Ne bih ni znala da je apostrof izostavnik (da, onaj što nalikuje jednostrukom navodniku), da nisam krenula guglati te me Wikipedia raspametila tumačenjem grčkoga mu imena posve mi nepoznatim razgodak i sve mi se razjasnilo tumačenjem kojim se označava izostavljeno slovo ili skup slova, uglavnom u književnim djelima.
Sve mi se čini da bi, zvao se bilo izostavnik bilo apostrof, posve iščezao iz upotreba da se ne rabi još uglavnom posve pogrešno, da se izostavljeno slovo ne označuje gdje zapravo uopće i nije izostavljeno. Raspredali smo o tome u povodu predstavljanja knjige ‘Ćeri milamojih prijateljica Slavice i Lane Moslavac, jer mi se učinilo da se radi o kajkavizmu čeri. Ne bih u kajkavskome uopće petljala s apostrofom.
Nismo to dospjeli ni raspraviti, a već mi je stigao poziv na Prvi kolinski obed (ručak) Okusi z’ mojega grunta. Ne dvojim da će biti fino – i bilo je! – ali, ako već htjedoše apostrof, onda bi valjda trebao stajati ispred z, iako se također radi o kajkavizmu z u značnju s, a nikako iz.
Da ne laprdam o jeziku i izgubljenima u prijevodu, očito se radi o čitateljima i potrošačima Vindijina mleka ‘z bregov koje sada ima apostrof na pravome mjestu. Ali čemu? Zbog neodlučnosti, nepismenosti…?
Kad sam ih jednom stvarno davno pitala o tome zašto su taj z (u značenju također s, a ne iz) uopće kratili, označavali, ako još dobro pamtim koliko je godina uspješno na tržištu razgranat kao robna marka u više raznobojnih proizvoda i okusa, obrazložiše to ne, kako sam pomislila, nevještom kajkavsko-štokavskom zavrzlamom nego dizajnerskim, marketinškim ili nekim takvim razlogom. Da sam se zagrcnula i ostala bez riječi.
Ako već ne znaju gdje, zašto ga uopće stavljaju? Pogotovo jer uopće nije nužan. Izostavite ga, zaboga. Neka bude ono što jest – izostavnik!
Artikulacije, časopis za čitanje (glavni urednik Marko Gregur), broj 3., godina 3. iz 2018. u broju uz 25. Galovićevu jesen objavio je tematski blok s gostima-književnicima (Jeffery Renard Allen, Julijana Adamović, Jorge Contreras Herrera, Myriam Diocaretz, Marek Šindelka, Livija Reškovac, Kristian Koželji Dragutin Feletar), razgovor s dobitnikom Nagrade Fran Galović 2017. Kristianom Novakom te tematski blok suvremene mađarske proze sa devet autora.
Uz nove prijevode i kritiku te zanimljivosti S uredničkog stola Krune Lokotara, Artikulacije donose i rubriku Novo! s neobjavljenim tekstovima prozom i poezijom Tomislava Domovića, Marine Vujčić, Tina Lemca, Dijane Mateša, a cjelinu od str. 96. do 105. otvaraju Povečane slike Božice Brkan odnosno ciklus sa četiri izabrane kajkavske priče – Slika: Čižme, Slika: Ne dva z malu, Slika: Taška; Slika: Titanik v Jokešincu.
Da je Slavica Moslavac samo zapjevala ‘Ćeri mila prvi glas kao što je 3. prosinca 2018. na predstavljanju istoimene pjesmarice u Muzeju Moslavine Kutina, a ne treći kao što inače pjeva u svojim Rusalkama, njezina kći Lana Moslavac, prema mišljenju publike, mogla bi je uvrstiti u nezaboravan aufštafirung, osebušek. No, iskusna etnologinja je mladu i šarmantnu pravnicu, koja svira možda i desetak starih instrumenata, odavno nepopravljivo uvela u etnosvijet te su zajedno autorice spomenute pjesmarice, druge poslije Urodila žuta dunja prije gotovo desetljeća.
Slavica i Lana Moslavac sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Čak 64 uglavnom dosad nezabilježene pjesme uobičajeno s tekstovima, ali i neuobičajeno i s notnim zapisom (notografija Lana Moslavac) i ako se plešu plesnim koracima (kinetografija Goran Knežević). Svakoj je pjesmi naznačen i izvor, pa je, neovisno pjeva li se i pleše i drugdje neporecivo i moslavačka i/li posavska. Tako je ‘Ćeri mila zabilježena u Donjoj Gračenici, Cvijeće moje, plavi jorgovaneu Samarici, Dođi dragi ti i tvoj kolega i I ja jesam moslavačko dete(a I ja jesam posavsko deteu Posavskim Bregima!) u Kutini, Kiša padau Kloštru Ivaniću, Mera me je namerilau Potoku, Široka je Moslavinau Repušnici, a Sunce nam se na pol dana kreće u Ivanskoj i tako dalje.
Rusalke – šest pjevačica i jedna sviračica/ Fotografija Božica Brkan
Time je Slavica Moslavac pripremila baštinski aufštafirungi za KUD-ove i vokalne skupine poput njezina posljednjega projekta Rusalki, koje su u šestoj godini uspješnoga postojanja ovom pjesmaricom postale i izdavačem. Kada je prije 30 godina startala u kutinskome Muzeju Moslavine, jedva da se itko mogao sjetiti ikoje baš moslavačke pjesme, a još rjeđe je ona bila zapisana notno ili zvučno. Posljednji je čas da je zabilježena ta narodna vrijednost iz 19. i 20. stoljeća iz ruralnog prostora, budući da nestaje sa životnim i društvenim kontekstom, primjerice zajednički poljoprivredni poslovi, kakav S. Moslavac uvodno opisuje.
Naslovnica pjesmarice
Glazbena ostavština opisana je stručno i zanimljivo – prigodno ilustrirana – kao relikt prošlosti i sjećanje na davna vremena, neovisno o tome je li naglasak na zabavnom ili obrednom. Svatovske, jurjevske, ivanske i druge još žive popijevke od 18. stoljeća naovamo neprestano se mijenjaju i uglavnom ih doživljavamo sentimentalno, iako su one sličice života, eto sada i ukoričene.
Rusalke u drugom izdanju / Fotografija Božica Brkan
Govoreći o baštini širega zavičaja, jednom su prigodom prema citatu Slavice Moslavac, Ivica Ivanković i Miroslav Dolenec Dravski istakli kako će sve zapisano i snimljeno od starih i mudrih žitelja ovih lijepih i zanimljivih krajeva nesumnjivo poslužiti kao korisna građa za prepoznavanje ljudi, običaja i alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali te djela koja su činili svim nedaćama usprkos. Pjesme su to o ljudima, težacima, o sretnoj ili zabranjenoj ljubavi, ljepoti zavičaja koja nas okružuje, o godišnjim ophodima protkanim mitskim bićima i praslavenskim vjerovanjima na koju se naslanja kršćanska tradicija isprepletena sa onim pučkim, jednostavnim i iskonskim.
Iz knjige: zapis teksta, glazbene linije i plesnih koraka
Tomislav Habulin u uvodu pjesmarice ističe:
Glazbeno tradicijsko nasljeđe Moslavine, kako sjeverne tako i južne, a potom i Posavine pripada širem području panonskog bazena. U novijem glazbenom sloju oslanja se na tercno dvoglasje uz pojavu tzv. rožnih kvinti. Tonski opseg napjeva rijetko prelazi pentatonski raspon, pa time veseli raznolikost i maštovitost glazbene građe u zapravo relativno skučenom glazbenom tonskom opsegu. Model glazbene interpretacije ne razlikuje se od svih drugih hrvatskih kulturnih područja kod kojih napjev započinje jedna darovita solistica (počimalja, pojčimala), koja vodi osnovnu melodiju napjeva od početka do kraja, a ostatak zbora se pridružuje skupnom glazbovanju u pratećem glasu paralelnom glazbenom dionicom čineći tako zaokruženu cjelinu i sklad.
Kutinske Ivančice upravo su se vratile s francuske turneje / Fotografija Božica Brkan
Podsjećam da je Slavica Moslavac, uz brojne druge, objavila i, osim u dvjema spomenutima, i u knjigama Narodne pjesme i plesovi Moslavine i Kad zasvira lane moje, Mate Šulek objavio je glazbenu ostavštinu gračeničkoga kraja u knjigama Lijepi si, lijepi moslavački kraj te u Pjesme i plesovi Moslavine i šire Hrvatske, a Ankica Đurinec ovjekovječila je voloderski kraj u knjizi Okreni se moje kolo malo. Nekoliko KUD-ova, često surađujući baš sa Slavicom Moslavac, izdalo je i nosače zvuka.
Etno Siscia postoji tek šest mjeseci / Fotografija Božica Brkan
Time je suradnja predanih stručnjaka (dr. sc. Joško Ćaleta, akademik Jerko Bezić, Goran Knežević…) i zaljubljenika upravo predvođenih i u različiti oblicima spajanih u radionicama pjevanja i plesa, smotrama, priredbama i drugim projektima zahvaljujući baš Slavici Moslavac, preraslo i vlastitu misiju osiguravajući zanimljiv miraz, augfštafirug, osebušek, ne samo Moslavčankama i Moslavčanima nego i ukupnoj nacionalnoj etnobaštini. A sve koje makar samo zanima, iz Ćeri mile mogu doznati o tome tko je djevojci jedra raskopčao, ali i o počimaljama, tercnom dvoglasju, pentatonskom rasponu, drmešu, pjevanju a capella,o solističkim glazbalima poput samice, dvojnicei tekstove koje je pjevali naši preci katkad i prije više od dva stoljeća.
S Rusalkama, za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak
20181204
linkovi
Video zapis naslovne pjesme ‘Ćeri mila izvedene na predstavljanju knjige
Reč je moja vrčak naslov je cjeline sa 10 kajkavskih pjesama Božice Brkanobjavljenih u časopisu Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo(glavni urednik Ernest Fišer), broj 4/2018., str. 42. – 48. Objavljene su nove pjesme: naslovna reč je moja vrčak, zdalka, mora, kak ne razmem, pepelnica, mi dve, spavača, frčki, dijanoveci kurtasti pes.
Koloobjavljuje u Književnoj sceni također i književne tekstove Marka Gregura, Monike Herceg, Božidara Brezinščaka Bagole, Janka Dimnjakovića i Drage Čondrića; zatim novi prepjevDva stoljeća uplakane Hrvatske Pavla Rittera Vitezovića s latinskoga (Zrinka Blažević). Tema broja jedjelo Slavka Mihalića uz 90. obljetnicu rođenja (tekstovi Ivana Boškovića, Dunje Detoni Dujmić, Cvjetka Milanje i Vlatka Pavletića). Božidar Petrač pišeVeličinu malenih – Jovan Hranilović i Mihovil Nikolić, Hrvojka Mihanović-Salopek iz duhovne baštine donosi Pasionsku baštinu kajkavskih krajeva. Uz drugo, objavljeno je također i više kritika novih književnih djela.
Jedva čekam tematski broj Kaja posvećen njegovoj 50. i istodobno i 45. obljetnici njegova izdavača Kajkavskoga spravišča. Na znanstvenom skupu Pedesetletnica 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika govornici su tek djelomice izložili najavljene znanstvene i književne teme, od onih kojima se uobičajeno bave (povijesno otkrivajućih poput mr. sc. Ivana Zvonara o Martjanskoj pjesmarici I. (starijoj)ili dr. sc. Borisa Becka o receptu kao središnoj naraciji – Kaj je skuhal Boris Szűtste zagledan u perspektivu kao što je akademik Mlade Obad Šćitarocis prof. dr. sc. Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci analizirao dvorce u časopisu Kaj od romantičoga pogleda i njihove vlasnike do propadanja i zanemarivanja), od posve statističkih (dr. sc. Emilija Kovačo kajovkama i kajovcima statistički) do književno kreativnih (tema Zavičaji, naše male Atlantide u kojoj Božica Jelušić, parafrazirajući Veselka Tenžeru, ističe osmoro kajkavskih pjesnika o zavičaju, četvoro klasičara Domjanića, Galovića, Pavićai Dolenca-Dravskogai četvoro modernih Goluba, Jembriha, Petrovićai Brkan), nerijetko stajalištima i posve oprečnih (Jelušić i Kalinski, koji je govorio o poetici modernoga kajakvskog pjesništva).
Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan
Dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica Kajai nasljednica Kalinskoga i Fišera, nadahnuto je podsjetila na književno i kulturološko nasljeđe Stjepana Draganića, pokretača časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Uz to je godio i tekst iz prvoga broja Krležina časopisa Pečat, objavljen i u prvome broju Kaja, a kao i svih tih kajkavskihgodina i danas jednako aktualan knigarski norchaus.
Sadašnja glavna urednica Kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik Ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča na Pedesetletnici / Fotografija Božica Brkan
Dvojila sam da možda i ja prigodno reknem koju o malo istraženome moslavačkom kaju, svojoj kekavici, ali to toliko još valja istraživati da tema bolje pripada jezikoslovcu, nađe li se uopće koji zainteresiran za temu. Bliskija mi je, ne samo prigodno, tema o tome koliko su i kako je Kaj i krug oko njega, povremeno širi i prodorniji a povremeno uži, utjecao, zapravo poticao kajkavce da pišu na kajkavskome.
Sama visoko vrednujem poticaj, čak i onda kada bih djelovala u posve drugom smjeru od časopisnih naputaka. Mogla bih se s dr. sc. Mijom Lončarićem složiti o za jezik važnosti godina na osam (!?), jer mi je prigodno zanimljivo kako sam prvoga dana, s datumom Nove godine, kao djevojčica objavila uopće svoj prvi tekst te 1968., godine kada je startao Kaj. Čitala sam isprva časopis za kulturu i prosvjetu, a sada časopis za kulturu, umjetost i književnost, tek povremeno, ne toliko zbog kajkavskoga nego ponajprije tematske brojeve posvećene povijesti kraja, primjerice o Križu, valjda tek osamdesetih, a prve svoje ozbiljne kajkavske pjesme i priče odjednom objavila sam u Stoletnom kolendaru za 1988. u izboru Ive Kalinskog.
Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan
Dugo sam prije toga, barem, 15-tak godina, bila pjesnikinja jedne kajkavske pjesme zahvalnice (Poznanovec, danas Bedekovčina!), a potom i slučajno prve, dugo jedne svoje kajkavske zbirke pjesama, Vetrenice…Što sam se više udubljivala, to sam Kaji njegova druga izdanja radoznalije čitala – unatrag. Dobivao je na vrijednosti!
Još uvijek otkrivam teme, naslove i autore koji su mi zanimljivi i izvan vremena objave. Zanima me da vidim što i kako pišu, tko, ali i da rješavam dvojbe npr. o načinu (vlastitoga) pisanja, tu i tamo ponešto, primjerice sjećanja o hrani u zavičaju da se riječi ne zagube, zaborave, pripovijetke, da doznam i pošaljem na natječaje za poeziju, kratku prozu, putopise…
Zahvalna smo Kaju i meštrima Joži Skokui Miroslavu Šicelušto su, takoreći i bez knjige, u svoje ugledne antologije uvrstili i moje pjesme i pripovijetke, što sam se preko tekstova zbližila s autorima koji svakome mogu biti uzor – od dviju imenjakinja Jelušići Pažur, Golubom, Fišerom, Kovačem…
I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan
Da nisam išla s kajkavcima iz Ilice na izlete po kajkavskim krajevima, poznavala bih možda Veliki Tabor, Miljanu i još pokoji dvorac, ali unatoč novinarskoj sudbini nikad ne bih s čudesnim vodičima sučlanovima iz Kajkavskoga spraviščaupoznala još jedva, ali zaista žive male ruševne dvorce, umjetnine i slično. Bolje od ikoje turističke agencije!
Kako da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i “ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica” / Fotografija Božica Brkan
Da i ne spominjem predstavljanje Kajkavske čitanke Božice Brkan (Skok, Kovač, Pažur). s izložbom dizajnera Jenija Vukelića (Marija Roščić Paro). Da i ne spominjem čeprkanje po zavičajnim govorima, neistraženim idiomima ne samo kajkavskoga, hodanja i druženja s drugim kajkavcima na drugim književnim susretima, predstavljanjima rječnika i zavičajnica sve do skupova za najmlađe poput nedavne već 26. Kajkavijade na kojoj je Društvo Naša djeca okupilo mnoštvo djece iz sedam kajkavskih županija, pa i Zagrebačke s mojim malenim Križanima.
Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan
Mnogo toga zanimljivo i moćno da mi je povremeno žao kad pomislim da su Kaj i Kajkavskospravišče možda i nenadoknadivo – djelomice i zbog načina financiranja, sve manje novca pa i različitih način mecenstava, podšprajcanja kako kaže B. Pažur!) – propustili priliku biti krov ispod kojeg se okuplja najbolje kajkavsko. Ali zato nesumnjivo i većinu i znanstvenih i književnih događaja, objavljenih naslova knjiga i časopisa, internetskih stranica, soareja i salona i sličnoga mogu donekle i dalje smatrati svojom potomčadi, djecom.
Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan
Što će kajkavci bivati manje koncentrirani (samo) na vlastite kampanilizme, pa i kule bjelokosne vlastitih poetika, zemljopisa i interesa, to će naš KAJ – ne onaj u frazi slatki naš kajnego dijalekt u okviru hrvatskoga, i kaj-jezik, i kaj-časopis – biti snažniji i utjecajniji. Ne samo mjereno brojem udruga, listom zaštićene nematerijalne baštine, pjesničkih susreta, objavljenih naslova, koncentriranih i predanih dijalektologa i tome slično, nego i intelektualnom i kreativnom zaljubljenošću i radoznalošću. Bit će i inspirativniji. I življi!
Nova Istra, časopis za književnost, umjetnost i kulturu Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika(glavni i odgovorni urednik Boris Domagoj Biletić) u br. 3., godište XXIII., sv. 61, , Pula, jesen 2018. objavljuje u odjeljku suvremene književnosti od str. 18. do 37. i 23 pjesme Božice Brkan: iz ciklusa Breaking News – are you syrious, are you serious; selfić na akropoli, kipci; iz ciklusa Nemoj mi to govoritipjesme večnost, nesem vas se nadala, mi dve, puno me pitaš, potle zajne pomasti, na rubu gnezda, pustiti se v luft, lepe mlade joči, vuha; iz ciklusa Baobab pjesma suhozid; zatim Minijature, kojekakve – stube u nebo, soc, mora, kiša, Reče mi prijateljica, Dotaknuti; Ikar/Ljubavni let, Šest minutai slika.
Također su, uz druge, objavljeni tekstovi Daniela Načinovićai Ivana Grljušića, tematski blok 22. Šoljanovih dana 2017. o Ivi Andriću sedmoro autora, zatim prijevodi Paula Bourgetai Sauta Engüllüja, filozofija Waltera Benjamina, tekst Marijana Jelenićao zavičaju te recenzije knjiga Ludwiga Bauera, Željke Lovrenčić, Diane Rosandić Živkovići Joanis Arvanitas (pseudnim Jovana Nikolaididsa).
Božica Brkan are you syrious, are you serious (iz ciklusa BREAKING NEWS)
ni ne sjedim pred teveom
programi se sami gledaju
jutarnji program ne sapunica nego news
otkud sad primjećujem nečujni svoj plač
najava novoga izbjegličkog vala
neka žena predstavlja projekt are you syrious
ustobočim se na tipfeler
nehotice trebim tipfelere profesionalna deformacija valjda
čak i ja toliko znam engleski
ne bi li trebalo pisati are you serious
onda trebim vlastite suze
a i stroju dojadi što se sam gleda pa se
osvetoljubivo i gasi sam od sebe
20160801– 20170429
manje poznate riječi: are you syrious – jesi li ti Sirijac are you serious – jesi li ti ozbiljan trebiti – prebirati, probirati, čistiti (npr. trebi se grah) dojaditi– dosaditi, dozlogrditi
U najnovijoj knjizi odabranih kritika, kolumni objavljivanih u Vijencu od 2011. do 2018. Ljerke Car Matutinović Kraljevstvo za konja, uz druge je autore poput Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjakai drugih uvrštena i Božica Brkan.
Ljerka Car Matutinović, književnica sa više od 40 vlastitih objavljenih knjiga, bitno poboljšava statistiku o čitanosti per capitau nas: svaka dva tjedna u Vijencu objavljuje kolumnu prikazujući knjige. Od 2005. Mijenjaju se uredničke posade, koncepcije, a Ljerkino pero tvrdoglavo opstaje. Pročita ona i više knjiga, jer i sam odabir što će prikazati, njezin je stav, čemu presuđuje i ukus, kako kaže recenzentica dr. sc. Željka Lovrenčić, ozbiljne, načitane kritičarke (a ja bih dodala i dobrohotne, budući da knjige koje joj se ne dopadajui ne želi ni prikazati!). Ne žali truda ni kada joj i roman od 300 stranica valja ugurati u 1,5 kartica teksta.
Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Svaka knjiga, ističe, ima nešto dobro, pa Car Matutinović skreće pozor na dobru literaturu, na ono vrijedno čitanja. A kako njezine novinske preporuke ne bi nestale s novim brojem novina – kritike objavljuje i u Forumu, Mostu, Republici, Književnoj Republici, Novoj Istri, Književnoj Rijeci i drugim časopisima – autorica ih povremeno sabire i ukoričuje, dodatno uokviruje knjigom. Dosad je tako već više od 130 autora predstavljeno i u knjigama njezinih književno-kritičkih proza: Vijenac odabranih (2013.) – za koji je, uz druge nagrade nagrađena i Julijem Benešićem– zatim Umjesto samoće (2014.) i najnovijoj Kraljevstvo za knjigu (2018.). Caričina parafraza Shakespeareova kralja Ricarda Trećega. Pokazuje to uz drugo i, kako kaže Zorka Jekić, urednica i izdavačica iz Biakove, virtuoznost pjesnikinje i književnice u kreiranju naslova.
Knjiga je predstavljena nedavno u Društvu hrvatskih književnika, a koliko se drži do književne kritike, one ozbiljne u nas sve rjeđe – kritičarka sama kaže: zbog klanova i hvaljenja samo sebe i svojih – kazuje i to što joj mnogo pozora i poštovanja ne ukazuju ni sami književnici. Vrijednosti su se posve izrelativizirale. U tri knjige predstavila je više od 130 knjiga, a u najnovijoj na 126 stranica više od 40 odnosno kritike objavljene od 2011. do 2018. Usput: u pripremi je i četvrta knjiga Vijenčevih kolumna.
Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, Katica Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak
Iz kritike su, uz nekoliko drugih, čitani odlomci, nadam se ne samo zbog toga što, kako zapisuje u pogovoru dr. sc. Željka Lovrenčić:
Osim tematike i motica, predmet zanimanja Ljerke Car Matutinović vrlo je često jezik odnosno narječje pojedine poetike. U razumijevanju nekoga djela ona nema problema – bliski su joj i ča, i kaj, i što.
Predstavljajući najnoviju knjigu književnice, dr. sc. Katica Čorkalo Jemrić istakla je vrijednost kritike Ljerke Car Matutinović:
(…) Opremljena teorijskim književnim znanjima piše ona svoje prikaze, sužene na opseg samo jednoga stupca, prepuštena vlastitoj metodi književne kritike gdje nas u obliku svojevrsnog mini-eseja informira o bitnim svojstvima preporučivane knjige. Maštoviti naslovi uvod su u njezin prikaz koji pokazuje kako se s malo pravih riječi može reći puno, i kako se o beletristici može lijepo i beletristički pisati.
Jednako maštovita u tumačenju i poezije i proze, u svakoj knjizi nalazi uporišnu točku s koje će dešifrirati smisao i vrijednost djela, te iskreno mislim da bi malo tko od onih koji danas pišu tako dugo i tako budno dočekivao te s prvim riječima u svijet ispraćao novoobjavljene knjige za sve uži krug hrvatskih čitatelja, nagovarajući ih zdušno na druženje s novim knjigama. Prevladavanje njezine kolumne u nesagledivo perpetuiranoj medijskoj buci i kakofoniji sadašnjice dokaz je da interes za književnu umjetnost još uvijek nije potrošen, pa je zato korisno izdvojiti što je od mnoštva objavljenih naslova čitanja vrijedno u nestašici sve dragocjenijeg vremena. Ljerkine su kolumne namijenjene svima koji knjigu vole i kojima koristi u svakidašnjemu poslu, i treba ih čitati s istim žarom s kakvim su napisane, jer je u svaki taj sažeti prikaz uložen njezin minuli rad, vrijeme i trud, književnička znatiželja i stvaralačka energija, i zato se svaki od tih prikaza odlikuje svježinom pristupa, drukčijega od prethodnog i prijašnjih. (…)
S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo Jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak
Mali kriški glumci premijerno izvode igrokaz za djecu “Fašejnek” Božice Brkan na 26. Kajkavijadi / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska grupa Mala škola kekavice Društva Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa u nedjelju, 25. studenoga 2018. drugog dana 26. Kajkavijade u Varaždinskim toplicama premijerno je izvela igrokaz Fašejnek Božice Brkan, koji je s njima uvježbala voditeljica Marica Kukor. Igrokaz se temelji na pokladnim običajima kriškoga kraja, osobito autoričina rodnog Okešinca.
Originalna zastava za igrokaz “Fašejnek” i glumci na jednoj od proba / Fotografija Ivana Posavec Krivec
S geslom Sačuvajmo dragi nam kaj tako se s još šest kajkavskih županija predstavila i Zagrebačka, jer maleni Križani prema tradiciji donose na pozornicu svoju kekavicu. Nastupili su mladi glumci: Jana Krivec, Dorotea Jambrečina, Ana Bogdan, Mia Kuzmić, Lana Knok, Josipa Čukelj, Tamara Martinjak, Zara Broz i Borna Živković.
Glumci, autorica igrokaza “Fašejnek” Božica Brkan, Ivana Posavec Krivec, Marica Kukor, roditelji i ostala pratnja poslije premijerne predstave / Fotografija Miljenko Brezak
Zacijelo sam mnogima dosadila govoreći, ma i u/na najmanjem mjestu, kako se uvijek nadam da je negdje u publici i neka mala Božica. Jako radoznala, uporna i s darom, talentom koji će tek netko otkriti, potaknuti, podržati, možda baš zahvaljujući našemu susretu. Njoj, toj maloj Božici govorim! Zbog nje, te malene Božice govorim! Prisjećam se, naime, sebe, curice, male Bože Brkanove z Okešinca, zagledane u veliki svijet i nove spoznaje, koja zapisujem prve čudesne riječi, stihove, koja prikupljam potpise onda slavnih pisaca poput Gustava Krkleca, Desanke Maksimović…, na poticaj svoje učiteljice LjubiceMindoljević i nastavnice Vere Vuković pišem, čitam i slažem knjige u vlastitu biblioteku. I pišem.
Magladena Blagec / Fotografija Miljenko Brezak
S veseljem spominjem Lanu Vujnovac, učenicu IV. razreda Osnovne škole Ivana Kukuljevića u Belišću, kojoj je u serijalu Moja prva knjiga objavljena slikovnica Svađa godišnjih doba. Molila sam njezinu sjajnu i poticajnu učiteljicu Karmen Soldo da mala spisateljica ilustratorica – koja se u najnovijoj obrani osobnosti i identiteta zbog svojih nježnih godina i ne bi smjela ni pokazati u javnosti, ni kao primjer – opiše kako je nastajala njezina slikovnica. Koliko je tu priče o maštanju kako bi bila sretna da i ona uspije napraviti nešto poput onih koji su pisali i oslikali slikovnice prije nje; kako su radili uglavnom u slobodno vrijeme gotovo pola školske godine. Najzanimljivija mi je njezina priča o tome kako je, kad je već uhvatila temu, razmišljala kako će to oslikati:
Bila sam nestrpljiva i jedva sam čekala započeti to, kojom tehnikom, na koji način. Sve mi se motalo po glavi. Tražila sam od mame i tate da mi kupe boje koje mi baš za tu slikovnicu trebaju, razna pomagala, klamerice, glitere, šljokice, ljepila, posebne šljokičaste kolaže, izrezivače, konturne boje, ne mogu se sjetiti sve što sam koristila, bilo je toga stvarno puno. Počela sam s prvom ilustracijom… Sjećam se, počinjalo je Dragi čitatelju…
Lana Vujnovac s mentoricom Karmen Soldo / fotografija s Facebooka Karmen Soldo
Hrabrost i domet neovisno hoće li djevojčicu to potaknuti da stvori još neki tekst, slike.
Druga je sad već gimnazijalka u Oroslavju Magdalena Blagec, koju sam upoznala prije nekoliko godina kao osnovku, najprije kao jedno od unučadi gospođe Nade Tučkar, a zatim kad je sa svojim prijateljicama govorila svoje kajkavske pjesmice kao uzdarje na mojoj promociji u Donjoj Stubici.
Donjstubičke osnovke čitaju svoje pjesme, a desna je Magdelana / Fotografija Miljenko Brezak
Ponovno sam je susrela nedavno na predstavljanju drugoga izdanja, multimedijalnoga, Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga krajau njezinoj bivšoj školi, jer je i ona u drupi đaka pod mentorstvom također poticajne, sjajne profesorice i bibliotekarice u Osnovnoj školi Donja Stubica Danice Pelko, prikupljala stare riječi, značenja, snimala glas, oslikavala… Magdalena je mila djevojka s elegantnim šeširićem (eto nam još sličnosti!) višekratno nagrađivana za pjesme, sve do Goranova proljećaza najmlađe. Izabrala sam neke, a prije toga pomalo sentimentalna, dosadašnja biografija mlade pjesnikinje. S nestrpljenjem očekujem što će dalje upisati u nju u idućih deset, dvadeset, trideset…
O meni…
Drugog dana mjeseca travnja prije točno petnaest godina kad su ptičice uvježbavale svoju novu proljetnu pjesmu za moje roditelje bio je velik dan. Tada su moje oči prvi puta ugledale svjetlost ovog našeg svijeta, svijeta kojeg dijelimo sa mnogo i mnogo drugih ljudi kojih nismo niti svjesni.
S godinama moja se obitelj proširila s dragim bratom i vrckastom sestrom. Djetinjstvo mi je bilo posve idilično. Kako ne živimo u nekom velikom gradu imala sam priliku mnogo boraviti u prirodi. Često smo znali lutati okolnim njivama moj brat, moja mama i ja tražeći vile i vilenjake. Takvi mali trenuci oblikovali su me kao osobu. Naučili su me u svemu gledati ljepšu stranu. Tako je odmah sve ljepše. Netko mrzi kišu zbog tugujućeg tona koji nosi, a ja u njoj vidim neshvaćeno biće koje samo traži razumijevanje. Neko proklinje vjetar za vjetrovitog dana jer mu kvari frizuru, a ja mu se prepustim i letim zajedno s njime. Obožavam povijest i svaku sponu stvarnosti koja me povezuje s njom. Volim učiti jer jedino tako možemo postići savršenstvo. Danas pohađam oroslavsku gimnaziju i rado pristupam novim znanjima.
Naravno u današnje vrijeme neke me osobine čine čudnom. Kroz pisanje sam našla način za oslobađanje od svega. Nema okova koje me drže u nekom oklopu, nema pravila, nema nikakve šablone. Uz pisanje mogu biti točno ona osoba koja jesam bez ustručavanja i straha od osuđujućih pogleda… Pisanjem se bavim još od mladih dana te ga nastojim čim vise usavršavati i naravno uvijek mi je drago kad to netko prepoznaje. Zahvalna sam svim ljudima koji me podržavaju, a naročito mojoj mami koja je uvijek bila i koja uvijek jest uz mene.
Mentorica Danica Pelko sa svojim talentiranim đacima na predstavljanju školskoga rječnika koji je prerastao njihovu školu / Fotografija Miljenko Brezak
Magdalena Blagec
ZAKE
Zake, zake suze žmefke,
zake glava pognuta?
Zake se mučiš i se vu sebi držiš?
Zake se stiščeš,
pak van ne pustiš?
Zake, zake ti duša trpi,
zake sam čez to ideš ti?
Zake za lažnim
osmehom se skrivaš?
Zake jal i mržnju
vu duši imaš?
Zake, zake glavu ne zdigneš,
zake sunčeku ne namigneš?
Zake ne podeliš te
i tugu i jad i vse?
Zake brigu ne pustiš
pak vu kratkom življenju
vesele živiš?
NEVRIEME
Strahu je saka duša živa,
Jer kmica vu sakem vuglu neke skriva.
Sunčeke kakti da nas je pozabile,
Kmici nas je na veselje ostavile.
A veter jafče i veter cvili,
Dek luč, drobna luč,
Na rasklencanom oknu,
Ostati na životu se sili.
Vse se musiče, vse se blešči,
Sake diete materi f krile beži.
Velike kole tancaju bleščeče ruke neba,
Kupica ti je z ruk opala, dragi moj deda.
A veter kuražneše cvili, veter jakše jafče, Dek luč, drobna luč, na rasklencanem oknu Z svojami suzami ne zgasne.
Sleme se zaprle, z nebam se spojile, Vse je ftihle, nič nije hodile. Same se coprnica z lučnjakem pod ruku špancierala, Dek je drobna luč na starom oknu polehku hmirala.
Naslovnica prve knjige slikovnice Lane Vujnovac
POGLEJ ME
Poglej me, poglej me,
Kak da vidiš brege.
Dobre se vume zaglej,
Pak mi postiha povej
Kaj si videl.
Morti buš me videl
Kak meglu.
Meglu tera se zgubljena
Po ciele dane išče.
Morti buš mislil
Da sam dišeča kuora drieva.
Dišeča kuora nektere bukve
Tera gizdave čuva
Serce od črva.
Morti buš vu meni našel
Nigda smireni veter.
Zburkane življenje
Kej kak veter nagle dojde i prejde.
A morti buš naišel,
Na drobni mefki cviet
Cviet teri se jake muči
Dojti bliže sunčeku
Dek mu slak puta ne zagradi.
Magdalena s navijačicama Božicom Brkan i svestrano talentiranom bakom Nadom Tučkar / Fotografija Miljenko Brezak
Također su, uz druge, objavljeni tekstovi Daniela Načinovićai Ivana Grljušića, tematski blok 22. Šoljanovih dana 2017. o Ivi Andriću sedmoro autora, zatim prijevodi Paula Bourgetai Sauta Engüllüja, filozofija Waltera Benjamina, tekst Marijana Jelenićao zavičaju te recenzije knjiga Ludwiga Bauera, Željke Lovrenčić, Diane Rosandić Živkovići Joanis Arvanitas (pseudnim Jovana Nikolaididsa).
Božica Brkan
