Totalinfo objavljuje 7. ožujka 2023. intervju s Božicom Brkan, koji potpisuje književnik, novinar i legendarni urednik i kuće Vjesnik i poslije nje – Milivoj Pašiček.
Nastavak je to serijala razgovora s hrvatskim književnicama započet sa Sanjom Pilić.
Prenosimo:
Širok je stvaralački i spisateljski svijet Božice Brkan, koja je bila sjajna novinarka da bi se potom afirmirala kao istaknuta hrvatska književnica, višestruko nagrađivana, koja piše pjesme, pripovijetke i romane. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i kajkavskim – moslavačkom kekavicom.
Razgovarao: Milivoj Pašiček
Dugo ste radili kao novinarka, kako je došlo do tog iskoraka u književnost? Je li postojao neki okidač?
Prije sam, odmalena, pisala pjesme, prva mi je objavljena u šestom razredu, 1968., i nagrađivana sam i u to vrijeme važnim i hrvatskim i jugoslavenskim nagradama. Ali mi se kao maturantici neke stvari nisu dopale, pa sam i dalje pisala, ali objavljivala sve manje. Opredijelila sam se za nepraktični studij komparatistike i polonistike te poslije za praktičniji dodiplomski i iz novinarstva, počela sam objavljivati više novinarske tekstove, najradije rubne književno-novinarske vrste, za koje sam također nagrađivana. Početkom devesetih sa tri objavljene knjige postala sam članicom Društva hrvatskih književnika.
Zaključivši da mi posao, sam posao dnevnoga pisanog novinarstva ponajmanje, nakon 30 godina ozbiljno narušava zdravlje do bournouta, najprije sam htjela dati otkaz, a onda sam, ugledavši se u prijateljicu, s prvim uvjetima 2010. sa 55 godina izabrala otići u prijevremenu mirovinu. Kanila sam otpremninu uložiti u vlastite multimedijalne projekte, slične onima kakve sam dotad radila i u Večernjaku, Vjesniku itd. Neke sam i pokrenula i još ih radim (www.oblizeki.com, www.bozicabrkan.com) da budem u formi i da imam svoj medij ako štogod želim napisati, a nemam gdje objaviti.
Da sam planirala karijeru kako se to danas radi, vjerojatno sam mogla napraviti i više, ali ne mogu ne veseliti se što smo uz sve one koje sam objavila drugdje (CIP, Alfa, VBZ, DHK, Azur Journal, Kajkavsko spravišče…) u našoj obiteljskoj tvrtki Acumen, nastaloj u nevremena devedesetih ako netko ostane bez posla, kad sam ponovno postala “mladom hrvatskom pjesnikinjom” i kad sam se vratila u svoju književnu generaciju, objavili više od 10 mojih knjiga, dobrih i lijepih, prepoznatljivih. “Kajkavska čitanka Božice Brkan” pomoćno sredstvo je u nastavi hrvatskoga za srednje škole, a “Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU” nagrađena je “Katarinom Patačić” kao najbolja knjiga na kajkavskom 2012., više ih je bilo u užim izborima (Galović, Tin Ujević, T-com za objavljen, VBZ za neobjavljeni…) itd. Živimo uglavnom od minulog rada i uspijevamo se održavati na pozitivnoj nuli. Planirala sam u mirovini samo objaviti što nisam dospijevala uz dnevno novinarstvo – nacionalne “Oblizeke” prema kultnoj zavičajnoj čitanci “Oblizeki – Moslavina za stolom” (2006. s Večernjim listom u 15.000 primjeraka na kisocima!) i homage “Vrtu” i svojim suradnicima, ali su zbog skretanja u književnost, još „u radu”.
Ogledali ste se u nekoliko književnih vrsta, pišete pripovijetke, pjesme, romane… Što biste rekli – u čemu osjećate ono najjače svoje “ja”, najveću snagu izričaja?
Ne znam što bih odgovorila, kako kad, kako mi koja tema dozreli, što se vidi iz raznovrsnosti. I u vrstama, i književnim i novinarskim i hibridne; i u stilovima, od jezika – i standarda, i kajkavskog, i žargona. Ne opterećujem se, istražujem i ako me nešto veseli…
U nas je dosta književnika koji su se okušali kao novinari, ali i onih poput vas koji su iz novinarstva zakoračili u književnost. Što je po vama bolje, da ne kažem lakše?
Neko sam, vrlo kratko vrijeme razmišljala o doktoriratu iz novinarstva upravo temom novinari-književnici. Od Zagorke naovamo. Do mojih kolega i suradnika iz Večernjaka Damira Karakaša i Branke Primorac, splitskih utorkaša, Drage Hedla itd. Izazovno. Jednom sam razliku opisala u tome što se u novinarstvu moram držati činjenica, 5W, a u književnosti, ako ga i nema, mogu i izmisliti hepiend.
Najčešće se piše sve jer vas život natjera, valja plaćati račune, a i isprovocira detaljnijim i neugodnim uvidom „iza”. Ne odričem se svog novinarstva, ni običnih tekstova ni kolumni, kako političkih i ekonomskih, tako i gastronomskih; a ne odričem se ni posebnih izdanja i priloga koje sam uređivala, od potrošačkih, gastronomskih koji su prednjačili i visokim nakladama i dohodovnošću. Iako sam uređivanje Večernjakova Vrta preuzela po nekoj kazni, ponosim se njime kao i nagradom HND-a “Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen novinski prilog za 2000. godinu. Ništa od toga nije bilo lako, bar kako sam ja to radila, ali da mi je, kao i brojni suradnici, pričinjalo veliko veselje je.
Uostalom, da bih mogla pisati što i kako želim, najčešće sam i sama bila svoja urednica, a sada sam si i gazdarica. Mogu preživjeti ako i ne isplaćuju ili obećaju a nikad ne isplate honorar, ali se dobro osjećam kad ga plate, kao i što sam sretna kad plate putni trošak za književnu večer ili otkupe koji primjerak knjige.
Kada danas pogledate iza sebe gdje ste se osjećali bolje u novinarstvu ili u svijetu književnika i zašto?
Sad već i više od 40 godina novinarstva i 55 lijepe književnosti unatrag gledajući, uza svijest o svakom tekstu, vijestici ili romanu, samo pisanje, meni je najvažnije, kao proces. Novinarsko iskustvo nedvojbeno me je odlično pripremilo za ozbiljnu knjiženost koja zahtijeva i ozbiljniju koncentraciju. A i cijeli život rad na rok uvelike i pomaže i u književnosti. Naravno da je lijepo ako to što radite ima odjeka, primjerice u čitanosti. Druga je stvar okruženje, na kraju promjena cijelih društvenih sustava, samih medija i vlasništva nad njima odnosno izdvačkih kuća, knjižara. Možda sam samoj sebi olakšala život otkad sam, još u Vjesniku, kad su prvi put počeli novinare slati „na čekanje”, odlučila da moram živjeti tako da mogu i dobiti otkaz kad mi ga žele dati, ali i da ga ja, ako sam nezadovoljna, mogu dati kako bih mogla raditi ono što želim i kako želim. Dopustite li, koješta vas u oba posla može dekoncentrirati, svaki dan nešto. Nastojim živjeti tako da mogu odlučiti kad i što ću raditi, ili za lovu ili za slavu, i da svakome gledajući ga u oči mogu, kad mislim da treba, reći što o čemu mislim, primjerice o knjizi, kritici i kvazikritici, natječajima, bedasto dodijeljenoj nagradi i slično. Sve mi je to građa. Mnogima sam neugodan svjedok.
Što biste posebno istaknuli u svom književnom radu?
Možda baš raznolikost koju ste spomenuli. A i to da mi još nije teško napraviti 800 kilometara za pročitati „samo dvije pjesme”.
Možete li reći što je za vas vrhunac koji ste do sada dosegnuli?
Ne mogu, jer svaku knjigu pišem kao da mi je posljednja želeći da baš ona bude i najbolja, a tek poslije pišući novu, shvatim da nije i da bi mogla biti iduća. Nadam se da, ipak sam ja Solarova studentica, još dobrih Tekstova, pa i spomenuti vrhunac tek slijede. Ideja ne nedostaje, pa dok mogu fizički i mentalno… Odavno sam si nekako uspjehom odredila da mogu kupiti knjigu koju želim pročitati. A i da mogu napisati i objaviti knjigu kakvu želim.
Žena spisateljica. Kako ocjenjujete utakmice s muškim autorima? Osjećate li se koji put neravnopravnom?
Kako ne samo da mnogo pišem nego i mnogo čitam, u toku sam. A kao nekad u HND, sad sam aktivnija i u DHK. Ne osjećam se zakinutom ni spolno, ipak pripadam emancipiranoj generaciji dozreloj sedamdesetih, ali je činjenica da si zbog obveza koje žene tradicionalno preuzimaju, muškarci možda imaju i više vremena za pisanje, ali je to zato što si ga uzmu i što im ga žene daju. Možda su zato što žene lakše odustaju muškarci i brojniji, a često i agresivniji, pa i uspješniji. Ali zato si neke od nas prisvajaju „ženske” teme, primjerice moja u „Ledini”, obiteljska povijest kroz tristo-četristo godina očima žena, graničarki, koje su udavali iz očeve u muževljevu obiteljsku zadrugu s osebuškom, imutkom, ženinstvom, neotuđivim mirazom kako bi one i njezina djeca bile ekonomski osigurane.
Vidite u novinarstvu: s padom cijele medijske industrije, plaća i honorara, žena je sve više, ali istovremeno i proporcionalno jednako sve manje kako se penje odgovornost, najmanje je glavnih urednica. Sam Tekst uglavnom nema spol, ili je dobar ili nije. Da sam mlađa, vjerojatno bih se drugačije borila. Ono što sam htjela i u novinarstvu i u književnosti, izborila sam uglavnom na vojnički način: odradim što moram, pa se bunim, prigovaram. Tako sam si dva-tri puta svojom „jezičinom”, kako se to kaže, drastično skrenula i karijeru. Ali ne žalim! Sad štedim vrijeme radije pišući što želim i čuvajući unuka.
Kako je uopće po vama biti danas žena spisateljica u Hrvatskoj?
Zadovoljavajuće ako ne živite od pisanja, u književnosti teško da bih našla da netko živi od nje. Ja sam cijeli život živjela od pisanja, kako novinarskog s iskustvom u svim medijima, tezgama koje su tada bile moguće, i zarađivala sam i honorarno, katkad i triput više od supruga koji je bio i u upravama tvrtki, čak sam plaćala i PDV. Sumnjam da se to sad može lagodno i u novinarstvu. Možda odatle i česti spojevi književnik-novinar. Imam većinu profesionalnih bolesti od lupanja po tastaturi. Ali kao penzićka veseli me da uglavnom mogu pisati što i kako želim, a k tome i objaviti ono do čega mi je stalo i da smo „na pozitivnoj nuli”.
Rekosmo, pišete i poeziju, ali i romane. Kako ocjenjujete pojavu da je već tradicionalno u nas manje zanimanje čitatelja, ali i izdavača za poeziju?
Pa poezija se više piše nego što se čita, sada pogotovo. Već tri godine pripremam članak o hrvatskoj književnosti na internetu i to je, pogotovo u koronska vremena, pretjerano množenje tekstova, ponajviše stihova, ali time, na nažalost, s rastom konkurencije uopće ne raste i kvaliteta. Vjerojatno je i književnu kvalitetu pretegla čitanost, odnosno samo puko lajkanje. I kritike i dobrih kritičara sve je manje u korist PR, marketinga i bookblogera. Pogledajte na društvenim mrežama. Ako si može dopustiti i malo se potrudi, svatko je svoj pjesnik, svoj bloger, ima svoj natječaj, nagradu… Naći put do čitatelja, pogotovo ozbiljnih stvari, nešto je drugo.
Kako ocjenjujete ukupno književni trenutak Hrvatske?
Volim neke knjige i autore, ali sveukupno mislim da tone za novinarstvom. Postaje li sve zajedno i “hrvatska književna baruština”, kaljuža, ne znam. Trudim se biti optimist s mišlju da kultura, lijepa i dobra književnost mogu opstati kao važna vrijednost za cijelo društvo, pojedinačno i ukupno.
Dobitnica ste mnogih nagrada. Što vam one uopće znače i koja vam je najdraža?
Pa na natječaje šaljem zato da vidim svoje mjesto, katkad da podržim stvar ili da odmjerim što tko i kako radi. Da se susretnem s kolegama. U svakom slučaju, neke od nagrada, ne sve, osiguravaju i veću vidljivost, daju vam vjetar u leđa. Drago mi je i kad sam opetovano u užem izboru za nešto, jer vidim da me nisu mogli zaobići, ali kako se nagrade dodjeljuju, tko je u “stručnim ocjenjivačkim sudovima”… Najviše me veseli kad me iznenade posve neočekivane, Nagrada “Vesna Parun” ili prve nagrade kao čazmanski Slavko Kolar za kratku priču-satiru ili vrgoračka “Mato Raos” za kratku priču… Iza mene nitko ne stoji, a najmanje neki moćan izdavač. A kad sam ja u ocjenjivačkom sudu, obično kažem, sigurno je da sam bar pročitala sve knjige, priče, eseje, pjesme što li. Neupućeni autori uvijek misle da su zakinuti i da je, kao na Kulenijadama ili Babičinim kolačima, njihov kulen ili njihova slastica najbolja, iako nisu kušali ni jedan drugi. Kako sam prošla i to da su me nezadovoljnici gađali kulenom, uvijek očekujem da me netko zvizne ako ne knjigom prijetnjom, tračom, eliminacijom negdje.
Pišete standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je draže i zašto?
Pišem kako sam nadahnuta, ja sam po starinski oslonjena na talent i težak rad, ali ponajprije na inspiraciju. A tema, rješavam li njome još i neki svoj problem, nekako mi iznutra, unaprijed odredi hoću li prozom ili stihom i kojim jezikom, pa je kekavica – dopuštam da njome mitologiziram svoj Jokešinec, moslavački zavičaj – označila obiteljski roman „Ledina”, zbirke i pjesama poput „Vetrenice, obiteljske arheologije”, „Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU”, a pjesme iz zbirke „Nemoj mi to govoriti” te priče su se podijelile u standardnu zbirku „Umrežena” i kajkavsku „Život večni”.
Vaš najnoviji roman “Privremeno neuporabljivo” govori o Zagrebu. I mnogi svjetski pisci pisali su o gradovima. Što vas je ponukalo na tu temu?
To mi je zapravo treći zagrebački, urbani, ali i novinarski roman, jer „Privremeno neuporabljivo” (2022.) slijedi poslije korone i potresa i prilika je za samoanalizu likova “što smo mi na ovom svijetu”. Temu bih ubrojila u aktualne, “medijske”, nerješive, ali i vječne. Živim u Zagrebu od početka studija, dakle glavninu života, volim ga, ali ne mogu ne vidjeti i Zagrebu i Zagrepčanima, i rođenima i naturaliziranima, i lijepa i ružna lica i ono što je iza njih. Koristila sam prema potrebi i baš s velikim veseljem kao da na lutki kreiram haljinu, svoja sva tri kajkavska, i zagrebački dakako, žargone od novinarskoga do IT-jevskoga.
Kako uopće pronalazite i birate teme?
Glupo je reći, ali zapravo ne tražim ih, one valjda nalaze mene. Kao i nekad u novinarstvu, često „na kavi”. Čak i u medijima, u umjetnosti. Toliko mi je neprestano toga „u radu”! Volim temu i tekst “prespavati”. Srećom da me neki, često baš “novinarski” rok natjera na finiš, poliranje.
Kada, u koje vrijeme najradije pišete?
Jutarnji sam tip, što se tiče tipkanja, ali zapisujem neprestano, svuda i na svakom mjestu bilježim ono što mi padne na pamet ili na papir ili u mob, što mi je bliže, a kako imam problem s rukopisom, ionako moram odmah upisati u računalo. Kad se sjetim da sam za Nedjeljni Vjesnik pisala na mašinu trackajući, drndajući katkad i od četiri ujutro kako bih dohvatila rok, jer ne možeš, makar i u zadnji čas, uredniku kao što su bili Uroš Šoškić, Drago Kastatović, Đorđe Zelmanović ili Vladimir Drobnjak, odbiti napisati naručeni tekst.
Što biste poručili mladima koji pokušavaju zakoračiti u svijet književnosti kao autori?
Ja sam pisala, ali tako da u ono vrijeme mogu od toga pisanja i živjeti. Sad se teško može računati na stalno zaposlenje, kao što sam ja po pola radnog vijeka formalno provela u Vjesniku i Večernjem listu, a surađivala sam bez ograničenja s mnogima. Danas bih se vjerojatno opredijelila za književnost, možda tek nešto lakšu, onu što se bolje prodaje. Pisala sam i ja, uz brojne kuharice, doduše i ljubiće, visokonakladne, unosne, ali pod pseudonimom. Nakanjujem se – i usuđujem! – napisati teoretskopopulatnu knjigu o tome kako napisati dobar ljubić oprimjerenu svojim ljubićima.
Srećom sam se najprije za pisanje profesionalno dobro potkovala na Filozofskom i Političkim naukama, pa sam se usudila nekoliko godina čak i predavati stilistiku u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija. Najvažniji savjet mladima, a nisam sigurna da bi ga i poslušali, da se klone sada posvemašnje površnosti u svim sektorima pa i u pisanju, od novinarstva do književnosti, i da se pripreme da budu prilagodljivi, ali ponajprije financijski neovisni. Da ne moraju pristajati na pogodbe ni s jednim vragom.
Ako sam se novinarski naputovala, i književnost me je s prijevodima i predstavljanjima knjiga odvela i u Austriju, Mađarsku, Crnu Goru, pa čak i do Australije i Kolumbije, pa bih preporučila i putovanja, jer ona, a osobito povratak bitno mijenja perspektivu. Na kraju, moje je životno geslo još savjet mog oca „Kak si prestreš, tak buš si i legla”, da budem odgovorna i da se mogu nositi s posljedicama svojih postupaka, što to, barem iz mojega iskustva, nije uvijek ni ugodno ni lako. Onima koji žele uspjeh, postati „zvijezde”, rekla bih da odaberu nešto lakše. Znam da se isplati, ali iz vlastita iskustva s visokim nakladama, znam da je pisati u novinarstvu i književnosti lakše u anonimnosti.
Najgore je u životu biti sam, tako da meni mnogo znače i suradnici, primjerice grafički dizajner Jenio Vukelić i lektorica-redaktorica Maja Matković, s kojima radim još od novinarstva, jer su oni majstori svog zanata i umjetnosti, a obično kažem da radim samo s najboljima.
I za kraj, ostaje li dovoljno vremena za obitelj, za još neki hobi?
Moji su mi hobiji zapravo cijeli život. Možda sam obitelji naporna, ali se međusobno podržavamo i potičemo onako kako su mene i nas podržavali moji roditelji. Imam i malo, ali istinskih prijatelja, koji su mi također važni. Jako me veseli, recimo, da se i moj suprug Miljenko Brezak, obrazovanjem ekonomist, u mirovini poput mene književnosti, također s uspjehom vratio mladalačkoj ljubavi fotografiji. Kad stigne, jer je moj prvi čitatelj, urednik, izdavač, vozač, računovođa, a svladao je i pripremu nekoliko jela. Kako smo oboje jedinci, na brizi su nam bili svi starci iz obje obitelji, a jako me veseli da mi je, bez pritiska i uz samo malo navijanje izdaleka, naš sin Ivan Brezak Brkan postao kolega i po Filozofskom i u Netokraciji te u Infobipu po novinarstvu, ali online i IT. A nema većega veselja i nadahnuća od našega jednoipogodišnjega Adriana pred kojim nevažan postaje svaki rok.
