladenka Šarić ugostila je višu kustosicu u Etnografskom muzeju u Zagrebu Danijelu Križanec Beganović, zatim dizajnericu interijera, vlasnicu bloga Chic & Antique Ankicu Herceg Juričević i novinarku, spisateljicu te vlasnicu portala Oblizeki Božicu Brkan.
U studiju TV Mreže / Fotografija Miljenko Brezak
B. Brkan govorila je o božićnome stolu i njegovim mijenama unatrag više desetljeća, a također i o svome okešineškom djetinjstvu opisanome u malim kajkavskim prozama Božičnice u Kajkavskojčitanki Božice Brkan.
Vrlo zanimljiv razgovor sa slikama Božića iz različitih perspektiva emitiran je na Mreži TV u petak 14. prosinca 2018. u 20 sati s reprizama u nedjelju 16. prosinca u 18 sati i u utorak 18. prosinca u 16 sati.
Nagradu Marko Polo Božici Brkan uručila je Karin Mimica, predsjednica Zbora turističkih novinara HND-a, prva slijeva (Fotografija Miljenko Brezak)
natječaj je prijavljeno dosad najviše radova, a u ime ocjenjivačkoga odbora u kojem je radio s Jadrankom Rilović i Hrvojem Zovkom, njegov predsjednik Ante Gavranović ustvrdio je kako se putopisi sele na radijske postaje i blogove, ponešto na TV postaje, ali sve manje ili uopće izostaju u tiskanim izdanjima, napose u dnevnim novinama.
Na prijedlog FIJET-a od reportaža objavljenih o Tunisu, domaćinu kongresa FIJET-a 2017., najboljom je proglašena Le pays du jasmin retrouve des couleursGilberta Mennea objavljena u Travelling Newsu, časopisu Belgijskoga Udruženja turističkih novinara i pisaca.
Za najbolje putopise o Hrvatskoj prvu nagradu Grand Prix Marko Polo sa statuom ravnopravno su podijelili Boris Ljubičić i Ashley Colburn. Posebne prve nagrade za časopise odnosno uokvireni medaljon Marko Polo i certifikat uručen je časopisima Inflight Magazine Croatia Airlines i Zagreb – moj grad.
Želeći poticati promociju hrvatskoga turizma, ove je godine dodijeljeno sedam ravnopravnih Povelja Marko Polo s certifikatom laureatima (abecedno): Mariji Barić, Božici Brkan, Crinki Krešo, Željki Sruk Kunštek, Nives Matijević, Krešimiru Stančiću i Davorki Vukov Colić.
U svojoj reportaži Božica otkriva na sebi svojstven način još uvijek skrivena blaga s još živim elementima tradicijske hortikulture. Svojim napisima nastoji prošlost Hrvatskog zagorja održati živom. Zahvaljujući tome, Donja Stubica je još u Jugoslaviji 1978. krenula s akcijom ULJEPŠAJMO SVOJE MJESTO. Ta akcija je utjecala na pokretanje novih: Hrvatski obiteljski tradicijski vrt, Hrvatski vrt perunika, Školski vrtovi, Plavi cvijet i Zeleni cvijet Hrvatske turističke zajednice. Autorica ne krije žal za tim začudnim zagorskim vrtima koji pomalo potpuno nestaju. Posebno ističe kako je nebriga ugušila donjostubički, najslavniji u zemlji vrt perunika, pogotovo jer je plava Perunika croatica proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom.
Ostaje tek žal, čak ne i gorčina – tvrdi autorica. Možda će upravo njeni napisi pripomoći da se urušavanje ne dogodi suviše brzo.
Na prijedlog Izvršnoga odbora FIJET-a Hrvatska ocjenjivački sud dodijelio je Posebno priznanje Nikši Benderu, a priznanja za doprinos popularizaciji i afirmaciji turističkog novinarstva te promicanju turizma Hrvatske HRT-ovoj emisiji Plodovi zemlje, Licu turizma Nove TV, Radio Kaju i Radio Sljemenu.
Organizatori i dobitnici nagrade Marko Polo za 2018. (Fotografija Miljenko Brezak)
Najnoviji broj Zbornika Moslavine, broj XVI/2018. kao i obično, objavljuje pregršt zanimljivih zavičajnih tekstova. Antonio Džaja piše o položaju srednjevjekovne Kutine na osnovi arheoloških lokaliteta, dr. sc. Ivana Škiljano čazmanskim kasnogotičkim i renesansnim pećnjacima, dr. sc. Danko Dujmović o posjedima iz 13. stoljeću na kutinskom području, dr. sc. Silvija Pisko migracijama stanovništva Kraljevine Slavonije prema Gradišću: Moslavina i vlastelinstvo Erdödy, dr. sc. Filip Škiljan o grkokatoličkoj župi Dišnik, Ivan Gračaković razmatra prošlost i mjesno nazivlje Donjeg Polonja, Jasmina Uroda Kutlić 120. obljetnicu dolaska željeznice u Moslavinu, dr. sc. Franko Mirošević političko opredjeljenje glasača Kotara Novska (1925.-1928.), dr. sc. Ljiljana Dobrovšak židovske obitelji u Kutini na početku uspostave NDH, Dragutin Pasarić zlatni jubilej Petrokemije Kutina, Ines Mravunac arhitekturu kutinske moderne u drugoj polovici 20. st., Đuro Vidmarović piše o knjizi Silvije Pisk Pustinjaci podno Garić planine, Mladen Mitar o izložbi skulptura Poetika volumena Marijana Glavnika iz hrvatsko-poljske razmjene likovnih izložbi, a Slavica Moslavac o pučkoj tradiciji lončarske vještine i etnografskoj izložbi Zaviri ispod / donje rublje i higijena. Ivana Cerinski tumači širenje, razvoj i uporabu (H)albice, oglavlja udanih žena Gornje Posavine, a Vida Pust Škrgulja uvodi s Prijateljima baštine u Muzej Ivanić Grada.
20181220 
