Poziv na kavu, poziv na blog – uvodni esej Božice Brkan u knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016—2023.

Nekad svaki dan, čak nekoliko puta u danu, sjedali bismo na kavu. Radi društva, ali ponajprije radi prebiranja po dnevnim aktualnim temama. Otišavši na početku 2010. kao kolumnistica, komentatorica i urednica priloga Vrt iz Večernjega lista u prijevremenu mirovinu, jasno sam znala što želim, a nipošto to nisam uspijevala napisati i objaviti, jer sam neplanirano, a i s bitnim povodom, skrenula vrlo ozbiljno u lijepu literaturu. U svaku iduću knjigu kao da mi je posljednja. A kad bih i pomislila napisati štogod samo novinarski, aktualno, nisam imala medij. Zato sam si ga stvorila.

Naslovnica knjige Božice Brkan koju je uredio Ivica Matičević, a objavljena je u Maloj knjižnici DHK kao 269. knjiga

Držala sam se svoga pouzdanoga oslonca i upute jed- noga od najboljih novinskih pisaca i svojih urednika Kreše Fijačka, koji mi je u Nedjeljnom Vjesniku, tada s nakladom i 180.000 primjeraka, 1990. pokrenuo kolumnu Enciklopedija špeceraja o fenomenima hrane i prehrane, očito čita- nu i utjecajnu, jer je izbor tih feljtona CIP već iste godine objavio u istoimenoj knjizi, a istoimenu sam kolumnu kao miraz preselila u Večernjak, a i iz njega, na internet. Kad sam Kreši zvocala da se u novinama nema što pročitati, odvraćao bi mi: kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama!

Imala sam već i prije 2010. blog odnosno internetski magazin, kako sam ga nazvala i kako sam ga kanila razvi- jati, Oblizeke, www.oblizeki.com, narastao iz knjige Oblizeki – Moslavina za stolom, 2006., ali me je on ograničavao tematski. Kao i prije toga, sad već na internetskom ugaru ostavljena stranica Živi selo, www.ziviselo.com. Zato mi je na moj web www.bozicabrkan.com, rođendanski dar, moj Miljenko Brezak dodao i mogućnost da si, kad poželim, mogu nešto napisati. Tako je nastao blog Umjesto kave.

Korice knjige

Kolumna i blog čak su praćeni više nego na Facebooku, na koji redovito i prenesem objavljene teme kako bih pro- širila vidljivost, čitateljstvo. Zapazila sam da ih fejsbukovci lajkaju, ali da je većina lijena kliknuti, otvoriti link. Također, za razliku od Oblizeka nedjeljom kao podsjetnik za tje- dan unatrag, za blog i svoju web-stranicu nemam newsletter.

Podupire me i iskustvo novinske kolumnistice iza koje su kolumne u različitim tiskovinama (dnevnicima, tjednicima i mjesečnicima), na radiju i TV-u, s različitim temama, du- ljinom i stilom poput Skice za portret, Enciklopedije špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, Nedjeljnom Večernjem listu, Večernjakovih priloga Dom i obitelj te Vrta s uredničkim uvodom Moj vrt zemaljski, zatim na internetskim Oblizekima, tjedne političke Pogled odozdo u Večernjem listu, uredničke u Vrtu Moj vrt zemaljski, uvodničke u Mili, ekonomske Merkurovi pabirci, potrošačke u Privrednom vjesniku, Hrvatskom turističkom magazinu i sl.

Velika je prednost, koja lako može zavesti, ali u čemu mi pomaže iskustvo novinske urednice, da nisam ograničena ni temom (čak ne dospijevam objaviti sve što nakanim!) ni duljinom ni stilom. Opisivali su me stilogenom novinarkom, kao što i u književnosti analitičari baš stil uočavaju osobenim i prepoznatljivim. Pokušavam se držati postavki medija (elektroničkoga) i oblika, pa stoga tekst, kako određuje i koliko mi dopušta e-dizajn, prema potrebi opremam naslo-

Pozivnica na prvo predstavljanje knjige

vom i međunaslovima, označavam citate, boldove / fettove i slično, ali i – ono što u novinskim kolumnama nisam imala – linkove, na izvore koje bih preporučila i osobito rado na prije objavljene svoje tekstove. Kao neobveznu preporuku čitatelju i uvid u kontinuitet. Prilažem često autorske fotografije i druge ilustracije, s potpisom sadržaja i autora, izvora (radi zaštite i poštovanja zanata). Donosim originalne tekstove, ali i prenosim i drugdje objavljene svoje, rado citiram. Osobita mi je prednost što si dopuštam raznovrsnost literarnih i novinarskih vrsta: bilješka, kozerija, satira, osvrt, kritika, književna kritika, esej, feljton, prikaz, stručni članak, nekrolog, razgovor intervju, vijest, featcher

Prednost je e-teksta što se, za razliku od papirnatoga teksta, teme mogu doslovce uživo nastavljati, razvijati što je poslije bilo, tu su i reagiranja ili se čak međusobno pole- mizira ispreplećući se linkovima, komentarima, različitim medijima i društvenim mrežama.

Tematski su blogovi također vrlo različiti, od recentnih događaja (znanstveni, predstavljanja knjiga, izložbe…), zanimljivih manje poznatih osoba te razmišljanja o svakidašnjim temama odnosno uglavnom o onome što za velike, tzv. mainstream medije nije tema ili, što bi se reklo kao što napuhano reče predsjednik Vlade, jest – netema. Ono o čemu bih rado čitala, slušala, gledala, a uglavnom nemam gdje. Jednostavno o onome što se zaobilazi i ignorira, a rubno je i zavređuje povećanu vidljivost. Dakako i svoju, pa mi je drago kad me i čitaju, a osobito kad me citiraju, ali češće je riječ o najbanalnijem, vrlo raširenoj dobroj staroj resavici iliti copy-pasteu, bez navođenja izvora odnosno prelinkavanju. Primjerice, Šprajc za svoju dnevnu TV emisiju komentira Groznu hrvatsku abecedu s Algoritmom i Agrokorom,
https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-14-svibnja- 2014-grozna-hrvatska-abeceda/, a mnogi se jednostavno posluže da svom Fejsu šeraju dio, neoznačen. Ili se nadahnu za temu.

Osobito mi je godilo i prvi sam put pomislila kako ra- dim nešto što utječe barem na opinion makere kad mi se javio varaždinski književnik Denis Peričić da o njegovoj (vrijednoj!) knjizi nitko ne bi ništa pisao da ja nisam na- pisala blog, https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave- 8-veljace-2017-pericicev-citat-u-fusnoti-o-kajkavskom-i- kojecemu/ te ga kasnije i citirao u članku u časopisu Kaj. U Kaju su citirali i moj blog u oproštajnom broju s Jožom Skokom. http://www.bozicabrkan.com/joza-skok-mirno- pocivao-umjesto-kave-13-rujna-2017/
Također, neki poput Đure Vidmarovića, moj blog prenose na svoju web-strani- cu. https://vidmarovic.com/bozica-brkan-o-novoj-knjizi-dure-vidmarovica/ Da ima odjeka, vidim prema pitanjima o kupnji predstavljenih knjiga inače male naklade i dosega, kojih uglavnom i nema u širokoj prodaji ili se uopće ne prodaju, kao što su npr. rječnici pojedinih lokalnih govo- ra, povijesno kao izvorna istraživanja Franka Miroševića, primjerice o HSS-u https://www.bozicabrkan.com/kroz- povijest-hss-a-1905-1941-franko-mirosevic-ispisuje-povijest-moslavine-umjesto-kave-25-travnja-2022/ ili stručnih etnoloških Slavice Moslavac. https://www.bozicabrkan. com/zivotno-djelo-slavice-moslavac-umjesto-kave-26-kolovoza-2020/ Veselim se kada različiti ozbiljni mediji traže mogu li prenijeti, citirati, posuditi fotografiju…

Primjećujem kako se sve više usredotočujem na kulturne, osobito književne teme, djelomice zato što mi se mijenja interesni i životni prioritet, a djelomice očigledno i zato što su teme iz kulture, ozbiljne, u medijima sve rjeđe, usitnjenije, tretirane mecenski, prezentirane kao spektakl. Stranica nekad kulture sada je – scena. Zvjezdana galaksija. Osobito mi je drago da kad već nešto pišem, kao nekad u tiskanom novinarstvu, i kad nije novinarski, to bude ekskluzivno.

Pokušala sam od Ministarstva kulture i medija ishodi- ti da stranica www.bozicabrkan.com bude unaprijeđena u medij, što je odbijeno, jer objave ipak nisu ni redovite ni dovoljno česte – ne želim si kao u Oblizekima nametnuti zadanu učestalost objava, nekad ih prorijedim, a nekad nagužvam. Zbog istih razloga nisam tražila ni sponzora. Unatrag nekoliko godina postoji i ideja za knjigu Umjesto kave, svojevrsni književni dnevnik, kroniku, s izborom 50-60-70 od objavljenih više nego 400 blogova od 2016. do 2023. godine.

Do naslova Umjesto kave dovela je i priroda teksta, a i mene kao autorice. Tekst je zamišljen da mu čitanje traje kratko, koliko traje ispijanje jutarnje kave, nekad uz nezaobilazno listanje dnevnih novina ili danas pregled društvenih mreža. To je, kao, neki uvod u dan, povod za razgovor. Zna- kovito je da mi je sin Ivan Brezak Brkan, dugo godina blo- ger bez bloga i iskusni specijalist za IT, internet i društvene mreže, medije, novinarstvo i marketing, kao kolega specija- list, ekspert, sugerirao da radi čitanosti promijenim Umjesto kaveUmjesto kave i datum obrnula sam u naslov teme i dodala Umjesto kave s datumom. A nije bila riječ o nadnevku, mislio je da izbacim umjesto kako bih našla prirodnoga sponzora, nekoga od proizvođača i distributera kave, distributera aparata za kavu, nekoga od uglednih brendova… Iako imam mnoga iznimno zanimljiva i korisna iskustva u native marketingu, kad se još u nas i nije ni tako zvao, sam zahvalna katkad i vrlo izdašnim mecenama, to je tobožnje nerazumijevanje valjda moje frojdovsko odbijanje da se uklopim u opće influencerske trendove. Uostalom, nije li za knjigu Enciklopedija špeceraja, CIP, Zagreb, 1990., tadašnja vlasnica Cedevite Pliva, platila oglas uz tekst o tome napit- ku, koji je počinjao pričom da ne pijem Cedevitu!?

A što je uopće prva jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost. Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami, šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo i dušu.

Desetljećima sam dan započinjala simboličkom kavom, kratkim poslovnim razgovorom u nekoga pouzdanoga izvo- ra prije nego bih s kave ponijela temu u redakciju, obično kakvu vijest, ideju za ekskluzivu. Kad smo bili gradskići u Vjesniku, u neboderu, šesti i sedmi kat, od kraja sedamde- setih pa bome i do devedesetih, imali bismo svaki novinarski krug svoju birtiju za bistrenje politike i inih tema duž Aleje vječitih komentatora, ulice kod Paićeve porte, koja se tako i zvala po vlasniku, ako se dobro sjećam, simbolična Tri cicera. Naša je bila zadnja u nizu, pizzeria Katarina. U to vrijeme tursku kavu kuhala bi nam u redakciji teta Dragica i nekoliko puta dnevno raznosila po stolovima. Katkad mi je kava bila i cjelodnevni obrok, a nekoliko sam se puta njome i potrovala, jer ništa drugo ne stavivši u usta cijeloga dana, naredala bih i po pet takvih jakih duplih turskih. Ne znam jesam li već i onda pila kavu bez šećera, a bila sam uvjerena da mi, kao i ono davno velikom kavopiji Honoréu de Balzacu, iz pisaćega stroja ni redak teksta ne može iscuriti bez šalice toga napitka pri ruci.

Koliko li sam je puta samo prelila u žaru pisanja i razgovornoga mahanja! Nekoliko su mi puta stradale i tastature računala i laptopa da su ih spašavale dvije tvrtke po desetak dana. Ako mi ne vrate sadržaj, mislila sam vrlo ozbiljno, sudbinski, to mi je znak da više ne trebam pisati. Poslije, kada sam bila urednica u Večernjaku, suradnici bi mi donosili teme o kojima bismo razglabali u Podmornici, birtiji ukopanoj u podrum položenoga nebodera za cijelu Kuću. Kad restić ne bi radio, za blagdanskog ili noćnog dežurstva, kavu, i ne samo kavu, donosili bismo u termosici.

Uz to bila bi zanimljiva kronologija kada sam počela piti i kakvu kavu. Onu svake nedjelje u rano jutro kad bih dolazila doma s faksa vikendom s punom torbom prljava veša, sa susjedama koje bi frkale lasi, još u pidžami. S obveznim šloganjem. Napršnjaci su ondašnje šaličice u usporedbi sa sadašnjima, politrenima. Onu kakvu sam pila u Poljskoj u ljeto 1976. za velikih nestašica kao studentica polonistike, kad samo žlicu grubo mljevene kave umute u čašu punu vruće vode, kao što pripremaju i herbatu, čaj. Pa onu, po uzoru na irsku, staropolsku, u kojoj ima više wótke žytnie nego kave. Onu crnu cikoriju za bijelu, divku, što je starice u gornjim selima skuhaju u lončini veterinarima i nama reporterima kad zalutamo napraviti reportažu. Jer – crno je crno!

Mogla bih pisati o šaličicama s krhkim tanjurićima, o suvenirskim šalicama oslikanima gradovima i ljubavnim i inim porukama, o reklamnim šalicama, o razbijenim i ni- kad upotrebljavanim šalicama, o jednokratnima koje sam nanosila s putovanja, o dizajniranim preskupim šalicama koje sam baš morala kupiti, o nestašicama kave ranih osam- desetih kad sam prekomandirana pratiti opskrbu i o švercu pet kila kave s gastro i putovanja na sajmove. Mogla bih pisati o recepturama za torte i kolače (s toliko i toliko jušnih ili kavenih žlica kave!) te pića od kave, za liker od kave, sladoled od kave… Sve to odavno nije in, otkad su osmišljene mješavine kave s nebrojenim i nemogućim dodacima i okusima. I to će uskoro prestati biti in. A mogla bih o kavenoj žličici kao suveniru s grbom grada, posrebrenoj ili pozlaće- noj. Ili reklamnoj. Ili muzejskoj plastičnoj. Ili o onoj majčinoj iz pjesme Siniše Matasovića, koji uopće ne pije kavu.

Mogla bih napisati ne samo poseban Umjesto kave o mje- stima najdojmljivijega ispijanja kave, od varšavskoga Bazyliszeka, kölnskoga nasuprot katedrali sa štrudlom od marelica s vrućim preljevom od vanilije i milanskih trattoria, venecijanskih kafeterija s posebnim cijenama za ispijanje espressa stojeći i sjedeći, pariških bistroića, njujorških coffee to go do zagrebačkih kavana koje žive još samo u mojim tekstovima – Corso, Mala kavana, Kavkaz, Gradska kavana… Ustrajno navraćam u Belecu na rivi u Malinskoj, jer uz dizajnerske šalice Illy kave poslužuju i prhke, elegantne kolačiće, moje slatke madeleinice na slana ljeta. U Kutini imam Kulturu, u Novome Zagrebu Đurin Zeleni salon, pa Vivas ili na jarun- skom placu ili na Vrbanima…

Mogla bih o bečkim kapuzinerima koje sam htjela-ne htjela morala sparivati s nevjerojatnim slasticama od Sacher torte do Demelovih zalogajčića. Mogla bih o talijanskim vintage kafetjerama i mlincima za ručno mljevenje kave Miki i kompletu fildžana i džezvica s tacnicom izrađenima filigranski poput Johnnyjevih – Azrinih Filigranskih pločni- ka za nas dvoje od nekoga baščaršijskoga prijeratna kujun-

džije. Mogla bih o onoj Gojkovićevoj na 45 okretaja Kafu mi, draga, ispeci i o tome kako nikad nismo pržili kavu, o umijeću ukuhavanja kavenoga praha u vruću vodu i zali- jevanja hladnom te srkanja kroz kockicu šećera ili nezaboravnome rahatlokumu istanbulskom za koji mi ne treba ni kava, a mogla bih i o knjigama koje ne govore ni o čemu negoli razglabaju samo o kavi.

Mogla bih i o svom prilagođavanju, doziranju kave uz kronične bolesti srca i krvnih žila (bez kofeina) i uz dijabetes (ma kakav tri u jedan!), o tome kako nikad nisam svladala društvenu sikterušu, a jesam bebicino svoga unučića Adriana. I o tome kako s nekim nikad ne bih popila ni kavu. Mogla bih o tome kako sam vjerna i kavi i šalicama, koje upotrebljavam poput vrča koji ide na vodu dok se ne razbije, a onda, zapravo često, ako je moguće, moj mi M. šalicu slijepi da u njoj držim olovke. Zapravo nepotrebne, uglavnom reklamne i suvenirske. I islužene. Ali, poziv na kavu i dalje je poziv na druženje, razgovor, razmjenu mišljenja. O važnome i nevažnome, kako komu.

20230418 – 20230523 – 20230825 – 20230831b – 20230911 – 20230912 – 20230913 -20230916 – 20240104

Božica Brkan

Knjiga Umjesto kave / Izabrano blogovi o netemama 2016. – 2023. objavljena je kao 269. knjiga u Maloj knjižnici DHK, 2024., a uredio ju je Ivica Matičević.

Predstavljena knjiga Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi Željke Lovrenčić

Imala sam zadovoljstvo i čast predstaviti danas u DHK najnoviju knjigu Željke Lovrenčić Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi, Mala knjižnica DHK (urednik Ivica Matičević), 2023. Matija Štahan, tajnik DHK, pročitao je recenziju dr. Davora Šalata, a autorica je pročitala i odabran kratak tekst iz knjige koja donosi 34, uglavnom prethodno objavljena teksta koja spajaju njezin znanstvenički, publicistički i prevoditeljski rad u oba smjera (pogovor i izvornoj knjizi, pogovor i knjizi prevedenoj na španjolski ili sa španjolskog na hrvatski, o prevedenim knjigama hrvatskih autora iz svijeta, npr. Novaković, recenzije knjiga objavljene kao pogovori ili predgovori te recenzije i kritike, prikazi i osvrti) objavljeni u uglavnom serioznijoj specijaliziranoj kvalitetnoj i raznovrsnoj književnoj i kulturnoj periodici odnosno na internetskom portalu za kritiku Stav, učasopisima Kolo, Nova Istra, Književna Rijeka, Alternator, Hrvatski iseljenički zbornik itd.

S predstavljanja: Matija Štahan, Željka Lovrenčić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Knjiga, prema riječima recenzenta Šalata, objedinjuje tekstove o poeziji i prozi suvremenih hrvatskih autora, pa tako Lovrenčić piše o pjesničkim zbirkama Slavka Jendrička, Stanka Krnjića, Ljerke Car Matutinović, Stjepana Šešelja, Maje Kušenić Gjerek, Pere Pavlovića, Sanje Domenuš te o prozi Hrvoja Hitreca, Diane Rosandić Živković, Tihane Petrac Matijević, Božice Brkan (o romanima Generalov sin, Srbin a Hrvat, str. 79.-81., i Privremeno neuporabljivo, str. 126.-131.!), čileanskog književnika hrvatskih korijena Juana Mihovilovicha… Njezine su teme pomno odabrane, katkad i takve da ih osim nje nitko drugi i ne obrađuje, predstavljene na afirmativan način tako da bi zainteresirale čitatelja.

Naslovnica pete Lovrenčićkine knjige u Maloj Knjižnici DHK

Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi peta je Željkina knjiga u Maloj knjižnici DHK, a isto tako i peta knjiga u različitih izdavača iz dijela Željkina stvaranja o književnosti na književan, publicistički način, kojem je temeljitije posvećena posljednjih petnaestak godina, o čemu svjedoče i naslovi: Književni prikazi i drugi zapisi (2011.), Stazom do riječi (2014.), Književnosti predana (2018.) i Samo kritično, molim! (2021.) za koju je u Đakovu dobila Nagradu Julije Benešić za književnu kritiku.

Željka Lovrenčić sa svojom najnovijom knjigom / Foto Miljeno Brezak

Lovrenčić, znanstvenica, književnica i prevoditeljica, komparatistica, kroatistica i kroatologinja te hispanistica autorica je 18 knjiga i pjesničkih panorama (često dvojezičnih, a katkad i trojezičnih). Uredila je 18, prevela 77 knjiga, a među brojnim nacionalnim i inozemnim nagradama dobitnica je i Libra za vajik za prijevod Nerudinih Sjećanja

Odabrana publika / Foto Miljenko Brezak

Uza sve drugo, ta zaljubljenica u hispanoameričku književnost drugi je put dopredsjednica DHK-a, dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica Hrvatsko-hispanskoga društva, Hrvatskoga PEN-a, Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD  te pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba.

Dio brojne publike na promociji / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić je sudjelovala na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze DHK organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Nedvojbeno, promotorica dobre književnosti, potvrdila su izlaganja i na današnjem predstavljanju njezine najnovije knjige.

Izjava za Vijesti iz kulure / Foto Miljenko Brezak

Događaj su popratili HTV (Vijesti iz kulture, Dobro jutro Hrvatska), Hrvatski katolički radio, Culturnet.hr i drugi.

20240215

Božica Brkan predstavljena u Moslavini oživljenoj 2 Đure Vidmarovića

Na Svjetski dan močvarnih staništa u Repušnici je predstavljena knjiga Moslavina oživljena 2 Đure Vidmarovića.

S predstavljanja: Katarina Brkić, Dražen Kovačević i Đuro Vidmarović (Foto Miljenko Brezak)
Naslovnica Moslavine oživljene 2

Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio 2023. godine na 340 stranica. Podijeljena je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština, Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str. 137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6. studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).

Dio Vidmarovićeve kritike o romanu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo
Početak kritike kajkavsko-čakavske zbirke Breberika & Eklektika B. Brkan i B.D. Biletića
Dio bloga B. Brkan o Vidmarovićevoj knjizi o Gujašu-Đuretinu
Književnici iz Zagreba i Siska sa suradnicima u Repušnici (Foto Miljenko Brezak)

20240203

Na Svjetski dan močvarnih staništa u Repušnici je predstavljena knjiga Moslavina oživljena 2 Đure Vidmarovića. Moslavina oživljena 1, podsjećam, objavljena je 2020., https://www.bozicabrkan.com/moslavina-ozivljena-na-vidmarovicev-nacin-umjesto-kave-22-sijecnja-2021/ a nastavak je Ogranak Matice hrvatske Kutina (urednik Dražen Kovačević), objavio 2023. godine na 340 stranica. Podijeljena je u poglavlja: Književnost, Umjetnost, Tradicijska i folklorna baština, Povjesnica i Umjesto pogovora. Naglasak je na književnosti, a u izboru su, uz ostalo, objavljeni i Vidmarovićevi prikazi knjiga Roman o ženi koja pobjeđuje životne procese Božice Brkan o romanu Privremeno neuporabljivo, Zagreb, Acumen, 2022. (str. 126.-137.), i Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma u poeziji o zbirci Breberika i Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića, Zagreb, Kajkavsko spravišče, 2022. (str. 137.-142.). U cjelini Umjesto pogovora objavljen je i blog Božice Brkan Predstavljena nova knjiga Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša Đuretina – mjesto kave 6. studenoga 2019. ( str. 325.- 327.).

Celec Božice Brkan objavljen u časopisu Kolo

Časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu u broju 4/2023. (glavni urednik Ernest Fišer) u cjelini Književna scena, uz drugo, objavljuje i kajkavsku priču Božice Brkan Celec, str. 31 – 35.

Prenosimo s veseljem.

Kolo 4, 2023.

Književna scena

Božica Brkan

Celec*

Početak pripovijetke Celec

Išla je Stana i išla. I išla.

Čez meglu. Kej čez mleko. Najemput se samo zlejala.

Gda je krenula, pred puno vur, bilo je lepo, svetlo, vedro i prhalo je. De koja pahula. Štela je samo pogledeti kak je noč kej dan.

A onda je koračila i išla i išla. Več par vur. Ne ni znala kulko.

Noftati ju je počelo i vtikala je prste pod rubec, v lasi. Več ne ni čula de je je koji prst ni koja ruka. Nikak se ne mogla zgreti.

I mislila si je kak više ni korak ne bi mogla koračiti, noge su je ostavlale. Kej da nesu bile nejne.

I pak je naredila korak. Sejeno.

I još jen, pak još jen. Kak je god koračila, tak je prepadala. V mehko.

Sneg je bil se višeši kulko je medtem napadal, prek do sar. Mesila ga je kej testo i lovil ji se je za čižme. Kej da mesi veliki kru, kej da gazi zelje jel tudum za mošt, a lovi je se za čižme. Črne, visoke, gumene. Ne nateknula svoje neg bratove kak su bile prve do vrat, kak se je bosa spustila z postele da pe samo skočiti na stran v štalu. Da sneg ne zapal, kak ne imela gač, bi samo stala i popišala se na vuglecu, al ne štela da bi v jutro si mam z vrat vidli nejni trag. I bratov kaput je bil prvi na klinčanice i samo se zagrnula.

Bum samo odrčala tam i nazaj, si je mislila. Al…

Mesečina ju je prevarila, svetila se je kej beli dan. Sredi podne. Ne je zgledelo ni da je tak zima kak je bilo i mesto v štalu, spustila se je za štalu, pak na jogradu, pak…

Da bu ji čižme skorom zalejalo, vidlo je se. Kulko je sneg brzo rasel. Al ne još. Ne je niš bilo mokro znutra. Ne ni prste na noga čula. Da je mogla videti, morti su je noge poplavele od zime. V zime je spala v čarapa, al ovu noč ne zna zakej baš ne.

Sneg se debleši, se gusteši odzgor, a se trdeši odzdol. Al ju ne držal, neg je mam prepadala kak bi god koraknula.

A spod snega je bilo gnilo listje i grajne, trava, pak debelo blato kak se pred snegom par dan, dan na dan, kiša zlevala i zlevala kej da se oče k nem zlejati se kulko vode na svetu ima.

Mislila je Stana dale z sakem korakom da više ne mogla nog spuknuti. Lovila se za suvu travu, za štričak kej ju je mam spikal. Još samo da spučem levu, još samo desna, si je mislila. Još samo da jemput korakne. Al ne se setila krenuti nazaj.

Al nekak je sejeno išla i išla dale, se popikavala, činilo je se da čuje kak je več voda navire v čižme, kak zmej prsti čmrče, klopoče, cmuže. I da ju, če je i bila gole kože, neko pipa z debele prsti prek debele najdebleše kej ima ličke čarap i jobojkov, kej gda je bila mala i zalejala si gumejnake v grabe. Morti su čižme bile i prjnave, čim su je ne dali, Bog zna, i stareši i mlajši brat jen za drugem, kak su kojemu noge zrasle, su je se nekaj nanosili prede nje. Ne bome bilo penez za kupuvati sem nove. I kej dete si je sama prala čižme vane, pred neg pe v hižu, i prala i sušila jobojke na bajnku.

Puščale su, nečije stare čižme su je dali pred tem, morti i kej su ostale za materju, pak je je mokro na mokro zrasla vručina, drmala ju je zimica takva da se sa kupala v jene vode, v smrdlivomu švicu po kakvom smrdiju stari ludi na vumrelu, da se drmala skup z postelu da su curicu tekar onda deli na postel krej peči, z blazinu i vankušom i tuhu od perja na kakvom, tak mekanom, ni prede ni potle ne spala. Navek je spala na strože od kuruzine, samo bi sako leto, gda bi pobrali kuruzu i spoželi betva, spremenili komušinu. Kej je se sad dalo to setiti? Kulko je to let ne došlo na misel?

A tak bi si posela, samo da malo noge pruži.

Se bi se nalegla, prilegla na sneg, si je mislila. Ma komej da si posedi.

Samo je se više štelo spati da ne mogla joči držati rasprte.

A tak je se veđalo iti.

Prede neg se zdigla i krenula na te put nekak celu noč ne mogla spati, a sad je bila tak trudna kej gda su one pred puno let dva dana hodili k Majke Bože Bistričke. Nazaj su se z cugom vrnuli.

Samo čas, samo da je par pahul opane na zaprte kapke, da je joči olade i da si lufta zeme. Samo bi si malo prispala. Glavu je spustila i pod glavu je vankuš bil mehek, a pahule su poprhavale kej perje, pero po pero, kak su ono jemput cure na dečke na čehane rashitale gusino paperje i ščehane škličke i onda su jim zadali da se pobereju pero po pero, se koje na svoju vrpu, sitno paperje i škličke.

Luft je pucketal kej da je vruč, kej da pevce pečeju, kej da Stana sedi krej zidane peči, na bajnku doma negda gda je sa stala na bajnek, a bil je mrzel. Moral je biti mrzel. Kej vankuš v skrajne sobe de su je dali spati gda su ju doselili od doma, z familije mlajšega brata v familiju starešega brata. Mlajši ju više ne štel v svoje hiže, deca su mu prirasla i nema mesta, i gda se poprav vidlo da je prešlo zajno vreme da bi ju ko štel zeti, če i kakov stareši samec, če dovec z decu. Pačila je sem. I kak je krepala i krava kej se vodila kej nejni osebušek, rekel je stareši brat, gda je videl da drugač ne, da bu ju on otpelal k sebe. Samo z tem kej je najne. Več se je do sad nekoliko put zajela, rekel je mlajši brat starešemu kej da i ona ne sedi ž nimi za stolom. Niko ju niš ne pital. Stareši brat, Đuka, niš ne rekel i krenuli su k nemu, jedva da su se ž nu i pozdravili. Nevesta Kata, od starešega brata žena, složila je je malu zbitu postel od svoje starcev kej su pomirali i tak je tu bila prvu zimu, a da ni jemput više ne očla domom. Nit je ko došel glet kak je. Ne je bilo ni žel, samo bi je se, gda su prizrelele črešne, poštelo one nejne kej je još z pokojnem jocem posadila v onem svojem domu. Znala je ona da su črešne črešne, al…

Da ju je ko pital, al ne, ne znala jel je morti sad sama opsebe krenula nazaj, v to drugo selo, poprečki, mam prek višine, pol, trsja i šume. Sredi noči. Ne to bilo prek sveta.

Ne si baš to mislila. Prevarila ju je noč, tak svetla, svetla. Ne bilo kmično, a kamoli da bi bila trda trdovena kmica, nemre reči. Morti se malo negde za štalu megla kej pušila. Kej one krop za pažmati pajceka, navek su po velikom snegu klali.

Kej da ju je noč vputila mimo, a da ne znala ni kam.

Niš ju ne bilo stra, kak se navek bojala ziti z hiže i po prve kmice.

A gda je glavu spustila, sneg je ne zgledel na sneg nego kej da se mraz polovil za vankušnicu. Onda se pak zdigla i krenula.

Je, noge su je baš grdo otežale. Prepadala je v sneg i zvlačila se z snega i se je bilo se beleše, se beleše.

I od sekud kej da se počel razlevati glas, kej nejni, al kej i da ne nejni, niš ga ne bilo razmeti. Kej da je negde dalko, jako dalko nekakva zabava jel svadba. A veter s nekakvu ariju kej ju još ne čula. A onda je se pak činilo da popeva neko kak su negda, gda je bila još prek mlada, popevale cure na paše. Z sega glasa. Ak još ideju na pašu? I po snegu! I ko još popeva. Bi mislili da je pobedastel.

Kej obnevidla je. Pa se je pak spustila i naslonila. Ne znala ni na kej.

Sneg je dišal i čvrčal kej mast razbelena na jako razgorene peči. Vrtel ju je veter najemput kej vrag grešnu dušu, tak ju nigdar niko ne vrtel, ne bi nejni ni dali da tak tanca. Stiskal ju je da je je celo telo štelo zgoreti. Tancali su kej bedasti, toptali z noga, kej drmeš kakov, da se sa všvicala kulko je je bilo vruče, a noge su je bile teške, teške, se težeše. Rivala ga je proč, al se veter ne da, neg obehadža okoli ne, cvili i reži kej kakov divji pes, jel vuk, jel kojn da bi se mam splašil. Odhitava ona nega od sebe, al ne da se, kak se god okrene, preblizom je.

A okoli potle sega toga čula je tišinu i kak ju obmotava kej kakov šlajer. Onakov kakov je je mater spravila da bu imela gda pe zamuž, a gda ne očla zamuž, nit je ko pital zajnu a ni ona za koga, valda ga je dala nekomu, ni ne zna komu. A morti je od nega mater zešila i firange? Kej bu zabadav stal v jormaru, samo bi požutel, molci bi ga ionak pojeli. Se je to prešlo, se se to nekam delo, odmetalo, spometalo. Kak i one tulke vankuše i šlifere, stolnake i tabletiče kej su je pripravili za dare. Se je to bilo tak dalko, se o čem si je god igda mislila i kej je se negda štelo.

A se to i noč i kmica i megla i sneg lovilo je se po glave kej pokorica na sneg, kej venec i šlajer kej ga nigda na glavu ne imela deti. Onda je negda nanegda sneg stal, razvedrilo se da se je čez noč čulo se kak mraz škrguče. I Stana si je sela: sad si more počinuti…

Iskali su ju tri dana i još na komad sake noči.

Ni traga ni glasa odne. Kej da je v zemlu prepala.

A i snega je napadalo kej nigdar.

Se su sekud spreiskali. I tekar su ju našli četrto jutro. Mam na jograde za štalu.

Ko zna kulko se je tu vrtela i kej je se motala, rekel je neko.

Gda su sneg razmetali, neko se je setil, zgledela je kej da je zaspala, rekel je stareši brat mlajšemu. A svoje je Kate rekel da mu je sestra tak spod snegom, ledom i mrazom čistom na mladenku zgledela, da bi se najrajše rasplakal jel kej da je sirota baš štela dati da ju prekrije celec.

Mam je rekel da bu je i za grob zebral prek beli kamen brez igde ičega i tak je i naredil. A i kupil je novi grob da bu sama vujnem zanavek ležala.**

___________________
* Priča iz proznog ciklusa u nastajanju Povečane slike. (Op. a.)

Dio Kazala iz Kola 4/2023.

* Manje poznate riječi:

celec – nezagažen dubok snijeg bez tragova
prhati, poprhavati – letjeti
noftati – noktati
vtikati prste – gurati prste
vuglec – ugao, ovdje ugao kuće
jograda – ograda, živicom ograđen pašnjak
pevci – kokice, pop corn
pukati, spukati, spuknuti – čupati, iščupati
jobojki – krpe koje zamjenjuju čarape, kojima se ovijaju noge
ličke čarape – debele pletene vunene čarape
gumejnaki – ovdje: gumene čizme
bajnek – najviši dio zidane peći, iznad pećnice
zjesti se – pojesti više nego vrijediš
na vumrelu – na smrtnoj postelji
kuruzina, kuruzijne; komušina – kukuruzovina; najnježniji dio kukuruzovine oko klipa
betvo – biljka
ne došlo namisel – nije pomislila
veđati se – ne dati se, biti lijen za što
čehana – seoski običaj čehanja, zajedničkoga čišćenja i usitnajvanja perja
ščehani šklički – najtvrđi, središnji dio pera koji se pri čehanju odbacuje
pačiti – smetati
trda trdovena kmica – najtvrđi mrak
pažmati pajceka – šuriti svinju, skidati joj čekinje s kože
vputiti mimo – uputiti pogrešnim putem
pobedasteti – poludjeti
obnevideti – zanijemiti
všvicati se – uznojiti se
vankuš – jastuk
šlifer – dio posteljine u koji se oblači poplun, tuhica ili deka
tabletič – ukrasni, vezeni, štikani ili heklani dio opreme
škrgutati – prijetiti glasanjem zubima praznih usta
spreiskati – pretražiti
tekar – tek
šlajer – veo

Tri priče Božice Brkan u Književnoj Rijeci

U časopisu Književna Rijeka DHK Ogranak Rijeka, godište XXVL., dvobroju 3-4/2023. jesen – zima (glavni urednik Davor Grgurić) objavljene su i tri priče Božice Brkan: u cjelini Proza Fontana di Trevi, slika koje nema (str. 29. – 31. i Pogled (str. 32. – 35.) te u cjelini Domaća beseda pripovijetka na kekavici Meblin (str. 133. – 136.). Prenosimo u cjelini:

Naslovnica Književne Rijeke 3-4/2023.

Božica Brkan

Fontana di Trevi, slika koje nema

U najnakladnijem ženskom časopisu, najluksuznijem, koji njegova supruga ni u bolja vremena nije kupovala, nego mu ga je odnekud dovukla kći u snopu starih novina, ništa ne smeta da čita kasnije i da ispunjava križaljke, našla se i priča s protesta rimskih mladenki na Fontani di Trevi. Raskošna fotoreportaža na čak četiri stranice razlepršane tilom. Jedna od pandemijom korona virusa u Italiji najpogođenijih industrija bila je, tvrdilo se u kratkome članku, industrija vjenčanja: u četiri mjeseca otkazano je više od dvadeset tisuća svadbi! Taman su ponovno vjenčanja krenula, kad je ponovno uslijedio novi val bolesti i otkazivanja. Pisalo je kako su mladenke preko lijevog ramena, nije pisalo zašto baš preko lijevoga, umjesto buketića zavitlale bijele suncobrane ravno u najljepši barokni zdenac na svijetu.

Dan je kratio novinama, sve istima. Samovao. Kako se sve brzo okrenulo. Kad je krenulo to s velikom pandemijom, naizmjence su im sin i kći donosili potrebne stvari, a kada su usred korone i pokopali u obiteljskom krugu njih sedmoro i kad je i on ostao bez nje, htjeli su da se preseli, naizmjence, malo k jednome malo k drugome. Nije htio. Morao se naviknuti da nje više nema, da je ostao sam. Donosili su mu što mu je trebalo.

Najprije je samo sjedio, a onda se pokrenuo i počeo čistiti njezine stvari, odjeljivati što bi ostavio, možda mu još zatreba, pa ih počeo dijeliti, najprije djeci, unucima, sestrama, sestričnama, pa onda njezinim prijateljicama, pa Caritasu i Crvenom križu. Uspomene – naušnice, ogrlice, prsten, svečanu bluzu jednoj prijateljici, gotovo posve nove čizme drugoj, zimski kaput trećoj, malu crnu haljinu koja se uvijek sviđala susjedi. Sebi je ostavio njezinu viticu, skinuli joj s prsta.

Ostali još samo albumi sa slikama. Ona je to počinjala slagati nekoliko puta, ali uvijek ju je nešto zaustavilo. Htio je pratiti kako je to ona, kronološki slagala slike, potpisivala ih i u starosti svojim lijepim, prepoznatljivim krasopisom. Dvije kutije od cipela, jedne iz Borova, a jedne neke talijanske. Tek se poslije sjetio da su ih kupili na nagradnom putovanju za dvoje od proizvođača skupoga posuđa koje su kupili na 24 rate i kad im je otplaćeno napokon stiglo nikad ga nisu upotrijebili nego su komplet podijeliti i za vjenčanje darivali djeci. U toj kutiji, gotovo posve na dnu, našao je u posebnom najlonu odvojene slike s toga njihova životnog putovanja kakvo si, da nije bilo te nagrade, nikad ne bi mogli priuštiti.

U njihovoj mladosti ni bračnih putovanja nije ni bilo, jer nije bilo ni novca a ni vremena i destinacija za putovanje kao danas, pa su to posve neočekivano putovanje pod stare dane smatrali svojim medenim mjesecom, iako je trajalo samo jedan kratak, ali dojmljiv vikend. Sve su imali organizirano i plaćeno, od petka poslije podne do nedjelje do ponoći ispunjen svaki sat luksuzom kakav su i prije i poslije mogli samo sanjati. Prvi su put letjeli avionom, prvi su put putovali u inozemstvo pa su za to prvi put izvadili putovnice – ili još pasoše, nije se mogao sjetiti – prvi su put noćili u hotelu sa pet zvjezdica, a i prvi put da nisu putovali u grupi, sindikalno.

Našao je u posebnom najlonskom omotu mnoštvo fotografija onoga većeg formata, jer čak su im darivali i fotoaparat za putovanje i dali izraditi fotografije, koje su htjeli objaviti u svome koloriranom časopisu na onom finom papiru, koji su svakog mjeseca slali na adrese svih svojih kupaca.

Novinarka ih je ispitivala što su doživjeli i kako su se, napisala je, nezaboravno proveli. Oni su joj malo ispričali, a ona je sve to baš krasno nakitila, dodala svojega toliko da su tek kad je sve objavljeno na nekoliko stranica shvatili kako su se zaista lijepo proveli i što su sve doživjeli na svome nezaboravnom boravku u Vječnome gradu. Preko gotovo cijele duplerice objavljena je njihova zajednička fotografija kako smiješeći se sjede uz rub Fontani di Trevi. Svatko sa svoje strane. U potpisu je zauvijek ostalo stajati kako su u vodu bacili novčiće, opisali kako ona voli film, pa je i o Rimu gledala Quo vadis i Praznik u Rimu, i Tri novčića u fontani, a gledat će i Dolce vita.

Zamolili su novinarku da i njima izradi i tu fotografiju, što je to njima, stalno dijele mnogo skuplje stvari, ali nisu je nikad dobili. Štoviše, ljubazno su mu odgovorili uz brojne raskošne fotografije kako mu tu fotografiju ne mogu poslati, jer jednostavno ne postoji. Takve nema na filmu. Ta znaju i sami, da je na svim drugim fotografijama samo jedno od njih, ili on ili ona, kako su fotografirali jedno drugo. Gdje god su bili od Coloseuma, Panteona, Bazilike sv. Petra i Sikstinske kapele te Španjolskih stuba do objeda i kupovanja uspomena za svoje, šalice s pozdravom iz Rima, blagoslovljene križiće iz Vatikana, najprije bi ona stala uz prizor, pa onda on, ili bi ona sjela, pa on… Nisu se sjetili, jer ni s fotoaparatom nisu bili vješti, da ih netko snimi oboje. Baš šteta, rekla je novinarka, ovo je naš dizajner spojio dvije fotografije u jednu i možete je samo izrezati iz novina.  

Gledao je i iščitavao cijelo popodne ne mogavši prežaliti što se nisu sjetili nekomu gurnuti u ruke fotoaparat da ih ovjekovječi zajedno. Pa turisti to stalno rade. Čitao je njihovu priču kao da nije sudjelovao u njoj, kao da im se nikad nije dogodila. Nije se više mogao sjetiti ni opisanoga šuma fontane, ni gužve, ni da su bacali novčiće kako bi im se ispunila neka lijepa želja, a druga da se ponovno vrate u talijansku metropolu. Nisu nikad. Ali odlučio je da će zamoliti unuka da mu presnimi novine i načiniti zajedničku fotografiju. Čas posla.

Čak mu je dijete, danas to znaju i djeca, našlo na internetu i isprintalo kako je najveća rimska fontana sagrađena 1762. prema nacrtima arhitekta Nicole Salvija vjerojatno i najpoznatija fontana na svijetu zahvaljujući skoku prsate Anite Ekberg i Marcella Mastroiannija u vodu u filmu Dolce vita. U njihovu putopisu iz Rima pisalo je kako su se i njih dvoje prskali vodom. Kao na filmu. I kako su ubacili svatko svoj novčić. Nije se više sjećao jesu li. Ako je napisano, valjda onda jesu. Čak je pisalo kako navodno svakoga dana oni koji bi se željeli vratiti u fontanu ubace oko 3000 eura kovanica te kako se time financira socijalna trgovina za siromašnije građane.

Nije se mogao sjetiti ni jesu li uspjeli vidjeti Dolce vita.

20200718 – 20200720 – 20200721 – 20200726 – 20200823 – 20220829 – 20220904 – 20220910 – 20231021 – 20231023   

Božica Brkan

Pogled

Apartman je još u robauu, na drugom katu, u sredini, upućivao je agent. To je dobro, jer ljeti čuva svježinu, a zimi toplinu, tumačio je kormaneći pred nama između ostataka građevinskog materijala. Ušli smo u betonsko-ciglenu građevinu grubim betonskim stepenicama, kosturom stubišta još bez rukohvata i odjednom se pred nama razlilo more. U totalu. Plavo.

Upravo more, pogled na more, bio nam je i cilj. Dozlogrdilo mi je uoči svakoga ljeta za najviše dva tjedna ljetovanja tražiti hotelske sobe s pogledom. A tu se u srednjem dijelu panorame mreškalo more, gore je na njega naleglo nebo, a dolje su, s dna kadra, probijali vršci šume. Lavirano, kao akvarel. Zeleno i plavo. Ne može ti se ne svidjeti. Pogled kao veo koji obećava dvojbenu ljepotu: može biti i veća od očekivane, a može i ne postojati. Plavetnilo, sami oblaci, zapleli su se u krošnje poput velikih gnijezda. Ili su visjeli poput imele. Izvansezonska apstrakcija u hiperrealizmu, da je ima tko naslikati.

Kat je bio dovoljno visok i kada koga sustignu godine, ne previsok i ne posljednji, najgornji, posve pod krovom da bi vas mogao zagnjaviti prokišnjavanjem. A i srećom, mljeo je agent u očekivanju investitora, građevinara, krov nije ravan da bi vam cijeli dan ljeti u tjeme udaralo sunce ili da bi se zimi rashladio do zamrzavanja. Mirisi i šum mora i miris i šum šume miješali su se s povjetarcem što je mirisao na sol na još nepotaracanom i neograđenom balkonu. Odabrat ćete dolje pločice, možda sad modernu imitaciju kamena, nastavljao je agent. Uokolo je već širokim pokretima zrakom postavljao i kovanu ogradu, venecijaner, a na vrata i prozor prizivao drvene škrilje, kako otočani zovu šalaporke, škure što li već. Sve prema vašim željama, dodao je.

Kuća je ne previsoko, ali dovoljno visoko od mora uzbrdo da je ne potopi iznenadni val i kad se, kako katastrofičari najavljuju, ledenjaci otope, a more naraste više od svake sadašnje plime. Čak i ako se u Jadran sve do sjevera zaleti i udari neki mediteranski cunami.

Prvo ljeto, a već smo dospjeli ljetovati uz povremene posjete majstora, nismo prestajali snimati pogled. I tendu smo postavili tako da nam je odasvud preostalo dovoljno pogleda. Svi su nam govorili: morate biti zadovoljni, za te novce imate stvarno lijep pogled. Dodavali bi: tko to može platiti!? To si oduvijek htjela. Još i šumica, prava dubrava, sveti gaj Peruna, Velesa, kojih li sve praslavenskih bogova.

Tada, prije dvadesetakgodina, nije još kao danas u modi bila pošast čuvanja prirode, a apartmanizacija i betonizacija tek su nailazile i nisu još frktali nosom da im mi Purgeri i ostali dižemo cijene ne samo stambenihjedinica,nego, osobito ljeti, voća i povrća. Stvarno je bilo sve skuplje nego doma na placu, ali jednako uvozno, ništa domaće iako su svi restorani na stolu obećavali local food. Čini mi se da su prestali otkako su nam jedne godine poduplali komunalije toliko da su i sami shvatili da su pretjerali. Nismo prigovarali ni mi, ni susjed  Bavarac, ni Slovenci iz susjedne zgrade kojima su u našem apartmanu nalazili primjer kako se i posve mali apartman može praktično i skladno urediti, a ni Talijani koji su ga uporno, baš takvoga kakav je sad, pokušavali otkupiti od nas.

Nije se radilo o savjesti da se sačuva šuma uz niz zgrada s apartmanima što su imale biti podignute idućih ljeta, planski, poslije naše, nego o tome da vlasnik šumice, već desetljećima negdje u Americi, nikome nije davao svoju djedovinu. Ni davao ni prodavao. Svi su njegovi bliži i dalji rođaci svoje mnogo manje udjele u drevnoj mediteranskoj šumi odavno unovčili i apartmanizirali. Svako malo spominjalo se da je netko ipak uspio stupiti u kontakt s barbom, kako su zvali svojeglavoga bodula u Americi, ili čak da je netko uspio pogoditi za taj njegov uzak niz stabala koji su više po navici još zvali šumom, ali on nikako nije dolazio da možda zadnji put vidi sačuvan komad zemlje u svome otočkom zavičaju.

Potom se neko vrijeme spominjalo da će je, kad je šumica već ostala rasti, općina prenamijeniti u zeleni pojas, zajedno s komadom ispod, odavno krčevinom, jednako dugom i jednako uskom livadicom, koja se užurbano počela pretvarati ponovno u kupinjak, malinjak što li. Zapravo se vraćala podivlja šikara, jer i šumica se širila, a iz trave se uspravljalo raslinje. Oleandri su zacvitali u svim bojama, i jednostrukog i dvostrukog cvijeta, pa mirta i ružmarin, i mlada smokvica i žižula, čak i šmrika i kojekakvo drugo bilje kojemu nitko ni imena nije znao. Počeli su tu dovoziti i višak šute i drugoga građevnog materijala. Ali šumica je unutar svoje međe redovito prostirala sag: rano u proljeće od blijedih ciklama da je raskošno mirisala cijela šuma, a kasnije je prigušeno cvalo nepoznato nam cvijeće, sve do kasne jeseni. 

Šumica je sva odjekivala pjevom ptica. Najtiše su pjevale najsitnije, kad bi noć postajala dan, a najglasnije su poslije kiše kriještale velike šarene ptičurine raskošnoga repa. Za zvizdana bi sve ušutjele kao da su nekamo odletjele, da bi se već ranom zorom počele upjevavati, isprva poput usamljenih solista, pa u ljubavnim duetima i nadglasavanju pernatih soprana i alta, tenora i basa smjenjujući se sve do filharmonijskoga orkestra u finalnom fortissimu.

Počela sam ljeti ponovno i slikati, vidjevši kako je bršljan debeo kao ruka obgrlio mladi mediteranski hrast, medunac, nabavila sam i literaturu da raspoznam šumu, nije onda baš bilo Wikipedije, i slikala akvarel, fotografirala, pa nastavljala i ujesen. Iduće godine već sam s proljeća zamijetila da se ne zeleni, da vene, štoviše da je iz zagrljaja ispustio deblo, a onda i da mu je tik iznad tla kralježnica presječena. Netko spašava drvo, pomislila sam, njemu treba duže da izraste. I iduće ljeto još se samo gdjegdje zelenio, ljeto iza toga ostao je suh, a onda je pao ili ga je netko povukao dolje oslobodivši drvo iz smrtnoga simbiotičkogzagrljaja.

Kad bismo stigli na otok, već rano u proljeće, baš su se lijepo spajali proljetni blagdani, šuma bi nas ušuškavala čudesnom raskoši. Uostalom, gdje nam je bila šuma u gradu? Onda su je okljaštrili za gradnju zgrade po zgrade idućih godina. Ptice, i velike šarene kriještalice povezane s kišom i malene samozatajne pjevice, povukle su se u preostali gornji otočić, takoreći fragment šume, povremeno prelijećući u našu šumicu da protegnu krila.

Neko ljeto kasnije na susjednoj parceli također je iždžikala trokatnica: vlasnik je očevinu darivao sinu da podigne trokatnicu, pa je sam uselio u prizemlje, a ostatak odredio za dopunu kućnoga budžeta i iznajmljivao sa četiri zvjezdice. Okružio ju je rasadničkim tujama, lovor-višnjom i mini-maslinama te sagom trave i prskalicama.

Jedino je najviše stablo u šumi pred tom kućom kvarilo pogled luksuznoj klasi. Nije ga udario grom, kako bi čovjek očekivao, nego se počelo samo od sebe sušiti. To su se ljeto još ptice gnijezdile na njemu. Još ljeto kasnije neupućen netko ne bi ni znao da je tu išta raslo, da nije ostao panj. Morali smo ga srušiti da se neka grana ne odlomi, pa da nam ne stradaju djeca i gosti, tumačio je nasljednik i iznajmljivač. Nama je bio neugodno pitati je li drvo srušio u dogovoru s barbom, Amerikancem. Kao neka zaraza koju godinu kasnije posušilo se još nekoliko stabala. Jedno po jedno. Napokon je došao red i na hrastić, koji je i sam, oslobođen bršljana, prebrzo i previše izrastao. Kada je on postao panj, šuma kao da je odjednom prodisala: u daljini panorame odjednom su se u vis protegle okomice dva raskošna čempresa, a u desnom se uglu još sivio zapušten nekad slavni hotelski kompleks, urušen najprije ekonomski pa građevinski, toliko da jeprikazan u Kamenim spavačima što ga je zarastala džungla nekad kultivirana bilja, a vlasnik očekivao dodatne povlastice do odluke da li da ruglo smije posve srušiti ili obnoviti, kad se već tvrdi kako je to nacionalna arhitektonska baština.

Kada smo po našoj šumici brali lovor i drugo mirisno raslinje te osušene otpale grančice za aranžmane, uočili smo da oko panjeva ništa ne raste, da po njima niti rastu gljive niti pužu mravi, nego da sve miriši na naftu. Drvo su njome zacijelo zalijevali u posezoni, kad ni jedan fini nos neće uočili smrad. 
Otpočetka smo znali da mi iznajmljivati nećemo, da nam to nije ulaganje, nego da ćemo se, kontinentalci kao kontinentalci, samo pokušati opustiti se u morskom ambijentu i, barem ljeti, pogledati na svijet iz druge perspektive. Palo nam je na pamet da, kad smo već tu, šumu otkupimo, samo da bude lijepa i da je ostave rasti, barem dok dolazimo na otok. Mogli bi domaći podno nje urediti dječje igralište s ljuljačkama, pješčanikom i klupama. Graditelj naših apartmana dugim čekanjem već je stekao pravo prvokupa, ali ni on Amerikanca, tvrdio je, ne uspijeva nagovoriti na prodaju

Ovoga smo ljeta krenuli na ljetovanje nešto kasnije, kad je došao naš red. Otvarajući ujutro škrilje nisam se usudila izgovoriti naglas noćašnju moru sa šumicom. Umjesto stabala, pred našom se kućom izvila još jedna, neplanirana kućerina. Kričava, šumski zelena. 

20190625 – 20190703 – 20190710 – 20190821 – 20190829 – 20190830 – 20190912 – 20190915 – 20190920 – 20191011 – 20191015 – 20200319 – 20200320 – 20231101    

Božica Brkan

Meblin

Gda je Anka očla Bogu na račun, jesem se najprvo rasplakala. Jesem bome. Pak bi ti i za pesa bilo žal da si žnem tulke leta tak blizu kej ja žnu, ne prek plota neg prek ceste. Očli smo i na sprevod, a gda smo išli domom moj me je bome i nasmejal pitajuč me kej si mislim kej je buju deli na spomenik, morti slikicu z našem regalčekom.

– A kej se Anka i ti ne spominate? – sem se setila kak me pita onomad trejta suseda.
– Neče se ona zdenu spominati… – velim, a ona se čudi:
– Pak nesi ni z sestru bila dobra tak kak z tobu, a ona se baš nema z ludmi.
– A takva je.
Nu je moj još nekak i pretrpel radi mene, al nejnoga nikak ne mogel. Niš kej su se obedva priženili, ove k meni, a one k ne. Prek poceka v hižu ne bi on nemu dal da se nega pitalo, al, kej buš, nemreš susedu zapreti ni lesu ni kapiju. I pokumili smo se. I čeri su nam se isto jeno leto zrodile i zajeno su išle v školu i kej buš.

– Al zakej se ne spominate? – pita ona pak.
Nes bome znala kej bi je povedati.

Pripovedalo se je, a niko tomu ne puno veruval, dogda Anka ne došla k nam po, kak je rekla, jake važne stvari. A nam su baš dopelali meblim za onu još jenu praznu sobu v hiže. Nesmo prede imeli čas, kak se to veli, gda nemaš penez. A i to smo kupili na najdukše kej se moglo rastegnuti. Na akcije, prek kataloga, se lepo složeno v škatula, kej su i same tak lepe da ti je je šteta hititi. Deske i deskice i puno kojekakve šarafov i vuz to ti pošeleju sliku da nemreš krivo zašarafiti. Moreju ti i oni, ak platiš.

Rekla je Anka da nam bu mam povedala da je potlam ne bi zamerili. Moremo je reči i da i ne, kak god bumo šteli. Da se prede neg znami ne spominala ni z svojemi doma, ne zna ni kej bi je nejni rekli. Morti i da sem bedasta, je rekla. Valda smo več imeli čuti da niova Zlatica za dečka ima sina od onoga kej je negda bil precednik opčine, jeno dva-tri put. I on bi štel dojti ze svojemi, da bi se starci spoznali, da vidiju je li bi se oni mogli zeti. Morti buju, a morti i ne buju, kej čovek more znati, je rekla. A znamo kak je prine doma, sirotina kak smo si i sami. Hiža je kakva je, imaju de biti, al si, kej bi čovek rekel, če im ko dojde, poprav nema de ni sesti. Pak si je mislila, kak je vidla da su nam baš dovezli te meblin kej ga je zdenu gledela v nekakve knige i, da si moreju, bi si ga i ona bome zebrala, je l bi jim šteli posuditi meblin. Samo za tu subotu. Čim gosti prejdeju, mam buju nam ga vrnuli. Ne bi mi z tem imeli nikakvoga posla.

– Tak i tak ga još nesmo ni raspakerali… – rekla sem svojemu. Kakov je, mam si je mislil da smo se nas dve se več dogovorile.
– Pa kej vi ste, žene, poludele? Sem videl da se posuđiva kladivec, cukor, ulje, al nes nigla videl da bi neko meblin posuđival. Stol, klupu, štokrlin još kak tak, če baš sfali gda je hiža puna ludi za svadbu, krstitke jel za karmine, al celi meblin…
Sem rekla Anke naj ona ide doma, da se i mi doma najprvo moramo pospominati. Nikak ne štela otiti, neg je rekla da vidi da moj nema cajta za šarafiti meblin, a da je nejni siromak ionak bez posla i da je za to spreten, da bi nam ionak priskočil če bi ga popitali, a sigorno bi, pak se zajeno delamo…

Gda je negda nanegda komej otišla, sem svojemu rekla kak mu Anka bome lepo govori. Dva-tri dana smo se bome pogađali i bi se mi pogađali još, da je bilo gda. Anka je saki dan dohađala popitavat jel ima kej novo.

– Niš meblinu ne, da ne misliš – mi je šeptala Anka. – Ludi su se setili da bi došli, nemremo reči da naj ne dojdeju, a nemamo tulko cajta da bi naručili i čekali da nam dopelaju meblin. I sama znaš kulko ste ga vi čekali. Mi bi si ionak kupili nekej jeftinešega, tulko da je, da ne prazno.
Ja sem svojemu prenašala kej mi Anka govori. Mi se smilela. Onda je moj, mi se čini v petek, rekel da naj vrag jebe i ne i meblin, nam ne sila dan jel dva pričekati kej smo petnajst let zajnu sobu imeli za špajzu.

Odnesli su škatule v mraku, da je baš drugi susedi ne glediju, ne moraju si znati. Najvekše škatule odvezli su na trkaču. Celu su noč svetili i šarafili. Anka me je vjutre tobož na kavu pozvala, a da bi vidla kak jim naš meblin lepo paše. Pod jobluk do ceste su deli kauč, trosed kej se razvleče kej klup rasklapača, a z sake strane po fotelju i sredi mali stol, tam malo dale stol visoki za jesti, isto za razleči, z šest stolcov i postrane regalček de si metneš televizor. Gda sem mu to povedala, moj mi je mam rekel da kej bi jim štela morti i televizor odnesti.
Ne znam kej bi mi rekel da sem mu povedala da sem se  setila i novoga tepiha, kej sem ga pripasala vuz meblštof, z cveteki, a, sem mislila, gda sem več kupila firange na šipkovače, samo i to sporubim, da jim v sobu ne glediju baš z ceste. Imela sem v jormaru i matrijal za koperdeku i za vankušeke, naj se i ne šari. Sem je i to skrojila, spošila. Dopodne smo se lepo priflancale. Ne tulko zajnu, neg sem tu niovu malu držala na krstu. I onda sem obedvem još i po suknu zešila: imela sem reslov kej sem je kupuvala na kile, a imela sem i mašinu, pa kej ne bi?

I došli su snuboki, sredi mosta su auto navezli, poprav lepi veliki. Sem svojemu rekla kak ne buju susedi zaboraveli kak smo jim priskočili i gda im dete ode tak dobro zamuž.

–Aaaa – samo je zabrundal.

Vjutre je Anka k mene došla na kavu i rekla naj des ne kuvam, naj si lepo dojdemo na obed. Ostalo je od snočka, sega je nakuvala. Bome i je: i kuvanoga i pečenoga, i mesa i juve i šalate i kolačev, če i ne bila vu tom spretna. Lepo smo se najeli.

–K druge nedele smo pozvani k nem – nam je rekla Anka. – Samo naj se deca zemeju… Voliju se, ona nega i više neg on nu. I veliju da niš ne treba kupuvati, naj se samo povenčaju. Imaju sega, a nemaju nikoga neg nega, več su stari i šteli bi nuke. Vidi jim se naša čer lepa i dobra…

Nesu zato mam vrnuli mebl. Niš Anka ne rekla, nesem ni ja, al sem si mislila: pa kej, buju, nebu meblim nikam pobegel. 

Onda je rekla da prijateli pak buju došli. I da bi najbole bilo da si mi naručimo novi meblin, nam ne sila, a nem je, ko bi si mislil da se peju mam zaručivat i mam ženit. A onda je zgledelo da se ide k tomu da bu skorom i svadba. I meblin poprav nikak i nikak vrnuti.

Sem rekla Anke da zna kakov je moj da bi, kak je da je, bilo najbole da meblin prevezu nazaj. 
– Kej misliš da ti ga nemo vrnuli? – se je Anka nasmejala. I kej sem je mogla na to povedati? Onda je, gda su već jeno-dva-tri put dečko i negvi bili prine, a ovi prine, rekla kak bu svadba brzo, da je več se dogovoreno. I če bi još koji dan…

– A kej imamo čekati? Kej za poštejne ne bilo dost!? – ne se moj mogel naprečuditi. – Da si mi kupimo novi meblin, a nem ostavimo one? Nesu si valda mislili da bumo otplačivali i te i one!? Nes ni ja banka…
– Nekej je rekla Anka da bi nam, če očemo, svinče zranili…
– Pa za te ti meblin ne dost ni prasica z pajceki, ni celi niov svinec! – srdil se je moj. – Da ne mislila da bi jim mi, kej kumi, meblin pod dare ostavili!? Kej bi tekar rekel da je znal da nas očeju još jemput pokumiti za ženidbu. Ne brez dobroga računa

A gda sem, ne mi to baš bilo lepo, Anke rekla da bi trebalo meblin sejeno dovesti nazaj, mi je rekla da kej bi mi šteli, da ionak ne naš kej ga još nesmo otplatili. Moj je naviral name, nesmo se jemput posvadili, neče i neče čuti za niš drugo nego oče meblin domom. Anka je rekla da gda je tak, naj si onda te škart sami nosimo.

Moj je kej pobedastel. Ne dal ni mene da idem žnem, sam je sredi beloga dana zel traktor i prikolicu i najemput prevezel celu sobu. Kej da prevaža dare. Kak mu se je samo dalo paliti ferguson za iti prek ceste sim i tam, z jenoga dvorišča v drugo!?
– Kej su ti rekli? – sem ga dočekala.
– Niš! Kej bi rekli!? Anka mi je snela firange na karniše. Samo sem ju pital de su škatule.

– I škatule si dovezel domom? – nesem mogla neg se nasmejati, al tak da me moj ne vidi.
– Da ne košta kulko košta, najrajše bi se zapalil da ga ni ne gledim.
– Naj biti bedast, meblin kej meblin, kištra kej kištra.
Soba nam je potle tulke leta kak smo hižu naredili puna i čistom lepa. Nameščena. Al gda god sednem da bi gledela vesti jel film, setim se da su i oni več tak sedeli, a gda bi jeli, da su i oni tak sedeli. Kej da je z druge ruke.

I setim se kak smo se negda Anka i ja spominale prek ceste, ona z svojega, a ja z svojega jobluka jel prek lese. Sad samo pogledim prek firangi. Negda je znala, kak bi moj rekel, prek jobluka na pola dana ciceke obesiti i gledeti ko ide po ceste, a sad ni na dvorišču v lad ne sedne. Da me ne bi vidla, valda.

Kak je moj odvezel meblin, mam se ne štela z nami, ni z menu spominati. Nesu nas ni na kavu ni na svadbu zvali, a kamoli da bi nas, kak su šteli, pokumili. Ja sem kumice novce poslala z poštu, ni fala mi ne odvrnula. Ne dugo ni trajalo kak je kumička prešla zamuž, nesmo ni meblin dospeli otplatiti, vrnula se je domom. Imela sem čuti da Anka govori da smo mi krivi kej su im se deca razišla. Imela bi je bogme na to kej za reči, bome bi me imela kej za čuti. Da se oče prespomenuti. Ne bum ni ja ne reč prva pregovorila, nesem ja od ne zašutela. Pa kej se boji da bumo okolo pripovedali? Takvu sramotu!? Ne bome našu! Pak nesmo dare vozili. Ne meni tulko do spominajna, neg da mi je samo znati kej su zetu onda povedali kej su z meblinom.   

?? – 20220325 – 202220403 – 20220404 – 20220429 – 20220709 – 20220711 – 20220910


manje poznati izrazi

priženiti se – priženiti se, oženiti se u ženinu kuću

poceg, prek poceka – kućni prag
kapija – dvorišna vrata
pokumiti se – uzeti koga za kuma
meblim – namještaj, pokućstvo

škatula – kutija  

raspakerati – odmotati, raspakirati
popitavati – zapitkivati

šeptati – šaptati     

klupa rasklapača – starinska klupa koja se mogla pretvoriti, rasklopiti u ležaj

regalček – komodica, regalčić, stalažica, lajdlin 

meblštof – deblji materijal kojim se presvlačio namještaj
firange na šipkovače – zavjese s motivom ruža
koperdeka –
ukrasni prekrivač za postelju
vankušek –
jastučić  
spošiti –
sašiti

priflancati – pripasati
zabrundati –
promrmljati nerazumljivo basom

k nedele – u nedjelju, za nedjelju

nuk – unuk

navirati – navaljivati
pobedasteti –
poludjeti

kištra – kutija, drvena kutija 

nameščen – namješten

prespomenuti se – progovoriti s kim, početi s kim razgovarati, prespominati se  

Cinkuši uglazbili Molitvu Božice Brkan!

Na Facebooku Božice Brkan 30. prosinca 2023. objavljeno je:

CINKUŠI UGLAZBILI MOJU PJESMU „MOLITVA“!

Od djetinjstva skupljam zvonce i zvončiće. Božićna „Zvončići, zvončići“ nikako mi nije najdraža pjesma. Draži su mi – Cinkuši. Osobito otkad su me razveselili uvrštavanjem moje pjesme iz prve zbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“, CIP, 1990.,te iz “Kajkavske čitanke Božice Brkan”, Acumen, 2012., koja je i dopunska literatura za hrvatski u srednjim školama, na svoj najnoviji folk/rock album „Bog nam greh oprosti“, Mast Produkcija. Nisam još dobila autorski primjerak, ali čitam u Jutarnjem recenziju na cijeloj stranici uoči njihova današnjeg koncerta u Močvari. Aleksandar Dragaš opisuje pjesmu „odjavnom, vehementnom“ a cijeli album: „Nisu to smrtni grehi nego fajn popevke Cinkuša!“ Čestitke moćnim i inspirativnim Cinkušima, koji kao rijetko tko kajkavsku baštinu donose na moderan način. Veselim se da su im i moji stihovi bili inspirativni. Sigurno se i ne sjećaju da smo čak zajedno nastupali na našim počecima.

Božica Brkan

molitva

jebal te cucek šari kurtasti

i vrag te jebi

jeblo te kej ima i noge i roge

jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo nevolice te krčile

zmija ti oči spila bog dej črvi te jeli

pesi ti čreva razlekli bog dej bog mi grej oprosti

(2.VI. i 18.X. 1986. te 13. I.1987.)

Dodajem na kraju i link na blog Umjesto kave Božice Brkan od 14. veljače 2019. o psovkama i psovanju.

6. Hrvatska književna Panonija u Budimpešti vrlo uspjela

Na Facebooku Božice Brkan 6. prosinca 2023. objavljeno je:

Sretno smo se vratili iz Budimpešte s vrlo uspjele, rekla bih i umjetnički najkvalitetnije dosad, 6. Hrvatske književne Panonije. Zahvaljujem Timei Škrlin Šakan, ravnateljica Croatice nonproft kft., i Mirku Ćuriću, dopredsjedniku Društva hrvatskih književnika i predsjedniku Ogranka  Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, koji taj festival hrvatskih književnika iz šest zemalja uz potporu Ministarstva kulture i medija ustrajno priređuju u suradnji sa Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj Pečuh, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom) Budimpešta, Panonskim institutom Pinkovac i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata Đakovo. Sjajno druženje sa sjajnim kolegama uz čitanje odlične i zanimljive književnosti. Hrvatska riječ, kako se čulo, bolje zvući u inozemstvu. Osobito se ponosim izložbom Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, koju je uz druge, otvorio veleposlanik RH u Mađarskoj Mladen Andrlić, na čemu i njemu i njegovoj ekipi srdačno zahvaljujemo.

Na otvorenju 6. Hrvatske književne Panonije i izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka u Croatiji je govorio veleposlanik RH u Mađarskoj Mladen Andrlić (Foto Miljenko Brezak)
Sudionici 6. Hrvatske književne Panonije
Miljenko Brezak uoči otvorenja svoje treće, budimpeštanske izložbe (Foto Božica Brkan)

S web stranice Društva hrvatskih književnika prenosimo cjeloviti tekst:

Uspješna šesta Hrvatska književna Panonija u Budimpešti

Neka od predstavljenih novih izdanja na hrvatskome iz šest zemalja (Foto Miljenko Brezak)
Publika je uvijek zainteresirana (Foto Miljenko Brezak)

Pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske u Budimpešti je  30. studenog i 1. prosinca 2023. održana VI. Hrvatska književna Panonija koju priređuju Croatica nonproft kft., Budimpešta, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski u suradnji sa Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj Pečuh, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom) Budimpešta, Panonskim institutom, Pinkovac i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata, Đakovo.

S okrugoga stola glavni organizatori skupa Timea Škrlin Šakan i Mirko Ćurić (Foto Miljenko Brezak)

Ovogodišnji program bio je najbogatiji brojem sudionika i i programskih sadržaja te je prema ocjeni medija i publike, proglašen najuspjelijim izdanjem ove manifestacije koja okuplja hrvatske književnike, umjetnike, nastavnike i učenice iz pet panonskih zemalja.

Goran Rem zanimljivo je predstavio Katalin Ladik i avangardu njezina vremena (Foto Miljenko Brezak)

Program je otvoren izložbom fotoportreta hrvatskih književnika zagrebačkog fotografa Miljenka Brezaka. Uvodno se sudionicima, uzvanicima i publici obratila ravnateljica Croatice Timea Škrlin Šakan, koja je pozdravila uzvanike među kojima su bili veleposlanik RH u Mađarskoj dr. Milan Andrlić, diplomatski savjetnik u veleposlanstvu RH Bruno Lopandić, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj dr. Stjepan Blažetin, dopredsjednik DHK dr. Mirko Ćurić, predsjednik Panonskog instituta dr. Rober Hajszan i drugi. Na izložbi je predstavljeno 26 fotoportreta hrvatskih književnika i književnica, a o autoru Miljenku Brezaku govorili su Mirko Ćurić i Božica Brkan čiji je književni rad bio motivacija autoru da započne skupljati svoju kolekciju fotoportreta. Izložbu prati i katalog u kojem su tekstove napisali Ćurić i Brkan. Autor se zahvalio suorganizatorima i matičnom zagrebačkom Foto klubu, koji je žirirao izložbu te je pomogao u tehničkom opremanju i priređivanju izložbe.

Božica Brkan čita kajkavsku Breberiku (Foto Miljenko Brezak)

Izložbu je otvorio veleposlanik Andrlić, koji je pozdravio u ime ministrice kulture i medija dr. Nine Obuljen Koržinek, kao njen izaslanik. Istaknuo je kako su Ministarstvo kulture i medija kao i veleposlanstvo prepoznali važnost ovog događanja, koje pokazuje snagu hrvatske književnosti i umjetnosti i uspješno šest godina okuplja u Budimpešti hrvatske umjetnike iz pet zemalja.    

Stjepan Blažetin, znanstvenik i pjesnik iz Pečuha (Foto Miljenko Brezak)

Na okruglom stolu o stanju nakladništva, knjiga i časopisa u panonskom prostoru sudjelovali su Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Mirko Ćurić (DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek), Stjepan Blažetin (Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac), i Milica Taradžija (Zornica nova, Pečuh). Pokazalo se kako je produkcija, unatoč svim poteškoćama, kvalitetna, brojna izdanjima, raznolika i pronalazi putove do čitatelja.

Osječanka Jasna Horvat (Foto Miljenko Brezak)

Središnji dio programa prvoga dana pripao je predstavljanju znamenite mađarske pjesnikinje i performerice Katalin Ladik (Budimpešta, 1942.) koja se predstavila svojom fonetskom poezijom na hrvatskom i mađarskom jeziku, a o njenom, radu je nadahnuto govorio Goran Rem.  

U glazbenom dijelu programa Sanja Hajduković i Kruno Štrk (Đakovo) izveli su pjesmu Adama Rajzla Neznanka iz vlaka koju je uglazbio Ane Janković .

Brankica Bošnjak i Mirko Ćurić (Foto Miljenko Brezak)

Potom su svoje  književne tekstove budimpeštanskoj publici interpretirali  Stjepan Blažetin (Pečuh), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Mirko Ćurić (Đakovo), Robert Hajszan (Pinkovac), Milan Kovač (Budimpešta), Jasna Horvat (Osijek), Nevena Baštovanović Mlinko (Subotica), Goran Rem (Osijek), Paula Rem (Osijek) i Joso Živković (Orašje).

Paula Rem, treći književni naraštaj u obitelji (Foto Miljenko Brezak)

Prvi dan programa završio je multimedijalnim performansom Voyage s Matošem, Književno-teatarskog kružoka HKC Bunjevačko kolo Subotica, koji su izveli Zoltan Sič, Vedran Peić, i Nevena Mlinko Baštovanović, dok je glazbenu podlogu osigurala Emina Tikvicki.  

Nevena Baštovanović Mlinko iz Subotice (foto Miljenko Brezak)

Drugoga dana program se odvijao u Hrvatskoj gimnaziji u Budimpešti. U Školskoj knjižnici je održan književno-glazbeni i književno-edukativni program koji je vodio Mirko Ćurić. Okupljene je pozdravila ravnateljica HOŠIG-a Anna Gojtan, a u glazbenom dijelu programa nastupili su Sanja Hajduković i Kruno Štrk (Đakovo).

Multimedijalni performans o Matošu subotičkoga HKC Bunjevačko kola (Foto Miljenko Brezak)

Predstavljena je nova slikovnica Jasne Horvat na temu starohrvatske mitologije  Perunika (Naklada Ljevak, 2022). Stjepan Blažetin je čitao svoje pjesme na mađarskom i hrvatskom jeziku i govorio o prevođenju vlastitih stihova, a Paula Rem je čitala priče iz svoje zbirke Zlatna hrvatska mladež. Nakon predstavljanja razgovaralo se s učenicima i nastavnicama Škole, vidjelo se što i kako čitaju, na kojim jezicima te zaključilo kako ovakvi dragocjeni susreti pomažu približavanju hrvatske književnosti i hrvatskog jezika tamo gdje su njeni dionici udaljeni od matice i imaju manje informacija i susreta ovakve vrste.

Dio s učeničkoga predstavljanja u HOŠIG-u (Foto Miljenko Brezak)

 Kraj programa pripao je učenicima  đakovačke Srednje strukovne škole Antuna Horvata koji su s učenicima HOŠIGa-a odradili kulinarske radionice i kuharsko natjecanje te prigodan kulturni program uz nastup tamburaša koji su izveli tradicionalne slavonske pjesme.   


Pogledajte Šesta Književna Panonija na YouTubeu

Lada Žigo Španić u Republici o romanu Privremeno neuporabljivo Božice Brkan

Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika, u broju 7-8/2023., str. 170. – 173., u cjelini Kritika objavljuje kritiku romana Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022. Božice Brkan. Zahvaljujem Ladi Žigo Španić na sjajno napisanom tekstu te urednicima Tinu Lemcu i Liviji Reškovac na uvrštenju. 

Prenosimo iz Republike:

Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2023.

              Životna melankolija i novinarski egzibicionizam 

Početak ktitike Lade Žigo Španić u Republici

Većina čitatelja voli čitati „dinamične“ romane u koje se uselio stvaran život, a malo njih voli sofisticirane tekstove, odnosno literarnu konstrukciju koja se zavlači u sebe, bez izravnih veza s ljudima i svakodnevicom. Takve knjige kao da više pripadaju piscu negoli čitatelju. A kada pisac ima i književno i novinarsko iskustvo, obično nastaje pravi desert – životna drama (koja se može dogoditi svima), napisana na zanimljiv način, a usto i raslojena i produbljena, kako bi se i ronilo, ne samo plivalo na površini života i proze. Među takvim piscima svakako je i nagrađivana pjesnikinja i prozaistica Božica Brkan koja uvijek piše živo i raznovrsno, pa radilo se o književnim, kulinarskim ili novinarskim tekstovima. Piše na štokavici i moslavačkoj kajkavici, a i na štokavici pokazuje široku stilsku lepezu, od književnoga govora do različitih slengova.

U novome romanu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2003.) glavna je junakinja Dora, zagrebačka radijska novinarka koja trčkara i izvještava o rasulu grada u vrijeme potresa i korone, a istodobno pokušava u glavi posložiti krhotine privatnoga života koji je također doživio potres. Stalno juri, a čini joj se da tapka na mjestu i da se vrti u krugu besmislenoga novinarskog senzacionalizma koji joj diktira Gazdarica radija, a i u opakom krugu vlastite egzistencije za koju ne zna je li njezina ili sudbinska. Život ju guta, povlači je u svoje ponore, a ona mora izvještavati i intervjuirati na sve strane o vidljivom rasapu grada, pa je njezin najveći san mir u histeričnome nemiru. Stalno je u radijskome eteru, u braku je s mužem koji je vara, u nejasnoj je vezi sa sumnjivim prijateljem-tajkunom, tu su još dijete, majka, teta i drugi likovi iz njezina života koji je nedefinirano introvertan, a i medijski prekomjerno ekstrovertan.

Novinarska manija

Njezin je život privremeno neuporabljiv, kako piše na mnogim urušenim zgradama, no ona ipak mora ići ukorak s kazaljkama nemilosrdna vremena, s terorom društvenih mreža, s lajkovima, šeranjem, pijarovskim i marketinškim vratolomijama, mora stalno biti na standby-u, jer novinarstvo nije više struka, nego nemilosrdni karijerizam do ekskluzive koja graniči s egzibicionizmom. Javlja se iz svih četvrti, mora povezati arhitekturu, operu, književnost, sadašnjost i spomeničku baštinu, odglumiti homo universalesa, ne zbog renesansnog gesla, nego zbog neoliberalnog tržišta i štednje na plaćama. Mora saznati kako se osjećaju celebrity face, moliti slušatelje da se javljaju iz svojih četvrti, namnožiti što više ljudskih priča zbog tobožnje globalne empatije, odnosno mora servirati što više special emisija, city light oglasa i ostalih mega-informacija. Tu su sponzori, kunsthistoričari, inspektori, načelnici, zastupnici i sve ostale čete u žurnalističkoj armiji koja prodire na oštećeni zagrebački teritorij. Dora je odraz svih pošasti ovoga vremena – digitaliziranoga života koji je postao hrpa aplikacija, novinarstva koje se odavno degradiralo i utopilo u moru trivijalija i tabloida, reklama koje guraju proizvod bez obzira na kvalitetu. S jedne strane, ljudski životi tonu u melankoliju, a s druge strane novinarska manija i konzumerski harač pretvaraju svijet u filmski set za provincijalnu „holivudsku“ produkciju. Dora među tim krajnostima jedva vibrira, obuzeta, opsjednuta, a istodobno i prazna, beznadna.

Božica Brkan, dobitnica mnogih književnih i novinarskih nagrada, predavačica komunikologije i autorica internetskih magazina, radni je staž provela u novinarstvu (Večernji, Vjesnik) kao urednica, novinarka i kolumnistica, a tu je branšu uplela i u svoj prozni opus. Priča o našem novinarstvu rasprostrta je u knjizi Privremeno neuporabljivo te u knjigama Lift (Azur Journal, 1993.) i Rez (V.B.Z., 2012.). Premda su ta tri romana različita po fabulama, likovima i vremenu i mjestu radnje, ono što ih povezuje jest živa novinarska tema, pa se kronološki može pratiti i raspad naše žurnalistike, nekada profesionalne, a danas toliko labilne da više ne postoje niti rubrike, nego univerzalni koš za life style, scenu, showbiz i druge sinonime čitava svijeta.

Kako je bilo nekada… 

U romanu Lift junakinja (također imenom Dora) zaljubljuje se u Maca, bivšeg partijca, potom podobnoga Hrvata, a iza privatne priče razvija se novinarska scena koja početkom devedesetih još uvijek njeguje stručnost i pismenost, što će uskoro nestati privatizacijom, odnosno profiterskom „logikom kapitala“. Već u sljedećem romanu Rez dočarat će se novinarska „tvornička traka“ na kojoj se   banaliziraju tekstovi za „opću“ publiku, kao da čitanje novine nije više ozbiljan posao, nego zabava, slikovnica, odmak od pravoga posla. Većina radnje u romanu Lift događa se u novinarskoj redakciji, odnosno radionici u kojoj se kreira i brusi tekst, sadržajno i jezično – tekst je još uvijek zaštićena kreacija, nema još kompjuterizacije koja sve uratke okuplja na jednome mjestu, pa se i tuđi tekst može kratiti ili nadopisivati. Početkom devedesetih novina se još lista po rubrikama, crne kronike su pri kraju, nitko se ne rasipa tragedijama kao atrakcijama, postoji još uvijek empatija, dobro i zlo ne izjednačuju se pod istim nazivnikom. Novinari se dijele na stručnjake za ova i ona pitanja, čitatelji imaju povjerenja u informacije, a glazbenici, glumci i redatelji u nesanici čekaju jutarnje izdanje da pročitaju tekst uglednoga kritičara. Postoje još uvijek profesionalni novinari i novinski pisci (autori vijesti i kolumnisti, reporteri), svaki tekst se piše, ne kuca se bezumno kao danas, senzacije se ne proizvode na prvu loptu, a trač se još uvijek smatra nižom vrstom, nedostojnom ozbiljnoga novinarstva. Informacije se sakupljaju na terenu (istraživačko novinarstvo), a ne na internetu („prepisivačko“ novinarstvo). Na kraju novine stoji karikatura kao predah od svega, humor je na cijeni kao kritički odmak od politike, a danas nemamo više ni humorističkoga lista.

Korporacijski tornado

U romanu Rez Brkan nam servira tobože kriminalističku, a zapravo socijalno-psihološku priču o profesionalnom i etičkom propadanju žurnalizma koji će kasnije zaglibiti u sve ono što Dora proživljava u romanu Privremeno neuporabljivo. Ubijen je branitelj i reporter novine, a iza sve stoji krim-scena koja mu se osvetila zbog snimki ratnih zločina. Priča se pripovijeda iz ugla mnogih likova, od prijatelja do sumnjivih „art“ direktora, različitim jezicima (tu je autoričino carstvo „fukcionalnih“ govora). Novinarstvo je biznis (na neki način povezan s kriminalom), ekskluziva je glavna riječ struke, društvene mreže histeriziraju, podcastovi se gomilaju, novinar je zapisničar ružnih strana svijeta od 0 do 24, suosjećanje je loša strana novinarstva, a nemilosrdni juriš do bombastične afere najveći je heroizam zaposlenika. Taj korporacijski gigant gazi sve pred sobom, bitne su grozomorne teme, a stilizacija tekstova je najmanje važna, pa su poželjni novinari-tipkači, odnosno daktilografi koji bez emocija prenose ono što im je naloženo „odozgo“. Nekada su novinari bili žrtve ideologije, danas su žrtve menadžera i pijarova koji promoviraju, guraju, forsiraju sve ono što donosi novac, bez obzira na moralnu cijenu. Nekada su ljudi tračerske novine poput Asa kupovali krišom, da ih netko ne bi „krivo shvatio“. Danas su takve tiskovine postale legitimno dnevno novinarstvo, osobito na portalima, gdje odmah ispod vijesti o stravičnom ratu u Gazi ili Ukrajini stoje hvalospjevi o folk zvijezdama ili tekst o najskupljim domaćim razvodima. Privatni život danas je važniji od javnoga, lektura, odnosno pismenost zadnja je rupa na svirali, a ime i prezime novinara stoji i iznad prizemnih nekoliko rečenica koje se guraju pod „autorstvo“. Rijetke su novine koje još drže „do sebe“. Tekstovi su sve više nalik na kupusarije, a sve manje na osmišljene cjeline. Naslovi često nemaju veze s tekstom – oni, paradoksalno, privlače pažnju kako bi odvukli pažnju od srži teksta.

Roman Privremeno neuporabljivo dočarava Dorin život kao niz fragmenata, a dijelom prikazuje i život u današnjoj globalnoj civilizaciji koja čitava nalikuje na niz datoteka, tražilica, programskih smjernica i drugih mobilnih alata, kako na ekranu, tako i u svijesti ljudi. Sve više koristimo kratke rečenice u dopisivanju, a imamo sve manje strpljenja za opširan suvisao tekst, kao i za oblikovanje vlastita života u smislenu cjelinu. Jesmo li postali odraz društvenih mreža, odnosno jesmo li postali žrtve u velikoj mreži koju je na nas bacio Tehnopolis? Krećemo li se po svojoj volji ili se u toj mreži koprcamo, jer smo opet ulovljeni po tuđim željama i direktivama? Roman Privremeno neuporavljivo izaziva nam niz pitanja – on kao da je poticaj za raspravu o tome gdje je nestao čovjek, gdje je nestalo novinarstvo, gdje se to razlomio svijet na tisuće jurećih staza. U velegradu postajemo sve skučeniji, on nam ne širi vidike, nego nas mrvi u okviru straha, u koji nas sabija. Čovjek metropole više nije flâneur koji ima vremena doživljavati isječke grada i obogaćivati ih svojim asocijativnim nizovima na lirski način. Velegrađanin je postao trkač za egzistencijalnim ciljem koji preskače sve dionice na svom putu kako mu ne bi pobjeglo vrijeme. Dokolica, nekada izvor kreativnosti, gotovo je dokinuta, a ako i postoji, u njoj žive uglavnom „gubitnici“ koji ne žive ukorak s ovim vremenom, koji nisu in nego out. Eto, svaki ljudski status dobiva engleski prefiks. Život staje u nekoliko slova.

Globalna mreža

Jesmo li svi danas u svojoj svakodnevici privremeno neuporabljivi, možemo se zapitati, jer je egzistencija odavna zgazila esenciju. Može li ta privremena neuporabljivost izazvati i trajnu? Može, uzmemo li u obzir da je depresija danas postala jedna od vodećih bolesti, upravo zato što se čovjeku nameće odgovornost za vlastitu sreću (što ju propovijedaju life coachevi, trgovci i ini širitelji unosna uspjeha), a ne može tu sreću dostići. Nijanse vide rijetki, krajnosti su vrišteći putokazi – ili si winner ili si loser. No, još uvijek postoji mali postotak stanovništva koji vjeruje da se misli i tekstovi mogu i dalje prenositi na sporiji način, jer taj put nešto ostavlja za sobom, dok brzina dokida i samu sebe.

Stoga, ne dajmo se u grotlo besmislenih natuknica niti polovičnih vijesti, nego očuvajmo, barem u mislima, vlastiti dan. To bi mogla biti jedan od poenti ovoga romana čitamo li ga dubokim psihološkim „okom“. Razmrvljenost, fragmetarnost, bezumna brzina, od aritmične ljudske psihe do pompoznoga novinarstva, može stvoriti zanimljivu konstrukciju romana, no ne i poželjnu konstrukciju stvarnoga života, premda smo svi njezin dio. Ovo je i egzistencijani i društveni, a i pravi novinarski roman koji pokazuje sav jad i svu bijedu današnjega novinarstva što je umrlo u našem divljem kapitalizmu (možemo na prste izbrojati svijetle strane). Možda bi trebalo stare primjerke novina sahraniti na Mirogoju, onako kako su karikaturisti za ideoloških nevremena sahranili karikaturu. Zbogom, novine, pišite nam opet!

Lada Žigo Španić

“Blagovati s Irenom, fragmenti” B. Brkan o Ireni Lukšić u karlovačkome Svjetlu

U cjelini Književnost časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja Svjetlo, br. 1-2 / 2023. Ogranka Matice Hrvatske Karlovac (gl. urednica Hrvojka Božić) ona str.  116.-122. objavljuje i tekst Božice Brkan Blagovati s Irenom, fragmenti prema izlaganju na Sjećanjima na Irenu Lukšić (10. ožujka 1953. – 10. ožujka 2019.) u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Karlovac u karlovačkoj Knjižnici Ivan Goran Kovačić na Irenin 70. rođendan. Okruženi probranim osobnim Ireninim stvarima od računala do statuete Kiklopa govorili su Ivica Mikšić, Danijela Lugarić Vukas, Josip Pandurić i Božica Brkan

Naslovnica Svjetla

Svjetlo je svojedobno Irena Lukšić i uređivala.

Prenosim tekst iz Svjetla:

BLAGOVATI Zašto sam odabrala baš temu blagovanja? Zbog više razloga, prvi su pozivi na predstavljanja knjige Irene Lukšić Blagovati na tragu klasika /Kuharica za čitanje, čitanka za kuhanje (Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka Književna smotra i Disput, 2011.), za umalo cijeli autobus novinara i književnika restoransko u Varaždinu i potom na knjižnično predstavljanje Blagovanja na tragu kasika u Koprivnici. Osjećala sam se počašćeno, svaki put kao gost.Znam da si me odabrala ne zbog prijateljstva nego zato što sam desetljećima u novinama sektorski pratila hranu od njive do stola, napisala stotine kometara i kolumni od Enciklopedije špeceraja, nasnimala desetke TV emisija, a onda i objavila jedno pedesetak kuharica, a kako sam u kuhinju ušla preko knjižnice, mislila si da mogu iščitati što si u svoju kuharicu-čitanku jestveno odabrala iz čuvene biblioteke koju si uređivala Na tragu klasika. (Pišući nedavno o antologijama Antologije bez narječja za Republiku napisah da si njome stvorila za hrvatske čitatelje i izuzetno probran svjetski izbor romana ili proze, koji nitko nije nazvao antologijskim, iako to jest mnogo više od piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju različiti izdavači.) Iz nje si, ne mogu zaobići, izvukla još tri slične knjige o različitim temama od putovanja do idola i baraba

Početak teksta posvećenoga Ireni Lukšić, objavljenoga na sedam stranica Svjetla

Ako se dobro sjećam, ni o jednoj od knjiga u Tvojoj antologijskoj biblioteci nismo pripovijedale koliko o Babetinoj gozbi. Nisam pojma imala da si je uvrstila, najprije sam odgledala maestralan film Gabriela Axela iz 1988., tek otkrila kod Tebe Karen Blixen. Ne jedinu.  

Rekla sam Ti, među nama govoreći, da recepti u Blagovati na tragu klasika i nisu bogznakaj i da si mogla reći, rado sam Ti mogla tu pomoći – ali nisi – ali da je knjiga odlična. Od ideje dalje. Uostalom, ne jednom sam o njoj i o Tvojim pladnjevima pisala u veljači 2012. na svojim Oblizekima. Prikaz Kako Irena Lukšić blaguje na tragu klasika i Razgovor kompetentni, u naslovu kojega Te citiram: Književni pladnjevi spajaju nas s pričama koje čitamo i nakon nekog vremena jednostavno moramo sjesti za stol i nastaviti gozbu. Nastaviti gozbu.

BLAGOVANJE U FRAGMENTIMA Zašto sam odabrala baš blagovanje i fragmente?

Da nastavimo Tvoju, našu gozbu. Blagovanje. Slutim da bismo se odmah zakvačile i o samoj riječi, recimo o naglasku na blagovanju i blagovati, na kojem slogu, da li je dugi ili kratki te ulazni ili silazni, dok ne bismo sve isprobale, a onda bismo se smijale, smijale… S Majom M., isto prijateljicom, zato sam sad raspredala da li mi je u naslovu bolje imenica ili glagol, pa mi ona reče glagol, zbog prirode hrvatskoga koji voli glagole kao da već nisam odabrala i zbog Tvog naslova. Prema kojekakvim rječničkim definicijama blagòvati nesvrš. <prez. blàgujēm, pril. sad. blàgujūći, gl. im. -ānje>, najčešće biblijski,knjiš. jez. knjiž. bibl. retor. jesti (ob. jedan od glavnih obroka), gostiti se, uz brojne sinonime koje kojekako tumače. Mi blagujemo i dalje drugujući s tobom. Kao da si tu.
A razmišljam kako bismo se sigurno navlačile i o kanonima, o Ahmatovoj i Cvetajevoj, a najveći nam je trač bio Krleža i Irina Aleksander. A da i ne spominjem kako bismo ponovno prelistavale onu kuharicu kuhinja SSSR-a, koja se možda i danas nudi na rasprodajama, a koju si prevela i koju često koristim i u vlastitim blogerskim polemikama. Ukrajinci su boršč nedavno proglasili svojim nematerijalnim kulturnim dobrom u ukrajinsko-ruskom ratu želeći se i stolom odijeliti od Rusa, koji su u svoj lonac prisvojili i ukrajinski boršč već osnutkom prve zemlje socijalizma, a ja sam taj dio njihovih identiteta već opisala kao poljski barszcz, posve drugačije, svečano jelo i dio poljskoga gastroidentiteta. Prvi sam ga put kušala u Lođu, za poljskoga ratnog stanja. Koliko bismo se čerupale o tim slavenskim loncima, gorima i od našega balkanskog, malo bi bilo davno čerupanje o Wajdinim filmovima (a zbog njega sam upisala poljski!). Već nam je, uz kavu, spominjanje poljske herbate i ruskoga čaja bio povod zanešto, a da i ne spominjemo izbor destinacije kamo bi koja, samo da može, otputovala Iza Željezne Zavjese. Još se sjećam kako je Malić neostvarivu ekskurziju brazdao zamišljenom zemljopisnom kartom u Litvu, Mickiewiczu.

FRAGMENT A BOOK IS A DREAM YOU HOLD IN YOUR HAND Blagujemo s tobom kao da ćeš svaki čas otvoriti vrata i ući dobacivši šarmantno: kak ste mogli početi bez mene? O, Bože, odmah zapažam – zgrožena kao onomad otvorivši iz tiskare taman pristiglu kuharica Hrvatska jela na suvremeni način s greškom u prvoj rečenici uvoda U potrazi za identitetom hrvatske kuhinje, kad još ni Hrvatska kao država službeno nije priznata, a kamoli hrvatska kuhinja – da u naslovu svoga uvodnog jutjubića Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje, imamo grešku odmah u naslovu –Irena  Lukšić (10. ožujka 1953. − Duga Resa, 12. ožujka 2019.), hrvatska je spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica i urednica. Pogrešan datum odlaska! Da si otišla, iznenada, doznala sam htijući odmoriti noge u višesatnom obilasku njujorškoga The Metropolitan Musem od Art – suvenir mi je torba s citatom Neila Gaimana A book is a dream you hold in your hand – i otvorivši mobitel da vidim što ima novo kod nas. Moji su mislili da me spopao jet lag, jer im od plača ne uspijevam reći što je. Ridanje. Bespomoć. Nevjerica. Kao kad su mi javili o iznenadnoj smrti oca Ivana Brkana (dok sam čekala drugoga Ivana, svog sina Ivana Brezaka Brkana) ili prijateljice Nives Gajdobranski (kako nisam ni znala da je smrtno bolesna!?). Datum je moja freudovska odgoda, upamtila sam taj dan s američkim nadnevkom.
Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje https://youtu.be/cF_ZzbwZBKY

Sa Sjećanja na Irenu, obilježavanja 70. rođendana Irene Lukšić u karlovačkoj knjižnici 10. ožujka 2023. (Foto Miljenko Brezak)

FRAGMENT FILMIĆ Ionako ćemo filmić opet morati dopunjavati. Novim fragmentima kojih se sjetim, sitnicama koje doznajem iz sjećanja govornika, Tvojih dugogodišnjih suradnika na časopisima poput Književne smotre ili Svjetla, na knjigama odnosno cijelim višestruko nagrađivanim i rado čitanim bibliotekama, od bliske rodbine… Nisam, recimo, pojma imala da si u rodu s našim naturaliziranim Kutinčaninom i Moslavčaninom Miroslavom Šutejom, grafičarom i slikarom, najpoznatijim po dizajnu državnoga znakovlja. Spominju da još nisu skinuli natpise s vrata s Tvojim imenom ni porazmjestili radne sobe u kojima si radila na faksu ili kod izdavača (iako knjige u Tvojoj bibioteci s Tvojim potpisom, čak i bez crnoga okvira, ne nastavljaju izlaziti). Nisam dolazila na mjesta na kojima si radila a možda smo jedanput ili dvaput popile kavu kod mene u Vjesnikovoj birtiji. Niti si ti bila kod mene doma, a niti ja kod Tebe, pomišljam zagledana u stvari, memorabilije s prigodne knjižnične izložbe hommagea Tebi. Potrudili su se dovesti i Tvoje računalo s printerom (fotkamo se s njim!), stoj za pisanje, jedan od Kiklopa, naočale… Navodno će Ti negdje urediti i spomen-sobu.Kad već nisi akademkinja, još ćeš postati celeb.
Na onom prvom prisjećanju na Zavičajnoj čajanci Lukšija i Brki, Irena Lukšić i ja spašavao me je sugovornikŽeljko Mavretić, sad se spašavamo svaki kako i čime tko umije.

FRAGMENT ZAVIČAJNA ČAJANKA Ne znam zašto su se u karlovačkoj Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić, 10. ožujka 2020. baš mene sjetili da govorim prigodno o Tebi o prvoj obljetnici Tvog odlaska. Neugodno mi pitati. Pa ja sam samo prijateljica! Tada sam prvi put i u Tvojoj Resi i na grobu: skroman, košarica cvijeća i lampaš koji donosimo jedini. Kada smo se vratili iz New Yorka, već si ispraćena. Tek poslije otkrivam tko je i što govorio, pisao. Nekako mi je najbliskije Tebi prisjećanje Jergovićevo što si sve učinila za hrvatsku književnost (i ne samo nju!) i kako si ga, tek upoznavši ga na nekoj književnoj večeri, ukorila zbog pogrešne deklinacije Duga Rese. Ja Ti ne mogu napisati In memoriam. Pomišljam kako će po defaultu mjerodavni, ako budu htjeli i kad više ne budu mogli odgađati, u mogućem napadu iskrenosti, tek mnogo kasnije u našem nacionalnom kulturnom prostoru otkrivati praznine koje si maestralno i nenadoknadivo popunjavala. Baš Tebe briga, pa nisi bila ni na ruskoj katedri, a za rusku si književnost napravila  kao rijetko tko!

FRAGMENT NOĆ KNJIGE Pojasnilo mi je iz nekoliko filmskih fragmenata: 2014. si me predstavila na Noći knjige u Karlovcu, koju si vrlo pripremljeno vodila nasmijavajući me u tremi kao povratnicu u lijepu književnost i predstavljajući sve dotadašnje moje knjige. Što smo se smijale! Odužile smo i na Noć knjige što je moj nekadašnji Večernji list pripremio u centru Zagreba s nekim od autora svoje kratke priče, pa na moje iznenađenje i sa mnom, zakasnila sam toliko da su se taman svi razišli. Na to me podsjetio Fejs raskošnim i netočnim plakatom. Sad se mogu čak i smijati.

FRAGMENTI ONLINE Ne prisvajam Irenu, govorim. Samo starački sentimentalno mudrujem kako nam se, što smo stariji, vrijeme rasteže i zgušnjava, kao na filmu, kao u Ejzenštejna. Nagledali smo se nešto Serjožinih stuba na filmologiji kod Peterlića, u Filmoteci 16 u Savskoj. Samo razmišljam kako ima čovjek uopće malo prijatelja u životu, posebice ljudi s kojima prijateljuje većinom života. A osobito onih s kojima prijateljuje godinama, a povremeno, krajcajući se zapravo više slučajno, kao sudbinski, tek katkad ciljano, s nakanom. A kada nakon dugo vremena, i ne tražeći razlog zašto je tome tako, naiđete jedan na drugoga, jedna na drugu, nastavljate razgovor kao da ste i jučer zajedno bile na kavi. Kao da ni dana niste preskočili/preskočile.

Možda sam takva prijateljica, ali ni takvim prijateljima ne bih mogla popuniti ni prste jedne ruke. Nedvojbeno Te ubrajam, Irena Lukšić, Lukšić, Lukšija, Lug. A ja: Brki, Brko (rekao bi Malić), Brkan.

Facebook je to donekle promijenio. I na odstojanju, pokazuje se, Irena ima profil svoje biblioteke s klasicima, odličan PR, bira glazbu prema novoobjavljenim knjigama, a na svom privatnom profilu ludira se bicikliranjem, River Mrežnicom, mačkama, pticama, povrtnjakom, zimnicom, drvećem oko kuće, jelima improvizacijama-kreacijama. Katkad se međusobno lajkamo. Još je aktivan, po netko doda nešto, ali nedostaje mi Tvoje lucidnosti, ironije i cinizma, duhovitosti bez dlake na jeziku. Kako li sam se samo bojala da će moju kolegu kojega je prizvala Onaj koji je na tvojem mjestu jednom izlajati zašto mu je to davno prišila. Komunikativna na sve mile fele, a za pravo si se bavila usamljeničkom aktivnošću.
http://www.bozicabrkan.com/bicikli-biciklisti-i-biciklistice-umjesto-kave-4-travnja-2020/

FRAGMENT WIKIPEDIA Provjeravam, ima li te na Wikipediji i na hrvatskom i na engleskom i prisjećam se kako si uspjela nagovorila mog Miljenka, koji o engleskom nema pojma, da Ti napravi Wikipediju na engleskom. Meni još nije. Ne znam pregovarati dobro poput Tebe. Što bi sve danas već imala od tih medija! TikTok sigurno.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87 https://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87

FRAGMENT, RESTLI, CURE IZ PROVINCIJE, SEDAMDESETIH Kad smo se uopće upoznale? Na rubu onoga filmića Miljenka Brezaka, koji tada još nije bio youtuber, nalazim: iz 2016. Tvoja tribina u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci o Krleži i Irini Aleksander (to, očigledno, nisi dovršila) i razgovor za video o meni, video i fotke. Odjednom, Tebe više nema i ne snimamo dalje, važnija postaju naša usputna, izrezana naklapanja. M. nije ugasio kameru. Gdje smo se i kada upoznale? Nismo se precizno mogle sjetiti, ali nedvojbeno na faksu. Puno rupa između predavanja. Nismo isto godište, ali načitale smo se iste literature i naslušale se istih kolegija. Kojih, ne možemo se sjetiti, ali Solara svakako najviše. Razmjenjivale smo bilješke. Nas dvije radoznale, ambiciozne i vrijedne/marljive, valjda i talentirane cure iz provincije sličnih interesa, Ti iz Rese, a ja iz Moslavine. U metropolu smo obično dolazile vlakom, najjeftinije je, eventualno autobusom, dorasle svojim temama sedamdesetih. Glazbi, književnosti. Ti na rusistici i komparativnoj, a ja na komparativnoj i polonistici na za nas elitističkom Filozofskom, a onda na dodiplomskom na novinarstvu na Političkima. Rezervno, praktično: da ne budemo poslije u životu kruha gladne s tim našim književnostima.

Najviše. I zajedno smo bile u uredništvu K pri K, Književnost pri komparatistici, i u nekom nazovi kazalištu gdje smo uvježbavali Kralja Ubua. (Baš u nekom teatru pripremaju opet novo čitanje!) Još leži provincija Livanija pod snijegom, još se nismo odmaknuli od svakidašnjih apsurda i teatra apsurda Jarry, Beckett i Ionesco s naše teatrologije. A kad je to bilo!
Ne znam jesam li Ti uopće rekla da u isto vrijeme u našoj seoskoj omladini vodim Teatar Točka (!?), vježbamo Jazavca pred sudom i klince prvi put odvodim u zagrebačku Gavellu da vide Fahru Konjhodžića uživo. Te noći baš prestaje voziti naš noćni vlak za Novsku sa šestog perona i djeca cijele noći do prvoga jutarnjeg cuga drve na Glavnom kolodvoru. Ali bili su poslije dobri na omladinskim seoskim zabavama i amaterskim kazališnim regionalnim smotrama.

Bile smo od onih koje, ako mogu, radije kupe knjigu nego komad odjeće ili odu na frizuru. (Otkrivam Ti: pa ja sam i na svečanoj dodjeli diplome neprikladnim crnim heklanim šeširićem prekrila nefrizuru!). Znam Te: sigurno bi radije nego na išta potrošila na arhivske materijale za neku od svojih tema iz bogtepitaj koje svjetske knjižnice ili arhiva.

FRAGMENT KAJKAVSKI Među pismima nalazimo tvoje opširnopismo o kajkavskom, a tada me kajkavski nije zanimao kao danas, napisala sam jednu jedinu pjesmu, i ne znam kojim povodom smo pisale svaka o svom kajkavskom odnosno mojem kekavskom. Kako se veselim. Tvoj rukopis…

FRAGMENT VJESNIK, IZBOR, KAZANJE FIGE Zajedno smo išle u tadašnji Vjesnikov Izbor da bismo prevodile ja što sam dovukla iz Varšave, s Polonicuma i iz pretplate na kojekakve tiskovine, a Ti si rudarila po ruskoj knjižari i tko zna gdje sve ne. Ti si objavila čudo toga, a mene to nije dugo držalo, jer sam poslije prakse s faksa ostala u Vjesnikovoj gradskoj. Možda 1977., jer jesen prije upisale smo novinarstvo i ja sam počela surađivati u Poletu, zajedno smo otišle intervjuirati baš za Polet Hrvoja Hitreca o hrvatskom humoru. Nama je bio vrlo dojmljiv, nadrobile smo brat-bratu jedno 12 kartica. Bio je tako dobar da nije nikad objavljen. Možda negdje u svojoj dokumentaciji, još nije došla na red, naletim na njega i na naše zajedničke fotografije ispred onog ćumeza s radionicama, danas restoranom, u jami preko puta Vjesnikova nebodera. Moj M. nacrtao nam je utješnu karikaturu: visoki mršavi Hitrec i nas dvije klinke. Ti kažeš figu. Desetljeća poslije izložena je na njegovoj prvoj i jedinoj izložbi karikatura, u rodnom mjestu Branimira Petrovića, autora nezaboravnoga karikaturalnoga portreta Antuna Gustava Matoša, i književnika Đure Vidmarovića.


FRAGMENT IDOLI
Svaka ide svojim putem, a očigledno se pratimo. Izdaleka. Još nema ni mobitela (pošta iz Poljske stiže najbrže za dva tjedna, vele: preko Moskve!). Čitamo se međusobno. Susrećemo se na promocijama, sajmovima knjiga. Volimo pomaknute stvaru. Strašno mi je zanimljivo što sve uspijevaš iskopati o sovjetskim ruskim samizdatima. Sad mi je zanimljivo kako smo se usporedo bavile celebima, zvijezdama i idolima. Ti si već napisala svoju knjigu iz svojih klasika, a ja od jednoga od svojih poljskih izleta skupih desetke kutija materijala i nakanjujem odraditi zicflajš za svoje. Nevezano jedna od drugoj, predavale smo se Cohenu. Ti ga imaš u svojoj bibliografiji, a imam i ja priču nadahnutu doživljajem Jasmine Reis, zaljubljenicom u njega.

FRAGMENT BROD KNJIŽARA – BRODA KULTURE 2012.. Jako se veselim pozivu Luje Bauera i Lidije Dujić na književnu plovidbu. Pet ljetnih dana. Više fotki i video bilješki (prvi put mi se javila neka fb prijateljica iz publike!): nas dvije na različitim književnim večerima i u različitim mjestima gdje smo pristajali. Tu i tamo čak smo i skinule šešire i svoje poveće ženske, ni malo ženstvene torbe. A poslije se samo nadam da ću Te susresti i o okrugloj obljetnici Broda knjižare – Broda kulture u Zagrebu, fingirana kratka vožnja i ulazak na red carpet u Muzej za umjetnost i obrt. Književnici-celebrityji, ma daj!?

FRAGMENT RECENZIJA Pripremajući se za neki od natječaja Ministarstva kulture pitala sam Te da li bi mi kao autoritet za nagrade, urednica, spisateljica i prevoditeljica baš in, napisala recenziju. Našimfala si me, hlebinku, kak ne znam da je pod normalno da si napišem sama, a Ti će potpisati. (Kad bih mu prigovarala da nema ništa u novinama, u bivšemu novinarskom životu Krešo Fijačko bi mi odrezao: Ako hoćeš pročitati dobar tekst, napiši si ga! Tako sam počela pisati kolumne u Vjesniku, onu Enciklopediju špeceraja.) Jako sam se uvrijedila, ali odljutila sam se i Ti si mi poslije stvarno recenzirala sinopsis romana Generalov sin, Srbin a Hrvat. U trećem pokušaju dobila sam čak i stipendiju za pisanje, ali Ti nisi dočekala objavljivanje 2020. Mislim da bi bila zadovoljna. Neprofesionalna sam: nisam te mogla uokviriti crnim.

FRAGMENT MALIĆ Pripremajući za tisak Malićev dnevnik prvu knjigu, osamdesete, kad bi naišla da je nešto zapisao o meni, svojoj bivšoj studentici, a očito je pratio što mala piše, a što ja nisam znala, nazvala bi kad nisi mogla odgonetnuti što je zapisao svojim nečitkim rukopisom. Još sam se sjećala profesorovih bilježaka. Razgovor s tajnikom Udruženja pisaca Poljske Gisgesom za Sedam dana, snježna reportaža za Nedjeljni Vjesnik iz ličkoga Vodoteča koji nema vode kad smo se jedva izvukli Nivom s pogonom na sva četiri kotača… Na svoju radost, sve bih Ti vrlo brzo odgovarala zahvaljujući svojim pomnim bilješkama i dobro, tada kronološki složenim tipiziranim kutijama s više od trideset godina novinskog arhiva.

FRAGMENT BERLIN-PARIZ U OGRIZOVIĆU 2017. Predstavljanje Berlin-Pariz. Preko nosa sam si pogledala vidjevši koga si odabrala za predstavljanje. Više od 20 puta – ako sam dobro upamtila, jer nisam mogla ne brojiti automatski, frojdovski iscrtkane crtice, zajednički nam je kolega izrekao riječ paradigmu, diskurs ili tako nešto. I to mi je negdje u Tvojim bilješkama. Neka mi oprosti Tin Lemac, iako si ga, vidim na Tvome profilu, u postu obnovljenome od 7. studenoga 2016., nazvala strastvenim tragačem za semantičkim biserima, izumiteljem višecjevnoga semantičkog bacača i dealerom terminologije – to sam ja (rekla nepoznata teoreticarka svega i svacega). Baš sam mu se prigodno, uz ispriku, htjela autati na Tvojoj Čajanci. Sad sveučilišni profesor trebao je govoriti o Tebi književnici, ali se razbolio.

FRAGMENT GHOSTWRITTER
Usred večeri posvećene Tebi, prisjetim se iznenada kako se susrećemo na Trgaču nemam pojma kad. Ja odmah odgađam intervju na koji sam krenula, a Ti kažeš kako nemaš vremena za kavu, jer je stvar neodgodiva: pomažeš tome i tome, slavnom isluženom političaru, napisati životopis i ideš na još jednu seansu u njegovu vilu. Dobra lova, ispričavaš se. Grlimo se u smijehu. Smiješ li nam se odozgo?

FRAGMENT SSSR, RUSIJA Svi smo, vidim, baš zapeli radoznali što bi Ti, kao nekad o hladnoratovskom SSSR-u, danas pisala o u pravome ratu ogrezloj Rusiji? Koga bi prevodila? Internetske blogove, presude, književnost? Našla bi Ti svoje nove disidente, samizdate, dobre spisatelje. Kao i protiv gluposti, lijepa riječ protiv ratauvijek ima šansu.

FRAGMENT TEKST Što Te nisam uspjela pitati, Ireno moja, kako si mi rekla u kameru u NSB-u pripovijedajući o meni, neka odgovore sada tražim u Tvojim tekstovima, zar ne?

20231128

U Kaju Božica Brkan o Slavici Moslavac i Moslavačkom zrcalu

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (izdavač kajkavsko spravišče, glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 3-4/2023. uz druge teme obavljeni su u cjelini Osvrti, prikazi i tekstovi Božice Brkan „Nomen omen est“ kao životno djelo: Slavica Moslavac (str. 141—144.) i Sva „Moslavačka zrcala“ (str. 147.-148.).

Naslovnica Kaja

Prvi tekst posvećen je izuzetno zanimljivo i bogatom radu kutinske etnologinje, dugogodišnje ravnateljice Moslavačkoga muzeja u Kutini. Napose knjigama koje objavljuje posljednjih godina, kao i krunskih Etnografskih zapisa po Moslavini i širem zavičaju.

Drugi je tekst posvećen Moslavačkom zrcalu, koji nosi naslov izuzetno kvalitetnoga časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske a izlazio jod 2011. do 2017. godine, a kao knjiga objavljena 2022. donosi povjesnicu 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske. Autorski ga potpisuju Dražen Kovačević i Katarina Brkić.

Prenosimo iz Kaja:

Nomen omen est kao životno djelo: Slavica Moslavac  

Tekst o djelu Slavice Moslavac
Početak teksta

Namislite li predstaviti najnoviji projekt Slavice Moslavac, obično ostanete zbunjeni već u odabiru. Je li to Ljetna škola folklora u Zadru s panonskim plesovima za Hrvate takoreći iz cijeloga svijeta? Je li to nosač zvuka ‘Ćeri mila, koji je, poslije brojnih drugih, prema istoimenoj knjizi iz 2018. objavila s talentiranom kćeri Lanom Moslavac i svojim Rusalkama? Je li to Skoči kolo/ Tradicijsko ruho i glazbeno-plesna ostavština novljansko-jasenovačkoga kraja knjiga, koju je sa Katicom Tomac Licht pripremila za Hrvatski sabor kulture (2022.)? Je li to bojanka s motivima narodnoga ruha, koju je pomogla napraviti seoskom KUD-u Potočanka? Jesu li to etnološke i antropološke i povijesne Priče iz Kutine ili 25 godina Matice Slovačke Lipovljani, koji je što napisala, a što uredila, ili pak radionica pisanaca, je li uvježbavanje KUD-ova za neku od smotri, je li festival, je li izbor najljepše snaše ili nošnje, je li to Dobar tek u Moslavini! u kojem je s moslavačkoga veza odabrala zaštitni znak za promociju moslavačkoga stola ili… 

Sve su ovo doslovce samo naslovi nabacani bez dodatnoga vrednovanja, iako bi u pravome portretu Slavice Moslavac zapravo trebalo krenuti ponajprije od dvije nagrade za životno djelo, kojima ju je ovjenčala struka – njezino Hrvatsko etnološko društvo i njezino Hrvatsko muzejsko društvo. Taman kad smo pomislili kako je svoj četiridesetljetni posao, prepun posvećenosti, istraživanja na terenu i u literaturi, izložaba, tiskovina, predavanja…, zaokružila životnim djelom monografijom Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (Nakladnik Muzej Moslavine Kutina, 2020.), ona posegne za nečim što još nije radila. Domaćima u Kutini, Moslavini i šire to je toliko uobičajeno da im i ne pada na pamet da bi joj se mogla dopasti i njihova, lokalna priznanja.

Muzej Moslavine i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, nego objaviti joj tu zamamnu knjigu, a Slavica Moslavac kao etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše zaokružiti brojne teme svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno, a popularno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi samo baštini predani zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, a podsjeća i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila za nas i za buduće naraštaje, bili možda zauvijek izgubljeni.

Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est – Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj, Moslavinu, održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, te naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje i vjerodostojno nadahnuće za nastavak vlastitih istraživanja i projekata.

Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju vrlo su osmišljeno, životno djelo Slavice Moslavac, tako reći sažetak i biografije i bibliografije, i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (čak ni opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad nitko nije financirao ni kunom!); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici i samo reprezentativni dar i uspomena, nego je ona i povod za razmišljanje. Kao što je još jedan naslov Moslavčeve Crvena i bijela Moslavina, koja je i samim Moslavčanima dala misliti nadaleko, iako se, bez uplitanja politike na prvu pomisao, samo trebalo uz mnogo znanja i domisliti stručnoj podjeli o crvenom i bijelom narodnom ruhu. Ne samo da je i nama Moslavcima približila mape, baštinu za koju nismo ni znali da postoji, kao što je Iz albuma Sandora Erdödyja: narodna nošnja i tradicijski likovni izraz (Kutina: Muzej Moslavine Kutina, 2003.), nego je prema akvarelima toga plemića iz 1837., koji se čuvaju u Szombathely u Mađarskoj, rekonstruirala i neke nošnje te surke. Kao ravnateljica uspješno je sanirala i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine.

Etnografski zapisi po Moslavini govore nam dakle o materijalnoj i duhovnoj ostavštini o obredima i običajima kroz godinu, naslijeđenoj baštini iz prošlosti, ali i trajnim vrijednostima koje se održavaju i danas. Promjene u načinu života nastaju osobito raspadanjem hrvatskih kućnih zadruga krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Tradicijska se baština tada postupno, a poslije Drugoga svjetskog rata ubrzano mijenja ili potpuno nestaje. Brojne vještine i znanja, osobito folklorna glazba i narodna nošnja, javnosti se prezentiraju na etnografskim izložbama, stručnim predavanjima i revijama. Prezentira se za potrebe televizije i drugih snimanja i u sklopu raznih gradskih i seoskih priredbi, godišnjica, crkvenih blagdana i smotri. Narodnu nošnju kao i obrednu primjenu folklornih običaja na sceni danas isključivo čuvaju i održavaju članovi pojedinih folklornih skupina, rijetki pojedinci, vlasnici etnografskih zbirki i Muzej Moslavine u Kutini. Petoro recenzenata (dr. sc. Tvrtko Zebec, Božica Brkan, Josip Forjan, Ivica Ivanković i Tatjana Brlek) monografiju ocjenjuje izuzetnom vrijednošću objedinjavanja na jednome mjestu s obiljem fotografija, karata, crteža, vinjeta, notnih zapisa pjesama i kola. Kako svoje znanje nesebično prenosi, tako i upravo zarazno okuplja one koji bi joj mogli biti iole istomišljenici.

Čuvare baštine, kako ih naziva. Bila sam radoznala što će sve pod tim naslovom biti izloženo na istoimenoj izložbi u studenome 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz tadašnji Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog izrastao u pravu knjigu od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, i tu izostavlja vlastitu biografiju i bibliografiju, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike (često predane kulturne amatere) pronalazila i čije je svjedočenje zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, samozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda. Sve čineći s velikim poštovanjem, preuzimajući, ali i dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i poput otoka usamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. 

Slavicu Moslavac upoznala sam devedesetih, a mnogo bolje 2006. radeći na svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim i na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni, gdje sam se mogla osloniti na njezine savjete i citate. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavine i često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od Kutine, Novske, Garešnice, Klošta Ivanića, pa čak i – Žepča. U Žepče smo, recimo, doslovce vozili dio njezine autorske kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. I to zahvaljujući mojem tekstu o tome hvalevrijednom projektu i pozivu na Dan kruha u ugledni Katolički školski centar Don Bosco u Bosni i Hercegovini. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika nad eksponatima od žetvenoga vijenca pšenice do vješto urešene svetešne hljebovine. A izložbu smo predstavili najprije za 500 učenika, pa onda i za 200-300 građana (!) te je pokrenule i ozvučile, Slavica koreografijom moslavačkoga žetelačkoga kola, a ja zavičajnim kajkavskim govorom i književnošću.

Mogli bismo se sa Slavicom Moslavac zagledati i u drvenu arhitekturu s nezaboravnim čardacima i hrvatskim uglovima, u glineno posuđe, u pučke kalendare, u izradu i ukrašavanje tekstila poput divnoga ženskog moslavačkog oglavlja, zatim u stare kutinske razglednice, kuhinjske krpe, nestašne dječje igre, improvizirane glazbene instrumente te pjesme i plesove, u štošta, ali svakako moram podsjetiti na zadivljujuću i zbunjujuću ideju da se uz spomenutu široko prihvaćenu etnološko-antropološku izložbu donjega rublja i higijene Zaviri ispod održava modna revija starinskoga rublja (kad se još posvuda nisu nosile ni gaćice, a nije to tako davno!) s pumpericama i gaćama s prorezom za iti k doktoru. Izložba je prikazana i odlično posjećena  na petnaestak mjesta i pretočena u odličan televizijski dokumentarac. 

Slavica Moslavac rođena je 13. travnja 1955. u Kutini, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala je 1980. stekavši stručno zvanje profesora povijesti i etnologije te je odmah u Muzeju Moslavine počeka raditi kao kustosica etnološkog odjela. Tijekom 40 godina rada stekla je stručno muzejsko zvanje višega kustosa i muzejskog savjetnika, a pet puta bila je na funkciji ravnatelja Muzeja Moslavine u Kutini od 1991. do 1995. i od 2000. do 2016. I svoje znanje prenosila i zemljom i inozemstvom.

Sva Moslavačka zrcala

Tekst o Moslavačkom zrcalu Dražena Kovačevića i Katarine Brkić

U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina   potkraj veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. Osnovan je 26. lipnja 1971. (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, prije dva desetljeća potpredsjednik). Prigodnu povijest Ogranka od 1971. do 2021. počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini, povjesničar Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi dugogodišnji bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim aktivnostima (jezikoslovne, prirodoslovne, povijesne, književne teme, prijevodi i prikazi objavljenih knjiga, razgovori…) i ljudima od kojih mnogih više i nema.

Autori su si, prema mišljenju jednoga od recenzenata knjige i člana Glavnoga odbora Matice hrvatske Đure Vidmarovića, zadali veliki zadatak, jer su se suočili s neujednačenom i disperziranom arhivskom građom, memoaristikom i svjedočanstvima: Ogranak je osnovan na vrlo reprezentativan i svečan način, da bi nakon sloma Hrvatskog proljeća bio de facto zabranjen te je zbog sudskih progona i političke obilježenosti dokumentacija je sakrivana i uništavana. Da bi pronašao podatke, autorski je dvojac morao otkrivati što je još bilo kontaktirajući ljude koji su mogli svjedočiti o tom vremenu, analizirati policijske dosjee i partijska izvješća iz toga vremena.Njihovu rekonstrukciju povijesnih zbivanja, Vidmarović kao povjesničar i sam sudionik tih događaja, većim dijelom ocjenjuje uspjelom, s tim da se pristupom razlikuje prvo poglavlje, historiografsko s citatima, literaturom i fusnotama, dok je ostatak uglavnom esejistički i važan s kulturološkog, znanstvenog i književno-povijesnog aspekta. 

Premda je djelovao kratko, Ogranak MH u Kutini je ostavio dubok trag u svijesti Moslavčana i zbog toga je njegovo obnavljanje 1989., unatoč tome što je od nekašnjih matičarskih lidera ostalo tek nekoliko osoba (Mijo Hlad, Slavko Degoricija i Stjepan Beleta), programski mnogo čime bio nastavak dobrih zamisli iz 1971. Ogranak i njegovi članovi biti su aktivni u Domovinskom ratu i demokratskoj obnovi zemlje preuzimajući odgovorne dužnosti u svim područjima društvenoga života grada. Od 1991. do 2021. Ogranak MH u Kutini posvetio se kulturološkim, književnim, prosvjetnim i ekološkim temama. Kovačević i Brkić donose izvješća koja kazuju da politički lideri više nisu zainteresirani za rad Ogranka odnosno da je Matica izgubila nekadašnji politički značaj, budući da su političke stranke i država preuzele svaka svoju funkciju dok se Matica mogla posvetiti nacionalnoj i kulturnoj dimenziji svoga postojanja. Nestalo je i nekadašnje masovnosti. No, nije tako samo u Kutini.

Autori su knjigu naslovili Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godištem 6, br. 1-2, 2022., izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina zajedno objavljivali od 2011. do 2017.  Časopisa Moslavačko zrcalo (također mu je urednik bio Dražen Kovačević), rado se sjećam i kao članica uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu kakav dotad nije izlazio, nukali da upravo u vrijeme kad sam se 2010. ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kekavici, kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno još objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu su upravo Muzej Moslavine te Pasarićev Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorili i otisnuli nabrojnije vrijedne moslavačke naslove.)

I listajući tvrdoukoričenu knjigu Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka Matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu, iz koje su prve pjesme objavljenje u Kaju, u obimnom izboru Ive Kalinskoga – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini! Poslije smo predstavili i moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik također Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u istraživanje i pisanje.

Uvjerena sam da je kutinska Matica hrvatska i mnoge druge nadahnjivala na stvaranje i aktivnosti, a jedina zamjerka što se u toj kvantitativnoj kronologiji časopis Moslavačko zrcalo kao nešto natprosječno kvalitetno malo pogubio, jer moguće je da bi isticanje toga projekta, zajedničkoga moslavačkim ograncima, možda ponukalo i osnivanje novih ogranaka gdje ih još nema, primjerice u Križu. I biološkom promjenom ljudi, nažalost, zasad u tom smislu više ne surađuju niti šire regionalno zajedništvo. Ono nedostaje i zbog političke i administrativne podijeljenosti Moslavine od dvadesetih godina 20. stoljeća do najnovije razbijenosti u tri županije i tri biskupije. Regija nema ni prirodnoga ni zajedničkoga kulturnog izvorišta odakle bi stizali poticaji za njegovanje kulturne  samobitnosti te su povijest, dijalekti, folklor, etnografija i književnost ovoga prostora i dalje još prilično nepoznati, a, ako se i obrađuju, obrađuju se uglavnom izvan njihova pokrajinskog konteksta.

Stoga je vrijedno podsjetiti kako je časopis Moslavačko zrcalo izlazio kao dvobroj: prvi dvobroj izašao je 2011., drugi 2012., treći 2013., četvrti 2014., peti 2017. i šesti 2022. Stotine su to stranica vrijednih materijala ne samo autora Moslavčana nego i specijalista iz nacionalnih institucija za pojedine teme, od povijesti do jezika, o Moslavini iz dalje i bliže povijesti, arheologije, etnologije,…… od kojih neki nisu objavljeni nigdje drugdje i još su ekskluziva, a neki su prerasli u veća vrijedna istraživanja i u knjižne naslove. Teško je i pomisliti da bi se danas mogao nastaviti sličan niz, ali, nikad se ne zna, možda to uzmognu i sami Kutinčani i Popovčani? Ili bi, možda i manjega obujma i jednako naslovljeno, jedno knjižno izdanje mogli posvetiti istoimenom časopisu nazvanome prema malenom prilogu davnašnjega kutinskoga Moslavačkog lista?

20231125