Danas je onaj dan, zar ne? Pozdravljam Te, sjećam Te se samo
po dobru, prijatelju Roberte Rokliceru (Vukovar, 4. prosinca 1970. –
Virovitica, 27. kolovoza 2018.). U knjizi si „Hrvatski književnici /
Fotoantologija“, koju smo uza 125. obljetnicu DHK napravili za Acumen i uskoro
ide u tisak. Za boje ne brini, izvorno je u koloru s jednoga od zajedničkih
Jutara poezije – Miljenko Brezak snimio ju je 16. rujna 2017. – ali knjiga je
cijela crno-bijela.
Robert Roklicer 20270918, Foto Miljenko Brezak
Robert Roklicer SMAK SVIJETA
Kad sve zbrojim i podvučem crtu, u minusu sam do jaja. Ali ništa se ne žalim. Gotovo sve dječje i spolne bolesti sam prebolio. Imama dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drogama is vim vrstama alkohola. Dovoljno sam vleik domoljub da ne plaćam poreze, al ii zakleti katolik da ne idem u crkvu. Bez ikakvih problema, švercam se u tramvaju. Još mi ne trebaju optička pomagala da uočim stražnjicu u svake zgodne žene i nepokolebljivo vjerujem da ću upoznati Fidela Castra u Disneylandu. Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na salter. Rekao bih zdušno: Podvucite crtu, govnari, sada ste i vi u minusu do jaja!
(Apsolutno siguran, 2016.)
Robert Roklicer Tamnoplavi sako
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Odjenut ću tamnoplavi sako Košulju bijelu i triko kravatu Odrezati nokte na nogama Okupati se u mirisnoj kupki Prije toga ću se ošišati I, valjda, napisati oproštajno pismo
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Ubit ću nekoliko prolaznika Onako nasumice Možda čak dignem općinu u zrak I ubacim otrov u Gradski vodovod Ili, možda neću… Da, neću odjenuti tamnoplavi sako – Loše mi stoji.
Ušao je u gradsku Vjesnika i upitao: „Tko je Božica Brkan?“
Promucah prestrašeno: „Ja… „ „Kolegice“, reče, „evo vam ruke. Napisali ste
muški tekst!“ Ne sjećam se jesam li zahvalila. Kao mali gradskić, još
studentica, jedva honorarka poslije ljetne prakse, uz Dan grada u Nedjeljnom su
mi vjesniku dali cijelu stranicu da ispričam priču o Zagrebu. S puno fotografija.
Jesam, na svoj način, prisjećajući se fascinacije djevojčice sa sela na ljetnom
ferju sladoledom Snjeguljicom i zamjenskim staklenim bocama iz kustošijskog
mljekarstva. On je bio Franjo Kiseljak, jedna od vodećih faca Vjesnika, i lista
i cijele kuće. Pomno sam i čitala i gledala kako o čemu piše, volontirala na
desku vikendom i blagdanom kako bih sjedila uz najveće koji su radili sve,
lekturu primjerice, opremu tekstova. Tad se još nisam ni usudila Franceka
pitati što i zašto baš tako. Neki iz moje generacije, ni do koljena mu, a
zahvaljujući moći stečenom najviše političkim okolnostima, negdašnju vertikalu
kuće, kako se govorilo najveće izdavačke kuće na Balkanu, već uspješno
raskomadane, odvest će u propast, a Franceka ni dvadeset godina kasnije, otpraviti
u prijevremenu mirovinu. Takvima zacijelo nije bio ni neprikosnoveni ljudski ni
profesionalni uzor, a niti su oni uspjeli dorasti za uzor bilo kome. Ako ni u
čemu kako kao jedan od rijetkih kajkavaca u novinarstvu piše sjajnim, biranim i
svima razumljivim hrvatskim. Hrvatskim sa stavom, ali uvijek s najmanje dvije
strane. Ali zato na internetu danas više nego o profesionalnim dostignućima i
profesionalnom poniženju majstora toga pisanog novinarstva 20. stoljeća ima o
tome kako se na sjednici Vlade prozorsko krilo srušilo na njega, izvjestitelja
i ozlijedilo ga.
Franjo Kiseljak (Iz obiteljskoga albuma)
Mirno počivao, poštovani i dragi kolega Franjo Kiseljak.
Sjećat ćemo Vas se sa zahvalnošću!
Suosjećam s Francekovom obitelji, suprugom Ivankom i kćeri
Zinkom.
HINA i drugi mediji objavljuju:
Umro ugledni novinar Franjo Kiseljak
Franjo Kiseljak, fotografija s njegove kolumne u Vjesniku (Presnimljeno iz Leksikona Vjesnika 1940.-1990.)
Veliko ime hrvatskoga novinarstva 20. stoljeća Franjo Kiseljak umro je u ponedjeljak 4. kolovoza 2025. u Zagrebu nakon duže teške bolesti. Rođen je 1940. u Krapini. U rodnom gradu završio je osnovnu školu, a u Zagrebu srednju grafičku. Od 1963. honorarno je surađivao u
Večernjem listu kao dopisnik iz Krapine, uređujući istodobno i lokalne
novine, a od 1965. počinje raditi kao stalan novinar u zagrebačkoj
redakciji Večernjaka. U to vrijeme završava i tada cijenjeni
jednogodišnji studij na Jugoslavenskom institutu za novinarstvo.
Preuzevši zadaće saborskog izvjestitelja za Večernji list ušao je u područje kojem je ostao posvećen tijekom cijele svoje novinarske karijere. Djelovanje republičkog parlamenta i vlade pratio je i kao komentator Vjesnika u srijedu, sve do njegovog ukidanja 1977.godine, a poslije toga kao izvjestitelj i komentator dnevnog lista Vjesnik.Njegovi tekstovi bili su pomno čitani i uvažavani. Unutar novinarske struke i u čitateljstvu bio je iznimno cijenjen zbog analitičnosti, temeljitosti i brige za jezik, te je po tome, kao i zbog ljudske čestitosti i profesionalne kolegijalnosti, bio uzor mnogim mladim novinarima. Godine 1974. dobitnik je novinarske nagrade Zlatno pero, a 1977. odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem.Na izborima 1982. i sam je postao zastupnikom u Vijeću udruženoga rada Sabora SRH. Nakon ponovnoga izbora 1986. bio je i
funkcionalno usredotočen na aktivnosti u Saboru, ali je to smatrao
privremenim i nije prekidao radni odnos sa svojom matičnom novinskom
kućom.
U dva mandata od 1985. do 1987. bio je i predsjednikom Društva novinara Hrvatske i jedna od važnih zasluga toga sjajnoga čovjeka i iskusnog profesionalca povratak je Novinarskoga doma iz društvenoga odnosno državnoga u formalno i stvarno vlasništvo Hrvatskog
novinarskog društva. HND mu se 2003. odužio godišnjim priznanjem Milan Grlović za
izniman doprinos Društvu.
Svoj novinarski posao u Vjesniku Franjo Kiseljak radio je
sve do 1996. kada mu je odlukom novoimenovanog glavnog urednika, i unatoč
protestima kolega novinara, onemogućeno pisanje te je – s neophodno
potrebnim radnim stažom ali tek u 56-oj godini života – formalno
otišao u prijevremenu mirovinu. No, i nadalje je bio neraskidivo
vezan za svoju profesiju, pišući još godinama u zagrebačkom Privrednom
vjesniku, ljubljanskom Delu i riječkome Novom listu, a kao čitatelj
ostao je sljedbenik novinarstva do zadnjih dana života.
Posljednji ispraćaj poštovanog novinara bit će u ponedjeljak, 11. kolovoza 2025. u 12 sati, u velikoj dvorani krematorija na Mirogoju.
Kad vam se netko, pošto vas najprije upita može li, potrudi poštom poslati svoju knjigu uz posvetu Ki bo če nete Vi!? Ad serca!, kako je nećete odmah čitati, pa i pisati o njoj? Pogotovo kad je naslovljena Kie bo če neš ti? Prvo sam pomislila da moram napisati: u naslovu nema upitnik, a ja bih ga stavila kako stoji u pjesmi.
O autoru Darku Foderu, koji je rođen 1974. (taman kad sam
upisivala faks), ne znam mnogo. Pročitala sam tek nekoliko njegovih pjesama, a u
biografiji u knjizi čitam da živi u Ivancu, radi kao voditelj marketinga na
lokalnoj radio postaji. Uz drugo, urednik je časopisa Ivanečka škrinjica,
publikcije za povijest, etnologiju i kolekcionarstvo širega ivanečkog područja.
Stoji dalje kako nakon duge stanke, postajući svjestan važnosti čuvanja
zavičajnoga govora od 2013. počinje pisati pjesme na zavičajnome govoru,
objavljuje zbirke pjesama, haiku, slikovnicu narodne predaje Betežni
zdravega nosi. Član je Varaždinskoga književnog društva, vodi i ivanečki
Kolovrat riječi te istoimenu grupu na Facebooku, organizira pjesnički susret
itd. Objavljuje i u zbornicima, nagrađivan je pjesnik, a svakako valja istaknuti da mu je
zbirka Cvjetovi sreče / Ruaže sreče 2022. nagrađena Katarinom
Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskomprethodne godine.
Darko Foder (Presniljeno iz knjige)
Predstavljajući knjigu Kie bo če neš ti, Varaždin 2025. (nakladnik je tiskar Mini-print-logo d.o.o. iz Varaždina, a uz druge pokrovitej i Grad Varaždin) recenzentica i urednica Jasminka Vugrinec naslovilajepogovor sugestivno Poezija kao spomenek i spomenik.
Vrlo prigodno i kajkavcima vrlo zanimljivo, jer je na meni manje
poznatome i neobičnome ivanečkom objavljeno više od 65 pjesama u četiri
tematske cjeline: Tu je duam tvuaj, Išče se čavek, Spisune rieči su
rasprentuna vona mega serca i Tve semoažne rieči. Osobito cijenim
što je uza svaku pjesmu objavio i iscrpan, čak i prekomjerno detaljan rječnik,
koji bi bio stručno uvjerljiviji s infinitivom u glagola i nominativom u
imenica. Bude li itko radio usporedni hrvatski ili samo kajkavski usporedni
rječnik, može se poslužiti.
Da nisam bila radoznala, ne bih se ni ja potrudila ufurati u Foderovu kajkavštinu začudnih diftonga, pa mu, uz više poslovičnih kajkavskih temata (Damača rieč, Hosta je me muore, Ivonjska lipa, Beršljon i lipa, Hrast, Žalapoaljka za melini, Kastonj pocunec, Kolekcionar, De su penezi…), zahvaljujem za nekoliko zanimljivih pjesama koje su pridonijele tome(Frtalj i frtaljica)kao što je, posebice, naslovna. I to s upitnikom! A ko bu, ak nem ja, predajem na čitanje, ne samo kajkavcima:
Darko Foder
Kie bo če neš ti?
Kie bo če neš ti? Škuale zbavil, pomoagel sosedu, derva za zimu spravil, lačnega poazval s abedu, kalinje pripravil! Kie bo če neš ti? Na damačije se močil, njivu zaral, listje v hoste pazubačil, garicu pavezal, decu paštenju vučil, snieg admietal! Kie bo če neš ti? Poakasil sinakuašu, gavaril po damači, adnesel krave siene f kuašu, pavedal mome koa ti znači, siramaku kruha dal, athičenemu tuaplu rieč, pod vedrim nebem spal! Kie bo če neš ti? Vugrad zasadil, f teškem času za istinu rieč rekel, karužnjak naponil. tikvenjak spekel, marvu naronil! Kie bo če neš ti? Stronjskega svieta se vernol f sve roadne meste, pamalil se Boagu, sliepega prepeljal priek ceste, poaklje dejžđa išel gedeti pogu! Kie bo če neš ti? Sakamu kie te mrzi dal roku, dal pravi navuk čeri i sinu, da te bali preterpel mku, branik damavinu! Kie bo če neš ti? Če neš ti, a kie bo? Zate, nuaj reči da ti se ne da. jer, kie bo če TI neš?!
Iz ponešto skraćenog rječnika uz pjesmu izdvajam tek dio, po mojemu manje poznate riječi: kie – tko škuale zbavil – odškolovao se pamoagel – pomogao soseadu – susjedu zaral – izorao abedu – objedu kalinje – kolinje / svinjokolju na damačije – kod kuće (doma) pazubačil – pograbljao garicu – vinograd pavezal – povezao paštenju – poštenju admietal – odmetao pavedal – rekao athičenemu – odbačenome vugrad – voćnjak pamalil – pomolio pogu – dugu sakamu – svakom damavinu – domovinu
Jutros u našoj Wuerthovoj na Jarunu ulica puna teške mehanizacije, kao iz Adrianove slikovnice. A on na moru i sigurno mu neću uspjeti ni videićima prenijeti ugođaj skidanja nekakvih teških cijevi povećeg promjera s puno zglobova s kamiončine. Duže od punoga sata, ni kiši se ne daju omesti. Pomno skidaju uz pomoć pametne dizalice, koja mic po mic, cijevima leluja zrakom, da bi ih, sve nešto mjereći prema nacrtima, odložili na nogostup i ugradili u veliku rupu pred našom kućom. Kod nas je valjda neko sjecište. S našega četvrtog kata gledamo poput predstave diveći se umijeću hrpice inženjera i radnika stranaca s kacigama, baš kao u slikovnici.
Wuerhova na Jarunu danas 1 (Foto Božica Brkan)
Iako je daleko još zima, veselimo se našemu novom vrelovodu, iako već mjesecima polako fotkama punim fajl Rupa pred kućom. Kakav bi to dokumentarac bio, isprva molba stanarima za strpljenje, a trebalo je zbog ona tri tjedna bez tople vode, povremeno i bez ikakve vode, više prekida struje i kabelske s internetom. A tek žal susjeda kad su dio po dio prekopali zelenilo oko kuće koje su one njegovale otkad su doselile u novu zgradu. Nema mirisnih živica, starinskoga jorgovana, proljetnica, ali ima ili blata ili prašine, ma koliko oni odvozili iskopano i dovozili svježi šljunak, pijesak… Nekoliko su nam puta selili i ulaz u zgradu, gradili i dograđivali mostiće preko graba i kanala, ali ni dan nije bio zatvoren naš dućančić i svako jutro redovito mu je dotur stizao prije niskogradnje. I dečki iz tih nekih zemalja kupuju tu gablec, čak nam je i prodavala mala Filipinka. Susjeda, rekla bi. Ni sezona kiselih krastavaca nije ponukala moje kolege gradskiće da zmažu sandalice i nožice. Navrate, vidim povremeno u vijestima, a da ne znaju ni kamo, ne k nama, gurnu krušku pod njušku nekome tko nema pojma što se oko njega događa u naselju, o biti, o važnosti za nekoliko idućih desetljeća, pa baja kako su mu rupe pred kućom. Ma ni da se urednici sjete! A tu su im imigranti, legalni, na djelu, i očito vrijedni. Tu gradska vlast na važne stvari troši našu lovu. Koja priča! Ali da! Trebala bi valjda doći Maja Šuput za selfie s teškom mehanizacijom.
Wuerhova na Jarunu danas 2 (Foto Božica Brkan)
Romantično se sjećam kako bi u naše davno vrijeme dobroga starog novinarstva otprije pola stoljeća svatko već ujutro, najčešće bez dojavnih odnosno PR najava, morao donijeti neku vijest o nekoj rupi pred kućom, a da nisu imali ni telefon, a kamoli mobitel, a kamoli redakcijski auto. A fotići, veliki Pavao Cajzek recimo, propješačivši pola grada, pazeći da ne troše uzalud skupe filmove, donijeli bi sve nekoliko ekskluziva – ne znaš je li zanimljivijih ili ljepših fotografija. Za sliku s potpisom, za B šlager, za reportažu… Možda i u vrijeme podizanja Jaruna s prve ugradnje našega isluženog vrelovoda… Ma pozivam našega gradonačelnika Tomislava da u našoj rupi pred kućom održi svoju presicu utorkom.
Prenosim skraćeno svoje predstavljanje Zagorkinih sljedbenika:
Sandra Pocrnić Mlakar potpisuje Zagorkine sljedbenike na predstavljanju(Foto Miljenko Brezak)
Pisati! Stvarati! Stajati pred čistim ekranom
stroja ili nekad stranicom bijeloga papira. Davno, kao mlada pjesnikinja i novinarka-početnica
– mnogo prije nego što bila i Sandra Pocrnić Mlakar – svakoga petka iz prvoga
reda u redakciji Vjesnika bila sam fascinirana, zagledana u prizor nastanka
tadašnjih zanatskih vrhunaca reportaža, komentara i kolumni za subotnje i
nedjeljne priloge. Tada jedan od velikih faca Joža Vlahović, primjerice,
eskapadama je provjeravao na nama odjeke, šlagerski rečeno, efekat
svojih misli i rečenica, dok jedne nije subote objavio: Danas nikako nisam
mogao smisliti prvu rečenicu, pa počinjem odmah s drugom.
Pozivnica za promociju
Moja prva rečenica, početak, pereks večeras, posvećen Sandri Pocrni Mlakar i njezinoj drugoj autorskoj knjizi Zagorkini sljedbenici, promijenio se nebrojeno puta. Mnogo mi se toga čini važnim da odmah uskačem drugom rečenicom: Čast mi je, sudbinski, govoriti o ovome paru autorice i knjige.
i u knjizi Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024. objavila je kritiku s weba HND-a Briga za male Božice. I prepoznavanju. Ponosim se, nadahnuta mnome, starijom kolegicom, kao što smo obje očigledno i s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…
Ističem kako je Sandra Zagorkine sljedbenike na gotovo 200 stranica podijelila znalački, iskustvom vrsne novinarke i urednice, u dvije cjeline koje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i reda cjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama, reda Ljubiće, Krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama.
Publika za izdavačicu domaćih pisaca i autoricu knjige o tome (Foto Božica Brkan)
Sandrino izdavaštvo i ova knjiga mogli bi se
također uvrstiti u fiks-ideju.Neće mi zamjeriti na tvrdnji da je, poput
mnogih Beletrinih priručnika, ova knjiga svojevrsni priručnik, self-help za
autore i urednike, za književne kritičare, potencijalne izdavače, planere
hepeninga, konferencija…, za one koji žele pisati i objavljivati, pratiti
književnu, kulturnu scenu, sudjelovati predano i s radošću u tome ne samo kao u
poslu, nego u nacionalnoj kulturi.
S predstavljanja Zagorkinih sljedbenika: Sandro Kraljević Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Sanja Tatalović (Foto Miljenko Brezak)
Kako Sandra kao izdavačica ne odustaje ni od kanona, svoju
knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice
Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i
književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija
u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u
domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao
aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
Iako je moja primarna zadaća bila govoriti o beletrističkom dijelu knjige, predajem vam na čitanje i taj dio i cijelu knjigu, uz preporuke, koje sam rekoh i objavila, a i ne samo ja nego niz kolega različitih provenijencija i medija. Važno je istaknuti poštovanje i radoznalost, raznovrsnost, s kojom su o knjizi pisali kolege, primjerice, Marinko Krmpotić u Novome listu (i na papiru i online), Nera Barbarić u Svijetu (isto ne na papiru nego online), Snježana Pavić post na Fejsu iako u Jutarnjem prati sektor žene, feminizam, ravnopravnost i sjeća se takve Sandrine feminističke kolumne od 90-tih iz Nedjeljnog Vjesnika. Odatle, iz kvalitetnoga staroga novinarstva, tiskanoga, Sandrino iskustvo i istančan instinkt za dobar naslov, otkrivanje tema, vijest, intervju sa svojim autorom, kritika… Knjiga Zagorkini sljedbenici. Mogla bih čak reći za razliku od brojnih kolega novinara-književnika, odnosno novinara koji su se u međuvremenu stjecajem prilika preobratili u književnike, Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura! Na društvenoj mreži za nas vremešne, Fejsu, ima skupina Hrvatskoj treba Vjesnik! Nije to žal za vodećim politički socijalističkim dnevnikom nego žal za savješću društva, za vjerodostojnošću kad su najmanje dva izvora bila profesionalna nužnost kao i demantij netočnoga za razliku od današnjih dezinformacija sve do deep fake govora mržnje i hejtanja. Žal je to i za stilom (nađite u knjizi: Bešker, Tenžera, Mandić…).
Nadam se da se ne vraćamo razmjeni informacija usmenom predajom, jer društvene mreže uza svu lajkabilnost i utjecajnike/influencere nisu dovoljne. Pogotovo otkad je ukinut i fact-checking. Zašto, nađite u Sandrinoj knjizi, a za nas Zagorkine sljedbenike kao svježi primjer netema smrt je pjesnika Petra Gudelja, možda i većega ili bar ravnoga Tinu, a tko i kako to objavi!?
Moguće da me proglase nekritičnom romantičarkom, sentimentalnom prema dobrim starim vremenima, kada u čast Sandre i Sandrinih sljedbenika, zagledana u ono što se događa s knjigama i s još malo postojećih novina i časopisa, osobito kulturnih, zavapim Hrvatskoj treba Tisak! Jer mjerodavni nacionalnu distributivnu mrežu za novine – podsjećam: ne tako davno i za knjige! – spašavaju kad je, uz njihov blagoslov, i fizički dokrajčena. Desetljećima smo sve to gledali udivljeni sposobnima koji su zbog vlastita profita uništili naklade, naslove, redakcije, tiskare… Sve do ljudi. I dok i fizički ne izumre to nas još nešto neugodnih svjedoka koji ne odustaju – poput Sandre – žmirka svjetlo. Jer još postoje nosači, čuvari svjetla, makar primitivnoga titravog lampaša, i pismenosti, maloga i sve manjeg jezika, i stila. I doslovce 5W otkad su fact-checkerima laž i istina, i fikcija i fakcija izjednačene, ravnopravne. Ne zbog promjene papira u online/virtualni svijet, nego zbog promjene slavnih preciznih naslova od tri riječi u grafički tobože kreativnije nejasne troredne. U ne-metafore, storytelling brbljanje, Native marketing, u fake, deepfake…
Zagorkini sljedbenici – i knjiga! – ipak su ustrajni, izdržljivi štafetni trkači na duge pruge! Ne damo se dekoncentrirati od krajnjega cilja. Svjesni da će nam dotad, za trku, trebati kava i kava. Ako ne druge, barem međusobne podrške.
Promocija jednom novinarke-uvijek novinarke prilika i za tek jedan od ugodnih susreta različitih katove NIŠPRO Vjesnik: Branka Veseli, Božica Brkan i Bogoljub Lacmanović (Foto Miljenko Brezak)
Ovih mi je dana mnogo jasnije zašto ne samo
čitamo i pišemo Gutenberga nego bukvalno čuvamo svoju dokumentaciju, izreske
papira kao boxisStanleya
Kubricka, da
Musku i muskovima ne puhne – a i ja sam ga hvalila u blogu-netemi kad je
Ukrajincima prije tri godine omogućio svojim satelitima otvoreno informacijsko
nebo https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-kave-17-listopada-2022/
– da jednostavno pritisne gumb, kad mu se učinimo
nestašnima poput njegova klinca X u Ovalnom uredu i poželi nas ukoriti,
kazniti, obuzdati u želji za Informacijom, za Dobrim Tekstom, za Slobodom.
Imenjak, kolega po struci i autor priručnik u Sandrinoj Beletri Sandro Kraljević govorio je o priručnicima i poticajnoj suradnji sa Sandrom (Foto Miljenko Brezak)
Uz Sandrine Zagorkine sljedbenike
podsjećam kako je in, moda ukoričavanje blogova i podcastova i iz
tiskanih časopisa eseja i online. Sandrina knjiga, po tomu je rijetkost
– obrnuti blog. Odlomke iz objavljene knjige objavljuje po webovima i
društvenim mrežama dokazujući da je sadržaj jednako važan i aktualan kao i kad je
nastajao.
Neumorno je i uzaludno gnjavim je da, kao
nekad kolumnu, redovito piše svoj blog, da objavljuje e-časopis kad nikako da
od mjerodavnih čuvara kulturne blagajne da dobije poticaj za tiskani. Sandra tvrdoglavo
želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu
multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo. Svjež primjer: Telegram
objavio T: književni časopis Tema književni uskospecijaliziran online i
tiskan (neke knjižare, neki kiosci).
Sandra Pocrnić Mlakar o nastajanju zanimljive i mnogima korisne knjige (Foto Miljenko Brezak)
Kao što stalno čini, možda napokon uspije
uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši
pisci pišu o nama i daje zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih
prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko
će, ako nećemo mi? To, redovito praćenje je nužno, ako ni zbog čega, zbog
autora koji spontano, ustrajno, sami od sebe stvaraju. Tekst. Od onoga praznog
ekrana i prazne stranice. I takvo pisanje i objavljivanje zaslužuje podršku – čitanje,
kritičku percepciju i razvitak.
U knjizi Sandra piše, citiram napreskokce: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja,
jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan. (…) Onime
što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga.
Čestitka iz publike Marka Fančevića, jednoga od Beletrinih autora i likova iz Zagorkinih sljedbenika (Foto Miljenko Brezak)
Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?
Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja – danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju – i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može ne deepfake nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje
Citirat ću, na kraju, svoj blog Umjesto kave Stara godina 2024. naslovljen Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar: Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Uz moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je i predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što ju je uopće konačno Sandra počela ispisivati hvatajući zadani rok, nastajala je na našim kavama. Da bih ja pisala blogove-neteme Umjesto kave, a ona Zagorkie sljedbenike. Zahvaljujem na oboje.
Zvonimir Pavlek, pionir hrvatskoga marketinga, od pet knjiga dvije je objavio u Beletri (Foto Miljenko Brezak)
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama
različitih naraštaja, novinarkama i spisateljicama. (…) Dvjema nepokolebljivim, neumornim i
nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ, u Neprestani Dijalog, koje nastoje
održavati živom (vječnu!) vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream
mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojniji izraz za ignoranciju.
To je mnogo više od svakidašnje jadikovke. I, dodajem riječi jednoga
knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata
nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga
bojkotira?
Zaključak? Najkraći, nudim iz talentiranoga i
pametnog pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar: Pozitivna psihologija
uči nas da oni koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka.
Za kraj samo još pitanje autorici i izdavačici: jesi li konačno otvorila novi file?
Kad se samo pogleda popis trinaest predsjednika kroz 50 godina, ne možete ne pomisliti na sve brojne obične članove, generacije koje su pjesmom i plesom, odjećom prošli kroz KUD Potočanka iz moslavačkoga sela Potok općina Popovača, šezdesetak kilometara istočno od Zagreba. I u metropoli bi pola stoljeća stara institucija naišla na odjek, a ova je seoska pohvalno uknjižena u knjigu Naše selo, tebi nema para – 50 godina KUD-a Potočanka, izdanje samoga kuda s kraja 2024. Slavica Moslavac, etnologinja i muzealka s nacionalnim nagradama i bogatom bibliografijom 2024. prikupila je, objavila i predstavila nedavno u selu, ljepotu tradicijskoga ruha, pjesama i plesa, glazbenih instrumenata, izbora originalnosti i narodnoga genija na ponos predstavivši fotografije, novinske izreske, plakate, podatke o nastupima i članovima te sjećanja dotakavši osobito one koje više ne služe ni noge ni glas.
Naslovnica knjige – motiv s potočkoga ruha
Međutim, ne samo za njihove nasljednike, učinila je to, uz nemali zajednički trud, mnogo temeljitije od osobnoga spomenara, svojevrsnu malu povijest sela unatrag pola stoljeća. Primjerice o samome selu čije je postojanje utvrđeno i prije turskoga vladanja, o seljanima dva bitna događaja Veliku gospu i sv. Nikolu, zatim o djeci te, uz drugo, i notni zapis (transkripcija Lana Moslavac) za pjesme Mera me je namerila, majka Mari kose plela, Igrm, pjevam Dučec, Milica, Moslavačka polka, Moj doktore i U livadi kad sam ruže brala. Dakako da podsjeća i na crteže Sandora Erdödyja iz 1837. i Zorke Sever, koja je prije udaje u Potoku radila kao učiteljica. Podsjećam da Potok više od desetljeća u društvenom domu ima i uređenu etno sobu, kao i monografiju Dragutina PasarićaPotok, selo moslavačke tradiciije iz 2010., bojanku za djecu s motivima narodnoga ruha Oh jablane širi grane iz 2022.
Predsjednica KUD-a Potočanka Ljiljana Masnjak i autorica knjige Slavica Moslavac na predstavljanju u Potoku (Foto Radio Moslavina Kutina)Predstavljanje knjige svečano i brojno kao na svadbi (Foto Slavica Moslavac)I stol – svatovski (Foto Slavica Moslavac)
Slavica Moslavac se stručno oslonila i na obilje druge literaturu. Uz drugo, i na moj roman Ledina iz 2014., a veselim se i što je uvrstila i moj gostujući tekst NAVESTI Naime, kao djevojčica, upravo prije pola stoljeća dolazila bih na ferje u Potok, u Kutaniju, babi i dedu Poldrugačima, koji danas počivaju na malenome seoskom groblju. Prenosim i tekst i dvije objavljenje pjesme, zahvaljujući i Slavici na objavi, a Diani Biondić na odličnom čitanju na svečanom predstavljanju u Potoku u nedjelju 26. siječnja 2025. o kojem su izvijestili popovački, kutinski i sisačkimediji.
Iz knjige: ljepota potočne nošnjeIz knjige: svečana obuća i svećana odjećaPočetak teksta B. brkan s fotografijom s obilježavanja Svjetskog dana močvara (iz knjige)
Božica Brkan
Selo Potok kao nadahnuće
Tražimo fotografije kako u hladnom, vlažnom danu 2012. u Potoku obilježavamo Svjetski dan močvara. Toliko dragih ljudi, vožnja fijakerom i posavcima ukrašenima rukotvorinama. Potočke su nošnje uvijek bile ljepše i raskošnije od naših skromnijih jokešinskih s druge strane Česme, osvjedočila sam se toliko puta, a najprije me naučila mama koja je bila Potočanka. Prava Moslavka, iako su je kao jednogodišnju djevojčicu, također na kolima, dovezli iz Prigorja. Doselili su se iz prigorskoga siromaštva za boljim životom dvojica braće Poldrugač, Imbra i Jožek.
Odmalena, od sredine prošloga stoljeća
dolazila sam k potočke babe i dedu, poznavala pola tadašnjega sela, sve do
velike črede stoke koja je do koljena gazila blato širokoga seoskog puta. Svoju
su baštinu Potočani mnogo pomnije čuvali i čuvaju od mojih Okešinčana. Odličan
KUD Potočanka, a nekad, kad mene još nije bilo, po maminu i tetkinu prisjećanju
i seoski DVD je i na okešinskim zabavama gostovao s priredbama. A ja sam kao
djevojka bila i na ponekoj potočkoj zabavi, isto vatrogasnoj, u starome
vatrogasnom domu. A sad sam i ja sama baba.
Ne sjećam se, začudo, o čemu sam držala izlaganje spominjane 2012., ali
negdje sam pisala o tome. (Kao i o prvoj Kobasijadi na Oblizekima, iako nisam
na nju dospjela.). Dragec Pasarić bi mi to oprostio, čim sam pisala o njegovoj
monografiji Potok, selo moslavačke tradicije iz 2010., koje sam se
uokolo nadarivala. Moji Moslavci, tumačila bih ponosno. Kroz svoje sam tekstove
provukla i čudesne krafle i orahnjače kakve su Potočanke kojih odavno nema
nenadmašno pekle za čehane, kad bih kao tinejdžerica dolazila na zimsko ferje.
Etnosoba u potočkome društvenom dmu (Foto Slavica Moslavac)Detalj iz etnosobe (Foto Slavica Moslavac)Detalj iz etnosobe (Foto Slavica Moslavac)
S tih sam ferja i zimskih večeri ponijela mnoge zgode i priče koje sam ovjekovječila u mojim kajkavskim pričama i romanima. Ivka i Vanja o maminim vršnjakinjama u onome ratu. Kak su sveca kupuvali o kutanijskoj kapelici i o selu sa tri dijela – Kutanija, Sredanija i Čavorija. I ona priča Lajbek o ubijenome sinu kad je išla fronta. Striča, djedov mlađi brat, otišao s Križnim putom u nepovrat. Rodivši mu djevojčicu Katicu strina Marec nije ga prestala čekati. Ni jedna nije dočekala da mu ime – niti se zna niti će se doznati gdje su mu kosti – bude upisano na zajedničkome spomeniku Hrvatskoga domobrana na ulazu u njihovo seosko groblje, nekad tako malo, okruženo raskošnim seoskim poljima, s raspetim Kristom u sredini. Zdošla se aleja tuja odavno, a sada vidim zdohađaju se i spomenici kutanijskih poznatih mi imena i prezimena umrlih prije četrdesetak godina, bez nasljednika. Nagađam koji bi to mogli biti, jer nedostaju špicnameti po kojima ih pamtim.
Kao nekad kuće, jedan do drugoga grobovi su i mojih babe i deda -zatvoren – pa strinin, njezina oca i maćehe, kumova maminih, kumova tetkinih kojima smo bili tri dana na svadbi, vršnjakinje s kojima sam se igrala a umrla je jedva zadjevojčivši se, a mama joj je, da se spasi žalosti u kojoj Kutanija mjesecima nije ni palila radio, rodila imenjakinju. Gdje li završio moj zeleni kinderbet? Tko zna živi li u selu još itko od onoga što si je karbitom raznio šaku? Jedan me htio isprositi, a taman sam krenula u gimnaziju. U stihove sam metnula i potočkoga štrka koji se zamazao naftom, do smrti,i koprivnaču, alergiju na dude, murve, zbog koje su me hitno vozili doma doktoru. U romanu Ledina imam detalj s proščenja na Aninje kada domišljata susjeda poslije mise uz licitarski štand zadiže suknju ne bi li svi vidjeli podsuknju koju joj je, uza sve u drugu odjeću, kradljivica odnijela iz njezina ormara. Iz Potoka nosim i dio svoga zavičajnog jezika: čeča i čečica, Katec i Marec… Kako da se ne sjećam Potoka kamo sam kao dijete dolazila ili vlakom do Popovače pa odatle preko Mišičke pješice ili pješice uza stari auto-put više od deset kilometara? Polako mi se iz memorije brišu jama na kojoj je mama kao djevojčica odrađivala težake i zebla perući rublje bogatima, kojima sam ime odavno zaboravila, a nema ni mame da je pitam. Pa brojni duž sela rasuti jablani te prezimena i imena nestaju desetljećima pošto su već otišli oni koji su ih nosili, kako su se dotrajavale i njihove kuće, a drveni divni čardaci i tremovi trajali su mnogo duže nego u našem selu, čak i škola u koju su išle male Poldrugačke u prevelikim cipelama. Ali jednako kao jokešinskih, sjećam se potočkih toponima i ubilježila sam ih u svoj moslavački kajkavski rječnik kojikad-tad kanim objaviti kako ih ne bi zatrli moderni, sve češće brojčani račinalski nazivi:polja i oranice Topoliki, Pole, Záseki, Dolukavec, Lukavec, Poldeli, Bok, Kozarec Stari, Kozarec Novi, Bárušina, Zámelin, Krč Veliki, Krč Mali, Járuge, Belavina, Pripotóku, Samíca, Krčínec, pa ograde Mrazove, Klaičeva, Frankove, Besedičkove, Vugičeve, šume Jelenščak, Lipovica, Brezovica, Ravnik… I Potok, koji je nekad tekao duž sela, ispod dvorišta, nadjenuvši mu i ime, iako malen, u mom sjećanju još teče. I još mi se sproljeća raskošnim cvatovima obasipa drvo žganaca pred babinom hižicom od pletera, iako ni babe, poput mame i njezine kume isto Jelke, ni kuće desetljećima nema i dotrajava se već i kuća što ju je tada mladi Gregurek podigao na njezinu mjestu.
Iz knjige: stara moslavačka drvena hiža u Potoku
Zagreb, 20241009 – 20241010 – 20241103 –
20241104
Božica Brkan
koprivnača
bila sem pri babe potočke
na ferju i po mene su najemput zrasle
nekakve gube a baba je kak smo se pod dudu
igrali mislila da su me gusenice
oplazile i onda me je lepo okupala i lepo z friškem vrjnem
namazala
baš je bila mleko obrala joj kej je to srbelo kej sam vrag i onda me je z matorom ne sečam
se bome z kem poslala domom
i otpelali su me doktoru v
novoselec koprivnača su rekli i prepisali
su mi inekcije grdo su bome pekle a mama je imela šivati i poslala
me samu i rekla je je nekoja kuma posle
kak si dete mogla samo poslati a ja sem rekla kak sem se za stol
prijela i samo sem zubmi zrak
zagrizla
a gda sem domom došla i
bilo mi je bole pak sem se pri
goričkom dud najela
i pak sem vraga napravila
20070504
– 20100921
Božica Brkan štrk štrk štrkovača
štrk štrk štrkovača tebi
kača i pijača meni sir i pogača
a gda to napišem na fejs vuz sliku na kojoj oče poleteti
na ujedinjene kajkavske emiratebožica mi jelušić dopiše
da v prekodravlju pri večenaju i v
njegvem kraju vele pinđulača
a pri nas veliju i roda dej mi bracu jel seku jel kej god očeš donesi
i gda posle tulke leta od mame imam čuti da pokojni joča ne štel više dece
neg mene setim se onoga štrka kej si je na
strušcu krila zanavek z naftu
zakelil i gnezda kej krov na hiže moreju zrušiti kak su teškapa
zrušiju ne
20101125 – 20101126 – 20101227 – 29110106
Od kojih se dijelova sastoji muška i ženska narodna nošnja? (Iz knjige)
Književnik Alojz Majetić na dodjeli nagrade za najbolju Večernjakovu kratku priču Suradnja s Umjetnom inteligencijom (Foto Miljenko Brezak)
Majetićeva priča govori, kako i naslov kaže, ističe – suradnju AI
i umjetnika, a oblici su neograničeni. Izjavljuje književnik u intervjuu: Mi
s njom moramo ići ruku pod ruku, ne kao s neprijateljem, nego izvlačiti iz nje
sve dobro što nam ona može dati. Uzdižem pitanje iz jednoga novinskog
naslova u civilizacijsko: Ima li književnost/umjetnost smisla ako ne ide iz
ljudskog duha i uma?
Baš sam bila ponosna što je ugledni kolega književnik iz nacionalnoga kanona
apostrofirao posve svjež dokument s Trga bana Josipa Jelačića 7,
jer, iako se treći mandat u Upravnom odboru neuspješno tučem
za redovito objavljivanje zaključaka za internu i eksternu javnost, napokon ne
samo da je taj objavljen,
čak i u mainstream medijima, nego
i u javnosti i među članovima zazvonio kao rijetko koja točka dnevnoga reda.
Alojz i Saša Majetić i Božica Brkan u Hrvatsko državnom arhivu na obilježavanju 60 obljetnice Večerjakove kratke priče (Foto Miljenko Brezak)
Vidljivosti Deklaracije o umjetnoj inteligenciji nesumnjivo je pridonijelo i to što se slučajno vremenski neplanirano a sretno poklopila i s danomice recentnim preštrikavanjem Trumpova nastupnog polubilijunskog ulaganja u AU, poslije burzovne milijardske dolarske rupe vodeće u tome američke Nvidije i iskakanjem konkurentskoga kineskog DeepSeeka; ali također i s izvještajem britanske Society od Authors kako je već više od trećine prevoditelja i četvrtine ilustratora posao izgubilo zbog generativnog AI te s inicijativama vodeće američke organizacije pisaca Authors Guild za projekt Human Authored odnosno Djelo čovjeka.
Upozorenja sa sviju strana, otvaranje rasprave, ali u osnovi korištenje umjetne inteligencije u umjetnosti i to ne samo uz prevladavajuću financijsku ili odbijajuću intelektualnu. Istinabog, i u nas su poduzetniji spisatelji već su pohrlili voditi (auto)intervju s AI, čak četveroručno s njime i napisati i pjesmu, ne samo haiku, i roman za hrvatskom. Čak i nisu najgore što je napisano kao lijepa književnost!
Drago mi je što smo Deklaraciju donijeli i prije drugih profesionalnih udruga koje su navodno prodornije i misle modernije od naše koja baš ove godine puni 125 godina i to nakon uobičajene, kratke i žustre e-rasprave članove Upravnoga odbora DHK o, po mojemu, odličnom draftu tajnika Matije Štahana uz nekoliko dodatnih poboljšica. Podsjećam, osim na književne teme poput, primjerice, onoga brata iz kompjutora Branke Primorac, da su recimo 2023. i Zagrebački književni razgovori zagrebli zanimljivu temu Povijesni roman u digitalno doba bez većega odjeka.
Prisjećam se i da smo o AI u drugome nužno zainteresiranome društvu HND-u prvi put načeli raspravu u Zbora znanstvenih novinara u ožujku 2024. I da otad prikupljam i dvojim što bih napisala o njoj, jer mi nije dovoljno ni nekritičko oduševljenje ni nekritičko odbijanje kad su već zbog poslovnih, kapitalnih interesa radiostanice ostale bez i najmanje vijesti i postale brbljavi DJ s reklamama, kad se objavljuju grafovi s udjelom tvrtki u EU koje redovito rabe AI (Hrvatska 11,8 posto prema 20,9 posto u Sloveniji ili nešto manje u Austriji, a najviše 25,1 posto u Švedskoj i 27,6 posto u Norveškoj ili manje od nas – 6,4 posto BiH ili 7 posto u Srbiji ili,4,4 posto u Turskoj)…
Manje se raspravlja o AI i kreativi, poželjnoj kombinaciji i
uglavnom se sve svodi na onu iz prve industrijske revolucije da će opet ovce,
ovaj put strojevi odnosno AI, pojesti ljudi. AI, dakako, odnosno što mi
se osobito dopada da se doduše tek tu i tamo rabi hrvatski UI. No, tada smo
prvi put temeljitije čuli i o dokumentima Europske unije o AI, koje bismo
trebali ugraditi i u svoje nacionalno zakonodavstvo. A da se ne zadržimo samo
na opetovanjem pozivanju na vatikanski dokumenta o tome kako tehnologija AI
sadržava sjenu zla.
Naime, kaj!? Kad samo usput malo bacim pogled na tekuću politiku,
ma ne moram ići dalje od ovih naših
saborskih zastupnika i ministara, nekako pomislim da bi AI, dok gq ne nafilamo
drugačije, puno bolje, a zasigurno poštenije odradila posao. Čak nam svakodnevno
i manje omalovažavala našu običnu malu ljudsku inteligenciju. Dvojim jedino s
emocionalnom inteligencijom AI. Nekako na kraju uzdajem se ipak jedino u to da
nas kao ljude, ono što si utvaramo da jesmo, može održati osjećaj i vjera u
dobrotu, u pravu inteligenciju, u Čovjeka, homo sapiensa. Kreativnoga!
Zato i prenosim Deklaraciju o umjetnoj inteligenciji DHK, u čijem sam
donošenju baš sa zadovoljstvom i ponosom sudjelovala i to stjecajem prilika online:
dakle, na sjednici sam i bila, iako nisam bila. Kao što zahvaljujući tehnologiji
za svoje novinarske i književne kreacije za svoje čitatelje i pratitelje mogu jednostavnije
i točnije, ne dograbiti nego zorno citirati u vlastitu tekstu, makar linkom.
Književnost je fenomen koji prožima cjelinu stvarnosti. Ona je usmjerena na prošlost, ali jednako tako i na budućnost. Pomoću književnosti uživljujemo se u iskustva ljudi minulih vremena, no jednako tako, književnost je – od antičkoga doba do moderne znanstvene fantastike – u nebrojenim primjerima predvidjela, pa i kreirala budućnost. Štogod se izriče, ne može se izreći bez književnosti; suvremena historiografija pokazala je kako je svaki pogled na prošlost nužno priopćen pripovjednim strukturama imanentnim, ponajprije, književnosti. Svete knjige, uz metafizičku i vjersku, oduvijek su imale i pripovjednu ili književnu dimenziju. Od političkih govora do novinskih članaka, u onome trenutku u kojemu dolazi do međuigre misli i riječi, iz govora i pisma izvire književnost. Iz tog razloga nije čudno što se pojava umjetne inteligencije, idejno ne toliko novoga no izvedbeno izrazito recentnoga fenomena, osim na svijet tehnike, znanosti, zdravstva, ekonomije, medija i politike, između ostaloga odnosi i na književnost.
Kao što su pojedini predstavnici drugih grana umjetnosti već i primijetili, osim što obogaćuje pojedine sfere ljudskoga djelovanja, umjetna inteligencija za stvaralački duh čovjeka uvelike predstavlja i prijetnju. Od filmske industrije, gdje zamjenjuje autore scenarija, preko slikarstva i ilustratorstva, gdje kreira djela nerazlučiva od onih kakve može stvoriti ruka likovnog majstora, pa sve do književnoga prevođenja gdje zasjenjuje minuciozni prevoditeljski rad, umjetna inteligencija pokreće mehanizam ugroze kreativnih industrija i umjetničkih poziva. Naposljetku, tu je i književnost sama. U svijetu je već zabilježeno više slučajeva korištenja umjetne inteligencije u književnom stvaranju. Ono može biti zanimljivo kao stvaralački eksperiment, no pitanje koje se pritom postavlja glasi: hoće li umjetna inteligencija ugroziti književnu umjetnost?
Ako si homo economicus 21. stoljeća i postavlja pitanje u čemu je ovdje problem – jer, umjetna inteligencija od ljudskoga je bića ipak i brža i jeftinija ili, jednom riječju: učinkovitija – odgovora na to pitanje ima više, a svaki je, u svojoj kategoriji, neoboriv. Te kategorije su: 1. autorska prava, 2. socijalna sigurnost, 3. bit književne umjetnosti.
1. Autorska prava
Problem autorskih prava pri „proizvodnji“ književnosti pomoću umjetne inteligencije tiče se samog načina na koji umjetna inteligencija stvara književnost. Naime, sustavi dubokog učenja za generiranje ljudskog jezika na temelju unesenih podataka, a od kojih je najpoznatiji ChatGPT, tekst stvaraju pomoću već postojećih tekstova – književnih i inih – koji su uneseni u njihov sustav, odakle ih se kompilira kako bi se udovoljilo zahtjevima korisnika. Takvo što može biti korisno za otkrivanje podataka koji su u domeni javnoga dobra, premda i ondje postoje opravdane sumnje u pouzdanost generiranih informacija, no što se tiče književnosti, zapravo je riječ o stroju za citiranje i plagiranje. (Opasnost je posebno velika u području esejistike, pa i izvan književnosti, primjerice u znanosti i novinarstvu.)
Iako je književna teorija druge polovice 20. stoljeća nastojala pokazati da je u književnost u svojoj naravi citatna, kada govorimo o premještanju citatnosti iz konteksta prirodne u kontekst umjetne inteligencije – i priznamo li da citatna književnost može biti i remek- djelo, ali jednako tako i puki plagijat – tada se otvara sljedeći problem: ako je u slučaju „klasičnog“ plagiranja konkretni pojedinac kazneno i moralno odgovoran, tko je odgovoran kada isto čini umjetna inteligencija? U punome smislu riječi to nisu niti korisnik, niti proizvođač – a niti, dakako, sama umjetna inteligencija. Ovo je samo dio problema koje, u pogledu autorskih prava, otvara uporaba umjetne inteligencije u književnom stvaralaštvu.
2. Socijalna sigurnost
Društvo hrvatskih književnika strukovna je udruga koja okuplja književnike, ali se u svojoj praksi ne bavi samo zaštitom autorskih prava hrvatskih književnika, nego i prevoditelja i ilustratora. Raširena a neregulirana uporaba umjetne inteligencije za prevođenje i izradu likovnih prikaza u sve većoj mjeri egzistencijalno ugrožava mnoge vrhunske prevoditelje i ilustratore, čiji posvećeni i nadahnuti rad može lako biti zamijenjen produktima umjetne inteligencije, koji sa svakom svojom novom generacijom sve vještije i umješnije „proizvode“ prijevode i ilustracije. Kako sada stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će isto biti slučaj i s književnošću. Iako je ovo rješenje naizgled jeftinije, kao društvo ćemo ga, dugoročno, skuplje platiti.
Jer, može li društvo preko noći u zapećak baciti čitavu klasu stručnjaka i majstora, ignorirajući prirođene im talente i stečene vještine? Društvo u kojemu prevoditelje, ilustratore i književnike tehnološki napredak tjera na marginu gubi mnogo više od same socijalne sigurnosti prevoditelja, ilustratora i književnika – ono gubi kulturnu elitu koja svakom društvu udiše smisao i smjer; koja svakoj zajednici daruje duh. Zanemariti stvaratelje i autore u hrvatskom bi društvu, kao i u svakome drugom, značilo duhovno se samoosiromašiti i pohrliti u intelektualnu i idejnu pustoš naše vlastite proizvodnje. U kulturi svake zajednice postoji suptilna, nevidljiva ravnoteža koju čine konkretni pojedinci – zamijenimo li dio te duhovne strukture nečim umjetnim, sustav neće opstati čitavim, nego će se s vremenom cijeli urušiti u posthumano stanje.
3. Bit književne umjetnosti
Jedno od trajnih pitanja jednako čitatelja kao i književnika kroz vjekove glasi: odakle dolazi književnost? Je li ona dar sila koje nas nadvisuju; nadahnjuje li je Bog, muze, podsvijest? Kako god bilo, inspiracija i stvaranje plod su ljudskoga bića ili onoga što ga transcendira, a ni u kojem slučaju ne proizlaze iz nečega beživotnog kao što je umjetna
inteligencija. Ona, naime, nije subjekt, nego objekt, a objekt ne može posjedovati stvaralački plamen jer mu nedostaje iskra života, uma i duha. Književnost je posebna disciplina ljudskoga djelovanja po tome što je se ne može kategorizirati ni kao prirodni, ni kao umjetni fenomen – ona na samo sebi svojstven način spaja jedno i drugo.
Književnost je na svoj način prirodna jer se razvila u ljudskome rodu, no nije „prirodna“ u doslovnom smislu riječi, budući da nema konkretnu utilitarnu, za preživljavanje nužnu funkciju kao što je slučaj s nagonskim funkcijama životinjskoga svijeta. Književnost je eminentno ljudski fenomen, k tome i plod jezika kao još jednoga eminentno ljudskoga fenomena – a koji je za nju ujedno i nužan preduvjet. Utoliko je književnost prirodna i umjetna, u isto vrijeme. Samo u takvome prožimanju prirodnoga i umjetnog u njezinu postanku, svrsi i smislu književnost može postojati. Bez jednoga od tih dvaju elemenata književnost umire. Umjetna inteligencija, kada je se zloupotrebljava, književnost lišava upravo njezina prirodnog aspekta. U temelju književnosti je riječ – logos – a taj pojam u izvornome značenju upravo i upućuje na smisao, sklad i svrsishodnost koja podrazumijeva i stvaralački um kao nešto što umjetna inteligencija ne može ponuditi.
***
Sa svime navedenim na umu, Društvo hrvatskih književnika osuđuje svaku upotrebu umjetne inteligencije koja bi išla na štetu hrvatskim književnicima te osobama koje se bave književnošću i drugim umjetnostima. Sugeriramo zakonodavcu da, uz konzultacije s relevantnim književnim udrugama, u buduće regulacije umjetne inteligencije uvrsti i element odnosa umjetne inteligencije i umjetnosti, kako bi sankcionirao zloupotrebu umjetne inteligencije na štetu književnosti i umjetnosti, a u kojemu bi pravi autor – bilo žrtva plagiranja, bilo onaj tko bi neki angažman dobio da njegov posao „besplatno“ nije odradila umjetna inteligencija – bio oštećen. Književnost je plod ljudskoga duha, ali i jamstvo njegova opstanka zbog čega ga u njezinu stvaranju beživotni automatizam umjetne inteligencije nikada neće moći zamijeniti.
Najpoznatija svjetska nagrada za kratku priču BBC National Bath Short Story Award pokrenuta je 2005., a starija je gotovo četiri desetljeća od te na engleskom, najstarija vjerojatno na svijetu, vjerojatno je Večernjakova kratka priča, pokrenuta 1964. Ideja je Tomislava
Sabljaka, glavna urednica Vera Vrcić, urednik kulture Danko Oblak.
Od 2001. nazvana je Ranko Marinković po jednome od svojih predsjednika
žirija i književnika iz hrvatskog kanona. S perspektivom da, poput Nazorove i
Držićeve, i Marinkovićeva postane zaista nacionalnom nagradom. Jer dio kulturne
povijesti i nacionalnoga identiteta već je.
Fotografija Slavka Midžora / Pixell za uspomenu: u sredini recentni večernjakovci, glavni urednik Dražen Klarić i urednica kulture Milena Zajović te sa svake strane nekadašnje urednice Večernjaka a danas književnice Branka Primorac i Božica BrkanVelika dvorana HDA prigodno u Večernjakovoj crvenoj (Foto Božica Brkan)
U čast obljetnice u Hrvatskom državnom arhivu u četvrtak 29. siječnja 2025. Večernjak je secesiju obojio svojom crvenom i svečano predstavio zbornik pobjedničkih kratkih priča 1964.-2024. 60 godina 60 priča (priredila Maja Car). Na gotovo 300 stranica svojevrsna je antologija i pregled ne samo kratke priče nego i književnosti s radovima klasika (Ivan Arlica, Antun Šoljan, Zvonimir Majdak, Petar Šegedin, Pavao Pavličić, Nedjeljko Fabrio, Luko Paljetak, Julijana Matanović, Sanja Pilić…) i (ne)afirmiranih autora. Začetnik i selektor Večernjakove kratke priče Tomislav Sabljak dodao je i Danila Kiša i Ivana Slamniga, koji su u okviru natječaja objavili priču, ali nisu nagrađeni, a objavljuje i sjećanje na Krležu, koji za natječaj nije pisao, ali je redovito čitao Večernjakovu kratku priču.
Večernjakova biblioteka zbornika kratkih priča
Naslovnica jubilarne knjige
Valja podsjetiti kako je sa svog natječaja Večernji već objavio nekoliko knjiga: Hrvatska kratka priča: Antologija priča Večernjg lista 1864-2004 i 50 godina 50 priča: antologija kratke priče Večernjeg lista: 1964-2014. Spominje Sabljak i znanstveni projekt HAZU Teorija priče sa sudjelovanjem velikih pisaca proze, zatim Antologiju hrvatske kratke priče iz 2001. Miroslava Šicela sa 12 Večernjakovih kratkih priča (dodajem: i mojom kajkavskom Kak su trojica pesmu nosili!).
Prisjećam se da je objavljeno i više likovnih
mapa s ilustracijama priča, kada su izlazile, iz pera i kista vodećih hrvatskih
likovnih umjetnika. Sve u svemu, spominje se više od 3000 priča!
Čestitke nagrađeniku Alojzu Majetiću, kolegi doajenu iz DHK s kojim prijateljujem “samo” 50 godina, i njegovu sinu Saši Majetiću, koji se iz Književnoga kluba vinuo u vrh hrvatskog cateringa (Foto Miljenko Brezak)
Zanimljivo je da godišnje na natječaj redovito pristiže više od 600 priča i da bude objavljeno najmanje 51 ili 52, ovisno o tome koliko je subota. Za 2024. odnosno 58. natječaj, uručene su i nagrade: prvonagrađena je Lujza Bouharaoua za Ljepljive prste, drugonagrađeni majstor Alojz Majetić za Suradnju s Umjetnom inteligencijom, a trećenagrađena Mirna Šitum za Uskrs. Pohvaljene su priče Kristine Gavran, Roberta Međurečana i Tomislava Domovića. Sadržajno, dakle, slika upravo onoga što se potiče, da SU priče kvalitetne, zanimljive, sukladne vremenu i popularne teme.
Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić (Foto Miljenko Brezak)
Preživjet će priče…
Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić u jednome od tri predgovora knjizi 60 godina 60 priča ističe kako u suvremenim hrvatskim kratkim pričama (Slavenka Drakulić, Edo Popović, Ratko Cvetnić, Đurđica Čilić, Jadranka Pintarić, Senko Karuza, Borivoj Radaković, Tomislav Šovagović, Josip Cvetnić, Miro Gavran, Tanja Mravak…) postoji čarobna kompresija, postoji u njoj intenzitet i koncentracija misli i emocija, one potiču drugačiju vrstu fokusa, pozivaju one na neku vrstu destilacije i kratkog vrlo intenzivnog putovanja od mladosti prema trećoj životnoj dobi, one kao da održavaju autorovo naglo prosvjećivanje, uvid u stvarnost, udarac samome sebi njezina je poanta snažna i inteligentno utkana u čitateljevu emociju. Zaključuje:
Glavne karakteristike stila suvremenih kratkih priča prepoznat će se u korištenju kratkih deskriptivnih rečenica, naracije će biti bez prelaska između rečenica, nedostajat će čvrste fabule, bit će premalo informacija, kratke rečenice će ocrtavati probleme s kojima se susreću likovi koji nastoje zadržati fokus čitatelja na bitnome. Preživjet će priče apsurda s humorom u podtekstu držeći opasnost u zraku, odlučivat će one same kako je važno ljudski se osmjehnuti i podnijeti životni vrtuljak bez obzira na to koliko se brzo ili visoko kretao,
Dražen Klarić: kako sačuvati dobru tradiciju (Foto Miljenko Brezak)
Odgovornost prema tradiciji
Izuzetno je važno da se književna perjanica, kratka priča, inače zahvaljujući elektroničkim medijima i akceleriranom vremenu izuzetno popularna književna vrsta i nikad kraća, SMS, u vrijeme kada svi žele pričati neke priče, storytelling, a mnogo se toga ugasilo, kao kontinuitet sačuvana posljednjega desetljeća i u tiskanom mediju, uz sve drugo, kako je istaknuo i glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, kao odgovornost prema tradiciji. jer: Narod koji ne ostavlja pisani trag iza sebe kao da nije ni postojao. Sa žalom se valja prisjetiti osamdesetih kada je kratka priča carevala u časopisima ili još početkom sedamdesetih kada je Večernjak uz Čopića, Matić-Halle, Tomičića i druge domaće, objavljivao i kratke priče i vodećih svjetskih autora – Hemingwaya, Saroyana, Čapeka, Pirandella, Nabokova, Steinbecka, Zweiga, Hamsuna…
Kontinuitet i diskontinuitet dobre kratke priče: s Gerenčerima o Brodu knjižari – Brodu kulture B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)Moslavčani na Večernjakovoj kratkoj priči: Božica Brkan i Tihomir Mraović (Foto Miljenko Brezak)Doajenski razgovori: Sanja Pilić, urednik visokonakladnih književnika Zoran Maljković i izdavači iz Frakture Sead i Sibila Serdarević (Foto Božica Brkan)
Jedan mi od ljepših darova pod bor je pjesnička antologija Chile-Croacia 2024pripremama nekoliko godina i objavljena dvojezično u Santiagu de Chileu na više od 220 stranica. U njoj su i moje pjesme Dječak i javor / El niño y el arce (1981) i Vermut (1984). Na knjizi imamo zahvaliti ponajprije književnici i kritičarki, znanstvenici te predanoj hispanistici Željki Lovrenčić. kojoj je ona i svojevrstan izvještaj sa još jednoga od književno-znanstvenih putovanja u zemlju u kojoj je svojedobno služila i kao diplomatkinja pridruživši antologiju 21 autorskoj knjizi među kojima su i slične panorame i antologije na različitim jezicima (uz više od 70 prevedenih u oba smjera!), često dvojezično i trojezično, ustrajno, predano i znalački promovirajući i prevodeći nas hrvatske pjesnike stvarajući i snažeći hrvatske književne veze s različitim zemljama literarno moćnoga hispanskog svijeta i ne samo njega.
U dvojezičnoj pjesničkoj antologiji Chile-Croacia:2024 zastupljeno je 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Autorice su joj čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso te hrvatska književnica Željka Lovrenčić, koja je knjigu i prevela.Nakladnik je ugledna izdavačka kuća RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Uvodne tekstove potpisuju autorice antologije dok je recenzent knjige čileanski književnik hrvatskih korijena i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika Ramón Díaz Eterovic. Od hrvatskih autora sa po dvije pjesme zastupljeni su Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben Vladović. Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan Cameron, Andrea Campos Parra. Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i Alejandra Ziebrecht. U knjigu su uvrštene i kratke biografije autora. Cilj ove dvojezične antologije je izgradnja pjesničkih mostova između dvije zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje.
Korice dvojezične knjige u izdanju uglednoga čileanskog izdavača RiL editores
Nova poveznica prijateljstva između
čileanskoga i hrvatskog naroda
naslov je uvoda čileanskih antologičarki Carmen Troncoso y Ximena Troncoso,
koje ističu:
Premda živimo u svaki dan sve više
globaliziranom svijetu, protok knjige ne teče baš poput brze rijeke, osobito
ne kad se radi o poeziji. Ima sve manje knjižara, nakladnička je djelatnost
pretrpjela mnoge promjene i okrenula se digitalnom svijetu. Ta je činjenica
trebala pomoći internacionalizaciji autora i autorica, ali nije bilo tako.
Čini se da nas je zov novih tehnologija zbunio tolikim istovremenim
informacijama i dezinformacijama i da nešto drugo pokreće pjesničko
stvaralaštvo. Primjerice, festivali i književni susreti, sajmovi knjiga te
put koji pješice prolaze i krče sami suvremeni književnici i književnice.
Otkrivši te prekretnice, zadale smo si
zadaću vezanu uz kulturu i osobito uz književno stvaralaštvo te
obilježavanje trideset godina diplomatskih veza između Čilea i Hrvatske.
Namjera nam je bila okupiti određeni broj suvremenih pjesnika koji će pisati o
čemu žele i ukazati na mnogobrojne motive koji ih potiču na pisanje i na
njihovu raznolikost.
U ostvarenju ovoga projekta morale smo puno
lutati, kucati na sva vrata na koja je trebalo. Duboko smo zahvalne pjesnikinjama
i pjesnicima predstavljenim u ovoj Pjesničkoj antologiji Čile-Hrvatska 2024.
koja okuplja vitalnu i raznoliku poeziju dviju kultura te osobito
prevoditeljici i književnoj kritičarki dr. sci. Željki Lovrenčić na
njenome osjetljivom poslu i ogromnom trudu. Ona je sjajno prevela ove silno
maštovite zastupljene poetike. Pozivamo vas da ih otkrijete.
Željka Lovrenčić, potpredsjednica DHK u DHK, portret s izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka
Hrvatska antologičarka i prevoditeljica knjige
Chile-Croacia 2024Željka Lovrenčić svoje je uvod naslovila Pjesnički
mostovi:
Nema nikakve dvojbe, kultura je u
približavanju raznih zemalja imala i još uvijek ima iznimno značajnu ulogu.
Čile i Hrvatska uspostavili su snažne i prijateljske veze prije nekoliko
stoljeća kad je u ovu zemlju stigao veliki broj hrvatskih useljenika s
namjerom da ostane u njoj zauvijek. Od- lučili su da će im Čile biti nova
domovina. U njoj su ostavili svoje tragove naporno radeći razne poslove – bili
su tragači za zlatom, rudari, zidari, stočari. Malo pomalo, navikavali su se
na život koji im je nudila ta zemlja, ženili se Čileankama i osnivali
obitelji. Ubrzo su stekli uvjete da svojoj djeci ponude bolji život i slali ih
na studije. Danas Čileanci hrvatskih korijena imaju istaknutu ulogu u svim
čileanskih društvenim sferama. Sadašnji čileanski predsjednik Gabriel
Borić također je hrvatskog podrijetla.
Jednako kao i moji sunarodnjaci koji su došli
u Čile tražeći bolji život, i ja osjećam duboku ljubav i poštovanje prema
toj zemlji gdje sam provela pet vrlo plodnih godina – u Punta Arenasu i Santiagu.
Boravak u Čileu promijenio mi je život i zauvijek sam ostala vezana uz ovu
prelijepu zemlju. Premda sam se vratila u Hrvatsku i zahvaljujući poslu
prevoditeljice i književnice putujem svijetom gradeći kulturne mostove s
raznim zemljama, Čile i njegovi ljudi imaju posebno mjesto u mom srcu. Uživam
prevoditi i promovirati djela čileanskih autora i pisati o njima tekstove i
knjige. S ponosom mogu istaknuti da sam na hrvatski prevela knjige Pabla
Neruda, Roberta Ampuera, Diega Muñoza Valenzuele, Andrésa Moralesa Milohnica,
Guillerma Mimice, Juana Mihovilovicha, Óscara Barrientosa Bradasica, eodora
Elsacce, Erica Golesa, Ramóna Díaza Eterovica i mnogih drugih te da sam bila
autorica izložbe „Život i djelo Pabla Nerude“ organizirane u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i autorica kataloga. Također, organizirala
sam razna predavanja posvećena čileanskoj književnosti. Moj je doktorski rad
također vezan uz Čile — obrađuje temu stvaralaštva čileanskih književnika
hrvatskog podrijetla.
Ova je mala antologija logični nastavak mog
djelovanja posvećenog približavanju dviju kultura putem poezije. Ona
uključuje najsnažnije glasove obje poetike i snažan je doprinos uspješnoj,
ne samo kulturnoj, suradnji između Čilea i Hrvatske. S namjerom da izgradimo
snažne pjesničke mostove između naših zemalja, antologičarke Carmen
Troncoso Baeza i Ximena Troncoso i ja, izabrale smo petnaest suvremenih
čileanskih i petnaest suvremenih hrvatskih književnika. To je dovoljno da
čitatelja uvedemo u magični pjesnički svijet onih koji danas na području
naše dvije države pišu svoje divne stihove. Kao osoba koja je izabrala
pjesme svojih zemljaka, sigurna sam da sam odabrala ono najbolje što hrvatska
poezija u ovom trenutku nudi.
Osim kvalitete svih zastupljenih pjesama, ono
što se na prvi pogled uočava u ovoj maloj antologiji je raznolikost. Odmah se
vidi da su obje poezije pluralističke — pjesme su napisane raznovrsnim
stilovima, tematika je raznolika. Također, razvidno je da se radi o pjesnicima
raznih naraštaja i pjesničkih škola. U poeziji koju se može čitati na ovim
stranicama, odražavaju se pitoreskne slike i duboki osjećaji, ali isto tako i
racionalizam, strogi i opušteni ritmovi, satirični i elegični tonovi, igre
riječima, ironija. Ukratko, sve što pjesnici uoče oko sebe i što
doživljavaju na svoj jedinstveni način. I, na naše zadovoljstvo, pišu o
tome.
Za mene je bilo istinsko zadovoljstvo
prevoditi ove lijepe stihove sa španjolskog na hrvatski i obrnuto, te
sudjelovati u ovome krasnom projektu koji putem poezije sjedinjuje dvije zemlje
koje osjećam duboko svojima.
S jednoga od vječnih razgovora o mogućim novim projektima i analiza ostvarnih: Božica Brkan i Željka Lovrenčić (Foto Miljenko Brezak)
Na kraju, privatiziram i antologiju i prostor Umjesto
kave prenoseći čitateljima svoj skromni doprinos pjesmama u prijevodu
Željke Lovrenčić:
Dječak i javor
Postoji jedno drvo. Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam. Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu nakljuvanim, toplim. Tako kažu.
I izmedju listova da mu plodovi zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.
1981.
El niño y el arce
Existe un árbol. Así dicen.
Yo no lo he visto. Un árbol de copa. Con un nido.
Y con huevos de pájaros en el nido
picoteados, tibios.
Así dicen.
Y que entre sus hojas los frutos maduran.
Y en sus hojas una mariposa verde. Y todavía
más, dicen
que su raíz en la tierra es verde
y que es profunda
y que es ancha
y que es dura
y que ni el hombre ni el tiempo
lo pueden arrancar.
Y dicen también que por las noches en sus agujeros seguramente
guiñan los búhos y vuelan.
Y de día por sus hojas gatean gusanos. Y dicen que en el árbol crecen
cien anillos.
Y que este árbol es un misterio,
Yo no lo vi.
Yo sólo veo un arce.
Y, además: a él sube un niño.
1981
Pjesma Vermut, dvojezično
Vermut
Vermut
S pokojnim svojim prijateljem jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda. Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.
1984.
Vermut
Con mi fallecido amigo ayer
en el Corso*.
Tomé Vermut
Con limón y con mucho hielo. Media hora.
No tenía prisa:
Tenía tiempo.
Ruže su crvene, Jedna žuta ruža, Rožica sem bila, Lady Rose…
tek su neke od omiljenih pjesama o ruži, onoj o kojoj Shakespeare u Romeu i
Juliji govori kako bi, ma kako se zvala, isto mirisala. Tim su se cvijetom,
često zvanim kraljicom cvijeća, ovisno o boji simbolom i ljubavi i ljubomore i
čistoće, bavili mnogi, pa i u knjigama, ali uglavnom poviješću te uzgojem što rjeđih
sorta i zamamnijih osobina, od oblika, boja, mirisa…
Naslovnica knjige o ruži sa simboličnom rožom, pijetlovom krijestom
Nada Starčević Lopac (1946.) rođena je i školovala se u Zagrebu, ali joj obitelj imućnih trgovaca talijanskoga podrijetla potječe iz varaždinskoga kraja kamo je odlazila na ferje kod bake na Malom vrhu u općini Gornji Kneginec, gdje je na zemlji predaka kao aromaterapistica specijalistica osnovala Jaccominijev aromavrt. Ukratko, zagledana u ružu, za koju tvrdi kako zavliekla se je u sve ljucke posle, najprije je prije nekoliko godina u Gradskoj knjižnici Novi Marof priredila izložbu Rožina tejna (Ružina tajna), a prošle godine svoju životnu opsesiju pretočila i u monografska knjigu Rožina tejna ili kak kajkafski zvleči z pozablenosti (Varaždinske Toplice, Tonimir, 2024.) sa šest recenzija posvećenih različitim područjima ljudske aktivnosti, od ljekovitosti do vjere. Zanimljivo je, a nekima nerazumljivo, na naslovnici pijetao raskošne krijeste, koju kajkavci zovu – rožom.
Ruža koju je jesenas Nada Starčević Lopac snimila na svome Varaždinbregu
Žalim jedino što nema više raskošnih fotografija. Sadržaj na
više od 200 stranica zaista je prebogat, raznolik od botanike do simbolike,
zanimljivo pisan i onima koji o ružama znaju mnogo, a osobito za one koji tek
žele doznati više. Autorica s čitaljeljem dijeli i obilje literature i, meni
osobito vrijedan, kajkavski rječnik – rieči koje morti ne razmete.
Janoga je dnieva vu rano leto Veliki pesnik, Dante se je zval Sedel pod brajdom od biele rouže Nekaj si je gruntal , a onda zaspal. Liepo je senjal. Kak da je v raju Vu roužini latici kak ti da spi.. I cieli mu raj je zgledel kak roža. A cieli život kak najlepši sni. I dišalo vse je na rožinu duhu. Sonce je grelo, vetrek popuhaval Ftiči popievali kak anđelof zbor. Nove poeme je Dante zmišljaval. Božanstvenu komediju je stvoril I rajskoga vrta nam vrata otvoril. (Jaccominijeva)
S jedne od prompromocija knjige: autorica s predstavljačima (Foto Ivanka Grahovac / Facebook)
Meni je osobito zanimljiv dio Roža i kunst, a osim mužike, kunstmaleraja, kiparije, arhitekture, tanca, stripa, grafike, filma tu je i književnost i to uz dramu, narodne pesme, mitove, legende i bejke te epiku i lirika, za koju je, i sama pjesnikinja, gospođa Nada prikupila stihove petnaestak kajkavskih pjesnika (Božica Jelušić, Ljubica Ribić, Davorka Črnčec, Terezija Flegar, Darko Foder, Ivan Grahovec, Aleksandar Horvat, Tibor Martan, Ružica Maruriš Vasilić, Barica Pahić Grobenski, Ružica Šafranec Kišur, Ljiljana Vuglaš),među kojima i svoju Pesnik i roža i moju šipkovače (iz zbirke Breberika & Eklektika, zajedničke mi s Borisom Domagojem Biletićem, objavljena u biblioteci Kaj &Ča: Susreti Kajkavskoga spravišča 2022., urednica Božica Pažur). Osobito me se dojmio mali, svojevrsni antologijski pjev o rožama i rožicama na različitim idionima kajkavskoga čime se Nadina ruža tako rascvjetala dodatnim farbama. Ali hoće li one biti doboljne da se kajkafski zvleče z pozablenosti? Knjiga je osim u Marofu predstavljena i u varaždinskoj Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, na što je pjesnikinja pozivala i vlastitim stihovima: Rožina tejna/ postiha se prismicala/ Zdaj diš.
Božica Brkan šipkovače
Pjesma o ružama Božice Brkan na kekavici
mati je moja imela zelene ruke
kej niko
i nabožala je i nadelila se nekej i pelcerov i grebenic i semejna
al najbolše se je narasadžala šipkovač spod flašu
da ne imela ni doma kam žnimi
a ni babam se nekak ne štelo roži stare fel
rosa damascena z sto latic kej od ne delaju i profume i likere
puno cvetov puno i trnov
ležeše je saditi kupuvane
mam z lonca v lonec one prek sitne
jel v zemlu
kej su mam okrščene po najlepše glumica i cveteju celo leto
a ne samo za trojake jel za veliku mešu
jel tak kesno da jim mraz još pupe pofuri
a če farbu zgusteraš jeno leto na drugo si drugu kupiš
i šaterane i kej na televizije dajeju
kej da je ko nafarbal
lepo zebereš jel očeš za na jobluk jel očeš za pod jobluk
kej buju po krovu puzale
i još tak dišale da od ne ni spati ne moči
20220603 – 20220606 Objavljeno uzbirci Breberika & Eklektika Božice Brkan
i Borisa Domagoja Biletića, biblioteka Kaj i Ča: Susreti, Kajkavsko
spravišče 2023. (urednica Božica Pažur).
