Oznaka: Božica Brkan

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Stav.com.hr donosi pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Prenosimo sa Stav.com.hr od 8. siječnja 2023. pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz kajkavsko-čakavske zbirke pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2022.

Božica Pažur – Milan Rakovac: BREBERIKA & EKLEKTIKA / Božica Brkan, Boris Domagoj Biletić

Vanesa Begić u Glasu Istre recenzira zbirku pjesama “Breberika & Eklektika”

Glas Istre, Kultura, str. 31., 6. siječnja 2023. objavio je recenziju Vanese Begić i u tiskanom i u e-izdanju. Prenosimo je u cijelosti:

https://www.glasistre.hr/knjizevnost/2023/01/06/breberika-eklektika-dojmljivi-poetski-uradci-o-raznim-tematskim-i-interesnim- sferama-839058

Stranica s recenzijom u Glasu Istre

BREBERIKA & EKLEKTIKA Zajednička pjesnička zbirka Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletiča

Poetska promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama

Naslovnica kajkavsko-čakavske zbirke

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju

“Breberika & eklektika” naziv je pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića koja je objavljena u izdanju biblioteke “Kaj & Ča: susreti, knjiga 9” u izdanju Kajkavskog spravišča.

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju.

Inačice čakavskih govora

– “Moj” čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnovi(c)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan “vlaškim”, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom (“bez/j/ačkom”) govoru, a gdjegdje koristim i “mješavinu” ovih dvaju govora: usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona”, zapisao je Biletić.

Pjesme su vrlo sugestivne, u znaku promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama, uz posvete raznim osobama s kojima je surađivao, ima tu ironije, introspekcije, društvenih tema, metaknjiževnih i poetskih tema, stihova koje valja opetovano čitati za percipiranje suptilnog humora između redaka, književnih uzora, grafičkih igara i eksperimenta, lirskih priča. Prisutan je i nekadašnji pulski žargon, a danas u biti i nema nekog tipičnog gradskog žargona, koji je svojstven za Pulu.

“Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po “merikansku”), se fida zatući nos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti”, zapisao je u svom stilu Milan Rakovac za stvaralaštvo Borisa Domagoja Biletića u ovoj zbirci.

Odnos vječnih parova

Zbirka Božice Brkan nastala je iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, “poput naslovne breberike, vazdazelenog šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane”, navela je Brkan.

Njezine su pjesme narativne, poput priča o prirodi, životu, prepune asocijacija, metaforike, mudrosti pune muzikalnosti i ritma.

– Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), filozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnog, zapisala je Božica Brkan u uvodu.

Ova autorica je književnica i novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica koja piše standardnim hrvatskim i kajkavskim – moslavačkom kekavicom.

Boris Domagoj Biletić je književnik i znanstvenik, koji je objavio 28 knjiga, sastavio četiri antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornika. Osnovnu školu, gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u Puli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao, magistrirao i doktorirao. Predsjednik je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, dopredsjednik Društva hrvatskih knji-ževnika, te ravnatelj Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju.

Vanesa BEGIĆ

Glas Istre o zajedničkoj zbirci pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića “Breberika & Eklektika”

U rubrici Kultura Glas Istre 6. siječnja 2023., str. 31., iz pera Vanese Begić donosi recenziju “Poetska promišljanja o raznim tematskim interesnim sferama” zajedničke kajkavsko-čakavske zbirke pjesama “Breberika & Eklektika” Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića.

Objavljuje to na svojem Facebooku Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Link na tekst u Glasu istre:

https://www.glasistre.hr/knjizevnost/2023/01/06/breberika-eklektika-dojmljivi-poetski-uradci-o-raznim-tematskim-i-interesnim-sferama-839058


Kazalište. hr: Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju Božice Brkan

Na svom je Facebooku Božica Brkan 4. siječnja 2023. objavila post:

Mali kriški glumci s Maricom Kukor i Božicom Brkan na izvedbi u Okešincu / Foto Miljenko Brezak

Najljepše želje upućujem malim Križanima, svojevremeno i talentiranim malim glumcima u Društvu Naša Djeca “Vladimir Nazor” i Amaterskom kazalištu “Josip Badalić” u mojim kekavskim igrokazima, kojima su se uspješno predstavljali po Hrvatskoj i u medijima, od HTV-ih „Bilješki o jeziku“ Marije Vuković-Siriščević do Obiteljskoga radija Ivanić. I njima smo nakanili poticati naš zavičajni govor na umoru. Tko zna koliko su porasli i gdje li su? Zahvaljujem dr. Miri Mošnički, Ivani Posavec Krivec, Marici Kukor i drugima koji su ih vodili, također i onima koji su projekt podržavali iza pozornice od roditelja i nastavnika do sponzora. Zahvaljujem im svima na poticaju i podršci te zavičaju-inspiraciji. Možda nekad konačno objelodanimo (i ne samo za Malu školu kekavice!) SELFIE NA KIPEC, KNIGU KEJ RASTE Z DETETOM. Najnoviji podsjetnik – tekst Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju i igrokaz objavljen 30. prosinca 2022. na www.kazalište.hr , na čemu osobito zahvaljujem dr. sc. Sanji Nikčević, urednici feljtona o kulturnom amaterizmu, te Zlatku Vidačkoviću, uredniku stranice Kazalište.hr .

Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju

Feljton Kazališni amaterizam: Moslavački kajkavski idiom i dječje kazališne inscenacije djela Božice Brkan

Premijera igrokaza Selfie na kipec na XXIII. Kajkavijadi 2015. u Varaždinskim Toplicama / Foto Miljenko Brezak
  • Posljednjih desetljeća tradicionalni jezici iščezavaju u vlastitu okolišu, unatoč tome što je, primjerice, 2016. kajkavski književni jezik dobio status jezika imeđunarodni kod (ISO 639-3), a u recentnoj hrvatskoj prozi brojni pisci rabe različit idiom kajkavskoga.    Rođena sam u moslavačkom selu Okešincu, a na jeziku koji sam tamo govorila  napisala sam više knjiga (zbirke pjesama Veternica ili obiteljska arheologija, 1990.; pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.); Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012.) je i pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama); roman Ledína (2014.) (u najužem izboru za Galovića; zbirka kratkih kajkavskih priča Život večni (2017.); zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.) (u najužem izboru za Tina Ujevića); zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.); roman Privremeno neuporabljivo (2022.) i kajkavsko-čakavska zbirka pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika (2022.). Tek sam tada u Badalićevim Moslavačkim razglednicama otkrila naziv za taj naš jezik: kekavica, kao  moslavački idiom kajkavskoga s upitnom rječcom ke? što? U Društvu Naša djeca Vladimir Nazor Križ od 1994. surađivala sam  na humanitarnom projektu ocjenjivanu slastica iz kojega se prikupljao novac za najmlađe. Danas je taj projekt poznat kao Kriški oblizeki (nazvan prema mojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, Acumen i Večernji list, Zagreb, 2006.). Predsjednica DND dr. Mira Mošnička vrijedan je primjer njegovanja kajkavskih idioma, pa i kekavice. Godinama je odabirala za Kajkavijadu u Varaždinskim Toplicama, kamo dolaze ogledati se u stvaralaštvu djeca iz svih devet kajkavskih županija,  pjesme iz moje Vetrenice. Kada je ponestalo stihova primjerenih uzrastu recitatora, zamolila je da napišem još nešto. I pjesma po pjesma nastao je kekavski dječji ciklus sa 24 pjesme Špilhoze na tufne, od 2007. do 2011. – špilhoze na tufne, prčim rasta, šprukaci, graba, čikačoka, kajuce, fučkalin, musolini, koprivnača, žufko, ogrizek, sladoledar, štrk štrk štrkovača, na bajnku… s posvetom doktorice mire mošničke i nejne i mojem malem križanom kej su iskali nekej tobož za decu da bi imeli na svojemu jeziku kej govoriti na kajkavijade v varaždinske toplica. Ciklus sam objavila najprije u Pevcovu koraku, a zatim i u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (Acumen, Zagreb, 2012.). Tu je moju svojevrsnu autoantologiju Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao dopunsko sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama. Znajući za probleme u recepciji kajkavskog jezika kod drugih govornika, uz tekstove sam uvijek objavljivala   tumačenje manje poznatih izraza, a  u Kajkavskoj čitanci je obavljen  prošireni rječnik s više od šest tisuća riječi. Kad smo potrošili i te pjesme, nova predsjednica DND Vladimir Nazor Ivana Posavec Krivec predložila mi je: „za promjenu, a i da djeci već znane pjesme ne dosade, možda nekakav igrokaz“. Budući da su se u dječji ansambl sve više uključivala i djeca koja nisu kajkavci, Marica Kukor, odgajateljica i  voditeljica dječjeg ansambla Amaterskoga kazališta Josip Badalić koje djeluje pri DND Vladimir Nazor Križ shvatila je da  toj djeci treba  doslovce prevoditi sadržaj odnosno učiti ih kekavicu kao bilo koji strani jezik.

    To me je i ponukalo da spojim bliske im i teme i govore u igrokazima za djecu koje sam nazvala baštinskim, identitetskim. Godine 2015. napisala samSelfie na kipec poigravši se anglizmima i kajkavizmima, a iz usta glavnoga lika BABE   može se čuti i: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel  na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger.

    Godine 2016.napisala samŽabe na kolec, oslonivši se na identifikaciju Moslavčana kao žabara, pa Zbor veselo navodeći i djecu u gledalištu da sudjeluju opetovano regeče Rega-rega-rega. Kre-kre-kre, aMATER tumači kako: nam odnegda veliju Žabari. Zato kej je prinas bilo puno žab, a vužne i štrkov. Bilo je puno čretov i velike su se vode sako tulkorazlevale kak se i des razlevaju na Lojnsko pole. U igrokazu sam rekonstruirala i zaboravljenu istoimenu staru dječju igru Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug koja se više nije igrala niti u mojem naraštaju (rođena sam 1955.), a odnedavno je djeca ponovno igraju i u školi. Godine 2017.igrokazSipčina oživio je arheološko nalazište rimske vile na istoimenoj okešinskoj njivi, zavičajnike Milku Trninu i Josipa Badalića itd. Simbol toga je okrhak kojim se djeca igraju, šprukac, šprukanec.  Povezujući povijesna likove, arheologiju i suvremenu djecu komad završava: ORAČ (opet kupi cigle po brazdi): Ovo mora biti komad črepa. Jel nekakve posude, more biti. Za prevažati. Za kuvati.Kak se sveti!Bole nek naši čupi v kej mleko spravlamo.

    ARHEOLOGINJA (proučava te komade): Z poda, bi rekla. Kej komad šuple cigle. Tak su se greli. Čistom kej da je još topel. To vam nemrem dati za šprukace, to bumo proučavali.

    PROFESOR BADALIĆ: A se si mislim z kem se na tom komačecu cigle držim črez tulke duge leta.

    ORAČ: A morete si misliti z kem sem se ja za plugom hodeč se rukuval. I z Rimlanom, i z Turčinom, morti i z kojem Veziščanom z Milkinoga cajta… Jesem se ja nekej toga naitaval! Mam ti i zviški razbiti  lepše zglediju če za nekej moreju dobro dojti. Če za v muzej. Ma če i dece za šprukace. Niš mi ne žal kej se deca z tem lepo igraju. Niš mi ne smetaju. Kej ti je za drugo živeti!? Nastupi djece u tim predstavama na Kajkavijadi su bili vrlo zamijećeni te su djeca pozivana i na nacionalne smotre stvaralaštva u Vinkovce i Poreč, a višekratno su se predstavili i u Križu, Okešincu, na smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije. Također su nastupali i na promocijama  mojih knjiga s prigodnim programima na kekakvici  (roman  Ledina,  2012. u Križu,  zbirka priča Život večni   2017. u  Okešincu).   Također su se vrlo uspjelo predstavljali i različitim povodima u medijima, primjericeKajkavski osebušek, emisiji Višnje Canjek Macan i drugima Otvorenoga radija Ivanić; emisiji Bilješke o jeziku Marije Vuković Siriščević, na HTV3; na Internetu: Web, Youtube, Facebook, Instagram (što je i danas dostupno na tim mrežama). Zbog oduševljenja djece za te igre na kekavici a i uspjeha malih glumaca sve se češće  pojavljivala ideja Male škole kekakvice. To je projekt oživljavanja kekavice   namijenjen predškolcima i osnovnoškolcima    kroz predavanja, radionice, igru, ali i na terenu istraživanja vlastite jezične prošlosti. Zamišljen je kao prilog  očuvanju tog jezika jer on doslovno nestaje.  na  snimanju emisije za  HTV u travnju 2018. rođena Okešinčanka Nada Posavec, rođ. Grden, izjavila je kako je još najviše dvadesetak obitelji izvornih govornika.   A kako je rekao jedan govornik   u HTV-ovoj emisiji za manjine  Prizma, 23. srpnja 2016.: Jezik je ugrožen kad ga djeca prestaju učiti.  I  mi kekavci smo manjina, ali ne odustajemo od svog jezika pa je zbog toga već pripremljen za tisak novi projekt: knjiga Selfi na kipec. Kekavska čitankica za Malu školu kekavice. Radi se o čitanki za najmanje (čitankici), za djecu koja kekavicu uče kao strani jezik. Zamišljena je kao knjiga koja raste s djetetom od predškolskoga uzrasta do kraja osnovne škole za poticaj djeci i mladima za kreacije na pozornici na zavičajnim kajkavskim govorima.Sadržava uz odabrane pjesme i spomenute igrokaze (naslovni je Slefie na kipec s anglizmima i kajkavizmima, a i svi su drugi izvedeni na Kajkavijadi i nacionalnim smotrama),i slikovni rječnik. Počinje kao bojanka, a čuva se kao baštinska zavičajna knjiga jer ima i poticaj za upisivanje riječi koje sama djeca otkriju a ne postoje u knjizi. Ilustrator je Jenio Vukelić. Iz te buduće knjige u feljtonu objavljujemo igru Selfie na kipec. © Božica Brzan, KAZALIŠTE.hr, 30. prosinca 2022. Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

    SELFI NA KIPEC
    Kazališna igra nastala prema motivima kekavskih pjesama Božice Brkan: nadelena, štrk štrk štrkovača, šprukaci, sem se pak nabola, joj božo jesi bome bila zločesta, jajčece, tič mi se je sredi glave posral, sveti vid itd. Pjesme su u tekstu navedene u kurzivu. Igra je napisana 2015.  za male glumce dječjeg ansambla Amaterskoga kazališta “Josip Badalić” koje djeluje pri  Društvu Naša djeca “Vladimir Nazor” Križ  a pod vodstvom Marice Kukor koja je predstavu i režirala.  Igru izvodi skupina djece koji fukncioniraju poput kora. Dijete glumi i baku. Govornici replika su određeni (Baba) ili naznačeni kao grupni ili individualni za djecu ali pravu  podjelu dječjih replika malim glumcima napravit će voditelj prema mogućnostima grupe. Moguće je koristiti prenaglašeno velike rekvizite, npr. lizaljka (ili sladoled), licitarski konjić i licitarska beba, mobitel, čikačoka…, ili pak samo fingirati kroz igru (npr. kao da snimaju selfie itd.) 

    Djeca trče posvuda po pozornici. Jedan ima u rici lizalicu, drugi sladoled. Većina ima mobitele u rukama. Vika.

    DJECA MEĐUSOBNO:
    Dej mi liz!
    Dej mi liz!
    Dej mene!
    Frendi, dejte, bumo si selfie naredili!
    Snimaju se kao da snimaju i publiku ili otrče u publiku.
    DJECA MEĐUSOBNO:
    Dej nas mam deni na fejs.
    Dej mene esemes pošli.
    BAKA: Deca, dejte i mene grdu babu metnete na kipec?
    DJECA: Očeš da nam se si smejeju? Baba na selfiju? De si pak to vidla? Baba oče na selfie!
    BAKA: A kej ja morem gda v moje vreme ne toga bilo.
    DJECA: A čega je onda bilo?
    BABA: Ničesa, dete, ničesa ne bilo. A sejenak smo se lepo igrali. (Dok baba govori, djeca skaču i igraju se školice.)

    joj kak smo znali skakati
    od sim do neba
    kocku po kocku
    tam i nazaj
    skok po skok
    na jene noge

    vraga bi imeli kredu de bi ju zeli
    z šibu smo po zemle
    narisali
    nacrt
    kak več je
    navek isto
    tu malo a tam veliko nebo
    skok po skok
    na jene noge

    samo je saki z nas
    če vekši če menši
    mislil
    kak če ima dober lepi
    šprukac
    kak čvrsto v ruka drži
    tajnu
    skorom
    morti i zmed zemle i neba
    a kej bi
    ni zmed dva neba
    dole narisana na trde zemle
    skok po skok
    na jene noge     Ponovno scena kao na početku. Djeca trče posvuda po pozornici. Vika.

    DJECA MEĐUSOBNO:
    Dej mi liz!
    Dej mi liz!
    Dej mene!

    BABA: Jel očete, deca, bum vam jajčece spekla?
    Smijeh.
    DJECA: Kej nas pitaš a znaš več da nečemo!? (Izruguju se.) Jajčece!? Ni kuvano ni pečeno.
    BABA: Joj jesi ti baš i kuvani i pečeni. Kej one kolač kuvan-pečen kej ga denes isto več ne pečeju. Veliju da ne zdrav. Kak to denes niš ne zdravo? Samo bi oblizekov šteli. (Publici.) A kakve bi vi oblizeke šteli? DIJETE: Babo, a kej je tebe oblizek?
    BABA: Kej češ vekši oblizek neg je lepa reč? Pune su ti je zubi. Imaš kej kosati bole neg najfineše jelo. I saka ti vrata raspira ta tvoja lepa reč, bole neg ikoji riglin, bole neg zlaten kluč, bole neg raspirač tati.
    DJECA (govore naizmjence):
    Pak tvoje lepe reči!
    Tvoj osebušek, buš rekla.
    I opregač i popeček i kej ti ja znam.
    Na televizije su povedali kak su to jako stare reči.
    Opregač je fertun, to več znamo…
    (Jedno dijete pita publiku.)  Kak se pri vas veli?
    … a popeček je ožeg, al ne šarajzlin zelezni, neg drveni, stareši od šarajzlina.
    (Jedno dijete pita publiku.)  Kak se to pri vas veli? Niš ne velite? Pitajte doma! Pitajte svoju babu, mater, susedu…
    BABA: Kej bilo zemeš, samo da žnem zreštvaš peč.
    GLASOVI IZA SCENE (dozivaju imena sve djece iz predstave):
    Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato,… doma odi, kmica bu, treba spat iti.
    Djeca se smiju i odgovaraju vikom prema glasovima. DJECA: Mamek, sam još malo! Igramo se!
    DJECA:
    Štrk štrk štrkovača tebi kača i pijača meni sir i pogača dej
    da to metnem na fejs vuz fotku na koje oče poleteti
    na ujedinjeni kajkavski emirati veliju
    da v prekodravlju pri večenaju i v njegvem kraju vele pinđulača    . DIJETE 1 (Pita publiku): Kak se roda pri vas veli?
    DIJETE 2: a pri nas veliju i: roda dej mi bracu jel seku jel kej god očeš donesi
    DJECA: Toga si bum štrka mam del na desktop!
    BABA: A kej buš na desku metal? DJECA: Joj, babo, ne ti to deska kak si ti misliš.
    BABA: A kej je onda? Povejte mi! I ja bi štela znati. Stalno mi veliju “kak si baba bedasta”. Če ne veliju, misliju si. Onak kak su mi negda stalno govorili “jesi bome bila zločesta”. Mogla bi i ja vam to povedati. DJECA (naizmjence):
    Poveč, poveč!
    Kak si se ono na čikačoku naporila?
    Kak ti je ono krmača skorom drobec pojela?
    Kak si ono v Čretu v led prepala?
    Kak si ono z parme v senik opala?
    Joj da je onda bilo you tuba, bome bi imeli kej gledeti i smejati ti se. BABA: Kak sem pak ono jeno leto koprivnaču nalekla na se. Moja je baba kej je bila kak sem ja denes, mislila kak me je gusenica oplazila i još me je su z vrjnem namazala. Je to srbelo kej sam vrag!
    (Smijeh.)
    BABA:
    je mi i toga trebalo
    za ren ribati
    a kej
    tam pri svincu dudu su imeli
    lepu dudu veliku
    kej su je na jene grane rasle i crne i bele i roze
    dude
    susa je nacepil da bi imeli i deca     DJECA: i pureki purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc
    i si smo lepo jeli
    baš smo lepo delili jeni z drugemi     DJECA: i purrrrrrpurrr i guseki ggggusssseeeki i raceki racccracccraccc
    BABA: i kej nes samo ja koprivnaču dobila
                 tri mi je inekcije bome doktorica zabiberila     DJECA: i purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc
    (Jedno dijete publici.) A kak se pri vas koprivnača, urtikarija, alergija još veli?
    DJEVOJČICA (dotrči otresajući glavu):
    a joj tič mi se je posral sredi glave
    i su me je zadrečil     DJETE 1: lepo bome lepo
    DJETE 2: I to si deni na fejs.
    DJEVOJČICA:
    ne mi do smeja ne mi do ničesa
    a si se smejeju
    kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila     DJECA: Lepo, bome lepo.
    DJEVOJČICA:
    nekej ti oče poručiti mi veliju
    sreča sreča sreča
    i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave
    i te drekač tič očeju povedati

    sreča sreča sreča
    se po triput mi veliju da mi je z tem drekom
    zrasla     DJECA: Lepo bome lepo
    Smijeh i graja.

    BABA: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel   na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger.
    (Publici.) Kej još?  Aha! Če ti ne v zube, reč bi se osušila, splesnivela. Poprav kak i sendvič, če ga ne poješ.
    DIJETE: A kek se sendvič po negdašnemu pove?
    BABA: A kak bi se povedal, gda se ne jel? Dobro je bilo če si si i komad kruva mogel zeti. Če ti je ko imel za nadeliti delec. A reč je čistom nekej drugo.
    DIJETE 1: al nadeleni smo žnem, z tem jezikem svojem
    DIJETE 2: a da nesmo ni iskali
    DJEVOJČICA: a ne bi ga sejeno dala ni za niš
    DIJETE:
    a čem ga više davam čem ga si više imaju
    više ga dajeju 
    nekak ga više imam i ja      DIJETE 1: više se morem spominati
    DIJETE 2: više se morem dospomenuti
    DJEVOJČICA: više i samu sebe morem razmeti 
    GLASOVI (dozivanje)
    Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato (nabrojiti imena djece iz predstave!), doma odi, kmica bu, treba spat iti.
    DJECA (naizmjence):
    Mamek još samo malo.
    Još samo malo malčice.
    DIJETE:  Dej si se igramo na me je red da žmerim i kak bum sad zbegla.
    (Stane uz jednu stranu pozornice, žmiri i krene brojiti): Jen, dva, tri, ko se nije skril magarec je bil. Pem iskat! Dok dijete žmiri i broji ostali se  rastrče s pozornice. Baba malo gleda okolo pa kad dijete koje je žmirilo otrči s pozornice u potrazi za djecom, ona pogleda publiku, slegne ramenima i ode za njim.


Božica Brkan u Vijencu u spomen Ivici Jembrihu Cobovičkom

Prenosimo iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost, broj 751-752 od 15. prosinca 2022., na str. 19., tekst Božice Brkan:

Presnimljen tekst iz Vijenca

In memoriam

U SPOMEN: IVICA JEMBRIH COBOVIČKI (1939–2022)

Samo je človek veliki kak Rieč

U Varaždinu je 3. prosinca ove godine na vječni počinak ispraćen Ivica Jembrih Cobovički. Pjesnik, pripovjedač, putopisac, feljtonist, recenzent, kolumnist, prevoditelj i član Društva hrvatskih književnika od 1983, rođen je 1939. u Gregurovcu Veterničkom, općina Mihovljan u Hrvatskom zagorju, a živio je u Čakovcu. Objavio je tridesetak knjiga, uvršten je u antologijske izbore kajkavske poezije, pjesništva za djecu i školske udžbenike te prevođen na makedonski, slovenski, njemački, engleski i francuski jezik. Zanimljivo je da je na kajkavski prepjevao primjerice Pabla Nerudu, Federica Garciju Lorcu i Sergeja Jesenjina, njemačke pjesnike i japanske haiđine (uz svoju zbirku haikua Daljina na prozoru). Haiku i na hrvatskom standardu i na kajkavskom pisao je još od 1968, kada je to u nas bila novost, a uvršten je i u Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva Vladimira Devidéa (1996). Osnovao je brojne književne manifestacije, jedna od njih je Ivanščica diše za cieli sviet. Nagrađivan je na brojnim recitalima (primjerice za najbolji kajkavski opus na Recitalu Dragutin Domjanić u Zelini 1973). Uz drugo, dobitnik je književnih nagrada DHK-a Fran Galović 2003, nagrade Pasionske baštine 2004. i nagrade Katarina Patačić 2004. za zbirku Na potu vu narkozu, 2003, za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te godine. Također je jedan od osnivača časopisa Kaj (1968).

O Jembrihu Cobovičkom i njegovu djelu pisali su E. Fišer, M. Vaupotić, Z. Bartolić, S. Hranjec, I. Kalinski, I. Zvonar, D. Peričić, B. Jelušić i drugi, a u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Joža Skok, uz drugo, piše: „Prvom kajk. zbirkom ‘Vse – i dihanje’ (1971) predstavio se kao pjesnik zavičaja i nastavljač tradicionalnoga narativno-deskriptivnog pjesništva. Zavičaj je njegovo trajno nadahnuće, a intimizam i biografizam kao bitan kontekst ne omeđuju njegovu liriku, čiji se krug motiva postupno širi i usmjeruje prema povijesti, prigodnim temama i društv. pojavama, a također i prema bitnim pitanjima ljudske egzistencije. Također se lirski mikrosvijet otvara prema granicama makrosvijeta, a zavičajni jezik proširuje i obogaćuje novom izražajnošću. Zavičaj, zemlja i jezik ključne su teme Jembrihova pjesništva, i na kajkavštini i na hrv. standardnome jeziku. Pjesme su mu raznovrsne (intimne, pejsažne, socijalne, domoljubne, refleksivne, duhovne, prigodne, posvetne), a potvrdio se i u pisanju sonetnog vijenca.“

Posrijedi je također nagrađivan sonetni vijenac Oči posajene vu zutra, 1981. Citirajući 8. sonet „Kak su draga mirna d’ečja jutra / Gda sonce vu kolievku greje – / Oči posajene su vu Zutra.“ i 13. sonet „Novi sviet giblje se čez sviet, / Zviranjek mu je istina zemlje: / Čez pov’est zafort ostal bu sniet / Gdo brazdu lucke zemljice jemlje“, Ivan Zvonar u Kaju 1980. analizira „Stoljetno kajkavsko zutra u borbi za slobodu i pravdu“ i piše kako je „osnovna misao sonetnog vijenca … upravo kao kontrast staroj zatvorenoj formi i već prevladanoj formi u kakvoj je opjevana, daleko nadrasta okvire jednog govornog područja, jednog naroda pa i jedne zemlje.“ na str. 19.   

Ivica Jembrih Cobovički poeziju je inovativno pjevao i u stihu i u prozi. Neke su mu pjesme i uglazbljene te uspješno izvođene na krapinskim festivalima Kajkavske popevke. No zanimljivim se autorom pokazao i u putopisima, posebice otputivši se poput hodočasnika koji je, kako navodi Zvonar, i „pjesnik i slikar, i esejist, fantast i realist, sociolog i psiholog, etnograf i povjesničar, a napose kroničar i kritičar“, u vlastito rodno selo, a Izlet u zavičaj, 1999, nakon 24 zbirke pjesama prvo mu je objavljeno prozno djelo. Jembrih Cobovički autor je tridesetak zbirki pjesama koje čekaju, uz već izrečeni, i novi vrijednosni sud kritičara hrvatske poezije.

Obrazovanjem i poslom grafičar, Ivica je stariji brat filologa, književnog povjesničara i sveučilišnog profesora Alojza Jembriha. Imali su i trećega brata Stjepana, a petero braće i sestara pomrlo je u najmlađoj dobi. Ivica je o 100. obljetnici majčina rođenja 2005. u njezinu čast (Josipa rođena Cobović) dodao Cobovički. Rekao bi: „Samo je človek veliki kak Rieč…“

Što vam daje snagu u pandemiji? – Umjesto kave 24. prosinca 2022.

Prošle godine na sam Bog Božić kućni, a poslije blagdana i službeni test, pokazao je da imamo koronu. Taman poslije booster cijepljenja početkom istoga tjedna. Ove smo se godine cijepili protiv gripe i čekajući četvrto cijepljenje protiv korone završili u karanteni, jer sam na sastanku sjedila kraj kolegice koja je drugi dan javila da je u koroni. Bilo je to prije nego što je ponovno buknulo u Kini.

Mogla bih nabrojiti baš luckastih i bedastih primjera kako se nešto što sam pisala o nečemu izrodilo. Ma i ne samo kad sam pisala. Neki dan nešto čeprkam po messangeru – kod nas je navodno najviše korišten za komunikaciju – i vidim kako sam neki tekst, odgovore na anketu o koroni, otprije više od dvije godine poslala posve pogrešnoj, a ne osobi kojoj sam ga na rok pisala baš s veseljem. Dekoncentracija. Koliko sam samo bila žalosna vidjevši da nije uvršten u konačnu anketu. Pomislila sam kako to možda ima veze s Večernjim, gdje sam nekad radila, pa… Ukratko, bila sam razočarana toliko da nisam provjeravala ni što se dogodilo! Sad se pitam: što li je mislila treća osoba, ona kojoj sam ga pogreškom poslala zašto joj ga šaljem i što mi nije napisala da sam promašila ceo fudbal!?

Potom smo razjasnile očigledan nesporazum Vladimira Šimić i ja, koja je na početku korone radila anketu o pandemiji i objavila je u svom blogu Sama svoj life coach/ U potrazi za optimiznom što nam daje snagu i puni nam baterije?

Otad sam i napisala i objavila cijeli roman o koroni i potresu. Neloš. Privremeno neuporabljivo. I čujem da je Blogosfera, na ne samo Vladimirin žal, prestala izlaziti, iako još nije izbrisana. A ona je odlična suradnica, koja je u Večernjaku nekad radila i kao novinarka i kao marketingašica. Zato i pridodajem Vladimirinoj ondašnjoj anketi svoje odgovore bez intervencije i u eventualne tipiće. Baš sam sa zanimanjem pročitala što sam mislila tada, uvjerena da bih danas vjerojatno odgovorila i ponešto drugačije, ta prošle su pune dvije godine, pa sam dopisala i svojevrsni sadašnji post scriptum.

Blogosfera Sama svoj life coach

Vladimira Šimić

Velika optimistična anketa: doznajte što nam daje snagu u vrijeme pandemije

U periodu mraka krenula sam u traženje svjetla i napravila veliku anketu. Iskoristila sam Facebook za nešto dobro te pitala liječnike, književnike, novinare, poduzetnike… vide li u ovoj situaciji ipak nešto pozitivno i što ih raduje. Njihovi su me odgovori oduševili! Pročitajte što su rekli: Nebojša Buđanovac, Silvija Šesto, Davor Bruketa, Vitomira Lončar, Anka Dorić, Martina Tišljar, Mirela Španjol, Borka Pezo Nikolić, Vesna Jurić-Rukavina

Objava 14. studenoga 2020. 0 komentara 975 prikaza

E, sad… – neobjavljeni odgovori Božice Brkan iz 2020. i 2022.

BBVladimiraSimicBlogVecernjak

“U potrazi za optimizmom”

do petka

Kako osobno podnosite ovo vrijeme pandemije?
I inače sam unutarnji tip i ne izlazim mnogo, a sad, kad izlazim samo vrlo ciljano, vidim koliko mi nedostaju i obične jarunske šetnjice iz zdravstvenih razloga. Ali imam dobar izgovor da ne izlazim. Lockdown sam iskoristila da nekoliko mjeseci prije plana završim i tiskam svoje dvije knjige i radim neprestano na novim tekstovima, obvezno tjedno najmanje dva bloga, književni Umjesto kave i gastroblog Oblizeki, te čak i na onima za koje cijelo desetljeće nisam pronašla zicflajša. Ali, kao i za prošlogodišnju zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti i za ovogodišnji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat, osobito poslije koronske erupcije na promociji u Gornjoj Jelenskoj na kojoj samo slučajno nisam bila, odgodili smo većinu dogovorenih predstavljanja, samo u listopadu pet po raznim mjestima Hrvatske, a dio planiranih događaja preselili online, što i nije tako loše, jer je i književnost sve dostupnija na internetu. Odgodili smo optimistički i planirana književna putovanja u Crnu Goru i Bugarsku za dogodine. Jesenski dio zatvorenosti posvetila sam dubinskom čišćenju i pročišćavanju stana i čak stigla i do svojih papira.
Post scriptum: U Crnu Goru napokon smo otišli prošle jeseni. Lijepe književne večeri. Kad smo sletjeli u Podgoricu, shvatili smo da jedine nosimo maske. Bile smo uporne.  Međuvremenu su nam ove jeseni kolege uzvratili posjet. Bez maski. Gostovali smo i u Budimpešti i u mnogim hrvatskim gradovima, katkad i s oprezom – ne da se književnost! U svibnju smo u Kutini predstavili moj novi roman Privremeno neuporabljivo i otad smo s njime obišli i Đakovo, Vrbovec, Ivanić-Grad i nastavljamo u siječnju, veljači… Jedan lik u njemu nazvala sam po prijatelju koji je prvi od poznatih, bliskih, umro zaražen koronom. Ovih mi dana izlazi i nova knjiga pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika, Kajkavsko spravišče objvljuje je kao 9. knjigu u biblioteci Kaj&Ča. Pišem dalje, ne odustajem. Papiri me opet zatrpavaju.

Pada li Vam jako teško ili nalazite i u ovim danima pozitivu?
Osim što sam fatalist, neizlječivi sam optimist i nekako zadužena za motivaciju u svojim krugovima, obiteljskom i prijateljskom. Podržavamo se međusobno, rastu mobitelski računi, ali da me povremeno ne poklopi mala snaga, othrvavam se natprosječnom introspekcijom. Pokušavam se usredotočiti na suštinu, svrhu, uobičajeno pitanje Što sam ja na ovom svijetu? Slutim da i opaki virus ima neku svrhu! Osluhnemo li što nam kazuje priroda, ljudi oko nas, kazat’ će nam se samo. Što bi moji Dalmoši rekli, ne dam gušta zlu, bahatosti, sebičluku, sitnosti. Radije smišljamo jela, a hvala Facebooku što podsjeća na doživljaje proteklih godina, lijepo je da se imamo čega sjećati.
Post scriptum: Ne mora sve ružno biti za ružno.

Što Vam osobno ovih dana daje snagu?
Bolje: tko? Najviše najbliskiji mi, muž i sin. Nadam se i veselim jer bih iduće godine trebala postati baka. Tako, nadam se, ispunjavam svoju ljudsku svrhu: nastavak u potomcima i nastavak u stvaralaštvu. Ma kakav bio, život je samo jedan.
Post scriptum: U međuvremenu, u koronskim uvjetima 27. travnja 2021. iznenadio nas je rođenjem u Splitu unuk Adrian i postao nam prioritet svih prioriteta, epicentar naših života i svijeta. A sinova ekipa svoju Netokraciju uvela u jednorog Infobip. I loša vremena imaju dobre strane.

Što vas veseli i puni Vam baterije?
Pišem i više nego obično. Čitam i više nego obično, gledam dobre filmove i serije. Ne mogu dočekati, ali strpljivo čekam kad ću s prijateljima i prijateljicama moći na kavu bez maske i bez distance. Nisu li to i sitnice koje život znače? Pogotovo dok korona bez cjepiva kruži oko nas.
Post scriptum: Jedva tu i tamo dostižem s prijateljicama na kavu. Književnih predstavljanja, gostovanja dosta… Recenzije, znanstveni skupovi, tribine, okrugli stolovi… Kao da nastojimo svi nešto nadoknaditi.

Imate li (i koje su to) “sitnice koje život znače”?
Meni su sve te stvarčice iz svakidašnje rutine sitnice koje mi život znače.
Post scriptum: Smišljanje što će se Babaaaa i Dodoooo igrati s Adrianom. 

20201110 – 20201111 – 20201112  
Post scriptum: 20221206 – 20221213  – 20221214 – 20221220 

Breberika, breberika… – Umjesto kave 23. prosinca 2022.

Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:

Naslovnica zbirke koju je grafički oblikovao Frane Paro s naslovnom biljkom / Foto Božica Brkan

Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.

Autorica kajkavskoga dijela zbirke Breberika & Eklektika / Foto Miljenko Brezak

Uslijedila su pitanja o biljci, naslovnoj junakinji moje florističke knjige. I o knjizi, dakako. Prenosim zato iz knjige autorsku, uvodnu napomenu, i naslovnu pjesmu:

Breberika raste i u zagrebačkom vrtu autoričine tetke u Donjem Vrapču / Foto Miljenko Brezak

Autorska napomena

Zbirka je nastala iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane.

Nadahnuta stvarnim, divljim i pomno osmišljenim i odnjegovanim vrtovima koji su je pratili od djetinjstva do zrele dobi, pjesnikinja je zasadila vlastiti poetski vrt na svojoj tatinskoj i maminskoj (prof. dr. sc. Zvonko Kovač) zavičajnoj kekavici, idiomu rodnoga sela Okešinca u Moslavini. Osobni odnos prema jeziku temeljno je sredstvo gotovo cijelog, pjesnički vrlo ujednačenog pjesničkog opusa Brkanove, vrijedne antologijske reprezentacije (prof. dr. sc. Joža Skok).

Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), lozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga. Gdje sam metaforički, poput svojih graničarskih pretkinja, potajice otrgla pelcer, da se bole prime, a gdje nehotice previše orezala, kej se samo od sebe zdohadža i slično. Kao u herbariju, u stihovima naslovljenim uglavnom lokalnim orističkim imenima, upečatljivijim zvukom i značenjima, bojama i mirisima: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, nočne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božičnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak…

20200927 – 20200928 – 20201007 – 20210307

Naslovnica zajedničke zbirke pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Božica Brkan

breberika

da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakov mali korak za čoveka a veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovozemalsku banku semena negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
da jim velim morti ne bi ni znali o čemu pripovedam
ni na placu ni po grobju ma ni v smetju ju više ne videti par let da po šuma čovek hodi ne bi ju morti ni za venček nabral
neg jenu grančicu
i ta jenako pika
kulko se i sečam breberika pika pika fest pika
prek do krvi prek do srca te ravno pikne

ni ne znam kak se rasadža jel se samo de bilo zapikne šiba jel se sama raseje z one lepe sitne crlene bobic
breberika navek zelena

na selu su od ne pleli vence sfrkane na vrbovu šibu
kej ne bi kupuvali gotove
samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu još i grane zeleno dofarbaju da se zeleni

kak se niš drugo zeleneti nemre
prek na drugi svet
prek do druge sesvet
nikomu ne smeta kej pika kej sam vrag niko ju ne pipa kej buju po grobju po križi pipali

a gda breberiku bereju znaju de v šume raste v rukavica ju trgaju z trsne škara
da ne pika
da ne boli

niš ionak nemre biti večno

nemre biti neg breberika lepa a pika
do krvi

gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde struk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika

a su ju buju skorenili če i preveč pika
ležeše nek ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri
a ni ne pika

i gledim ni skrita ni naprčena breberika zdošla se buš če te ne presadim
če na desktop

20201020 – 20201117 – 20201209 – 20211214 – 20201218 – 20201230 – 20210225 – 20220430 – 20220524 – 20220525 – 20220529 – 20220623 – 20220625

Pjesnikinja Božica Brkan s breberikom u uglu zagrebačkog Cvjetnog/ Preradovićeva trga u listopadu 2022. / Foto Miljenko Brezak

breberika – zaštićena zimzelena, vazdazelena šumska biljka tvrdih oštrih listića na grančicama i s crvenim bobicama, lat. Ruscus aculeatus L., koja raste pri tlu, a beru je i trže obično na tržnicama za pletenje vijenaca, jer dugo ostaje svježa
apollo – Apollo je američki NASA-program za čovjekov let u svemir šezdesetih godina 20. stoljeća, a Apollo 11 je prvi svemirski brod koji
je s ljudskom posadom 1969. sletio na Mjesec i Neil Armstrong je svoj prvi korak opisao kao malen korak za čovjeka, a velik za čovječanstvo. grmoščica – Park-šuma Grmoščica, jedna od 17 park-šuma na prostoru Zagreba, prostire se na zapadu grada između Vrapča i Črnomerca na 80 ha i u njoj raste više autohtonih vrsta.
mesec – Mjesec (354 m), uz Humku (488 m) i Vis (437 m) visinska je kota Moslavačke gore

Objavljena kajkavsko-čakavska zbirka pjesama „Breberika & Eklektika“ Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Na svom sam Facebooku 22. prosinca 2022. objavila:

Kajkavsko-čakavska zbirka pjesama Breberika &Eklektika s biljkom breberikom / Foto Božica Brkan

Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor – objavljujem ga u prilogu mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.

Naslovnicu zbirke kreirao je Frane Paro / Foto Božica Brkan

Božica Pažur

RAST JEZIKA, RAST PJESME

Pogovor zbirci Breberika Božice Brkan

U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.

Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske do „botanike“).  Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.

Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost sadnje, izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.

Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „a kej buš“, „i da su tu i tam kej“, „i kej da“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, „nema de je ne bilo“, „a kad tam ko bi si to mislil“, „ne ni za povedati“, „a jesem ga se nekej…“ itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme (vuz raspelo za život čovekov/ za život kej takov – „borovica“; i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala – „slak urbani“).

Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr. Tim više što se inače, uobičajeno predrasudno, kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra otežanom. Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda.

Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti; pojedini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se, ili produžuje, hvata se „vitice“ drugoga  stiha istim principom slikovnosti (a med najfineši svetli kej da si v flašu sunce samo nalejal i dobro začepil da ti ne scuri/ i tak je blag da bi za obloge od nega mogel i na dušu metati – „agacija“).

Postupak florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, nalazimo u vrhunskih hrvatskih pjesnika – Božice Jelušić, npr.: Riječ kao lijepo stablo naslov je njezine prve, kanonske, stihozbirke. Antologijska zbirka Tomislava Marijana Bilosnića jednostavno naslovljena Vrt, svojevrsnom stihovnom jednadžbom „Vrt je biće poezije“ uspostavlja jednu od najizravnijih i najupečatljivijih veza između raslinjskoga rasta i umjetničkoga stvaranja. I ljudskog usuda, zaključili bismo, kao u Božice Brkan: ni imela više ni korenčeka za kej bi se imela prijeti/ sama se je podse složila/ kej čovek – „bršlan“. I originalnog joj, florealnog  uključivanja u pjesmu (I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne – „ginko“).

Božica Brkan sa zbirkom koju dijeli s Borisom Domagojem Biletićem / Foto Miljenko Brezak

20221222