Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Ogranak Sisak, u broju 1-2/2018. (glavna i odgovorna urednica ĐurđicaVuković, pomoćnik urednice Siniša Matasović i urednik Andrija Tunjić) na 170 stranica uz brojne druge teme (npr. o Kvirinovim poetskim susretima) autore proze, drame, poezije (Branko Maleš, Borben Vladović, Krešimir Bagić, Monika Herceg, Slavko Jendričko, Franjo Nagulov, Darija Žilić, Marko Gregur, Tomislav Šovagović, Maja Gregl i drugi) te znanosti (Slavica Moslavac o tradicijskom graditeljstvu Moslavine i hrvatske Posavine) od str. 50. do str. 58. objavljuje i prilog najljepše je pisati pjesme Božice Brkan, pjesme: najljepše je pisati pjesme, Kontekst, reče mi prijateljica, šest miuta, stube u nebo, na rubu gnezda, ima lude i kurtasti pes.
Božica Brkan s pomoćnikom urednice Riječi Sinišom Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
Sve sam mislila kako mi je u medijima promakao početak i zatim plovidba Broda knjižare– Broda kulture. Nažalost, ove je godine taj jedinstveni kulturni projekt propustio plutati makar malom, prepolovljenom snagom, kao što je već prošle godine bio bez natječaja i sveden na gastro ili već nešto, i potonuo. Poput Nenada Bartolčića, gl. urednika Modernih vremena, nadam se da se samo privremeno nasukao. A toliko sam tužna da nemam snage nazvati Igora Gerenčera, njegova kreatora i kapetana, da provjerim hoće(mo) li još ploviti.
Brod knižara – Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici / Fotografija Božica Brkan
Malo je reći da sam bila ushićena počašćena kada bi, kad sam se vratila lijepoj literaturi, među stotinama bila odabrana i poslovično i uknjižena, poslije i elektronički pretočena, u 20+1 najboljih priču za ljeto… to i to pod ravnanjem majstora Ludwiga Bauera. Bila sam tjedan dana 2012. s Lidijom Dujić, Irenom Lukšić i drugim kolegama (pa i slovenskom literarnom reprezentacijom!) i u književnoj posadi s neprocjenjivim iskustvom ljetnog čitanja po različitim turističkim mjestima, pa i pravim morskim iskustvom. Čini mi se da su se te godine prvi put knjige vozile odvojeno od pisaca, a pamtim da je Rab napravio feštu poput Rapske fjere, a u Pagu nas nitko nije ni dočekao.
Božica Brkan s Ludwigom Bauerom i sponzorima Broda Knjižare – Broda Kulture / Fotografija Miljenko BrezakIrena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare – Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak
Bila sam i među nas stotinu i nešto od vjerojatno više stotina, koji smo u lipnju 2016. stali na književni crveni tepih pred Muzejom za umjetnost i obrt kako bismo obilježili desetljeće plovidbe i obilazak stotinjak mjesta po cijelome Jadranu. Kojeg li ponosa! Ponajmanje su tu bili važni red carpet, na koji mi koji pišemo ionako rijetko stajemo, i limuzine, koje su nas na njega dovozile, ali – sve za Lijepu riječ!
Sad se svi čude kako se za takav – Ej, takav! Pa nekad su brodovima plovile pjevačke, manekenske i slične karavane! – projekt nije našao makar kakav pojas za spašavanje od državnoga kulturnog, turističkog ili kakvog novca. Središnjega, lokalnoga, svejedno.
Dignutih jedara: na Brodu knjižari – Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Koliko znam, dok se i jesu, jedra su se dizala uglavnom zahvaljujući samo Gerenčirovoj poslovnoj spretnosti i više ili manje izdašnim mecenama, sponzorima poput Master Cardsa. Dok i oni nisu digli ruke procijenivši kako su im isplativiji neki drugi projekti od književnih, knjižarskih, kulturnih, koji plove i pristaju ne ondje gdje je publika probrana i rijetka, nego gdje je masovna. Open Air, sigurna sam, u nekim drugim, osobito bučnijim varijantama više donosi. A, valjda, potencijalni investitori – ne znam je li pokušan crowdfounding– razmišljaju i tko će još kupovati knjige, ma i povoljno? I tko da ih čita, tko da još sluša književnost? Idemo li tome da se zapitamo: a tko i što onda uopće da piše?
Vani bliže četrdeset nego trideset u prekopanom Zagrebu. Mi jedini na izložbi u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, koja se sutra zatvara. Na prvi bih je pogled pretvorila u putujuću. I obveznu. Na objavu posta s nje na Fejsu kolegica me pita što sam tako tužna. Umalo sam se rasplakala. Sjećam se Haludova – čak sam i radnju jednoga ljubića smjestila u njega, već u pretvorbi, ali još ne pretvorenoga! – ne samo iz priča iz boljih dana nego se sjećam i drugačijega, još živoga hotelskog kompleksa, gdje su se za socijalizma vrtjeli dolari, jeli veliki jastozi i kavijar i pio viski i još zelene hortikulture uokolo.
Izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Sjećam se kad je maestralni haludovski Magaš još nalikovao na – Magaša.
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
Borisa Magaša, majstora čije su riječi geslo izložbe: Vrijeme je zatvaralo, ali i otvaralo mogućnosti – intenzivna izgradnja bila je dio političkog programa. Borka Bobovec, jedna od suradnica na izložbi, razlaže o arhitekturi, s kojom se ovih dana upoznaju i na njujorškoj izložbi o onovremenome jugoslavenskom dizajnu. Nije meni do arhitekture, dok me ne podsjeti što možemo stvoriti, a i što možemo uništiti, toliko da sam odmah pomislila jesu li današnje ruševine također nečiji politički program.
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
Autor koncepcije, fotografija i grafičkog identiteta izložbe Haludizam Damir Fabijanić, moj poštovani kolega uz čije sam sjajne fotke krajolika, arhitekture i hrane imala čast s velikim veseljem na više mjesta objavljivati meni važne tekstove, od in flight magazinea Croatia Airlines do njegova Ića i pića, neće se petljati u politiku pa ni u uzroke, razloge zašto je to tako.
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
Dovoljno je – stvarno je i više nego dovoljno! – što je u razmaku od 31 godine, najprije 1987. za hotelski kompleks, pa 2018. za sebe i za nas, pofotkao perspektive i motive Haludova u našoj Malinskoj. S istih mjesta. Ondje gdje je nekad bio izložbeni stol s onim jastozima, sad plazi bršljan. Ondje gdje se sjedilo u lila interijeru, sada krš. Ondje gdje je bio bazen, nisu preostale ni pločice. Ondje gdje…, sad… Jednostavno: usporebne. Bez riječi. Da je bar tako pofotkano što više toga prije i poslije, tako živo i tako mrtvo. Da se ne zaboravi. Povijest, pa i zgurana u dva-tri desetljeća, više je nego odlična učiteljica. Ludistička.
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
Da i hoće, čovjek – a osobito ako, poput mene, sa svojega ljetnoga radnog stola i prozora, da i pritvori škrilje, neprestano gleda komad mora, zelenila i skelet Magaševe kreacije – ne može ostati ravnodušan na to što je majstorsko oko ovjekovječilo u ni dvadesetak usporednih izloženih uvećanih kolor negativa formata 6 x 9 cm. Prije i poslije. Haludovo, haludizam/haluddism nazvao je Fabijanić slikama iz vremena koje je prošlo snimljenim u vremenu koje nije došlo… Pa ti ne plači! Zbog Haludova i zbog svih nas.
S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
I u eri slike, unatoč tome što svaka slika navodno ionako govori tisuću riječi, neke fotografije još govore više od drugih. I ne prestaju govoriti.
S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)
Hvala, Damire Fabijaniću, na tome ludizmu i tome gorkom plaču. Snimaj, dragi, samo snimaj!
Točno bih vam mogla preporučiti gdje da duž naših cesta i auto-cesta stanete na kavu ili što prigristi, a koga da svakako zaobiđete. Još od vremena kada bismo na vikend žurili ravno s posla, stajemo na kavu u Marché u Draganić, gdje su po mjeri naše gladi kava i kroasani, prazni i s pekmezom od marelice.
Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Žurili smo prošloga tjedna jednoga običnog jutra, ni rano ni kasno, i već smo u kolima imali gladnih koji nisu dospjeli ni doručkovati, pa smo svratili. Kako nas je bilo više, toliko smo se isponaručivali kava ovakvih i onakvih, a o kroasanima da i ne govorimo, da smo imali i viška, ali ne baš ono što smo početno zamislili. Pa da ne gnjavimo u uobičajenoj gužvi…
Kadli, ukaže nam se kraj stola mila dama u Marchéovoj uniformi s tanjurićem i kroasanom. Praznim, govori. Kaže još: kuća časti. Pročitam gospođi ime na reveru: Valerija. Ne znam ni je li se sjetila sama ili ju je poslao šef. Stvarno nije morala. U ovakvim cestovnim lokalima računaju da dođeš sad i više nikad. Dok je ona nekim drugim gostima davala nove narudžbe, mi se dadosmo u raspravu mljackajući i srčući sve do nastavka puta o gospođi i kroasanu. Već iz automobila pošaljem natrag da mi posnime tu gospođu koja čak nije ni znala smije li se pofotkati. A tko bi zaboravio taj prazan, a tako pun kroasan gospođe Valerije?
Čestitke! I gospođi Valeriji i Marchéu. Tko to može platiti? Tko to i kako može nagraditi? Nije li taj kroasan u prolazu ukusniji od najfinijih croissanta što sam ih kušala po pariškim bistroićima, koji su meni mjera savoire vivre?
Tako ja zamišljam skromne, a uzorne ugostitelje i ugostiteljstvo za nas koji ne tražimo ništa do li iskrene i korektne usluge. O kojima, jer se podrazumijevaju, nitko neće napisati ni riječ, pa sam eto napisala ja.
28.Croatia rediviva ča-kaj-što održana je u petak 10. kolovoza 2018. na otoku Braču na selačkoj Pjaci. Na tome, kako ga je opisala Vjekoslava Jurdana, svojevrsnome pjesničkom hodočašću, na čakavici, kajkavici i štokavici svoje su pjesme govorili pjesnici Luko Paljetak, Božica Brkan, Tomislav Domović, Vjekoslava Jurdana, Marko Gregur, RadovanTadej, Tomislav Čadež, Drago Štambuk, Zvonimir Sutlović, Katarina Jakšić, Vera Grgac,Ninoslav Žagar, Sanja Mošić, Tomica Bajsić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Danijela de MicheliVitturi, Stanko Krnjić, Anuška Kobal Paljetak i don Stanko Jerčić, Silvija Buvinić i Katarina Jakšić. Božica Brkan govorila je pjesmu Reč je moja vrčak, a ponovila i svoju programatsku Doveka.
Utemeljitelj jedinstvene pjesničko-jezične svehrvatske manifestacije pjesnik, diplomat i liječnik DragoŠtambuk otvorio je večer u svojem rodnom mjestu podsjećanjem na 75. obljetnicu paljenja Selaca. Nacionalni dramski prvak Dragan Despot prema tradiciji čitao je pjesmu MaslinaVladimira Nazora. Dramska umjetnica Anja Šovagović Despot izvela je iz KrležinihBalada Petrice KerempuhaBaba cmizdri pod galgami. Publici su se obratili i načelnik Općine Selce Ivan Marijančević te drugi visoki gosti i predstavnici pokrovitelja predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića.
Za stolom 28. Croatia rediviva ča-kaj-što: don Andro Ursić, Dragan Despot, Anja Šovagović Despot, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Gregur, Martina Gregur, Božica Brkan i Vera Grgac / Fotografija Miljenko Brezak
stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke
Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), VlastiVrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).
Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.
Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).
Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.
Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:
Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987. Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990. Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991. Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992. Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992. Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993. Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995. Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996. Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997. Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997. Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998. Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009. Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja
Nagrade, priznanja i odličja:
1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču
Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak
Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.
Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.
Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:
Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.
Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:
Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.
Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje:
U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.
Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:
Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.
Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.
Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku SinišeMatasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika SlavkaJandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskimtesterima. Ili pak SanjePilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.
Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…,
katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti.
No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubavdanas? Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto. Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubi – u leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.
Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!
Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:
Nove knjige Tomislava Marijana Bilosnića s posvetom za Božicu Brkan na 9. Koljnofskim književnim susretima 10. studenoga 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Stalno me mučilo odakle znam toga TomislavaMarijanaBilosnića, odakle ga znam. Dakako, iz bivšega novinarskog života, i njegova i mog. Ali otprije, otprije… Iz zbornika Mladihrvatskipjesnici ranih sedamdesetih. Sad se radosno, bilo slučajno ili planirano, susrećemo na pjesničkim, književnim i inim susretima na različitim stranama od Lobora do Koljnofa i na stranicama različih knjiga, časopisa, interneta. Radosno čitam njegove tekstove, pjesme osobito. Afriku, Tigra, Vrt… Nisam se mogla načuditi kada mi je prošle godine potpisivao prvu knjigu od Izabranih djela – Izabrane pjesme, a otada je izašla i Izabrana proza. Čudila sam se kako to da nitko nije napisao temeljitu kritiku. Ne prigodnu, ne čestitarsku.
Povremeno se dopisujemo; da nema mejlova, između Zadra i Zagreba tekla bi pisma. Što pišeš, što objavljuješ? Od njega treba učiti! Njegova mi je koncentracija uzor, a svestranost upravo nedohvatljiva. Pomislila sam to ponovno kada mi je prije nekoliko dana stigla Bilosnićeva Spomenica2017.–50 godina umjetničkog djelovanja. Pomno uređena knjiga s pogledom na 70. godinu života, jer rođen je 1947. kao i još nekoliko uglednih pjesnika kojima niti je tko, a niti su sami pripremili ovakvu spomen-knjigu. Na 258 stranica!
Izdavač njegove je 3000 GODINA ZA DAR, Zadar, urednik je DejanGolen, a ima tu izuzetno zanimljivih tekstova Tina Lemca, Sanje Knežević, Božidara Prosenjaka, Davora šalata, Cvjetna Milanje, KrešimiraBagića, Igora Šipića, Mate Nedića, Marka Gregura, Šandora Horvata, Franje Pajrića, JuriceĆenara, Nenada Piskača s nezaboravnom kajkavskom:
Čovekjeriečje.
Osim temeljita pregleda što je pisao, što je objavio, što su pisali o njemu, gdje je gostovao… s fotografijama i kazalom imena. I s fotografijama. Besprijekorno uređeno. Baš tako zamišljam dobro uređenu knjigu. Naklada je samo 100 primjeraka, pa sam počašćena što imam TBM-ovu Spomenicu2017. i što je u njoj objavljen i moj skromni prilog. Pjesma.
tigru bilosniću
ni u primisli mi ne bi bilo
nikad
da bi bolno zavijanje tigra
moglo
zazvučati
skladno
kao pjesma
kakvu
nikad
nitko
ispjevao
nije
Kada je početkom lipnja preminuo Anthony Bourdain, smrt je opet podsjetila na svoju banalnost od zgusnute parafraze Tolstoja s početka AneKarenjine o tome kako su svi sretni bla-bla, a nesretni svatko na svoj način, do toga kako su ga mediji ponovno raskramarili u valjda sve raspoložive formate samo da bi bili što originalniji u tvrdnji kako i bogati i slavni plaču i kad postignu sve što nisu ni zamišljali i kad imaju sve što požele, i kad su posve trijezni i kad su oblokani i napušeni i kad… Ma da bi se i jedan našao koji bi propustio reći svoju o slavnome chefu, autoru knjižnih bestselera, gastronomu, putopiscu, hedonistu, bonkuloviću, globalnoj zvijezdi i što ti ga ja znam. Da ne bi! Kurentna roba. Ljepota pisanja. Ljepota putovanja. Ljepota kuhanja. Sve neka ljepota.
Anthony Bourdain/ Izvor Facebook
Pohrliše gastroovi i gastrooni, sve neke zvijezde koje ne znaju jaje ne ispeći nego skuhati, sve neki influenceri i tko sve ne, samo da ga obaspe makar nešto Bourdainove zvjezdane prašine. Makar i u smrti. Nije odšutio ni razočarani sitniš kojem nije ispunio obećanje kad se s njima smucao Hrvatskom da će im uzvratiti gostoprimstvo u američkim kojim li gastrohramovima, gdje li. Zaboraviše kako su već onda, samozatajni kakvi jesu, prodali ekskluzivne priče u povjerenju pod čijim je ono stolom zaspao pijan. Ma ne znamo mi poštovati! Posebice ako je netko viši i veći od naše sitnoće. Eto, jedva da je prošao koji tjedan, a – istina na bitno smanjenom prostoru i učestalo, nagađamo kolika mu je ostavština i tko će od njegvih koliko od toga naslijediti. Ma da bi itko barem otvorio neku od knjiga, odvrtio neki od filmova. Ako ne već njemu u čast, za sebe i za nas. Podsjetilo me to na velebnu raspravu o ružnim, smežuranim koljenima Kate Moss na Fejsu kolegice Nade Mirković. Samo da ne gledamo svoja. U zrcalu makar.
Čovjeka, Bourdaina naime, poznavala sam najprije iz njegovih iz knjiga, pa iz njegovih filmova. I drago mi je. A za drugo me baš briga. Nije mi kod njega sve bilo po mojem, ali ponukao me je, kakav je da je, svojim iskustvom da mislim, da razmišljam. Drago mi je što je među mnogim ljudima bio i takav čovjek i žao mi je što je, ma zbog koga ili čega, otišao žalostan.
Stiže mi neki dan elektroničko pitanje IreneLukšić, uz drugo, o nekom J. M. Gisgeru. Nije mi ni na kraj pameti tko bi to mogao biti i kakve ja imam veze s njime, a bome, vidim, ni gospon Google ga baš ne poznaje. Pokazat će se da se ipak radi o Gisgesu s kojim sam radila intervju koji je, javlja mi Irena, objavljen 21. siječnja 1984. u Vjesniku, u subotnjem prilogu Sedamdana. Kako mi je taj dio arhive dobro složen, našli smo ga – hvala M.! – kao od šale u ostavi, u podrumu zgrade. Pa što ti to treba, pa…
Ukratko vrijedna i talentirana književnica, prevoditeljica, urednica (uz drugo nagrađivana i za biblioteku Natraguklasika) i što sve ne – a i mračna, ubitačnakarlovačkaruskavila (dugoreška, dugoreška!!! op. BB), kako je baš prošlu subotu iskomplimentira drugim povodom, pišući o PussyRiot i DmitrijuPrigovu, kolega MiljenkoJergović u subotnjem prilogu MagazinJutarnjeglista 21. srpnja 2018. – otkrila mi je, što neki već znaju ali ne i ja, koja joj se držim (dugo)trajnom prijateljicom, pa se jako veselim poslastici, da priprema za Hrvatskofilološkodruštvo i Disput, već za Interliber, Dnevnike, ovaj put najprije iz osamdesetih, ZdravkaMalića. Moj profesor s polonistike u svoje bilježnice, ukupno navodno na oko 1000 rukom pisanih stranica, pribilježio je i kako je čitao moj intervju s tadašnjim zamjenikom predsjednika tadašnjega Udruženjapoljskihknjiževnika (Zwiazek Literatow Polskich) JanomMariomGisgesom. Već od same pomisli bih najradije zaplakala. Neugodno mi pitati što piše, nema veze, čitat ću, pa čekam još nestrpljivije.
Naslov novinskog teksta otprije 34 godine Muzeipolitika zapravo oslikava stanje u Poljskoj poslije ratnoga stanja, stanawojennog, kada se vagao i odvagivao više svaki politički stav negoli talent, kada su se doslovce, kako sam imala prilike doživjeti i među svojim prijateljima Poljacima, nepovratno rascijepile i mnoge obitelji, a kamoli ne društva, pa i umjetnička, književnička. Čitam prastari tekst i mislim kako se lako i bez ratnoga stanja mogu vući usporedbe u nas danas. Imam jedan podnaslov: Jelivrijedno?
Prof. dr. Zdravko Malić / Izvor Facebook
Srećom IrenaLukšić kao urednica na Fejsu 20. srpnja 2018. citira Malićeve bilježnice i čekanje Dnevnika i traženje odgovora itekako ima smisla:
Kako pamtimo književno djelo?
Vjerojatno svaki čitalac pamti drukčije, ali i ta se raznolikost može klasificirati, što je već ne jednom i učinjeno, osobito od strane kritičara fenomenološkog usmjerenja. Meni se osobito vrijednim čini ono pamćenje koje fiksira neku naizgled sitnu i nevažnu pojedinost teksta, pojedinost koju ipak uspijeva sustavno osmisliti, koju umije učiniti na neki posredan način reprezentativnom za djelo kao cjelinu.
Kolega ZlatkoŠimić odličnom rubrikom Tjedanu10pitanjaBorisuLjubičiću u Magazinu Jutarnjega lista, 14. srpnja 2018. podsjetio me i na moje kockice, kojima i današnji nogometni slap, poput onoga Dobriše Cesarića, imojakapljapomažegatkati.
U intervjuu naš sjajni dizajner Ljubičić podsjeća uporno kako su hrvatske kockice, prema američkim zvijezdama, startale njegovim crveno-bijelo-plavim kvadratima 1990. One koje je kreirao za crikvenički ProductofCroatia1994. udružene su na plakatu i drugim promomaterijalima s mojim tekstom, zapravo dijelom novinarskoga teksta kojim sam samu sebe ispratila 1992. iz Vjesnika i poželjela si dobrodošlicu u Večernji list. Ponoseći se plakatom i tekstom, objavljujem ga kao još aktualnoga:
Product of Croatia koristimo kao emotivni naboj, ali nipošto kao nadomjestak za inferiornost u kvaliteti, količini, ideji, odabiru. Hrvatska se najbolje brani i najbolje osvaja standardima, koji se ne razlikuju od europskih/svjetskih. Na svakom području. Na svakom području možemo bolje i možemo svoje.
