Autor: bozica

Da se Mariji Krušelj, svojoj dugogodišnjoj suradnici, nisam dala nagovoriti, da početkom gorućeg kolovoza, za onih zvizdana – zagorske su temperature nekoliko stupnjeva niže nego u pedesetak kilometara udaljenome Zagrebu – idem u obilazak zagorskih tradicijskih vrtova po jedanaest donjostubičkih sela, odakle bih znala kakva još skrivena blaga s još živim elementima tradicijske hortikulture tu postoje?

Udruga Stubička baština u Godini europske baštine

Valjalo bi organizirati Dane otvorenih dvorišta, okućnica, trnaca… Nažalost, isto tako i koliko se toga dodošlo od posljednjega takvog ocjenjivanja prije punih pet godina. Nije povratku pridonijelo obilježavanje Godine europske prirodne i kulturne baštine nego ambicija Udruge Stubička baština da svoju bolju prošlost održavaju – živom.

Ni vrijeme koje prednost daje globalističkom i konzumerističkom, a ni godina gospodnja koja je na Gupčevim bregima krenula s mrazom, nastavljena ledom, pa sušom od koje je sve zgorelo nisu skloni povrtnjacima, cvjetnjacima i trnacima iz kajkavskih popevki, živicama i cvjetnim daskama. To su vredniji primjeri koji su dosegli visoku razinu i u užem su izboru za priznanja. A i lijepo je vidjeti kako su voćkice krcate rodom da se hoće raskoliti.

Uljepšajmo svoje mjesto od 1978.

Moram podsjetiti, jer tko se toga i sjeća, da je Donja Stubica prva još u Jugoslaviji 1978. godine krenula u tadašnjoj, mnogo široj od današnje općine, s akcijomUljepšajmo svoje mjesto. Osim što su uljepšavali svakidašnjicu i utjecali da mnoga mjesta pođu njihovim stopama, utjecali da se pokrenu Hrvatski obiteljski tradicijski vrt, Hrvatski vrt perunika, školski vrtovi, Plavi cvijet i Zeleni cvijet Hrvatske turističke zajednicei slično.

Znam to iz prve ruke, jer je Vrt, dugovječni, nakon tri-četiri deseljeća usahnuo tjedni poseban prilog Večernjeg lista, koji sam uređivala, godinama bio medijski pokrovitelj takvih nastojanja potičući i kreirajući zelene trendove, od tumačenja što je to primjerice hortikultura, zagledajući u stvarno zaboravljenu povijest i tradiciju kulturnog ophođenja s prirodom oko sebe te bivajući rasadnikom za nastajanje mnogih zelenih medija – tiskanih i elektroničkih.

Više od novca za lijep okoliš, bio to balkon ili dvorište, cvjetnjak, povrtnjak, važnija je ljubav, koja počinje od dječjih pjesmica lijep mi je vrtić ograđen, ograđen/ sav  mi je cvijećem zasađen ili kućica u cvijeću, trava oko nje,/ a na puteljak pada hlad sa grana dunje dvj’e do još i danas zamiriše trešnja. I veliki trud.

Hižakovec: Horjanovi, Gubec i Arhiv Gupčeve lipe

Obitelj Horjan, etnologinja i muzealka Goranka i umjetnik Tomislav, na primjer, kao da su izašli iz pjesme Vuplavem trnaci mi hiža stoji. U Hižakovcu već 12 godina čudesno uređuju dvije spojene okućnice svojih predaka sa tri hiže s komforom sa tri zvjezdice. Iznajmljuju ih turistima, uglavnom strancima, željnima starinskoga sentimenta s pesekom neobičnoga imena Di si? i raslinjem koje se mijenja s godišnjim dobima. Ovdje pleteni plot od pruća, ondje brajda sa starinskim sortama vinove loze, recimo harum, ondje vrtić kojem ljeto baš nije po volji. Sukulentima zasađenima posvuda po starim ćupovima, loncima svejedno je. Njih tu sade za peneze i bogatstvo, poučavaju me, a ja se sjećam samo čuvarkuće na krovu za liječenje upale uha.

Posjeći je najlakše, govori gospodin Tomislav vodeći nas između sljeza i sljezolike, pajasmina i drijenka i jedne od Gupčevih lipa, kakve, nažalost zarasle u travu, rastu u ambiciozno zamišljenome Arhivu Gupčeve lipe. Hižakovec je inače rodno selo vođe seljačke bune, pa je tu i Gupčeva hiža, a uz nju i hižno stablo, nekad najčešće jabuka ili lipa, te klupe preklopače, jama za pranje rublja, starinske sorte cvijeća.

Najljepši hrvatski tradicijski vrt Stjepana Grdena

Tek nešto dalje ne nedostaje ni nasada brzorastuće – peruanske banane. Tko da to i kako da to objasni i samome sebi? Razbacanim zaselcima prolazimo krivudajući kilometre i kilometre uzanom asfaltnom seoskom cesticom penjući i spuštajući se. Ne nedostaje po hrptovima bregova ni vidikovaca, a ni statusnih simbola u gradnji, milijuna ulupanih u beton, višekatno brdo na brdu. Stručnjak za tlo i eroziju tla akademik Ferdo Bašić imao bi tu bogovsku temu, jer tu je srušen dio stoljetne šumu, a ni kuna nije uložena u zelenilo. Možda izraste samo, za kojih idućih stotinu godina, a možda se pretvori u klizište.

Rekli bi Zagorci kako tu i danas, kad je puno dojdeka koji uglavnom ne govore kajkavski, kao i nekad navek neko zvoni v stran. No, postoje sjajni primjeri. Unatoč tome ili baš zato što je cestu, kojom je otprilike kilometar do prvoga asfalta, tek nedavno pokrio kamenom, u svome zaselku Lepa Ves s više još obiteljskih zadružnih kućeraka Stjepan Grden uredio još u Godini uresnice najljepši hrvatski tradicijski vrt. A bio je još, što bi rekli, samac, stari dečko, ali očigledno zelenih ruku. Sada se i oženio, obnavlja kuću… Susjeda mu, tv-vrtlarica svoj je vrt ogradila ogradom visokom da se preko nje i ne vidi.

Ambrozija kao nepoznata ukrasna biljka iz zagorskoga cvjetnjaka

Prisjećam se svojih dugogodišnjih vrtnih suradnica, nažalost pokojne čudesno talentirane agronomkinje i crtačice Vande Starešinić koja je uz pomoć Agronomskoga fakulteta još 1993. u vrtu bake Lončarić, još žive, ali u umirovljeničkom domu, determinirala tada nepoznatu a tako lijepu, tek uvezenu biljku ambroziju. O njoj je dotad pisao u VečernjakovuVrtu samo akademik Milan Maceljski, a danas nema gdje je nema, ponegdje je fotkamo i kao nepokošenu raskošnu dvometrašicu.

Prisjećam se i kasnijih aktivistica izraslih iz zagorskih ocjenjivanja u skupljače tradicijskog sjemenja (Božica Papeš-Mokos), školske vrtove (Lidija Komes, moja Moslavčanka iz emisije Slučaj kako Zemlja diše) i pionira hortikulture (Nataša Tiška Vrsalović). Prisjećam se godina posvećenih rudbekiji, ciniji, šlajeru, georgini…  

Flakserice uništile starinske cvjetnice koje se same siju

Kao što je tradicionalna kolinja uništio Black &Decker, tradicionalno zelenilo, uvjeravaju me, uništile su flakserice koseći nemilosrdno ponajprije jednogodišnje starinske cvjetnice koje se same siju. Mnogi recimo uresnicu odnosno kozmozčak i nisu razlikovali od drača, korova, pa su ih i (po)čupali iz korijena. Koliko su im mile lepe kate, lepi dečki, gladiole, zvjezdan, pakujac, dragoljub, neven, kadifice, magdalenke…?

Danas bi se možda u svim selima zajedno pronašla jedva koja krava i jedva koji pajcek (pa da hoće, gdje bi vrtlari kupili stajnjak?), Đurđica Frančin iz Gornje Podgore voli to, pa ima i jedno i drugo, a i krasan povrtnjak – baš sprema sjeme paradajza jabučara i telećeg srca, kako zove volovsko srce – i trnac s kruškom tepkom, šljivama bistricama, ramnikom (okusa kao da je začinjena, ali se ne kala kao bistrica), ringolkama, zatim jabukama zlaticama…

Živice konfekcijske od tuje, višebojne od sljezolike, od pletera

Psi uglavnom ne čuvaju kuću nego ih vlasnici šetaju kao u gradu. Zapazih možda tek pokojega da šeta sam, a sigurno sam da se nisu oteli s lanca. Zaštitari životinja i prirodne bili bi zadovoljni. I krajolik je uglavnom pripitomljen, osim što ponegdje naletiš gdjegdje na livade prestarjele i za otavu i za otavić te na živice iždžikale, neklještrene ne ove nego i nekoliko prethodnih godina. Prevladavaju konfekcijske od tuje – podsjeti me to kako je Vrtova suradnica iz Dionanee Nataša Tiška Vrsalović u biografiju upisala kako nije posadila ni jednu tuju! – ali ima baš lijepih miješanih ili samo od bušpana, graba ili pak od više boja sljezolike koja još raste iako se baka koja je za nju nagrađena odavno zdošla.

I Zagorcima je vrlo važno što su na nekoj od radionica mnogi ponovno naučili djedovsko umijeće pletenja istina kratkovječnih živica, jer vrba je tu dio krajolika. Dragica Štefek u Matencima Gornjim isplela je svoju od sviba i već nakon dvije-tri godine propada. Govori kako su kesten i lijeska trajniji. Betona ima posvuda da bi, govore, spriječio klizište, ali barem sve bolje prikrivaju ga raznobojnim živim pokrivačima. Šteta što je nebriga ugušila i drugi donjostubički, najslavniji u zemlji vrt perunika, pogotovo jer je plava Perunika croatica proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom, ali eto, dok se vrzmamo uz neki kanal, gospođa Krušelj prisjeća se kako su tu prije 30 godina rasle divlje žute perunike i onda su samo zginule.

Biovrt od bijele uši branjen – Coca colom!

Kako umre koji starac, kuća zaraste, nakrivi se, pa umre i ona. Zdohađaju se i kuće i ljudi, tumače mi. Rjeđi su primjeri baš raskošnoga, kultiviranoga zelenila. Recimo povratka u mirovinu u rodni zagorski kraj Biserke Herbst u Gornje Matence, čak iz Austrije. Ili iz Zagreba. Liječnica Anita Knezić-Rado ostavila je stan u Zagrebu i u Pustodolu, ni bolest je nije spriječila u tome, na djedovini uređuje primjernu okućnicu po svome. A Gordana Goga Eller sa suprugom Ivanom, ona iz strojarske a on iz elektrostruke, tek planira kako će za mirovinu, kad stalno budu mogli biti tu, kupnju kokoši za jaja, koza za sir i mlijeko… Na šogorovoj djedovini ta je Zagrepčanka, rođena Trnjanka, prije šest godina počela krčiti agaciju, orahe, voćke, jalšu, vrbu, ostavila je, a lipa se sama posušila, od dva su potoka jedan zatvoriti, i sad uređuju – biovrt. Bogata iskustva od sadnje na slami do zaštite bilja odnosno kako bijelu kupusnu uš prska Coca Colom ili kako vrt liječi mješavinom vapna i češnjaka, prenosi radoznalim istomišljenicima na društvenim mrežama.

Dolaze u stubički kraj i nove – ili  se stare vraćaju kao nove! – mode, nerijetko s interneta. Ili mejaši, susjedi, razmjenjuju iskustva, pri tome rijetko jedan drugoga hvaleći. Svijet je postao sve jedan vrčak, ali ne može bez lokalnoga, poput još lijepoga donjostubičkoga perivoja. Uvozeći novo od sorta i pasmina, uvoze se i štetnici, bolesti, lijekovi i zaštitna sredstva. Sve logično, osim što je tužno vidjeti divlje kestene koje je kestenov moljac ujesenio već usred ljeta, možda i zauvijek.

Vodenike na prozorskoj dasci bake Ane i unuke Suzane

Rijetko se naiđe na skladno rascvjetan dom poput Martinićevih u Vučaku, gdje pelargonije i surfinije Marice, Marine i Martine vise s prozora i balkona. Ili pak, više se i ne mogu sjetiti u kojem zaselku, na duet: 88-godišnja baka Ana Dupelj na prozorskoj dasci pred starom hižom i 33-godišnja unuka Suzana na prozoru nove kuće imaju jednako raskošne vodenike.

Opreka starome moderni su opegeovci koji su na ulazu u svoje okućnice i vrtove izvjesili ploče da uzgajaju sadnice ili plodove, recimo patišone i krastavce za Podravku, za druge pak jabuke… Zaboravilo se kako su Stubičani još 1935. osnovali prvu otkupnu stanicu za voće, na kojoj je narasla poslije i Dona. Tek žal, čak ne i gorčina, ostaje što u brajdama francuz i noju snahe s juga ili novi imućni vikendaši zamjenjuju kivijem kao da im je rodni, a ne s Novoga Zelanda. Cinici bi rekli: barem se zeleni!

20180803 – 20180814 – 20181003

Post scriptum

Novinarska nagrada Marko Polo – slavni putopisac i Božici Brkan