Taman dok smo očekivali početak 2. Festivala Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, naišla sam na fejsovsku pjesničku raspravu o najboljem živućem hrvatskom pjesniku. Ne dodajem tu namjerno i link, jer mislim da grčevitost ne zaslužuje tu vrstu rasprave, jer sam od onih koji misle da svatko može imati svoga pjesnika, a da je sreća kad iza pjesnika stvarno ostane jedna ili nekoliko pjesama. Uz to, ne spominje se niti jedna pjesnikinja. To smo davno izraspravljale idući s neke naše provincijske promocije Božica Jelušić – jedna od sudionica i u raspravi – i ja. Neću čak spominjati ni imena najboljih, jer se ni sudionici nisu mogli složiti, a mislim da to i nije bila namjera onih koji su raspravu započeli i širili umalo do hejtanja, kao da je poezija skok u vis, kako reče Mirjana Jurišić, ili pak u dalj ili troskok. Možemo raspravu proširiti i na mrtve pjesnike i pjesnikinje, pa mi se odmah nameće poetesa Vesna Parun. Ne otvaram raspravu zašto su je preskočile neke bitne nagrade, članstvo u HAZU i slično, jer nisu time umanjili nju nego sebe. Čak se i ne pamti tko. Ali, da je ispjevala samo Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, tko joj je ravan?
Vesninu je nagradu sinoć Ludwig Bauer, laureat stubičkotopličkoga 1. Festivala Vesne Parun, uručio Mariji Lamot (1957.), rođenoj Krapinčanki, profesorici u tamošnjoj gimnaziji (i koautorici udžbenika!), preskromnoj a odličnoj pjesnikinji sa šest zbirki poezije, s kojom osim FB prijateljstva dijelim i lijepa sjećanja. Vrijedna je čitanja:
U pjesmi Šutnju pjesme pjeva noć, pisala sam o specifičnosti poetskog govora, o trenucima kad pjesma u nama i iz nas progovori (zašuti). O riječima koje imenuju stvari i ponekad pogode (prešute) smisao pojavljivanja i trajanja. Prvi put dobila sam nagradu za poeziju, večeras na Pjesničkom festivalu posvećenom Vesni Parun u Stubičkim Toplicama. Zbunjuju me javni nastupi, pa sam u zahvali zaboravila reći što za moju poeziju znači poezija Vesne Parun, uopće pomisao na njeno ime… Koliko je od najranijeg doba utjecala na moje pjesničko oblikovanje… U mladosti voljela sam njenu pjesmu Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Marija Lamot
Šutnju pjesme pjeva noć
Kad joj rašiju utrobu,
iz pjesme će danima
padati snijeg.
Sa svake strane njene
podijeljenosti
kucat će ledeno srce.
Netko će uzeti olovku i podvući
redove u kojima je bila
nejasna i one s gramatičkom
nedosljednošću.
Netko će zbog suznih kristala
u pahuljama,
zaključiti da je rođena u plaču.
Najuporniji, priručnim
mikroskopom,
tražit će tragove
nevidljive u riječima.
Minulo doba osvijetlit će
zatamnjenom svjetiljkom.
Pjesma traje dulje od povijesti.
Zaljubljeni vide ljubav
u sjenkama snijega.
Mase viču:
daj nam svoju haljinu,
ona je krinka muke
kroz koju prolazimo.
Hoćemo radost snježnog saća.
Uđi u naše područje,
razveseli se s nama.
Utješi ucviljenu djecu,
ostavljene majke.
Potpiši sporazum o
šutnji. Zalijepi ga
kao transparent
na tijela umrlih.
Ne trebamo snijeg,
trebamo vatru.
Sažežene kosti zemlje.
Razbijen kalež umorne krvi.
Zaplakano potomstvo jecat će
na novoj Kalvariji.
Pjesma koja šuti
nije pjesma.
Šutnju pjesme pjeva noć
na golim granama.
20190622
linkovi
U Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2014.-2017. uz 29. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište samobor, urednica Vanda Bartulica), Samobor 2018. na str. 38. i 39. objavljena je pjesma u prozi Ljubavni tekst o zelenim šljivama Božice Brkan.
