Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

U Zborniku Moslavine broj XVII. za 2021. godinu  (izdavač Muzej Moslavine Kutina, urednica Jasmina Uroda Kutlić) uz druge tekstova objavljen je i moje o sjećanjima ugledne TV novinarke i diplomatkinje a podrijetlom Moslavčanke – Neda  Ritz: formativne godine u Novoselcu (str. 259.-266.). S veseljem ga dijelim s vama, dragi čitatelji.

Božica Brkan

Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu

Nemamo mi Moslavčani mnogo ljudi poput Nede Ritz. Moram je uvrstiti u knjigu koju, ako je ikad napišem, kanim nazvati Novim moslavačkim razglednicama u čast i Badalića i njegovih Moslavačkih razglednica i u čast zanimljivih ljudi čiji su korijeni moslavački, ali manje poznati ili široj javnosti posve nepoznati.

Nedu Ritz uglavnom prepoznaju kao ženu s maloga ekrana s glavom Solinjanke. Pomišljam: možda bih takvu fotografiju mogla i pronaći u nekom od starih Studija ili TV-programa. Novim su medijima podaci o njoj rijetki. Wikipedia, recimo, navodi kako je Neda Ritz (22. veljače 1943.) hrvatska televizijska novinarka. Radi na Hrvatskoj radioteleviziji. 1978./79. dobila je nagradu Zlatno pero. 1994. je dobila nagradu za životno djelo u novinarstvu, nagradu „Otokar Keršovani”. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića (1995.). Glumila je u filmu “Bravo maestro” kao TV novinarka 1978.

HRT nešto detaljnije dodaje kako diplomirala je 1966. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a iste godine zaposlena na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Radila je na mjestima suradnice, zatim urednice Programa za kulturu te glavne urednice HTV-a u razdoblju 2000.- 2001. godine. Tijekom 12 godina kontinuirano je pripremala autorsku emisiju „Ekran bez okvira“, te odabrala stotine dokumentaraca i serija strane produkcije iz kulturnog, povijesnog i političkog područja. Bila je pomoćnica ministra kulture Republike Hrvatske od 1984. do 1986. godine. Od 2001. do 2006. godine bile je veleposlanica RH pri UNESCO-u. Umirovljena je 2008. godine. Dobitnica je nagrada za životno djelo “Ivan Šibl” HRT-a i Zlatno pero, nagrade za životno djelo HND-a te “Europski krug” HVEP-a. Odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Antuna Radića te Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Neda Ritz trenutno je članica Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne poslove Predsjednika Republike dr. Ive Josipovića.  

Nije precizirano kad su tekstovi pisani i dopunjavani – nigdje, recimo, nije navedeno kako je šest godina kao umirovljenica bila članicom Programskoga vijeća HRT-a i kako je rado svojoj bivšoj Kući prenosila svoja iskustva i spoznaje – ali zapis Neda Ritz novinarima o književnom radu Božice Brkan jest, 15. siječnja 2020.  

Sredinom prosinca održana je Skupština Hrvatskoga novinarskog društva – ogranak umirovljenika, pa je predsjednica Branka Starčević tom prilikom, uz drugo, organizirala i da novinari predstave svoje knjige: Davorka Vukov Colić Alles Waltzer o iskustvima supruge diplomata u Beču i Sofiji, a Željko Žutelija Novinarstvo i ljubav, svoju novinarsku biografiju. Treći pozvani autor Božica Brkan izostala je zbog gostovanja u Mađarskoj – predstavljanje knjiga u Pečuhu – pa je o njezinu književnom radu, pojačanome upravo unatrag desetljeća otkako je formalno u novinarskoj mirovini, te novim knjigama govorila ugledna kulturna TV-novinarka i diplomatkinja Neda Ritz. Kako je i ona podrijetlom Moslavčanka i prisjeća se kroza knjige B. Brkan vlastita djetinjstva u Novoselcu, pročitala je i nekoliko pjesama, posebice iz najnovije zbirke B. Brkan Nemoj mi to govoriti, primjerice vrata se sama raspiraju. Osobito dojmljivo govorila je o Brkanovoj kao čuvarici baštine, njihova zavičajnog govora, kekavice, jer takve male jezike nastoji zaštiti i UNESCO, a Ritz je bila veleposlanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu 2001.–2006.

Iako su mnogi komplimentirali predstavljanju, nitko se nije sjetio događaj ovjekovječiti fotografijom, pa je vijestica ostala bez ilustracije. Ne mogu se sjetiti jesam li gospođi Ritz ispričala kako sam u kajkavskoj priči Citrona ovjekovječila priču koja se prenosila o novoselskoj gospođi nadšumarici, koja bi, po čuvenju, možda mogla biti njezina mama. Navodno ipak nije. Napisala sam je davno prije nego što smo napokon jednoga sunčanog lipanjskog poslijepodneva u 2020. na sat sjele na kavu u Tesla’s Smart Bar u našem zajedničkom susjedstvu na zagrebačkom Jarunu: ona stanuje na Hinka Würta 2, a ja na Hinka Würta 4. Poštovana, šarmantna gospođa, kolegica iz generacije u koju se moja novinarska generacija ugledala i koju uglavnom znam s tv-ekrana, a zatim sa sastanaka u Novinarskom domu našega Hrvatskoga novinarskog društva te iz slučajnih susreta u šetnji sa psićem.

Formativne godine koje su je odredile za cijeli život, izuzetno lijepa sjećanja, Neda Ritz, rođena Birt, vezuje i za naš zajednički moslavački, novoselečki kraj. „Obično se određuje tko je iz koje regije, a ja to ne mogu reći“, govori mi. „Moj početak sjećanja je u Novoselcu. To su moje formativne godine.  

Moj je otac Vjekoslav Birt bio šumarski inženjer, pa smo često selili. Rođena sam u Kloštru Ivaniću 1943. godine, a moj brat Dubravko, kasnije inženjer elektrotehnike, rođen je 1941. Promijenili smo nekoliko mjesta od Zagreba, Hrvatske Dubice i Siska, prije nego što smo stigli u Novoselec, kad sam ja imala pet i pol godina. Sa šest sam već krenula u osnovnu školu, u Novoselcu prva četiri razreda, u peti sam krenula u Križ, a već u osmom ponovno smo odselili, u Sisak, gdje sam završila gimnaziju, prije nego što sam otišla u Zagreb na studij germanistike i anglistike na Filozofskom fakultetu. Za vrijeme studija dva sam puta bila u Italiji i na stipendiji u Njemačkoj, u Münsteru. Završila sam u roku i prijavila se na natječaj objavljen u Vjesniku na Televiziju. U internoj novinarskoj školi učili su nas Macanović, Letica, Eder i drugi već ugledni novinari. Od 150 studenata odabrano nas je 10, a ja sam bila jedina djevojka. Počela sam raditi 1966. i prošla sve, od mlađeg suradnika do glavne urednice TV 1990. i 1991. Radila sam kulturu, najviše me pamte po Ekranu bez okvira, emisiji s glavom Solinjanke. Dobila sam za nju nekoliko Zlatnih pera i Zlatnih vijenaca ondašnjega Studija. Vrhunac karijere mi je bilo veleposlaničko mjesto u Parizu pri UNESCO-u, od 2001. gotovo pet godina. Raditi s predstavnicima 190 nacija u Gradu svjetlosti, neusporedivo je. Zahvalna sam za to Račanu i Mesiću.

Moji su bili intelektualci, mama Vlatka nije radila, bila je iz građanske familije, a s nama je – malo s tetom, malo s nama – živio i njezin otac, udovac, djed Josip Verić, pravnik, sudac i književnik koji je objavljivao pod književnim pseudonimom Banovac, među ostalim i dva romana, Tomislav, prvi hrvatski kralj i Katarina, kraljica bosanska. On je mnogo utjecao na naš pogled na svijet, jer nam je uvijek izmišljao priče. Intelektualac par excellence. Možete misliti: 1898. godine u Zagrebu učio je latinski i grčki, čitao knjige… A ja sam pak našoj nepismenoj susjedi Anki čitala Gričku vješticu i razne ljubavne romane. Bila mi je jako zanimljiva, kao uostalom i niz drugih ljudi ondje, jer je imala jednoga starijeg ljubavnika koji se dovozio na biciklu, hlače je primao kvačicom za rublje, koji ju je financirao, a imala je i mladog ljubavnika, kojega je ona financirala. Kad joj je moja mama rekla kako može tako, ona je odgovorila, upamtila sam, da nije ona stvar sapun da bi se potrošila. Imali smo i domaćicu, kućnu pomoćnicu Milku, koja je mamu zvala milostiva, a kako su onda bile drugarice, to je mojega tatu toliko ljutilo da joj je našao drugi posao u DIP-u. I kćer joj zaposlio u Pilani. I naučio je čitati i pisati.Ljutilo ga je i kad je mama objesila veš ne vodeći računa da je 29. novembar Dan Republike.

Stanovali smo nasuprot željezničke stanice u kući gdje je nekad bila banka. Dobili smo je samo za sebe, ali je moj otac, koji je bio podrijetlom sa sela i jako socijalno osjetljiv, jednu sobu prepustio jednoj obitelji, a veš-kuhinju jednoj samohranoj majci, također radnici u Pilani. U DIP-u je moj otac bio tehnički i komercijalni direktor, nije bio u Partiji, pa nije mogao biti glavni direktor.“

Otac Nede Ritz rođen je 1910. na selu u Donjoj Petričkoj kraj Čazme i prvi je fakultetski obrazovan čovjek iz tog kraja. Mnogima je pomagao, osobito kad bi išli stricu i strini. Htio je studirati medicinu, ali je bila preskupa, pa je odabrao šumarstvo. Bilo je to 1925. i 1926

„Novoselec je bio radnička sredina i da pišem roman o tom vremenu, bilo bi tu mnogo Zole“, opisuje Neda Ritz. Često se  igrala s djecom obitelji Belković, koja je imala desetoro djece, a desetom je po običaju Tito bio kum. Sjeća se i kako je jedno od te djece palo u vruću vodu i umrlo. „Stalno sam s nekim od njih išla u razred, jer su često ponavljali“, dodaje opisujući kako su se zajedno igrali školice, s gumbima i sa špekulama, pa dodaje: „A nisu me uopće doživljavali. Kako smo imali veliko dvorište, ja sam imala ljuljačku, ali od njih nikako nisam mogla doći na red za ljuljanje, pa sam im rekla da je to moja ljuljačka, a oni su rekli meni: što je tvoje, to je i naše. Takva su bila vremena, 1949. godina.“

Sjeća se i kako su se čudili kad je njezina mama stavila maramu, pa je ona rekla: dok sam ja nosila šešire, vi ste nosile marame, a sad vi nosite šešire, pa sam ja stavila maramu. Sjeća se gospođa Ritz, recimo, i barake u kojoj je kolektivno stanovalo tridesetak ljudi, zajedno i muškarci i žene, pa je žena kojoj je po nešto došla, usred dana bila u krevetu sa svojim dečkom. Ne čudi kako se to usjeklo u pamćenje sramežljivoj djevojčici. Nastavlja:  

„Odrastanje u takvoj sredini jako me obogatilo, jer smo mi djeca imali kontakt s prirodom, s običnim životom. U proljeće bih, na zgražanje svoje mame Vlatke, hodala bosa kao i ostala djeca i još mi je živ osjećaje kad dodiruješ zemlju, kad iščupaš cimu krumpira… Sjećam se kako su na DIP-ovoj kapiji prodavali trešnje na lončiće, a u papirnatim škrniclima ih je bilo tako malo! Sjećam se i kako smo za Božić čistili orahe za kolače.“

Središte života u Novoselcu bio je Dom kulture. Film se prikazivao svaki dan, ali cijeli tjedan isti. Neda Ritz sjeća se da je sedam dana zaredom gledala Alibabu i 40 hajduka! Za praznike su se održavale akademije, pa i kako je recitirala Ćopićevu Herojevu majku tako uvjerljivo da su ljudi plakali. Sjeća se i da su k njima za jednu od akademija dolazili posuditi pirotski ćilim te da ga kad su jedanput poslali djecu, njezina mama djeci nije htjela dati, a onda, kad su dijelili Trumanova jaja i crveni sir, kad su s drugom djecom na prozorčić došli ona i njezin brat, rekli su im da za njih nema zato jer njihova mama nije dala tepih za akademiju. Sjeća se živo kako je osramoćena strašno plakala.   

„No pamtim tu sredinu kao vrlo srdačnu“, dodaje. „Učili su nas da pozdraviš svakoga koga susretneš na cesti. A kad bismo u školi imali priredbu i kad bismo plesati folklor, poslali bi nas na selo, u Okešinec ili u Vezišće, da posudimo narodnu nošnju. Niti smo mi poznavali ljude kamo bismo došli niti su oni poznavali nas, a ipak bi nam s povjerenjem vadili iz svojih škrinja stare nošnje da u njima plešemo. Imali smo učitelja Višickog, koji je poslije proglašen najboljim učiteljem u Hrvatskoj. Svirao nam je violinu, a u Križu smo svirali tamburice, ja sam svirala bisernicu, tako da smo nadoknađivali što nismo imali glazbenu naobrazbu kakvu bismo imali da smo živjeli u gradu. U školu smo išli pješice nekoliko kilometara i po zimi, po snijegu, jedva čekajući da naiđu kakve sanjke pa da se uhvatimo za njih. Jako sam voljela školu i bila sam jako dobra učenica. Sve nam je bilo nekako prirodno i lijepo.“

I njezini su roditelji imali svoje društvo i sastajali su se po kućama. Prijateljevali su, reklo bi se, s tadašnjom lokalnom elitom: dr. Vučinićem iz Križa, apotekarom Šipušem iz Kloštra Ivanića, inženjerom Čopom, s Karlom Frankeom, direktorom DIP-a (mlada likovna umjetnica Ivana Franke njegova je unuka). „S druge strane, bilo je mnogo sumnjičavosti. Sjećam se kad sam se došla igrati k prijateljici u Kolonu, radničku koloniju, naišla sam kako neki ljudi nešto pretražuju, jer je njezin otac bio kinooperater, pa je valjda prikazivao nekakav film koji nije smio.“

Upečatljivo joj je i kad je u trećem osnovne prvi put išla s kolonijom na more, na Krk, u Malinsku. Učiteljice su bile iz Bjelovara i onda su svojima davale da dižu zastavu, pa je plakala dok su drugi spavali. I iako nije tako odgajana, napisala je doma pismo kako je jedna učiteljica dobra, jer ide u crkvu, a druga, koja ne ide, da je zločesta. „I očito su pročitali pismo, jer su pozvali mog oca i on je zbog toga imao velike neprilike. Crno vrijeme socijalizma. Posljedica je da nikad u životu nisam pisala dnevnik niti sam u pismima pisala išta što bi kome moglo naštetiti. Svejedno, kad smo se nakon sedam godina selili, jako sam plakala. I jako se rado sjećam vremena svog odrastanja.“

Godine 1969. Neda se udala za inženjera građevine Antuna Ritza, a od 2011. je udovica. Majka je dvojice sinova – Ivo je završio Fakultet elektronike i računarstva, a Krešo je na Kineziološkom fakultetu postao viši trener te trenira tenis i nordijsko hodanje – i baka dvoje unučadi, Ane i Erika Luke. Ne znam jesam li svojoj poštovanoj kolegici i susjedi koje sjećanje potakla i osvježila svojim knjigama, koje je rado darivala na čitanje dalje svojim prijateljicama, kao što je cijelu svoju biblioteku već darovala Vukovaru, te hoće li svoja sjećanja ispričati svojim potomcima. Morat ću joj prenijeti i sjećanja Moslavčana, primjerice Palme Klun Posavec, kako je u Ivanić Grad dolazila kao izaslanica i zamjenica tadašnjega ministra, zapravo republičkoga Komiteta za kulturu, na proslavu okrugle obljenice tamošnjega Pučkoga sveučilišta, a kako su zahvaljujući njezinu posredstvu moslavački folkloraši gostovali u Francuskoj te kako se od ganuća rasplakala kad je kriški Graničar izašao na parišku pozornicu pjevajući i plešući u bogatim nošnjama kraja u kojem je odrastala.

Zagreb, 20200623 – 2020624 – 20201201 – 20201203 – 20201204