Moslavina oživljena na Vidmarovićev način – Umjesto kave 22. siječnja 2021.

U teškoj 2020. godini Moslavina je postala bogatija za dvije vrlo opsežne i važne, kulturne fundamentalne knjige: Etnografski zapisi po moslavačkom zavičaju Slavice Moslavac (Muzej Moslavine Kutina) i Moslavina oživljena Đure Vidmarovića (Matica hrvatska, Ogranak Kutina). Vidmarović uvodi u svoju knjigu. 

Naslovnica knjige

„Knjiga Moslavina oživljena – Moslavina rediviva prvotno je zamišljena kao dio trilogije pod naslovom Moji zavičaji. Međutim, zbog obujma rukopisa, s jedne strane, ali i pomanjkanja zanimanja s druge strane, predložio sam nakladniku izdvajanje moslavačkih tekstova u zasebnu knjigu. Kako je riječ o četrdeset godina praćenja književnih i kulturoloških zbivanja vezanih uz Moslavinu, sabrani radovi, članci, zapisi, književne kritike i prikazi poprimili su dimenzije solidnoga knjižnog obujma. Radi preglednosti priloge sam svrstao u tematske cjeline.

Pjesnički krug u Piljenicama: govori Joja Ricov / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavina oživljena odnosno Moslavina rediviva tehnički je pojam koji su u opticaj stavili književnica Božica Brkan i moja malenkost. Njime smo nazvali naš zajednički projekt, ili bolje rečeno nakanu glede oživljavanja moslavačkog pokrajinskog kulturnog identiteta.“

Portret Đure Vidmarovića koji je Miljenko Brezak snimio u njegovim rodnim Piljenicama 2012., a izložen je među četrdesetak fotografija u Mimari na izložbi Hrvatski portret 2019.

Iako se time ponešto u svome uvodu bavi urednik knjige Dragutin Pasarić, dvojeći je li preambiciozno, regionalno svakako nije, i je li se Vidmarović neskromno osmjelio svoje djelu dati naslov parafraziran prema znamenitom povijesnom hrvatskom, moram podsjetiti kako je izvorno Croatia redivivaprogramski spis objavljen 1700. godine, a nastala je kao pokušaj autora Pavla Rittera Vitezovića da utvrdi kako su povijesno utemeljene granice Hrvatske mnogo šire od tadašnjih. Pojam neki smatraju i prethodnicom Ilirskoga pokreta, pa i panslavističkoga pokreta, ali je nedvojbeni godine 1991. nadahnuo je pjesnika, liječnička i diplomata Dragu Štambuka da u rodnim Selcima na Braču utemelji manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što, koja je prošle godine održana 30. put, a u međuvremenu je kao zlatna formula hrvatskoga jezikai zaštićena kao nacionalno nematerijalno dobro. Unatrag desetljeća pozitivnom diskriminacijom vrlo se uspjelo u Selcima predstavljala i moslavačka kajkavica (Brkan, Vidmarović, Pasarić), a postojala je i zamisao o sličnoj kontinentalnoj manifestaciji. Nažalost, održana je samo jednom u Kutini i okolici s petnaestak hrvatskih pjesnika (i Dragu Štambuka!) te je na svojevrstan način prerasla u dosad sedam puta održanu Vidmarovićevu manifestacijuRijeka, šuma, nebou njegovim rodnim Piljenicama, prvome slavonskom selu do rijeke Ilove, prirodne granice između Moslavine i Slavonije, preko puta istoimenoga sela, prvoga moslavačkoga, u kojem je odrastao.    

Đuro Vidmarović i Božica Brkan putujući Moslavinom uz spomenik Josipu Badaliću u Deanovcu 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović tumači kako nas je na nakanu, svojevrsnu kulturnu misiju Moslavine potaklo vrlo uspjelo objavljivanje i predstavljanje antologije Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina, Kutina, 2009.) Dražena Kovačevića. „Ovo je djelo pokazalo kako kajkavsko narječje nije književni jezik vezan isključivo za Međimurje, Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Zagreb, već u njegov jezični i literarni prostor treba uvrstiti i Moslavinu. Štoviše, u Moslavini postoje tri varijante kajkavskog narječja: kajkavski, kekavski i kejkavski. Osim ove izazovne dijalektalne činjenice suočili smo se i s regionalnom disperzijom Moslavine. Ona je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane zemljopisne granice. Nema niti gradsko središte koje bi bilo homogenizirajući čimbenik u kulturološkom smislu.Umjesto toga, zbog Moslavačke gore koja se smjestila u središtu Moslavine i koja je dala ime cijeloj pokrajini… (…) Moslavina ima oblik četverokuta s četiri regionalna središta. Složenost situacije oko Moslavine pojačava i činjenica što je podijeljena administrativno između tri županije: Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Bjelovarsko – bilogorske. Uz to podijeljena je između tri crkvene pokrajine: Zagrebačke, Sisačke i Križevačko-bjelovarske biskupije.

Božica Brkan i Đuro Vidmarović i nezaobilazne i moslavačke teme uz kavu u Zagrebu, Avenie Mail 30. prosinca 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

I konačno, javlja se još jedan moment koji otežava oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta, a to je etnografska i folkloristička razlika, odnosno bolje rečeno specifičnosti koje postoje u sjevernoj i južnoj Moslavini. Folkloristica i etnomuzikologinja Slavica Moslavac nazvala je ove dijelove, prema prevladavajućoj boji u ženskoj narodnoj nošnji, bijelacrvena Moslavina. Između njih nalazi se nekoliko sela na brdskim obroncima Moslavačke gore u kojima su naseljeni pripadnici pravoslavne populacije još u vrijeme stvaranja Vojne Granice, a čiji su žitelji tijekom vremena stvorili vlastiti, folklorni, etnografski pa i etnički identitet. 

Pjesnici u Piljenicama na rijeci Pakri uz Vaclavekov mlin 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Sve navedeno rečeno je s nakanom razumijevanja težine s kojom smo se suočavali pri pokušaju ostvarenja projekta Moslavina rediviva, odnosno oživljavanja moslavačke kulturne samobitnosti. Osim navedenih, Božice Brkan i pisca ovih redaka, projektu su se neposredno, ili posredno, priključili, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Stjepan Banas, Stjepan i Suzana Đura, Slavica Moslavac i dr. Dražen Kovačević. Ne postoji organizirani pristup ovom projektu. On je više literarni izraz naših želja, odnosno posljedak našega tzv. lokal-patriotizma. Svaki od nas radi vlastita književna djela ili bavi znanstvenim odnosno kulturnim radom. Pri tome se međusobno razumijemo i podržavamo. Bez podrške gradonačelnika i načelnika moslavačkih općina i gradova ovakav projekt nije moguće ostvariti, jer zahtjeva financijsku podršku i ozbiljnu organizacijsku shemu. No, i mi koji radimo individualno učinili smo mnogo. Svako objavljeno djelo, stručna knjiga, održana kulturno prosvjetna manifestacija, smotra folklora, izložba, simpozij i tome slično doprinos je jačanju moslavačkog identiteta.  

Jedan od pjesničkih susreta u Repušnici 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

I sam Vidmarović ističe kako su prilozi sakupljeni knjizi „ne predstavljaju jednu stručnu cjelinu“ i kako su „pisani u različito vrijeme s različitim mogućnostima objavljivanja“. Na čak 350 stranica tako su predstavljeni vrlo različiti tekstovi, od kratkih novinskih članaka i prikaza, kritika i recenzija do sveobuhvatnih znanstvenih rasprava; neki nisu ni objavljeni, a neki preuzeti iz različitih tiskovina – novina i časopisa (Vjesnik, INA Petrokemija, Moslavački list, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo, Marulić…) kataloga i knjiga izdavača iz Kutine (Muzej Moslavine, Matica hrvatska Ogranak Kutina, Spiritus movens…), Popovače (Ceres), Zagreba (Acumen), Privlake (Privlačica), Pule (Histria croatica), različitih udruga iz Kloštra Ivanića, Bereka itd. Dio tekstova kolumne su koje Vidmarović objavljuje na HKV.hr. Najstariji objavljen tekst, ako sam dobro utvrdila, prikaz je knjige Moslavačke razglednice Josipa Badalića u Vjesniku iz 1979. godine. Zanimljivo je da Vidmarović uvodi i tuđe tekstove, odličnu kritiku Ledine, prvu kritiku na moslavačkom kajkavskom Katarine Brkić! Također objavljuje i recenziju Duška Lončara romana u stihovima Tri boje mladostiAnte Juretića.

Knjiga je autorska, ali kako nije ostvaren kronološki slijed, propuštena je prilika da se prati autorski razvitak i rast i Vidmarovića i njegovih tema, jer je neke autore vjerno pratio i kritički. Kako je, rekla bih, zavičajno ponekad prevladalo nad umjetničkim, Moslavina oživjelane doseže ponajbolje Vidmarovićeve knjige, po mome su to monografije književnika Jurice Ćenara, Hrvata iz Austrije, i Josipa Gujaša-Đuretina, Hrvata iz Mađarske. Valja podsjetiti kako je Vidmarović u istraživanjima i objavljivanju osobito uspješan bio u ubaštinjavanju književnika Hrvata rođenjem i radom iz barem petnaestak zemalja u hrvatsku knjiženost, a velik je trud uložio i u promociju moslavačkih autora i naslova.

Sa susreta Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2013. / Fotohgrafija Miljenko Brezak

Moslavina oživljenaodaje široko Vidmarovićevo zanimanje za različite, posebice kulturne i povijesne teme, a podijeljena je u sedam cjelinakao što su arheologija,etnologija i folkloristika  (ponajprije prikazuje radove Slavice Moslavac), likovni trijenale Moslavine s brojnim autorima različitih naraštaja i estetika, slijedepotom predstavljanja monografije sela RepušnicaPotok – selo Moslavačke tradicije Dragutina Pasarića, zatim Kutine, Osekova, Garešnice, Gornje Jelenske. I povijest je jedna od cjelina, kojoj je Vidmarović kao povjesničar osobito sklon, pa se njome bavi kroz duga stoljeća do danas. U cjelini Poznati i Moslavinaobrađuje glasovitu mapu akvarela Sandora Erdödyja, nekoliko izdanja posvećenih Ivanu Bonifaciju Pavletiću te temama vezanim uz Milku Trninu i Ivu Robića. Zaključni dio knjige Mojoj Ilovi, posveta je selu u kojoj je odrastao i u kojem mu je KUD 1985. objavio prvu pjesničku zbirku Bujice i  bregovi.  

Nedvojbeno je i za Vidmarovića i za Moslavinu i za predstavljene autore najvažnija, središnja peta cjelina posvećena književnosti. Prvi dio, Kvalitetni kulturni  amaterizam Vidmarović predstavlja uratke lokalnih spisatelja. Knjiga trajne vrijednosti naslov je teksta o Badalićevim Moslavačkim razglednicama, pa slijediprikaz knjiga Zlatno pero Dragice Šutej Dragutina Pasarića, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (Kutinjanka!) i drugi. Slijedi potom prikaz nezaobilazne antologije šestoro književnika Kajkavska lirika Moslavine, zatim Neba nad Moslavinom Zlatka Tomičić, Pjesme, priča i jedna drame Katarine Brkić, Tri boje mladosti (roman u stihovima) Ante Juretića itd.

Božica Brkan čita pjesme u Piljenicama uz Pakru, 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Povratak Božice Brkan u hrvatsku književnost recenzija je i jedan od uvoda u knjigu, a potom slijedi više tekstova: Kajkavska Moslavina rediviva Božice Brkan(Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan, Život večni – knjiga kajkavskih priča Pevcov korak (kajkavski osebušek za eu)Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013) te prva, ali odlično napisana kritika na moslavačkoj kajkavici Katrine Brkić o romanu Ledina Brkanove. (Mogu biti zahvalna zavidnim brojem naslova i stranica koje je posvetio mojem stvaralaštvu koje i na taj način dopire od onih kojima je ponajprije ciljano upravo Moslavčanima. op. BB)

S razlogom i poznavanjem, i kao dugogodišnji član i dio najužega nacionalnoga vodstva Matice hrvatske, Vidmarović zaključuje isticanjem osobito vrijednog zajedništva moslavačkih ogranaka, koje je iznjedrilo časopis Moslavačko zrcalo, svojevrsno zrcalo također vrijednoga časopisa Zbornika Moslavine, koji ustrajno desetljećima objavljuje Muzej Moslavine. Dodajem na kraju: bio bi izuzetno vrijedan, možda za neko novo izdanje, abecedarij zaista brojnih imena.  

Susret pjesnika u Moslavini 2018. / Fotografija Miljenko brezak

Ne mogu se oteti dojmu da je Moslavina oživljena jedan od motivacijskih govora rijetko umješnoga govornika Đure Vidmarovića, kojima je (i) mnoge zavičajce nadahnuo na pisanje i objavljivanje te istraživanje, kako to primjećuje Dražen Kovačević – vrlo promišljeno naslovljujući pogovor u ime izdavača Oživjeti i najzapadniju Slavoniju plemenitu – spominjući, primjerice, „preporod posebno u poticanju autora (poput afirmirane književnice Božice Brkan) moslavačkog književnog i jezičnog kajkavskog (kekavskog) identiteta“. I sam Vidmarović, književnik, prevoditelj, povjesničar, političar, diplomat i prosvjetni djelatnik, rođen je u Piljenicama, Općina Lipovljani, Sisačko-moslavačka županija, zatim kutinski đak, pa zagrebački i ljubljanski student.., iako često razočaran lokalnom ravnodušnošću i kulturnih, ali i mjerodavnih, neovisno o političkoj boji, spram zajedničkih, nadžupanijskih i nadopćinskih odnosno nadgradskih moslavačkim tema, unatoč svemu očito je optimist, jer je i svoju vrijednu arhivu darivao zavičaju. No s razlogom si možemo postaviti pitanje: ima li zainteresiranih mlađih koji će nastaviti započeto, jer zbog i za njih je Moslavina oživljavana i Moslavina oživljena, ali da li i oživljena? Vidmarović piše: „Cilj svih objavljenih priloga je upravo taj – oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta. Ukoliko će ova knjiga potaknuti odgovorne, ali i mlađe kolege i stručnjake da nastave tamo gdje smo mi stariji stali bit će to njezin uspjeh. Treba motivirati mlađe ljude i uvjeriti ih kako je bavljenje zavičajnom poviješću i proučavanje zavičajne kulturne baštine vrijedno truda, jer bez toga ne može se shvatiti niti cjelina hrvatske uljudbe. Zavičajne povijesti kada se povežu u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti.“

Katarina Brkić i Đuro Vidmarović objavili su dvije zajedničke pjesničke zbirke, 2012. u Piljenicama / Fotografija Miljenko Brezak

U godini u kojoj je u Društvu hrvatskih književnika zaključio predsjednički mandat, Đuro Vidmarović je uz Moslavinu oživljenu objavio joštri opsežne knjige koje svjedoče o širokom području autorova istraživačkog zanimanja (Povijest Hrvata u Boki kotorskoj, Naklada Bošković, 2. izdanje (prvo u Crnoj Gori), Daruvarski Židovi u Ezre Ukrainčika i drugi zapis (pripremio s Vjenceslavom Heroutom, Židovska općina Daruvar) te Kijevski dnevnici 2014. i 2015. (Hrvatsko ukrajinsko društvo). Uz to, radi i na prvom romanu, a valja mu poželjeti da se konačno poduhvati i memoara, koji će sigurno biti zanimljivi za čitanje i onima koji se politički i literarno bilo slažu bilo ne slažu s njim.

Kućice za ptice – Umjesto kave 18. siječnja 2021.

Moj kućni netokrat drnda po lapiću, pa se smije ko lud na posije. Čuj ovo, kaže, Bird Buddy: A Smart Bird Feeder. Do 15. siječnja 2021. čak 22.924 ulagača podržalo je projekt sa 4,189.941 eura. Ma daj! Koliko li je to kućica za ptice!? Nije ulaganje u udio ili u dionice za izlazak a burzu nego kupnja kućice za ptice za vrt, park, dvorište ili balkon… Zamišljena je tako da se pomoću sunčanog panela dodaju sjemenke i voda, ali čim kakvo pernato biće sleti, uključuje se streaming, pa sve možete gledati uživo i u realnom vremenu, a strojček – pa smart je! – odmah prepoznaje čak i koja je to ptičica. Odlično za škole i vrtiće i za po doma. Sjećam da kako je prije desetljeće ili dva neka novozagrebačka baka molila da u Večernjakovu Vrtu pokrenemo serijal o pticama oko kuće, jer da joj, još onda a kamoli sad, unuci ne razlikuju ni vrapca od sjenice ili lastavice. 

Kućica za price skupila više od 4 milijuna eura! / Fotografija Bird Buddy…

Slovenci su nudili kućice redovito, na posebnoj akciji ako kupite više kućica, a također na posebnoj akciji i kao krasan božićni dar. Što limited, a što unlimited. Ne mogu prosuditi jesu li jeftine ili skupe, ne znam ni koliko stoje najobičnije ni nude li se uopće, a ove stoje što ispod a što iznad 150 eura komad. No, o poduzetnoj slovenskoj ideji – a sve je na engleskom, internacionalno, dakako – i The Times, The Sun, Metro, Trendhunter, Gadget… 

Ukratko: pomognite pticama i slovenskoj poduzetnoj ekipi u kojoj su product manager Žiga Vrtačić, developer Franci Zidar, industrijski dizajner Kyle Buzzard, ilutratorica Lea Vučko,community managerica  Maiken Kores, industrijski dizajner Matija Mikovič Biloslav te spisateljica i istraživačica Sarah Wood. Koncept su, prema javno objavljenom timelineu, počeli razvijati od siječnja do kolovoza 2020., u rujnu su imali prototip, zatim su ga stavili u prijavu, pa ga startali kako bi u travnju 2021. mogli isprobati i prve proizvode. Pa što bude! Mogu i uspjeti, a mogu biti i promašaj, ali sa sjajnom podrškom, sve kućica po kućica. 

Citiraju i Sira Davida Attenborougha: Live feeds serve as a means od lifeline and communiction between us, und the natural world. Ili pojednostavljeno: Kućice za ptice, hranilice, služe kao komunikacija između nas i prirodnoga svijeta.

Dijelovi zanimljive kućice za ptice / Fotografija Bird Buddy…

Koliko sam se razveselila da netko tako dovitljivo brine o ptičicama i da ideja o tome ima takav odjek, da ljudi žele biti bliski s prirodom oko sebe, pandemijskoj prijetnji grozne zoonoze unatoč, to sam se više rastužila, jer mi zvučna TV-kulisa objavljuje neprestano nove, sve tužnije vijesti iz krajeva razrušenih u potresu. Tresti se ne prestaje, temperature ispod ništice, sniježi da žalim i reportere u liveu, a kamoli ne bih ljude kojima su se kuće složile kao kule od karata. Imaju li kakav topao kutak, tanjur tople juhe, jer govore kako su se pojilice i muzlice u razrušenoj štali smrzle? Spavaju li još noću u autima ili da li im darivane kampice prokišnjavaju, a kontejneri još stižu? Tko će platiti račune za struju i vodu, a tko za obnovu za koju se ne zna kad će krenuti, samo da se ne otegne poput zagrebačke… Spominje se obnova u Gunji, spominje se neuređeno vlasništvo, spominje se kako država međusobno među ministarstvima ne razgovara i skupljanje hrpe papira… 

Što li, guši me, kad već državi to ne pada na pamet, netko od poduzetne mlađarije koja umije komunicirati sa svijetom, ne pokrene kakav tehnološki projekt, poslovni, profitni ili neprofitni model, pa da prikupi neki novac kao što je osječka Orqa prikupila 300.000 eura za naočale za upravljanje dronom, a neki drugi u projekte idu uz crowdfounding? Kažem, ravno u svijet, mimo uobičajenoga i jalovoga hrvatskoga načina koji starta od toga tko govori Banija a tko Banovina, tko je Hrvat a tko Srbin ili nešto treće, tko ima našu a tko vašu stranačku iskaznicu i kako je tko prošao u poslijeratnoj obnovi!? Poput kućica za ptice ili makar i u njihovu timelineu,a ne desetljetnoj muci, za obnovu porušenih domova i tvornica, obrta i poslova od čega bi mogli živjeti i u tome lijepom kraju gdje je Bog rekao laku noć.

Po mogućnosti mogu im, kao kućicama za ptice, dodati i sunčane kolektore i slične energetske pogodnosti da preostale stanare ne zaguteračuni za struju i vodu. Pomišljam i sama da bi, kad se taman sve uhoda, uzvišenoj državi i vlasti moglo pasti na pamet da to preuzmu ona i njezini iz pleterâi da im se pletu oko nogu, kao da državini nisu i ovi s idejama, poduzetni, sitne a redovite platiše poreza, nezainteresirani za politiku, kao da i njih ne bi trebala podržati da nitko, pa ni naše banijske/banovinske ptičice ne ostanu bez svojih kućica.

20210118

Tito, Tuđman, Tuđen – Umjesto kave 8. siječnja 2021.

Blagdanski dar koji me je rasplakao suzama, radosnicama, knjiga je Tito, Tuđman – Jedan zavičaj, jedan put/ 200 skiciranih životopisa, Večernji list, 2020. S posvetom. Ionako bih je kupila prvom prilikom, ali mi ju je poslao autor Branko Tuđen, nekadašnji vrlo uspio, ali prije kraja mandata smijenjen glavni urednik Večenjaka. Već sam uz Večernjakovu monografiju napisala da je od 15-tak mojih glavnouredničkih posada u životu, po mojem, sa vrlo jakim kolegijem, on bio najbolja. U prilog tome govore i tadašnji uspjesi Večernjaka, iza kojega je vodio i Hrvatski obzor te Sportske novosti. 

Naslovnicu je kreirao Zoran Birman

Načitala sam se Tuđenovih manje sportskih, a više političkih tekstova, pa i onih kada je, bivajući uredničkim grudobranom za svoje autore, u nevremena kad su Večernjak parafrazirali Bezgrešnjakom, pisao ono što se moralo odraditine tjerajući nikoga da potpisuje što ne misli. Autorica ovoga teksta to zna, jer sam mu i kolumnistica i urednica Vrta (za koji sam kao najbolje uređen prilog u hrvatskom novinarstvu dobila Nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za 2000.). Sjećam se kako je smatrao da bolje da misle da je loš karakter nego loš čovjek. O svome autoru kao čovjeku govori i ova knjiga, procjenjujem bolja i od nekadašnjih novinskih tekstova i od prethodne dvije S političarima u četiri oka – dnevničke bilješke glavnog urednika(2007.) i Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja(2013.). U tekstu je, i sam kaže, do punog izražaja došla Tuđenova strast za povijesnom literaturom, odlično je uređena (urednik Žarko Ivković s poticajnom literaturom (navodno 500 od 600 apsolviranih naslova!), pouzdanim abecedarijem) i solidno opremljena (naslovnica Zoran Birman), tako da 500 stranica u dahu pročitaju i čitatelji mlađi od naše generacije, neskloni tisku, a koji ni prirodno ne mogu pamtiti ni manjinu spomenutih imena i događaja.

Knjiga je zamišljena u devet tematskih cjelina: 1. Josip Broz Tito bio je Matija Gubec 20. stoljeća; 2. Franjo Tuđman neosporan je pobjednik borbe za državu; 3.  Katolička crkva u Hrvata: Kuharić, Šeper, Stepinac; 4. Od Deklaracije i Desete sjednice do Karađorđeva;  5. Kardelj, Krleža, Bakarić, Krajačić, Velebit, Kopinić; 6. Titovi vjernici; 7. Tito i Srbi – desetljeća međusobnog nepovjerenja: 8. Jugoslavenska armija – zagonetna i neispričana priča; 9. Jugoslavenski generali u Hrvatskoj vojsci.Sve neće čitatelje podjednako zanimati, pa neće ostati zakinuti ako eventualno što preskoče ili čitaju li naprijed-natrag.   

Povremeno me je hvatala panika kamo će nas sve to odvesti, ali zanimljivo je kako je Tuđen svladao opsežni materijal, uobličio da u tekst, podijelivši ga u kraće, nejednako dugačke članke poput novinskih, zanimljivih naslova, npr. Novinar Bešker zaustavio je Žankovu rehabilitacijuKrleža Savki: Draga Savka, Tito je iskusan igrač pokera i neće mu ruka zadrhtati kad vas bude trebao odigratiBakarić je od Vjesnikaželio napraviti drugu Politiku. I time i dobrim jezikom podsjeća me na Večernjakovu novinarsku školu iz ponajboljih vremena. Tuđen nije stilogeni pisac a i ne gnjavi pametujući, nego publicistički jasno priča priču, ali se – za njega mi je to novina! – i neočekivano opušteno igra. Podsjeća me katkad na moje dijete koje je legić-željeznicu u čas znalo preobraziti u uspinjaču ili kakav drugi poticajni maštoviti konstrukt. Na nemoguće načine spaja dosad tobože nespojive i nespajane stvari te oblikuje novi kontekst, uzročno-posljedične veze, pogled, perspektivu o odabranim osobama i temama posežući za citatima različitih autora i stavova iz posve oprečne literature, od ustaškedo staljinističke, srbijanske, za koju kaže da je bolja od naše, i druge. 

Podjetilo me to na Hergešića i njegovu o tome kako nije znanstvenik tko nije napisao novinski tekst i nije novinar tko nije napisao znanstveni rad te na studij novinarstva (još sredinom sedamdesetih!) i na, socijalizmu i nedemokraciji unatoč, i teoriju i praksu kako i za najobičniju vijest nužno moraš imati najmanje dva izvora. Iako sam mnoge od citiranih knjiga pročitala, otkrivaju mi se ponekad zanimljivim otkrićima. Čak zabavnim da bih najradije išla čitati iznova pročitano ili čitati nepročitano. Tuđen se ne opterećuje poviješću kao učiteljicom života i pravovjernošću, čini se kako je sve promjenjivo i best before, a ni ne razmeće se naknadnom pameću, nego dijeli kao sebi za dušu. Imam dojam da mu čak nije nužno ni da se čitatelj složi s njime. Bez dvojbe je najzanimljiviji kad kaže pisac ove knjige, jer tada obično slijedi i dodatna, nova perspektiva, nešto iz backstage, Tuđenovo svjedočenje iz prve ruke, često vrlo vrijedno, nepoznato, iz vremena kad su se, kao i na propalom 14. izvanrednom kongresu SKJ, u stankama u skupštinskom restoranu miješali članovi CK i novinari, a nisu čubili pred haustorima na suncu i snijegu da se državni, partijski i ni demokratski izabrani visokodostojanstvenici tobože udostoje usput dati izjavu. 
Predgovor Put prema ovoj knjizi otvorila je 1990. godinamogao bi otvoriti put i prema dodatnim autorskim sjećanjima, koja bi mogla ispričati i više od toga kako i zašto Tuđen nikad nije ni pozvan ni ušao ne samo u Tuđmanovu stranku, nego ni u „njegov“ zrakoplov: „Dok su se pojedini novinari gurali u državni zrakoplov na putovanjima primjerice u Argentinu, Čile, Australiju i Novi Zeland, ja sam putovao redovitim linijama u biznis klasi, smješten u najbolje hotele, što mi je visokotiražni i dohodovni Večernji list mogao priuštiti.“ Spominje ga i kao jedan od fenomena, a ne izostavlja ni prije Večernjaka također moj, ali gubitaški i povijesti prepušten Vjesnik.

Ne samo Zagorcima i kajkavcima bit će zanimljive teze o tome kako zavičaj oblikuje ljude, u knjizi Hrvatima i hrvatskoj važne ljude rođene u krugu nekoliko desetak kilometara, nego i različita zagorskasvjedočenja, primjerice kako je uzaludno nagovarao Gregorića da osnuju zavičajni klub kao ravnotežu podravskome, slavonskome, hercegovskome…, te kako je usred neke beogradske sjednice, prema Mesićevim navodima, hladnokrvnome Gregoriću iz torbe ispao magnum tik pred generala Kadijevića! 

Zanimljivo je tko je, sudeći prema susretima i intervjuima za Večernjak, Tuđenu bio odličan znanstvenik a loš političar, tko netalent za politiku, što kaže o Denisu Kuljišu ili o Feralu, kako je Tuđman očekivao da Hudelist postati njegov Dedijer, kako ga Savka nije voljela misleći da je Tuđmanov potrčko, kako je Miko Tripalo više volio Novi list od Večernjega, o tome tko je u bližoj ili još bliskijoj povijesti vedrio i oblačio, tko je što prokockao, a tko, baš kao u predratnom hitu, bio i ostao đubre do kraja. Ima tu ozbiljnoga štiva, a ima i štikleca, kako se kaže u nas, u novinarskome svijetu. Nije čudo da sam knjižurinu progutala u dva poludana. Sad, Tuđenu moj, čekam – novu!

20201231 – 20210108 

Željka Lovrenčić u “Stavu”o romanu “Generalov sin, Srbin a Hrvat” Božice Brkan

U E-časopisu za književnu kritiku “Stav” 17. prosinca 2020. objavljen je kritički osvrt Željke Lovrenčić pod naslovom INTRIGANTAN ROMAN O TRAGANJU ZA INTEGRITETOM o najnovijem romanu Božice Brkan “Generalov sin, Srbin a Hrvat”, na koji prenosimo link:

Alternator o alternativi

Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost sisačke Udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, br. 1-2/2020., uspio je izaći, pa i stići do čitatelja. Čestitke nakladniku te glavom i odgovornom uredniku Siniši Matasoviću i njegovoj međunarodnoj ekipi na poduzetnosti, jer ne može bez gorčine otisnute u jednom od fejs-postova pri listopadskom ulazu u tisak: 

Grafičko oblikovanje časopisa Žarko Jovganovski, fotografije Dražen Tirić

Tiskanje ovoga dvobroja omogućili su vlastitim financijskim sredstvima nakladnik, članovi uredništva i čitatelji koji su kupili prvi broj časopisa. (dodao bih – na sramotu svim institucijama zaduženima za kulturu u RH).I naravno autori zastupljeni u ovom dvobroju, koji su svoje tekstove ustupili bez odgovarajućih honorara. Njima također naklon do poda! 

Uz najveću primjedbu, kao i u prvom broju, na autorsku korekturu teksta(naznačeno!) osobite čestitke i na raznovrsnom, lijepo dizajniranom sadržaju (grafičko oblikovanje Žarko Jovanovski, umjetničke fotografije DrazzyTi Dražen Tirić).

Kao svojevrsni osvrt i odjeka na prvijenac iz 2019., za temat broja (meni zaokruženiji i raznovrsniji nego u prvom broju!) odabraše Što je alternativa u suvremenoj umjetnosti? Imate priliku složiti se ili ne složiti, ali svakako razmisliti o raznovrsnim i poticajnim tekstovima Zvonimira Grozdića, Jurija Lisenka, Božice Brkan, Tihane Gambiraže, Tijane Rakočević, Siniše Matasovića i Žarka Jovanovskog. Bolje o tome nego o svim pandemijskim nedaćama uopće, a napose s posljedicama na području kulture. Preživjeli! Ovakvi su nam uraci poput cjepiva.

Vrlo je originalan, i formom i sadržajem alternativan, prilog Žarka Jovanovskog, koji donosim, iako mi je splasnuo dojam začudnosti kada sam u odjeljku kritike naišla da akademski likovnjak, dizajner i književnik ovjenčan VBZ-ovom nagradom, pod uzvišenim naslovom Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebuna pola kartice teksta ocjenjuje pjesnika, a ne znaš da li sa + ili sa -, a sve dalje, izuzevši crni prostor pravokutnika blokiran za fotku, ta ionako se ne zna tko je taj pjesnik, četiri stranice časopisa puniPlace Holder Textom odnosno sa ččččččč… Da nije zezancija, kako mislim da jest, valjda bi inače dodao bar fejsbučni izbor pjesama? Alternativna kritika. A, bogami, nije ni lošija od nekih uobičajenih nealternativnih recentnih. Trebaš ti to bogme i napisat’!

Jovanovski piše i oblikuje kritiku o Svenu Adamu Ewinu

Piše: Jovanovski
Tlda-dlda (dldla)
Tlda-dlda, tldad-tlda-dlda.Dlda tlda? Tlda-dlda-dlda-tlda. Tlda, tlda, dlda-tlda. Tlda-dlda, tlda-dlda-tlda, dlda, tlda. Tlda! Dlda-tlda, tlda dlda, tlda-tlda. Tlda, dlda dlda-tlda. Da, tlda, dlda. Ne, tlda-dlda, dlda, tlda. Odlda, otlda. Ooooo, tlda-dlda-tlda. Datlda, otulda, potplda tlda-tlda-tlda. tlda da dlda. Pa tlda, dlda-tlda, otldad tlda otldo dlda. Natlda. Potlda dlda-tlda, tlda od dlda da tlda. Tlda-dlda. Dlda-tlda. Dlina tlda dlda. Hiktlda tldina ditulda. Tlka jako dlda. Tuduldina dlda natlda. Dlda-tlda. Zatldila tldla otdlalo. Dlta, tldla, tlda dldla. Naddltla isto tldla. Natldlala tldla tudlu, ne tldla tldlina netldla dotlalo. Atlda. Altudlavo tudlanje tudlave dlde. Dlda tudla, tudla-dldavo tudla. Pa tudlu tldla tldla. No ako tlda-dldla, onda dlda-tltla.
Tldla 1. –  dldla. Otldla tldla. Netudla tldla. Haj tldlo netuldlala. 
Tldla 2. – dldla-tldla. Tlda-dldla. Datla, tldla, a dldla i dalje dldla. Dldlo dldlava tldla, otuglavo zatudlila. Tudla dldlu tudla. Zarad tldle, dldle tldlale dllne. Nemoj tldlo! Daj dldlo! A tldla-dldla. Dldlaj tldlo zatldalo u dldlu. Da, dlda-tlda. Pa dlda. Oh, dlda-tlda. Istldlala cijela dldlasta-tldla, dltastu tldlu. 
Dldla 3. – Potlda dldava. Primjer dldle: tldla. Primjer Tlde: dlda. Tlda-dlda, zadlla tulda dldu. Zadugo tldasta dlda ne tlda otldalo.
Tlda-dlda 6. – Samo tlda, bez dldle. 
Tldla, dlda-tlda (Tlda-dlda, tlda-tlda-dlda) netldla, otldla, mltuda, kaltuda-hltuda. Čtudla, prtudla, otudla zatludla. Meheničke tldle još više dldla. Pa još više tldla. A nešto i dldla-tldla. Najvažnije tldla, uhvatilo dldla u đtldlu, istotludlo-zatludlo. 
Dldla 14. – tlda dlda tldla. Tlda-dldla.) 

U cjelini Suvremene prijevodne poezije zastupljeni su: Enrique Winter (Čile), prijevod sa španjolskoga Željka Lovrenčić; Erri de Luca (Italija), prijevod s talijanskoga Tvrtko Klarić; Ivan Semenjuk (Ukrajina), prijevod Jurij Lisenko; Jurij Lisenko, (Ukrajina), prijevod autora.

Razgovor s povodom Žarko Jovanovski vodi s Perom Kvesićem naslovljen Alternativa je ostati, boriti se protiv onoga što se nameće. Proza je zastupljena tekstovima Đorđa Šćepovića (Krugovi), Zorana Krstića (Pr(a)ve batine), Zlatka Majseca (Pod opsadom), Roberta Grofa Kanižaja (Glazba), Zlatka Erjavca (Nezapamćen uspjeh na sajmu knjiga), a poezija tekstovima Jovana Bojovića, Tihane Gambiraže, Katarine Sarić, Josipa Marenića, Zrinke Mikolić i Emanuella Zubović. 

U cjelini Esejistika, promišljanje, reagiranje Ilija Aščić piše A što ćemo s erosom? iTko je eutanazirao publiku? U cjelini Kritika, prikaz, osvrtMarina Mađarević piše tekst O alternativnoj književnosti koja je postala realna ili zašto su književnici prokleti, Žarko Jovanovski tekst Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebu, Franjo Nagulov tekst Sindrom druge knjige, a Mateja Jurčević Žene iz Altamire. Zavičajna cjelinaSisak i (d)okolica obuhavaća poeziju Ines Kosturin i Milana Bradarića, priču Dan mladosti Petre Sigur i strip BudućnostZijada Zika Fazlića. Okom u šaku predstavlja Igora Pernara (ACID).

Početak teksta Božice Brkan u tematu o alternativi

Prenosim i svoj prilog iz Alternatorova temata o alternativi:

Božica Brkan
Alternator: Što je alternativa danas?
Alternativa u denver blue


Kako god okrenuli, iz koje god perspektive pogledali, teško je danas, kad je to u općoj modi, biti alternativom, undergroundomu bilo čemu, a pogotovo u umjetnosti, a time i u književnosti, koja se s novim medijima akceleracijski ubrzano kao pri slobodnom padu odavno udaljila od Knjige i Pisaljke i, što se vidjelo osobito u vremenu korone, na različite se načine, neovisno o mediju, vraća početku – izgovorenoj Riječi. Nekad ekskluziva, izgovorena, pisana rukom pa strojem na papiru – pišući o Tekstu rado citiram podatak kako je u 14. stoljeću u Italiji bilo tek 10 opismenjenih žena! – napisana sve češće na ekranu, izgovorena kroza slušalice, opetovana preko društvenih mreža i aplikacija, nepojmljivo umnožena na mnoštvo načina.
Mogli bismo i Alternatortumačiti strojem koji stvara svoju alternativu, ali meni je bliskije poimanje upornom, kreativnom, avangardnom osobom, antipodom sklonom drugačijem, alterom, alternativcem,alter egom.Usamljenikom koji i u umjetnosti najčešće djeluje iz perspektive samca. Ali odakle onda u skupini, čak i u časopisu? Po mojemu, jer je lakše i stvaralački djelovati u skupini, pogotovo u nekoj vrsti formativne dobi, na početku, s motivom za medijski proboj, vidljivost i stručno priznanje. Možda i za imunitetom krda?

Svaki, pogotovo novi pravac nekako prirodno nastoji okupiti što veću i što monolitniju skupinu pratitelja, što se poezije i književnosti tiče, čitatelja, slušatelja, kupaca, konzumenata. Da bi uopće bio uočen, mora se biti drugačiji i glasniji od drugih, pa se kao i unutar obitelji, među više braće primjerice, odrastajući i zrijući sin odmjerava prema starijem bratu ili, pogotovo, ocu ili kći prema majci referirajući se prema onome iza čega slijedi kako bi se što više razlikovao, kao svojevrsni kontrapunkt detronizirajući prethodno. Slijednik koji (kao!) ne slijedi. Pa će jedan naraštaj, ne spominjući dužinu odjeće, hodati bez donjeg rublja, i nositi zažnirane steznike, drugi skida i grudnjake, a treći opet uvodi u boji koži ili nevidljive bodyje i izazovne tange, nametljive ušpičeme Gaultierove Maronnine grudnjake ili običan  push up, da jedan nosi izazovne haltere, a drugi hulahupke i nešto unisex.

Umjetnicima je to imanentno, međutim, banaliziram: mode, i uopće životni stilovi, mijenjaju se svakih nekoliko sezona. Primjerice, u prehrani sad se forsira crveno a sad bijelo meso, a onda opet ili namirnice prema krvnim grupama ili po bojama, zeleno povrće ili crveno voće; pa onda vege ili vegansko ili makrobiotiku – usput: ne tiskamo li otprilike svakih stotinu godina prvu hrvatsku vegetarsku/vegetarijansku kuharicu? – pa uzdižemo sad nacionalno, etno, baštinsko, a sad neku od globalnih kuhinja; čas prirodno, bio, eko, a čas strogo kontrolirano precesuirao, visoke tehnologije i industrijsko i serijsko, ali sugar freeili gluten free. Čas promoviramo pokret slow food, pa onda fast food; čas to go, a čas doma doma. 

Mode, osobito etablirane, primjerice književni smjerovi nazvani prema časopisima – pa i vi alternativi prema Alternatoru – ili u zaborav gurnut FAK, u umjetnosti rado uspoređujem sa svojim vrlo kvalitetnim i vrlo skupim kaputom, koji nije iz ruske književnosti čuvena Gogoljeva kabanica nego običan, kupljeni davno u Parizu. Sve češće nosim ga samo u odabranih prilikama, jer je postao evergrinski uvijek u modi: već se pet puta zbog nečega vraćao kao must have– dvaput denver bluebojom, jednom retrokrojem, a jednom i posve uobičajenom dužinom.

Stvari se nužno, nekako prirodno nastoje inovirati, ali se ponavljaju, barem djelomice, okvirno i sve se svodi na to da i iza moćne, dojmljive skupine, iz masovke, kolektiva, u najboljoj varijanti, opet ostaje mainstreami najdojmljiviji, najkreativniji pojedinci, individualno, ako su stvarna avangarda, a, na kraju krajeva, i stvarni kanon, ako se o kanonu, kao i alternativi uostalom, danas uopće može govoriti. Uzmemo li Shakespearea ili Krležu za primjer, neprestano se javljaju (i ponavljaju!) nova čitanja i iščitavanja, nova tumačenja, nove interpretacije i reinterpretacije, detronizacije i divinizacije, imitacije… Očitovanja pro & contra. Kao da se nekoga takvog, neki takav tekst, može lako uopće ukalupiti, strpati samo u jedan svoj fajl, ladicu, lajdlin ili fijoku! Ali – treba čitati. Stvarati kontekst.

Tome u prilog uočila sam da se stvaraoci u različitim umjetnostima, primjerice književnosti, glazbe, slikarstva, filma…, i kad se pozivaju na izvana naizgled sličnu alternativu, rijetko povezuju, iako bi im to išlo u prilog, ponajprije materijalno. Primjerice, analizirajući sredinom svibnja 2020. za Express Alternativno hrvatsko proljećeIlko Ćulić nalazi u njemu i Darka Rundeka, legendu svoje vrste glazbe,te piše: Na drugoj strani su prvakinje i prvaci stilski šaroliki nezavisne i alternativne glazbe, odavno naviknuti na realnost u kojoj se nigdje oko njih ne vrti velika lova, ali dakako sposobni za preživljavanje u teškom uvjetima i uvijek spremni dati sve od sebe za još bolju glazbu.Slučajno, nekoliko stranica dalje Ana Knifer, kći Julija Knifera, autora glasovitih Meandara, inače jednoga od najvećih suvremenih vizualnih umjetnika 20. stoljeća,člana Gorgone i Novih tendencija, koji je priznanje stekao prvo u Francuskoj i Njemačkoj, pa tek onda u Hrvatskoj, uz argumente ističe: U Hrvatskoj imamo jako puno neiskorištenih materijala koji se nepravedno i nepotrebno svrstavaju u alternativu.

Nikad raznolikije i slobodnije kao danas, bez opredjeljenja je li to pozitivno ili negativno, suočavaju se i zapravo su jedni drugima alternativa, rašireni povijesni književni pravci i recentni smjerovi, mijenja se stil grafizama, čvrstih formi poput soneti, za primjer kao začudnost obična psovka ili vulgarizmi (tko bi se sjećao, tko je još čitao Kamova!?), žargonizmi i sličizmimnogima kao oponent kratkom crokonzervativizmu devedesetih, ali nama koji smo bili mladi nešto ranije u prošlome stoljeću, osamdesetih, sedamdesetih ili čak šezdesetih, to je dio ondašnjega odrastanja i rasta; rokerske, pankerske, hipijevske, bitničke ili uopće neke druge bilo svjetske ili domaće pobune, šesdesetosmaške ili sedamdesetprvaške recimo, ma kojim je –izmompopkulture nazivali. I ma koji joj sad novi 

-izamprišivali: politički, seksualni ili tek format, dizajn neovisno o sadržaju. Kako, primjerice, reći je li ponovno u modi strogi sonet (čak i s akrostihom!), kratka proza, slobodan…? Je li ponovno u modi interpunkcija ili je izbrisana zauvijek, jesu li ponovno u modi grafizmi ili tek zvuk? Je li inu svemu introvertiranost do nerazumljivosti ili dijagnoze? Je li u modi nova lingua francaili su samo anglizmi, iskrivljeni u lokalni, generacijski žargon, jesu li iz književnosti otjerani jezični standard, pravopis, pa i književnost sama u onom nekadašnjem poimanju, ako čime, kratkoćom, stilom i dnevnim temama sve sličnija novinarstvu i još gore društvenim mrežama krcatim emotikonima? Pravo je pitanje: što će nam onda uopće književnost?

Što bi danas bila stvarna alternativa, najiskrenije, nemam pojma, jer alternativom uvijek priznajem nešto drugačije, stvarno novo, ali nadam se i dobro, baš dobro prema nekim općim mjerilima, neovisno je li ili nije po mom ukusu. Jedino se tako uopće može odmjeriti s prethodnim, s onim na što se prema vlastitu izboru referira. Životnom ili umjetničkom. Primjerice, i u jednom i drugom su ponovno u modi i novi konzervativizam i novi feminizam, što ne znači da se primjerice moja generacija, koja se držala emancipiranom i oslobođenom i u obitelji i u društvu, i privatno i javno, mora vraćatiunatrag sve do sufražetkinja ili barem afežejki, da će naše potomkinje #ostanidomai koronakriza curiknuti i ponovno zatvoriti doma, da će strah i antivakseri i slični biti glasniji od Corona 19 i ikakve znanstvene logike te da će unatoč višedesetljetnom životu antibabypilule, pa i pilule za poslije, ali i začeća in vitro,ispočetka raspredati o pro-choice ipro-life. Možemo raspravljati barem influenserski i o tome kako jeArsen i glazbenik i pjesnik, kako su Beatlesi već i Bach i Byron, a i kako je jedan Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pa i o tome da nam, srećom, alternativa, osobito ne jedina, nikako nisu turbofolk i cajke i drugi surogati. Iako bi se i tu našao netko s tvrdnjom kako svaki kič ima svoj antikič, dok se ne nametne drugačijim, prihvaćenim novim stilom. I tekstom, uopće.
 
20200323 – 2020416 – 20200419 – 2020426 – 20200427 – 20200516 – 20200518 – 2020523 – 20200525 – 20201211

20201215


Shapello, nova priča poduzetne Mary Novosel – Umjesto kave 11. prosinca 2020.

Potekla sam zapisati Shapello da mi ne pobjegne primjer lijepoga, baš domišljatog naziva za tekuće i krute šampone u obliku šape za pse i mačke, za kućne ljubimce, zapazivši kako u nekoj TV emisiji o Startaj Hrvatska, promotivnom projektu o zanimljivim manjim poduzetnicima, Mary Novosel nastoji prodati te svoje kreacije. Ne bih ja to, pomislila sam dok je Mary objašnjavala potencijalnim kupcima kako je njezin proizvod prirodan, kako ne izaziva alergiju, kako i vlasnik njime može prati kosu… A onda sam pomislila: pa ja bih svoje knjige prodavala…

Mary Novosel i Shapello / Fotografija Startaj Hrvatska

Pratim tu rođenu Australku s dvojnim državljanstvom otkako sam je upoznala kada je 2009. objavila za Hena.com prvi (humoristički!) roman Ide ko putar, a ja sam o njemu govorila na predstavljanju u ivanićgradskom Pučkom otvorenom učilištu. Bio mi je osobito zanimljiv budući da je upotrijebila i zajednički nam moslavački govor. Korijeni joj, naime, sežu u moju Moslavinu, a i stanuje u Kloštru Ivaniću. 

Kozmetika i za peseke i za vlasnike iz radionice Mary Novosel / Arhiva Mary Novosel

U ono je vrijeme radila kao novinarka, pa je pišući iskoristila i to svoje iskustvo. To joj, međutim, nikako nije bilo dovoljno, jer se otisnula dalje i, kako se to kaže, radila na sebi, obrazujući se poslovno, u odnosima s javnošću te specijalizirajući se u aromaterapiji. Već 2012. predstavlila sam je na svojim Oblizekima, uz njezin tada najnoviji uradak, priručnik za izradu jestive kozmetike S placa na lice, a i kasnije

Mary u kreaciji / Arhiva Mary Novosel

Dvije godine prije objavila je priručnik za izradu prirodne kozmetike Prirodno lijepa, a potom još i Detoks, priručnik za zdravi život, 2014., i Anticelulitnu revoluciju, priručnik za zdravi život žene, 2016. Nisu to meni baš bliske teme, ali oduševljavaju me žar i predanost. U današnja vremena!

Mary Novosel ima zaista bogato i poštovanja vrijedno iskustvo, jer je radila i kao direktorica u tvrtkama Total Natural i Marys Sweets, zatim kao savjetnica (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Hrvatski zavod za javno zdravstvo), glasnogovornica (Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb, Hrvatski zavod z zdravstveno osiguranje); event i PR menadžerica, a kao novinarka, spisateljica, urednica i predavačica surađuje ili je surađivala s novinama, TV kućama i web portalima (Jutarnji list, Doktor u kući, Iće&piće, Aktual, Zdrava krava, She.hr, Modra lasta, Večernji list, prilog Zdravlje Novoga lista, na HTV-u Hrvatskoj uživo i Dobro jutro, Magazin Sensa i Čuvarkuća.hr itd.). 

Jedna od knjiga Mary Novosel / Arhiva Mary Novosel

20201210 

Lada Žigo Španić u Kolu: „Traganje za identitetom u političkoj kaši“

Kolo,časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, (gl. urednik Ernest Fišer),  broj 3./2020., str. 174.-178. objavio je iz pera spisateljice i književne kritičarke Lade Žigo Španić kritiku romana Božica Brkan Generalov sin, Srbin, a Hrvat, Acumen, Zagreb, 2020. „Traganje za identitetom u političkoj kaši“:

Početak kritike Lade Žigo Španić u Kolu
Naslovnica Kola

„Božica Brkan doista je u pisanju homo universales– piše na kajkavskom i štokavskom, piše poeziju i prozu, vrsna je novinarka, bavi se gastronomijom, blogerica je, a razumije se i u vrtove (njezin prilog „Vrt“ u „Večernjem listu“ dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva.). Najbolje bi bilo postaviti pitanje čime se ne baviBožica Brkan, jer bi odgovor bio zacijelo kratak, pa bismo možda uštedjeli vrijeme na „nabrajajućoj“ biografiji. Dugogodišnje novinarsko iskustvo svakako joj je pomoglo da dobro „skuži“ čitateljske potrebe, pa stoga njezine knjige, literarno kvalitetne, nisu dosadne, nego živahne, šarolike, pune likova, zgoda i nezgoda, detalja, jer Brkan ubada u sve, kao da plete književni goblen, nijansiran, a istodobno figurativan i zanimljiv svima. 

Naslovnica romana

Tako će čitatelja sve više povlačiti u priču dok bude listao stranice njezina novog romana Generalov sin, Srbin, a Hrvat. Vruću temu rata i profiterstva Božica Brkan opisala je na „moderan“ način, iz današnje perspektive, a bez ikakva ideologiziranja iliti mitomanije u koju nas uvlače političari koji vole narod hraniti prošlošću, onda kada standard pada na nulu. S obzirom da Brkan njeguje priču (jer život je uvijek priča s amplitudama, lakšom ili težom aritmijom), kažimo ukratko o čemu je riječ.

Generalov sin Zoran koji živi u Beogradu (otac mu je bio časni General, Srbin, a majka Hrvatica) navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Majka mu je na samrti rekla da General nije njegov biološki otac, nego prijatelj iz zavičaja s kojim je bila u vezi prije no što je on oženio Janju, njihovu dobru prijateljicu. Zoran je razapet između dvaju identiteta, između Beograda i hrvatskoga kraja u kojem su nekoć sladno živjeli Hrvati i Srbi iz dvaju sela što ih je dijelila rijeka. U zavičaju shvaća da je Janjin sin King zapravo njegov polubrat koji mu pomaže raskrčiti urušenu i miniranu vilu, a koja se u romanu opisuje poput kakva mističnog dvorca s brojnim tajnama, u koji valja ulaziti s dubokim oprezom (zbog mina), ali i s pritajenom znatiželjom razgledavati prostorije s oronulim namještajem i svim simbolima negdašnjeg života.  

U zavičaju se za vrijeme Zoranova dolaska slavi Dan oluje, branitelji marširaju, a ratni profiteri, udruženi s državnim lopovima, vode svoje prljave igre – kradu tuđu imovinu, usto zlorabeći i sredstva EU koja bi im trebala poslužiti za moderniziranje zavičaj raznim turističkim projektima. Zoran se sve više povlači u sebe kao čovjek bez svojstava, jer ga je, poslije spoznaje da mu je otac Hrvat, a ne General, odbacila beogradska obitelj, a u zavičaju ga gledaju kao „srbendiju“ – na koju se god stranu okrenuo, shvaća da nije slobodan, da je sloboda isprazni pojam, a čovjek uvijek biće uvjetovano drugima. Došlo je vrijeme „naplate potraživanja“ (koje u Hrvatskoj i dalje traje, kao što traju i sve druge stvari iz prošlosti), pa Zoran kani prodati vilu, no polubrat King ga moli da je zadrži te dovodi hordu momaka koji razminiravaju teren kako bi Zoran mogao ući u stari prostor sa svim mirisima i okusima svoga djetinjstva, iznova ga zavoljeti i zadržati vilu kao simbol kraja. Ulazak u prostor vile jedan je od najboljih pasusa u romanu – Zoran otvara herbarij uspomena gledajući stare hrastove stolove, stare lampe, stari televizor, stare trofeje i mnogo toga što je vremenom istrunulo, ali je ostalo duboko urezano u svijesti, unatoč svim političkim parolama kojima se nastoje izbrisati ljudska sjećanja. No, pojavljuje se i srpska delegacija koja misli da ima pravo na vilu jer je General bio Srbin, a hrvatski momci vuku priču na svoju stranu, pa Zoran u svojim monolozima zalazi u dubinu problema, da bi se potom zatekao u praznini. Ovioninašivaši – sve je to zamka u kojoj se našao glavni lik ni kriv ni dužan, pa je i iz ove priče jasno da čovjek nije kovač svoje sreće, kako tule razne kvazi psihološke fraze. Zoran je doslovce žrtva okolnosti, dvojbe se omataju oko njega poput bršljana koji ga guši, a ne može ga se otarasiti jer ga stežu neriješena povijest i paradoksalna sadašnjost (u zavičaju se događaju razni prosvjedi, festivali, imovinske muljaže). Oniga tjeraju da prodaju vilu, ovi mu predlažu da napravi od nje turistički centar, njihoviga ucjenjuju, našiga stežu. Zoran gubi identitet, biografiju i na koncu ostaje iscijeđen čovjek. Nema raspleta u knjizi – sve ostaje na onimaovima, pa koliko god zaobilazila politizaciju, autorica pokazuje da i danas povijest prodire u našu sadašnjost i ocrtava našu budućnost, odnosno prikazuje usud na Balkanu o kojem je tako zorno pisao još Ivo Andrić.

Brkan niže iznimno slikovite rečenice koje su literarne, ali i pune detalja, slika, pikanterija, pa je očito vješto spojila književni stil i novinarski nerv, znajući da se pisac obraća čitateljstvu, a ne samome sebi. Brkan sugestivno dočarava svako stanje, secirajući likove i prostor do u tančine, pa nam se čini da smo kao čitatelji doista prisutni u njezinoj razgranatoj priči. Od priče stvara i mali triler, s bogatom galerijom likova, ulazeći u njihove psihograme – tu su egoistične lopuže koje samo misle na svoju budućnost, a i dobri ljudi, poput Zorana i Janje, koji listaju stranice svoje prošlosti i pohranjuju u svijest lijepe epizode, jer su svjesni da svako humano biće u sebi prepliće i svoju prošlost i svoju sadašnjost, i tugu i vedrinu, i zlo i dobro. Brkan u romanu vješto zaobilazi bilo kakvu političku pristranost, vrijeme socijalizma dočarava kao košaru ondašnjih ljudskih običaja koji su iščezli ne samo zbog politike, nego i zbog digitalizacije života, pa se zavičaj, ma koliko ocrnjen bitkom ovihonih, pokazuje i kao moguće mjesto mirnoga življenja, bijega od brzih metropola i mobitela koji ubrzavaju život i egzistenciju čine nesigurnom, a stres logičnom dijagnozom suvremenog doba.  

Zoran je lik opisan sa sviju strana – u njemu se miješaju čežnja, strah, nelagoda, radost, odnosno, on je u klupku kontradiktornih emocija, zavučen u svoje meditacije dok oko njega bruje razne proslave, festivali, prosvjedi, dok dreči glazba, odzvanjaju koračnice branitelja. Iako Brkan piše uglavnom literarno raskošne rečenice, njezin je roman i potpuno realističan jer, kako rekosmo, svaku situaciju opisuje slikama, pa bili to vrtovi, stare Janjine zimnice, krajolik oko vile ili što drugo – u svakoj epizodi sugestivno nam podastire i interijere i eksterijere.  

Brkan je prikazala našu malu varoš kroz problem pojedinca, ne upadajući ni u kakve generalizacije koje bi samo pomutile pripovijedanje. Priča ima lijepo tkanje, rečenice se lijepo nadovezuju jedna na drugu i jedna drugu obogaćuju. Knjiga je ljudska drama, a tu je, kako rekosmo, i mali triler koji ima zaplet, ali jasna raspleta nema, jer na Balkanu ni jedna politička priča nema svršetka. Mnogo je suvremene proze o „crnom“ socijalizmu s crno-bijelom tehnikom, no Brkan, kao mudra spisateljica, nije dala svoju priču u ralje ideologije. A rekla je doslovce sve, osvrćući se s dramskom pronicljivošću, ali i s ironičnim prizvukom na sve oko nas.

Zoran, dakle, traga za svojim zavičajem, za korijenima bez kojih ne može rasti stablo života. Naročito su zavičajni korijeni opisani u liku prijateljice Janje, koja precizno obrađuje svoj vrt i spravlja tradicionalna jela – ona Zorana najviše odvodi u svijet djetinjstva koji ima raznovrsne boje, okuse i mirise, a koje politička ergela nastoji zatrti u ime neke nove budućnosti. Koliko je zavičaj važan govori nam i tekst Božice Brkan u knjizi Gastrolatrijakoju je nedavno objavila zajedno s Božicom Jelušić (pjesme na štokavskom i kajkavskom o hrani). Zoran, pretražujući staru vilu, traga za čarobnim duhom djetinjstva, koji politika ne može otjerati, može samo taj duh može učiniti privremeno klonulim, dok ponovno ne izraste. Tako u tekstu Za hižnim duhama i uspomenama(objavljenom u knjizi Gastrolatrija) Božica Brkan piše:, 

(…) Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnog vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!), kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

  Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. (…) Zaključili bismo da su naša djetinjstva zapravo potopljene škrinje s kolonijalnim mirisima: tu su svileni bomboni, rum-štangice, biber, cimet, rogači, grožđice, limun, naranče, ananasi, sva čuda koja su k nama dolazila izdaleka, nosila su u sebi dašak egzotike. No, tek na podlozi zavičajnih senzacija, sve to dobiva svrhu i smisao. (…) 

Koliko je i kako, pak, Zoranova „hiža“ (vila) u knjizi Generalov sin, Srbin, a Hrvat, prodrla sa svojim slikama i mirisima u njegovu svijest, koliko ga je „hiža“ oplemenila, a koliko rastužila, saznat će radoznali čitatelj.“

20201208

Roman Ledina u znanstvenom radu citirala Vesna Haluga

Vesnu Halugu upoznala sam prije nekoliko godina gostujući s Gastronautima u mađarskoj Baranji, kad je bila konzulica RH u Pečuhu. Doznavši da na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, na  Sveučilišnom doktorskom studiju mediji i komunikacija radi seminarski rad Vjerski aspekt tetoviranja žena na primjeru tetoviranja katolkinja u BiH i percepcija vjerske/tradicijske tetovaže, za nadahnuće sam joj poslala svoj roman Ledinu. Tako je i moj književni tekst, na moju veliku radost, završio u njezinu znanstvenom radu. O to je temi izlagala i na Doktorskoj konferenciji 28. studenoga 2020.:

Naslovnica Ledine, izdavač Acumen, dizajn Jendio Vukelić
Božica Brkan, Vesna Haluga i Oblizeki u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan, Vesna Haluga i Oblizeki u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan, jedna od najvećih živućih hrvatskih, kajkavskih književnica u svome romanu – literarnoj rekonstrukciji života svoje obitelji „Ledina“ iz 2014. godine također spominje tetovaže i to iz dvije perspektive. Na rukama najmlađe članice obitelji tetovirana je tradicijska/vjerska tetovaža na moderan način i simbolizira sadašnjost, trend , izaziva pozornost, iako nitko ne zna što zapravo prikazuje te zbog jedinstvenog vizuala postaje poželjan motiv. „Baš sam rekla da bi najbolje bilo da me zadrže u karanteni kad mi vide nadlanice. Stara, fala kaj brineš, to se i meni samoj čini bolesno. Upaljeno. Crvenilo je obrubilo sve one pikice. Nije ti taj tvoj majstor baš nekaj. Možda je problem i moja osjetljiva koža. Ne znam kaj mi je bilo da se baš pred put idem tetovirati, i to na takvo mjesto i toliko. Nisam stigla prije, zbrzala sam se pred put i malo pogubila, rekla sam ti. Ma znam da sam stalno govorila kako mi se unatrag nekoliko stoljeća ispod kože vide još ispikani križevi mojih šukunbaba iz Bosne pa da ih učinim vidljivima. Kao da će me opet neki Turci iz Novoga svijeta htjeti oteti i prekrstiti. Da, da i zatočiti u harem. Ne bih imala ništa protiv toga. Barem bih na miru mogla raditi. Znaš koliko toga imam obraditi!? Samo sam ruke sredila barem za dva tjedna. Valjda mi ne budu uvalili i antibiotike!? Nešto sam uzela sa sobom, pa znaš koliko to tu košta!? Boli ko sam vrag, tebi mogu biti iskrena. Ovaj tvoj što mi je radio tattoo odmah mi je rekao da će moju mustru dati u ponudu i da bi to moglo biti jako popularno. Mo’š mislit. Kaj mi je bilo!? Čak je zamolio da fotkam ruke i pošaljem mu mejlom kad se to sve smiri. Kako po kojoj mi je mustri radio? Pa ja sam mu nacrtala prema literaturi. Iz neke etnografske knjige. Glupača, je l’? Otkačil se je kad sam mu rekla da su si žene to nekad radile barutom… Ubojstveno, baš! Da, da, dobra si! A ni antibiotika nije bilo.“ (Brkan,2014:10-11) Književnica iz povijene perspektive, kroz usta svoje pretkinje Matije opisuje i sam običaj tetoviranja. „Djevojčicama smo svejedno i godinu i dvije, pa i tri ranije nego inače, mi matere i babe šarale nadlanice. Više nego ikoje godine te sam jeseni morala brati bilje za boju, te plodove, te koru, te korijenje. Običaj je bio da se ondje gdje se najviše vidi, gdje se nikako ne može sakriti, iglicom ubada, ukrašava križićima, šara jedna ljepša od druge, a sada se žurilo i kako je prestalo biti važno da je modro,kako se činilo oduvijek, nego samo da se vidi da je cura naša, pa da je odbiju uzeti jer im je naružena, ružna kaurkinja, tako je prestajalo biti važno je li smeđe, zeleno, crno, crveno, a ni što je nacrtano. Samo da se vidi, samo da odbija nekrste napasnike. Što gore, to bolje. Samo da, ako može, a teška su vremena ako o tome ovisi, nadlanica spasi glavu. Osim najmlađih djevojčica svaka je već u našoj skupini bila tetovirana, označena do kraja života.“ (Brkan, 2014:67) Božica Brkan kroz opis običaja tetoviranja djevojčica, ali i čitavim romanom svjedoči ne samo žensku upornost, žrtvu, ljubav, patnju, ponos svojih ženskih predaka, već daje počast svim ženama koje bi vjerojatno da žive u sadašnjosti bile istaknuti borci za prava žena.

Poziv na Zoom-konferenciju

20201205

B. Brkan u Kajkavijani

Kajkavijana, popularna emisija Hrvatskoga radija Sljeme, u četvrtak, 3. prosinca 2020. ugostila je Božicu Brkan. Urednica i voditeljica Sanja Brajković priredila je vrlo zanimljiva pitanja o stvaralaštvu književnice i novinarke te glazbene brojeve. B. Brkan je u Kajkavijani gostovala više puta (Ana Lacković Varga, Tanja Baran, Sanja Brajković).

Božica Brkan u Kajkavijani od kuće mobitelom 3. prosinca 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan u Kajkavijani od kuće mobitelom 3. prosinca 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Sanja Brajković i Božica Brkan izravno na snimanju Kajkavijane 19. prosinca 2014. / Fotografija Miljenko Brezak

20201205

Moj uzor Štefica Krčmar – Umjesto kave 1. prosinca 2020.

Nikad nisam uz čiju smrt ili pogreb, kao da svi nismo smrtni, čula drugo do da uvijek odlaze ili si bog prve uzima najbolje. Na vijest, esemes zapravo, da je otišla Štefica Krčmar, pomislila sam baš to. Da smo pametni, kao što Tomić napisa u tekstu koji sam baš tada čitala, ne bismo s kovidom sad ulazili u sportsku dvoranu Arena nego preko puta u nikad završenu Novu bolnicu u Novom Zagrebu (jesam je se novinarski nagradila davno, još u gradskoj Vjesnika!), a da je čovječanstvo pametno, osobe rijetke i talentirane poput gospođe Štefice odabiralo bi i davalo im svaku priliku da svoju vrsnost, ponajprije ljudsku, još više razviju i da nas vode. 

Iz vrlo brojne i skromne obitelji nije imala priliku za obrazovanje, osim kasnije životno i usputno, ciljano. Udali su je vrlo, vrlo mladu, srećom za njezina Milčeka, Milana Krčmara (koji je također iznenada otišao u prosincu 2014.), u uglednu obitelj u Gornjem Desincu. Ne lako, ali odlično se uklopila. Svekar je bio upravitelj poznate vinarske zadruge, inače prve takve u državi u svoje vrijeme, često je primao goste, pa je mlada snaha pripremala ručak. Domaći, seoski. Tako je stekla iskustvo dovoljno da se pionirski počnu baviti seoskim turizmom. Uredili su u dvorištu i sobe za smještaj gostiju, koje su, na sugestiju Centra za socijalnu skrb s kojim su surađivali udomljujući najprije djecu (svojoj su kćeri dodali i dvoje posvojene), a zatim najprije dvije starice, oko čega je njihov dom prerastao u Dom za starije i nemoćne Krčmar.

Štefica Krčmar i Božica Brkan u razgovoru o nekoj od mnogobrojnih tema u domu Krčmarovih u Gornjem Desincu, 12. listopada 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Kad je 2000. godine organizirano prvo, pilot-natjecanje za uzorniju seosku ženu, među ukupno 54 žene na sedam predizbora koje je tijekom toga ljeta uživo pratilo oko 15.000 ljudi, na završnici u Jastrebarskom na Jaskanskim danima vina na Martinje upravo je Štefica Krčmar proglašenaPrvom Najuzornijom hrvatskom seoskom ženom. S ponosom sam joj dala glas kao članica ocjenjivačkoga suda, tada urednica Večernjakova priloga Vrt, koji je godinama vukao to natjecanje i pratio ga kao pokrovitelj. Jedan od idejnih začetnika i organizatoratoga natjecanja mr. sc. Josip Kraljičković, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu, ruralni razvitak i šumarstvo Zagrebačke županije, danas kaže: 

Za mene je Šteficanaš najbolji primjer najuzornije hrvatske seoske žene. Pamtit ću je kao odlučnu i hrabru ženu koja sve može što stvarno želi. Za mene je ona žena pobjednica! Hvala joj.

Štefica je rođena 1959. Kad je izabrana, u Vrtu smo je predstavili iz pera Dražena Kopača na cijeloj stranici. Svima je bilo osobito zanimljivo kako je prva pratilja najuzornije Jaskanskoga krajasnatjecanja u Donjoj Kupčini uopće na kraju zasjela na tron. Zato što nije bila žena od sjedenja! Oko nje se vrtjela cijela tada sedmočlana obitelj i poljoprivredno gospodarstvo s njivama, vinogradom, voćnjakom, stokom (uz krave, svinje, krmače, koze, uzgajali su i 300 činčila!) cvjetnjakom, vrtom… 

Iako su OPG-i uslijedili tek poslije, Krčmarovima su dolazili gosti i vrtićka i školska djeca razgledati i na seljački ručak, a briga o trima staricama prerasla je u starački dom za 25 žena. Pogled s trijema na cvjetnjak i vrt sve do Bosne znam iz prve ruke, jer se ondje doživjela i moja mama. Tek sam tada temeljitije upoznala gospođu Šteficu kroz vrlo nadahnute razgovore. Dio sam ih pretočila u svoje kajkavske priče i prema njoj skrojila neke likove žena u svom romanu Ledina. Na predstavljanje na Interliber na Zagrebački velesajam s gosponom Milčekom je donijela svoje odlične kolače, da se ljudi počaste. Njezine štrukle, koje je redovito za ženice pekla petkom, kao i plešivički copanjek ovjekovječila sam i na svojim Oblizekima. Oduševljala me je razgovorima od priče kako je kao tinejdžerica, još prije udaje, posjetila rođake u Americi i kako je ondje uspješno radila ugostiteljski biznis, ali ipak nije ostala. Da jest, uvjerena sam u veliku njezinu karijeru. O svoje troje djece, od kojih je dvoje posvojeno. O tomu kak se govori u njezinu rodnom selu a kak ondje gdje se udala. Susretale smo se i kad je postala prva predsjednica Udruge Uzorne seoske žene, na izborima njezinih nasljednica, čak i na lokalnim proščenjima, a i na EU-skupovima koji su se bavili seoskim i ženama uopće

Za Vrt je davno ispričala: 

Još uvijek se veli zaostal si jer si sa sela. No, danas na selu ne ostaju samo oni koji ne mogu ništa drugo. Selo više nije kao nekad. Kod nas je mnogo mladih ljudi koji se žele baviti vinarstvom i mljekarstvom. Sposobni su, snaći će se, pronaći najbolje rješenje. Kukaju samo oni koji misle da mogu živjeti bez rada. Seljak je naučen raditi, a ne po raznim uredima tražiti kredite. Oni dobro dođu, ali zbog procedure, seljaci od njih odustaju.

Milček bi je poticao: Daj reci ono… Imala je i stav i hrabrost i mudrost da i onima gorekaže kak zaprav stvari stojiju.Nekej se je nadelala, rekli bi u mom, a i u njezinu selu; ako je trebalo postaviti pločice na terasi, ispeći pečenku i mlince, posaditi voćku ili cvijeće, pričuvati unučad, utješiti ženice… Sada sve to, svi mi tugujemo za Šteficom. Kao da mi je drugi put umrla mama.

20201129 – 20201130 – 20201201