Nakon poprilično vremena na 320 stranica izašao je novi broj godište 5, br.1-2. 2017. Moslavačkog zrcala, časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske (glavni urednik Dražen Kovačević). Dosad je predstavljen u Kutini početkom studenoga, a 19. prosinca bit će predstavljen i u Palači Matice hrvatske u Zagrebu.
Iz kazala
Uvodna je tema Dragutina Pasarića i Matee JalžečićOd pučkih domova do metropole kulture (o djelovanju Ogranka MH u Kutini). Od povijesnih tema Matea Jalžečić piše o Moslavačkome glasniku iz 1907. godine, Franko Mirošević o djelovanju HRSS (HSS) u Moslavini 1925./1926. godine, Đuro Vidmarović donosi Ratni dnevnik Stjepana Radinovića kao povijesni dokument, a Ivan Gračaković piše o kontinuitetu i opstojnosti lokalnih medija u Kutini.
Početak jedne od šest pripovjedaka
Vrlo je opsežna cjelina posvećena književnosti. Dražen Kovačević bavi se nekim moslavačkim vjerovanjima u djelima Mije Stuparića, različite uratke objavljuju Katarina Brkić, Tereza Salajpal, Davor Grgurić, Milan Ilić, Joško Sindik, Tomislav Marijan Bilosnić i Dražen Žetić.
Ledina – tema kritike Đ. Vidmarovića
Uz drugo, sa zajedničkim naslovom Na grobju objavljeno je i šest kekavskih priča Božice Brkan (stranice 191. – 221.): Karmine, Dve na grobu, List, Perut, Katice, Četrti muž. K tome u cjelini Prikazi, uz druge (Tin Lemac, Davor Šalat) objavljena je i opsežna kritika romana Ledina Božice Brkan iz pera Đure VidmarovićaLedina kao višestruka paradigma str. 293. -306.)
Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci Zara Broz, Jana Krivec, Lana Okanović, Borna Živković, Tamara Martinjak, Josip Čukelj, Mia Kuzmić, Matko Kepe i Daria Štajduhar, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak
O, da, priznajem, u jednom se trenutku jesam zagrcnula, a i umalo smo uživo imali onu jednu moju književnu suzu (što mogu kad sam takav pisac!) iz priče Umrežena, naslovne iz jedne od dviju mojih knjiga koje smo u subotu, 16. prosinca 2017. predstavili u Okešincu.
S predstavljanja slijeva nadesno: Slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Bilo bi ona razumljiva i samo zbog ponovnoga susreta s rodnim selom, zavičajem, izvorištem, a kamoli ne zbog književne večeri kakve se ne bi posramilo ni moje Društvo hrvatskih književnika, gdje smo ih nedavno također predstavili. Tako je, uostalom, rekao predsjednik DHK Đuro Vidmarović, sa Slavicom Moslavac i Katarinom Brkić, osobito nadahnut predstavljač, koji je svoje viđenje započeo negirajući i parafrazirajući onu latinsku o tome kako nitko nije prorok u svojoj domovini. I to upravo zbog, malo je reći, izuzetno zanimljivih i slikovitih mojih prijašnjih promocija knjiga u Okešincu, već 2006. Oblizeka – Moslavine za stolom i 2012. Kajkavska čitanka Božice Brkan te Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU.
Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Sada zapravo i nismo samo predstavljali moje dvije najnovije knjige – druga je knjiga kajkavskih priča Život večni na čijoj su naslovnici dizajnera Jenija Vukelića mnogi prepoznali motiv najljepšega spomenika s kriškoga groblja – nego su organizatori Amatersko kazalište Josip Badalić Križ i Društvo naša djeca Vladimir Nazor Križ večer, zapravo i poslijepodne i večer, nazvali Kekavec sem od rođenja htijući predstaviti rad najmlađih.
Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotografija Miljenko BrezakS vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak
Dječaci i djevojčice odlično su izveli sva tri igrokaza koja sam, upravo na kekavici, prethodnih godina napisala baš za njih za Kajkavijadu: Selfi na kipec,Žabari jel žabe na koleci Sipčina. Uporne dr. Mira Mošnička, Palma Klun Posavec, Ivana Posavec Krivec i stručna voditeljica Marica Kukor zaista se mogu osvrnuti i unatrag više od dvadeset godina i vidjeti rezultate svoga rada (ne samo!) s najmlađima, bilo s humanitarnim oblizekima, bilo s glumcima koji su unatrag samo dva mjeseca imali tri premijere, nastup na nacionalnoj smotri u Poreču, za njih zahtjevnu jokešinsku večer.
Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko BrezakSuradnik sam od…: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Ako smo prije i svjesno i sentimentalno govorili kako se moja zavičajna kekavica svodi na nekoliko, danomice sve malobrojnijih govornika, sada se može reći kako je naš zavičajni govor ponovno živ, čak i na pozornici. Netko reče: Kako su djeca samosvjesna! Imaju i zbog čega biti. Tko se tome ne bi veselio? Uz to, jedan od mojih fb-prijatelja Dean Bek, inače mi nepoznati doseljenik u Okešinec i nikako izvorni govornik, obdario me je i trima pjesmama na tomu mojemu jeziku! A kako li su samo čitali odrasli Marina Bakin, Marica Kukor, Ivica Strugar, Jasenka Gotić i Nada Posavec, da sam pomislila: Pa jesu li to moji tekstovi!?
Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica BrkanOblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko BrezakSmiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak
Kroz našu primijenjenu umjetnost i svakidašnjicu, katkad ne laku, te su se večeri neprestano probijali detalji povijesne memorije, od slavnih mojih zavičajaca JosipaBadalića i Milke Trnine, sipčinskih iskopina rimske vile, moslavačkoga spomen-kamena na Erdödyjeve selidbe cijelih sela pred Turcima u mađarskome Petrovu Selu, etnopovijesti uključujući i oblizeke – zar ste sumnjali: od božićnih kolačića do meni najdražih vankuša – s hrvatskoga i moslavačkoga stola, kao da ga je opet, i tu, rasprostro glasoviti Kezele.
Za uspomenu s književnicom B. Brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko BrezakMoji Moslavčani iz Kutine, Zagreba i Kloštra Ivanića za istom idejom i za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak
Nije nedostajalo ni božićnih ukrasa, jer su na posebnoj radionici djeca igrajući se sama oblikovala sjajne stvari. Podsjetilo me je to ne samo na djetinjstvo, i kroz pročitanu Božičnicu zajnu kako čuvam i kinč i kič svih svojih predaka, ali i kako sam sredinom sedamdesetih u istome domu kulture plesala maturalni ples, a kad sam bila brucošica na istoj smo pozornici mi omladinci i djeca koja nikad prije nisu bili u teatru imali Kazališnu družinu Točka i radili predstave. Otad je prošlo i 40 godina, a otkad sam, 1. siječnja 1968. objavila prvu pjesmu, uskoro će biti i točno pedeset godina!
Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Lijep je osjećaj što moj osebušek odavno nije samo moj i što raste prerastajući mene. Ako je poslije zagrebačke promocije kolega Dražen Vukov-Colić – doduše uz moje retorično pitanje: Jeste li posve sigurni? – ustvrdio kako je to bilo jedno prijateljsko predstavljanje, što bi tek rekao za okešinečko!? Nije ni ono moglo bez mojih, a i bez prijatelja lijepe riječi i lijepih doživljaja iz Zagreba, a pogotovo moslavačkih od Kutine, Popovače, Kloštra Ivanića, Ivanić Grada do Križa, Novoselca, Vezišća…?
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Došli su oni koje to zanima, koji imaju što podijeliti. Stjepan Peršun, godinama organizator Milke Trnine u Vezišću zanimao se: A de su Jokešinčani? Dakako da je i njih bilo, neke nisam sam vidjela od prošle promocije, a neke bome i više od 30 godina. Bili su čak i oni kojih odavno više nema. Najviše ih je bilo pogotovo u mojoj literaturi. No, napokon, imam i odgovor na davnašnje pitanje kolegice Katarine Brkić, koja i sama piše, hoće li to što pišem doći do onih kojima je namijenjeno, hoće li oni to pročitati, jer je, vidim sada, namijenjeno i mogo šire negoli samo onima za kojem sam mislila da pišem.
Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko BrezakDio publike / Fotografija Miljenko BrezakPogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Baš mi je kolega Koprivničanin Darko Pero Pernjak drugo jutro esemesao: Pozdrav Božice, pročitao Život večni, odličan, životni kajkavski, tvoji iz Okešinca ti moraju za to spomenika napraviti. Posebna pohvala za priču Žleb, savršena je. Sukus ciklusa i majstorski napisana. Uživao sam čitajući. Odemesala sam mu odmah: Hvala ti, Baš smo sinoć imali promociju u mojem Okešincu. Jedno 60-70 ljudi iz cijele Moslavine. Klinci su izveli igrokaziće a odrasli pjesme i prozu. Đuro veli da je impresioniran i da se takve promocije ne bi posramio ni DHK…
Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak
Umjesto sentimentalnih skupnih i pojedinačnih zahvala kakve sam redala u večeri u Okešincu kojega je još u recenziji mojih Oblizeka Joža Skok prozvao mitskim, jednako od srca: Pa tko onda ne bi pisao? Misija Moslavina se nastavlja, a i sve moje druge misije.
Autorica knjige Dunja Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Baš sam se obradovala uočivši na popisu knjiga što ih je otkupilo Ministarstvo kulture i naslov Mala noćna čitanjaDunje Detoni Dujmić. Kao da je moja. Ne zbog bliskoga nam zajedničkog izdavača, Alfe, nego zato što ta knjiga nije dosad naišla na odjeke prethodnih financijskih natječaja, unatoč tome što na gotovo 400 stranica ustrajna i danas rijetko ozbiljna i sustavna čitačica analizira hrvatski roman 2011.-1015.
Naslovnica
Tako ju je i podnaslovila, jer, kaže u proslovu, nastala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. Njezina se zbirka književnokritičkih prikaza i esejističkih interpretacija, kako autorica kaže, može promatrati i kao osoban prilog kreativnom čitanju suvremenih hrvatskih romana.
Početak teksta o romanu Rez B. Brkan
Objavljeno je sedamdesetak prikaza romana 58 autora pragmatično podijeljeno u pet ključnih grupa čiji nazivi otkrivaju i sadržaj: 1. Zagonetači i njihova djeca, 2. Štemeri, desperadosi, trajači, 3. Junaci svojih povijesti, 4. Uvrnuti potrošači zbilje i 5. Odred za ljubav. Nije naodmet: knjiga se otvara tekstom II. Kamera, snimka, rez o romanu Rez (2012.) Božice Brkan, o kojem Dunja Detoni Dujmić u Uvodu u knjigu piše:
Citat iz Uvoda
U romanu Božice Brkan Rez ratno-detekcijsko pismo premetnulo se na jezično zamjensko polje: stara krimishema zasjenjena je jezično diferenciranim diskursima urbanog i ruralnog podrijetla, koji stvaraju dostatnu tekstovnu napetost, pa akcijsko polje potisnuto ratnog krimena – gotovo miruje.
S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak
Na predstavljanju Malih noćnih čitanja – hrvatski roman 2011.-2015. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 15. studenoga 2017. uz autoricu Dunju Detoni Dujmić govorili su i prof. dr. sc. Vinko Brešić, dr. sc. Tin Lemac, Lada Žigo Španić i urednik Božidar Petrač.
Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiku Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak
Danima, čak i na stilističkim predavanjima, meni omiljenu Budi svoj! pripisala sam odjednom Kranjčeviću, a sad se samo nadam da mi Šenoa nije zamjerio. August, koji – hvala Wikipediji što me je podsjetila – nosi i imena Ivan Nepomuk Eduard. Rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838., a umro 13. prosinca 1881.
Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak
Ove su godine između ta dva datuma održani već drugi, vrlo sadržajni Dani Augusta Šenoe u Kući Šenoa u Malinovoj, gdje je živjela obitelj najutjecajnijega i najplodnijega hrvatskoga pisca 19. stoljeća i istinskoga tvorca moderne hrvatske književnosti i gdje nasljednica Jasmina Reis s obitelji ne muzejski nego izuzetno toplo pomno održavaju uspomenu i riječ velikoga pisca vrlo živom.
Odlični mladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak
U srijedu navečer tako su učenici Osnovne škole August Šenoa (nastavnica Ivka Bašić), s kojom stalno surađuju, održali odbirom od Kugine kuće do Kamenih svatova i Prosjaka Luke i izvedbom sjajan i vrlo aktualan recital Šenoine poezije i proze. Bilo je to u okviru HommagaAugustu Šenoi, večeri Matice hrvatske u Kući Šenoa. O književnikovoj povezanosti s Maticom hrvatskom govorio je akademik Josip Bratulić, a Jasmina Reis prigodno je o 175. obljetnici MH njezinu predsjedniku akademiku Stjepanu Damjanoviću uručila štap grofa Janka Draškovića, prvoga predsjednika Matice Ilirske.
Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac… / Fotografija Miljenko Brezak
Začudno je, a i tko bi danas, kako je August prilikom brojnih selidbi prije nego što je, tek poslije Šenoine smrti, sagrađena današnja Matičina palača, štap ilirca izvukao doslovce iz vatre u koju su bacani viškovi. Čuvala ga je zatim Šenoina udovica gospođa Slava, koja ga je nadživjela šezdeset godina, pa njezino troje djece, pa unuci, a od posljednjega iz obiteljskoga stabla Šenoe, Zdenka, svoga očuha, i majke Marije naslijedili su ga Jasmina i njezini sinovi.
Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Kako uopće opisati takvu brigu o jednome štapu, koji kako rekoše, nije za šetnju nego zakrivljen poput pastirskoga i biskupskoga da bi se iz pogibli njime mogle spasiti zabludjele ovce? Štap je to i koji postaje metafora za svu, ponajmanje opću društvenu, brigu o baštini i za svijest kako o stvaranju vlastitoga identiteta tako i baštine. Od izložbe Šenoinih rukopisa do finih paprenjaka, biskupskoga kruha i vanili kiflica ispečenih prema kuharici slavnoga biskupskog sladopeka Alojza Šenoe.
Bravo Šenoa, bravo Šenoe!
Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima – Božica Brkan s dragim kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom / Fotografija Miljenko Brezak
Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak
Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.
O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!
Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u
Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.
Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.
Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak
Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.
Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?
U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak
Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga MihajlaBulgakova u Kijevu, gdje se govorisamo ili ruski ili engleski.
A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.
Osmaši iz Osnovne škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak
Drugoga od tri Dana Slavka Kolara, u čast obljetnice književnikova rođenja, na poziv čazmanske knjižnice koja nosi njegovo ime i na čijem sam prvome natječaju za kratku priču – satiru pobijedila sa Svojih tijela gospodari, imala sam, bez pretjerivanja, zadovoljstvo i čast poigrati se u radionici o lijepom pisanju, lijepom čitanju i lijepom gledanju koju sam nazvala – Oblutak.
Oblutak među oblucima / Fotografija Miljenko Brezak
Najprije smo priliku za to dobili učenici dva osam razreda (profesorica NikolinaMikušić), a potom treći razred Srednje odnosno tehničari cestovnoga prometa (profesorica knjižničarka Suzana Pušić) i ja.
Trećaši iz Srednje škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak
Zbog tih klinaca i dame kojoj pripisujem ideju i nemali trud u organizaciji te, dakako, mjesto održavanja, Vinki Jelić-Balti, najprije smo na jarunskom Malom jezeru, nekadašnjoj također jami šoderici a danas i zanosnom pačjem i labuđem jezeru, brali šoder, šuder, kamenčiće i kamićke kojekakvih oblika i boja, a sve kako bih mlađariju zbližila s pjesmom. ne samo svojom. Bukvalno, metaforički, simbolički.
Obluci /Fotografija Miljenko Brezak
Oblutak
Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,
bijela,
obla,
glatka,
hladna,
šutljiva?
(Iz neobjavljene zbirke Kušalice, 1984., objavljeno u zbirci Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.)
S radionice: pogled na svijet kroz oblutak / Fotografija Miljenko Brezak
Podsjetila me baš ona koliko su se kolege pjesnici i prevoditelji na jednoj od već tradicionalnih studenačkih prevoditeljskih radionici na Koljnofskim književnim susretima prije neku godinu izmučili ne mogavši nikako prevesti tu moju minijaturu, jer, rekoše, nemaju more pa i nemaju oblutaka.
Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, 2015., oblutak opisuje i kao morski, ali i kao rječni obao kamen koji je voda valjanjem zaoblila. Naziva ga i bobuljak, valutak, valutica, ali i oblučac, etimološki ga bližeći s oblim izgledom. Uspijeva ga prevesti na brojne moderne jezike, ali isto tako i na stare, osobito čakavski, uzmorski.
Berači oblutaka / Fotografija Miljenko Brezak
Kako i ne bi, jer ne samo da – Zagrepčani to znaju – naslage oblutaka preostale iza Panonskoga mora leže vrlo plitko, nego se kopajući temelje kuća odmah prikuplja šljunak za njihovo betoniranje. Kamenčiće nismo osjećali u cipeli, nismo njime praćkom ciljali čiju glavu ili prozor, urešavali ogradu ili vrt, bacali žabice po površini vode ili u vodu stvarajući valove.
Koji je najljepši? / Fotografija Miljenko BrezakPuna šaka / Fotografija Miljenko Brezak
Ako nam nije oblutak bio dovoljno velik da ga oblikujemo u skulpturu, uguramo u ruke Sizifu da ga gura uz planinu, učvrstimo kaldrmu, ugnjavimo koga da ga kao uznik za kaznu uzaludno prenosi s jednoga na drugo mjesto, ili je bio prevelik za oslikavanje ili kreiranje nakita, možda je bio taman da ga odložimo u spomen na čiji grobni humak, kako to čine židovi, ili da ga, poput starih Rimljana, upotrijebimo kao ulaznicu najprije na neku gladijatorsku priredbu, na proglašenje okrivljenika krivim ili oslobođenim a poslije, kako je i biblijski i kršćanski opisano, kao ulaznicu u nebo nedužnima, čistima, neokaljanima. Tek, jednom je oblutak crn, jednom bijel, a svaki i najmanji bačen u ocean može stvoriti strahotni tsunami. Ako jedan prst može podići oblutak, što li može učiniti stih o oblutku?
Koji ćeš oblutak ti odabrati? / Fotografija Miljeno Brezak
Tonči Petrasov Marović (1934-1991) 1961. (kad ja još nisam umjela ni pisati!) napisao je:
Hommage à Bashô
Samo kamenčić u vodu bacih – vas me svijet zapljusnu
Oblutak je, ne samo u pjesmi, ljepota, nadahnuće, savršenstvo, uzor. O tome što sam pjevajući o njemu, a i ispjevavši još neke pjesme i napisavši još neke priče, s čazmanskom mladosti razgovarala sam ne samo što i kome ja to pjevam, nego i što i tko je njima oblutak.
Što je njima ljepota, lijepo pisanje, pogotovo u 21. stoljeću, kada se ne razmišlja ni o rukopisu a kamoli krasopisu i kada, zaista kako je upućivao moj novin(ar)ski mentor Uroš Šoškićkratkoća je vrlina. Vrlina je, prema mišljenju nekih recentnih autora, tek uz fotografiju koja znači tisuću riječi u brzome istehnologiziranom komuniciranju kojemu, dostaje i emoji, a stotinu znakova, karaktera, kao u Twitteru 140 odnosno 140 + 140, i – pretegne. A to je tek jedna od brojnih društvenih mreža, pa dalje od Facebooka do internetskih surfanja kojima svakodnevno i mladi Čazmanci komuniciraju, svejedno s prijateljima iz klupe iza ili preko svijeta, sa simpatijom ili ljubavlju iz susjednoga razreda ili s mamom da idu i iz škole kupe kruh.
Poslije radionice: domaćini iz Knjižnice Slavka Kolara i gošće / Fotografija Miljenko Brezak
Proanalizirali smo oblutak na internetu, baš njime nazvane webove s natječajima za lutkarsku predstavu (Lutka, lutak, oblutak…), biblioteke (ArtTresor Naklada, Oblutci), radionice koje potiču čitanje i pisanje uoči polaska u školu ili razvitak govora. Ili čak laganoljetne savjete da, pošto izgorite na suncu, iz mora izvadite oblutak kojim povremeno hladite zahvaćene dijelove kože.
Plakat za radionicu
Kako u tome tražiti stil i što on uopće može biti danas u arhitekturi, odijevanju, glazbi, lijepoj književnosti i drugome, pokušali smo razglabati, svatko u okviru svog znanja, iskustva i ambicije. Jer, uvjerena sam, stil nikome nije naodmet! Nisu zacijelo prepoznali da je baš o tome riječ kad sam ih gnjavila što bi bilo od moje minijature da upotrijebila neke druge izraze: npr. kamenčinu, kamićak ili čak žućni kamen? Što bi bilo da moj oblutak nije šutljiv nego brbljiv, da nije bijel nego crn ili siv, da je hrapan, hladan, topao, kvrgav…?
Oblutak / Fotografija Miljenko Brezak
Ma kakav bio, pokušala sam i u stilu navesti mlade koji bi mi mogli biti i djeca i unuci, onoj lijepoj i prevažnoj Silvija Strahimira Kranjevića: Budi svoj! S nešto malo stilistike, pogotovo funkcionalnih stilova, sitnim znanjima koja svakome mogu ponegdje pomoći. Makar u razgovoru svakidašnjem, na nekom šalteru, pri pisanju molbe za posao ili poreznoj upravi ili u ma kom od medija, ma i pišući recimo SMS. ne znam jesu li me shvatili ozbiljno dok sam ih zavitlavala novinarskim temeljnim 5W – tko (who?), što (what?), gdje (where?), kada (when?) i zašto (why?), pa prošireno s kako (how?). Bili su prezatvorni i prekratko je trajalo da bismo se poigrali, recimo, novinara, dopisnika: novinskog, radijskog, TV, internetskog…
No, ma kako mladi, mudri su budući tehničari cestovnog prometa i što li sve ne i uvjerena sam da su pojmili kako oblik i sadržaj moraju imati primjeren odnos, ravnotežu kao i sve u životu, dok te rijeka ili more, vrijeme oblikuje u oblutak. Ne samo oblučić nego cijeli kamen mi je pao sa srca kad smo stigli do Kad se malo bolje zagledaš, onda vidiš da je svaki kamen lijep na svoj način. Dala sam i neobaveznu zadaću, nešto s oblutkom, ali kako mi nije dospio baš ni jedan selfić, ili svoj oblutak nisam dobacila do njih ili još razmišljaju što je to babac pričao. Veseli me što su neki zadržali neki od mojih oblutaka. Podsjećam tek, pjesnički na
Ratko Bjelčić
i loša je pjesma
pjesma
ako je zapisana
i bolja je pjesma
od pjesme
koja nije napisana
Dodjeljivanje certifikata za odgajatelje, učitelje i profesore savjetnike i mentore u petak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici bilo je uokvireno neobičnom, prethodne večeri otvorenom izložbom Tri stoljeća Gospodarskoga lista. U čast 175. obljetnice izlaženja toga, ne samo za naše prilike, nesvakidašnjega lista, jednog od najstarijih hrvatskih časopisa i prvog hrvatskog časopisa posvećenog agronomiji.
S izložbe u NSK / Fotografija Miljenko Brezak
Gospodarski list počeo je izlaziti 26. siječnja 1842. godine kao Priopćenje članovom horvatsko-slavonskog društva,a osnovalo ga je Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo na inicijativu namjesnika banske časti tada Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, zagrebačkog biskupa Jurja Haulika de Varallya, utemeljeno godinu prije.
Prvi broj otisnut je na 16 stranica formata 253 mm x 128 mm, a sav sadržaj mu je bio protokol (zapisnik) osnivačke skupštine Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva. Već drugi broj lista izdan u veljači 1842. uz vijesti iz rada društva donosi i nekoliko stručnih članaka te tekst Opomena koji objašnjava uredničku koncepciju lista:
Družtvu našemu, ako hoće da bude kadro raditi za svoju svèrhu, potrebito je temeljito poznanje sadašnjega stanja gospodarstva u domovini, kao također svih znamenitih okolnostih, koje gospodarstvo promiču ili preče.
Internetska stranica Gospodarskoga lista
U srpnju 1842. godine list izlazi pod imenom List mesečni Horvatsko-slavonskoga gospodarskoga družtva, koje će zadržati do 1849. godine. Od 1850. do 1852. godine list u obliku ljetopisa izlazi pod imenom List Družtva gospodarskoga hervatsko-slavonskoga. S prvim brojem 1853. godine list mijenja naziv u Gospodarske novine, a osim naziva mijenja i format i vrijeme izlaženja te postaje tjednikom i izlazi svake subote na četiri stranice u približno današnjem formatu.
U zaglavlju Gospodarskih novina tad se prvi put navodi ime glavnog urednika: U ime glavnog upravljajućeg odbora kao urednik odgovara Dragutin Rakovac. Od 1855. godine list izlazi pod današnjim imenom Gospodarski list, zakratko ga od 1949. do 1951. mijenjaći Novompoljoprivredom.
Jedna od povijesnih naslovnica / Fotografija Miljenko Brezak
U 175 godina Gospodarski list uređivali su ponajbolji ljudi svoga vremena, počevši od Iliraca Dragutina Rakovca, Ljudevita Vukotinovića Farkaša, pa do znamenitih književnika i jezikoslovaca Mirka Bogovića i Bogoslava Šuleka te brojnih prirodoslovaca i agronoma, poput Gustava Vichodila, Ota Frangeša, Alberta Ogrizeka, Alojza Tavčara. Velik je pečat ostavio Branko Horvat, koji je prije 30-ak godina postavio i sadašnju koncepciju lista omiljenoga Gospodarca, koji je nedvojbena povijesna nezaobilazna činjenica ne samo za gospodarstvo, agronomiju i novinarstvo nego za hrvatsku kulturu i baštinu uopće.
S ponosom današnja redakcija Gospodarskoga lista predvođena glavnim urednikom Goranom Beinrauchom prigodno podsjeća:
Stara izreka kaže da dani idu sporo, a godine prolete. Svaki organizam, svaka biljka ima svoj životni vijek, neke traju jednu sezonu, druge stoljeća… Možete li zamisliti koliko je biljaka u Hrvatskoj posijano i posađeno, koliko je polja obrađeno i plodova ubrano u 175 godina?
Može se reći da je Gospodarski list, u doba kad je osnovan, bio sjeme gospodarskog napretka u Hrvatskoj, i kroz tri stoljeća svjedočio je raznim mijenama, revolucijama i ratovima. Prolazio je i kroz smjene društvenih sustava, nastajanje i nestajanje država, pa je i njegov život bio buran, krivudav i katkad težak, ali je u njemu dvoje nesumnjivo – da je bez njega nezamisliv razvoj poljoprivrede i gospodarstva u Hrvatskoj.
Internetska stranica Gospodarskoga lista
S veseljem dodajem kako sam, osobito u vrijeme uređivanja slavnoga Večernjakova priloga četvrtkom Vrt, surađivala i s kolegama iz Gospodarskoga lista, upravo u vrijeme Branka Horvata, kada je krenuo i s različitim posebnim izdanjima, a često smo imali i iste suradnike. Dodajem također kako je nekad bio bez konkurencije, a ponekad uokviren njome toliko, kao danas, da potiče i njega i konkurenciju da poželi doživjeti toliko koliko je preko glave preturio neusporedivi Gospodarac.
Društvo hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjski u studenom je objavilo na 380 stranica Književnu riječ, zbornik književnih radova slavonsko-baranjskih autora i gostiju 2, koju je uredio Mirko Ćurić, a priredio Franjo Nagulov, koji potpisuje i pogovor, zaključujući:
Unatoč nešto naglašenijoj konceptualnosti, naposljetku, i ovaj je put, baš kao i prije dvije godine, primijetiti tematsko-motivsku, sadržajno-semantičku te stilsku heterogenost zborničkih zastupljenika kao i svjesnu uredničku nepretencioznost s ciljem, primarno, stavljanja na znanje kako Slavonija, Baranja i Srijem, unatoč svim nedaćama s kojima smo suočeni, i dalje književno proizvode. I dobro da je tomu tako. Jer, napokon, što nam drugo preostaje?
U pogovoru zbornika objavljenoga u Osijeku Nagulov osobito ističe suradnju s Podravsko-prigorskim ogrankom (Marko Gregur, Darko Pernjak) te prekograničnu odnosno književnike Matu Nedića iz Molisea, Italija, i Tomislava Žigmanova iz Vojvodine odnosno Srbije. Usput doznajemo i niz zanimljivih informacija o povezanosti i suradnji, primjerice, s Borisom Domagojem Biletićem iz Ogranka Istarskoga DHK te, Susretu književnih kritičara u Đakovu (Mario Kolar).
U odnosu na prethodnika, zbornik je blokovski podijeljen u pet cjelina od kojih su prve tri posvećene aktualnoj književnoj produkciji slavonsko-baranjsko-srijemskih autora, odnosno poeziji (Blaženka Brlošić, Paula Ćaćić,Tijhomir Đumđerović, Franjo Džakula, Josipa Gogić, Mateja Jurčević, Vlasta Markasović, Anamarija Mutić, Ivan Slišurić, Marijana Radmilović, Goran Rem, Zvonimir Stjepanović, Marina Tomić, Maja Urban, Božica Zoko, Ivan Zrinušić), prozi (Mirko Ćurić, Martin Gregurovac, Jasna Horvat, Ružica Martinović-Vlahović, Adam Rajzl, Stjepan tomaš) te esejima i sličnim tekstovima (Branka Brlenić Vujić, Stanislav Marijanović, Kruna Fürst Medić, Milorad Nikčević, Livija reškovac, Jurica Vuco). Četvrta su cjelina zbornički gosti: Marko Gregur, Darko Pernjak i Božica Brkan, a peti, završna cjelina, posvećena je Vladimiru Remu (1927.-2011.), jednome od osnivača Ogranka 1981., kada se još zvao sekcijom DHK za Slavoniju i Baranju, ogranak Vinkovci, a koji je danas neupitno najveći od ogranaka DHK-a.
Među 36 autora je i, kako Nagulov navodi, doajenica hrvatske književnosti, pjesništva napose, izvrsna Božica Brkan, ovaj put predstavljena izborom objavljenih i neobjavljenih 16 pjesama pisanih standardom i kajkavskim: Dječak i javor, Aritmetika, Oblutak, rastovina, dva bori, gda si ležem na zemlu, nadelena, doveka, ta moja kej pesma, sve passent, postaja XI: promatračica i konzumentica medija, postaja XV: molitva matere kristušove, haljina za snove, Strah, Nehotice, lakrimonij.
Uz In memoriam i posljednji Intervu Jože SkokaKajkavska književnost zaslužuje institucionalni prostor, zatim teme posvećene 24. Galovićevoj jeseni, razgovore sa Zoranom Ferićem i Robertom Gojevićem (o projektu FACE(S) i (F)ACES), predstavljanje čeških književnika, također i mladih crnogorskih književnika, u cjelini Sjever-sjeverozapad u društvu s pjesnicima Ivanom Golubom, Božicom Jelušić, Tomislavom Ribićem, Kristinom Špiranec, Tanjom Novac u drugome ovogodišnjem, a inače 4. brojuArtikulacija, od str. 121. do str. 124., objavljene su i kajkavske pjesme Božice Brkan iz ciklusabreaking news – ciglasta je nova crna i breaking news.
Artikulacije, s podnaslovomčasopisa za čitanje,objavljuju Umjetnička organizacija Artikulacije, Podravko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i Baltazar d.o.o.. Glavni im je urednik Marko Gregur, a uz njega ga uređuju i Mario Kolar te Darko Pernjak.
