Najnoviji 3-4 dvobroj broj Kaja, časopisa za književnost, umjetnost i kulturu, uz druge teme, umalo polovicu sadržaja posvećuje Joži Skoku. Od 3. do 26. stranice dojmljivi je In memoriam preminulome kajkavologu i antologičaru. http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/
O njemu s različitih aspekata i o različitim temama pišu urednica časopisa i dugogodišnja suradnica Božica Pažur, zatim šulkolega i suradnik Ivan Golub, Ivo kalinski, Lada Žigo Španić, Denis Peričić, Davor Šalat, Ivan Zvonar. Marija Roščić Paro daje pregled-bibliografiju u Kaju, a Božica Jelušić, Ernest Fišer i Tomislav Marijan Bilosnić posvetili su mu pjesme. Ponosna sam što je u tom kontekstu od 35. do 37. stranice prenesen moj blog Skok, Joža – umjesto kave 24. svibnja 2017., http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/ s obilježavanja njegove obljetnice, a za koji znam da ga se dojmio.
Ovogodišnji varaždinski Recital suvremenoga hrvatskog pjesništva Senje i meteori bio je jubilarni, 25. Prvi je kao Varaždin u srcu nosim 22. studenoga 1993. organizirao Tugomir Orak. Zanimljivo je da je, jer je Matica hrvatska još djelovala u sjeni osnovano i Varaždinsko književno društvo čijih pedesetak članova organizira niz priredbi, a uz Senje i Meteore i natječaj za najbolju knjigu objavljenu prethodne godine na kajkavskom jeziku Katarina Patačić.
Za 25. Recital suvremenoga hrvatskog pjesništva Senje i meteorisvoju je poeziju poslalo 92 autora iz zemlje i iz inozemstva: na kajkavskome 59 autora 94 rada, a na hrvatskome standardnom jeziku 79 autora 151 rad. Uz drugo, objavljen je i zbornik Senje i meteori 2017., u kojem je na str. 53. objavljena pjesma tenki ledBožice Brkan.
Mogla sam napisati i Badnjak, Božić, Štefanje, jer me baš tih dana prigodno počela mučiti mala sitna pomisao. Odvelo me na nju otkriće jednoga fejsbukovca kako je Božić deminutiv. A deminutiva i deminutivčića od Bog – Božić do jasle – jaslice prepuno oko nas. A jaslica svakojakih. Više nisu in naše nekadašnje socijalističke skromne reljefne čestitke-jaslice na rasklapanje, čak nisu dovoljne ni improvizirane s mahovinom i baterijom te pastirima i ovčicama za pod bor pun vate, nego žive, kakve je navodno prvi osmislislio Franjo Asiški prije davnih stoljeća. A meni se samo svako malo vraća misao: uz tolike kojekakve raskošne jaslice koliko ljudi još uopće zna što su to obične – jasle? Čak i da ne otvaram temu o vjeri i smislu vjerovanja i života, kamo bi na te štalske i stajske jasle stavili sva naša blješteća i šljašteća svjetla i šljokice?
Večeras Vam predstavljamo novinarku, pjesnikinju, književnicu, romanopisca, autoricu brojnih djela, koja inspiraciju za svoja književna ostvarenja crpi i iz drugih disciplina kao što su arheologija, etnologija, povijest, povijest umjetnosti…a što je osobito značajno, osobu zaljubljenu u svoj poziv, zavičaj i baštinu, gospođu Božicu Brkan!
Večeras Vam predstavljamo dva njena nova uratka – knjige: Umrežena i Život večni. Knjiga Životvečni sastoji se od niza kratkih priča, čiju radnju autorica smješta u svoj rodni kriško-okešinečki kraj, tijekom 19. i 20. stoljeća.
Njeni izvorni kazivači su prije svega najbliža rodbina, bivši susjedi i prijatelji koji imaju što reći na način koji je njoj vrlo blizak i drag. Priče su to o isključenosti, osamljenosti i izgubljenosti, živjeti u zajednici, a biti sam sa svojim mislima, odlukama i sjećanjima, o ljudima i smrti, ali i zaljubljenosti i tragičnim događanjima, o vječnoj dilemi povjerenja, kome i kada se povjeriti, te kakve će biti posljedice.
Čitajući kratke priče Božice Brkan, ma koliko poznavali kraj, ljude, običaje i druga događanja, ne možete, a da ne pogledate na kraju svake priče i rječnik manje poznatih i tuđih riječi koje se danas gotovo ne koriste u svakodnevnom govoru kriškog, pa i šireg moslavačkog zavičaja. Ljepota i jest u tome što čitajući priče, nije samo zanimljiva ona sama već način na koji je ona sročena i tih beskrajno mnogo starih riječi kojima, objavljivanjem njihova značenja, produžuje bar na kratko vijek njihova života i trajanja.
Slavica Moslavac uvodno prije predstavljanja knjiga Božice Brkan o značaju i etno-elementima moslavačke kuhinje / Fotografija Miljenko Brezak
Sadržaji priča nisu jednolična svakodnevna nabrajanja događanja i prepirke u kući i oko nje, priča vezanih za hranu, odjeću, dječji svijet, tkanje, fele na tkanju, sretne ljubavi, kako se to već nekad spominjalo, već su teme priča izmještene najčešće na mjesna stara i nova groblja ili govore o temama preljuba i tajne ljubavi, smrti ili nesretne ljubavi, ili nečega što se činiti ne smije zbog uroka, jer će i njih sustići nešto loše, neka nesreća. Pišući priče s tabu-temama, Božica se usudila taknuti u do sada netaknutu građu krivog ukopa, održavanja tuđeg groba, ljubljena tuđeg muža, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, muškaraca koji su u krivom grobu zakopani, prerane smrti, preljuba sa najbližom rodbinom i potom samoubistva zbog sramote, te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
Opisujući ljude, tj. najčešće žene, koje su obilazile grobišta uviđamo običaje kako i kada se to činilo, način održavanja grobnih mjesta, kakvog sve cvijeća ima, od jednogodišnjih do zimzelenih trajnica, što je sve pisalo na križevima i tko je slova ukrašavao, tko je nosio raspelo s ručnikom i tko ga je dobivao, te kako je morao biti ukrašen ili neukrašen. Naravno, uviđamo i uništavanje baštine tradicijskog ruha, jer je za ukop svatko pripremao ponajbolje i za svoj odlazak uvijek čuvao najljepše spravljano ruho, a koje se ovim činom zauvijek gubi i nestaje iz tradicijskog života Moslavaca. Opisani su i običaji što činiti kad mladi prerano odu s ovoga svijeta i kakav sprovod mora biti.
Od tema koje također nisu bile česte su vlasništvo u ratu, zajednička imovina i bolnička podmićivanja. Pa tako je bilo i sa konjima i ostalim blagom koje je slobodno paslo na zajedničkim pašnjacima, gemajdama ili gmanjima uzimao je tko je imao kuda ih smjestiti ili je bio tzv. njihov vlasnik. Bilo je i kirijašenja drva, priče o odbjeglim konjima, o nemilosrdnom batinjanju konja i njihovoj nemoći, o nepriznatoj ljubavi od strane nerazumnih roditelja, osobito oca i dr.
Opisujući događaje vraćamo se u vremena bar pola stoljeća ili stoljeće unatrag, u vremena kada su ovi događaji bili prisutni u mnogim našim krajevima, pa tako i Moslavini, ali ih akteri nisu željeli priznati jer je bilo sramotno i previše bolno. U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju sa mrtvicima i pogrebnim običajima prigodom odlaska na posljednje počivalište, odnosno, kako dalje s tajnama živjeti. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, dovodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi te proživljavane boli.
Ovim pričama Božica nam prezentira duh ruralnih sredina, njihovo vladanje u izvanrednim prilikama, odnos živih i umrlih, ljubavi i strasti, stvarnog i tajnog, tragičnog i tragikomičnog. Ta događanja ili Božičine priče su tu oko nas, ali nikada ili vrlo rijetko ispričane ili napisane. Ali zato je Božica tu, koja svojim izvanrednim dijalektom kriškog kraja daje nam sliku vremena 19. ali i 20. stoljeća.
Vrijednost djela su odabrane, prešućivane teme, način prezentacije i odabir pisma – rodna kekavština, te konkretna sjećanja.
Nakon poprilično vremena na 320 stranica izašao je novi broj godište 5, br.1-2. 2017. Moslavačkog zrcala, časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske (glavni urednik Dražen Kovačević). Dosad je predstavljen u Kutini početkom studenoga, a 19. prosinca bit će predstavljen i u Palači Matice hrvatske u Zagrebu.
Iz kazala
Uvodna je tema Dragutina Pasarića i Matee JalžečićOd pučkih domova do metropole kulture (o djelovanju Ogranka MH u Kutini). Od povijesnih tema Matea Jalžečić piše o Moslavačkome glasniku iz 1907. godine, Franko Mirošević o djelovanju HRSS (HSS) u Moslavini 1925./1926. godine, Đuro Vidmarović donosi Ratni dnevnik Stjepana Radinovića kao povijesni dokument, a Ivan Gračaković piše o kontinuitetu i opstojnosti lokalnih medija u Kutini.
Početak jedne od šest pripovjedaka
Vrlo je opsežna cjelina posvećena književnosti. Dražen Kovačević bavi se nekim moslavačkim vjerovanjima u djelima Mije Stuparića, različite uratke objavljuju Katarina Brkić, Tereza Salajpal, Davor Grgurić, Milan Ilić, Joško Sindik, Tomislav Marijan Bilosnić i Dražen Žetić.
Ledina – tema kritike Đ. Vidmarovića
Uz drugo, sa zajedničkim naslovom Na grobju objavljeno je i šest kekavskih priča Božice Brkan (stranice 191. – 221.): Karmine, Dve na grobu, List, Perut, Katice, Četrti muž. K tome u cjelini Prikazi, uz druge (Tin Lemac, Davor Šalat) objavljena je i opsežna kritika romana Ledina Božice Brkan iz pera Đure VidmarovićaLedina kao višestruka paradigma str. 293. -306.)
Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci Zara Broz, Jana Krivec, Lana Okanović, Borna Živković, Tamara Martinjak, Josip Čukelj, Mia Kuzmić, Matko Kepe i Daria Štajduhar, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak
O, da, priznajem, u jednom se trenutku jesam zagrcnula, a i umalo smo uživo imali onu jednu moju književnu suzu (što mogu kad sam takav pisac!) iz priče Umrežena, naslovne iz jedne od dviju mojih knjiga koje smo u subotu, 16. prosinca 2017. predstavili u Okešincu.
S predstavljanja slijeva nadesno: Slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Bilo bi ona razumljiva i samo zbog ponovnoga susreta s rodnim selom, zavičajem, izvorištem, a kamoli ne zbog književne večeri kakve se ne bi posramilo ni moje Društvo hrvatskih književnika, gdje smo ih nedavno također predstavili. Tako je, uostalom, rekao predsjednik DHK Đuro Vidmarović, sa Slavicom Moslavac i Katarinom Brkić, osobito nadahnut predstavljač, koji je svoje viđenje započeo negirajući i parafrazirajući onu latinsku o tome kako nitko nije prorok u svojoj domovini. I to upravo zbog, malo je reći, izuzetno zanimljivih i slikovitih mojih prijašnjih promocija knjiga u Okešincu, već 2006. Oblizeka – Moslavine za stolom i 2012. Kajkavska čitanka Božice Brkan te Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU.
Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Sada zapravo i nismo samo predstavljali moje dvije najnovije knjige – druga je knjiga kajkavskih priča Život večni na čijoj su naslovnici dizajnera Jenija Vukelića mnogi prepoznali motiv najljepšega spomenika s kriškoga groblja – nego su organizatori Amatersko kazalište Josip Badalić Križ i Društvo naša djeca Vladimir Nazor Križ večer, zapravo i poslijepodne i večer, nazvali Kekavec sem od rođenja htijući predstaviti rad najmlađih.
Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotografija Miljenko BrezakS vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak
Dječaci i djevojčice odlično su izveli sva tri igrokaza koja sam, upravo na kekavici, prethodnih godina napisala baš za njih za Kajkavijadu: Selfi na kipec,Žabari jel žabe na koleci Sipčina. Uporne dr. Mira Mošnička, Palma Klun Posavec, Ivana Posavec Krivec i stručna voditeljica Marica Kukor zaista se mogu osvrnuti i unatrag više od dvadeset godina i vidjeti rezultate svoga rada (ne samo!) s najmlađima, bilo s humanitarnim oblizekima, bilo s glumcima koji su unatrag samo dva mjeseca imali tri premijere, nastup na nacionalnoj smotri u Poreču, za njih zahtjevnu jokešinsku večer.
Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko BrezakSuradnik sam od…: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Ako smo prije i svjesno i sentimentalno govorili kako se moja zavičajna kekavica svodi na nekoliko, danomice sve malobrojnijih govornika, sada se može reći kako je naš zavičajni govor ponovno živ, čak i na pozornici. Netko reče: Kako su djeca samosvjesna! Imaju i zbog čega biti. Tko se tome ne bi veselio? Uz to, jedan od mojih fb-prijatelja Dean Bek, inače mi nepoznati doseljenik u Okešinec i nikako izvorni govornik, obdario me je i trima pjesmama na tomu mojemu jeziku! A kako li su samo čitali odrasli Marina Bakin, Marica Kukor, Ivica Strugar, Jasenka Gotić i Nada Posavec, da sam pomislila: Pa jesu li to moji tekstovi!?
Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica BrkanOblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko BrezakSmiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak
Kroz našu primijenjenu umjetnost i svakidašnjicu, katkad ne laku, te su se večeri neprestano probijali detalji povijesne memorije, od slavnih mojih zavičajaca JosipaBadalića i Milke Trnine, sipčinskih iskopina rimske vile, moslavačkoga spomen-kamena na Erdödyjeve selidbe cijelih sela pred Turcima u mađarskome Petrovu Selu, etnopovijesti uključujući i oblizeke – zar ste sumnjali: od božićnih kolačića do meni najdražih vankuša – s hrvatskoga i moslavačkoga stola, kao da ga je opet, i tu, rasprostro glasoviti Kezele.
Za uspomenu s književnicom B. Brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko BrezakMoji Moslavčani iz Kutine, Zagreba i Kloštra Ivanića za istom idejom i za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak
Nije nedostajalo ni božićnih ukrasa, jer su na posebnoj radionici djeca igrajući se sama oblikovala sjajne stvari. Podsjetilo me je to ne samo na djetinjstvo, i kroz pročitanu Božičnicu zajnu kako čuvam i kinč i kič svih svojih predaka, ali i kako sam sredinom sedamdesetih u istome domu kulture plesala maturalni ples, a kad sam bila brucošica na istoj smo pozornici mi omladinci i djeca koja nikad prije nisu bili u teatru imali Kazališnu družinu Točka i radili predstave. Otad je prošlo i 40 godina, a otkad sam, 1. siječnja 1968. objavila prvu pjesmu, uskoro će biti i točno pedeset godina!
Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Lijep je osjećaj što moj osebušek odavno nije samo moj i što raste prerastajući mene. Ako je poslije zagrebačke promocije kolega Dražen Vukov-Colić – doduše uz moje retorično pitanje: Jeste li posve sigurni? – ustvrdio kako je to bilo jedno prijateljsko predstavljanje, što bi tek rekao za okešinečko!? Nije ni ono moglo bez mojih, a i bez prijatelja lijepe riječi i lijepih doživljaja iz Zagreba, a pogotovo moslavačkih od Kutine, Popovače, Kloštra Ivanića, Ivanić Grada do Križa, Novoselca, Vezišća…?
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Došli su oni koje to zanima, koji imaju što podijeliti. Stjepan Peršun, godinama organizator Milke Trnine u Vezišću zanimao se: A de su Jokešinčani? Dakako da je i njih bilo, neke nisam sam vidjela od prošle promocije, a neke bome i više od 30 godina. Bili su čak i oni kojih odavno više nema. Najviše ih je bilo pogotovo u mojoj literaturi. No, napokon, imam i odgovor na davnašnje pitanje kolegice Katarine Brkić, koja i sama piše, hoće li to što pišem doći do onih kojima je namijenjeno, hoće li oni to pročitati, jer je, vidim sada, namijenjeno i mogo šire negoli samo onima za kojem sam mislila da pišem.
Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko BrezakDio publike / Fotografija Miljenko BrezakPogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Baš mi je kolega Koprivničanin Darko Pero Pernjak drugo jutro esemesao: Pozdrav Božice, pročitao Život večni, odličan, životni kajkavski, tvoji iz Okešinca ti moraju za to spomenika napraviti. Posebna pohvala za priču Žleb, savršena je. Sukus ciklusa i majstorski napisana. Uživao sam čitajući. Odemesala sam mu odmah: Hvala ti, Baš smo sinoć imali promociju u mojem Okešincu. Jedno 60-70 ljudi iz cijele Moslavine. Klinci su izveli igrokaziće a odrasli pjesme i prozu. Đuro veli da je impresioniran i da se takve promocije ne bi posramio ni DHK…
Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak
Umjesto sentimentalnih skupnih i pojedinačnih zahvala kakve sam redala u večeri u Okešincu kojega je još u recenziji mojih Oblizeka Joža Skok prozvao mitskim, jednako od srca: Pa tko onda ne bi pisao? Misija Moslavina se nastavlja, a i sve moje druge misije.
Autorica knjige Dunja Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Baš sam se obradovala uočivši na popisu knjiga što ih je otkupilo Ministarstvo kulture i naslov Mala noćna čitanjaDunje Detoni Dujmić. Kao da je moja. Ne zbog bliskoga nam zajedničkog izdavača, Alfe, nego zato što ta knjiga nije dosad naišla na odjeke prethodnih financijskih natječaja, unatoč tome što na gotovo 400 stranica ustrajna i danas rijetko ozbiljna i sustavna čitačica analizira hrvatski roman 2011.-1015.
Naslovnica
Tako ju je i podnaslovila, jer, kaže u proslovu, nastala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. Njezina se zbirka književnokritičkih prikaza i esejističkih interpretacija, kako autorica kaže, može promatrati i kao osoban prilog kreativnom čitanju suvremenih hrvatskih romana.
Početak teksta o romanu Rez B. Brkan
Objavljeno je sedamdesetak prikaza romana 58 autora pragmatično podijeljeno u pet ključnih grupa čiji nazivi otkrivaju i sadržaj: 1. Zagonetači i njihova djeca, 2. Štemeri, desperadosi, trajači, 3. Junaci svojih povijesti, 4. Uvrnuti potrošači zbilje i 5. Odred za ljubav. Nije naodmet: knjiga se otvara tekstom II. Kamera, snimka, rez o romanu Rez (2012.) Božice Brkan, o kojem Dunja Detoni Dujmić u Uvodu u knjigu piše:
Citat iz Uvoda
U romanu Božice Brkan Rez ratno-detekcijsko pismo premetnulo se na jezično zamjensko polje: stara krimishema zasjenjena je jezično diferenciranim diskursima urbanog i ruralnog podrijetla, koji stvaraju dostatnu tekstovnu napetost, pa akcijsko polje potisnuto ratnog krimena – gotovo miruje.
S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak
Na predstavljanju Malih noćnih čitanja – hrvatski roman 2011.-2015. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 15. studenoga 2017. uz autoricu Dunju Detoni Dujmić govorili su i prof. dr. sc. Vinko Brešić, dr. sc. Tin Lemac, Lada Žigo Španić i urednik Božidar Petrač.
Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiku Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak
Danima, čak i na stilističkim predavanjima, meni omiljenu Budi svoj! pripisala sam odjednom Kranjčeviću, a sad se samo nadam da mi Šenoa nije zamjerio. August, koji – hvala Wikipediji što me je podsjetila – nosi i imena Ivan Nepomuk Eduard. Rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838., a umro 13. prosinca 1881.
Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak
Ove su godine između ta dva datuma održani već drugi, vrlo sadržajni Dani Augusta Šenoe u Kući Šenoa u Malinovoj, gdje je živjela obitelj najutjecajnijega i najplodnijega hrvatskoga pisca 19. stoljeća i istinskoga tvorca moderne hrvatske književnosti i gdje nasljednica Jasmina Reis s obitelji ne muzejski nego izuzetno toplo pomno održavaju uspomenu i riječ velikoga pisca vrlo živom.
Odlični mladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak
U srijedu navečer tako su učenici Osnovne škole August Šenoa (nastavnica Ivka Bašić), s kojom stalno surađuju, održali odbirom od Kugine kuće do Kamenih svatova i Prosjaka Luke i izvedbom sjajan i vrlo aktualan recital Šenoine poezije i proze. Bilo je to u okviru HommagaAugustu Šenoi, večeri Matice hrvatske u Kući Šenoa. O književnikovoj povezanosti s Maticom hrvatskom govorio je akademik Josip Bratulić, a Jasmina Reis prigodno je o 175. obljetnici MH njezinu predsjedniku akademiku Stjepanu Damjanoviću uručila štap grofa Janka Draškovića, prvoga predsjednika Matice Ilirske.
Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac… / Fotografija Miljenko Brezak
Začudno je, a i tko bi danas, kako je August prilikom brojnih selidbi prije nego što je, tek poslije Šenoine smrti, sagrađena današnja Matičina palača, štap ilirca izvukao doslovce iz vatre u koju su bacani viškovi. Čuvala ga je zatim Šenoina udovica gospođa Slava, koja ga je nadživjela šezdeset godina, pa njezino troje djece, pa unuci, a od posljednjega iz obiteljskoga stabla Šenoe, Zdenka, svoga očuha, i majke Marije naslijedili su ga Jasmina i njezini sinovi.
Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Kako uopće opisati takvu brigu o jednome štapu, koji kako rekoše, nije za šetnju nego zakrivljen poput pastirskoga i biskupskoga da bi se iz pogibli njime mogle spasiti zabludjele ovce? Štap je to i koji postaje metafora za svu, ponajmanje opću društvenu, brigu o baštini i za svijest kako o stvaranju vlastitoga identiteta tako i baštine. Od izložbe Šenoinih rukopisa do finih paprenjaka, biskupskoga kruha i vanili kiflica ispečenih prema kuharici slavnoga biskupskog sladopeka Alojza Šenoe.
Bravo Šenoa, bravo Šenoe!
Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima – Božica Brkan s dragim kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom / Fotografija Miljenko Brezak
Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak
Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.
O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!
Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u
Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.
Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.
Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak
Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.
Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?
U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak
Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga MihajlaBulgakova u Kijevu, gdje se govorisamo ili ruski ili engleski.
A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.
