bozica – Stranica 61 – Božica Brkan

Roklicer, Robert – Umjesto kave 16. rujna 2017.

Robert Roklicer/ Fotogafija Miljenko Brezak

Zamislio je prošloga rujna na Jutru poezije, na Gornjem gradu Kod Žnidaršića, nisku pet hrvatskih pjesnikinja s Dianom Burazer, Sanjom Baković, Natašom Nježić Bulić, Ružicom Cindori i sa mnom, baš, 16. rujna 2017.

Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.

Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.

stube u nebo

pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze

neki idu u kontrasmjer
i stignu

20160208

Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak

Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga u Krapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršić i ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.

Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! Siniša Matasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.

Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.

Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.

Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.

201800916

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ocjenjivanja-poezije-umjesto-kave-28-sijecnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/

Izložba „Sipčina u Okešincu: ladanjski život u antičko doba“ – umjesto kave 14. rujna 2018.

Na jesensko Križevo, kako kažu u kriškome kraju, na Danima općine Križ 14. rujna 2018. u Galeriji Križ otvorena je izložba Sipčina u Okešincu: ladanjski život u antičko doba. Okešinčani, Križani, Moslavčani a i drugi, imate li priliku u idućih mjesec dana svakako pogledajte nemali trud uložen u istraživanje ove lokacije, posebice od 2012., kada počinje ustrajna suradnja Hrvatskoga restauratorskoga zavoda i Općine Križ, s povremenim financijskim uključivanjem i Ministarstva kulture RH i Zagrebačke županije. Izložbu su organizatori popratili i odličnim katalogom.

Božica Brkan i Đuro Vidmarović na otvorenju izložbe s katalogom pred izlošcima / Fotografija Miljenko Brezak

Odličan prilog Godini europske baštine iz kraja, koji i nema mnogo tema, osobito onih koje bi ustrajno i njegovao. Već se sada spominje brendiranje, otvaranje arheološkoga parka, pa valja vjerovati kako će to prizvati dovoljno financijskih sredstava da se uz dosadašnjih 600 m2 istraži procijenjenih dva hektara na kojima se prostire rimska villa rustica, koju nam voditeljica arheoloških istraživanja Lea Čataj (od 2012., kada s brojnim kolegama, svake godine ponešto, nastavlja posao Andreja Janeša) predstavlja kao izuzetnu baštinsku zanimljivost, kojom se možemo ponositi.

Lea Čataj, koja također potječe iz kriškog kraja, s rodbinom, Palmom Klun Posavec i Božicom Brkan prije otvorenja izložbe/ Fotografija Miljenko Brezak

Posebice mi, koji u kriškome kraju, posebicu u Okešincu, od malenih nogu slušamo bajkovite priče o sipčinskoj crkvi, odoranim ciglama i drugim iskopanim komadima u različitom materijalu te sada na danjem svjetlu, na jednome mjestu, možemo razgledati okrhke vlastite davne povijesti – mozaike, keramičke zdjele, tanjur, prsten-ključ, pisaljku, novčiće kojima se plaćalo u prva tri-četiri vijeka naše ere kada su Rimljani osvajali i naseljavali Panoniju.

Prsten-ključ od bronce i željeza na izložbi, poslije konzervatorsko-restauratorskih radova/ Fotografija Miljenko Brezak

Želimo mladoj ambicioznoj ekipi bogato nalazište kako bismo se barem mi kojima je stalo do toga, tu, u vlastitim korijenima i nadahnjivali i dalje. Gnjavim, ali svejedno podsjećam kako sam i dosad obilažeći iskapanja opisala u pjesmama, nagrađenome putopisu te u igrokazu za najmlađe i kako mi je sve to nadmašila ljepota koju prekrivenu zemljom i nasadima može – kao što i jest – otkriti samo stručna ruka i prepoznati, determinirati i opisati samo stručno oko. Hvala, Lei Čataj i ekipi na tome, a i na tome što je – ne žalim što sam gnjavila! – napokon ispravila Sipćinu u Sipčinu.

20180914

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/sipcina-umjesto-kave-19-lipnja-2018/

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A

http://www.bozicabrkan.com/tag/nova-moslavacka-razglednica-villa-romana-na-sipcini/

http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/

http://www.bozicabrkan.com/ivica-ivankovic-bastinski-o-moslavini-s-bozicom-brkan-na-hrvatskom-radiju/

http://oblizeki.com/pozutjele-biljeznice-s-receptima-kuharice-i-zidnjaci-izlozbom-uvele-u-19-kriske-oblizeke-18687

http://oblizeki.com/torta-frankopanka-ili-slatko-nasljedstvo-u-obitelji-cataj-19798

B. Brkan u antologiji poezije hrvatskih pjesnika na njemačkom u Mostu

Davor Šalat i Boris Perić su odabrali, a Boris Perić na njemački preveo 70-tak suvremenih hrvatskih pjesnika za u kolovozu objavljenu Panoramu der zeitgenössischen kroatischen Lyrik (Most/The Bridge, DHK, 2018.).

U opsežnom časopisu-knjizi (na 454 stranice!) uz pjesme i biografiju predstavljeni su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Tomica Bajsić, Lidija Bajuk, Sead Begović, Gordana Benić, Boris Domagoj Biletić, Tito Bilopavlović, Tomislav Marijan Bilosnić, Neda Miranda Blažević, Božica Brkan, Ana Brnardić, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Branko Čegec, Drago Čondrić, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Danijel Dragojević, Lidija Dujić, Nikola Đuretić, Jakša Fiamengo, Ernest Fišer, Mate Ganza, Drago Glamuzina, Ivan Golub, Petar Gudelj, Ivan Herceg, Dorta Jagić, Ervin Jahić, Božica Jelušić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Miroslav Kirin, Enes Kišević, Željko Knežević, Veselko Koroman, Zvonko Kovač, Vesna Krmpotić, Zoran Kršul, Marija Lamot, Mladen Machiedo, Alojz Majetić, Zvonko Maković, Branko Maleš, Sonja Manojlović, Tonko Maroević, Siniša Matasović, Irena Matijašević, Miroslav Mićanović, Zvonimir Mrkonjić, Kemal Mujičić Artnam, Daniel Načinović, Franjo Nagulov, Luko Paljetak, Božidar Petrač, Ivica Prtenjača, Goran Rem, Delimir Rešicki, Ivan Rogić Nehajev, Robert Roklicer, Evelina Rudan, Marijana Rukavina Jerkić, Sanjin Sorel, Milorad Stojević, Mario Suško, Stjepan Šešelj, Andriana Škunca, Ivana Šojat, Drago Štambuk, Milko Valent, Đuro Vidmarović, Borben Vladović, Igor Zidić, Anka Žagar, Darija Žilić

Naslovnica časopisa Mot s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva

U tu najnoviju antologiju hrvatske poezije na njemačkom od stranice 69. do stranice 72. uvršteno i pet pjesama Božice Brkan: Kieselstein, Station XV: das Gebet der Mutter Christi, Alles Passend, Wermut, Mittagsstunde.

Jedna od duplerica s pjesmama B. Brkan na njemakom

Čestitke uredništvu (glavni urednik Davor Šalat)i autorima Mosta te Društvu hrvatskih književnika na projektima koji su istovremeno i nedvojbeno autorski i izuzetno važni za nacionalnu književnost i kulturu kao što su posljednjih godina antologije hrvatske poezije na španjolski (Željka Lovrenčić) ili antologije moderne kajkavske poezije na njemački (Ernest Fišer).

20180912

http://dhk.hr/casopis-most/detaljnije/most-the-bridge-1-2-2018

http://dhk.hr/casopis-most/detaljnije/most-the-bridge-3-4-2015

http://dhk.hr/casopis-most/detaljnije/most-the-bridge-1-2-2015

Knjiga kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan među finalistima Nagrade “Fran Galović” za 2018.

Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ 2018. za najbolje samostalno objavljeno književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta od 61 knjige pristigle na natječaj odabralo je 10 finalista, među kojima je i knjiga kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan.

Finalisti nagrade “Fran Galović” za 2018. godinu ( preneseno sa portala www.galoviceva-jesen.eu)

Prenosimo link na vijest o tome na portalu www.galoviceva-jesen.eu i www.culturenet.hr:

Finalisti Nagrade “Fran Galović” 2018.

https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=86249

Volovsko srce crleno i rozo

Dramska umjetnica Biserka Ipša, predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović i književnica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Na Recitalu kajkavske poezije 2018. uz 53. Festival kajkavskih popevki u Tjednu kajkavske kulture u Krapini u srijedu 5. rujna 2018. dramski su umjetnici pročitali 37 odabranih pjesama od 209 pristiglih na natječaj.

Biserka Ipša čita “Volovsko srce crleno i rozo” Božice Brkan / Fotografija Božica Brkan

U zborniku Uno kej me je stvaralo (urednica Zorica Klinžić) – koji ove godine bilježi desetu obljetnicu – među 68 pjesama objavljena i pjesma Volovsko srce crleno i rozo Božice Brkan. Glas joj je dala dramska umjetnica Biserka Ipša.

Publika na Recitalu kajkavske poezije 2018./ Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan

volovsko srce crleno i rozo

poštar se naš naprečuditi nemre
kakov mi je pak to list poslan
sekaj se je on mene nanosil i kolačov i gamadi na cele grana
i steklovine fragile
krhak loman mi kajkavci nemamo ni za povedati
i majice z lisami
kej su morale prejti i carinu i cenzuru
al to se kej da veli šele z cityexpressom kej dvaput na dan dohadža
a i to samo ak ne predalko
(i ak ga v intermecu v stečaj nesu vputili i ak ne prek prepal)
more se i prek interneta zebrati poprav kej v dučanu

šele mi one z dalkoga kej negde v selu de se narodil
egzote z celoga sveta seje nasadža i presadža
i cepi i flance i semejne i flance i mladice za saditi trži
paradajz za seme kakvo ti srce želi
šele po par semenčekov od sakojega kej si misli da bi ja trebala posejati
se lepo piše kak ga seješ kak ga zalevaš de ga držiš kej buš žnem
sorte jeno dve-tri morti i više
najdeblešega volovsko srce rozo i volovsko srce crleno
mesnato slatko kej cukor i cukorlin zajeno
i najsitnešega kej su ga negda zvali črešnevec
a denes nemreju neg povedati mu cherry rajčica
(bogzna kak črešnam veliju)
kej da ga ne još baba julča u svojemu vrčaku imela
sejal se sam više neg kej bi ga ona sejala i sadila i podsadžala
ne bome imela čas da bi okoli nega skakala
samo bi ga sprepukala i vteknula betvo de bilo
ak bi ga i nakolila ili bi se mam sam na kej prislonil
ne se štel ni sprejariti
ni zdojti
kak se je sam sejal tak je sam i ze svojem smrdučilom tiral proč gamadijnje kojekakve mušice i puže rastiraval
z celoga vrčaka
malo on malo fajglini de koji isto tak vpiknjen
i de koji neven raštrkan kej da se ne sam opsebe raštrkaval
da lepo cvete i v mast ostavlen gda postoji da leči upale isto kojekakve (i pencilin i sumamed tekar su potle zišli)

poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
če bum štela
nes se mam gda je štel da si zeberem mogla setiti kej bi a kej nebi
navek jeno te jeno
pleti kotec kak i jotec
kej imaš z tem klimaš

a čovek se i boji des nigda nemreš znati
da ne zavjemeš kakov hibrid jel kakov gmo lepi i prelepi paradajz mercedes
(najprvo po gazdine čere auto okrstiš a onda po autu paradajz)
poseješ a mesto paradajzekov po vrčaku ti zideju nekakva riba i vugorek zeleni obedva živiju na škrge
i malo farbe kej za vuzem pisance farbaju
samo imaju duhu po paradajzu
ko bi znal ko bi si to mogel misliti

a kej si gda sem z kataloga mogla kej mi god srce želi kej mi se pošte nes kej drugo zebrala
neg kej sem ga zvala od male malosti dajz paradajz
ne ananas evergreen litschi madagaskar romatillo marmande yellov giant
mogla sem zebrati i najraneši i prek kesni i višeletni
i one kej nigda ne docrlene do kraja neg je vinkast jel hrdžav
a si mislim pak
kej bi z tem
moja vrtlarka bi morti štela ona navek oče vu svojem vrčaku posaditi kej drugi nemaju i faliti se ze svojemi zelenemi rukami
ima i ono kej zoveju isusova kruna z vrčaka moje brkanov
ne se zatrglo (a i vrtec i cvetnik niov i oni se jesu pred kulko let zatrgli)
nadživela je prijne v kutu i breberika z šume i purica kej ju ni zakon ne spasil od brajna do zajne
i jezičec za pureke šopati drač kej segne raste
donesla sem je i jabuku slavonsku srčiku kej je ne mejne neg dvanajst let treba do prve jabučice
a ne krupneša i fineša od pink lady i granny smith
(jenu je jabučicu rodila gingavu trpku kej divjak i zdošla se)
a drenek nekak nes je donesla kej i forziciju isto žutu su poštuca da je komej de koji cvetek ostane
se si mislim da celi vrt sadi samo da bi ga mogla poštrucati

Naslovnica zbornika “Uno kej me je stvaralo”

nekak se ove put nes ni vpuščala v zebirajnje po katalogu
kej bi još opče mogla iskati
kej bi još opče mogla najti
moja vrtlarka veli kak je je rajše v semenarnice videti sliku jel popipati
(i imeti svoje flance v lonca za cvetje na jobluku)
nes nigdar kej bi onda sad
tek tulko da ne veliju da nes za biološku raznolikost
da ne lažem gda pripovedam o svecke negde pri vragu v večnomu ledu
i o nacionalne banke gena
tek tulko da se naše seme i semejne ne zatere
kej je mene briga
kej da bum još sejala i rasejavala optrgavala vrhe
kej da moje ne prešlo za nastavjajne i svoje vrste
kej je mene briga kej potle mene bu
kakov buju paradajz sejali i rasejavali
i jel buju lycopersicon lycopersicum opče imeli
pak ga nemaju odnavek neg jeno petsto let
kak je z Amerike došel skup z kuruzum krumperom grahom i duvanom

još bum ja sekej vidla v tomu vrčaku
zemalskomu
zemlenomu
morti vuz rajsku jabuku i raj dočekam
a paradajz pri nas nigda ne dospel dozreti megle su ga pojele če ne spucal če ga plesen ne zavjela če ga crno sega ne popikalo
onda bi ga još zelenoga v joct pospravili
(v zime je se dobro došlo ne to kej denes gda ni po paradajzu a kej bi po jabuka mogel znati koji je del leta)

če ga tiči neju pojeli
če ga sunce ne zasuši
če ga kiševje ne zabije pregliboko
če se ne sprejari
če v teglinu jel v kopajnice na balkonu
bu toga našeg semena i za ziti i još za seme morti ostalo
dobro se seme segde prime
dogda se ne zide

20150225 – 20150226 – 20150227 – 20150304 – 20150309 – 20150312 – 20150414 – 20170304 – 20170310 – 20170424 – 20170426 – 20170427 – 20180424 – 20180425 – 20180426 – 20180810

I medijski interes za Recital u dvorani / Fotografija Miljenko Brezak

manje poznate riječi:
volovsko srce rozo, crleno – starinske sorte rajčice, mesnate i krupna ploda
steklovina – staklo
fragile – krhak, loman
lisa, lisast – mrlja, koji ima mrlje
šele, pošilati – pošilja
cityexpress – tvrtka za dostavu pošte
mladíce, flanci – presadnice
par semenčekov – nekoliko sjemenki
cukorlin – umjetno sladilo
črešnevec – popularna sorta šarena graha u bijeloj i trešnjevoj boji
cherry rajčica – moderna sorta rajčice ploda sitna poput trešanja
podsadžati – saditi presadnice na prazna mjesta u nasadu
sprepukavati – rijediti
betvo – biljka, stabljika
sprejariti se – promijeniti osobine (bilja, životinja)
zdojti se – nestati
proč – na drugo mjesto, drugamo
fajglini – kadifice, lat. Tagetes
pleti kotec kak i jotec, kej imaš z tem klimaš – fraze: održavaj zatečeno i što imaš
zavjeme, zavjeti – uhvatiti, dohvatiti

mercedes – genetski preinačena rajčica
ananas, evergreen, litschi, madagaskar, romatillo, marmande, yellov giant – različite moderne sorte i hibridi rajčice iz različitih krajeva svijeta, različite veličine, boje i okusa
docrlene – pocrveni, dozori
vinkast – boje vina
hrdžav – ovdje smeđi; rđav
zvrgne, zvrči – pobaciti; roditi se
isusova kruna – vrsta cvijeta iz tradicijskoga vrta sličnoh ljiljanu, koji cvate narančasto cvjetovima okrenutim nadolje i suzi; nije moderna pasiflora
zatrglo, zatči se – nestati
breberika – vrsta divlje vazdazelene biljke, koja se obično koristila za pletenju vijenaca
purica – kockavica, zaštićena proljetna cvjetnica
jezičec – jezičac, lat. Achillea L., korov sitnih lištića kojim su usitnjenim i pomiješanim s kukuruznim šrotom nekad hranili puriće
pureki – purići
šopati – toviti
slavonska srčika – stara sorta jabuke
pink lady, granny smith – moderne australske, svjetski omiljene sorte jabuka
gingav – slabašan
drenek – drijenak, lat. Cornus mas, autohtona voćka, često divlja, koja vrlo rano cvate žuto i obično se na Cvjetnicu nosi na crkveni blagoslov
nacionalna banka gena – arhiv sjemenja
zatere, zatreti – poništiti, uništiti
optrgavala vrhe – vršikala
lycopersicon lycopersicum – latinsko ime rajčice
ziti se – potrošiti se, nestati; zdojti se

Poslije recitala / Fotografija Miljenko Brezak

20180905

Videozapis:

Linkovi
https://www.bozicabrkan.com/recital-kajkavske-poezije-krapina-2014/

https://www.youtube.com/watch?v=JVk0faOZlXc

https://www.youtube.com/watch?v=GV85vxKWz5w

Kako pišu recentni kajkavski pisci na kajkavskom znanstvenom skupu u Krapini

Prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih, Nenad Piskač, akademik Marko Samardžija, Božica Brkan i mr.sc. Ivan Zvonar / Fotografija Miljenko Brezak

17. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kulturakroz stoljeća u Krapini održan je u Tjednu kajkavske kulture, a na prvi dan škole, 3. rujna 2018., pa je jedan od njegovih pokretača doc. dr. sc. Rajko Fureš s još jačim razlogom podsjetio na korijene toga, jednoga od najdugovječnijih kroatističkih znanstvenih zbivanja – želju da se kajkavski može u školama upisivati kao izborni predmet.

Uvodna riječ: doc. dr. sc. Rajko Fureš / Fotografija Miljenko Brezak

Rijetko je to i danas, nakon 374 referata održanih tijekom godina, brojnih istraženih i objavljenih knjiga, dodjeli kajkavskome književnom jeziku 2015. međunarodnoga koda IS0 639 i drugoga. A kako da ga bude više u aktualnome kurikulumu? Kako da se osnuje Institut koji će kajkavski proučavati, kako da ga bude na sveučilištima, kad se njime bavi sve manje znanstvenika?

Prigodni glazbeni prilog na znanstvenom skupu: Srečko Blažičko – vokalni solist i Kumrovečki zvezdari / Fotografija Miljenko Breza

Bude li novca, uz radove sa prošla dva skupa, već dogodine trebali bi organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskog srca Zabok i Društvo za kajkavsko stvaralaštvo Krapina, uz podršku pokrovitelja ministarstva kulture te znanosti, obrazovanja i sporta, Krapinsko-zagorske županije i Grada Krapine objaviti novi zbornik radova, ove godine izuzetno zanimljivih, raznovrsnih i na visokoj razini. Ponosna sam što sam mogla pridonijeti skupu izlaganjem o tome kako danas pišu recentni kajkavski pisci.

Božica Brkan: izlaganje na temu Kako danas pišu recentni kajkavski pisci? / Fotografija Miljenko Brezak

Izlagali su: prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih o hrvatskom epu Poboj sisečki (1593.) Tomaša Goričanca u hrvatskoj književnosti; prof. dr. sc. Karolina Vrban Zrinski o retoričko-stilističkoj analizi pjesama Ane Katarine Zrinski; dr. sc. Željko Bajza o tradiciji i narodnoj mudrosti kod Belostenca; mr. sc. Ivan Zvonar o odjecima poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče Gregora Kapucina u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća; dr. sc. Kristina Jug o postupnim averzijama prema kajkavštini od ilirizma do danas; Krunoslav Puškar o prezimenima potkalničkog Prigorja; dr. sc. Mijo Lončarić o kajkavcima na sjeverozapadu Mađarske – govorima Homoka i Vedešina; Branka Vrbanec o frazemima sela Veleškovca kod Zlatar Bistrice te Barica Pajić o bednjanskim odmiljicama, pogrdicama, kletvama i psovkama. Predstavljen je i časopis Hrvatsko zagorje s tematom posvećenom 70. obljetnici prof. dr. sc. Alojza Jembriha te nove knjige kajkavskih pjesama (Rajko Fureš i Srečko Blažičko).

Skupna slika sudionika / Fotografija Miljenko Brezak

20180903

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kurikulum-i-kajkavski-umjesto-kave-6-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-11-svibnja-2017-doktor-fures-i-doktor-lalangue/

Najljepše je pisati pjesme u Riječima

Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Ogranak Sisak, u broju 1-2/2018. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković, pomoćnik urednice Siniša Matasović i urednik Andrija Tunjić) na 170 stranica uz brojne druge teme (npr. o Kvirinovim poetskim susretima) autore proze, drame, poezije (Branko Maleš, Borben Vladović, Krešimir Bagić, Monika Herceg, Slavko Jendričko, Franjo Nagulov, Darija Žilić, Marko Gregur, Tomislav Šovagović, Maja Gregl i drugi) te znanosti (Slavica Moslavac o tradicijskom graditeljstvu Moslavine i hrvatske Posavine) od str. 50. do str. 58. objavljuje i prilog najljepše je pisati pjesme Božice Brkan, pjesme: najljepše je pisati pjesme, Kontekst, reče mi prijateljica, šest miuta, stube u nebo, na rubu gnezda, ima lude i kurtasti pes.

Božica Brkan s pomoćnikom urednice Riječi Sinišom Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak

Kad knjiga i književnici spuste jedra – Umjesto kave 22. kolovoza 2018.

Sve sam mislila kako mi je u medijima promakao početak i zatim plovidba Broda knjižare – Broda kulture. Nažalost, ove je godine taj jedinstveni kulturni projekt propustio plutati makar malom, prepolovljenom snagom, kao što je već prošle godine bio bez natječaja i sveden na gastro ili već nešto, i potonuo. Poput Nenada Bartolčića, gl. urednika Modernih vremena, nadam se da se samo privremeno nasukao. A toliko sam tužna da nemam snage nazvati Igora Gerenčera, njegova kreatora i kapetana, da provjerim hoće(mo) li još ploviti.

Brod knižara - Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici (Fotografija Božica Brkan) — Brod knižara – Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici / Fotografija Božica Brkan

Malo je reći da sam bila ushićena počašćena kada bi, kad sam se vratila lijepoj literaturi, među stotinama bila odabrana i poslovično i uknjižena, poslije i elektronički pretočena, u 20+1 najboljih priču za ljeto… to i to pod ravnanjem majstora Ludwiga Bauera. Bila sam tjedan dana 2012. s Lidijom Dujić, Irenom Lukšić i drugim kolegama (pa i slovenskom literarnom reprezentacijom!) i u književnoj posadi s neprocjenjivim iskustvom ljetnog čitanja po različitim turističkim mjestima, pa i pravim morskim iskustvom. Čini mi se da su se te godine prvi put knjige vozile odvojeno od pisaca, a pamtim da je Rab napravio feštu poput Rapske fjere, a u Pagu nas nitko nije ni dočekao.

Božica Brkan s Ludwigom bauerom i sponzorima Broda Knjižare - Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak — Božica Brkan s Ludwigom Bauerom i sponzorima Broda Knjižare – Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak

Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare - Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak — Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare – Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Bila sam i među nas stotinu i nešto od vjerojatno više stotina, koji smo u lipnju 2016. stali na književni crveni tepih pred Muzejom za umjetnost i obrt kako bismo obilježili desetljeće plovidbe i obilazak stotinjak mjesta po cijelome Jadranu. Kojeg li ponosa! Ponajmanje su tu bili važni red carpet, na koji mi koji pišemo ionako rijetko stajemo, i limuzine, koje su nas na njega dovozile, ali – sve za Lijepu riječ!

Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Sad se svi čude kako se za takav – Ej, takav! Pa nekad su brodovima plovile pjevačke, manekenske i slične karavane! – projekt nije našao makar kakav pojas za spašavanje od državnoga kulturnog, turističkog ili kakvog novca. Središnjega, lokalnoga, svejedno.

Dignutih jedara: na Brodu knjižari - Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak — Dignutih jedara: na Brodu knjižari – Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko znam, dok se i jesu, jedra su se dizala uglavnom zahvaljujući samo Gerenčirovoj poslovnoj spretnosti i više ili manje izdašnim mecenama, sponzorima poput Master Cardsa. Dok i oni nisu digli ruke procijenivši kako su im isplativiji neki drugi projekti od književnih, knjižarskih, kulturnih, koji plove i pristaju ne ondje gdje je publika probrana i rijetka, nego gdje je masovna. Open Air, sigurna sam, u nekim drugim, osobito bučnijim varijantama više donosi. A, valjda, potencijalni investitori – ne znam je li pokušan crowdfounding – razmišljaju i tko će još kupovati knjige, ma i povoljno? I tko da ih čita, tko da još sluša književnost? Idemo li tome da se zapitamo: a tko i što onda uopće da piše?

20180816 – 20180821

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-7-lipnja-2016-ja-na-crvenom-tepihu/

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/

Haludizam Damira Fabijanića – Umjesto kave 21. kolovoza 2018.

Vani bliže četrdeset nego trideset u prekopanom Zagrebu. Mi jedini na izložbi u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, koja se sutra zatvara. Na prvi bih je pogled pretvorila u putujuću. I obveznu. Na objavu posta s nje na Fejsu kolegica me pita što sam tako tužna. Umalo sam se rasplakala. Sjećam se Haludova – čak sam i radnju jednoga ljubića smjestila u njega, već u pretvorbi, ali još ne pretvorenoga! – ne samo iz priča iz boljih dana nego se sjećam i drugačijega, još živoga hotelskog kompleksa, gdje su se za socijalizma vrtjeli dolari, jeli veliki jastozi i kavijar i pio viski i još zelene hortikulture uokolo.

Izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Sjećam se kad je maestralni haludovski Magaš još nalikovao na – Magaša.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen) — S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Borisa Magaša, majstora čije su riječi geslo izložbe: Vrijeme je zatvaralo, ali i otvaralo mogućnosti – intenzivna izgradnja bila je dio političkog programa. Borka Bobovec, jedna od suradnica na izložbi, razlaže o arhitekturi, s kojom se ovih dana upoznaju i na njujorškoj izložbi o onovremenome jugoslavenskom dizajnu. Nije meni do arhitekture, dok me ne podsjeti što možemo stvoriti, a i što možemo uništiti, toliko da sam odmah pomislila jesu li današnje ruševine također nečiji politički program.

Autor koncepcije, fotografija i grafičkog identiteta izložbe Haludizam Damir Fabijanić, moj poštovani kolega uz čije sam sjajne fotke krajolika, arhitekture i hrane imala čast s velikim veseljem na više mjesta objavljivati meni važne tekstove, od in flight magazinea Croatia Airlines do njegova Ića i pića, neće se petljati u politiku pa ni u uzroke, razloge zašto je to tako.

Dovoljno je – stvarno je i više nego dovoljno! – što je u razmaku od 31 godine, najprije 1987. za hotelski kompleks, pa 2018. za sebe i za nas, pofotkao perspektive i motive Haludova u našoj Malinskoj. S istih mjesta. Ondje gdje je nekad bio izložbeni stol s onim jastozima, sad plazi bršljan. Ondje gdje se sjedilo u lila interijeru, sada krš. Ondje gdje je bio bazen, nisu preostale ni pločice. Ondje gdje…, sad… Jednostavno: usporebne. Bez riječi. Da je bar tako pofotkano što više toga prije i poslije, tako živo i tako mrtvo. Da se ne zaboravi. Povijest, pa i zgurana u dva-tri desetljeća, više je nego odlična učiteljica. Ludistička.

Da i hoće, čovjek – a osobito ako, poput mene, sa svojega ljetnoga radnog stola i prozora, da i pritvori škrilje, neprestano gleda komad mora, zelenila i skelet Magaševe kreacije – ne može ostati ravnodušan na to što je majstorsko oko ovjekovječilo u ni dvadesetak usporednih izloženih uvećanih kolor negativa formata 6 x 9 cm. Prije i poslije. Haludovo, haludizam/haluddism nazvao je Fabijanić slikama iz vremena koje je prošlo snimljenim u vremenu koje nije došlo… Pa ti ne plači! Zbog Haludova i zbog svih nas.

I u eri slike, unatoč tome što svaka slika navodno ionako govori tisuću riječi, neke fotografije još govore više od drugih. I ne prestaju govoriti.

Hvala, Damire Fabijaniću, na tome ludizmu i tome gorkom plaču. Snimaj, dragi, samo snimaj!

20180820 – 20180821

Kroasan gospođe Valerije – Umjesto kave 17. kolovoza 2018.

Točno bih vam mogla preporučiti gdje da duž naših cesta i auto-cesta stanete na kavu ili što prigristi, a koga da svakako zaobiđete. Još od vremena kada bismo na vikend žurili ravno s posla, stajemo na kavu u Marché u Draganić, gdje su po mjeri naše gladi kava i kroasani, prazni i s pekmezom od marelice.

Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Žurili smo prošloga tjedna jednoga običnog jutra, ni rano ni kasno, i već smo u kolima imali gladnih koji nisu dospjeli ni doručkovati, pa smo svratili. Kako nas je bilo više, toliko smo se isponaručivali kava ovakvih i onakvih, a o kroasanima da i ne govorimo, da smo imali i viška, ali ne baš ono što smo početno zamislili. Pa da ne gnjavimo u uobičajenoj gužvi…

Kadli, ukaže nam se kraj stola mila dama u Marchéovoj uniformi s tanjurićem i kroasanom. Praznim, govori. Kaže još: kuća časti. Pročitam gospođi ime na reveru: Valerija. Ne znam ni je li se sjetila sama ili ju je poslao šef. Stvarno nije morala. U ovakvim cestovnim lokalima računaju da dođeš sad i više nikad. Dok je ona nekim drugim gostima davala nove narudžbe, mi se dadosmo u raspravu mljackajući i srčući sve do nastavka puta o gospođi i kroasanu. Već iz automobila pošaljem natrag da mi posnime tu gospođu koja čak nije ni znala smije li se pofotkati. A tko bi zaboravio taj prazan, a tako pun kroasan gospođe Valerije?

Čestitke! I gospođi Valeriji i Marchéu. Tko to može platiti? Tko to i kako može nagraditi? Nije li taj kroasan u prolazu ukusniji od najfinijih croissanta što sam ih kušala po pariškim bistroićima, koji su meni mjera savoire vivre?

Tako ja zamišljam skromne, a uzorne ugostitelje i ugostiteljstvo za nas koji ne tražimo ništa do li iskrene i korektne usluge. O kojima, jer se podrazumijevaju, nitko neće napisati ni riječ, pa sam eto napisala ja.

20180813 – 20180814 – 20180817