Autor: bozica

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.

Naslovnica 6. zbornika

Božica Brkan, prof.
književnica, novinarka, blogerica i urednica
Zagreb

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac

Početak teksta u zborniku

Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik Robert Roklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga Perice Vjekoslava Mayera.

Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbe i nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica) i sličnim utjecajima.

Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba; neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati; vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti;  zafrček i zavrček, zruke/zneruke, vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)

*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati

*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i podrčati

Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja za što boljom razumljivošću teksta.

Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja  2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom kjv. 


I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik, bilo pokušaja općekajkavske lekture (npr. Željko Funda, mediji), analiza pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, Božica Pažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni, diftonzi itd.)


Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina u pjesništvu s osloncem na Domjanića i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u pisanju se približava  standardu hrvatskoga književnog jezika (Ivan Golub, Božica Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također, objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.


Božica Pažur govori o (…) situaciji kad svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard (uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je li onda uopće moguće ujednačavanje pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce, pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo i izronili brojni, manje poznati, više ili manje međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga pratećega rječnika, označuju i naglaske (npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski, Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).

S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema jeziku.


Osobni? U kajkavskome imam tri svoja kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač, prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti način kao u pravopisu standardnoga hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).

Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje značenja): promjene, npr. Vetrenica, sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi svjetski rat i slično.

Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje problema, a veću slobodu, licentia poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan itd. Praktično u prozi način pisanja često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji likova).

Božica Brkan, Ledina (2012.)
Ne se onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla. A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.

Al je živ.

Si smo, fala Bogu, bili živi.

Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.), jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.

Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna meti zemla (2013.)i Ciganin, ali najljepši(2016.)napisao mi je:


U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi  i zamjenica “se” (sve). Diftonge tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava. Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”, odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se” jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju, jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu. 

O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran da sam bio 100% konzekventan.

Uočila sam prohodan, lako čitak tekst,štokavicu s kajkavskim umecima – štoplinof, policajcof

Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (2016.):

– Milena. Nej si sigurna dok je tak. Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.

Šutjela sam jer mi nije polazilo za rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.

– Još so ove dvej budale niti nej takši problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot, dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.

Bio je početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući. Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.

– Sandi bo dale tu delo – rekla sam, kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.

– Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom. I onda ti dideš na faks, a ja…

Prekine ga Japica.

– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao glavom.

Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo svjetlo.

– Bole bode, buš vidio – govorila sam mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…

Pravio se da gleda televiziju. Što je manje reagirao, ja sam sve više govorila.

– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.

Kad je krenuo kući, negdje oko tri ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan nećemo vidjeti.

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak bi se i spominjal, a za roman Kak je zgorel presvetli Trombetassich – dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom, a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.


Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli Trombetassich (2017.):

Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15. Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»

Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj. Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku. Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.

Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele, vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.

Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.

Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.

Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina:
Volim postmodernističku književnost, ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam već napisao da Krležine Balade držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg) svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom, kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20. stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta” oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski, “jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne stvarnosti.

Denis Peričić, Techno gost, Žel’ko(v) p(e)rst ili Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.):
Esejistički prologuš
Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!

Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne „logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv. likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo – Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin, naročito ak se zbilam misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…

Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline, 1940.)

Ivo Kalinski: Cicirici & Vladimir Pernić: Senjali (2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec, cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof
Odišel, prešel, zaleval, znal, svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal, nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran, osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen, povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi, bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton» Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno…
Ernest Fišer (Zagreb, 1943.), Macbeth na fajruntu (2013.):
10.
A pravzaprav – dela se o tomu kaj SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini  kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.

Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud

obrazovana i upućena književnica, eseji Od cintora do cybera – Kajogledi (2004.)
Ftič kesnokrič (2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam đ nego isključivo dž! ne Mađarska ili Madjarska samo Madžarska)

Pjesma Mužika za larfe: Cigu-migu, frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!

Emilija Kovač ukazuje na obilje kovanica: drievozov, neboplavec, rumolovec, lžokralji, kavran strvinoželjen, škudoljubec

 
Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica, ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:

Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto si se tako opredijelila? odgovaram: Nema druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung. Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod mene ima f i v i ne razmišljam koji prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.

Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog, etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove) Miselnice, na zavičajnom govoru Kupljenova,razotkrio je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlai fsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična misel), f krušni peči (Misel na dar), h peklu (Misel o deci), h jesen (Misel o dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o kaju), h draču (Misel sagdanja (I) ; f polju, fgasla (Zvezdica je jena fgasla);

za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni); vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel o sniežnom Božiću…   

Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.

20171024 – 20171103 – 20180119 – 20180123 – 20180128 – 20180327 – 20180821 – 20180822 – 20181209 – 20181211 – 20181227 – 20181228      


Literatura:

Brkan, Božica; Život večni, 2017.
Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990.
Brkan, Božica; Ledina, 2014.
Brkan, Božica; Kajkavska čitanka Božice Brkan, 2012.
Brezinščak Bagola, Božidar; Humske popeifke, 2013.

Brkić, Katarina, Vidmarović, Đuro; Mojom Moslavinom, 2016.

Fišer, Ernest; Macbeth na fajruntu, 2013.
Grgac, Vera; Male rieči ke čude veliju, 2017.     

Grgurić, Davor; Do se, ne da se, 2009.  

Gregur, Marko; Kak je zgorel presvetli Trombetassich, 2017.
Ivanković, Ivica, Ivekova Miselnica, rukopis
Jelušić,Božica;Od cintora do cybera – Kajogledi, 2004.
Jelušić,Božica; Ftič kesnokrič, 2016.
Kajkavska lirika Moslavine, 2009.
Kalinski, Ivo; Cicirici & Vladimir, Pernić; Senjali, 2017.
Kolar, Mario; Izazovi čitanja, 2018.

Kosec-Torjanac, Vesna i Torjanac, Dubravko; Norci, 2016.
Kovač, Zvonko; Vrnul se buom, 2001.

Novak, Kristian; Črna meti zemla, 2013.
Novak, Kristian; Ciganin, ali najljepši, 2016. 

Peričić, Denis; Techno gost, 2016.  
Skok, Joža; Rieči sa zvirnjka, 1999.
zbornici pjesničkih smotri – Zelina, Krapina, Varaždin itd.
http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik
http://www.zvirek.net/Kajkavskijezik/knjizevnost/

Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 25.-37.

Naslovnica 6. zbornika
Početak teksta B. Brkan u zboniku

14. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2015.

Ja imam svoj jezik
i unutar tog jezika još svojiji
(Milivoj Slaviček)

Tko je imao sreću odrastati blagoslovljen zavičajnošću, jednostavnije će prepoznati na svojim životnim putovima gdje se može istinski skućiti, a gdje će – i pored obilja – nužno ostati beskućnik. (književnik Stjepan Lice: Naglasak našega shvaćanja života u časopisu Zagovor jezika hrvatskoga, broj III/3., godina 2015.)

Poticaji i izvori za ovaj članak su mi: a – redovito dugogodišnje praćenje medija iznutra i izvana: o kajkavskom i na kajkavskom; b – posebna anketa (sa petnaestak pitanja poslanih početkom 2015. godine na pedesetak adresa iskusnih novinara i urednika, književnika i drugih (npr. Marko Gregur i Mario Kolar iz Koprivnice, Tanja Baran s HRT-a, Silva Videk iz Večernjeg lista, Bedekovčina; Mario Jembrih iz Čakovca, Dragutin Pasarić iz Kutine), od kojih je zaključno s krajem kolovoza 2015. odgovorilo 17 i to uglavnom djelomice, isključivo, bez velike radoznalosti). Uz ime i prezime, godina rođenja, medij, status u mediju, u anketi sam pitala i:

*Pojavljuje li je zavičajni (koji?) govor u vašem mediju odnosno u medijima u kojima radite te koje pratite? Ako se ne pojavljuje, kako to tumačite?
*Pojavljuje li se, u kojim prilikama i koliko često, je li to sporadično ili redovito? Molim, navedite primjer.
*U kojim i s kojim sadržajima najčešće (informativnim, dokumentarnim, kulturnim…)? Jesu li posebno pripremani ili izjavama odnosno citatima)?
* Uočavate li i pratite li specijalizirane sadržaje na zavičajnim govorima odnosno sadržajima vezanim uz njih?
*Je li vam poznat odjek takvih medijskih sadržaja? Je li to uopće predmet vašega interesa?
* Uočavate li u medijskome prostoru uopće povećanje ili smanjenje zavičajnih govora i u kojem razdoblju?
* Odlučujete li o tome, planirate li takve sadržaje povećati ili smanjiti? Zašto? A kada biste odlučivali?
* Biste li kao čitatelj/gledatelj/slušatelj voljeli u medijima koje inače kreirate/pratite (koji?) povećati ili smanjiti sadržaje na zavičajnim govorima? Na svojem ili na različitim zavičajnim govorima?
* Smatrate li da se takvi medijski sadržaji društveno dovoljno potiču ili bi ih trebalo i dodatno poticati, primjerice financijski?
*Možete li iz medija navesti, ako ih se možete sjetiti, dobre primjere korištenja zavičajnoga govora (specijalizirane radijske i TV emisije, novinske i internetske kolumne…)?

Baš tu sam temu odabrala upravo zbog osobne radoznalosti i posvećenosti.
Godinama radeći u novinarskoj praksi kao novinarka, komentatorica, kolumnistica, urednica rado sam, zbog dobrih odjeka procjenjujem i uspješno, koristila stilogene naslove s dijalektom, npr. Ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica (citat narodne pjesme na naslovnici priloga Vrt Večernjega lista kao naslov izvješća s dodjele nagrada za najljepši vrt Donje Stubice u Golubovcu Hrvatski obiteljski tradicijski vrt. Uočila sam kako je na svečanoj inauguraciji predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoje pozdravila lokalnim idiomom kao Grobinšćica.

Uočila sam također kako je moj književni rad postao nadahnuće i za: a) gastropriredbe Kriški oblizeki i Stubički oblizneki; b) radijske emisije Kajkavski osebušek (Otvoreni radio Ivanić, Višnja Canjek Macan), Zagrebušek (Hrvatski Radio Sljeme, Anamaria Šnajdar) i sl. Također, pripremajući predavanja za stilistiku u medijskoj komunikaciji na Hrvatskim studijima sveučilišta u Zagrebu i analizirajući stilove, posebice funkcionalni, uočila sam da nitko u tri godine nije htio odraditi seminar o dijalektalizmima (vulgarizmi i sleng svake godine da; posredno Miljenko Smoje kao književnik, novinar i humorist).

Uočila sam također i zornu neravnotežu stilogenih naslova u novinama te mi se samo od sebe nametnulo kako je u vrijeme istraživanja na popisu zaštićenenematerijalne baštine Ministarstva kulture RH prema UNESCO-ovu popisu od 130 zaštićenih kulturnih dobara jezičnih samo 13: bednjanski govor, čabarskigovori, govor Huma na Sutli, govor ototka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor.

Temeljitijim promatranjem 2015. uočljivijima sam unatrag pet godina naglasila: a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice; b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno, ali svaki na svaj način, njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih dobrih primjera); c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije, prepričavaju se više kao eksces.   

Zavičajni govor, idiom (jezik, dijalekt, žargon – nisam se za potrebe ovoga istraživanja detaljnije određivala, op. a.) odredila sam prema http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html kao idiom (grč.) 1. Narječje, poseban govor nekoga kraja; 2. Naziv za entitet koji se ne želi označiti kao jezik ni kao dijalekt ni kao govor; 3. Riječ, izraz svojstven nekom narječju, govoru; 4. Osebujan izričaj u nekom jeziku koji se ne da prevesti na drugi jezik.  

Pošla sam od toga da je on regionalno razumijevanje, osjećaj najužega, prvog identiteta te da bi mu se bilo zanimljivo posvetiti u školama, pri čemu sam istaknula zanimljive primjere sa skupa osobitosti da se razumiju unutar uže životne sredine iz tematskoga broj Zagovora jezika hrvatskoga, časopisa za učitelje hrvatskoga jezika, broj III./3., godina 2015.: a – Last minute za ča-kaj-što (Maja Matković, prof., lektorica u miru, Zagreb), str. 71.; Zavičajni govor (Anita Katić, prof. OŠ Zdenka Turkovića, Kutjevo): Šokački divani, str. 4./5..
(Kurikulum) … Zavičajnim se govorom može kvalitetno i zanimljivo baviti i na izvannastavnim aktivnostima koje se provode u školi. Odnosi se to ne samo na rad literarne skupine, nego i na rad dramske ili dramsko-recitatorske skupine. (…).

Procjenjujem kako izuzetno poticajno na zavičajne govore djeluju brojni literarni natječaji i za kajkavski i(ili) samo za kajkavski: (Zelina, Krapina, Varaždin itd.) ili izbor najbolje knjige na kajkavskom Katarina Patačić te za mlađe za osnovce i srednjoškolce Lidrano, Kajkavijada i sl.

Načelnose poima kakopozitivno donose lokalni jezični kolorit, obojenost, “začin”, a negativno kampanilizam, primitivizam, zaostalost – suprotno od nacionalno, regionalno, globalno – rubno. Medijski tretman zavičajnih govora ovisi o više načina. Zanatski, često novinski pisci, urednici, koji za to imaju najviše znanja, neće se baviti (čestim) netočnim standardom(rječnik, naglasci itd.), globalni “dijalektalizmima” (novogovorski: đir, gušt, spiza). Poslovno drugačije na zavičajne govore gledaju i vlasnici i urednici medija, ponajprije kao na nešto što sadržajno ima ograničen domet, kako je takvim sadržajima zbog ograničenoga razumijevanja i tržište ograničeno, rubno te se ne isplati ni ulagati. Ali, zanimljivo, kad objavi jedan medij, prenose i drugi, npr. o starim i uglavnom zaboravljenim zagorskim običajima kolumnu Zorana Gregureka, koja (2015!) ide više od 500 tjedana, iz Zagorskog lista prenose portali, ima odličan odjek, javljaju se ljudi iz cijele Hrvatske.

Šira se vrijednost uočava kada je takav zavičajni sadržaj zezantski i kada je sponzoriran(tv, radio, kazalište…)te se (tada!) smatra kako nedvojbeno podiže gledanost, slušanost, čitanost (!?).Analizirala sam javne medije: a) tisak/novine (nacionalni dnevnici, nacionalni tjednici i mjesečnici, kulturna i druga specijalizirana periodika, lokalne novine); b) televizije (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); c)
radio (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); d) internet (opći, specijalizirani tematski/javni i komercijalni) itd.; e) oglase; f) knjige, kazalište, film i sl.; g) društvene mreže (Web, Facebook, Twitter, Instagram…) -anglizmi; i drugo.

Osobito sam se usredotočila na dobre primjere.Izuzetno zanimljiva jeSlobodna Dalmacija, gdje seu svim rubrikama sporadice pojavljuje razgovorni dalmatinski u različitim lokalnim oblicima:
U susida trava zelenija, Derbi sv. Duje Hajduk – Split, 19. 7.2015.
Umirovljenicima spiza jeftinija do 23 posto, 16. 3. 2011.
U spizu bez povećala! sve o hrani mora pisati velikim slovima, 22. 11. 2014.
Manče je sve manje, čaša vode sve više, Obični ljudi (konobarica) 18. 7. 2015. – tringelt
‘Đir po gradu’/ donosi ručak za 50 kn, Zadar, 22. 11. 2014.
Pjati puni kuharskih čudesa, Biser mora, Supetar, 28. 3. 2015.
‘Gospar’ će nam nosit takujin, o novoj usluzi pametne gradske kartice u Dubrovniku, 16. 5. 2015.
Dan za Danom: Ne želim ne delati, Danko Plevnik u kolumni citira Bandića, 8. 3. 2015.
Ošurilo me svićon ka prajca let-lampom, reportaža, treman pomlađivanja novinarke, 10. 5. 2015.
I Marul bi gušta u njenim versima, o mladoj dijalektalnoj pjesnikinj Juliji Mihovilović, nadi čakavskog pjesnišva, Pišem kako su govorili naši stari, naslovnica + tri stranice subotnjega priloga 16. 5. 2015.

No, zanimljivo je da se Slobodna Dalmacija uz međunarodni certifikat kajkavskome opredjeljuje izrazito negativno:
Kajkavski jezik? To tvrdi neznalica, 9. 3. 2015.
Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem, 9. 3. 2015.
Dalmacija ima pravo na čakavski 4. 4. 2010.
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika, 29. 8. 2010.Užitak čitanja zbog kojeg vrijedi savladati kajkavski, 4. 1. 2013.

Također kao dobar primjer izdvojila samNovi list, koji po svim prilozima (ali različito) i rubrikama sukladno području, njeguje vrlo zanimljivo i životno i čakavski, ali i kajkavski (domaća reč, Beseda) te za različite zavičajne govore predstavlja najbolje:  
balancane, pomidori – prilog Gastroadria20. 7. 2015.
Tko je izizguzica, ližipjatina, lizozdelac ili obloguzica? 19. 7. 2015. Razgovor autorice Povijesnoga rječnika hrvatskoga kulinarstva
Ča odjutra do sutra, mozaik, o MIK-u, 27. 6. 2015.
Gospon Fulir, gemišti i popevke iz kultnog filma, rubrika Zagreb, 25. 7. 2015. prilog Liburnija,stranica opatija-matavulji-lovran-m.draga, 23. 3. 2015.: Za macić prvih šparoga 20 kuna
prilogLiburnija, travanj 2015.:kolumnaAleksandre Kućel-Ilić Štorije pod Učkun: Zelenih šparugi raj i va šume fraj
šparoga – šparuga
macić = stručak, vezica a ako je sa zagrebačke tržnice Dolac, onda je pušlek

kolumna Kim Cuculić S kamika i mora: Vid z Reki, 21. 7. 2015., Oskari znanja va zemji neznanja, 9.6.2015.politička kolumna subotom Tomislava Tomičića Ladovina: Bolje sam, nego slabo kumpanjan, 18. 10. 2014.priloziGorski kotar, OtočkiPrimorski: Da bimo i k letu (Ča va metropole), naslovnica 29. 3. 2015.Zelena nit, nedjeljom: Moji su imali vinograd, ja volim rožice, 16. 8. 2015.
Književna Rijeka: Predstavljen dvobroj, Eseji, proza, pezija, domaća beseda…, kultura, 27. 6. 2015.

Jutarnji listzavičajne govore koristi tekponekad. Primjeri:

I Dalmoši su nekad bili kajkavci – zato nas tak vole! (kolumna Zvonimira Milčeca 26. 6. 2006. – purgerski kajkavski – koji je prije toga davno imao veliku polemiku s Miljenkom Smojom u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu)

polemika o govoru junaka crtića – analiza stila Ivo Žanić, bio kolumnist (knjiga tipizirani: purgerski)

Inoslav Bešker, neusporedivi stilist, umješno ustrajno i osmišljeno rabi sve dijalekte i zavičajne govore (sličan odnos prema stranim jezicima i pismima), s tumačenjima po potrebi, s navodnicima ili bez njih – odluka urednika (kritika Ledína)

Splitski krug novinara-kolumnista-pisaca: ljetni serijal kolumnica Mali dalmatinsko-hrvatski rječnik Jurice Pavičića (Novina, Deka, Štekat…)   

Odlična upotreba koja nema usporednicu za kajkavski: (USPOREDBA: Tomislav Židak i stilistički odličan novinar i urednik zagrebački sleng vrlo rijetko): Zdravko Reić u rubrici Sport
Poteštat Baldasar: UEFA je cijeli Split gurnula u isti koš! naslov,duplerica, verzal, 25. 7. 2015.Reklama za knjigu Najljepši dalmatinski interijeri 1. Kužine i tineli Dalmacije (PD “prijevod”: Kuhinje, blagavaonice i dnevni boravci), Shop Jutarnji, 21. 7. 2015.
Fešta od limuna, prilog Gloria IN, subota Jutarnji list, 1. 8. 2015.
Večernji list nekad davno imao je i dvadesetak regionalnih izdanja, a gotovo je svako imalo lokalne, autorski prepoznatljive kolumne (npr. krapinsko dr. Rajko Fureš, kolumnist i u Glasu Zagorja i Zagorskom listu te portalu Zagorje-International). Sada nema lokalnih izdanja, pa nema ni kolumni (čak ni zagrebačko i sl.) na zavičajnim govorovima. Možda im koja riječ pobjegne u naslovu. Vrlo rijetko, kulturna kolumna kajkavska gosta-pisca kad kajkavskome priznat međunarodni status književnog jezika: Kristian Novak: Književnuga jazika važno je moći napraviti i bez vojske, kultura, 18. 4. 2015. Zatim, kad se radi o očigledno sponzoriranome tekstukaoTele2 Turistička panorama, laganica, Na plažama Crikvenice ‘kaj’ se čuje češće nego na Trenjevačkom placu, 23. 7. 2015.  
ali zato, dvojbeno da li žargonski, Večernjak objavljuje: Đir po Zagrebu uz goluba, gradska 4. 7. 2015.Vrlo zanimljivo i logično donosi:Kaj kad poddijalekt hrvatskog jezika ima nevjerojatnih 11 samoglasnika! usporedba zaštićene nematerijalne baštine s lingvističkim ‘jurskim parkom’, kultura, 30. 7. 2015.
reportaža, duplerica, nedjelja 15. 2. 2015. iz kafića: Po Bedljuinski! Udala sam se u ovo selo prije 30 godina i još ne znam govoriti tim njihovim jezikom, piše Petar Grubišić. Za usporedbu, navodim Novi list, Mediteran, nedjeljni prilog za kulturu, 15. 2. 2015., zanimljiv odjek zavičajni govori u reklamama za pivo, uz komiški i čabarski i bednjanski, knjiga Jezik reklama, Hrvatska sveučilišna naklada 2015. Diana Stolac i Anastazija Vlasteić, s čime dalje uspoređujem reklamu Hrvatske lutrije: strane zemlje, hrvatske regije (Ličanka, Zagorec).

24 sata zavičajne govore rabi uglavnom posprdno, kao vrstu komentara, stav novina i fiktivnoga čitatelja, nerijetko na naslovnici, npr. uz Bandića Idemo delat!
Zakaj baš ja? (naslovnica nakon uhićenja 21. 10. 2014.), Na pitanja o Švaljek Bandić uzvraća: ‘Kaj vas to rajca?’, 19. 4. 2015.

Telegram nema ni toga. (U međuvremenu je tiskano izdanje prestalo izlaziti.)

Regionalne novine koje su preživjele samo povremene donose kolumne na zavičajnome govoru:Varaždinske vijesti, 20. 2. 2015.: Kaj je naše pitanje i naš odgovor, kolumna Barice Pahić Grobenski, Žene se pratiju i o semu premišljaju – kajk.;Međimurje: Zakaj ni reči Kajkavski, Ivo Horvat, 26. 9. 2014. – štok.;
Zagorski list: Nevenka Gregurić, Tanja Baran; Dugoselska kronika: Kolinje, Priče mega detinstva, Nevenka Remenar, 6.1.2015.; Smrdlivi Martin, fašnik 2015. – Mačkare, pjesma u dijalektu, Nevesta, anonima 2015. (Uspoređujem sa samoborskom Srakom, Kutinskom buhom i Popovačkim čičkom, koji imaju kajkavske štiklece Da mi se je jemput strezniti, napil bi se kak strela (Zorka Sever, 1937.). Još su mnogima u sjećanju takve kolumne i tekstovi u različitim kajkavskim i drugim medijima Božene Loborec pod pseudonimom Ivan Husni.

Ne zaobilazim ni stručne časopiseKaj, Hrvatsko zagorje,zatimknjiževne časopise poput Vijencaskulturuloškim pokušajima -kolumne Nives Opačić Dud i murvin svilac, 9. 7. 2015. iPavao Pavličić (Ropotarnica) – ili Hrvatsko slovo koje uz povremenepriče, pjesme na zavičajnome govoru, donosi i razgovor, na primjer, i sJasnom Horvat Kajkavska je ikavica sve ugroženija, 13. 2. 2015.


Hrvatska radio televizija, HTV redovitoreprizira odlične dijalektalne serijale Moje malo misto, Velo misto, Mejaši, Gruntovčani. Zabavne sadržaje nazivaju: Šušur, Gušti su gušti (Usporedila sam to s mogućnošću, na primjer, Klafranje!?)Zanimljivo je, međutim, da takve sadržaje rabi čak i Regionalni dnevnik rijetko, uglavnom nehotice, tek ako se nekome omakne u najavi, s obrazloženjem da se valjda neće šire razumjeti, zbog navodne svoje odgojne uloge i sl. Poslije predstavljanja teme, sadržaji na zavičajnim govorima i o zavičajnim govorima na svim kanalima su se, srećom, umnožili, a sadržaj je postao u emisijama uživo, npr. Dobro jutro, Hrvatska, i samo popravljanje izgovorenoga, lokalizama i sl.

Druge nacionalne televizije poput Nove TV, RTL-a, N1 uglavnom ne njeguju ni sadržaje pa ni naslove toga tipa.
Hrvatski radio zavičajnim govorima osobit pozor posvećuje govoreći o kulturnom sadržaju s povodom, na primjer dodjela kajkavskome međunarodnog certifikata, predstavljanje novih i nagrađenih knjiga, autora, npr. Kutija slova Karoline Lisak Vidović, Prvi program; Poezija, Davora Šalata, Radio Sljeme, Ispod Medvednice i Ivančice Maria Harapina, Prvi program i Sljeme, Kajkavijana Ana Lacković Varga, Sljeme i sl.) te baštinske emisije, eventualno reportažne (o lokalnim događajima, folkloru, hrani, izložbama, istraživanjima, narodni izričaji i poslovica (npr. Mirjana Žugec Pavičić, HR Drugi, internet), zatim ukinuta emisija Zagrebušek, HR Sljeme, Anamarie Šnajdar godinu i pol od 14. 2. 2013. Dojmljiva je i jezično emisija Ivice Ivankovića Iz narodne baštine kajkavskih krajeva, koja se emitira ponedjeljkom na HR Prvi program u 17,30 sati.   
Lokalne tv i radijske kuće često imaju posebne, obično povremene emisije pod pokroviteljstvom i sponzorstvom radi poticanja određenih sadržaja:
Od reči do reči (Radio Kaj, Velimir Čajko); Kajkavski osebušek (Obiteljski radio Ivanić, Višnja Canjek Macan); Ke li je, ke li ne (Radio Quirinus, Karmen Valenta); 
Prema izvoru (Net.hr, Mreža, Josipa Peradenić); Nek svira kaj, rubrika Kajkavski potpuri (TV Plus, Ivana Bičak); Oko jedne hiže (Radio Zlatar, Željko Slunjski) itd.

Na Internetu sam se koncentrirala na web i društvene mreže gdje su sadržaju na zavičajnom govoru uglavnom u određenome kontekstu npr.a – uglavnom neki kontekst: npr. Facebook Ujedinjeni kajkavski emirati (Božica Jelušić), web Oblizeki, Kajkavska hrana (!?); b – tematske stranice na kajkavskome i o kajkavskome – prezentacija malih školskih istraživanja o zavičajnim temama, zbornici pjesama, Youtube s izgovorenim tekstovima.  Zanimljivi primjeri suKajkavska renesansa (http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/ ), Kajkaviana magica ( http://kajkaviana-magica.eu/en/) (Mario Jembrih).

Među knjigama najčešće su zbirke pjesmama na zavičajnim govorima, natječaji (zbornici), rječnici, kuharice, istraživanja. No, u antologijama recentne hrvatske poezije priređivači ističu kako nisu ni pratili dijalektalne, kajkavske. (Tek se posljednih godina to mijenja i u antologijama, panorama, prevedenim izborima i sl.). Rijetkost je knjiga Miroslava Šicela Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001. o kojoj izuzetno zanimljivo piše Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče spominjući (re)afirmaciju kratke priče kao žanra i osmero autora s dijalektalnih područlja – a to su čakavci Mate Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje i Tomislav Milohnić, te “kajkavci” Božica Brkan, Zvonimir Majdak, Borivoj Radaković, Mijo Kelečić i Denis Peričić. Pronalazi, zanimljivo i tri modela kajkavskoga jezika: prvi izvorni, folklorni i tradicijski model.  

Što se tiče filma, još se pamte izuzetne obrade književnih djela Slavka Kolara Breza, Svoga tela gospodar, danas se više rabi žargon. Prije renesanse posljednjih godina, osobito narasle na romanima Kristiana Novaka Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši i Damira Karakaša Sjećanje šume, kazalište se oslanjalo namoderne komedije, npr. Histrioni Zlatka Viteza (Senker-Mujičić–Škrabe); manja odnosno amaterska kazališta eventualno na svoje lokalne pisce (amaterska kazališta Moslavine igraju kajkavske komedije čakavca Ante Juretića, a unatrag tri-četiri godine na kekavici Božica Brkan piše igrokaze za najmlađe kazališne amatere KUD-a Josip Badalić iz Križa i Društvo Naša djecaVladimir Nazor Križ za izvođenje najprije na Kajkavijadi, a zatim i šire, sve do nacionalnih smotri). U popularnoj glazbi poslovično se pjesme na zavičajnim govorima izvođena Krapinskom festivalu (50 godina!)  u tjednu Kajkavske kulture, Mik-u (Melodije Istre i Kvarnera, putujući), Splitskom festivalu… No lokalni idiom i šire su hitovima popularizirali Alen Vitasović (istarski čakavski), Gibonni, TBF (splitski),klape itd. Kajkavski (rezervati?) osobito su popularizirali Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Mirko Švenda Žiga, zborovi i KUD-ovi obrade…, a još se mnogi sjećaju primjerice obrade Klinček stoji pod oblokom (Johnny Štulić, Azra) ili Ružica sem bila (Goran bregović, Bijelo dugme).

U promicanju lokalnih govora važna je uloga (sve brojnijih) udruga kao što suKajkavijana, Kajkavsko spravišče, Kajkavska renesansa, Muži zagorskoga srca, Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambukao zlatnoj formuli, trodijalektalnosti jezika i sl.

Ne treba smetnuti s uma ni, uza sve poengležene nazive i kritički odmak jer ima svega i svačega, vrlo zanimljive i poticajne naslove/nazive različitih događaja (kultura, turizam, sport itd.): Croatia rediviva Ča-kaj-što (svehrvatska pjesnička smotru u Selcima na Braču), Homo si dat (darivanje krvi u Rijeci), Ho si teč (promocija trčanja, kretanja u Rijeci), Slatki gušti (u Zagrebu!?),
Rabska fjera (otok Rab), Sušak, Sušak (prvi čakavski mjuzikl, lepršava štorija o Sušaku, Novi list, Nedjeljni plus, 3. 5. 2015.), Šušur! Festival od riči 2015. (Korčula), U lovu ciplov na teću (Zlarinsko ljeto 2015.).

Nikako ne bih propustila dodati i neke zanimljive izjave (zapažanja, prijedloge) do kojih sam došla u anketi:  

Izostanak sadržaja na kajkavskom jeziku, te nekorištenje/pojavljivanje kajkavskog jezika i govora tumačim kao ozbiljan propust u uređivačkoj politici određenog medija. Osim pluralizma medija potrebno je primjenjivati poticanje pluralizma raznovrsnosti zavičajnog jezika i govora u kreiranju programskih sadržaja određenog medija. U zadnjih desetak godina uočavam povećanje takvih medijskih sadržaja, s trendom rasta, zbog povećanja interesa publike za njima. (Ivanka Bičak, bila direktorica i glavna urednica Radio Marija Bistrica, na TV Plus Lučko autorica i urednica emisije Nek’ svira kaj – emisija o kajkavskoj kulturi i umjetnosti)

Emisiju Kajkavijana na Radio Sljemenu osmislila je i petnaestak godina vodila Tanja Baran, a ja sam uletavala kad je ona bila na godišnjima, bolovanju i porodiljnome. Ni privatno se nisam bavila kajkavskim jezikom na znanstvenoj osnovi, ne vidim to kao svoju struku ni misiju, već ležerni način davanja prostora kajkavskoj tradiciji i običaja, evocirajući anegdote i kajkavske riječi na što spretniji način s logičnim sugovornicima, koji su ili govornici snimljeni in situ ili rade programe na bazi kajkavskih spelancija, pa ih zajedno najavimo. Ne vidim specijalnim promotorom kajkavske reči, nego više kao vodič od kajkavskih govornika i radnika do slušatelja, s tim da si dopustim i u ostalom programu, izvan emisije, izbjeći standard i pobeči v kajkavski, posebno kad to ima smisla (točnije emocionalnije izražavanje ili pojačavanje zagrebačke slike, dojma). (Ana Lacković Varga, HRT Hrvatski radio Sljeme)

 
Društveno se sadržaji na zavičajnim jezicima dovoljno ne potiču i trebalo bi ih poticati na razne načine, svakako i financijski. (Tanja Baran, urednica na HR)

Nažalost, u uredništvu Moslavačkog lista i Radio Moslavine nitko se od kolega novinara javno ne koristi zavičajnim dijalektom. (Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkog lista i Radio Moslavine)

Kajkavšina je premalo prisutna u medijima i izdavaštvu na dugoselskom, iako je to tradicionalni govor kraja. Razlozi zašto se kajkavština ne pojavljuje u nekim lokalnim medijima, npr. u programu Radio Martina, su nepoznavanje govora samim autorima te većini slušatelja i čitatelja te nedostatak osjećaja za tradicionalne vrijednosti, pa i za jezik (izvorni govore). Mediji odustaju od izvornog govora izbog komercijalnoga razloga, smatrajući da nije zanimljiv dovoljnom broju slušatelja-čitatelja te neće pridonijeti povećanju naklade ili slušanosti. (…) Mlađim generacijama taj je govor nezanimljiv. Mladi svakodnevno koriste “novonastale izraze” iz riječi engleskoga jezika (uglavnom) koji nastaju u suvremenim okolnostima a to je “govor elektronskih komunikacija, društenih mreža” koji se proširio i na druge segmente života te je sve zastupljeniji u pisanim medijima, svim drugim komunikacijama pa čak i unutar obitelji. (…) Osim bojazni za zavičajne govore sve je jača i bojazan za hrvatski jezik u cijelosti, tako i za standardni jezik. (Nadica Kozić, Dugoselska kronika)

Kajkavski jezik je nositelj kulture kajkavaca, i ako on nestane, a svaki dan sve više nestaje, nestat će i autentična kultura kajkavca. Dobit ćemo jednoobraznost i siromašnije društvo. (Mario Jembrih, kreator i editor tri internetska kajkavska portala)

Narječja i lokalni govori pojavljuju se u specijaliziranim emisijama i zabavnom programu odnosno pecijaliziranim emisijama namijenjenim njegovanju kulture i tradicije hrvatskih krajeva, povremeno u zabavnim glazbenim emisijama i informativnom programu. Takvi sadržaji najviše zanimaju stariju populaciju koja se može poistovjetiti sa često zaboravljenim govorom svog zavičaja. Primjećujem povećanje posljednjih nekoliko godina i mislim da ih ima dovoljno. O njima odlučuju oni koji vode financije i koji vode računa o oglašivačima. Trebalo bi ih poticati financijski, jer oni nisu komercijalno zanimljivi oglašivačima pa se može dogoditi da zbog toga takav sadržaj, iako kvalitetan, izostane. Emisija Prema izvoru u petnaestak epizoda pratila je zavičajne govore središnje Hrvatske, a sada se na istom programu emitira se emisija Pinklec na rame na kajkavskom narječju. (Josipa Peradenić, novinarka Mreže TV)

U medijskom prostoru primjećujem konstantan primat/teror jednog zavičajnog govora – neću reći čakavskog već – dalmatinskog, kojim bez pardona i u udarnim terminima na nacionalnoj televiziji govore gosti koji su porijeklom Dalmatinci.  Ne sjećam se da je itko i igdje govorio kajkavski na javnoj ili komercijalnim televizijama ili radio postajama, izuzev nekih voditelja koji se obično sprdaju s kajkavskim jezikom i kulturom. (…) Pobornik sam uvođenja kajkavskog jezika u škole kao fakultativnog predmeta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Gorskom kotaru. (…) Ima emisija na lokalnim televizijama i radijima koje, istini za volju, rijetko pratim, ali bih izdvojio televiziju Jabuka i VTV te ranije spomenuti Radio Zlatar, Stubicu, te Hrvatski radio 2. i 3. program. Isto tako i glazbenu televiziju CMC, na kojoj se puštaju pjesme iz svih hrvatskih regija. (…) Zavičajni govori u medijima, posebno lokalnim, svojevrsni su oblizeki za sve one kojima je pun kufer mediokritetske turbo folk kulture koja je zarazila gotovo sve sadržaje koji se u (ostacima) naših medija mogu pročitati, čuti i vidjeti. (Zoran Gregurek, Hraščina – Trgovišće, Zagorski list, novinar i kolumnist vrlo uspjele kolumne o zagorskim običajima na kajkavskome, koja iz tjedna u tjedan objavljuje više od 12 godina i prenosi internetski)

Vesel je vsaki kaj horvatsku domaju rad ma i kaj mu horvatska je reč materinjska. Moreju se nekteri pitati zakaj sme te veseli i čemu se te veselime. Te je zate kaj su nam z stranjskoga svieta priznali, kaj mnogi med nami niesu šteli priznati, da jezik materinjski kaj kak najvrednejše blage ga čuvame, med stranjskami jeziki priznati je postal. Te vsemi kaj za kaj najdrajši živiju, nekaj je najvrednejše, jer niesme zabadav povedali i delali da se rieč domača – horvatska, zdigne i živi. Kak god da su nam govorili da z našem jezikem govoriju kumeki, da te nie jezik, kak god da sebe niesu videli, horvatsku rieč nam hništili niesu, reč nam naša živi, kak god da su se nadali da je več prie sto i pedeset let bile je nebu. Vse une vriedne kaj na našem horvatskom kajkavskom jeziku je zgovorene, napisane, kaj je ostale i kaj živi, nekaj je najvrednejše kaj Horvatska domaja ma. Horvatskoga jezika nemre biti ak hunjem ma same „što“, ak nema „ća“ i ak nema i „kaj“. Vse te skup vsem nam je najvekše blage, kaj triebame ga čuvati za navek. Zate veseli morame biti, glave z veseljem zdignuti morame, jer vrieme se je zišle, da nam je naš jezik priznati po cielomu svietu postal. A mi nigdar niesme drugoga jezika meli nek jezika Horvatskoga, a niti bile druge ni niesme nek sme te kaj jesme – Horvati. (Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med., Martinišće, kolumnist u Večernjem listu, Zagorskom listu, Glasu Zagorja, Zagorje – Internationalu itd., koji stanje ocjenjuje lošim i smatra da ono zahtijeva hitno djelovanje.)  

Od ostaloga iz javnoga komunikacijskog prostora osobito je znakovita i zanimljiva izjava s neke jezične radionice suca Vrhovnog suda Marina Mrčele kako bi se popravila sudačka nepismenost, lokalna značenja onemogućuju presude na višem sudu i kod najtežih zločina. Naveo je čakavski primjer za ubojstvo o optuženiku koji je pucao stojeći iza štekata i kajkavski za silovanje
petal mi je po čuči.
 

Zaključak? Unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionaira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Opaska autorice pri konačnom zaključivanju teksta 2018.: bitne šire promjene uočene su, kako navodi Mario Kolar, utjecajem kajkavskih autora u modernoj hrvatskoj prozi (Kristijan Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić…).

Važno je da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama i na webu (npr. radijske i tv emisije na poziv, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.).
Zaključno predlažem: Dobro bi o ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.

Izvori:
anketa provedena od početka siječnja do kraja kolovoza 2015.
dnevne novine s prilozima zaključno s kolovozom 2015.: Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Novi list, 24 sata
tjednici: Nacional, Globus, Telegram, Zagorski list, Moslavački list
Miroslav Šicel, Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001.
Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče http://www.bozicabrkan.com
http://www.oblizeki.com
http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html
http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/
 http://kajkaviana-magica.eu/en/

Zagreb, 20150720 – 20150819 – 20150902 – 20150903 – 20150904 – dovršeno 20180326.

Bez cenzure DHK o portalima i e-časopisima za književnost – spašavanje struke u medijima

Novu sezonu serijala tribina Bez cenzure Društva hrvatskih književnika urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela je u četvrtak, 5. rujna 2024. temom Portali i e-časopisi za književnost – spašavanje struke u medijima i kompetentnim i nadahnutim gostima. Govorili su književni kritičar Nenad Bartolčić u ime renomiranoga portala Moderna vremena, književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i književnica Sonja Smolec u ime e-časopisa Kvaka. Rasprava je bila veoma plodna i raznovrsna, a uključila se i znatiželjna publika, izdavačica (Beletra, Dvotočka…) i novinarka Sandra Pocrnić Mlakar i urednica u Republici Marina Katinić Pleić (podcast). Publika je, inače, osim iz Zagreba, pristigla i iz Ludbrega, Siska, Vrbovca…

S tribine (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Pozivnica za tribinu

Prema  urednici Žigo Španić, zaključak bi mogao biti da književni portali nadoknađuju osiromašivanje kulture u novinama, da jedini redovito najavljuju književne događaje, sustavno objavljuju kritike, razne tematske tekstove i druge priloge. Portali su afirmirali mnoga imena na putu do tiskanih knjiga. Govorilo se o novinarstvu nekada i danas, o financiranju elektroničkih medija za književnost (koje održava uglavnom entuzijazam pokretača), o književnoj sceni i mnogim drugim temama.

Nenad Bartolčić, Moderna vemena (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Božica Brkan,kjiževnica, novinarka i blogerica (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Lada Žigo Španić i Sonja Smolec, Kvaka (Foto Miljenko Brezak / Acumen)

B. Brkan usredotočila se na iskustvo blogerice i književnost na Internetu danas, posebice na društvenim mrežama, na zasad neostvaren pokušaj interaktivnog portala DHK-a s internim i eksternim informiranjem, pretakanjem klasičnih časopisa Republike i Mosta u e-oblik, e-časopis Stav za kritiku itd.

Zainteresirana publiika (Foto Miljenko brezak / Acumen)

Izuzetno zanimljiva tema u svakom slučaju zaslužuje nastavak. I multimedijalno predstavljanje.

O detaljima više u filmu na Youtubu Miljenka Brezaka / Acumen.

20240910

Muzeji za muzej – Umjesto kave 21. kolovoza 2024.

Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj  ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličine stana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.

Jasmina Reis u Kući Šenoa oštećenoj u potresu s darom (Foto Miljenko Brezak)
Donirana aparatura Zdenka Šenoe (Foto Miljenko Brezak)

Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14 godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih, bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.

Zdenko Šenoa sjedi u naslonjaču djeda Augusta uz njegov radni stol (Foto Kuća Šenoa)
Zdenko Šenoa 1940. (Foto Kuća Šenoa)

Treba li i spominjati British Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok. Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima kronologa mijena Medvednice, Sljemena.

A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo

Zdenko Šenoa s bakom Slavom, Augustovom udovicom, Foto Tonka 1921. (Kuća Šenoa)

Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi.
Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija.
Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke.
Jasmina Reis
24. lipnja 2024.

Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom (majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno  nekoliko kutija izrezaka svojih recepta. Zahvalni.

Aparatura Opemus 5 (Foto Miljenko Brezak)

Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima  i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.

Žargon, rječnik, pa još novinarski – Umjesto kave 14. kolovoza 2024. godine

Rječnik novinarskoga žargona – urednici i autori su Lana Hudeček i Vicko Krampus, a uz njih su autori i Milan Pavičić, Lovro Alebić, Franka Alvarez, Marta Halužan, Iva Juričević, Iva Muminović, Iva Vasilj. Izdavač je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2023. Ta je knjižica na 130 stranica objavljena u 300 primjeraka, a sadržava oko 600 novinarskih žargonizama. Zanimljiva za čitanje i korištenje svakako je studentima novinarstva i jezika, onima koji se bave jezikom, a i još radoznalim novinarima. Uvodna studija govori o odnosu novinarskoga žargona i standardnoga jezika odnosno nazivlja. Rječnik je, navode autori, uz drugo i poziv novinarskoj struci da se, poput drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja. Ne znam očekuju li javljanje internetom, jer da je bilo više i ozbiljnije ambicije – koja se može nadoknaditi – zacijelo bi na suradnju pozvali i prije objave.  

Naslovnica skromnoga, ali važnoga izdanja

Urednici predavači Lana Hudeček i Vicko Krampus navode kako je izrada toga rječnika pokrenuta na preddiplomskom stručnom studiju novinarstva na Veleučilištu Vern šk. g. 2016./2017. Studenti su pokazali veliko zanimanje, a građa je prikupljana iz dostupne literature (popis na kraju knjige), s novinskih portala, ekscerpirana iz stručnih i znanstvenih  radova (jer je jedna od značajki novinarskoga žargona i ta da se mnogi žargonski izrazi upotrebljavaju i u znanstveno-popularnome, pa i strogo znanstvenom stilu) te prikupljan na novinarskim kolegijima studija, u razgovoru s novinarima redakcijama u kojima su studenti bili na studentskoj praksi itd. Žargonizmi su prikupljani i pretraživanjem interneta te ragledavanjem dvaju hrvatskih portala (Hrvatske jezične riznice i hrvatskoga jezičnog korpusa – hrWaCa) s pomoću alata za pretragu korpusa SketchEnginea i skica riječi (WordSHetches) za hrvatski jezik. Ističu:

Cilj nam je bio, ističu urednici, stvoriti rječnik koji bi mogao biti zanimljiv i koristan ne samo studentima novinarstva  i novinarima, nego i svima koji se na bilo koji način bave medijima te široj jezikoslovnoj i općoj zajednici. Njegov je cilj, dakle, u prvome redu popisati i opisati suvremeni novinarski stručni žargon. Pritom smo svjesni da u toj zadaći ne možemo potpuno uspjeti jer „Valja napomenuti daje cehovski jezik podložan stalnim promjenama, a ima i svoje dijalekte. Naime, svaka redakcija ima svoje lokale leksičke specifičnosti.“ (Mihovilović 2007: 274).

Žargona u rječniku nema, ali je prema definiciji iz uvoda stručni žargon jezik kojim se pripadnici određene struke služe u svojoj uzajamnoj svakodnevnoj i neformalnoj komunikaciji. Ne pripada standardnome jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju podsjećaju da nema mnogo djela koja se bave žargonom uopće i zahvaliti trebamo Tomislavu Sabljaku što imamo rječnik Šatra, Rječnik šatrovačkog govora i Rječnik hrvatskoga žargona. Stručnim žargonima jezikoslovci se bave još manje, pa navode Od računalnoga žargona do računalnoga nazivlja Antuna Halonje i Milice Mihaljević, od novinarskoga žargona Rječnik redakcijskog žargona u knjizi Profesionalni novinar Maroja Mihovilovića, sa oko 300 izraza, zatim neki novi medijski nazivi uvršteni su u Englesko-hrvatski politološki rječnik: Mediji (Car 2013.), Leksikon Hrvatskeradiotelevizije, web Žargonaut i sl.

U niz od adreme do žutila Rječnik novinarskoga žargonaredaju se antrfile, brifing, copi-paste, fotku, foršpana, hijavatu, hejtera, navlakušu, opinion makera, paparaca, patku i plahtu, prime-time, trola… Svakako je pohvalno, pogotovo što su studenti sa svojim profesorima sami sebi stvorili literaturu, jer znam kako sam i koliko truda prije petnaestak godina držeći tri godine jednosemestralne vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija ulagala u pripremu nastave. Više se ne sjećam da li studentima prve ili druge godini, po šezdesetak njih, jedino da sam svaki put promukla. Da bi budućim kolegama bilo zanimljivije i korisnije, poticajnije, dovodila sam vrhunske majstore zanatlije iz novina, TV i radija – novinare, lektore, urednike, marketingaše… U tri godine i zanimanje za studij bitno se mijenjao: sve manje je bilo novinarstva, a sve više PR i marketinga, sve više specijalizacije za agencijsko, pisano, TV, radijsko.

Ne znam kako je sada (radijsko je, ako se ne varam, na FPN od ove godine ukinuto), ali se nadam da nije sve otišlo na internetsko novinarstvo odnosno, kako jutros pročitah jedan gorki komentar, u specijalizaciju za inženjera za stavljanje materijala na dvije društvene mreže i doktorate za lajkanja. Ustrajno sam zadavala zadaće, jer sam bila zgrožena što budući novinari recentne medije, ma kakvi bili, uopće nisu pratili, jedva da su tek po neki bili na Facebooku i Twitteru. Prakse uz ozbiljne mentore je bilo vrlo malo i svaki se uzdaje u se i svoje kljuse i lajkove. Ponosna sam na nekoliko svojih studenata poslije vrlo uspješnih u medijima i vrlo specijaliziranima. Kako sam još radila, motiv mi nije bio honorar nedostatan za taksi amo i tamo, čak ni studenti niti upućeni niti zainteresirani ni toliko da bi se makar povremeno čemu čudili ko picek glisti, nego ideja da napišem knjigu. Skromna, jedva postojeća literatura onda se uglavnom svodila na Internet i praksu s vrlo aktualnim primjerima fake news, gerilla marketing, content, spin i spindoktor. Riječ zapratiti nije bila ni u povojima. A nije bilo ni influencera, instagramuša, klikabilnosti, pa jedva i multimedijalnosti. Iako sam primjerice u okviru svoje specijalizacije mnogo radila native marketinga, nismo tada to uopće tako zvali.

Tek sam poslije povremeno pomišljala  da bih, ostanem li na faksu, mogla doktorirati na temi novinari-književnici. Nisam, jer mi je lijepa literatura pretegla novinarstvo, ali nažalost nije ni nitko drugi iako je materijal sjajan. No, kako nisam prestala zapisivati u podsjetnik, upravo me Rječnik novinarskog žargona naveo da pogledam što sam to htjela prenijeti ne samo studentima nego javnosti kao svoj prilog da se ne zaboravi što smo imali na svom jeziku, u svim njegovim oblicima, prije nego nas (je) do kraja pregazio engleski kao globalni modern language. I infotaintment.

Odličan primjer je marketing, gdje nije pomogla ni sjajna prevedena osnovna literatura poput Kotlerova Upravljanje marketingom još u vrijeme nestora hrvatskoga marketinga prof. dr. sc. Fedora Rocca (s prevoditeljicom Vlasta Andrlić) 1988. Je li mi to bila zamisao o samopomoći ili samopromociji ne mogu tvrditi, ali da sam ustrajala dobro bi došlo, makar za onaj Muzej novinarstva koji je kanio osnovati Branko Lovrić. Jer, koliko primjećujem, u Rječniku novinarskoga žargona u literaturi nedostaju knjižni i novinski naslovi i autori iz tiskanoga novinarstva poput pretpotopnoga Bože Novaka, različitih izdanja kuće Vjesnik od Leksikona dalje, pa Branke Primorac (za djecu!), Nives Opačić, Maje Matković…

Još mi više nedostaju žargonizmi, ali i ne samo žargonizmi nego ukupni jezik iz tiskanoga novinarstva koje su gotovo pojeli strojevi, nova tehnologija i nesentimentalna vremena u kojima sve počinje sa mnom. Ali, što mogu kad sentimentalno žalim i za tim, jezičnim dokumentima sve davnijih, nestalih vremena prije vremena formata i formatiranja, flipanja, imprimtura itd. Prije nego su nam na stolove sjele kante, računala, dok još nije bilo nikoga tko ne bi znao tko je Oto Reisinger, Pablo Cajzek ili Šime Radovčić, Spectator, Argus, čak i Studijev Piko Bodljić (ponovno uskrsnuo, i danas životari u studiju), rubrika Pisma čitatelja ili naš Vrtov dežurni telefon. Osim u Novinarskoj trilogiji, u kojoj kanim objaviti sva tri svoja novinarska romana – Lift / Politička melodrama, Azour journal 1993.; Rez / Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. i Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022. – svojevrsnoj povijesti hrvatskoga novinarstva od devedesete, prilažem, više nabacujem nekoliko svojih žargonizama o novinarstvu, fotografijama, grafici… kojih, za razliku od recimo špigla i šlagera, tipfelera i tipića, u Rječniku novinarskoga žargona nema, bez posebnoga reda i dodatne obrade, nabrajam:

prijelom/prelom, prelomiti (grafičko oblikovanje novin i novinske stranice), forski prijelom/prelom (prelamanje unaprijed da se sve stigne npr. zbog blagdanskog višebroja, u očekivanju nekog događaja, nečije smrti itd.), (s)rušiti stranicu (grafički stranicu raditi ispočetka zbog novopristiglih vijesti ili boljega rješenja), blokirati (rezervirati prostor s događaja koji se tek odvija ili za tekst koji se tek piše), kurvin redak (kad visi jedan redakili pola reda u stupcu), zalom (kad se poremeti slijed odlomaka), zlatni rez, rubriciranje, cicero, kolumna, kolumnist, laga (izdvojene tematske cjeline nekoliko stranica unutar novina, npr. sport, kultura), pereks (početak tetska s najvažnijim informacjama, anterfile), obrnuti pereks, cajtnot, dedlajn/deadline/rok, demantij, embargo (zabrana objave do određenoga roka), (pro)cutiti (probiti neke skrivene informacije), špranca (predložak), štof (materijal za tekst), prežvatati/prežvakavanje (napisati tekst sa starim podacima), isisati iz prsta (napisati tekst ni od čega, katkad i izmisliti, kao fake news), zgusnuti tekst (skratiti tekst, izbaciti nepotrebne podatke i riječi), skalupiti, štrikati/ naštrikati/preštrikati (napisati tekst ili ga dužiti da popuni prostor, preraditi tekst, rirajtirati tekst), rirajting, nabrijati tekst, otvoriti/otvarati/zatvoriti temu, neprobojni tekst (teško prohodan tekst, loše napisan tako da se ne može lako ni čitati ni kratiti), naklampfati (napisati puno teksta, katkad i besmislenoga), (na)štancati, () (napisati puno, previše teksta o čemu, pisati jedno te isto, neinventivno, grafički pretrpati teksta i fotogafija), (na)trackati, (pre)orati tekst (dubok, temeljit rirajting, ispravljanje, prerada), srezati, sasjeći, popljuvati, napljuvati, rastrančirati koga (nekoga iskritizirati s argumentima ili bez njih), biti u tekstu (koncentrirano pisati), izaći iz teksta (dekoncentrirati se u pisanju teksta); tezga (posao sa strane, mimo redovitog zaposlenja, na crno, na sivo, u fušu), tezgariti, šlagvort (povod, uvod u tekst), ići na kavu (ići na sastanak off the record, ne nužno za objavu), ekskluziva, smanji(ti) doživljaj! (smiri tekst, ne pretjeruj)…

 Ako Rječnik novinarskoga žargona shvatimo, kako nam autori poručiše kao poziv novinarskoj struci da se, poput mnogih drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja, da on prije svega bilježi šarolikost i kreativnost u stvaranju nazivlja kojim se novinari služe u svojoj svakodnevici, pozivam i kolege, posebno dokone penziće koji to još pamte pa ili su već zabilježili ili da zapišu dok nisu zaboravili te dok s ljudima nije nestalo i to. Pozivam i naše Hrvatsko novinarsko društvo i Institut za jezik i jezikoslovlje da nastave te studije novinarstva na Vernu, Komunikologiji Hrvatskih studija, Fakultetu političkih znanosti i druge, sve do  studija hrvatske književnosti i jezika.


Vračtva vsagdašnja domača, Luičeva i Jembrihova – Umjesto kave 6. kolovoza 2024.

Knjigu Vračtva vsagdašnja domača (1746.), cjeloviti pretisak rukopisne kajkavske ljekaruše pavlina Imbriha Luiča, koji je priredio, tekst transkribirao, pogovor napisao i glosarij sastavio prof. emer. dr. sc. Alojz Jembrih, na jednoj od Tribina Kajkavskoga spravišča predstavio je njegov predsjednik izv. prof. dr. sc. Boris Beck. U ime nakladnika ozaljskoga Pučkoga otvorenog učilišta Katarina Zrinska te Ogranak Matice hrvatske u Ozlju ravnateljica POU Zdenka Novosel mogla je samo primati pohvale za taj pothvat iz 2022., kako ističe i Nada Vajs Vinja u prikazu u Kaju, LVI, Zagreb 5-6/2023.

Naslovnica Luičeve ljekaruše u Jembrihovoj nadgradnji

Za preslik je korišten primjerak iz zbirke Rara Gradske knjižnice u Zagrebu (radi lakšega čitanja uvećan je 30 posto). Još za fascinantne izložbe Sladki naš kaj u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici 1998. Jembrih je bio osobito nadahnut Luičevim rukopisom zbog njegove vrijednosti za proučavanje povijesne dijalektologije, tj. hrvatskoga kajkavskoga jezika iz razdoblja zrinskofranko-panskoga jezično-književnoga kruga, a još više zbog važnosti za oživljavanje povijesnoga nazivlja ljekovitoga bilja te za povijest medicine u Hrvatskoj prve polovice 18. st., čak 30 godina prije Lalangueove Medicine ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest, koju je u međuvremenu istraživanjima i tiskanjem javnosti približio doc. dr. Rajko Fureš.

Alojz Jembrih s Luičevom uknjiženom ljekarušom (Foto Miljenko Brezak)

Izuzetno je važno da ljekaruše kao što je Luičeva postaju dostupne široj javnosti, pogotovo u vrijeme nove popularnosti i trenda prirodnoga liječenja biljem. I ne samo biljem, jer u njoj ima i vračtva, lijekova  animalnoga podrijetla, mineralnoga i drugoga, primjerice pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska itd.). Uz to, sadržava i brojne savjete vezane uz kućanstvo, gospodarstvo i veterinarstvo. Recepti su vrlo praktični, zacijelo i provjereni u učinkovitosti, a osim što su pisani kajkavskim, ima ih i na latinskome, jer ih je, pretpostavlja se, Luič odnekud prepisao. 

S tribine Kajkavskoga spravišča: Boris Beck i Alojz Jembrih (Foto Miljenko Brezak)

Vračtva vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. Ovaj tekst sukladno svome autoru redovnikuukazuje kako se u krajnjem slučaju osobito neke teške bolesti uzdaje jedino u Boga te duhovno – danas vrlo aktualno, holistički (!?) – spaja s praktičnim, tjelesnim zdravljem.  

Publika na tribini o ljekaruši (Foto Miljenko Brezak)

Nepoznato je zašto rukopis nije tiskan u vrijeme nastanka, to prije što se čini priređenim za tisak. Početkom 20. st. Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909.) i neki su tada, pokazalo se netočno, tvrdili da je originalna ljekaruša izgubljena. U Dodatku sadašnjega izdanja(str. 215-294) Jembrih dodaje i Gundrumov prijepis teksta iz 1909. Luičeve ljekaruše koji je zanimljiv i zbog brojnih bilježaka koje tumače nazive ljekovitoga bilja, odnosno svjedoče o hrvatskome jeziku s početka 20. stoljeća. Rukopis (preslik u boji) sadržava 72 stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte s uputama kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti uzima, dakle terapija. Luič donosi i svoj životopis na latinskom (u knjizi je preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše, Jembrih donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih riječi u ljekaruši, tzv. glosarij, iz kojega izvlačim: bažuljk – bosiljak, bodac – probadanje,bol; cvit – menstruacija; dušac – miris, vonj; flajštar – krema; gnjusoba – smrad, zmazanoća; guščeri – bol grla; jaderka – jezgra; na dimije – prepone; opadavica – epilepsija; pupkorizna baba – primalja, babica; ščep – puni mjesec; vulog – kostobolja, giht; zašprihnuti – poškropiti…

Duplerica presnimljena iz knjige – povećan rukopis
Presnimljeno iz Luičevih Vračtva

Po dobrome Jembrihovu običaju, kad se on dohvati nekog rukopisa, njegov komentar odnosno ovdje Pogovor (str. 167-211) opširan je i vrlo vrijedan i u kontekstu i sam za sebe. Ovdje kreće s geslom Priroda je najbolja ljekarnica citirajući Sebastiana Kneippa. Jembrih donosi okvir s podacima o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14 st. nastaloj na području Vinodola te o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Uz benediktince i franjevce, pavlini su, navodi, bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i širili ih u puku pomažući bolesnima i djelujući na ublažavanje ili suzbijanje različitih bolesti. Takva je prva medicinska knjiga 1776. tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskoga liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea već spomenuta Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest. Kad je o djelima u rukopisu riječ, danas je osobito važno njihovo objavljivanje i za nacionalnu kulturu i to kako za povijest pučke medicine i farmaceutike tako i za povijest hrvatskoga, ovdje napose kajkavskoga jezika i medicinske terminologije.

Jembrihov Pogovor donosi: Uvod, Ljekaruša Imbriha Luiča, kako je iznova otkriven Luičev rukopis?; Rukopis Ljekaruše (1746.), Curriculum Vitae pavlina Imbriha Luiča, Ljetopis Imbre Luiča u njegovim Vračtvina vsagdašnjim (1746.), Vračtva vsagdašnja domača po Imbrihu Luiču popisana (1746.), Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746.), Tablica slovopisa Luičeve Ljekaruše, Ostala grafijska i jezična obilježja u Luičevim Vračtvima vsagdašnjim; Dodatak: Luičeva Vračtva vsagdašnja domača (1746.) u redakciji Frana Srećka Gundruma Oriovčanina (1909.), Kratice, Every-dey Domestic remidies (Summary).

Jedna od obilja ilustracija iz knjige

One koje će to zanimati, na kraju ljekaruše Jembrih donosi i prijevod Luičeva   Curriculum vitae u kojem po godinama zapisuje događaje, počevši od rođenja 1690. u Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom krugu, tj. jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga pastoralno djelovali. Spominje i Luičeve  boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i Križevcima, što se ogleda i u Luičevim jezičnim interferencijama.  

Kratka analiza knjige na promociji (Foto Miljenko Brezak)
S predstavljanja za sjećanje (Foto Miljenko Brezak)

U poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746) ljekarušu Jemrih uspoređuje s kajkavskim djelima 18. stoljeća zaključujući da se razlikuje od njih, iako slijedi  tradiciju slovopisa u upotrebi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; , današnje đ piše gi, a ne gy, itd). Jembrih navodi da je u prvoj polovici 18. stoljeća, kad je napisana i Luičeva ljekaruša, tiskano više od 40 kajkavskih knjiga, a među njima i prva kajkavska početnica Abecevica 1746. Jurja Muliha. Godine 1745. tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku kajkavskim primjerima te na 31. stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski (!) Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena… U tim Uputama, uz drugo, stoji  da svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara, što se kao piši kako govoriš pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se tada nije ni rodio!

Na predstavljanju i Željko Vegh, jedan od onih koji je radio na starim kajkavskim rukopisima u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici (Foto Miljenko Brezak)

Ne mogu, dakako, iz Luičeve ljekaruše ne prenijeti i po koje vračtvo, ali ne proti gnidam vu glave ili vugorki kak se berzo namoče ili živčanih bolesti ili nesanice nego:

Još jedna preslika rukopisa u knjizi

Za oči kermežljive. R.I.
Vzami 3 jajca černe kokoši, zažgi jaluna i stuci ga, posipli ž njim jajca i zmišaj, ožmikni čes čistu candru, i s tim oi ispiraj.

Kada svinje paraju.
Vzami grabrove gube, i davaj jesti vu testu, hote ozdraviti.

Da ocat berzo jak postane.
Vzami kruha jačmenovoga skvasnoga, i postavi ga nutar, čes 2 dni jak ovat bude, i omoči vu njega razbijenoga falat želiza, nikuliko puti.

Proti buham.
Presi(j) vapna živoga, i kada hižu pometeš, posipli z onim vapnom hižu, hote sve buhe pocerkati. Pak namaži jednu stran postelje s človečju mastjom, tam se hote vse buhe spraviti, kadi je lahko moreš s kipučim kropom popariti.

Friška slanina da se v letu ne zvonja.
Vzami borovice černe, češnjaka stuci, z jakim octom nali, zmišaj, s tim frišku slaninu, kuke, lopatice i druga ostala jako natari, zatim pak jako nasoli i onak naj stoji 1 tjedan vu koritu, zatim ju vu dim obisi, ne če se skvariti.

Radionice i radioničari kreativnoga pisanja – Umjesto kave 30. srpnja 2024.

Koji je to odličan kanonski pisac prošao i kroz čiju to radionicu pisanja da bi bio tako dobar i čitan? Koliko je njih uopće slavu steklo kroz radionicu pisanja?Čije su to radionice pisanja stvorile ponajbolje majstore književnosti?Prisjetila sam se tih dvojbenih pitanja u mnogo oblika iz žustrih razgovora s Ladom Žigo-Španić kada je u svibnju, ne slučajno, pripremala jednu od svojih polemičkih tribina Bez cenzure u DHK-u .

Naslovnica zanimljiva i korisna eseja Mirka Ćurića

Posvetila ju je baš temi namnoženih književnih radionica. Imenovala ju je Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas? Pozvala je Dubravku Brezak Stamać, Miroslava Mićanovića i Kristijana Vujičića da s publikom polemiziraju o umjetnicima profesionalcima i amaterima, stvaranju slike, teksta (ne nužno književnoga!), kipova i koječega prema uzorima.

A tada, baš s početkom planiranja ljetovanja, kao što je inače običaj početkom jeseni, početkom kulturne sezone, počeli su se množiti pozivi i na radionice kreativnoga pisanja, što online, a što uživo na krasnim odredištima po jadranskim otocima, brdskim jezerima, seocima na romantičkim OPG-ima, dvorcima u šumama… S književnim radionicama, navrle su radionice storytellinga (Krčani ljetos na gradskim sajamskim šetnjama nude storrytellinge na engleskome!) ili raspisivanje scenarija, radionice poezije (valjda u prozi, a može i u rimama), radionice slikanja portreta ili krajolika, ulja i akvarela, izrade skulptura u drvetu ili slanom tijestu, radionice joge, šivanja, kuhanja… Raspištoljile su se čak i turističke zajednice, jer nije loše uz Severinu, Rozgu ili Maju Šuput dodati i malo prave kulture.

Nisu ni literarne radionice ništa novo. Godinama su neke uhodane na uglednim imenima, koja polaznicima postaju ne samo uzori nego savjetnici, lektori, urednici, recenzenti, izdavači, članovi komisija za primanje u profesionalne udruge, zatim ocjenjivačkih sudova na kojekakvim natječajima, nagradama i uopće podupirateljima. Uhodane su jednako i za radionice i za prezentaciju radova polaznika i lokalne i državne, pa i EU potpore, recimo za nas 65+, inkluzivne ovako ili onako. A dio, također navodno uz ugledna i iskusna literarna imena, ne samo po POU i knjižnicama, poslije korone održava se i online, može čak i na otplatu, valjda da se naplatom vlastitoga umijeća, talenta ili dosjetke popune kućni budžeti između pisanja ili drugih tezgi. Po izboru, i proza, osobito kratke priče, i poezija koja se temelji na 11 ili 12 zadanih riječi, nisam sigurna, pa haiku, pa sonet sve do akrostiha, pa… Katkad spominju i iscjeljujuća intelektualna, svaki put i zabavna, nigdje naporna druženja. Nije više vrijeme da bez muke nema nauke.

Bolje stojeći koji si to sad mogu priuštiti, upisuju radionicu jer osjećaju zanatsku zakinutost budući da si u mladosti, u izostanku stipendija za mlade talente, nisu mogli priuštiti umjetnički nego tek neku praktičnu školu ili studij da što prije dohvate kruh u ruke. Davno su bili dobri u školskim literarnim i novinarskim grupama, dobivali nagrade na LIDRANO-u, isticali su ih talentiranima, ali život im nije dao… Neki tako bez mnogo ambicija samo izbjegavaju usamljenost. A ništa više nema besplatnoga.

Prisjetila sam se i kako sam u proteklim desetljećima i sam nadnaslovima Vrtovih inače odličnih serijala skrivila i po koju malu školu (domaćega slavonskog kulena, autohtonih hrvatskih sireva!) i akademija (zdravoga življenja!) prije pola stoljeća za prijamni na komparativnu na zagrebačkom Filozofskom uz drugu literaturu imali i odabrane dvije knjige o tome kako pišu dobri pisci, jedna s primjerima iz svjetske, a druga iz domaće književnosti. Fasciniralo me zapisivanje, neprestano prepisivanje (još rukom jer još ni stroja a kamoli prijenosnoga računala nije bilo!) te da sam se do danas zadržala na Goranovim krpcima, papirićima sa zapisanim riječima-podsjetnicima i možda Tadijanićevim zapisivanjem datuma ispod teksta. Nikako da se posve riješim montaže pri pisanju. I dalje čitajući književni, pa i novinarski tekst zagledam stil, kao da ću još to prokomentirati s Inom Beškerom ili Majom Matković. Često uspoređujem, istražujem, a katkad mi se čini da i dalje, nakon desetljeća vježbam, prekrajam, uvjerena kako svatko najviše može i naučiti čitanjem i dobrih i loših pisaca i, mnoge će razočarati, lenjinskim – pisati, pisati pisati. 

Mirko Ćurić na svojoj tribini u DHK s novim naslovima (Foto Miljenko Brezak)

Zato me i jest to više oduševila također uoči ljeta u izdanju Đakovačkoga kulturnog kruga objavljena nevelika knjižica Kako napisati roman / prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Phiilipa Rotha, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa i Amosa Oza. Autor Mirko Ćurić je đakovački predani književnik, istraživač kulture i povijesti svoga zavičaja, kulturni organizator brojnih od lokalnih do međunarodnih književnih i drugih priredaba koje tematiziraju književnu kritiku, A. G. Matoša i kao kulturnjaka biskupa Strossmayera na kojem je i doktorirao, hrvatsku panonsku književnost, https://www.bozicabrkan.com/privremeno-neuporabljivo-b-brkan-predstavljen-u-dakovu/dalmatinsko-slavonske veze kroz Luku Botića itd. Nevelikom knjižicom kao pedagog i ravnatelj mnogo čime uzorne Sredne strukovne škole Antuna Horvata, jedne od najboljih hrvatskih strukovnih srednjih škola, iskazao se i kao kreaciji, poticanju i vođenju poput kakva pouzdana starinskog učitelja. Napisao je odličan esej i uvjerena sam kako je literatura ponovno na dobrom putu da, ako ništa, pokvari sumnjive biznisiće sitnih literarnih kulturpoduzetnika s kreativnim radionicama.

Pitala sam Mirka Ćurića zašto se upustio u pisanje ovakve knjige. Kaže:

Postoje danas mnoge škole i radionice koje podučavaju autore kako kreativno pisati. Upisao sam u Googlovu tražilicu pojam „kreativno pisanje“, očekujući kako će izbaciti niz stranica koji nude savjete ili radionice za kreativno pisanje. Međutim, ipak me iznenadio tako velik broj radionica, predavača, polaznika. Mnogi su predavači ili predavačice  afirmirani književnici i književnice, ali svemrežje poručuje kako ima i onih kreativnih podučavatelja čije biografije ne obećavaju puno. Naravno, dobar sportaš ne mora biti dobar trener: Ćiro Blažević i Zlatko Dalić su bili osrednji nogometaši i vrlo uspješni treneri, pa je možda netko od tih malo poznatih učitelja kreativnog pisanja upravo književni Ćiro, ili se kod njega/nje može naučiti (što je realnije), kazano Ćirinom terminologijom, kreativno pisati kao nogomet „kod Gige u šupi.“

Još više zadivljuje ili čudi, koliko ljudi želi postati književnikom/književnicom, u vrijeme kada se govori o nečitanju i smrti književnost. Dodatno se možemo začuditi ako se  broj književnika i književnica usporedi s nakladama hrvatskih knjiga, napose poezije, koja se najustrajnije objelodanjuje i nema gotovo dana da se negdje ne objavi ili ne predstavlja kakva nova zbirka. Ali još nešto začuđuje, također, koliko ljudi koji su završili gimnazije i fakultete, treba dodatan autoritet/autoritete koji će im otkriti tajne pisanja i probuditi kreativnost. 

Za uspomenu: sa svibanjske tribine u DHK Lade Žigo Španić na kojoj je predstavila Mirka Ćurića (Foto Miljenko brezak)

Dala mi je misliti nedavno pročitana izjava upućenoga autoriteta o američkim piscima kako s obrazovanjem ne raste kvaliteta njihove literature, čak ne ni broj bestselera.

Ćurić u knjizi Kako napisati roman? – kako se vidi i iz podnaslova – dodaje razmatranja svojih omiljenih probranih uglednih svjetskih književnih veličina, njihove fotoportete i kratke biografije te izvlači i njihove savjete, koji su nerijetko kontradiktorni, kako napisati roman. Nisam se usudila pitati bi li mogle uslijediti i druge vrste, recimo kratke priče, drame, poezija… – Po mojemu, a očito i Ćurićevu, knjiga je to zanimljivija da čitatelja i potencijalnoga pisca romana potakne na kreativnost, na procjenu što i kako

Piše na koricama

Kako se postaje književnik odnosno romanopisac? Presuđuje li nadarenost ili mukotrpan rad? Postoji li naputak koji mogućem autoru ili autorici  može pomoći napisati roman?  Mogu li nam u tome pomoći savjeti uspješnih romanopisaca?

Autor ovoga eseja zatražio je pomoć Harukija Murakamija, Amosa Oza, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa Llose i Philipa Rotha: pristupio je njihovim knjigama i tekstovima u kojima govore o vlastitom pisanju ili pisanju uopće. Ne sumnjamo kako će ovi savjeti mnogom budućem književniku/književnici biti od koristi: čak i ako se ne slažete s nekim zaključkom ili prijedlogom, korist će biti barem od toga što ćete saznati kako ne biste trebali pisati ili kako ne želite pisati.

Pisanje je (osim za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao. Stvoriti iz nepisanog svijeta pisani svijet je kompleksan proces, ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako nositi. Nije, stoga, loše na tom putovanju imati smjerokaze koje su postavili veliki romanopisci. 

Vraćam se Mirku Ćuriću koji u Zaključku eseja, uz drugo, nimalo sveznadarski piše: Želio sam dati svoj doprinos pisanom svijetu i iskazati poštovanje književnicima koje volim i iznova čitam, čak i kada su mi njihovi savjeti nejasni, preopćeniti, nekonkretni i možda nepotrebni. Međutim, još su mi jednom potvrdili kako ne postoji recept koji će pismen i korektan tekst učiniti tekstom koji će nam promijeniti život…To je nešto što prelazi okvire ovakvoga eseja.

A moj skromni savjet s radionicama? Hajdemo čitati, čitati, čitati i samo pisati, pisati, pisati! Svatko svoje.

Dalmacija očima stranaca / Dalmatia through foreign eyes za strance i domaće – Umjesto kave 23. srpnja 2024.

Kako dan na dan zbrajaju turističke rekorde, ne mogu a da ne pomislim: što ti svi ljudi, osim selfija i sjećanja na raznorazne avanture i uzbuđenja, iz naših krajeva ponesu kao suvenir? Oblutak s plaže? Bocu vina, travarice ili maslinova ulja? Kolut sira? Vrećicu lavande ili stručak začinskoga bilja? Portreta s plaže? Knjige, primjerice odlične kuharice Hrvatska za stolom ili neke Pervanove monografije…? Otkriće mi je Dalmacija očima stranaca / Dalmatia through foreign eyes Sveina Mønneslanda, koju su u autorovu prijevodu, dvojezično na hrvatskom i engleskom, još 2011. objavili nakladnici Fidipid iz Zagreba i Sypress Forlag Oslo. Ne mogu se načuditi da je turistički promotori ne preporučuje kao svjedočanstvo o Dalmaciji kakva je nekad bila. Kako tumači Norvežanin zaljubljenik u našu zemlju, upustio se u istraživanja po europskih i svjetskim arhivima i knjižnicama. Zato što je, unatoč masovnome turizmu,  Dalmacija donedavno slabo poznata u Europi, a rekla bih: još poznata nedovoljno, pogotovo u svijetu. 


Slika na naslovnici Eugen Adam Dalmatinski seljaci kod izvora detalj 1869 Crocker Art Mseu, Sacramento, Kalifornija

Urednik knjige velikog formata na 400 stranica Tonko Maroević u uvodniku Zrcalo adrijanskopiše:

U svojoj ljubavi prema zavičajnoj nam Dalmaciji nerijetko smo izloženi napasti pretjerivanja: Katkad nam se ona čini značajnim europskim prostorom, takoreći „pupkom sredozemnog svijeta“, a koji put padnemo u kušnju nijekanja svake joj univerzalne mjere, svjesni njezine malenosti i velike sjene koju na nju bacaju nedaleki kulturni svjetionici poput Atene i Carigrada, Venecije i Rima, Budimpešte i Beča. U svakom slučaju prirodno osjećamo potrebu odmjeriti se i s tuđim pogledima na naš prostor, razmotriti saldo inozemnih putnika i namjernika, usporediti vlastito viđenje s onim kako nas drugi vide, u nadi da ćemo tako doći do objektivnije slike položaja i značenja Dalmacije u općenitijim kulturnim koordinatama.

Knjiga Sveina Mønneslanda „Dalmacija očima stranaca“ dobro nam dolazi da monološku poziciju zamijenimo dijaloškom sviješću. Istraživanjima u nizu svjetskih knjižnica i arhiva, zaslužni je znanstvenik okupio impresivnu građu raznovrsnih svjedočanstava od preko stotinu različitih autora, putopisaca i veduista, arheologa i etnografa, pustolova i hodočasnika, moreplovaca i graditelja, prirodoslovaca i novinskih izvjestitelja, a nastalu u rasponu od gotovo čitavoga tisućljeća (između 1154. i 1925. godine).   

Jedna od naslikanih povijesnih zemljopisnih karti

Pohvaljuje Maroević i autorovu pouzdanu metodičnost, izrazitu skrupuloznost, pisanje bez predrasuda, bez italocentričnosti i austrofilnosti, empatičnost i ljubav u otkrivanju povijesnih izvora. Ističe: Primamo knjigu kao novo zrcalo u kojemu se možemo ogledati. To zrcalo nije namijenjeno ni zadovoljavanju našega narcizma, a bogme niti hranjenju našega kompleksa manje vrijednosti.

Vrijednost je što je monografija mozaik mnogobrojnih subjektivnih viđenja i nataloženo iskustvo gotovo milenijskoga trajanja. Raznovrsno je viđenjemnogobrojnih autora različitih strukadalmatinskih uzmorskih, otočkih i gradova i sela u zaleđu. U vremenima kad smo bili još veća periferija, provincija, na rubu (njihovih) velikih država, i egzotika. Ukratko, valja nam se složiti s Maroevićem kako u svakom slučaju, međutim, imamo dodatne  argumente za neravnodušan odnos prema prostoru u kojem smo odnjihani, prema „malom starinskom svijetu“ što smo ga naslijedili s obavezom da ga čuvamo i kao ravnopravan dio svjetske baštine.

Svein Mønnesland predano je istraživao po brojnim arhivima i knjižnicama, ali ne manje predano napisao i uvod oslikavši povijest koja je u znaku strane dominacije, od Venecije i Austrije dalje. U mnogim će opisima suvremeni čitatelj naći greške i čak ozbiljne zablude, zbog nepoznavanja regije, što može biti vrlo zanimljivo, i dakako jezika, a razlike u govoru, nama izuzetno zanimljive, stranci nisu zapazili. Poučne su i dokumentirane predrasude prema domorocima Vlasima/Vlajima, a zanimljivo je kako, primjerice, William Shakespeare nikad nije posjetio Dalmaciju, služio se nazivom Ilirija, ali ju je uzeo za okvir za dramu Na tri kralja ili Kako hoćete i spominje je desetak puta! Nadoknađuje se sve – uz opise prema nekima divnom i iz sna, a prema nekima divljom Europom – ljepota ilustracija, ne dakako fotografijama kojih nije ni bilo, nego crtežima, gravirama, akvarelima, i crno-bijelima i koloriranima.

Slika drevnoga Šibenika

Dalmacijom su s različitim ciljevima i putovima štrapacirali mnogi putnici, najznačajniji  putopisci, a sustavno je dosad malo toga sabrano i objavljeno, samo njemački putopisci u dvjema Ivana Pederina, nešto od britanskih autora, a još manje s drugih jezika. Prava je egzotika kako je u Bibliji spominje prvi put sv. Pavao kao Ilirik, iako timeline knjige počinje s arapskim geografom al-Adrisijem, koji je 1154. radio zemljovid za normanskoga kralja na Siciliji. Mnogi su plovili Jadranom od križara do srednjevjekovnih trgovaca, hodočasnika, diplomata. 

Dalmatinci spočetka 19. stoljeća

Slavni turski putopisac Evlija Čelebija u 17 st. 40 godima putovao je Otomanskim carstvom i susjednim zemljama pa posjetio i opipao i neprijateljski teritorij – Dubrovnik, Trogir, Split. Zadar, Kotor Herceg Novi, Knin… Alberto Fortis putuje u Dalmaciju 1774. i opisuje zagorske Dalmatince, Morlake, te u Veneciji  1774. to objavljuje u dvije knjige, kod nas prevedene tek – 1994. godine ! Uz drugo, opisuje: Djevojačke čarape uvijek su crvene; obuća im je slična muškoj i zove se opanci; imaju potplat od sirove volujske kože, gornjišta od usukanih traka načinjenih od ovčje kože… Djevojkama, čak ni iz najbogatijih obitelji, ne dopušta se da nose drukčiju obuću. Kada se udaju, mogu odložiti opanke i uzeti turske papuče ako žele. Djevojke drže pletenice skrivene pod kapom, ali kad se udaju, puštaju ih da padnu na grudi. Opisuje i praznovjerja Morlaka te smrtno gađenje prema žabama. Našli su tu mjesta i lijepe građevine, arheološke iskopine, lokalni stanci, a uz drugo i Bitka kod Visa 20. srpnja 1866. kad je Austrija osigurala kontrolu nad Jadranom, jer je njezina austrijska mornarica pod vodstvom Tegetthofa sa 27 brodova porazila talijansku sa 24 broda…

Arhitektura, svakidašnji život
Pogled na palače i detalje

Vrijedna, odlično i pregledno oblikovana knjiga o Dalmaciji i dalmatinskome identitetu kroz osamsto godina krasan je dar i strancima i domaćima, a samim Dalmatincima odlično zavičajno štivo o književnosti, slikarstvu, arhitekturi, arheologiji, etnologiji, povijesti…Ona je i jedan od brojnih važnih naslova malene izdavačke kuće Fidipid bračnoga para Diane Burazer Delalić i Slobodana Delalića. Dianu će mnogi znati i kao odličnu pjesnikinju, prepoznati je po  nezaboravnim stihovima o naranči i po tome da je kupila brdo ili po nekim drugim nagrađenim pjesmama iz više zbirki, po tribini PEN-a Tumači poezije, poput one naše vrlo uspjele o dijalektalnoj književnosti.

Portreti Dalmatinki i Dalmatinca

Rat je iz Mostara iselio Dianu i Slobodana u Zagreb, a Slobodanova brata Muniba Delalića, književnika, čak u Oslo, gdje i sada živi. Norveški jezik učio je čitajući knjige na norveškom, te ih je počeo i prevoditi i specijalizirao se za norveške autore postavši vrstan znalac. Objavljivao je i u drugih nakladnika, a onda su ga Delalići podržali svojom firmom, dotad specijalziranom za IT. Fidipid su, uostalom, nazvali prema grčkom maratoncu, simbolu upornosti, jer je to bilo primjereno poslu u koji su krenuli. Dosad su objavili više od 50, a od toga 40 probranih naslova norveških autora, među kojima sa po više djela i velike i značajne autore kao što su: Lars Saaby Christensen, Dag Solstad, Tomas Espedal, Tarjei Vesaas, Per Petterson, Knut Hamsun. Još 2010. objavili su i izabrane drame prošlogodišnjega nobelovca Jona Fossea Netko će doći. Ističu i dvije antologije norveških pjesnika.

Diana Burazer s nekima od izdanja Fidipida (Foto Miljenko Brezak)

Uz desetak drugih knjiga, osobito se ponose izvrsnom monografijom Dalmacija očima stranaca. Nažalost, s obzirom na stanje u izdavaštvu i na tržištu te trenutačni način otkupa skrenuo ih je da otišavši u mirovinu, kad su se naglašeno kanili posvetiti izdavanju samo biranih knjiga, pomišljaju na odustajanje – zatvaranje Fidipida. A da je samo do Dalmacije, to njihova dosadašnja dostignuća nikako ne zavređuju.

Kritika Emilije Kovač u Kolu knjige Božice Brkan Umjesto Kave

Časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo (gl. Urednik Ernest Fišer) br. 2/2024. u cjelini Kritika, na str. 197.-190. objavljuje kritiku Emilije Kovač Blog u formatu knjige… i/ili obratno knjige Božice Brkan Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024. Prenosimo ga u cjelini:

Naslovnica kola

Blog u formatu knjige… i/ili obratno

(Božica Brkan, Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024.)

Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao „neteme“. Spomenuti je pojam u aktualnom kontekstu specifičnog političkog diskurza dobio sasvim novu razinu značenja postavši, u BB primjeni, svojevrsna intertekstna ironična distorzija polaznog pojma (tema – netema kao pojam političnog diskurza – aktualna BB netema drugog stupnja, s upisanom sviješću o ironijskim reprekusijama)… Reći je s tim u vezi  –  vrag je u detalju, kako nas uči izreka (ali i Bog je u detalju, kao što reče arhitekt Ludwig Mies van der Rohe… ili Gustave Flaubert, tko bi to znao). Ili, u konkretnom slučaju, u kontekstu/kontekstima.

Početak kritike Emilije Kovač u Kolu

Zapisi/ogledi/blogovi nanizani su kronološkim slijedom, s nadnevnim oznakama i linkovima koji omogućuju pristup e-formatu teksta. Uključeni blogovi uokvireni su popratnim paratekstovima (autoričin predgovor Poziv na kavu, poziv na blog te završni esej na temu bloga kao formata i njegove povijesti Umjesto algoritma: Imaju li blogovi smisla u 2024.?, iz pera Ivana Brezaka Brkana).

BB teme hvata „u hodu“ prošetavajući se, bilo fizički bilo virtualno/imaginacijski, širokim prostorom od Zagreba (naravno, najčešćeg mjesta zbivanja), preko Samobora, New Yorka, Malinske, Roča, Đelekovca, Siska,  Krapine, Okešinca…Tekstovi su, najčešće, zapažanja o na neki način zanimljivim izdanjima knjiga, izložbama… ponekad u formatu bilješki o događajima sasvim osobne važnosti (neočekivan susret s M. Mićanovićem u kontekstu promocije knjige) ili o „nevažnim“ detaljima (štap Janka Draškovića), ali koji svojom neobičnošću intrigiraju interes čitatelja. Autorica dodirne i socijalno-ekonomske teme (kolaps Megglea u Hrvatskoj i sudbina radnika koji ostaju bez posla, Letio nam, Galebe!). Izvjestan broj tekstova bilježi događaje od kapitalne kulturološke važnosti. U tom smislu izdvajam opasku o njemačkom prijevodu Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže iz majstorske radionice Borisa  Perića. Uz to BB će progovoriti i, npr. o zanimljivostima kao što su grafiti i mogućnost da se u takav format upiše (klasičan, provjeren, vrijedan) stih, osobito je zainteresirana za stanje jezika (osobito za jezik javnih glasila, na što je, kao novinarka, izuzetno osjetljiva), nadalje za književnost u svim oblicima pojavnosti,  književne manifestacije, od Goranova proljeća do gostovanja u školama…). Opaske bilježi nepretencioznim, intimnim diskurzom s mnogo fragmenata iz osobnog životna, ne analizira, ali potiče/predlaže (Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.; u povodu prijevoda Maloga Princa na kajkavski). Sasvim ozbiljno i s kompetencijom iskustvenice u praktičnom radu govori o manje ozbiljno shvaćenim oblicima stvaralaštva, kao što su ljubići, chik-lit ili kako vam drago (Ljubiće ne objavljuju samo ženski časopisi niti čitaju samo žene). I ovdje, kao što je već rečeno, autorica informira i problematizira, postavlja smjernice/pitanja kojima bi bilo dobro krenuti u obradi teme. Tako spomenuti blog/kolumnu/zapis o ljubićima završava otvaranjem, a ne zatvaranjem prostora teksta (Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i fenomen autorstva /…/ Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih pitanja…).

Završetak kritike Emilije Kovač

Zapisi detektiraju odabrani problem/situaciju, daju osobni komentar bez razvijanja potencijala situacije, s tim da u nekim slučajevima autorica ipak izrazitije razvija složenost problema i otvara moguća rješenja transformirajući tekst u zaokružene esejističke radove. Recimo, u zapisu Što bi sad čitala mala Božica, u kojem se bavi temom čitanja, osobito vezanim uz mlađi naraštaj, navodi čitav niz strategija kojima bi se aktualna, ne osobito zadovoljavajuća situacija, tijekom vremena i ulaganja, mogla promijeniti. Već samim takvim – u ovom slučaju analitičkim i slojevitim –  pristupom akcentira se kompleksnost problema te i prikladna rješenja trebaju biti kompleksna (… da stručna, kompetentna, a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom ocjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurikul mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.).

Autorica ne priznaje granice djelovanja postavljene izvana i ne zastaje na skromnim mogućnostima njima otvorenim: traži rješenja i djeluje, najviše sebi najprimjerenije – književno (Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja). Govori iz situacije realizirane kreativke koja je nizom nagrada ovjerila svoju poziciju uspješne autorice te ne iznosi samo sasvim osobnu tjeskobu u vezi sa stanjem kulture nego situaciju motri načelno: nastoji ostvariti bolje uvjete za skupinu srodnika po želji za pisanjem i čitanjem.

Ističem, kao specifičnu oznaku autorice – kekavski tekst Napršnak kave, 6.4. 2016., bez kakvog bismo se vjerojatno malo zamislili o profilu i nakani knjige, s obzirom na to da je BB poznata po predanosti svom zavičajnom jeziku. Posebne je pažnje vrijedan i zapis  Rekvijem za Trebež i ostali rekvijemi, 8. srpnja 2016., u kojem temu paralelne tragedije čovjeka i prirode razvija u izuzetno emotivnu crticu o djedu koji umire s nestajanjem (pomorom) prirode. Priča dosiže ganutljive momente sudbinske patnje i poraza (Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma), emotivno je topla i sugestivna te se po svojoj razrađenosti i cjelovitosti izdvaja u kontekstu tekstova kojima je intencija uglavnom informativna te koji, shodno tome, sadrže podatke i generalne impresionističke sudove.

Rado bilježi uspješne, konstruktivne pojave, no zamjećuje i one nezgodne (uz razmatranje o Fondu Miroslava Krleže i dobrobiti koju on omogućava, naznačuje i kako se književnici/pisci/autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju/svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada…, a što o tom reći – c’est la vie!

Zanimljivo je što tekstovi sadrže mnoštvo obiteljskih „štikleca“ – muž, sin, unuk… cijeli „klan BB“ prošetava se Božičinim zapisima, tako da je ton prilično intimiziran, ali obiteljski sloj uglavnom je okvir, kontekstno uključen jedan od koncentričnih krugova/tekstova koji su i nastali iz tog neformalnog (uglavnom) dijela postojanja, integralnog i samo blago nagnutog nekoj od glavnih tema. Tekstovi imaju karakter „čavrljancija“, odatle im i zajednički naziv (Umjesto kave): pitki su uvod u dan, život, događanje koje čeka kad s neformalnim dijelom, kao laganom, neobaveznom i raspršenom pripremom, završimo. Znamo iz životne prakse koliko su takvi momenti ljekoviti i koliko, dobro odrađeni, daju danu smislenu podlogu. Uostalom, po jutru se dan poznaje, kaže stara izreka… a, prigodno, možemo reći – i po dobrom ćeretanju i dobroj popratnoj kavi, koji razgibavaju um, dušu, jezik.   S tim u vezi, ne mogu ne spomenuti „kavinski“ blog/zapis Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020., (tim više što se nametnuo kao naslovni) koji, naravno, tematizira ritual pijenja kave, u kojem je kava više metafora za susret, druženje… praksu ugodnog socijalnog kontakta, uz, naravno, spomenuti informativni ornamentarij o naslovnoj temi – o stanju i povijesnoj praksi kavopilstva u Hrvatskoj.

U tom tonu završavamo, citatom: Kako god, idemo na kavu!… pa i na čitanje: štofa ima napretek. Tko želi više, link je aktivan: www.bozicabrkan.com.