U četvrtak 16.
listopada 2025. u kutinskome Muzeju Moslavina, u kojem je odradila radni vijek,
Slavica Moslavac predstavila je drugu ovogodišnju, svoju novu knjigu Lepi
moj pajdaš (Narodne dječje igre) u izdanjusvojekutinske Vokalne
skupine Rusalke. Predstavljam je kao ponosna recenzentica.
Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac
Ako ja, kako mi doslovce reče jedna mlada
moslavačka snaha, zamjenjujem tradicionalne svekrve svojom zavičajnom čitankom Oblizeki
– Moslavina za stolom, pa i blogom Oblizeki, druga čuvarica
tradicije Slavica Moslavac, osim da se ne zaboravi, nadoknađuje i zamjenjuje
bake i djedove djeci kojima bake i djedovi zbog različitih razloga ne mogu
uskočiti poukom o dobroj tradiciji ili ne pamte igre iz vlastita djetinjstva.
Ili ih nisu ni imali.
Slavica Moslavac okružena Rusalkama
U vrijeme kada je većinu djece teško izvući u dvorište, park i igralište, jer radije sjedi u zatvorenome buljeći u ekrane TV-a, računala ili mobitela, ponajboljom pedagogijom i didaktikom pouzdana znalca Slavica Moslavac odašilje jedinstven dobrodošao poziv u višestruku avanturu – u povijest s mnogim junacima, u vlastiti jezik, u nedvojbenu kreaciju i na kretanje na otvorenome i zatvorenome.
Slavici Moslavac čestitke na ideji i izvedbi knjige Lepi moj pajdaš u izdanju Vokalne skupine Rusalke. Nazvana je po jednoj od pjesama-igara koje su je nadahnule da nam uknjiži i otvori jedinstvenu riznicu s blagom koje zaboravismo da ga imamo.
Jedna od ilustracija iz knjige
Moslavac je već objavila knjigu namijenjenu upravo najmlađima Urodila žuta dunja, Muzej Moslavine, Kutina, 2016., ali ima u svojoj biobibliografiji mnoštvo izdanja u kojima se mogu naći i vrijedni sadržaji za djecu, primjerice u katalozima izložaba, programima različitih etno priredaba, u biografiji Zorke Sever, zatim u knjizi Uskrs koke crnke, koreografiranim plesovima, a da se i ne spominju brojne, katkad i nezabilježene još brojnije radionice i za djecu i još više za njihove odgajatelje – voditelje KUD-ova, folklornih skupina, učitelje početnih razreda osnovne, vrtićke tetice itd. Kreativne radionice – likovne, književne, kazališne, folklorne, plesne, makar usputne prigodne uz blagdane, zatim na otvorenome u dokolici… živima održavaju brojalice, pjesme za govorenje i pjevanje, plesove, igre. Dobrodošli su, jer otvaraju potisnute svjetove koje su moderni mediji i sveprisutni i svemoćni globalni junaci istisnuli iz mašte ne samo naše djece, nego i naraštaja roditelja, pa i naših soba, dvorana za društvene aktivnosti i druženja, seoskih i školskih dvorišta, igrališta, gradskih trgova…
Iz knjige: I ja jesam moslavačko dete…
Iako se gotovo sve jeftino može kupiti u najbližem trgovačkom centru ili
internetski, djetetu se ovom knjigom, koja se može shvatiti i kao više
knjiga u jednoj, ukazuje kako smo zaboravili da se baš lijepo može
igrati i mijeseći blato i nogama i rukama, pokazuje kako se umjesto u
otpad batučine, otučak okrunjena kukuruzna klipa mogu ugraditi u
izmaštanu SF građevinu, a sit s livade uplesti u stolac, košaricu,
pletenicu kao u vrijeme djetinjstva predaka i prapredaka te neimaštine,
kad si, ako si je htio, sam morao izmaštati i igru i igračku. Mi smo se
primjerice, kao djeca radnika nekadašnjega DIP-a Novoselec, igrali ne
samo plodovima divljega kestena iz kriškoga parka, šipka i sličnim što
bismo sami ubrali u poljskim živicama, nego i lamelicama, sitnim
parketom iz tvorničkog otpada Parketare.
Ilustracija iz knjige
Tko zna što sve mogu, unatoč tome što na recentnim društvenim mrežama s filtrima za proljepšavanje ali stvarno bez ikakvih objektivnih filtera u izboru, u svoj vrli novi svijet ugraditi naša djeca, unuci i praunuci? Što mogu u taj svoj svijet ponijeti iz našega, sadašnjega i nekadašnjega?
Poučit će ili njih ili one koji ih mogu poučiti teta Slavica Moslavac svim onim što je desetljećima prikupljala iz literature i s terena, pedagoški pouzdano, iz svijeta oko nas kojega zapravo više i nema.
Ilustracija iz knjige
U knjizi autorica postavlja pitanje Zašto su važne dječje igre? I sama odgovara: Kulturno nasljeđe – Tradicijske dječje igre su važan dio kulturnog nasljeđa i pomažu u očuvanju tradicije i identiteta zajednice. Učenje kroz igru: Ove igre ne služe samo za zabavu, već i za učenje kroz interakciju s drugima, razvijanje socijalnih vještina i razumijevanje pravila i uloga. Raznolikost oblika: Tradicijske igre dolaze u različitim oblicima, od jednostavnih igara s loptom i preskakanjem užeta do složenijih igara s pjevanjem i plesom. Primjeri: Neke od poznatih tradicijskih dječjih igara su: „Lepi moj pajdaš“, „Siječanj-veljača“, „’ko je moje guske krao“, „Pometač“, „Vučji rep“, „Care, care“, govedare, „Lovice“ i mnoge druge. Važnost za djecu: Ove igre doprinose razvoju djetetove osobnosti, karaktera, interesa, sklonosti i sposobnosti. Doprinos odgoju: Kroz igru djeca se rano uključuju u samoodgoj, a proces igre je prirodan i stihijski, bez unaprijed zadanih ciljeva.
Jedna od duplerica iz knjige Lepi moj pajdaš
Knjiga Lepi moj pajdaš Nuka na
radoznalost i razmišljanje o tome svijetu oko sebe, sada kao u vrijeme kada je
svijet još bio malen i zaokružen, o gotovo skrivenoj ljepoti koja se otkriva uz
samo malo domišljatosti i truda i to svim osjetilima. Boja, oblik, zvuk, ,
miris, pokret i uopće odličan tekst prebogat primjerima brojalica, zagonetki,
mudrosti obogaćen je vrijednim, ne samo ilustracije radi, nego dokumentarnim
fotografijama, crtežima, pouzdanim notnim zapisima i drugim što pripomaže
namjeri autorice da nam umnoži rekvizite za život. Nastavlja svoje životno
poslanje – aktivnim čuvanjem održavati baštinu živom i obogaćivati je. Ukratko,
Dobri moj pajdaš mnogo je više od knjige za ljetnu razbibrigu – knjiga
za svaku obiteljsku, školsku i javnu knjižnicu i svaki dom. I to mnogo šire od
Moslavine!
Kako pjevati i plesati Dini dini dinčece Slavica Moslavac na kutinskom predstavljanjuPredane riječi budućim čitateljimaKnjigu su predstavili i najmlađi igrama iz njePromotori o dobrom i korisnom štivu Lepi moj pajdašKolo veselo od malih nogu Diana čita recenziju Božica BrkanLana Moslavac ozvučila je knjigu mame Slavice
Željka Lovrenčić predstavlja knjigu i kao jedna izbornica i kao uspješna prevoditeljica hrvatskih pjesnika na španjolski u ovoj trojezičnoj panorami Naslovnica knjige
Panorama suvremene hrvatske poezije u nas je dobro prihvaćena, među ostalim i pohvalnom kritikom u Vijencu, a svečano je predstavljena u najstarijoj hrvatskoj udruzi u Brazilu – Croatia Sacra Paulistani 23. kolovoza 2025. Pred brojnom publikom o njoj su govorili prevoditelji Tomislav Correia-Deur koji je ujedno i predsjednik Udruge, Milan Puh, profesor na Sveučilištu u Sao Paolu te dopredsjednica Društva hrvatskih književnika Željka Lovrenčić, pokretačica ovoga projekta. Diana Rosandić Živković, jedna od zastupljenih autora, čitala je svoju poeziju i govorila o svome stvaralaštvu. Učenici profesora Puha čitali su svoje uratke nadahnute pjesmom Stjepana Šešelja Hrvatska koja je na hrvatskome i portugalskom jeziku istaknuta na velikom panou u Društvu prijatelja Dalmacije. Ono je osnovano 1959., a na čelu mu je agilna Katia Gavranich.
Gostovanje i kod potomaka Korčulana koji su u Brazil uselili prije sto godina
Dana 26. kolovoza Željka Lovrenčić i Diana Rosandić Živković su
zajedno s Tomislavom Correia-Deurom i Milanom Puhom sudjelovale u trosatnom
programu organiziranom na Sveučilištu u Sao Paolu gdje je uz predstavljanje
knjige održana i jezična radionica na kojoj su sudionici prevodili jednu pjesmu
Diane Rosandić Živković i zajedno s njom pravili kolaž. Tomislav Correia Deur,
prevoditelj i profesor portugalske i brazilske književnosti govorio je o izazovima
s kojima su se on i Milan Puh susretali tijekom prevođenja, posebno istaknuvši
pjesme Hrvatski tunat Drage Štambuka i Postaja XV: molitva matere
Kristušove Božice Brkan. Kolumbijski književnik Selnich Vivas Hurtado iz
Medellina upravo je ovu Božičinu pjesmu istaknuo kao izvrsno prevedenu na španjolski.
Zanimljiva pjesnička i jezična višejezična radionica
Željka Lovrenčić održala je predavanje o suvremenoj hrvatskoj
književnosti i svojim prijevodima. Posjetila je i kulturnu udrugu Casa Das
Rosas gdje se 27. kolovoza sastala se s brazilskim pjesnikom Reynaldom Damásiom
koji joj je na čelu. S njim i s kolumbijskim književnikom Selnichem Vivasom
Hurtadom dogovorila je književnu suradnju.
Željka Lovrenčić je zaključujući jedan međunarodni projekt DHK sigurno odmah dogovorila i idući
Osim Sao Paola, hrvatske su književnice posjetile i grad Santos gdje
su obišle Muzej kave i Muzej posvećen glasovitom brazilskom nogometašu Peléu.
Informacije iz prve ruke
Ovo predstavljanje hrvatske književnosti uživo uspješno je organizirano u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, a uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te Grada Rijeke.
Danas je onaj dan, zar ne? Pozdravljam Te, sjećam Te se samo
po dobru, prijatelju Roberte Rokliceru (Vukovar, 4. prosinca 1970. –
Virovitica, 27. kolovoza 2018.). U knjizi si „Hrvatski književnici /
Fotoantologija“, koju smo uza 125. obljetnicu DHK napravili za Acumen i uskoro
ide u tisak. Za boje ne brini, izvorno je u koloru s jednoga od zajedničkih
Jutara poezije – Miljenko Brezak snimio ju je 16. rujna 2017. – ali knjiga je
cijela crno-bijela.
Robert Roklicer 20270918, Foto Miljenko Brezak
Robert Roklicer SMAK SVIJETA
Kad sve zbrojim i podvučem crtu, u minusu sam do jaja. Ali ništa se ne žalim. Gotovo sve dječje i spolne bolesti sam prebolio. Imama dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drogama is vim vrstama alkohola. Dovoljno sam vleik domoljub da ne plaćam poreze, al ii zakleti katolik da ne idem u crkvu. Bez ikakvih problema, švercam se u tramvaju. Još mi ne trebaju optička pomagala da uočim stražnjicu u svake zgodne žene i nepokolebljivo vjerujem da ću upoznati Fidela Castra u Disneylandu. Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na salter. Rekao bih zdušno: Podvucite crtu, govnari, sada ste i vi u minusu do jaja!
(Apsolutno siguran, 2016.)
Robert Roklicer Tamnoplavi sako
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Odjenut ću tamnoplavi sako Košulju bijelu i triko kravatu Odrezati nokte na nogama Okupati se u mirisnoj kupki Prije toga ću se ošišati I, valjda, napisati oproštajno pismo
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Ubit ću nekoliko prolaznika Onako nasumice Možda čak dignem općinu u zrak I ubacim otrov u Gradski vodovod Ili, možda neću… Da, neću odjenuti tamnoplavi sako – Loše mi stoji.
Kad vam se netko, pošto vas najprije upita može li, potrudi poštom poslati svoju knjigu uz posvetu Ki bo če nete Vi!? Ad serca!, kako je nećete odmah čitati, pa i pisati o njoj? Pogotovo kad je naslovljena Kie bo če neš ti? Prvo sam pomislila da moram napisati: u naslovu nema upitnik, a ja bih ga stavila kako stoji u pjesmi.
O autoru Darku Foderu, koji je rođen 1974. (taman kad sam
upisivala faks), ne znam mnogo. Pročitala sam tek nekoliko njegovih pjesama, a u
biografiji u knjizi čitam da živi u Ivancu, radi kao voditelj marketinga na
lokalnoj radio postaji. Uz drugo, urednik je časopisa Ivanečka škrinjica,
publikcije za povijest, etnologiju i kolekcionarstvo širega ivanečkog područja.
Stoji dalje kako nakon duge stanke, postajući svjestan važnosti čuvanja
zavičajnoga govora od 2013. počinje pisati pjesme na zavičajnome govoru,
objavljuje zbirke pjesama, haiku, slikovnicu narodne predaje Betežni
zdravega nosi. Član je Varaždinskoga književnog društva, vodi i ivanečki
Kolovrat riječi te istoimenu grupu na Facebooku, organizira pjesnički susret
itd. Objavljuje i u zbornicima, nagrađivan je pjesnik, a svakako valja istaknuti da mu je
zbirka Cvjetovi sreče / Ruaže sreče 2022. nagrađena Katarinom
Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskomprethodne godine.
Darko Foder (Presniljeno iz knjige)
Predstavljajući knjigu Kie bo če neš ti, Varaždin 2025. (nakladnik je tiskar Mini-print-logo d.o.o. iz Varaždina, a uz druge pokrovitej i Grad Varaždin) recenzentica i urednica Jasminka Vugrinec naslovilajepogovor sugestivno Poezija kao spomenek i spomenik.
Vrlo prigodno i kajkavcima vrlo zanimljivo, jer je na meni manje
poznatome i neobičnome ivanečkom objavljeno više od 65 pjesama u četiri
tematske cjeline: Tu je duam tvuaj, Išče se čavek, Spisune rieči su
rasprentuna vona mega serca i Tve semoažne rieči. Osobito cijenim
što je uza svaku pjesmu objavio i iscrpan, čak i prekomjerno detaljan rječnik,
koji bi bio stručno uvjerljiviji s infinitivom u glagola i nominativom u
imenica. Bude li itko radio usporedni hrvatski ili samo kajkavski usporedni
rječnik, može se poslužiti.
Da nisam bila radoznala, ne bih se ni ja potrudila ufurati u Foderovu kajkavštinu začudnih diftonga, pa mu, uz više poslovičnih kajkavskih temata (Damača rieč, Hosta je me muore, Ivonjska lipa, Beršljon i lipa, Hrast, Žalapoaljka za melini, Kastonj pocunec, Kolekcionar, De su penezi…), zahvaljujem za nekoliko zanimljivih pjesama koje su pridonijele tome(Frtalj i frtaljica)kao što je, posebice, naslovna. I to s upitnikom! A ko bu, ak nem ja, predajem na čitanje, ne samo kajkavcima:
Darko Foder
Kie bo če neš ti?
Kie bo če neš ti? Škuale zbavil, pomoagel sosedu, derva za zimu spravil, lačnega poazval s abedu, kalinje pripravil! Kie bo če neš ti? Na damačije se močil, njivu zaral, listje v hoste pazubačil, garicu pavezal, decu paštenju vučil, snieg admietal! Kie bo če neš ti? Poakasil sinakuašu, gavaril po damači, adnesel krave siene f kuašu, pavedal mome koa ti znači, siramaku kruha dal, athičenemu tuaplu rieč, pod vedrim nebem spal! Kie bo če neš ti? Vugrad zasadil, f teškem času za istinu rieč rekel, karužnjak naponil. tikvenjak spekel, marvu naronil! Kie bo če neš ti? Stronjskega svieta se vernol f sve roadne meste, pamalil se Boagu, sliepega prepeljal priek ceste, poaklje dejžđa išel gedeti pogu! Kie bo če neš ti? Sakamu kie te mrzi dal roku, dal pravi navuk čeri i sinu, da te bali preterpel mku, branik damavinu! Kie bo če neš ti? Če neš ti, a kie bo? Zate, nuaj reči da ti se ne da. jer, kie bo če TI neš?!
Iz ponešto skraćenog rječnika uz pjesmu izdvajam tek dio, po mojemu manje poznate riječi: kie – tko škuale zbavil – odškolovao se pamoagel – pomogao soseadu – susjedu zaral – izorao abedu – objedu kalinje – kolinje / svinjokolju na damačije – kod kuće (doma) pazubačil – pograbljao garicu – vinograd pavezal – povezao paštenju – poštenju admietal – odmetao pavedal – rekao athičenemu – odbačenome vugrad – voćnjak pamalil – pomolio pogu – dugu sakamu – svakom damavinu – domovinu
Časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republikau broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. https://dhk.hr/republika-3-4-2025/ (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Naslovnica Republike s pričama Božice BrkanKekavska priča iz kekavskoga ciklusa Povečane slike Božice BrkanPočetak priče Showroom
Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvoRepublikau broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Naslovnica Republike s pričama Božice BrkanPočetak kekavske priče Božice Brkan o Trnu na Harleyu cirkularu
Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za
drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti.
Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo
dej!
Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v
onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na
spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto
preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem
ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i
takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a
kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej
očeju.
Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su
drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila,cirkular
za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni
jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra
i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput
na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za
paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je
naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je
neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal
i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.
Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve
cevanice, stal je na minu i komad noge mu je zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali
pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila
i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država
kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel,
samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo
kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel
košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše
je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.
Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu
žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da
si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi
svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još
bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta
kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z
čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak
i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej
ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne
mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem
našel.
V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem,
još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na
zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak
ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od
jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe
kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z
kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače,
sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i
spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.
Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže
z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi
drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v
apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali
jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej
jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod
ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je
te mator i tu i tam bil crn.
Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi
po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se
motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali.
Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov,
plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni
sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal
nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!
Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej
kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na
nekakvomu motopijacu takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je
štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v
smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl
svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I
najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal
dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo
usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve
detaljnije povijesti. Spozapisane.
Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej
ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal
je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač
v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v
koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de
mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš
i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju,
od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je
znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil
del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga
bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega
tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v
prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej
i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I
matore.
Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput
je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z
čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za
nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli
najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do
zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim
od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.
A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu
trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije
onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve
matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej
je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam
se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu
špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda
nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše
dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te
svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro
da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da
se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular
za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je
da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi,
fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo
trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju
meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još
malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v
staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.
Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još
na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik
vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar
za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari
je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil
kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z
nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.
I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil
faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti
kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak
je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom
Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da
mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu
debeluameričku kej ju ne mogel razmeti
neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent. Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu
stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.
manje poznate riječi tropati
– pljeskati
Harley-Davidson, H-D – najpoznatiji
brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke osnovane u Milwaukeeju,
Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu
povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom. mator
– motor pametiti
– sjećati
se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju neg kej očeju
– samo što žele drakslati,
drekslati – tokariti;
podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani – vršnjaci cevanica – potkoljenica podrapan – rasporen, pun rupa temzič – malen motor TMZ kugllager – kuglični ležaj feder – opruga, pero
radkapa – ukrasni poklopac na automobilskom kotaču šarafi – vijci i matice šrafcigeri – odvijači kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata klešča – kliješta cvikcange – vrsta kliješta medtemtoga – u međuvremenu pretržec – trgovac
turerati njem. tourieren– turirati,
vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti zebere, zebrati – izabrati šprica – prskalica, šmrk folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži des – danas
Jutros u našoj Wuerthovoj na Jarunu ulica puna teške mehanizacije, kao iz Adrianove slikovnice. A on na moru i sigurno mu neću uspjeti ni videićima prenijeti ugođaj skidanja nekakvih teških cijevi povećeg promjera s puno zglobova s kamiončine. Duže od punoga sata, ni kiši se ne daju omesti. Pomno skidaju uz pomoć pametne dizalice, koja mic po mic, cijevima leluja zrakom, da bi ih, sve nešto mjereći prema nacrtima, odložili na nogostup i ugradili u veliku rupu pred našom kućom. Kod nas je valjda neko sjecište. S našega četvrtog kata gledamo poput predstave diveći se umijeću hrpice inženjera i radnika stranaca s kacigama, baš kao u slikovnici.
Wuerhova na Jarunu danas 1 (Foto Božica Brkan)
Iako je daleko još zima, veselimo se našemu novom vrelovodu, iako već mjesecima polako fotkama punim fajl Rupa pred kućom. Kakav bi to dokumentarac bio, isprva molba stanarima za strpljenje, a trebalo je zbog ona tri tjedna bez tople vode, povremeno i bez ikakve vode, više prekida struje i kabelske s internetom. A tek žal susjeda kad su dio po dio prekopali zelenilo oko kuće koje su one njegovale otkad su doselile u novu zgradu. Nema mirisnih živica, starinskoga jorgovana, proljetnica, ali ima ili blata ili prašine, ma koliko oni odvozili iskopano i dovozili svježi šljunak, pijesak… Nekoliko su nam puta selili i ulaz u zgradu, gradili i dograđivali mostiće preko graba i kanala, ali ni dan nije bio zatvoren naš dućančić i svako jutro redovito mu je dotur stizao prije niskogradnje. I dečki iz tih nekih zemalja kupuju tu gablec, čak nam je i prodavala mala Filipinka. Susjeda, rekla bi. Ni sezona kiselih krastavaca nije ponukala moje kolege gradskiće da zmažu sandalice i nožice. Navrate, vidim povremeno u vijestima, a da ne znaju ni kamo, ne k nama, gurnu krušku pod njušku nekome tko nema pojma što se oko njega događa u naselju, o biti, o važnosti za nekoliko idućih desetljeća, pa baja kako su mu rupe pred kućom. Ma ni da se urednici sjete! A tu su im imigranti, legalni, na djelu, i očito vrijedni. Tu gradska vlast na važne stvari troši našu lovu. Koja priča! Ali da! Trebala bi valjda doći Maja Šuput za selfie s teškom mehanizacijom.
Wuerhova na Jarunu danas 2 (Foto Božica Brkan)
Romantično se sjećam kako bi u naše davno vrijeme dobroga starog novinarstva otprije pola stoljeća svatko već ujutro, najčešće bez dojavnih odnosno PR najava, morao donijeti neku vijest o nekoj rupi pred kućom, a da nisu imali ni telefon, a kamoli mobitel, a kamoli redakcijski auto. A fotići, veliki Pavao Cajzek recimo, propješačivši pola grada, pazeći da ne troše uzalud skupe filmove, donijeli bi sve nekoliko ekskluziva – ne znaš je li zanimljivijih ili ljepših fotografija. Za sliku s potpisom, za B šlager, za reportažu… Možda i u vrijeme podizanja Jaruna s prve ugradnje našega isluženog vrelovoda… Ma pozivam našega gradonačelnika Tomislava da u našoj rupi pred kućom održi svoju presicu utorkom.
Germanizmi u kajkavsko-kekavskom rečniku Božice Brkanizvorni je znanstveni rad Matije Lukića, Željke Macan i Marine Marinković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, objavljen u najnovijem broju Moslavačkoga zrcala 2025. 8 (1-2). od 26. do 39. stranice u Jezikoslovnim temama.
Prvi put crvene koricePočetak izvornoga znanstvenog rada profesora s riječkoga Sveučilita o germanizmima iz kajkvsko-kekavskog rečnika Božice Brkan
Zahvalna sam i na njega osobito ponosna, iako je gl. urednik Dražen Kovačević u istome broju na ukupno 320 stranica – možda sadržajno i najraznovrsnijem i najkvalitetnijem dosad, posebice nakon što je nastavio niz izlaženja nakon višegodišnje stanke – objavio i u cjelini Književna kajkavijana moju priču iz ciklusa Povečane slike naslovljenuSlika: Trn na Harleyu cirkularu, str. 148.-152., te u cjelini Sjećanja od str. 282. do str. 300. Potpis: Ivo Radošević, akademski slikar, opširno istraživanje o našemu dugogodišnjem profesoru kriške gimnazije, predavaču Povijesti umjetnosti.
Početak nove kajkavske priče Božice Brkan o slavnome motoruPočetak opsežnih sjećanja na akademskoga slikara Ivu Radoševića
Sa zadovoljstvom spominjem i uredništvo, kojega sam također
članica, a u kojem su i Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen
Kovačević, Mile Marinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro
Vidmarović, Đurđa Vukelić Rožić i Tija Žarković Palijan.
Izdavač Moslavačkoga zrcala su moslavački ogranci Matice Hrvatske.
Najprije tekstovima u „Moslavini oživljenoj 1“ i „Moslavini oživljenoj 2“, Đuro Vidmarović počastio me je objavama i u ove godine na 280 stranica objavljenoj, tvrdi zaključnoj u serijalu Moji zavičaji, knjizi svojih tekstova „Moslavina oživljena 3“.
Naslovnica treće “Moslavine”
I nju je također uredio Dražen Kovačević, a nakladnik joj je
Matica hrvatska Ogranak Kutina.
Početak teksta o knjizi B. Brkan Umjesto kave
U cjelini Književnost od 57. do 60. stanice objavljuje kritiku Blogerski zapisi Božice Brkan o knjizi Umjesto kave Izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2024.
U cjelini Tradicija i folklorna baština od 174. do 176. stranice objavljuje tekst Gastronomija u Moslavini, osvrt na tekst B. brkan u knjižici Dobar tek u Moslavini, LAG Moslavina, 2023.
Prikaz knjižice Dobar tek u Moslavini
U cjelini Umjetnost od 217. do 222. stranice objavljuje autorski
prilog Božice Brkan Akademski slikar Ivo Radošević i Moslavina, koji
autorica zaključuje Post scriptumom:
Početak autorskoga teksta B. Brkan o akademskom slikaru Ivi Radoševiću Đuro Vidmarović ugostio je u svojoj knjizi Moslavina oživljena 3
Zahvaljujem Đuri Vidmaroviću što me je, još jednom, ponukao da napišem (i) ovaj zavičajni tekst i što me je nadahnuo da ne odustanem. Zahvaljujem šulkolegicama i kolegama koji su se, poput Vedrane Jakelić, imali čega sjetiti o našem Likovnjaku i onima koji nisu, ali nas je i to odvelo do nekih podataka. Zahvaljujem na podacima i Hrvatskom školskom muzeju (gospodi Ivani Dumbović Žuić i Filipu Sunđiju), Gradskim grobljima (gospođa Bernarda rodom iz Male Ludine), gospođi Marijeti Tišlar na potpitanjima o naslijeđenim Radoševićevim slikama, gospođi Jadranki Kostanjšak, sadašnjoj vlasnici stana na trećem katu zagrebačke Krajiške 3. Na kraju zahvaljujem i mojem Miljenku Brezaku, jer je, uza sve drugo, odradio za ovu temu i važne terenske poslove. Hvala svima na mogućnosti da se odužim svom Profesoru Radoševiću.
„Moguće je kako će čitatelj ovog Zbornika pomisliti, kada pročita naslov teme Okruglog stola ovogodišnjih Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, kako je riječ o pukoj pomodnosti, odnosno aktualnom zaokupljenošću pitanjima umjetne inteligencije u različitim ljudskim djelatnostima, pa je na rad došla i književna kritika. Međutim: odabir ove teme možda je najaktualnije (moguće i najvažnije) pitanje suvremene književne kritike, pa i književnosti uopće. Jer, ako umjetna inteligencija postane sposobna samostalno pisati i ocjenjivati književna djela, onda će i manifestacija na kojoj se susreću književnici i književni kritičari postati nepotrebna, baš kao i književna kritika“, piše urednik Mirko Ćurić u Uvodniku Zbornika XXVII. Nakladnici su prema tradiciji Ogranak Matice hrvatske u Đakovu i DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek, a naslovnu je stranicu oblikovao Marijo Mrnjec.
Uz druge, Željka Lovrenčić objavljuje dva teksta,
a jedan je posvećen knjizi Breberika & Eklektika, koji s veseljem i uz
zahvalu prenosimo:
Početak kritike Željke Lovrenčić u Zboriku
Neobična knjiga Božica Brkan. Boris Domagoj Biletić: Breberika &Eklektika. Zagreb: Kajkavsko spravišće, 2022., 92 str.
Književnici Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić odlučili su se na jedinstveni i zanimljiv projekt koji je svojom izvornošću obogatio našu suvremenu pjesničku scenu – u izdanju Kajkavskog spravišća objavili su knjigu Breberika & Eklektika. Neobično je da dvoje autora objavljuju zajedno, no osobitost ove knjige je to da su u njoj okupljene pjesme pisane na dva hrvatska narječja – kajkavskome, odnosno kekavskom, i na čakavskom.
I Brkan i Biletić pišu (i) na standardnome hrvatskom
jeziku, ali vrlo rado posežu za govorima rodnog kraja čime izražavaju ljubav ne
samo prema hrvatskom jeziku već i prema svojim zavičajima s kojima su razvidno
vezani.
Pogovore knjizi (knjigama) napisali su Božica Pažur i
Milan Rakovac.
Prema autorskoj napomeni, Breberika je nastala iz ciklusa od tridesetak odabranih pjesama o
zavičaju i biljkama koje ga u konačnici prerastaju.
Vrt je česta tema u svjetskoj, ali i našoj književnosti.
Primjerice, prisjetimo se Shakesperea i biljaka u njegovim dramama koje
simboliziraju razne osjećaje. Vrt je pojam slobode, prostor u kojemu nailazimo
na puno toga i u kojem se ponekad susrećemo i sami sa sobom.
A da bi vrt cvao, potrebno ga je zalijevati, plijeviti,
brinuti o njemu. Upravo to čini Božica Brkan koja je svojoj knjizi dala naslov
po breberiki, zimzelenome ukrasnom niskom drveću s dosta trnja. Taj nam grm
otvara prolaz i prema drugim biljkama među kojima su bušpan, lepe kate,
belagonije, asparabus, breza itd. Božica svoj vrt ili vrčak brižljivo njeguje i zalijeva uspomenama. U ovim se njezinim
pjesmama susrećemo s raskošnim poetskim viđenjima, snažnom metaforikom, brojnim asocijacijama, mudrim mislima,
savjetima. U tome se vrtu oblikuje njeno biće, u njemu se isprepliću moćna priroda
koja nas okružuje i sam život.
U ritmičnim i muzikalnim tonovima zrcale se sjećanja na dane
autoričina djetinjstva, na zelene livade. Breberika je poput života: lijepa,
ali i puna trnja što asocira na Kristovu krunu: na selu su od nje pleli vence sfrkane na vrbovu šibu/kej ne bi kupuvali
gotove/samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu/još i grane zeleno
dofarbaju da se zeleni/kak se niš drugo zeleniti nemre (str. 7).
Uz breberiku u tome vrtu rastu i bršljan, akacija, ginko…
To je bilje tu kako bi čitatelja, isto kao i autoricu, podsjetilo na
djetinjstvo, na idilični seoski život, na školu i mlade dane. U ovim je
pjesmama vidljiva nostalgija za vremenom
koje je davno prošlo, za teglama s cvijećem, proljećem koje obavija zelene
brežuljke, za ljetom kad je naša autorica, kako kaže u pjesmi, „belagonije“ natrgala svoje pelcerov i pospravila je v
podrum (str. 25).
Nema idiličnog života bez djeteline koja donosi sreću; bez
jasmina o kojem se sanja, bez zelenila u kojemu se uživa. U tom je vrtu
uspomena svoje mjesto pronašla i prekrasna jaracanda
po kojoj je naslovljena kratka, ali vrlo dojmljiva pjesma: lila mila boja australije/jaracanda/de sem odebirala domovinu/z takvum
bi ju bojum zebrala/pri nas nigde takvu nis vidla/natkrili te spod neba/a i da
očeš nikak ju nemreš doseći (str. 38).
Australija, daleka, lijepa, uređena zemlja, daleko od
idile rodnog kraja … Osjeća li se to čežnja za nečim što je viđeno i kratko
doživljeno? Je li trava u Australiji zelenija nego kod nas, je li drveće
bujnije? Možda. Ali, ovaj ciklus (ipak) završava pjesmom naslovljenom bukva. Simbolički zagrljaj s tim drvom
odaje ukorijenjenost u domovinu, zavičaj. Jer, ovdje su, kod nas, bukve najdebleše.
Prvi dio ove knjige topao je i osjećajan biografski ciklus
ispovjednog tona. Između ostalog, njegov je cilj podizanje svijesti o bogatstvu
jezika i očuvanju baštine.
Drugi njezin dio naslovljen Eklektika nosi podnaslov Zajika
Janus Jazika. Prema riječima autora, pjesme su odabrane iz zbirke Zato što vrime ne prolazi i iz rukopisa
u nastajanju. Eklektika podrazumijeva skup različitih stilova i ne pridržavanje
paradigmi postavljenih pretpostavki ili zaključaka.
Vrsni i nagrađivani pjesnik Biletić za teme uglavnom bira
obitelj, ljubav, bol, smrt, samoću, sudbinu, zavičaj, tradiciju. U njegovoj
poeziji često nailazimo na mistiku, na složenu semantiku te na preklapanje
filozofije i književnosti. U nekima od pjesmama okupljenih u ovoj zbirci,
pjesnik radi introspekciju našeg društva. Pojedine od njih posvećene su osobama
s kojima je surađivao (Milan Rakovac, Milorad Stojević), ali i hrvatskim
književnicima koje osobito cijeni (Mati Baloti, Črnji, Tinu Ujeviću, Nazoru). U
pjesmi naslovljenoj Tinu i Nazoru,
neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica, između ostalog, kaže: Dali ste na nam sve, i jur i već:/i jidra i
vesla, i garb i greb,/ i viru puntarsku, hrvatsku,/ iz štive digli nam
duše/priko vesla, priko prove/zgor mora, put neba/slobodne nas čakavce dali. (str.
64). Razvidno je pjesnikovo divljenje njegovim prethodnicima koji su pišući
pjesme na standardnom hrvatskom jeziku ili pak na „najstarijem jeziku hrvatske
pismenosti“ utirali hrvatski pjesnički put.
Ova je zbirka sastavljena od svojevrsnih lirskih priča o
ljudima i događajima. U njoj Biletić poseže za metafizičkim, metaknjiževnim i
pjesničkim temama, ali govori i o vjeri, o čovjeku, jeziku…
Blaga ironija i cinizam naziru se u zanimljivoj pjesmi 15 verši gdje naglašava: Pismoznanci i neznanci,/ svi to naši,/u
jeziku zgubljeni i z jazikon sljubljeni,/svičisti, i zabljeni i najdeni, svi su
došli/štitit libar ud baštarda, trde vire i grec,/, ma vire jušte, samo takove,
naše, moje/. (str. 57).
Kao i kod Božice Brkan, i u Biletićevim je stihovima razvidna
iznimna briga za jezik. No, dok je Brkan kroz svoj vrt i narječje opjevala
svoje osjećaje i nostalgije, Biletić se bavi širim zavičajem i njegovim
osobitostima. On izlazi iz svoga Edena i susreće se ljudima, gleda najlipše more. Sluša svoj jezik, „kreše
i kleše i kuje i runi i truni“… kao što kaže Milan Rakovac. Zapravo se, poput
nestašnog djeteta u pijesku, igra riječima i niže neku svoju posebnu ogrlicu
sačinjenu od beskrajne ljubavi prema tradiciji i baštini, prema rodnom kraju,
ali i svojoj zemlji.
Na stranicama ove knjige usuglašena su dva različita
glasa koja nas zajednički vode prema jedinstvenoj ljepoti i skladu jezika u
kojemu su ravnopravno zastupljeni kaj
i ča.
Upravo nam taj raznoliki pjev jamči uživanje u ovim stihovima.