Hvaleći nedavno na fejsu fotografije Ankice Barbir s jesenskim motivima iz zagrebačkoga Botaničkog vrta gdje je sve bakreno, čak i jedna maca, Damir Millan pohvalio je jednostavan, a dojmljiv post: Evo, kad se novinar ubaci u fotoreportere. Ankica je nekadašnja novinarka TV Zagreb, vodila je i Dnevnik. Umalo sam pokrala tu FB-ideju za izložbu fotografija Branke Primorac u Narodnom sveučilištu Dubrava (15. studenoga – 9. prosinca 2021.). Pogotovo jer ju je naslovila Moje kolege. Mogla je snimati i svoje kolege novinare i pogotovo fotiće s kojima je surađivala, ali ovjekovječila je književnike.
Prema katalogu izložbe, Branka Primorac hrvatska je spisateljica, novinarka i urednica, fotografkinja rođena u Zagrebu, odrasla na Trešnjevci. Završila je Fakultet političkih znanosti i Novinarsku školu CINK (Centar za izobrazbu novinarskih kadrova). Cijeli je radni vijek novinarke i urednice provela u Večernjem listu. Uređivala je nekoliko rubrika, a najduže subotnji prilog Revija (prethodnik današnjeg Obzora) i poznati Večernjakov književni Natječaj za kratku priču Ranko Marinković.
Prvi književni radovi tiskani su joj u časopisu Tina (1972. – 73.) pod djevojačkim imenom Branka Matić. Godine 1992. izlazi joj roman za djecu Mama, pazi pas!, a nekoliko mjeseci kasnije i njezin najpopularniji roman Maturalac (ima i španjolsko izdanje) , koji 1993. osvaja Nagradu Mato Lovrak, a kao lektirni naslov ima ukupno 16 izdanja u nakladi većoj od trideset tisuća primjeraka. Zvonka Zmaj i Tri kavalira (Nagrada Anto Gardaš za 2012.) svrstana je na Časnu listu IBBY-ja za 2014., što je autoricu odvelo na Svjetski kongres IBBY-ja u Meksiko. Roman Moj brat živi u kompjutoru (2016.) donio joj je Nagradu SFERA popularnoga SFeraKona i ponovno Nagradu Mato Lovrak. Za djecu i mlade napisala je i zbirku fantastičnih priča Moj djed astronaut i Sve zbog Ane, roman naslonjen na Maturalac. Za odrasle piše priče, romane, dramske igre za radio. 2001. objavljuje romansiranu biografiju Perešin, život i smrt za koju dobiva Nagradu Bili su prvi kad je trebalo, a 2010. roman Divlje godine. Okušala se u pisanju slikovnica, a najnovija knjiga s dobrim recenzijama je Suze male Miljenke iz 2021.
Za studentskih dana pohađa tečaj fotografije pri Češkoj besedi u Zagrebu. Od puberteta stalno je u dobrim odnosima s fotoaparatom, no umjetničkom se fotografijom ozbiljnije počinje baviti početkom 2000., što rezultira prvom samostalnom izložbom Pogled u krošnje u Cro Art Photo Clubu u Zagrebu u veljači 2006., te u Požegi u listopadu 2006., u Grazu u prosincu 2007. U Pagu 2008. i 2009. u Budimpešti javlja se novom temom Paške čipkarice, a izložba Paški motivi u lipnju 2009. u Fotoklubu Zagreb (kojega je i danas članica!) objedinjuje dvije teme – čipkarice i Pag. Izloženi portreti pisaca nastali su u posljednjih deset godina i nisu izlagani, iako su neki objavljeni u časopisima i novinama, a pojedini i dobili nagrade.
Kako novinarka, urednica u novinama i književnica ode u fotografiju? Kada? Zašto? Zato što stvarno fotografija govori tisuću riječi ili…?
Meni je taj proces posve prirodan. Jedinstvo slike i riječi u našem je poslu simbioza bez koje ne bi bio ono što jest. No, u novom mileniju taj odnos se mijenja na štetu novinskog teksta, što me ne veseli ma koliko voljela fotografiju. Morala bih sada braniti dvije ljubavi što je nemoguće. Ušla bih u labirinte iz kojih bi se teško izvukla. Sigurno je da su s razvojem digitalne tehnologije posljednje decenije donijele promjenu u grafičkom izgledu novinskih stranica. Velike fotografije i jedva nešto malo teksta. Grubo rečeno, fotografija oduzima prostor tekstu. Fotke su sve veće, a tekst sve kraći. Novo doba, nova pravila. Novinarka u meni nikako se s time ne miri, a opet moje fotografsko oko žudi za dobrom fotografijom koja govori tisuću riječi. Koja podvojenost?! Mogu se našaliti na svoj račun pa reći da sam preteča nove mode. Na novinarski sam zadatak i kad nije trebalo, jer je sa mnom išao fotoreporter, nosila svoj Olympus, mnogo prije nego što je to za današnjeg mladog novinara pravilo. Ja sam tu malu lijepo dizajniranu digitalnu spravicu, koja mi je stala na dlan, nosila iz zadovoljstva, a današnji kolege ih nose jer moraju. Bolje im je doći na zadatak bez olovke nego bez fotoaparata, videokamere. Takvo vrijeme, a krilatica glasi: Suvremeni čovjek nema vremena čitati dugi tekst. Dajmo mu televiziju u tisku! Eto zašto sam se zaljubila u fotografiju mnogo prije nego je postalo normalno više gledati nego čitati. Ironiziram, naravno da to nije razlog jer me isključivost ne veseli. Već sada nam se osvećuje na mnogim planovima, osobito komunikacije, jezika, a dugoročno je pogubna.
Snimala si fotografiju i novinsku i umjetničku. Po čemu se, po Tvojemu, razlikuju, ako ima razlike?
Teško mi je to objasniti. Točno znam kakva mora biti novinska fotografija, objavila sam ih bezbroj. Jednostavno mora biti dobra, mora biti oštra, dobro kadrirana i mora biti ilustracija teksta uz koji stoji. U sferi umjetničke fotografije stvari se kompliciraju. Zašto snimamo stotine fotografija? Zato da bi dobili jednu-dvije-tri dobre, odlične, umjetničke, vrhunske pred kojima zastaje dah. To je neizvjesna potraga kao istraživanje lijeka za strašnu bolest. Nekome se klik dogodi od prve, nekada od ente, nekada nikad. Ali se nekome ipak dogodi! Mislim da je zato taj prostor djelovanja toliko privlačan. Meni npr. oduvijek, od puberteta, iako nisam do kraja bila svjesna kamo to vodi. Puno toga treba znati o tome kako zarobiti svjetlo, puno eksperimentirati. Puno se toga treba poklopiti u malo vremena – od izbora motiva, rukovanja okularom, trzaja ruke, rakursa, svjetla – da se uhvati neponovljiv trenutak. I to nije sve. Vještina u svemu nabrojenom vodi do umjetnosti, ljepote snimke u kojoj svjetlost odradi posao, donese rezultat koji nekada bude bolji nego što ga je oko nagovijestilo. Dogodilo se i meni nekoliko takvih s kojima sam ja zadovoljna pa i drugi, ali kako točno ponoviti isto odgovora nemam. Dogodi se ili se ne dogodi.
Imala si različite motive i izložbe od neobičnih fotografija poput davnih prirode na naslovnici Večernjakova Vrta – kad su nas se zbog njihove neobičnosti na kolegiju napali naše kolege profesionalni fotići.
Riječ je o izložbi u Fotoklubu Badrov Pogled u krošnje o kojoj svaki put još danas svoje divljenje izrazi Slavka Pavić, najstarija hrvatska fotografkinja. Njoj se to svidjelo, kolegama nije. Bilo je to nerazumijevanje, možda i nešto drugo. Ne bih sada ulazila u detalje, uvijek ima ljudi kojima se nešto sviđa i kojima se nešto ne sviđa. Ali čudi reakcija profesionalca koji bi morao znati prepoznati dobru fotografiju. Ti si kao urednica Vrta prepoznala zanimljivu temu, vrijednost fotografija i objavila ih na ekskluzivnom mjestu tvog priloga i doživjela neugodnu kritiku. Bilo je davno. Mi doduše pamtimo, svi drugi su na to zaboravili. No, evo prigode da kažem kako je nastala. Dobila sam na dar novi fotoaparat, Canon EOS-350 D, digital. Prvi u nizu Canonovih profesionalnih aparata, za mene jedino dostupan. Preporuka je to bila Večernjakova fotoreportera Patrika Maceka. Jedva sam čekala kad ću se sprijateljiti s njime. Iskoristila sam jedan četvrtak kad sam dugo u noć ostajala u redakciji završavajući Reviju, subotnji magazinski prilog, preteču današnjeg Obzora. Da bi mi se glava ohladila kući sam se vraćala pješice. Od Vjesnikova nebodera do Vrbana je tri i pol kilometra. Na tom potezu moj je Canon, kojem je danas skoro dva desetljeća, izgubio nevinost. U mraku u zimsko doba nije bilo pored prometne ulice bilo bog zna što zanimljivo za fotografa. Bar se tako meni činilo. Reda radi okinula sam jedno drvo, golo, tek s nekoliko suhih listova. Blic je jedva odradio posao. Pogled na displej me iznenadio. I tako je počelo. Do kraja puta imala sam cijelu seriju fotografija. Nastavila sam i sutra i prekosutra. Za mjesec dana imala sam trideset dobrih koje su završile na ukupno tri izložbe. Tako slučajno rodila se ta tema.
A s otoka Paga, čipkarice i otok sam?
Imam sreću da ljetujem često na Pagu u kući prijatelja. Što logičnije nego nositi fotoaparat i snimati taj predivan gradić oblikovan rukom Jurja Dalmatinca. Tada sam nabavila i stativ za noćno snimanje. Oprema se počela gomilati, ali vrijedilo je. Usput se rodila ideja o kolekciji fotografija paških čipkarica. Obilazila sam ih jedno proljeće, jedno ljeto i još potkraj rujna. Pomagala mi je jedna čipkarica naći sve one Paškinje koje se ne vide na ulici već marljivo rade u svojim malim kuhinjicama. Rado su stale pred fotoaparat. Neponovljivo iskustvo. Ta je izložba u Kneževu dvoru bio događaj za Pag. A vidjeli su je i u Budimpešti i Zadru.
Na nedavno otvorenoj izložbi Moje kolege u Fotogaleriji Narodnoga sveučilišta Dubrava – koja je i povod ovomu našem razgovoru – izložila si čak pedesetak portreta, faca. Jesi li prije odabrala koga ćeš fotkati ili si fotkala pa odabrala najbolje fotke ili…
Svaka je fotografija nastala u drugačijim okolnostima. Najčešće sasvim spontano i bez pravog povoda i namjere da jednom bude izložena. Da sam na to mislila sigurno bih bila sputana i ja i model. Ovako je bilo prirodno da uhvatim skoro na prepad ili baš na prepad neobične nenamještene poze, nekad na granici onoga što se smatra dobrim portretom za javno korištenje npr. u knjigama uz biografiju pisca. Ali baš takve imaju draž, neku dodanu vrijednost. Nadam se i portreti mojih kolega književnika. Još nešto! Zahvalna sam Čedi Grosu koji je kod traženja naslova za ovu prigodu ispalio onaj koji sam iskoristila za aktualnu izložbu.
U kojim trenucima fotkaš? Sjećam se kad si cijelu Skupštinu DHK čekala jednoga kolegu želeći snimiti jer ti je falio njegov portret…
Bilo je to kad je izložba već bila zakazana. Tražila sam lica koja bi mogla biti zanimljiva kameri, koja bi mogla dati kolekciji dodatnu težinu. Istoga za kojeg pitaš nisam dočekala. Mislim da mu se nije dalo natezati sa mnom, ali su zato među zadnjima ove godine pristali biti fotografirani Božidar Brezinščak Bagola, Zlatko Krilić, Damir Karakaš, Hrvoje Hitrec i Marko Gregur čija mi fotografija nije uspjela. Tako misli Gros koji mi je pomagao u izboru. Ja nisam do kraja sigurna, ali sam popustila iskusnom oku. Tko zna, možda ga baš takvoga uvrstim u neku drugu izložbu istog naslova.
Primjećujem da su neki naši kolege na Tvojim fotkama prikazani drugačijima nego na uobičajenim svojim službenim portretima, pogotovo kada se sami selfiraju.
Mora tako biti. Inače ne bi govorili o umjetničkoj fotografiji ili nečemu što to nastoji biti. Uostalom i tvoja je fotografija s izložbe upravo takva. Tvoj Miljenko pazi da te ne fotografira baš tako kako sam te ja. Nadam se da nisi ljuta na mene zbog toga. Mislim da nijednog kolegu nisam dovela u situaciju da mu je neugodno stajati pred vlastitim likom na fotografskom papiru. Ali neki pomak od vlastite vizije sebe mora biti.
Izložba je i svojevrsni hommage, jer nekih kolega više nema.
Da. To mi teško pada, a istodobno prizivalijepa sjećanja na zajedničke trenutke, događaje ili izrečeno. Npr. karizmatični Ante Stamać me iznenadio komentarom moje biografije Rudolfa Perešina. Ponavljao je njegovo oduševljenje kod svakog susreta. Imam ga fotografiranog u fazi kemoterapije, bez kose, no odustala sam od te snimke. Posebno sam vezana za Ivana Kušana, mog prvog urednika knjige za mladež Maturalac. Tada je učinio grešku u kratkom tekstu moje biografije koja se i danas može naći u bespućima interneta. Nisam zbog toga ljuta, kako bih i bila kad me pomladio za osamnaest godina. I njegovih portreta imam više, ali izabrala sam jedan od zadnjih kad je već bio u domu za starije i nemoćne. Dugo sam tražila dobru fotografiju naglo umrle Irene Lukšić. Bilo mi je stalo da je izložim. Gros s nijednom nije bio zadovoljan, ne toliko zbog moje nesposobnosti koliko njezine vrckavosti pred fotoaparatom. Našla sam jednu koja je više novinska nego umjetnička, ali nadam se dovoljno dobra da stoji uz sve ostale. I tako bih ja mogla još. Spomenut ću još Saliha Isaaka. Njegovih fotografija skoro pa da nema. Sjećam ga se od dana kad sam prvi put došla u DHK. Znao je sve o meni, a ja o njemu ništa. Imala sam tek tri knjige, jedva za članstvo. Nije se volio fotografirati, a ja sam ga ulovila na prepad, mislim na jednoj Skupštini. Njegovo lice koncentracija je melankolije.
Nastavljaš li snimati književnike ili već imaš u glavi neku novu temu za izložbu?
Trčiš pred rudo. Prvo da se ohladim od ovog događaja koji još traje. Nikada ne mogu iz jednog uzbuđenja u drugo. Budući da su već pale ideje za Moje kolege na drugom mjestu nastavit ću snimati usput nova imena. Za neke mi je žao da već nisu snimljeni, a s njima sam bila bezbroj puta. Moram to popraviti.
Čime snimaš?
Na izložbi su sve fotografije iz spomenutog Canona koji me dobro služi tolike godine. Naravno da bih ja nešto novo, ali neki dan sam imala u rukama profesionalni Nikon fotoreportera Pixsella Igora Šobana. To je čudo od aparata, a teško kao pretrpana vrećica namirnica iz trgovine koju jedva nosi muško, a kamoli žensko s teškoćama u kretanju. A stoji toliko da sam se smrzla. Ostajem kod starog vjernog Canona. Prije njega to su bila dva prelijepa praktična digitalna Olympusa i u pubertetu moj prvi aparat – analogni ruski Zorki 6.
Je li te fotografija, pa i izložba, možda nadahnula za neku novu knjigu?
Još nije. Moram završiti one koje su mi već u glavi i dijelom u kompjutoru.
Baš kako u kataloškom tekstu Portreti književnika: Memoarski fotografski zapisi Branke Primorac počasni predsjednik Fotokluba Zagreb Vinko Šebrek citira slavnoga američkog pejzažnog fotografa i ekologa Ansela Adamsa: Ne radite fotografiju samo fotoaparatom. Fotografijom dovodite sve slike koje ste vidjeli, knjige koje ste pročitali, glazbu koju ste čuli i ljude koje ste voljeli.
Ovaj smo razgovor vodile u uobičajeno, što preko messengera a što mejlom. Kao na kavi, iako je već dugo zbog korone nismo popile na nekom od naših mjesta. Uostalom, na kavu smo počele odlaziti tek otišavši iz zajedničke novinske redakcije u kojoj smo povremeno dijelile i prostor i mala slavlja, doduše ne i rokove prijeloma. Mirovinu koristimo obje još više – pišući. I fotkajući. Moram otkriti kako mi se moj Brankin portret s izložbe Moje kolege, snimljen 2011., baš dopada. I podsjeća me na od uha do uha nasmijanu mladalačku karikaturu također zajedničkoga nam redakcijskog kolege Zvonimira Gavranovića Gage. Ne mogu prešutjeti i kako sam na kraju pitanjâ odnosno razgovora Branki napisala:
UOBIČAJENO NOVINARSKI
Možeš dodati i nešto što te nisam pitala, a imaš baš dobar odgovor!
I da je odgovorilaUOBIČAJENO NOVINARSKI:
Zar bi još? To ti je možda već ionako previše. Bok!
Nije bilo previše, jer smo razvezle i o naslovu izložbe, uredničko-lektorski!
20211111 – 20211121 – 20211122
