O veličini umjetnika ponajmanje govori mnoštvo ushićenih tekstova kada on ode. Kao što sada svi glorificiraju Voju Radoičića. Govore: radost igre. Govore i ovo i ono, uspoređuju ga s Hundertwasserom i Gaudijem i što ti ja znam.
Moj Vojin bro iz 1994.
Meni je mnogo bliskiji, recimo, kroz običnu ilustraciju slikovnice dok je moj IBB bio još dječarac ili kroz mio, osmišljen nepretenciozan dizajn zalogajnice, restorančića što li je već Ribice i tri točkice… kamo rado skoknemo na jedan crni i jedan bijeli rižoto ili ribice s blitvom ili tak nešto malo. Ili kroz moj Vojin broš koji gledam, a ne nosim ga bojeći se da ga ne izgubim. Valjda zato što sam Voju i upoznala na dizajnu kuhinjskih krpa za Podravku, nekad devedesetih.
Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan
I onda vidim Vojine majušne slikice, brodiće, boje… u izlogu, zaletim se… Kad ono nije Vojo nego imitacija. Nekakva reljefna. Nisam gledala ni je li potpisana ni cijene. Baš sam se naljutila što ne slikaju nešto svoje. Što mi samo kvare Voju?! Nije me utješilo ni što svoju obrtničku radnju nazvaše Manufakturom. Ni što su danas u izlog suvenirnice umjesto Voje stavili nekakve platnene vrećice. Tobože autorske. Radost igre, tobože.
Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan
Upoznala sam ga prije nešto više od dvije godine kada se sam javio bi li mogao surađivati na mojim Oblizekima. Željela sam najprije upoznati Tibora Martana, koji je zbog naše kave (i zubara!) posebno došao u Zagreb. Mladi je etnolog neumorni istraživač baštine svoga kraja, novomarofskoga, odnosno sela Madžareva, a također i pedagog u svojoj osnovnoj školi. Svestrana i vrlo zanimljiva osoba, koja nije jadikujući otišla u svijet trbuhom za kruhom, nego u provinciji, kako se to misli, predano, s jednakim žarom vodi različite udruge, obnavlja etnokuće, s djecom stvara teatar, osmišljava jestive suvenire oživljujući uspomenu na dobročiniteljicu groficu Lujzu, predstavlja dio svega toga na našim Kriškim oblizekima i tako dalje.
Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. (zima!) na fotografiji Miljenka Brezaka
Čitatelji mojih Oblizeka, www.oblizeki.com , upoznali su Tibora Martana unatrag dvije godine i kroz brojne povremene tekstove o sezonskim jelima iz njegova zavičaja i običaje vezane uz njih. Ustrajno bilježi seoski život kroz sezone tijekom godine kako ga ne bi progutali novi globalistički običaji te kako i zašto, na primjer, uza sv. Janu u njegovu Madarevu ili negdje drugdje poslužuju jela od tikve, uza sv. Vida štrudlu od trešanja, a u korizmi – bijelu juhu. Koga zanima, više linkova za web i fejs u dodatku, jer danas želim onima koji to još ne znaju Tibora otkriti kao – pjesnika.
Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture
I meni je bila novost, baš ugodna vijest kad sam nedavno na istoj fotografiji na društvenim mrežama ugledala svoga dragog kolegu pjesnika Ivana Babića i svoga suradnika Tibora Martana. Ivan je, naime, s Miroslavom Mićanovićem i Ozanom Iveković bio u prosudbenom povjerenstvu 36. Susreta najboljih hrvatskih zavičajnih književnika, koje je Tiboru dodijelilo priznanje za pjesmu Pisana plafta. Njemu to, doznah pitajući dalje i ja, nije ni prva nagrada, a ni prva pjesma, a ni prvi literarni nagrađeni rad! Tako mi preostaje da, uz opetovane čestitke, samo s čitateljima s veseljem podijelim nagrađenu pjesmu.
Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Tibor Martan
Pisana plafta
V one noči gda je plaftica Božja cvela i dišala kak trokraljsko svetsvo, zalukaval se bledi mesec z drobnemi zvezdami čež mučki obloček v hižicu, z prutja spletenu.
Spazili so oni nečije roke, prste, sfrkane i strošene, kak fetno črlenu merku čez konopljinu preju na naredi čonekom prevlače i z češljem zbijaju v pisanu, cufridnu plaftu.
Jedino zbrati nesu mogli zakaj tožna oka tkalje od cajta do cajta v kot glediju i komu to njezine vusnice tak nekaj stiha šepču.
A onda se najenput z jalšinih gran veter zdigel i obločeka na hižici resprl. Vušle su reči v svet, i spoznala se molitva zrečena vmiručem Jezušu na križnom drevu.
Njemu se tkala pisana plafta, vredne tkalje posledni osebunjek. Zastrla ga bu ona, sa pisana i črlena v onaj čas, gda se bu od njezina tela dušica restavila i v nebiče vputila.
Današnji dan, dan sv. Apolinara, Dan je općine Malinska-Dubašnica. Dakako da se slavi naveliko, klasično od mise do vatrometa. Ne sudjelujem u tome, ali moram ispričati kako se meni najviše dopada Park glavonožaca koji se, natrapah na tekstić u Nacionalu, broj 1004., 18. srpnja 2017., danas također prigodno otvara.
Što se mene tiče, on je odavno otvoren i prigrljen, pogotovo jer je jedan krak Mrkača, prve od triju skulptura, od prošle godine uglačan od dodira poput nožnoga palca Grgura Ninskog u Splitu. Netko krakove, osobito jedan, dodirne za sreću, a netko da se ponovno vrati u lijepi krčki gradić u kojem domaći godinama misle kako da ga uljepšaju i sebi za život i za svoje goste. Hortikultura ne vrišti nego je skromna, ali njegovana, a osobito mali parkić na rivi u središtu, kamo postaviše i skulpture triju glavonožaca poput triju životnih postajica i zahvala trima bićima iz svoga mora, hranitelja otočana, Bodula. Navodno će postaviti i ploču sa zoološkim i morfološkim podacima o svakoj jedinki.
S Mrkačem akademskoga kipara Gorana Cirkvenija / Fotografija Miljenko Brezak
Osim Mrkača, kako zovu hobotnicu, postaviše Sipu i Jadransku lignju izlivene u bronci. Iz Nacionala doznajem kako je autor nenametljivih skulptura akademski kipar Goran Cirkveni iz Zagreba, a prema ideji načelnika Roberta Kraljića. Taj sklad umjetnosti i zelenila s morem u pozadini kao nenametljiva izložba na otvorenom jednostavno poziva da je vidite i dodirnete. I usput vidite što se tu još ima vidjeti, da prošećete, osvježiti se u Beleci, Malini, kod Goge, Mie…
Sa Sipom akademskoga kipara Gorana Cirkvenija s morem u pozadini / Fotografija Miljenko Brezak
Kad smo pri osvježenju, uz ove glavonošce meni ide i inspirativna, upravo sjajna gastroumjetnost: hobotnica na salatu ili na hvarski, ispod peke, u crnom vinu, s krumpirom; sipa u crnom rižotu, može i u kombinaciji s bijelim, ali i bez njega; lignja punjena ne pršutom nego, recimo crvenim radičem kao u njivičkoj Rivici, gdje smo je prije otprilike dvadeset godina tako snimili za Vegetin TV serijal Male tajne velikih majstora kuhinje, ili pak umido s palentom.
S jatom jadranskih lignji u bronci / Fotografija Miljenko Brezak
Post scriptum
Neću propustiti dodati kako su u Malinskoj u svome parku skladno zadržali i obnovili spomenike svima svojima poginulima, bilo pod crvenom zvijezdom bilo pod hrvatskim grbom. Odudara jedino još uništeno i (godinama!) polusrušeno Haludovo te nekoliko radničkih odmarališta iz prošlih vremena kao spomenik nečemu posve drugome, očigledno izvan nadležnosti vrijednih Malinskara, gdje su i glavonošci odnosno mrkači, sipe i lignje nadnaravno veliki i prijeteći.
Što mislite jesu li svi prije predstave stišali mobitele? / Fotografija Miljenko Brezak
Sinoć smo nehotice zabrazdili na premijernu izvedbu Glumačke družine Histriona Kći Lotroščaka. Htjeli smo vidjeti Zagorku i predstavu prema njezinu tekstu koju smo, posve moguće, gledali i u prvoj izvedbi 1990. Ali kako ne volim otvorenja izožbi, tako ne volim premijere: ne uspijevam ništa vidjeti. Najupečatljivija mi je u toj predstavi o, kako kažu, dobroti, vjernosti i ljubavi, ukratko – Arsenova glazba.
Fotići je nisu prepoznali u publici, ali gradonačenik je: nezaboravna primadona Gertruda Munitić i Milan Bandić / Fotografija Miljenko Brezak
Ne znam što bi rekla Zagorka da je trebala poput mojih kolega izvijestiti s predstave. Ili napisati i kritiku. Još su mi se više smilili kolege fotići koji su očigledno morali pohvatati poznate face i izgledali su mi pomalo izgubljeno jer ili poznati nisu nalikovali na poznate ili ih objektivi svih fela nekako nisu prepoznavali.
Ne morate pogađati tko je u objetivu. / Fotografija Miljenko Brezak
Gradonačelnik im je ispao najveća faca. Da je bar dočekao kraj predstave. Ljetna večer na otvorenome na Opatovini je sigurno bila sadržajnija nego u susjedstvu, mnoštvenijoj i glasnijoj Tkalči. Same reprize.
Najmlađi među ovogodišnjim histionima na Histrionskom ljetu na Opatovini / Fotografija Miljenko Brezak
Danas je rođendan Miroslava Krleže. Nisam uopće mislila da bi mi, osim svojim tekstom, Stari Gospodin s kojim se u Zagrebu valjda samo ja nikad nisam susrela, ni na Gvozdu ni u Leksikografskom zavodu a ni u Palaceu, mogao tako uljepšati dan.
Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Babićeva Krležu iz 1918. u galeriji ” Josip Račić”
Pošto su mu na Mirogoj odnijeli cvijeće, u Društvu hrvatskih književnika prepustili smo se govornicima koji su obrazlagali ovogodišnje nagrade i dobitnicima nagrada Fonda Miroslava Krleže. Pozdravili su predsjednik DHK Đuro Vidmarović i predsjednik odbora Fonda dr. sc. Branko Hećimović, zatim je Ivica Matičević pročitao obrazloženje (tekst Ivan Božičević) za akademika i pjesnika Jakšu Fiamenga i njegovu zbirku Pčela u jantaru, a Joža Skok za prijevod Borisa Perića na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha.
Ivica Matičević, Joža Skok, Branko Hećimović i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan
Onda smo bacili luk na Trgač popivši espresić i otišli na izložbu u Josipa Račića u Margaretsku i baš uživam iz kataloga čitajući tekst Tonka Maroevića Dijelom dioskuri, dijelom antipodi o stvaralačkom dijalogu Ljube Babića i Miroslava Krleže. Nemam pojma da li je na toj nevelikoj izložbi ijedna stvar koju još negdje nisam vidjela, pročitala ili čula, ali je sve tako šarmantno složeno da srdačno preporučujem (otvoreno do 20. srpnja 2017.). I Mirek bi, mislim, bio zadovoljan. Uživajte i vi!
Na zidovima dijalog Babića i Krleže, a u izložbenoj dvorani žustra rasprava: Božica Brkan, Branka i Strahimir Primorac te Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Obrazloženje za Jakšu Fiamenga:
Jakša Fijamengo u nadahnutoj zahvali / Fotografija Božica Brkan
Sagledavajući produkciju hrvatske književnosti u dvogodišnjem razdoblju (2015.-2016.), a u svrhu dodjele Nagrade Odbora Fonda Miroslav Krleža, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivica Matičević predsjednik, Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stjepan Čuić i Strahimir Primorac, jednoglasnom je odlukom predložilo Odboru Fonda Miroslav Krležada se visoko priznanje za literarnu izvrsnost i izvedbenu uvjerljivost dodijeli Jakši Fiamengu za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016.,
Knjigom Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ukoričio je dvadesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa a naslovi su im – Najbliži anđeo, Mudraci, Splav u vrijeme, Naprave od vremena i Hitna pomoć. Autor je zbirku otvorio pjesmom Na obali, a njezin prvi i posljednji stih glasi: „Uvijek ćeš me naći na obali.“ Odmah, u „startu“ čitatelju je kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti, senzibilnosti i duhovnosti, osjetilnosti i iskustvenosti, perceptivnosti i imaginativnosti. Ta se popudbina, još od prvih nastupa, gotovo sudbonosno utkala, urezala u Fiamengov stvaralački, ispisivalački identitet i poetološki profil. Fiamengo, znano je upućenima, nije naivni glorifikator te popudbine, a nije ni radikalni rastvaratelj, bespoštedni modifikator njezinih oblika, sklopova i ustroja: on zagovara i ostvaruje plodotvornu suradnju, kreativnu komunikaciju, svojevrsnu „razmjenu iskustava“ s maritimnomediteranskim rekvizitarijem. Taj inventar, k tomu, u svojoj nutrini i vanjštini, u svojoj onostranosti i zbiljnosti, posjeduje povijesnomitske ali i tvarno-empirijske slojeve, topose, silnice, vibracije. Pjesnik opservira i imaginira maritimno-mediteransku topografiju a u tom poslu on je otvoren, znatiželjan, zaigran, osebujan; na jednom će mjestu, u pjesmi Čista, čista plaveta istaknuti i svoju „mnogostrukost“, reći će: „dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi/ dati“. I kada je „mnogostruk“ ima potrebu prepuštati se „jakim izazovima vremena“, ima navadu evocirati minulost, rekreirati prošlost „u nastupu razdanjivanja, polusnu plahom“. Fiamengo želi, gotovo sveudilj, biti „umrežen“ u krajoliku, kod njega i sjeta zna biti „prelivena nježnim kristalima dobrote“; pa i kada ga stegne tjeskoba on ima naviku zazivati „treperenje blagih zvijezda“.
Ništa začahureno, okamenjeno, fosilizirano nije Fiamengu po volji; on traži, pa i nalazi, slike i oblike, ustroje i figure, sklopove i kombinacije koje su podložne cirkuliranju, fluidiranju, pretapanju, prelijevanju, ulančavanju. Tada pjesnik u svoju „punionicu smisla“ može upisivati prispodobe, vizure, projekcije širokoga raspona i spektra; u tim prispodobama ima arhetipa, magije, mita, empirike i nature koja, zna se, ima uglavnom sredozemni kolorit.
U teksturu nekih Fiamengovih pjesama utkana je i referencijalnost; autor se referira na stihove, misli, naputke, poruke značajnih imena iz korpusa svjetskoga pjesništva (Walt Whitman, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Eugenio Montele). Fiamengo time očituje svoju „svjetskost“ jer i kada stoluje na svojoj „obali“, bila ona splitska ili komiška, on svoj mikrosvijet odmjerava i prepleće s poetskim svjetovima što su nastajeli na drugim, fizički dalekim obalama. No, to su svjetovi koji imaju planetarnu radijaciju, univerzalnu vrsnoću, svevremensku protežnost. Fiamengo želi biti, on i jest, dionik, korisnik, promicatelj te univerzalnosti i njezine prosorno-vremenske protežnosti.
Možemo zaključiti; knjiga Pčela u jantaru ukoričuje i nudi poeziju serioznoga pristupa i izvedbene vrsnoće te je dostojna nagrade kojoj je Miroslav Krleža zaštitnim znakom. Nakon Slavka Mihalića (1988.), Nikice Petraka (1997.) i Petra Gudelja (2011.) Jakša Fiamengo je, valja konstatirati, četvrti pjesnik ovjenčan Nagradom Odbora Fonda „Miroslav Krleža“.
Obrazloženje za Borisa Perića:
Boris Perić na kojega su ponosni svi ne samo kajkavci / Fotografija Božica Brkan
Odbor Fonda Miroslav Krleža razmatrajući na svojoj posljednjoj sjednici održanoj 17. svibnja 2017. prijedlog odabrane komisije za dodjelu književne nagrade izabranom autoru i njegovu djelu u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli književniku i prevoditelju Borisu Periću za iznimnu vrsnoću njegovih prepjeva Krležinih Balada na njemački jezik stoga što su prepjevi podjednako značajni za afirmaciju hrvatske književnosti u svijetu i za afirmaciju autora Balada kao značajnog pisca i pjesnika iz prve polovice minulog stoljeća.
Radi se o vrhunskim pjesničkim prepjevima koji se temelje na Perićevom posebnom književnoestetskom senzibilitetu za poeziju kao i vrsnom Perićevom poznavanju njemačkoga jezika, u obadva slučaja na dijakroniji i sinkroniji oba jezika što je pridonijelo i vrhunskoj ocjeni najuglednijeg hrvatskog germanista Viktora Žmegača prema kojemu: “Prvi put imamo Krležine balade na stranom jeziku tako savršeno prevedene da nema zamjerke. Hrvatima je teže čitati original nego Nijemcima kongenijalan prijevod.” A tajna toga doista kongenijalnog prepjeva izvire iz autorove kongenijalne koncepcije prema kojoj je kajkavskom konstruktu izvornika opredijelio za adekvatniji njemački “konstrukt” temeljen na suvremenom književnom njemačkom konstruktu kako to ističe u jednom svom razgovoru s novinarom Gordanom Duhačekom.
Monumentalno i magistralno pjesničko djelo Miroslava Krleže nesumnjivo su njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je s razlogom hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš obilježio “najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku”. No, možemo slobodno reći kako visoki književni domet Balada to djelo uključuje u sam najviši cjelokupnog hrvatskog pjesništva ostvarenog u sva tri hrvatska književna jezika u minulom stoljeću. Ovo Krležino iznimno pjesničko djelo prvi je put objavljeno 1936. godine, u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. Prvo izdanje sadrži 30 pjesama, a ovaj prvotni korpus zbirke upotpunjen je u drugome izdanju i to Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946. u Zagrebu s još četiri balade pa je tako definirana struktura jedinstvene pjesničke zbirke koja se može smatrati najsavršenijim, ali i najzavršenijim autorovim književnim ostvarenjem. Ono je, naime, izuzetno i po tome što ga Krleža poput većeg broja svojih ostalih djela, nije naknadno zamjetnije redigirao ili dopunjavao iako je tijekom cijelog života brižno bdio nad njegovim autentičnim pjesničkim identitetom.
Apostrofiranje ovih dviju bibliografskih obljetnica podudarno je s obilježavanjem u minuloj jubilarnoj godini, što je, bez obzira na povod, prilog obilježavanju njihova značenja.
Već u naslovnoj sintagmi djela dovedena su u originalan, neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna i kontrastna pojma – pojam balade kao pjesničke vrste, i pojam humorističnog književnoga lika Petrice Kerempuha. Tim postupkom Krleža je zapravo najavio samosvojan tip i to autorske moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog i osunovraćenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. A taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjevjekovnim i renesansnim toposom izokrenutog svijeta, predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, cinizma, paradoksa, apsurda i groteske pri čemu je realizacija u istodobno i negacija toga svijeta, njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva.
Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – iz europske je književne tradicije (kao varijanta Tilla Eullenspiegela iz romana E. Costera), no taj je lik u kajkavskim pučkim legendama i predajama primio brojne značajke kajkavske sredine koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, “prokšenjak”, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj (i kažnjavatelj!) ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskog kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834). No u genetskom kodu Krležina Kerempuha svoje mjesto ima i pometovski (Držićev) i grabancijaški (Brezovački) duh hrvatske književnosti, kao što ga imaju i horibilni duh i atmosfera Matoševe poeme Mora s čijim su glasovima iz crne jame najsrodniji pjesnikovi glasovi iz inferna njegovih Balada.
Može se lako uočiti kako je Kerempuh, iako protagonist Balada, sasvim diskretno nazočan u njima, jer se osim u baladi “Petrica i galženjaki” direktno pojavljuje jedino još u baladi “Komendrijaši” no bitno je što njegov duh i nevidljiva ali očigledna prisutnost prožimlju čitavo djelo. Ovom posljednjom baladom reljefno se oblikuje Kerempuhov lik jer je on u njoj, i veliki komediografski Mešter, i pučki zabavljač na Harmici i pred Katedralom, ali i sam satanos. Uz to je Kerempuh i poeta doctus, čovjek intelektualne superiornosti jer se u Baladama otkriva kao učeni pismoznanec ali i dobro upućeni čtavec koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika i književnosti jer kao iz rukava izbacuje latinske, njemačke i mađarske riječi i fraze uz zavidan inventar svoga kajkavskoga vokabulara, a u stanju je, i to u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa što sve odaje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjuje nam kako je taj reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego.
U jezičnoj genezi Balada možemo prepoznati dva značajna vrela od kojih je prvo vezano uz impresivan i spontan doživljaj kajkavskoga jezika, a drugo uz autorovo studijsko proučavanje kajkavske književne i jezične baštine. Preko bake Terezije Goričanec, kako to bilježi u autobiografskome eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Krleža je upoznao drukčiji tip kajkavštine od one urbane, zagrebačke varijante, kojom se govorilo u njegovu okružju. Bila je to arhaična, varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je porijeklom bila njegova baka, ali i kajkavština iz starih bakinih kajkavskih molitvenika. U doba Prvoga svjetskoga rata Krleža je kao oficir austrougarske vojske došao u doticaj s pučkim kajkavskim jezikom hrvatskih domobrana u čijoj je pučko-kmetskoj frazi doživio, prema zapisu iz Davnih dana posebnu snagu jezika nabijenog ironijom i sarkazmom a u kojemu je sadržana svijest, mentalitet i psihologija njegovih korisnika.
Drugo jezično vrelo značajno za genezu Balada bila je dijakronijska vertikala kajkavskoga jezika, a put do njezina otkrića vodio je od usmenih do zabilježenih izvora toga jezika u starim kajkavskim rječnicima, književnim djelima starih kajkavskih pisaca, pučkome štivu na kajkavštini, dijalektološkim studijama o pojedinim kajkavskim govorima. Krležino bogato poznavanje kajkavske jezične i književne baštine, te njezin bogat i plodonosan odraz u Baladama potvrđuje i Josip Vončina vežući upravo uz nju korijenje Krležina Kerempuha. Tako je Krleža temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, kao i u njihovoj sintaktičkoj strukturi, pa i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, F. K. Frankopana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušiča, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajnima njegovu naddijalektalnu jezičnu sintezu ali i za njegovu versifikaciju. Kao jezik svojevrsne hereze Krležin je kajkavski jezik uzvišen do svoje vrhunske književno estetske sinteze.
A u Baladama je autor poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću pomičući rakurs svoga motrišta s oficijalne pozicije pobjednika, koji retuširaju njezinu sliku po svojini mjerilima, na poziciju poraženih koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana “odozdo”, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih sudionika pa je tako višestoljetni hrvatski povijesni pejzaž oblikovan u kompoziciji crnih boja i tonova čiji je koloristički dekor obilježen ekspresivnošću riječi krv u znakovitim varijantama kao kerv, karv i kri, kao i brojnim sugestivnim izvedenicama te riječi koja se svojom učestalošću i stilskom izražajnošću posebice ističe. Tom se riječju istodobno sintetizira semantički, zvukovni, koloristički, ali i simbolički njezin značaj pa se i stoga izdvaja u gustom i slojevitom jezičnom tkivu Balada.
Među ključnim tematskim slojevima Balada nalaze se Gupčeva seljačka buna iz 1573. (ali i druge seljačke pobune od 16. do 19. stoljeća), višestoljetna turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, povijesna i politička slika Hrvatske u minulim vjekovima, ali i u nedavnoj prošlosti. Značajna nacionalnopovijesna tema u Baladama jest i tragična sudbina kajkavskoga jezika koji je u ilirskom pokretu nasilno isključen iz svoje kulturnopovijesne pozicije i prepušten marginalizaciji svoga značenja i egzistencije u književnosti. Međutim (ne)slučajna je pojava Balada 1936, upravo na stotu godišnjicu prisilne smrti kajkavštine a taj je ilirski čin zajedno s vođom pokreta Ljudevitom Gajem dobio u “Planetarijomu” svoju karikaturalnu sliku i osudu u opijelu kajkavskoj RIJEČI. A za tu je riječ u jednome zapisu iz 1942. Krleža ustvrdio kako nema vatesa koji bi je uskrsnuo, no VATES je postao sam autor čije je remek-djelo, obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika, pjesnički sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga. Stoga Balade ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se prepoznaje i potvrđuje njezin nacionalni identitet kao i autorov najviši artistički domet.
A to će sigurno prepoznati i njegov njemački čitatelji kojima je uz prepjev balada u svoju knjigu u izdanju Društva hrvatskih književnika i u biblioteci Mosta podario najvrsniju Žmegačevu komparatističku studiju Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri prevedenu na njemački i nešto sažetiju od verzije u knjizi Krležini europski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu – Zagreb, 1986., kao i svoj esej o jeziku balada i pristupu njihovim prepjevima i to na njemačkom jeziku (Dialektale oder “kleine” Literatur? Übergangen zur Überzetzung von Krležas Balladen).
Nažalost, ovo izuzetno djelo Borisa Perića primljeno s velikim interesom i hrvatskih čitatelja popraćeno je s indolencijom nadležnih republičkih moćnika koji njegovoj objavi, autoru i izdavaču nisu dodijelili ni krajcara a što je najevidentnija ilustracija njihova odnosa prema hrvatskoj knjizi i kulturi.
Osim naših mjerodavaca koji poduzimaju mjere, društvene mreže čitaju i sportaši. Tako sam barem pročitala u Sportskim novostima od 26. lipnja 2017., novinama koje inače nisu predmet mog interesa nego su mi pružene na kavi ciljano zbog vrlo zanimljiva člančića sa zadnje stranice o tome kako je Međunarodna taekwondo federacija oliti World Taekwondo Federation samo dan uoči svjetskog prvenstva u Koreji odučila promijeniti službeni naziv izostavivši posljednju riječ kako joj kratica ne bi – psovala.
WTF = What the fuck psovka je koju ciljano koristim u lijepoj literaturi, u pjesmama i prozi čisto iz stilističkih razloga, iz usta mlađih likova, jer osim u literaturi ne psujem ili psujem stvarno rijetko. Ali, vidim časni i neustrašivi borci na strunjači ustuknuli su pred internetskom masom, pred globalnom poštapalicom, prostaklukom. WTF! Nije mi to lako pojmiti, jer kod nas to ide drugačije, manje sportski: ili zaustavite Reuters ili uhitite Internet.
Mala kavana 28. travnja 2017: Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak
Da se odmah razumijemo: ne pušim. Godinama sam smrdjela kao da pušim, jer su sve redakcije tako zaudarale. Tek sam poslije shvatila koliko sam novca uzaludno bacila na kemijsko čišćenje da ne smrdim na pušenje. Kada su pušače iselili na mjesta za pušenje, to su postala izuzetno zanimljiva mjesta, pa su opet onamo odlazili i nepušači. K tome, sjećam se, kad bismo zastajali na putovanju, autobusom recimo, pušači su svoje cigarete vukli na usamljenim mjestima, odmah uz WC. Gotovo poskrivečki kao nekad u školi. Sada je to nešto drugčije, vidjela sam nedavno u školi na Jarunu kada smo išli glasati: sjedala kao da su za patuljke iza škole sa strane, u zelenom. Kafići su se i smanjili toliko da se u njima može pušiti ili su svi izašli na terase, šetate samo da bi se moglo pušiti. Baš me zanima je li itko prestao pušiti. Samo primjećujem da nekako i pušači ponovno postaju ljudima. Iako, priznajem, nema ni govora o tome da bi se ikad moglo čvanjkati u TV debatama i gledati kroz cigareta dim kao u vrijeme kad su televizori bili samo crno-bijeli. Život nam je baš u koloru! Ne dajmo da nam bude pušiona.
P. S.
Kad je sve moguće, možda bi, da ponovno bira za prvi broj časopisa Artikulacija (izašla već tri!), Marko Gregur iz mojega australskoga ciklusa ipak objavio pušačku pjesmu posvećenu njemu.
mjesto za pušenje
marku greguru
ukraj kampusa macquarie na klupici
sjedi sam
posve sam
od tisuća ljudi i nas nekoliko
posve sam
u čemu je čar u obrani od previše kisika
dođe mi da iako mu carinici oteše nekoliko šteka iako štedi svaku
a nema pojma ni što čvanjka
zapalim
i podijelim s njim
makar pljugu 20141128 – 20141129 – 20150126 – 20150204 – 20150813
Na 500 stranica objavljeni su brojni zanimljivi tekstovi 45 autora, a kako nema kazala imena, dio spomenutih autora može se pronaći temeljitim čitanjem, tako i Božica Brkan.
Na str. 134. u tekstu Kajeve antologije kao časopisna i knjižna izdanja, Kaj, XLII, Zagreb, 3 (2009.) Ivo Kalinski navodi i:
Uz već provjerena pjesnička imena, u desetak godina – od 1986. do 1999. – obavljivanjem u časopisu KAJ, sudjelovanjem na mnogim recitalima i objavljivanjem u prigodnim zbornicima, nadasve pak samostalnim zbirkama, izregrutirala su se po skokovoj ocjeni – antologijskim pjesmama mnoga nova pjesnička imena. Navodim ih abecednim slijedom: Drago Britvić, Božica Brkan, Zlata Bujan – Kovačević, Zvonimir Bukovina, Ivan Čehok, Miroslav Dolenec Dravski, Ljubica Duić, Željko Funda, Vinko Hasnek, Vladimir Korotaj, Ivan Kušteljega, Zvonimir Majdak, Stijepo Mijović Kočan, Biserka Marečić, Denis Peričić, Zlatko Pochobradsky, Tomislav Ribić, Zdravko Seleš, Valentina Šinjori, Franjo Švob i Jolanka Tišler.
U drugoj cjelini o Skokovu antologičarkom opusu u tekstu Između tradicije i subverzije / Časpis Kaj i kajkavska postmodernaMario Kolar, baš kao u svojoj istoimenoj knjizi nastaloj iz doktorata, predstavljenoj također u svibnju, ali 2016. godine, na str. 138. I 139., sa dvije fusnote na prvoj i jednom na drugoj stranici, analizira Skokovu antologiju i Kaj i piše:
No, niti nakon Skokove antologije i dvaju desetljeća izlaženja Kaja proces (post)modernizacije kajkavskog pjesništva nije bio završen zato što je novo veće pomake u kajkavsko pjesništvo krajem 1980.-tih i početkom 1990.-tih donijela nova generacija kajkavskih pjesnika. Zaokret prema svakodnevici odnosno dnevničko dokumentarističkom i intimnom diskusru na stranicama Kaja predstavila je prije svih Božica Brkan. Prvi puta se u tome časopisu javlja 1987. Izborom kajkavskih pjesama iz svoje kasnije kajkavske zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.). Kao što i govori naslov zbirke, radi se o svojevrsnoj rekonstrukciji obiteljske povijesti, točnije djetinjstva, pri čemu autorica uglavnom govori o stvarnim osobama, mjestima i događajima, Osim što govore o autoričinu djetinjstvu u rodnom selu, pjesme su i pisane lokalnim kajkavskim idiomom autoričina Okešinca, čime je književno oživjela taj osobiti moslavačko kajkavski kekavski varijetet, kojim govori još vrlo mali broj govornika. Sličnu poetsku rekonstrukciju djetinjstva u rodnom selu s mnoštvom dokumentarističkih motiva pisanu lokalnom kajkavštinom još 1978. predstavio je Ivan Golub u svojoj kajkavskoj poemi Kalnovečki razgovori. No, unatoč toj načelnoj sličnosti Golubova pjesan kroz intimno obiteljske i zavičajne motive više govori o univerzalnim ljudskim pitanjima te je u njoj naglašenija duhovna dimenzija. Božici Brkan, za razliku od Goluba, nije toliko stalo do univerzalizacije svojih motiva, već prije svega do rekonstrukcije prošlih događaja, zbog čega je u njezinim pjesmama više dokumentarističkih mikronarativnosti, što ne znači da neke pjesme nemaju i znatniji metaforičko univerzalistički potencijal: «gda ti joca spustiju jamu hiti mu božo sino neke / sitne penez da mu niš ne ostaneš dužna / šepče mi strina jana brkanova v sprevodu / joj de bum sad zla tulke železne penez» (dug). Pjesme koje je 1987. objavila u Kaju bjelodano su predstavile sva ta obilježja njezina poetskog pisma, a pjesma ich fahre da auto des jahres koju je 1995. objavila u Kaju predstavila je drugi tematski pol njezina pjesništva, onaj koji se odnosi na neposrednu svakodnevicu.
Također na str. 200. u tekstu Modernost kajkavskog pjesništva u prikazu Skokove «Rieči sa zviranjka: antologija moderne kajkavske lirike 20. st. 1999. koju je Sead Begović objavio u Vjesniku 5. svibnja 1999. godine navodi također:
U «Riečima sa zviranjka» Skok je pridružio osam novih mladih autora: Božicu Brkan, Ivana Čehoka, Biserku Marečić, Tomislava Ribića, Zdravka Seleša,Ivana Kušteljega, Valentinu Šinjori i Denisa Peričića. Dakle, od uglačanih Matoševih stihova, preko mistifikacija izvornih narodnih motiva, ponekad i njenih parodičnosti, do mladenačke razbarušenosti devedesetih.
Na str. 201. objavljena je kritika Mirjane Jurišić iz Večernjeg lista 13. lipnja 1999. u kojoj, uz drugo, stoji:
Druga pak polovica stoljeća još izrazitije u kajkavskom narječju realizira moderne, i , danas, postmoderne pjesničke modele dokazujući životnost i neosporno kreativnu budućnost, kakva se lijepo nazire u stvaranju najmlađih, od već spomenutoga Denisa Peričića, blago ironičke Valentine Šinjori, osebujnoga spoja novoga i staroga u stuhovima Željka Funde, preko nadahnutoga (auto)biografskog pjevanja Božice Brkan na specifičnoj moslavačkoj kajkavici, proplamsaja urbane kajkavštine u Zvonimira Majdaka, zvučno neodoljiva bednjanskog stiha Ivana Kušteljege, preko kajkavskih pokušaja štokavca Stijepe Mijovića Kočana, estradnih ali nimalo banalnih popularnih stihova Drage Britvića ili Zlatka Crneca, humorističkih štikleca Paje Kanižaja, do sugestivnih pjesama u prozi Ernesta Fišera, kajkavskih stihova prekomurske Hrvatice iz Mađarske Jolande Tišler, pjesničkih ostvarenja današnjega ministra zdravstva Željka Reinera…
Joža Skok, ruže i knjiga za slavljenika / Fotografija Miljenko Brezak
Za knjigom «Rieči sa zviranjka» valja stalno posezati. Kao uostalom i za drugim antologičarskim izborima prof. dr. sc. Jože Skoka: uz spomenuti «Ogenj reči», tu je i antologija kajkavske drame «Ogerliči reči», kajkavske proze «Roužnik rieči» i izbor Krležinih kajkavskih stuhova «Fuga kajkavica haeretica», po čemu je dr. Skok neprijeporni autoritet za ukupnu hrvatsku kajkavsku umjetničku riječ.
Kao izabrani rad tzv. prve skupine na 12. natječaju za kratku kajkavsku prozu koji su 2016. u sklopu programa Jezičnica kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišče i časopis Kaj, u časopisu Kaj, 2017., broj 1-2, str. 23. – 25., objavljena je priča Perut Božice Brkan.
Perut je inače dio nove zbirke kajkavskih priča u nastajanju.
Naslovnicu je, kao i obično, dizajnirao Frane Paro
S prošlogodišnjega natječaja za kratku prozu Kaj (glavna urednica Božica Pažur) u najnovijemu broju objavljuje i prozu Božice Jelušić i Željka Bajze, već su objavljeni su radovi Boris Becka, Denisa Peričića, Ivice Jembriha Cobovečkoga i Darka Pere Pernjaka, a slijede i radovi tzv. druge skupine – Željke Cvetković, Vesne Ljubić Sammartino, Franca Cimermanova, Petrane Sbolek i Cvijete Grijak. Ovogodišnji, 13. natječaj otvoren je do kraja lipnja 2017.
Knjigu Put ratnika i druge pripovijesti (nakladnik Ogranak matice hrvatske u Kutini, urednik Dražen Kovačević) zapravo nije dočekao: objavljena dva dana prije njegove smrti 3. svibnja 2017., pa tako u bilješci o autoru stoji samo da je Joško Sindik rođen 9. ožujka 1965. u Dubrovniku, a po završetku studija stalno živi u Zagrebu. Doktor znanosti s područja kineziologije kineziologije, a po temeljnoj struci profesor psihologije, povezao je te svoje dvije prve ljubavi: kineziologiju i psihologiju. Dobitnik je više priznanja za postignuća na području primijenjene psihologije (Marulić, Hrvatsko psihološko društvo, 2003.), i predškolskog odgoja i obrazovanja (godišnja Nagrada Ivan Filipović, 2006.). Objavio je više od 350 znanstvenih i stručnih radova. Uz različite sportove bavio se i književnošću. Pisao je kratke priče, pjesme, eseje i drame objavljujući ih u časopisima, zbornicima i antologijama. Dobitnik je i nekoliko nagrada. Objavio je šest samostalnih knjiga pripovijesti, aforizama, drama i pjesama: Proza (1986.), Nad provalijom (1991.), Preokret (1993.), Kruhovanje i kamenovanje (1994.), Još jedan put (2008.), Lik iz drugog filma (2009). i Put ratnika i druge pripovijesti (2017.).
Naslovnica posljednje Sindikove knjige
Uz Biserku Goleš Glasnović i Ivu Lučića imala sam priliku preko urednika Dražena Kovačevića potkraj veljače recenzirati rukopis nastao 2016. Uz naknadnu spoznaju da je nastao u neizlječivoj bolesti još dobiva na snazi. Tada sam radno pribilježila kako mi 71 tekst iz rukopisa Put Ratnika nisu priče, kao što su mi najavljene, nego više kratka proza, čak bliskije pjesmi u prozi nego priči. Poetske su i filozofske.
Osobito mi se svidio Ratnik, toliko da sam čak predlagala da se izdvoje 63 kratke proze u posve samostalnu knjigu. Jer iako izgleda omanja, sadržajem je velika, snažna, zabilježila sam, misleći kako drugi dio odmaže Ratniku, koji je sadržajno i stilski zaokružen. Izuzetno zreo. Te male proze, poetske su filozofske, za citirati negdje (čak i na bočici vode!), traktati, razglabanja, pričanje, ali ne i priče, oblikom modernistički, sadržajem tako drevni (doživljaj!).
Recenzija objavljena u knjizi
Tko je Ratnik? Nadratnik ili Čovjek kakvi su danas izuzetno rijetki, kojem je ljudskost, junaštvo i čojstvo namisli, posve drugačije osobine od danas ooćeprihvaćenih. Valjačo bi se udubiti u njegovu Bitku i Borbu, strategiju i taktiku.
Nije teško pratiti govor visok, uznosit, pomalo starinski, taman da se čitatelj uljulja u to, da razmisli, pa se ponovno vrati na niži, stilistički gledano, kao podmetnut. Lepeza osjećaja koji u današnjici nisu u modi, koji su prezreni, omalovažani (Ratnik duboko osjeća, premda izgleda hladan (O pokazivanju osjećaja)), dvojbeno koliko je mačistički (kao i svaki pravi muškarac, Ratnik pokazuje osjećaje u četiri oka i četiri zida. (O pokazivanju osjećaja)).
Snažniji je ako ga čitam bespolno, iako se ne može mimoići čitanje s pogledom na način ratovanja pruskoga generala Carla von Clausewitza, O ratu/ Vom Kriege, ali je moćnija i primjerenija usporedba s kineskim strategom, ali i filozofom otprije gotovo tri tisućljeća Sun Tzuom i njegovim Umijećem ratovanja. Razmišljanja Sindikova Ratnika primjenjivija su šire od rata, baš kao i Sun Tzuova i vrijedi ih očitavati i kao svaku plemenitu borbu vrijednu isto takvoga cilja, pogotovo u 21. stoljeću, te iščitavati kao svakidašnje duhovno poticajne, iscjeljujuće literarne mantre.
Kako ne znam što bih odabrala za čitanje, izvlačim tek nešto. S napomenom da ako kad naiđete na tekst Joška Sindika, obratite pozor. I, da, proguglajte ga – Joško još živi.
JOŠKO SINDIK
O NEMINOVNOSTI RATOVANJA
Rat je neminovan, čak i kad užasno nastojimo živjeti u najvećem miru. Premda zvuči paradoksalno, Ratnik ne voli ratove. Ne voli sijati zlo, kad može sijati dobro. Ali kad na putu dobra treba pobijediti mračne sile, nema mjesta za sentimentalnost.
JOŠKO SINDIK
O POBJEDAMA I PORAZIMA
Pobjeda ili poraz?! Ratniku je gotovo posve svejedno. Pobjede raduju, i nedvojbeno govore o dobru oružju, dobroj borbenoj taktici, dobroj tehnici borbe ali možda i o zbiru sretnih okolnosti. Porazi donekle ostavljaju osjećaj praznine: ali i oni mogu biti produkt snage i opreme protivnika, ili nenaklonjenosti Fortune. Zato Ratnik u biti ne brine za goli rezultat bitke, nego za samu borbu. Boriti se znači pobijediti, a boriti se smanjenom žestinom ili odustati predstavljaju pravi poraz.
Ratnik zna gubiti i ne pokušava umanjiti važnost poraza. Jer poraz može biti suočenje s vlastitim granicama, ali i poticaj za pobjede. I što je najvažnije, nakon vidanja rana i erupcije produktivnog bijesa, Ratnik se uvijek odmah vraća u borbu.
JOŠKO SINDIK
JEDNOM OD RIJETKIH BLISKIH LJUDI (čitano na ispraćaju)
Kao i obično Rijetko Upoznajem Rijetke bliske ljude
Još rjeđe Oni imaju i slično Područje zanimanja Primjerice umjetnost
Naravno s različitim Ishodištem i stremljenjima Iskustvima i poukama Ali bliskom etikom
Raduje me pomisao Da još netko Zna s lakoćom razlučiti Umjetnost od imitacije Umjetnika od umjetnosti
Ali i prepoznati Neposrednu povezanost djela I čovjeka bez odijela U opet rijetkim koincidencijama Kao što je moja Veličanstvena malenkost
I zato se nadam (Premda na to nemam pravo) Da će razumjeti o meni Također rijetko shvatljive činjenice
Da ne pripadam umjetničkim krugovima Premda volim pisati I voljeh čitati To znam i ja i oni
Nemam puno zajedničkog Ni sa sportašima Premda i na ovaj način Uživam provjeravati Realitet mog fizičkog bivstva
U okružju znanstvenika Posjedujem uvredljivu ležernost I slobodu promišljanja Što ne može skriti Ni pedantna sistematičnost Niti jasnoća zaključivanja
Svaki mladalački pokušaj Pretjeranog pripadanja Bilo kojoj od opisanih I neopisanih zajednica Završavao je Nekad strašno tužno
Međutim sada je već u startu Gazirano jasno I meni i njima Da sam ja lik Iz jednog drugog filma S nepoznatim redateljem I posljedično neizvjesnim scenarijem
Makar sam siguran da bi ljudi Koji rado piju vina na promocijama Domjencima i otvorenjima Te primjerice grickaju fritule
Bitno drugačije reagirali U odnosu na nekoć Zbog odijela, izbrijanosti ili visoke znanstvene titule
Budući da je cijena već plaćena Meni je osobno Iznimno važno Ostati onaj dječak Kojem nikad nije bilo Ni previše mokro ni dovoljno vruće Za igrati se loptom ispred kuće
I koji je pisanjem Pronašao nepogrešiv način Da stavi točku Na osobni kenozoik (A za nekog posve Običan trenutak)
Godinama je tuge sve manje A bijesa sve više I sve me manje zbivanja Iznenađuje, raduje i čudi
Stoga izražavam posve suzdržano Realno i iskreno zadovoljstvo Što upoznah malo bolje Jednog od rijetkih Bliskih ljudi
