Kie bo če neš ti – Umjesto kave 31. srpnja 2025.

Kad vam se netko, pošto vas najprije upita može li, potrudi poštom poslati svoju knjigu uz posvetu Ki bo če nete Vi!? Ad serca!, kako je nećete odmah čitati, pa i pisati o njoj? Pogotovo kad je naslovljena Kie bo če neš ti? Prvo sam pomislila da moram napisati: u naslovu nema upitnik, a ja bih ga stavila kako stoji u pjesmi. 

O autoru Darku Foderu, koji je rođen 1974. (taman kad sam upisivala faks), ne znam mnogo. Pročitala sam tek nekoliko njegovih pjesama, a u biografiji u knjizi čitam da živi u Ivancu, radi kao voditelj marketinga na lokalnoj radio postaji. Uz drugo, urednik je časopisa Ivanečka škrinjica, publikcije za povijest, etnologiju i kolekcionarstvo širega ivanečkog područja. Stoji dalje kako nakon duge stanke, postajući svjestan važnosti čuvanja zavičajnoga govora od 2013. počinje pisati pjesme na zavičajnome govoru, objavljuje zbirke pjesama, haiku, slikovnicu narodne predaje Betežni zdravega nosi. Član je Varaždinskoga književnog društva, vodi i ivanečki Kolovrat riječi te istoimenu grupu na Facebooku, organizira pjesnički susret itd. Objavljuje i u zbornicima, nagrađivan je pjesnik, a svakako valja istaknuti  da mu je  zbirka Cvjetovi sreče / Ruaže sreče 2022. nagrađena Katarinom Patačić za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskomprethodne godine.

Darko Foder (Presniljeno iz knjige)

Predstavljajući knjigu Kie bo če neš ti, Varaždin 2025. (nakladnik je tiskar Mini-print-logo d.o.o. iz Varaždina, a uz druge pokrovitej i Grad Varaždin) recenzentica i urednica Jasminka Vugrinec naslovilajepogovor sugestivno Poezija kao spomenek i spomenik.

Vrlo prigodno i kajkavcima vrlo zanimljivo, jer je na meni manje poznatome i neobičnome ivanečkom objavljeno više od 65 pjesama u četiri tematske cjeline: Tu je duam tvuaj, Išče se čavek, Spisune rieči su rasprentuna vona mega serca i Tve semoažne rieči. Osobito cijenim što je uza svaku pjesmu objavio i iscrpan, čak i prekomjerno detaljan rječnik, koji bi bio stručno uvjerljiviji s infinitivom u glagola i nominativom u imenica. Bude li itko radio usporedni hrvatski ili samo kajkavski usporedni rječnik, može se poslužiti.

Da nisam bila radoznala, ne bih se ni ja potrudila ufurati u Foderovu kajkavštinu začudnih diftonga, pa mu, uz više poslovičnih kajkavskih temata (Damača rieč, Hosta je me muore, Ivonjska lipa, Beršljon i lipa, Hrast, Žalapoaljka za melini, Kastonj pocunec, Kolekcionar, De su penezi…), zahvaljujem za nekoliko zanimljivih pjesama koje su pridonijele tome(Frtalj i frtaljica)kao što je, posebice, naslovna. I to s upitnikom!  A ko bu, ak nem ja, predajem na čitanje, ne samo kajkavcima:

Darko Foder

Kie bo če neš ti?


Kie bo če neš ti?

Škuale zbavil,
pomoagel sosedu,

derva za zimu spravil,
lačnega poazval s abedu,
kalinje pripravil!
Kie bo če neš ti?
Na damačije se močil,

njivu zaral,
listje v hoste pazubačil,
garicu pavezal,

decu paštenju vučil,
snieg admietal!
Kie bo če neš ti?
Poakasil sinakuašu,
gavaril po damači,

adnesel krave siene f kuašu,
pavedal mome koa ti znači,
siramaku kruha dal,
athičenemu tuaplu rieč,
pod vedrim nebem spal!

Kie bo če neš ti?
Vugrad zasadil,
f teškem času za istinu rieč rekel,
karužnjak naponil.
tikvenjak spekel,
marvu naronil!
Kie bo če neš ti?
Stronjskega svieta se vernol f sve roadne meste,

pamalil se Boagu,
sliepega prepeljal priek ceste,
poaklje dejžđa išel gedeti pogu!
Kie bo če neš ti?
Sakamu kie te mrzi dal roku,
dal pravi navuk čeri i sinu,
da te bali preterpel mku,
branik damavinu!
Kie bo če neš ti?
Če neš ti, a kie bo?
Zate, nuaj reči da ti se ne da.
jer, kie bo če TI neš?!

23.9.2015.
Recital kajkavske poezije, Krapina 2017.

Iz ponešto skraćenog rječnika uz pjesmu izdvajam tek dio, po mojemu manje poznate riječi:
kie – tko
škuale zbavil – odškolovao se
pamoagel – pomogao
soseadu – susjedu
zaral – izorao
abedu – objedu
kalinje – kolinje / svinjokolju
na damačije – kod kuće (doma)
pazubačil – pograbljao
garicu – vinograd
pavezal – povezao
paštenju – poštenju
admietal – odmetao
pavedal – rekao
athičenemu – odbačenome
vugrad – voćnjak
pamalil – pomolio
pogu – dugu
sakamu – svakom
damavinu – domovinu


Republika objavila dvije priče Božice Brkan

Časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. https://dhk.hr/republika-3-4-2025/  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan
Kekavska priča iz kekavskoga ciklusa Povečane slike Božice Brkan
Početak priče Showroom

Božica Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz zbirke priča u nastajanju Povečane slike, napisane na moslavačkoj kekavici)

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI.  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan
Početak kekavske priče Božice Brkan o Trnu na Harleyu cirkularu

Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti. Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo dej!
 

Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej očeju.

Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.   

Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je  zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.

Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.

V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.


Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil  z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je te mator i tu i tam bil crn.

Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!


Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na nekakvomu motopijacu   takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve detaljnije povijesti. Spozapisane.

Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.

Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.

A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.


Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.

I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu debeluameričku kej ju  ne mogel razmeti neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.

20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902  

manje poznate riječi
tropati – pljeskati
Harley-Davidson, H-D –
najpoznatiji brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke   osnovane u Milwaukeeju, Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.      
mator – motor
pametiti – sjećati se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju – samo što žele
drakslati, drekslati – tokariti; podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani
– vršnjaci
cevanica – potkoljenica  
podrapan –  rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero  
radkapa –
ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta  
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati
njem. tourieren – turirati, vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas

Potpis pod fotku: vrelovod vremeplov – Umjesto kave 17. srpnja 2025.

Jutros u našoj Wuerthovoj na Jarunu ulica puna teške mehanizacije, kao iz Adrianove slikovnice. A on na moru i sigurno mu neću uspjeti ni videićima prenijeti ugođaj skidanja nekakvih teških cijevi povećeg promjera s puno zglobova s kamiončine. Duže od punoga sata, ni kiši se ne daju omesti. Pomno skidaju uz pomoć pametne dizalice, koja mic po mic, cijevima leluja zrakom, da bi ih, sve nešto mjereći prema nacrtima, odložili na nogostup i ugradili u veliku rupu pred našom kućom. Kod nas je valjda neko sjecište. S našega četvrtog kata gledamo poput predstave diveći se umijeću hrpice inženjera i radnika stranaca s kacigama, baš kao u slikovnici.

Wuerhova na Jarunu danas 1 (Foto Božica Brkan)

Iako je daleko još zima, veselimo se našemu novom vrelovodu, iako već mjesecima polako fotkama punim fajl Rupa pred kućom. Kakav bi to dokumentarac bio, isprva molba stanarima za strpljenje, a trebalo je zbog ona tri tjedna bez tople vode, povremeno i bez ikakve vode, više prekida struje i kabelske s internetom. A tek žal susjeda kad su dio po dio prekopali zelenilo oko kuće koje su one njegovale otkad su doselile u novu zgradu. Nema mirisnih živica, starinskoga jorgovana, proljetnica, ali ima ili blata ili prašine, ma koliko oni odvozili iskopano i dovozili svježi šljunak, pijesak… Nekoliko su nam puta selili i ulaz u zgradu, gradili i dograđivali mostiće preko graba i kanala, ali ni dan nije bio zatvoren naš dućančić i svako jutro redovito mu je dotur stizao prije niskogradnje. I dečki iz tih nekih zemalja kupuju tu gablec, čak nam je i prodavala mala Filipinka. Susjeda, rekla bi.
Ni sezona kiselih krastavaca nije ponukala moje kolege gradskiće da zmažu sandalice i nožice. Navrate, vidim povremeno u vijestima, a da ne znaju ni kamo, ne k nama, gurnu krušku pod njušku nekome tko nema pojma što se oko njega događa u naselju, o biti, o važnosti za nekoliko idućih desetljeća, pa baja kako su mu rupe pred kućom. Ma ni da se urednici sjete! A tu su im imigranti, legalni, na djelu, i očito vrijedni. Tu gradska vlast na važne stvari troši našu lovu. Koja priča! Ali da! Trebala bi valjda doći Maja Šuput za selfie s teškom mehanizacijom.

Wuerhova na Jarunu danas 2 (Foto Božica Brkan)

Romantično se sjećam kako bi u naše davno vrijeme dobroga starog novinarstva otprije pola stoljeća svatko već ujutro, najčešće bez dojavnih odnosno PR najava, morao donijeti neku vijest o nekoj rupi pred kućom, a da nisu imali ni telefon, a kamoli mobitel, a kamoli redakcijski auto. A fotići, veliki Pavao Cajzek recimo, propješačivši pola grada, pazeći da ne troše uzalud skupe filmove, donijeli bi sve nekoliko ekskluziva – ne znaš je li zanimljivijih ili ljepših fotografija. Za sliku s potpisom, za B šlager, za reportažu… Možda i u vrijeme podizanja Jaruna s prve ugradnje našega isluženog vrelovoda… Ma pozivam našega gradonačelnika Tomislava da u našoj rupi pred kućom održi svoju presicu utorkom.

Wuerhova na Jarunu danas 3 (Foto Božica Brkan)

Novi broj časopisa Moslavačko zrcalo možda i najbolji do sada

Germanizmi u kajkavsko-kekavskom rečniku Božice Brkan izvorni je znanstveni rad Matije Lukića, Željke Macan i Marine Marinković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, objavljen u najnovijem broju Moslavačkoga zrcala 2025. 8 (1-2). od  26. do 39. stranice u Jezikoslovnim temama.

Prvi put crvene korice
Početak izvornoga znanstvenog rada profesora s riječkoga Sveučilita o germanizmima iz kajkvsko-kekavskog rečnika Božice Brkan

Zahvalna sam i na njega osobito ponosna, iako je gl. urednik Dražen Kovačević u istome broju na ukupno 320 stranica – možda sadržajno i najraznovrsnijem i najkvalitetnijem dosad, posebice nakon što je nastavio niz izlaženja nakon višegodišnje stanke – objavio i u cjelini Književna kajkavijana moju priču iz ciklusa Povečane slike naslovljenu Slika: Trn na Harleyu cirkularu, str. 148.-152., te u cjelini Sjećanja od str. 282. do str. 300. Potpis: Ivo Radošević, akademski slikar, opširno istraživanje o našemu dugogodišnjem profesoru kriške gimnazije, predavaču Povijesti umjetnosti.

Početak nove kajkavske priče Božice Brkan o slavnome motoru
Početak opsežnih sjećanja na akademskoga slikara Ivu Radoševića

Sa zadovoljstvom spominjem i uredništvo, kojega sam također članica, a u kojem su i Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen Kovačević, Mile Marinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro Vidmarović, Đurđa Vukelić Rožić i Tija Žarković Palijan.
Izdavač Moslavačkoga zrcala su moslavački ogranci Matice Hrvatske.

Objavljeno 26. lipnja 2025.

B. Brkan u “Moslavini oživljenoj 3” Đure Vidmarovića

Najprije tekstovima u „Moslavini oživljenoj 1“ i „Moslavini oživljenoj 2“, Đuro Vidmarović počastio me je objavama i u ove godine na 280 stranica objavljenoj, tvrdi zaključnoj u serijalu Moji zavičaji, knjizi svojih tekstova „Moslavina oživljena 3“.

Naslovnica treće “Moslavine”

I nju je također uredio Dražen Kovačević, a nakladnik joj je Matica hrvatska Ogranak Kutina.

Početak teksta o knjizi B. Brkan Umjesto kave

U cjelini Književnost od 57. do 60. stanice objavljuje kritiku Blogerski zapisi Božice Brkan o knjizi Umjesto kave Izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2024.

U cjelini Tradicija i folklorna baština od 174. do 176. stranice objavljuje tekst Gastronomija u Moslavini, osvrt na tekst B. brkan u knjižici Dobar tek u Moslavini, LAG Moslavina, 2023.

Prikaz knjižice Dobar tek u Moslavini

U cjelini Umjetnost od  217. do 222. stranice objavljuje autorski prilog Božice Brkan Akademski slikar Ivo Radošević i Moslavina, koji autorica zaključuje Post scriptumom:

Početak autorskoga teksta B. Brkan o akademskom slikaru Ivi Radoševiću Đuro Vidmarović ugostio je u svojoj knjizi Moslavina oživljena 3

Zahvaljujem Đuri Vidmaroviću što me je, još jednom, ponukao da napišem (i) ovaj zavičajni tekst i što me je nadahnuo da ne odustanem. Zahvaljujem šulkolegicama i kolegama koji su se, poput Vedrane Jakelić, imali čega sjetiti o našem Likovnjaku i onima koji nisu, ali nas je i to odvelo do nekih podataka. Zahvaljujem na podacima i Hrvatskom školskom muzeju (gospodi Ivani Dumbović Žuić i Filipu Sunđiju), Gradskim grobljima (gospođa Bernarda rodom iz Male Ludine), gospođi Marijeti Tišlar na potpitanjima o naslijeđenim Radoševićevim slikama, gospođi Jadranki Kostanjšak, sadašnjoj vlasnici stana na trećem katu zagrebačke Krajiške 3. Na kraju zahvaljujem i mojem Miljenku Brezaku, jer je, uza sve drugo, odradio za ovu temu i važne terenske poslove. Hvala svima na mogućnosti da se odužim svom Profesoru Radoševiću.

Objavljeno 25. lipnja 2025.

Željka Lovrenčić o zbirci Breberika & Eklektika B. Brkan i B. D. Biletića

Dvadeset i dvoje autora i autorica objavilo je ukupno dvadeset i sedam tekstova na 130 stranica ovogodišnjeg Zbornika Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara XXVII. uz lipanjski susret književnih kritičara. O tome informaciju objavljuje i DHK.

„Moguće je kako će čitatelj ovog Zbornika pomisliti, kada pročita naslov teme Okruglog stola ovogodišnjih Đakovačkih susreta hrvatskih književ­nih kritičara, kako je riječ o pukoj pomodnosti, odnosno aktualnom zao­kupljenošću pitanjima umjetne inteligencije u različitim ljudskim djelat­nostima, pa je na rad došla i književna kritika. Međutim: odabir ove teme možda je najaktualnije (moguće i najvažnije) pitanje suvremene književ­ne kritike, pa i književnosti uopće. Jer, ako umjetna inteligencija postane sposobna samostalno pisati i ocjenjivati književna djela, onda će i mani­festacija na kojoj se susreću književnici i književni kritičari postati nepo­trebna, baš kao i književna kritika“, piše urednik Mirko Ćurić u Uvodniku Zbornika XXVII. Nakladnici su prema tradiciji Ogranak Matice hrvatske u Đakovu i DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek, a naslovnu je stranicu oblikovao Marijo Mrnjec.

Uz druge, Željka Lovrenčić objavljuje dva teksta, a jedan je posvećen knjizi Breberika & Eklektika, koji s veseljem i uz zahvalu prenosimo:

Početak kritike Željke Lovrenčić u Zboriku

Neobična knjiga

Božica Brkan. Boris Domagoj Biletić: Breberika &Eklektika. Zagreb: Kajkavsko spravišće, 2022., 92 str.  

Književnici Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić odlučili su se na jedinstveni i zanimljiv projekt koji je svojom izvornošću obogatio našu suvremenu pjesničku scenu – u izdanju Kajkavskog spravišća objavili su knjigu Breberika & Eklektika. Neobično je da dvoje autora objavljuju zajedno, no osobitost ove knjige je to da su u njoj okupljene pjesme pisane na dva hrvatska narječja – kajkavskome, odnosno kekavskom, i na čakavskom.

I Brkan i Biletić pišu (i) na standardnome hrvatskom jeziku, ali vrlo rado posežu za govorima rodnog kraja čime izražavaju ljubav ne samo prema hrvatskom jeziku već i prema svojim zavičajima s kojima su razvidno vezani. 

Pogovore knjizi (knjigama) napisali su Božica Pažur i Milan Rakovac.        

Prema autorskoj napomeni, Breberika je nastala iz ciklusa od tridesetak odabranih pjesama o zavičaju i biljkama koje ga u konačnici prerastaju.

Vrt je česta tema u svjetskoj, ali i našoj književnosti. Primjerice, prisjetimo se Shakesperea i biljaka u njegovim dramama koje simboliziraju razne osjećaje. Vrt je pojam slobode, prostor u kojemu nailazimo na puno toga i u kojem se ponekad susrećemo i sami sa sobom.

A da bi vrt cvao, potrebno ga je zalijevati, plijeviti, brinuti o njemu. Upravo to čini Božica Brkan koja je svojoj knjizi dala naslov po breberiki, zimzelenome ukrasnom niskom drveću s dosta trnja. Taj nam grm otvara prolaz i prema drugim biljkama među kojima su bušpan, lepe kate, belagonije, asparabus, breza itd. Božica svoj vrt ili vrčak brižljivo njeguje i zalijeva uspomenama. U ovim se njezinim pjesmama susrećemo s raskošnim poetskim viđenjima, snažnom metaforikom,  brojnim asocijacijama, mudrim mislima, savjetima. U tome se vrtu oblikuje njeno biće, u njemu se isprepliću moćna priroda koja nas okružuje i sam život.

U ritmičnim i muzikalnim tonovima zrcale se sjećanja na dane autoričina djetinjstva, na zelene livade. Breberika je poput života: lijepa, ali i puna trnja što asocira na Kristovu krunu: na selu su od nje pleli vence sfrkane na vrbovu šibu/kej ne bi kupuvali gotove/samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu/još i grane zeleno dofarbaju da se zeleni/kak se niš drugo zeleniti nemre  (str. 7).

Uz breberiku u tome vrtu rastu i bršljan, akacija, ginko… To je bilje tu kako bi čitatelja, isto kao i autoricu, podsjetilo na djetinjstvo, na idilični seoski život, na školu i mlade dane. U ovim je pjesmama vidljiva  nostalgija za vremenom koje je davno prošlo, za teglama s cvijećem, proljećem koje obavija zelene brežuljke, za ljetom kad je naša autorica, kako kaže u pjesmi, „belagonije“ natrgala svoje pelcerov i pospravila je v podrum (str. 25).

Nema idiličnog života bez djeteline koja donosi sreću; bez jasmina o kojem se sanja, bez zelenila u kojemu se uživa. U tom je vrtu uspomena svoje mjesto pronašla i prekrasna jaracanda po kojoj je naslovljena kratka, ali vrlo dojmljiva pjesma: lila mila boja australije/jaracanda/de sem odebirala domovinu/z takvum bi ju bojum zebrala/pri nas nigde takvu nis vidla/natkrili te spod neba/a i da očeš nikak ju nemreš doseći (str. 38).

Australija, daleka, lijepa, uređena zemlja, daleko od idile rodnog kraja … Osjeća li se to čežnja za nečim što je viđeno i kratko doživljeno? Je li trava u Australiji zelenija nego kod nas, je li drveće bujnije? Možda. Ali, ovaj ciklus (ipak) završava pjesmom naslovljenom bukva. Simbolički zagrljaj s tim drvom odaje ukorijenjenost u domovinu, zavičaj. Jer, ovdje su, kod nas, bukve najdebleše. 

Prvi dio ove knjige topao je i osjećajan biografski ciklus ispovjednog tona. Između ostalog, njegov je cilj podizanje svijesti o bogatstvu jezika i očuvanju baštine.     

Drugi njezin dio naslovljen Eklektika nosi podnaslov Zajika Janus Jazika. Prema riječima autora, pjesme su odabrane iz zbirke Zato što vrime ne prolazi i iz rukopisa u nastajanju. Eklektika podrazumijeva skup različitih stilova i ne pridržavanje paradigmi postavljenih pretpostavki ili zaključaka.

Vrsni i nagrađivani pjesnik Biletić za teme uglavnom bira obitelj, ljubav, bol, smrt, samoću, sudbinu, zavičaj, tradiciju. U njegovoj poeziji često nailazimo na mistiku, na složenu semantiku te na preklapanje filozofije i književnosti. U nekima od pjesmama okupljenih u ovoj zbirci, pjesnik radi introspekciju našeg društva. Pojedine od njih posvećene su osobama s kojima je surađivao (Milan Rakovac, Milorad Stojević), ali i hrvatskim književnicima koje osobito cijeni (Mati Baloti, Črnji, Tinu Ujeviću, Nazoru). U pjesmi naslovljenoj Tinu i Nazoru, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica, između ostalog, kaže: Dali ste na nam sve, i jur i već:/i jidra i vesla, i garb i greb,/ i viru puntarsku, hrvatsku,/ iz štive digli nam duše/priko vesla, priko prove/zgor mora, put neba/slobodne nas čakavce dali. (str. 64). Razvidno je pjesnikovo divljenje njegovim prethodnicima koji su pišući pjesme na standardnom hrvatskom jeziku ili pak na „najstarijem jeziku hrvatske pismenosti“ utirali hrvatski pjesnički put.

Ova je zbirka sastavljena od svojevrsnih lirskih priča o ljudima i događajima. U njoj Biletić poseže za metafizičkim, metaknjiževnim i pjesničkim temama, ali govori i o vjeri, o čovjeku, jeziku…  

Blaga ironija i cinizam naziru se u zanimljivoj pjesmi 15 verši gdje naglašava: Pismoznanci i neznanci,/ svi to naši,/u jeziku zgubljeni i z jazikon sljubljeni,/svičisti, i zabljeni i najdeni, svi su došli/štitit libar ud baštarda, trde vire i grec,/, ma vire jušte, samo takove, naše, moje/.  (str. 57).

Kao i kod Božice Brkan, i u Biletićevim je stihovima razvidna iznimna briga za jezik. No, dok je Brkan kroz svoj vrt i narječje opjevala svoje osjećaje i nostalgije, Biletić se bavi širim zavičajem i njegovim osobitostima. On izlazi iz svoga Edena i susreće se ljudima, gleda najlipše more. Sluša svoj jezik, „kreše i kleše i kuje i runi i truni“… kao što kaže Milan Rakovac. Zapravo se, poput nestašnog djeteta u pijesku, igra riječima i niže neku svoju posebnu ogrlicu sačinjenu od beskrajne ljubavi prema tradiciji i baštini, prema rodnom kraju, ali i svojoj zemlji.     

Na stranicama ove knjige usuglašena su dva različita glasa koja nas zajednički vode prema jedinstvenoj ljepoti i skladu jezika u kojemu su ravnopravno zastupljeni kaj i ča.

Upravo nam taj raznoliki pjev jamči uživanje u ovim stihovima.

https://dhk.hr/objavljen-zbornik-dakovackih-susreta-hrvatskih-knjizevnih-kriticara-xxvii/

Zagorkini sljedbenici ne odustaju – Umjesto kave 19. veljače 2025.

U Knjižnici Bogdana Ogrizovića, 18. veljače 2025. predstavljena je knjiga Sandre Pocrnić Mlakar Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024., u prisustvu mnogih stvarnih likova pretočenih u tekst, a uz druge, i Sandro Kraljević, psiholog, poslovni konzultant i autor priručnika Kako preživjeti u suvremenoj džungli, i urednica knjige Božica Brkan, književnica, novinarka i blogerica, koji su o knjizi i govorili uz samu autoricu i publiku.

Prenosim skraćeno svoje predstavljanje Zagorkinih sljedbenika:  

Sandra Pocrnić Mlakar potpisuje Zagorkine sljedbenike na predstavljanju(Foto Miljenko Brezak)

Pisati! Stvarati! Stajati pred čistim ekranom stroja ili nekad stranicom bijeloga papira. Davno, kao mlada pjesnikinja i novinarka-početnica – mnogo prije nego što bila i Sandra Pocrnić Mlakar – svakoga petka iz prvoga reda u redakciji Vjesnika bila sam fascinirana, zagledana u prizor nastanka tadašnjih zanatskih vrhunaca reportaža, komentara i kolumni za subotnje i nedjeljne priloge. Tada jedan od velikih faca Joža Vlahović, primjerice, eskapadama je provjeravao na nama odjeke, šlagerski rečeno, efekat svojih misli i rečenica, dok jedne nije subote objavio: Danas nikako nisam mogao smisliti prvu rečenicu, pa počinjem odmah s drugom.

Pozivnica za promociju

Moja prva rečenica, početak, pereks večeras, posvećen Sandri Pocrni Mlakar i njezinoj drugoj autorskoj knjizi Zagorkini sljedbenici, promijenio se nebrojeno puta. Mnogo mi se toga čini važnim da odmah uskačem drugom rečenicom: Čast mi je, sudbinski, govoriti o ovome paru autorice i knjige.

Ne jednom sam i pisala i govorila o njoj (Fra Ma Fu Festival u Đurđevcu, Interliber,  Festival žanrova Dvotočka, Festival Litterra Gacka u Otočcu…) , i meni je važno naglasiti kako naklonost nije poslovično uobičajeno u nas ja tebi, ti meni, iako je Sandra predstavljala moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK,

i u knjizi Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024. objavila je kritiku s weba HND-a Briga za male Božice. I prepoznavanju. Ponosim se, nadahnuta mnome, starijom kolegicom, kao što smo obje očigledno i s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…

Ističem kako je Sandra Zagorkine sljedbenike na gotovo 200 stranica podijelila znalački, iskustvom vrsne novinarke i urednice, u dvije cjeline koje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i reda cjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama, reda Ljubiće, Krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama.

Publika za izdavačicu domaćih pisaca i autoricu knjige o tome (Foto Božica Brkan)

Sandrino izdavaštvo i ova knjiga mogli bi se također uvrstiti u fiks-ideju.Neće mi zamjeriti na tvrdnji da je, poput mnogih Beletrinih priručnika, ova knjiga svojevrsni priručnik, self-help za autore i urednike, za književne kritičare, potencijalne izdavače, planere hepeninga, konferencija…, za one koji žele pisati i objavljivati, pratiti književnu, kulturnu scenu, sudjelovati predano i s radošću u tome ne samo kao u poslu, nego u nacionalnoj  kulturi. 

S predstavljanja Zagorkinih sljedbenika: Sandro Kraljević Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Sanja Tatalović (Foto Miljenko Brezak)

Kako Sandra kao izdavačica ne odustaje ni od kanona, svoju knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.

Iako je moja primarna zadaća bila govoriti o beletrističkom dijelu knjige, predajem vam na čitanje i taj dio i cijelu knjigu, uz preporuke, koje sam rekoh i objavila, a i ne samo ja nego niz kolega različitih provenijencija i medija. Važno je istaknuti poštovanje i radoznalost, raznovrsnost, s kojom su o knjizi pisali kolege, primjerice, Marinko Krmpotić u Novome listu (i na papiru i online), Nera Barbarić u Svijetu (isto ne na papiru nego online),  Snježana Pavić post na Fejsu iako u Jutarnjem prati sektor žene, feminizam, ravnopravnost i sjeća se takve Sandrine feminističke kolumne od 90-tih iz Nedjeljnog Vjesnika. Odatle, iz kvalitetnoga staroga novinarstva, tiskanoga, Sandrino iskustvo i istančan instinkt za dobar naslov, otkrivanje tema, vijest, intervju sa svojim autorom, kritika… Knjiga Zagorkini sljedbenici. Mogla bih čak reći za razliku od brojnih kolega novinara-književnika, odnosno novinara koji su se u međuvremenu stjecajem prilika preobratili u književnike, Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura!
Na društvenoj mreži za nas vremešne, Fejsu, ima skupina Hrvatskoj treba Vjesnik! Nije to žal za vodećim politički socijalističkim dnevnikom nego žal za savješću društva, za vjerodostojnošću kad su najmanje dva izvora bila profesionalna nužnost kao i demantij netočnoga za razliku od današnjih dezinformacija sve do deep fake  govora mržnje i hejtanja. Žal je to i za stilom (nađite u knjizi: Bešker, Tenžera, Mandić…).

Nadam se da se ne vraćamo razmjeni informacija usmenom predajom, jer društvene mreže uza svu lajkabilnost i utjecajnike/influencere nisu dovoljne. Pogotovo otkad je ukinut i fact-checking. Zašto, nađite u Sandrinoj knjizi, a za nas Zagorkine sljedbenike kao svježi primjer netema smrt je pjesnika Petra Gudelja, možda i većega ili bar ravnoga Tinu, a tko i kako to objavi!?

Moguće da me proglase nekritičnom romantičarkom, sentimentalnom prema dobrim starim vremenima, kada u čast Sandre i Sandrinih sljedbenika, zagledana u ono što se događa s knjigama i s još malo postojećih novina i časopisa, osobito kulturnih, zavapim Hrvatskoj treba Tisak! Jer mjerodavni nacionalnu distributivnu mrežu za novine – podsjećam: ne tako davno i za knjige! – spašavaju kad je, uz njihov blagoslov, i fizički dokrajčena.
Desetljećima smo sve to gledali udivljeni sposobnima koji su zbog vlastita profita uništili naklade, naslove, redakcije, tiskare… Sve do ljudi. I dok i fizički ne izumre to nas još nešto neugodnih svjedoka koji ne odustaju – poput Sandre – žmirka svjetlo. Jer još postoje nosači, čuvari svjetla, makar primitivnoga titravog lampaša, i pismenosti, maloga i sve manjeg jezika, i stila.
I doslovce 5W otkad su fact-checkerima laž i istina, i fikcija i fakcija izjednačene, ravnopravne. Ne zbog promjene papira u online/virtualni svijet, nego zbog promjene slavnih preciznih naslova od tri riječi u grafički tobože kreativnije nejasne troredne. U ne-metafore, storytelling brbljanje, Native marketing, u fake, deepfake…

Zagorkini sljedbenici – i knjiga! – ipak su ustrajni, izdržljivi štafetni trkači na duge pruge! Ne damo se dekoncentrirati od krajnjega cilja. Svjesni da će nam dotad, za trku, trebati kava i kava. Ako ne druge, barem međusobne podrške.

Promocija jednom novinarke-uvijek novinarke prilika i za tek jedan od ugodnih susreta različitih katove NIŠPRO Vjesnik: Branka Veseli, Božica Brkan i Bogoljub Lacmanović (Foto Miljenko Brezak)

Ovih mi je dana mnogo jasnije zašto ne samo čitamo i pišemo Gutenberga nego bukvalno čuvamo svoju dokumentaciju, izreske papira kao boxis Stanleya Kubricka, da Musku i muskovima ne puhne – a i ja sam ga hvalila u blogu-netemi kad je Ukrajincima prije tri godine omogućio svojim satelitima otvoreno informacijsko nebo https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-kave-17-listopada-2022/

– da jednostavno pritisne gumb, kad mu se učinimo nestašnima poput njegova klinca X u Ovalnom uredu i poželi nas ukoriti, kazniti, obuzdati u želji za Informacijom, za Dobrim Tekstom, za Slobodom.

Imenjak, kolega po struci i autor priručnik u Sandrinoj Beletri Sandro Kraljević govorio je o priručnicima i poticajnoj suradnji sa Sandrom (Foto Miljenko Brezak)

Uz Sandrine Zagorkine sljedbenike podsjećam kako je in, moda ukoričavanje blogova i podcastova i iz tiskanih časopisa eseja i online. Sandrina knjiga, po tomu je rijetkost – obrnuti blog. Odlomke iz objavljene knjige objavljuje po webovima i društvenim mrežama dokazujući da je sadržaj jednako važan i aktualan kao i kad je nastajao.

Neumorno je i uzaludno gnjavim je da, kao nekad kolumnu, redovito piše svoj blog, da objavljuje e-časopis kad nikako da od mjerodavnih čuvara kulturne blagajne da dobije poticaj za tiskani. Sandra tvrdoglavo želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo. Svjež primjer: Telegram objavio T: književni časopis Tema književni uskospecijaliziran online i tiskan (neke knjižare, neki kiosci).

Sandra Pocrnić Mlakar o nastajanju zanimljive i mnogima korisne knjige (Foto Miljenko Brezak)

Kao što stalno čini, možda napokon uspije uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši pisci pišu o nama i daje zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko će, ako nećemo mi? To, redovito praćenje je nužno, ako ni zbog čega, zbog autora koji spontano, ustrajno, sami od sebe stvaraju. Tekst. Od onoga praznog ekrana i prazne stranice. I takvo pisanje i objavljivanje zaslužuje podršku – čitanje, kritičku percepciju i razvitak.
 
U knjizi Sandra piše, citiram napreskokce: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan. (…) Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga.  

Čestitka iz publike Marka Fančevića, jednoga od Beletrinih autora i likova iz Zagorkinih sljedbenika (Foto Miljenko Brezak)

Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?

Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja – danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju – i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može ne deepfake nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje

Citirat ću, na kraju, svoj blog Umjesto kave Stara godina 2024. naslovljen Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar:
Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Uz moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je i predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što ju je uopće konačno Sandra počela ispisivati hvatajući zadani rok, nastajala je na našim kavama. Da bih ja pisala blogove-neteme Umjesto kave, a ona Zagorkie sljedbenike. Zahvaljujem na oboje.   

Zvonimir Pavlek, pionir hrvatskoga marketinga, od pet knjiga dvije je objavio u Beletri (Foto Miljenko Brezak)

Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama i spisateljicama. (…) Dvjema nepokolebljivim, neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ, u Neprestani Dijalog, koje nastoje održavati živom (vječnu!) vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojniji izraz za ignoranciju. To je mnogo više od svakidašnje jadikovke. I, dodajem riječi jednoga knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga bojkotira?

Zaključak? Najkraći, nudim iz talentiranoga i pametnog pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar: Pozitivna psihologija uči nas da oni koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka.

Za kraj samo još pitanje autorici i izdavačici: jesi li konačno otvorila novi file?

Pola stoljeća KUD-a Potočanka – Umjesto kave 4. veljače 2025.

Kad se samo pogleda popis trinaest predsjednika kroz 50 godina, ne možete ne pomisliti na sve brojne obične članove, generacije koje su pjesmom i plesom, odjećom prošli kroz KUD Potočanka iz moslavačkoga sela Potok općina Popovača, šezdesetak kilometara istočno od Zagreba. I u metropoli bi pola stoljeća stara institucija naišla na odjek, a ova je seoska pohvalno uknjižena u knjigu Naše selo, tebi nema para – 50 godina KUD-a Potočanka, izdanje samoga kuda s kraja 2024. Slavica Moslavac, etnologinja i muzealka s nacionalnim nagradama i bogatom bibliografijom 2024. prikupila je, objavila i predstavila nedavno u selu, ljepotu tradicijskoga ruha, pjesama i plesa, glazbenih instrumenata, izbora originalnosti i narodnoga genija na ponos predstavivši fotografije, novinske izreske, plakate, podatke o nastupima i članovima te sjećanja dotakavši osobito one koje više ne služe ni noge ni glas.

Naslovnica knjige – motiv s potočkoga ruha

Međutim, ne samo za njihove nasljednike, učinila je to, uz nemali zajednički trud, mnogo temeljitije od osobnoga spomenara, svojevrsnu malu povijest sela unatrag pola stoljeća. Primjerice o samome selu čije je postojanje utvrđeno i prije turskoga vladanja, o seljanima dva bitna događaja Veliku gospu i sv. Nikolu, zatim o djeci te, uz drugo, i notni zapis (transkripcija Lana Moslavac) za pjesme Mera me je namerila, majka Mari kose plela, Igrm, pjevam Dučec, Milica, Moslavačka polka, Moj doktore i U livadi kad sam ruže brala. Dakako da podsjeća i na crteže Sandora Erdödyja iz 1837. i Zorke Sever, koja je prije udaje u Potoku radila kao učiteljica. Podsjećam da Potok više od desetljeća u društvenom domu ima i uređenu etno sobu, kao i monografiju Dragutina Pasarića Potok, selo moslavačke tradiciije iz 2010., bojanku za djecu s motivima narodnoga ruha Oh jablane širi grane iz 2022.

Predsjednica KUD-a Potočanka Ljiljana Masnjak i autorica knjige Slavica Moslavac na predstavljanju u Potoku (Foto Radio Moslavina Kutina)
Predstavljanje knjige svečano i brojno kao na svadbi (Foto Slavica Moslavac)
I stol – svatovski (Foto Slavica Moslavac)

Slavica Moslavac se stručno oslonila i na obilje druge literaturu. Uz drugo, i na moj roman Ledina iz 2014., a veselim se i što je uvrstila i moj gostujući tekst NAVESTI Naime, kao djevojčica, upravo prije pola stoljeća dolazila bih na ferje u Potok, u Kutaniju, babi i dedu Poldrugačima, koji danas počivaju na malenome seoskom groblju. Prenosim i tekst i dvije objavljenje pjesme, zahvaljujući i Slavici na objavi, a Diani Biondić na odličnom čitanju na svečanom predstavljanju u Potoku u nedjelju 26. siječnja 2025. o kojem su izvijestili popovački, kutinski i sisački mediji.

Iz knjige: ljepota potočne nošnje
Iz knjige: svečana obuća i svećana odjeća
Početak teksta B. brkan s fotografijom s obilježavanja Svjetskog dana močvara (iz knjige)

Božica Brkan
Selo Potok kao nadahnuće

Tražimo fotografije kako u hladnom, vlažnom danu 2012. u Potoku obilježavamo Svjetski dan močvara. Toliko dragih ljudi, vožnja fijakerom i posavcima ukrašenima rukotvorinama. Potočke su nošnje uvijek bile ljepše i raskošnije od naših skromnijih jokešinskih s druge strane Česme, osvjedočila sam se toliko puta, a najprije me naučila mama koja je bila Potočanka. Prava Moslavka, iako su je kao jednogodišnju djevojčicu, također na kolima, dovezli iz Prigorja. Doselili su se iz prigorskoga siromaštva za boljim životom dvojica braće Poldrugač, Imbra i Jožek.

Odmalena, od sredine prošloga stoljeća dolazila sam k potočke babe i dedu, poznavala pola tadašnjega sela, sve do velike črede stoke koja je do koljena gazila blato širokoga seoskog puta. Svoju su baštinu Potočani mnogo pomnije čuvali i čuvaju od mojih Okešinčana. Odličan KUD Potočanka, a nekad, kad mene još nije bilo, po maminu i tetkinu prisjećanju i seoski DVD je i na okešinskim zabavama gostovao s priredbama. A ja sam kao djevojka bila i na ponekoj potočkoj zabavi, isto vatrogasnoj, u starome vatrogasnom domu. A sad sam i ja sama baba.

Ne sjećam se, začudo, o čemu sam držala izlaganje spominjane 2012., ali negdje sam pisala o tome. (Kao i o prvoj Kobasijadi na Oblizekima, iako nisam na nju dospjela.). Dragec Pasarić bi mi to oprostio, čim sam pisala o njegovoj monografiji Potok, selo moslavačke tradicije iz 2010., koje sam se uokolo nadarivala. Moji Moslavci, tumačila bih ponosno. Kroz svoje sam tekstove provukla i čudesne krafle i orahnjače kakve su Potočanke kojih odavno nema nenadmašno pekle za čehane, kad bih kao tinejdžerica dolazila na zimsko ferje.

Etnosoba u potočkome društvenom dmu (Foto Slavica Moslavac)
Detalj iz etnosobe (Foto Slavica Moslavac)
Detalj iz etnosobe (Foto Slavica Moslavac)

S tih sam ferja i zimskih večeri ponijela mnoge zgode i priče koje sam ovjekovječila u mojim kajkavskim pričama i romanima. Ivka i Vanja o maminim vršnjakinjama u onome ratu. Kak su sveca kupuvali o kutanijskoj kapelici i o selu sa tri dijela – Kutanija, Sredanija i Čavorija. I ona priča Lajbek o ubijenome sinu kad je išla fronta. Striča, djedov mlađi brat, otišao s Križnim putom u nepovrat. Rodivši mu djevojčicu Katicu strina Marec nije ga prestala čekati. Ni jedna nije dočekala da mu ime – niti se zna niti će se doznati gdje su mu kosti – bude upisano na zajedničkome spomeniku Hrvatskoga domobrana na ulazu u njihovo seosko groblje, nekad tako malo, okruženo raskošnim seoskim poljima, s raspetim Kristom u sredini. Zdošla se aleja tuja odavno, a sada vidim zdohađaju se i spomenici kutanijskih poznatih mi imena i prezimena umrlih prije četrdesetak godina, bez nasljednika. Nagađam koji bi to mogli biti, jer nedostaju špicnameti po kojima ih pamtim.

Kao nekad kuće, jedan do drugoga grobovi su i mojih babe i deda -zatvoren – pa strinin, njezina oca i maćehe, kumova maminih, kumova tetkinih kojima smo bili tri dana na svadbi, vršnjakinje s kojima sam se igrala a umrla je jedva zadjevojčivši se, a mama joj je, da se spasi žalosti u kojoj Kutanija mjesecima nije ni palila radio, rodila imenjakinju. Gdje li završio moj zeleni kinderbet? Tko zna živi li u selu još itko od onoga što si je karbitom raznio šaku? Jedan me htio isprositi, a taman sam krenula u gimnaziju. U stihove sam metnula i potočkoga štrka koji se zamazao naftom, do smrti, i koprivnaču, alergiju na dude, murve, zbog koje su me hitno vozili doma doktoru. U romanu Ledina imam detalj s proščenja na Aninje kada domišljata susjeda poslije mise uz licitarski štand zadiže suknju ne bi li svi vidjeli podsuknju koju joj je, uza sve u drugu odjeću, kradljivica odnijela iz njezina ormara. Iz Potoka nosim i dio svoga zavičajnog jezika: čeča i čečica, Katec i Marec…
Kako da se ne sjećam Potoka kamo sam kao dijete dolazila ili vlakom do Popovače pa odatle preko Mišičke pješice ili pješice uza stari auto-put više od deset kilometara? Polako mi se iz memorije brišu jama na kojoj je mama kao djevojčica odrađivala težake i zebla perući rublje bogatima, kojima sam ime odavno zaboravila, a nema ni mame da je pitam. Pa brojni duž sela rasuti jablani te prezimena i imena nestaju desetljećima pošto su već otišli oni koji su ih nosili, kako su se dotrajavale i njihove kuće, a drveni divni čardaci i tremovi trajali su mnogo duže nego u našem selu, čak i škola u koju su išle male Poldrugačke u prevelikim cipelama. Ali jednako kao
jokešinskih, sjećam se potočkih toponima i ubilježila sam ih u svoj moslavački kajkavski rječnik koji kad-tad kanim objaviti kako ih ne bi zatrli moderni, sve češće brojčani račinalski nazivi:polja i oranice Topoliki, Pole, Záseki, Dolukavec, Lukavec, Poldeli, Bok, Kozarec Stari, Kozarec Novi, Bárušina, Zámelin, Krč Veliki, Krč Mali, Járuge, Belavina, Pripotóku, Samíca, Krčínec, pa ograde Mrazove, Klaičeva, Frankove, Besedičkove, Vugičeve, šume Jelenščak, Lipovica, Brezovica, Ravnik…

I Potok, koji je nekad tekao duž sela, ispod dvorišta, nadjenuvši mu i ime, iako malen, u mom sjećanju još teče. I još mi se sproljeća raskošnim cvatovima obasipa drvo žganaca pred babinom hižicom od pletera, iako ni babe, poput mame i njezine kume isto Jelke, ni kuće desetljećima nema i dotrajava se već i kuća što ju je tada mladi Gregurek podigao na njezinu mjestu.

Iz knjige: stara moslavačka drvena hiža u Potoku

Zagreb, 20241009 – 20241010 – 20241103 – 20241104

Božica Brkan
koprivnača

bila sem pri babe potočke na ferju

i po mene su najemput zrasle nekakve gube

a baba je kak smo se pod dudu igrali mislila da su me gusenice
oplazile i onda me je lepo okupala i lepo z friškem vrjnem
namazala
baš je bila mleko obrala


joj kej je to srbelo kej sam vrag

i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem

poslala domom

i otpelali su me doktoru v novoselec

koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije

grdo su bome pekle

a mama je imela šivati i poslala me samu

i rekla je je nekoja kuma posle kak si dete mogla samo poslati

a ja sem rekla kak sem se za stol prijela i samo sem zubmi zrak
zagrizla

a gda sem domom došla i bilo mi je bole pak sem se pri
goričkom dud najela
i pak sem vraga napravila

20070504 – 20100921

Božica Brkan
štrk štrk štrkovača

štrk štrk štrkovača tebi kača i pijača meni sir i pogača
a gda to napišem na fejs vuz sliku na kojoj oče poleteti
na ujedinjene kajkavske emirate
božica mi jelušić dopiše
da
v prekodravlju pri večenaju i v njegvem kraju vele pinđulača
a pri nas veliju i roda dej mi bracu jel seku


jel kej god očeš donesi

i gda posle tulke leta od mame imam čuti


da pokojni joča ne štel više dece neg mene

setim se onoga štrka kej si je na strušcu krila zanavek z naftu
zakelil i gnezda kej krov na hiže moreju zrušiti


kak su teška
pa zrušiju ne 

20101125 – 20101126 – 20101227 – 29110106

Od kojih se dijelova sastoji muška i ženska narodna nošnja? (Iz knjige)

Najduža kratka priča, Večernjakova – Umjesto kave 31. siječnja 20025.

Najpoznatija svjetska nagrada za kratku priču BBC National Bath Short Story Award pokrenuta je 2005., a starija je gotovo četiri desetljeća od te na engleskom, najstarija vjerojatno na svijetu, vjerojatno je Večernjakova kratka priča, pokrenuta 1964. Ideja je Tomislava Sabljaka, glavna urednica Vera Vrcić, urednik kulture Danko Oblak. Od 2001. nazvana je Ranko Marinković po jednome od svojih predsjednika žirija i književnika iz hrvatskog kanona. S perspektivom da, poput Nazorove i Držićeve, i Marinkovićeva postane zaista nacionalnom nagradom. Jer dio kulturne povijesti i nacionalnoga identiteta već je.

Fotografija Slavka Midžora / Pixell za uspomenu: u sredini recentni večernjakovci, glavni urednik Dražen Klarić i urednica kulture Milena Zajović te sa svake strane nekadašnje urednice Večernjaka a danas književnice Branka Primorac i Božica Brkan
Velika dvorana HDA prigodno u Večernjakovoj crvenoj (Foto Božica Brkan)

U čast obljetnice u Hrvatskom državnom arhivu u četvrtak 29. siječnja 2025. Večernjak je secesiju obojio svojom crvenom i svečano predstavio zbornik pobjedničkih kratkih priča 1964.-2024. 60 godina 60 priča (priredila Maja Car). Na gotovo 300 stranica svojevrsna je antologija i pregled ne samo kratke priče nego i književnosti s radovima klasika (Ivan Arlica, Antun Šoljan, Zvonimir Majdak, Petar Šegedin, Pavao Pavličić, Nedjeljko Fabrio, Luko Paljetak, Julijana Matanović, Sanja Pilić…) i (ne)afirmiranih autora. Začetnik i selektor Večernjakove kratke priče Tomislav Sabljak dodao je i Danila Kiša i Ivana Slamniga, koji su u okviru natječaja objavili priču, ali nisu nagrađeni, a objavljuje i sjećanje na Krležu, koji za natječaj nije pisao, ali je redovito čitao Večernjakovu kratku priču.

Večernjakova biblioteka zbornika kratkih priča

Naslovnica jubilarne knjige

Valja podsjetiti kako je sa svog natječaja Večernji već objavio nekoliko knjiga: Hrvatska kratka priča: Antologija priča Večernjg lista 1864-2004 i 50 godina 50 priča: antologija kratke priče Večernjeg lista: 1964-2014. Spominje Sabljak i znanstveni projekt HAZU Teorija priče sa sudjelovanjem velikih pisaca proze, zatim Antologiju hrvatske kratke priče iz 2001. Miroslava Šicela sa 12 Večernjakovih kratkih priča (dodajem: i mojom kajkavskom Kak su trojica pesmu nosili!).

 Prisjećam se da je objavljeno i više likovnih mapa s ilustracijama priča, kada su izlazile, iz pera i kista vodećih hrvatskih likovnih umjetnika. Sve u svemu, spominje se više od 3000 priča!

Čestitke nagrađeniku Alojzu Majetiću, kolegi doajenu iz DHK s kojim prijateljujem “samo” 50 godina, i njegovu sinu Saši Majetiću, koji se iz Književnoga kluba vinuo u vrh hrvatskog cateringa (Foto Miljenko Brezak)

Zanimljivo je da godišnje na natječaj redovito pristiže više od 600 priča i da bude objavljeno najmanje 51 ili 52, ovisno o tome koliko je subota. Za 2024. odnosno 58. natječaj, uručene su i nagrade: prvonagrađena je Lujza Bouharaoua za Ljepljive prste, drugonagrađeni majstor Alojz Majetić za Suradnju s Umjetnom inteligencijom, a trećenagrađena Mirna Šitum za Uskrs. Pohvaljene su priče Kristine Gavran, Roberta Međurečana i Tomislava Domovića. Sadržajno, dakle, slika upravo onoga što se potiče, da SU priče kvalitetne, zanimljive, sukladne vremenu i popularne teme.

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić (Foto Miljenko Brezak)

Preživjet će priče…

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić-Tomić u jednome od tri predgovora knjizi 60 godina 60 priča ističe kako u suvremenim hrvatskim kratkim pričama (Slavenka Drakulić, Edo Popović, Ratko Cvetnić, Đurđica Čilić, Jadranka Pintarić, Senko Karuza, Borivoj Radaković, Tomislav Šovagović, Josip Cvetnić, Miro Gavran, Tanja Mravak…) postoji čarobna kompresija, postoji u njoj intenzitet i koncentracija misli i emocija, one potiču drugačiju vrstu fokusa, pozivaju one na neku vrstu destilacije i kratkog vrlo intenzivnog putovanja od mladosti prema trećoj životnoj dobi, one kao da održavaju autorovo naglo prosvjećivanje, uvid u stvarnost, udarac samome sebi njezina je poanta snažna i inteligentno utkana u čitateljevu emociju. Zaključuje:

Glavne karakteristike stila suvremenih kratkih priča prepoznat će se u korištenju kratkih deskriptivnih rečenica, naracije će biti bez prelaska između rečenica, nedostajat će čvrste fabule, bit će premalo informacija, kratke rečenice će ocrtavati probleme s kojima se susreću likovi koji nastoje zadržati fokus čitatelja na bitnome. Preživjet će priče apsurda s humorom u podtekstu držeći opasnost u zraku, odlučivat će one same kako je važno ljudski se osmjehnuti i podnijeti životni vrtuljak bez obzira na to koliko se brzo ili visoko kretao,

Dražen Klarić: kako sačuvati dobru tradiciju (Foto Miljenko Brezak)

Odgovornost prema tradiciji

Izuzetno je važno da se književna perjanica, kratka priča, inače zahvaljujući elektroničkim medijima i akceleriranom vremenu izuzetno popularna književna vrsta i nikad kraća, SMS, u vrijeme kada svi žele pričati neke priče, storytelling, a mnogo se toga ugasilo, kao kontinuitet sačuvana posljednjega desetljeća i u tiskanom mediju, uz sve drugo, kako je istaknuo i glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, kao odgovornost prema tradiciji. jer: Narod koji ne ostavlja pisani trag iza sebe kao da nije ni postojao. Sa žalom se valja prisjetiti osamdesetih kada je kratka priča carevala u časopisima ili još početkom sedamdesetih kada je Večernjak uz Čopića, Matić-Halle, Tomičića i druge domaće, objavljivao i kratke priče i vodećih svjetskih autora – Hemingwaya, Saroyana, Čapeka, Pirandella, Nabokova, Steinbecka, Zweiga, Hamsuna…

Kontinuitet i diskontinuitet dobre kratke priče: s Gerenčerima o Brodu knjižari – Brodu kulture B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Moslavčani na Večernjakovoj kratkoj priči: Božica Brkan i Tihomir Mraović (Foto Miljenko Brezak)
Doajenski razgovori: Sanja Pilić, urednik visokonakladnih književnika Zoran Maljković i izdavači iz Frakture Sead i Sibila Serdarević (Foto Božica Brkan)

Severina čita moju knjigu

Večernakova priča i na papiru i online i uživo meni je trefenpunkt s čitateljima i pratiteljima i kolegama po peru, i novinarskom i književnom, od Branke Primorac i Sanje Pilić, Jasne Kovačević, predsjednika mojega HND-a Hrvoja Zovka, mojega Križanina Tihomira Mraovića, brojnih urednika i izdavača do Igora Gelenčera koji je kapetanski na palubi svoga maestralog projekta Brod knjižara – Brod kulture osam-devet godina ustrajno održavao vrlo uspješan natječaj sa knjigom-zbornikom 20+1 najbolja priča za ljeto… Bilo je to prije nego što se zavrtjela čazmanska kratka priča – satira Slavko Kolar. I, nažalost samo jednokratna, vrgoračka Mate Raos. Zaboravila sam kako su neudobni (lijepi sececijski) stolci na kojima sam odsjedila dobar dio mladosti dok je Hrvatski državni arhiv još bio Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Ovu najdužu kratku priču, dodajem, pomaže i moja kaplja tkati, jer sam u Večernjakovoj kratkoj priči upravo u petnaestak zadnjih godina objavila desetak kratkih priča, kasnije objavljenih i u knjigama Umrežena i Život večni: Severina čita moju knjigu, Plovidba miss Ternine, Cohenove longplejke, Pogled, Periska naša tajna, Bum te skratil za glavu…

Božica Brkan za stolom kao u mladosti (Foto Mljenko Brezak)