Oznaka: Božica Brkan

Breberika & Eklektika predstavljena u Čakavskoj kući u Žminju

Žminj. Čakavska kuća, petak, 5. svibnja 2023. Predsjednik Čakavskoga sabora Josip Šiklić i pjesnikinja Nada Galant te zanimljivi i dragi ljudi kulturne Istre bili su domaćini prvoga predstavljanja kaj & ča pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika u izdanju Kajkavskoga spravišča iz Zagreba, 2022. Pjesmom kajkavskom i čakavskom večer su začinili Marija i Milan Kranjčić.

S predstavljanja u Čakavskom saboru u Žminju: Marija Roščić Paro, Josip Šiklić, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak

U ime Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, koje ove godine obilježava višestruke obljetnice, među kojima  50. obljetnicu djelovanja i 55. obljetnicu redovitog izlaženja časopisa Kaj kojemu je nakladnik, pozdravila je  Marija Roščić Paro, voditeljica Galerije Kaj, uz dopredsjednike koautoricu zbirke B. Brkan i Franu Para, akad. slikara grafičara i znanstvenika te znalca ranoga knjigotiskarstva pogotovo tiskarskoga znaka Blaža Baromića, među ostalim, autora knjiga o glagoljskoj tipografiji i autora projekta, nacrta i replike Gutenbergove preše postavljene u Glagoljaškoj tiskari Juri Žakan Roč.

Marija Roščić Paro prenijela je ponos majstorice Kajkavskoga spravišča i urednice dr. sc. Božice Pažur i 50. obljetnicom kulturološke, suradnje s Čakavskim saborom – počevši od  broja 6/73.  časopisa Kaj Srce Zagorja u srcu Istre – nastavljene  kasnije s brojnim mu katedrama, osobito ročkom, iz koje su promociji prisustvovali predsjednica Katedre Roč Mirjani Pavletić i književnik Vladimir Pernić. Marija Roščić Paro Istakla je i riječi Božice Pažur kako je Breberika & Eklektika u nakladi Kajkavskoga spravišča, deveta u njegovoj biblioteci Kaj & Ča: Susreti, također je jedan od rezultata dugoročnog programa kulturološkog povezivanja dvaju sabora kulture – čakavskoga i kajkavskoga – koji je program u okrilju Kajkavskoga spravišča od 2001./2002. imenovan KAJ & ČA: PROŽIMANJA I PERSPEKTIVE. S bitnom trajnom svrhom: problemskim i suvremenijim pristupom kajkavštini i čakavštini kao temeljnim vrijednostima hrvatske kulture, znanosti, jezika i suvremenosti. Autor likovne opreme i naslovnica svih devet knjiga akademski je slikar grafičar Frane Paro.

Zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak

Osim prve, „manifestne“ knjige 2004. te dopunjenoga, 3. izdanja glasovite Glagoljske početnice Frane Para (2010.), u biblioteci Kaj & ča: Susreti objavljeno je šest pjesničkih kaj & ča „dvojaca“ (Načinović/Pažur, 2006., Kalinski/Pernić 2007., Božanić/Kovač 2009., Petrović/Sinčić 2012., Jelušić/Car Matutinović 2016., te, s ponosom ističemo, Nada Galant i Ivan Kutnjak u zajedničkoj knjizi nadnaslovljenoj  Prva sreda na mesecu, 2018., predstavljenoj na Janešovom vidikovcu u Roču 2019.).

Po čakavsku i kajkavsku i pjevanjem / Foto Miljenko Brezak

Praksa knjižnog spajanja dviju ili više cjelovitih zbirki više autora, iako rjeđa, nije neobična. Međutim, takav spoj uvijek dodatno provocira i nuka nas, uz isticanje razlika, prije svega u materinskim jezicima kajkavskom i čakavskom (koja ih, zapravo, to više spaja!),  na prepoznavanje književnih sukladnosti: svjetopoglednih sličnosti, poetičkih -izama  ali s polazištem u zavičajnom idiomu, s nadgradnjom (meta)jezičnih stilizacija – kao što je to slučaj u spomenutoj Prvoj sredi na Mesecu i zasebnoj zbirci unutar nje Nade Galant na žminjskoj/vidulinskoj čakavici Potle vigona. Uputno je podsjetiti, s mogućom  referencijom i na Brkan-Biletić knjigu, kako su oboje pjesnika, i Galant i Kutnjak, u novotvorbi svijeta pjesme kretali od  svakodnevnog detalja, takoreći filozofijski sporednog, dnevno-govorne geste, sa završetkom u diskursu visoke filozofičnosti.  

Čakavska kuća u Žminju / Foto Božica Brkan

Božica Pažur urednica Breberike & Eklektike posredno je govorila o poetičkim suglasjima oboje autora  Brkan/Biletić u novoj knjizi:

Breberika & Eklektika – zajednička je knjiga dviju samostalnih zbirki suvremene kajkavske i čakavske  poezije, postmodernističke koncepcije. Obje zbirke (s po 30 pjesama) u istoj knjizi dvoje vodećih suvremenih pjesnika – kajkavska/kekavska Božice Brkan (BREBERIKA) i čakavska Borisa Domagoja Biletića (EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika) – svaka na svoj način donose estetsku novinu i otklon u kontekstu postmoderne kajkavske i čakavske poezije, te u kontekstu današnjega hrvatskoga pjesništva kao cjeline.

Oboje pjesnika, antologijskih autora (podjednako afirmiranih u standardnojezičnom i materinskom kajkavskom/čakavskom književnom jeziku) generacijski bliska (Božica Brkan, r. 1955., Boris Domagoj Biletić 1957.)  raznolikim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima dakle, iskazuju duhovna i civilizacijska ishodišta materinskog jezika kao polazište i bît svoga stvaranja – njegovom stilizacijom (pa i tematizacijom) u propitivanju  univerzalnih vrednota: Brkanova s polazištem u organsko-idiomskoj moslavačkoj kajkavštini – kekavici, a Biletić sinteznom čakavicom (kako bi rekli dijalektolozi), poštujući jezično-književnu dijakroniju i suvremeno iskustvo toga (najstarijeg) hrvatskog jezika/“prajezika“. Riječ je o dvoje antologijskih autora koji – računajući objavljene prve zbirke – više od 3, tj. 4 desetljeća (Brkan od 1990., a Biletić od 1983.) drže visoki estetski kontinuitet svojih – žanrovski prebogatih – djela u središnjem korpusu hrvatske beletristike.

Uočena poetička suglasja dviju samostalnih zbirki iskazuju se prije svega u posebnom odnosu njihovih autora prema vlastitom jeziku (u Biletićevoj sinteznoj čakavštini i podnaslovno: Zajika Janus Jazika, u Brkanove opredjeljenjem za rodnom okešinečkom kekavicom kao /vlastitom/ polifunkcionalnom jezično-umjetničkom standardu). Jezični izbor i identitetski sloj svojih pjesničkih cjelina oboje pjesnika, višestruko kompetentnih (pa i urednički), saželi su u autorskim napomenama u knjizi – toliko dobro da pogovori, ili popratne analize skoro da i nisu bili neophodnI.

Boris Domagoj Biletić čakavicom… / Foto Miljenko Brezak

O Biletićevoj poeziji i samostalnoj njegovoj zbirkci Eklektika u zajedničkoj knjizi dr. sc. Božica Pažur napisala je:

Svojedobno je na Tribini u DHK, književnik Milan Rakovac, inače stilistički razigran i čakavski mudro sintezan pogovornik naše zajedničke nove knjige i u njoj Biletićeve zbirke, izrekao lucidnu tezu o čakavskoj konstanti i identitetu „nečakavskih“ pjesama Borisa Domagoja Biletića. Valjalo je samo pogoditi trenutak kad će Biletić ostvariti čakavski ciklus u zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) i najnoviji: Eklektika. Sličnu je ideju, na primjer, o prijašnjim „tobože nečakavskim tekstovima“ Ljerke Car Matutinović, prije zbirke Čakavske versade (1993.), izrekao i akad. Milan Moguš, itd. Navedene zamjedbe ne bi valjalo dovoditi u izravnu vezu s glasovitom, donekle suženom, tezom Vladimira Nazora o tzv. „čakavskom obliku“, ali i „čakavskom sadržaju“ tzv. dijalektalne/regionalne lirike, u povodu prijepora oko Antologije nove čakavske lirike (poznato Pismo urednicima, 1934.).

Naprotiv, naš autorski „dvojac“ respektabilnih književnih biografija i opusa – Brkan-Biletić („moja Sijamska“, rekao bi Biletić za Brkanovu) – svjetopoglednom afirmacijom univerzalnosti zavičaja, iskazujući njime svemoguće/sve moguće, „okolnosvjetske“ (termin C. Milanje) senzacije – u novim kaj & ča ciklusima uspješno vuku poetološki četveropreg cjelokupnoga svoga književnog stvaranja. Stoga bismo za svako od autora mogli govoriti o nutarnjoj „istosti poetike“, bez obzira na jezični izbor. Posebnom dragošću zamjećujemo Biletićev posvetni moto („čitajući/slušajući Vesnu Parun“): Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni…

Književna je kritika (Mićanović, Milanja, Stojević, Šalat, …), pogotovo uz nedavno bogatstvo Izabranih pjesama Borisa Domagoja Biletića Hvatanje zraka (2021.), istaknula prije svega „poetičku heterogenost“ – ključnu za Biletićevu poeziju – a onda i „polifonu doživljajnost Istre“ (ist. H. Mihanović Salopek) kojom „upija cjelokupnu književnu i kulturnu baštinu signuma Istre“. Prema Anti Stamaću, poeta Biletić kao „pustolov na moru hrvatskoga jezika“, uz težnju „poezije jezika“, k tomu je „vještak suvremena aleksandrizma, sažimatelj mnogih dostignuća hrvatskoga pjesništva ovoga stoljeća“. Za ovu prigodu  valja prizvati i kritičke naglaske Milorada Stojevića o čakavskom autorovu opusu: „Novina u cjelokupnom Biletićevu poetskom stvaranju je posizanje za čakavštinom, ne samo jezično i poetozofski nego i kulturološki […]. Ono što je u pjesmama na standardu  bio uzrok rezignacijskoj gorčini ovdje je poetsko dijelom eklektičko poklonstvo (galgen)humoru, idolima, fiktivnim idealima, ali i svježini pjevanja“. 

Signantan je u monumentalnom i tankoćutnom, u našoj praksi neviđenom nekronološkom nutarnjem principu spomenutih Izabranih pjesama, Mićanovićev poredak Biletićevih pjesama, u kojem je upravo čakavska Fellini, Zvane, Did & King na prvom mjestu. U kojoj pjesmi – vratimo se autoru pogovora Eklektike Milanu Rakovcu – Biletić „osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti“ […] „spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida (…) sanjivajući sanje“… itd.  

… a Božica Brkan kajkavski / Foto Miljenko Brezak

Dr. sc. Božica Pažur autorica je i pogovora kajkavske polovice zbirke te je uz Breberiku Božice Brkan imala za dodati:

U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.

Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od „arheologije/obiteljske“ do „botanike“).  Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja, svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.

Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. U kojoj je simbolska raskoš breberìke (zaštićene zimzelene, šumske biljke Ruscus Aculeatus L., bodljikave veprine) ima pokretačku ulogu. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: [celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“.] Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.

Nada Galant ugostila je Božicu Brkan i u “svojoj” žminjskoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko bi se“, … itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme.

Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr.

Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastita jezičnog standarda. Spomenimo njezino zalaganje da u rječnički fond suvremenog hrvatskoga književnog jezika uđu leksemi osebušek i oblizeki, na primjer.

Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, pridružujući se postupkom florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti, vrhunskim hrvatskim pjesnicima. Dokumentarnost i esejizam, te svijest o vlastitu tekstu prepoznajemo joj kao konstante u 6 pjesničkih zbirki, 5 romana, u gastro-stručnim knjigama (Enciklopedija špeceraja, Oblizeki – Moslavina za stolom), u nagrađenoj zbirci pevcov korak – osebušek za eu, u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (preporučenoj  kao pomoćno  sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama), sve do Breberike.  

Plakat za žnminjsku promociju, zajedničku suradnju Čakavskoga sabora i Kajkavskoga spravišča / foto Miljenko Brezak

Na kraju je Božica Pažur zaključila:

Zanimljiva razgovornost u oboje pjesnika, i Brkan i Biletić, nije samo na razini jezične funkcije nego se iskazuje i u svojevrsnoj raspri s vlastitim tekstom [u Biletića najjednostavnije i uočljivo u pjesmotvorima Črno te Črn-bil, črn-bil:  u Brkanove, izdvojimo: i ne znam  zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala („slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne („ginko“).] 

Koncept preosmišljavanja svijeta tekstom u oboje naših pjesnika toliko je naglašen da ga prihvaćamo kao životnu njihovu pasiju stihom [(u Božice čak i u grafijskoj zabilježbi preciznih datuma njihova nastanka), u Borisa manifestnim zazivom: Najlipše more na svitu/ prisušit neće sve/ dokler hi je, iš (…)/ poslidnji kako prvi, čakavci („Još ča rabi).]

Stav objavio kritiku B. Brkan o knjizi Teška ljeta B. Jelušić

O upravo objavljenoj knjizi Teška ljeta Božice Jelušić u izdanju zagrebačke Beletre, pogovor odnosno recenziju objavio je 20. travnja 2023. e-časopis Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika STAV . Prenosimo u cjelini:

Naslovnica

Pogovor u knjizi Božice Jelušić, Teška ljeta, Beletra, Zagreb, 2023.

Božica Brkan

Placebo Božice Jelušić: kava, brza vožnja Harleyjem, let paraglajderom ili tekst o tome?

U Pohvali starosti Pavao Pavličić otkrio je da ju je napisao jer je – zaljubljen u mlađu ženu. Svojevrsnim uputstvom za upotrebu, plemenitom mladalačkom nakanom profesor i akademik osvojio je i mene. I svojim slojevima starenja Slavenka Drakulić u Nevidljivim ženama i drugim pričama dala mi je misliti, a bome još više i Božica Jelušić svojim Teškim ljetima! Kako su posljednjih godina autobiografske teme u velikoj modi, nije im se oprla ni spisateljica koja u bibliografiji za svaku godinu života, što poetski a što prozni,već ima po naslov, pa je i ona podvukla crtu, literarnu: Došla sam na rub životne snage i ne znam što mi je činiti. To nije stanje od kojega se može separirati literarna građa, budući da te preplavljuju tjeskoba, nemir i blokade.

Razgovor na kiši: Božica Brkan i Božica Jelušić, 24. ožujka 2015. / Foto Miljenko Brezak

U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja nikako ne voli priče o lijepoj i ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija. Začitan još u njezine prijašnje/prethodne kraće biografske zapise, prigodice o obljetnicama, poput onoga iz časopisa Foruma, očekivao bi radoznalac provokativnije štivo, primjerice o žensko-ženskoj ljubavi, ali ovaj je put odustala od davanja prilike osrednjosti i predvidljivosti, prosječnim, običnim, mišjesivim ljudima, da se zabadaju koga je, a koga uopće nije stavila u tekst. Ali, koliko za blurb, daje misliti o podstanarstvu u samostanu, o uzbudljivu dolasku autobusom poetese nacionale u mali grad, o putovanju u Poljsku i proslavljenoj poljskoj romskoj pjesnikinji Bronislawi Wajs Papuszi koju je njezin narod odbacio jer je navodno njihove svetinje prodala gadžama…

U tekstu ne iščitavam roman (Valjda ću sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman, kaže, jer otišla joj je najpouzdanija čitateljica Đurđa, koja se veselila svakoj rečenici.) nego  kao komad bolje od pjesnikinjine proze uopće.Čak i kad kao ovlaš profesoruje:I u romanu, dakako, trebalo bi se nešto događati, makar surogat stvarnosti, u koji ljudi utoliko lakše povjeruju, što je naivniji i nestvarniji. Junakinji trebaju avanture, mora joj se dogoditi životni prijelom, nesreća, sud za nasljedstvo, vanbračna avantura, zatajenje bubrega, romantični susret s kirurgom koji se u nju zaljubljuje.

Tekst ne iščitavam kao romanponajmanje zato što nema dijaloga. Uočljivije je kako je Jelušićeva neprestano u potrazi za ravnopravnim sugovornikom koji bi je nadahnjivao, da je u pomanjkanju takvoga za dijalog prinuđena na samogovor, na razgovor sama sa sobom, monolog, kao u svojim povremenim intervjuima; jer ne samo da moraš znati odgovor na pitanje nego, prema savjetima ponajboljih starinskih novinara, i za postaviti pitanje moraš znati pola odgovora. Ne treba čuditi da kao radoznala spisateljica i kao čovjek često i smiono, samouvjereno mijenja perspektive od ptičje do žablje pa da povremeno i Titanik pogledate odozdo, i priznaje kao svojevrsnu stvaralačku napetost koju maestralno naziva nadgornjavanjem – iu tekstu ima nekoliko takvih ljudi – a s iskrenim žalom za neostvarenim, povremeno priznaje i pristanak na banalije i trošenje bez svrhovitosti,  ponavljanje životnih grešaka, od izbora odredišta ljetovanja do izbora ljubavnih i profesionalnih partnera ili ustrajnog višedesetljetnog ulaganja u imanje.

Uostalom, reći će: Plitki gaz i kratka dionica, to su paradigme našega vremena. Ne pristajući na to, ma i zagrezla, ma i ostajala bez daha, zapisuje: Odmičem polako u tekstu, prema cilju koji još ne nazirem. Želim imati nekoga sličnog sebi, tko bi s usrdnošću i strpljenjem prionuo uz riječi, dubinski pronikao tko su i odakle su, kakva stanja otkrivaju, kakve osjećaje prenose. Ne želim da tekst visi poput ukrasnog kineskog lampiona na nekoj večernjoj terasi, gdje se smiju ljudi pokazujući zube s umjetnim porculanskim navlakama, žene zategnute kože i vještičje dugih noktiju, i muškarci puni afrodizijaka, koji će ih uskoro povaliti u sobama punim fotoćelija i skrivenih kamera. Želim da to bude običan ali punokrvan tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu. A meni samoj da otkrije granice moje nemoći, preko kojih pokušavam dobaciti kamen u čelo razbješnjela Golijata.

No, ipak, Jelušićeva si sama zadaje ograničenja poput ostanka u provinciji (u malom, pa još manjem gradu, koji nisu tinovska malena mjesta srca moga), gdje je djeca zovu tetom, gdje joj tikaju i gdje je već u mladosti, nakon usputnog dobacivanja dvojice besposličara u parku pljuckajući koštice lubenica Na njoj samo kosa vrijedi!, svoju gustu, svijetlosmeđu kosu s crvenkastim preljevom, složenu u rep ili pletenicu sama odrezala, gotovo na muško. Sama svoj Samson. Pomiruje se i ograničava na dobar građanski život, iako: izborila si se od mladosti za pravo da budeš drugačija, mimikrija na građansku štimu nije uspjela, pa nakon predaje nastavljaš drugi život, u kome je svidljivost odbačena u ime osobne slobode i prava na izbor.

Faktografski presudne stvari, možda i prvi put upisuje baš u ovaj tekst, ali tek nešto više od zavisne rečenice, jedva. Primjerice oca koji je za cijeli život ograničava uskratom potpisa za studij u Brightonu i kontrolama wartburgom. Prepuna kojekakvih dugova, ne ostaje dužna ni precima, a ni potomcima, ali ostaje. Zašto? Čovek mora rasti tam de je posađen. Ali kad te, kako priželjkuje, čitateljski prsti zasvrbe od želje za pocrtavanjem rečenice, nećeš moći ne uočiti citat majke koja joj je u djetinjstvu govorilaKrušni kut ostal nam je gladenopisujući ratnu djecu koja i sita neprestano traže i jedu kruh, što se književnici poslije, dakako, dešava u metafori. Ali tekst uspijeva osoviti na noge.
 

Osim što je posveta velikim imenima literature, glazbe i uopće umjetnosti na kojima je izrasla, Jelušićeva se nevoljko složila da su Teška ljeta ihommage naknadne nevažnosti onima koji ti se u neko doba čine jako važnima, a onda ih kao sebestvoritelj prerasteš i spoznaš nevažnost. (Čak i ako si, primjerice, iz svoga literarnog rječnika zauvijek izbacila često upotrebljavanu riječ element.) Nije to gubitak vremena likinje-pričateljice nego suočavanje, samospoznaja i možda i moćniji dio teksta.

Jelušićka zacijelo Teška ljeta nije pisala za sebe, a pitanje je što će i tko će od nas čitatelja biti pripravan taj tekst napisan u ich-formi iščitati za sebe. Osim odlomka gdje je okrznula nas dvije, ja nikako, u naša vremena alergija na perje i svakomalo reklamiranih svakojakih madraca dormea, ne bih propustila recimo filozofiju o prosušanju. Samo je umjesto crvenih blazina, bijelih jastuka i nemarno prebačenih deka u ovome svom tekstu Jelušićeva zaista pomno prosušila svoj život te i ona i čitatelji mogu sanjati šarene, fantastične snove, kao da ih je na azurnoj podlozi iscrtalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu neusporedive.

A pisci u pokušaju, polutalenti, iz tema i stila – odakle li samo smaže čudesne riječi! – samoga teksta mogu naučiti izrijekom kako napisati ne samo dobar tekst nego i između redaka doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu, kreaciji.

No poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malo gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelisa čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste,ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način. Pa i pišući knjigu u kojoj će otkriti: Zatrpana sam suvišnostima, kojima se niti ne nazire kraj. Dodaje: Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak. 

Naslovu Teška ljeta spisateljica priznaje dvostrukost: i težinu najtoplijega, najsparnijega, najsušnijega godišnjeg doba iz narušene ravnoteže Prirode, Zemlje;i ulaskom u osmo desetljeće težinu vlastite jeseni, pozne dobi.

A zašto je od 2019. do 2022. pisala baš takav tekst, a ne, zacijelo i uz manje muke, pjesmu ili esej, što piše najčešće i u čemu je autorski najjača? Bila je prezasićena, priznaje, i ovo je feedback, homeopatski ljekovit, kaže. Iščitavam: poput maloga, spasonosnoga gutljaja kave. Samo placebo, koji će te prisebiti, tek toliko da ne izazoveš sablazan na javnom mjestu, premda ti je to odavna svejedno. Poput brze vožnje na zadnjem sjedištu Harleyja kad sve iza sebe ostavljaš u pluskvamperfektu odnosno pobjegneš vlastitoj sudbini ili leta paraglajderom, jer je cijelu mladost imala nešto nalik na univerzalni san o letenju. Kad zagusti, uzda se u reputaciju čudakinje (jer može biti i plašt nevidljivosti) ili u status umjetnice (jer joj daje i pravo na neograničenu ludost), ali ne može pobjeći od zadatosti – Samo  nemoj htjeti, nemoj ništa poželjeti izvan onoga što ti je određeno i dano. Rekla bih danama, svojimčitateljima, kad nam je već do toga da je čitamo, prepušta da se bakćemo razmišljanjima: zašto baš ti fragmenti, zašto baš ti duhovi prošlosti: mali koraci, veliki bjesovi?

Za svaki nam je slučaj za iščitavanje Teških ljeta Jelušićeva ostavila dovoljno udobne hladovine. I pod krošnjama stablašica što ih stoljetne oborene olujama podsadila mladim stabalcima i podravskim starinskim cvjetnicama kao barnagorska domina terrestra. I pod krošnjama literarnoga drvoreda započetoga prvom stihozbirkom Riječ kao lijepo stablo. Velikodušno,kao što je sebi priskrbila dobar ležaj, velik prozor, police s knjigama, stolac, svjetiljku, koje nazivarekvizitima za dušu obuzetu svojom misijom, za onoga koji piše, jer ništa drugo na svijetu ne umije bolje činiti.

Pomišljam tjeskobno: ta nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna groboslovnica, zajebantski, iz poluzaborava, koučerski, jetko, kao za radionicu pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, Teškim ljetima nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednjeslobodno u(s)mjeriti po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju (i) grobnu mjeru:Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitu tijelu nisam osjećala ugodno.

.

Judita Ružici Pšihistal, Slavić Mimi Juračak – Umjesto kave 24. travnja 2023.

Vikend knjige! Poslije Noći knjige u petak, a prije Svjetskoga dana knjige u nedjelju, u subotu, na dan kada je Marulić napisao Juditu i koji je Sabor proglasio Dan hrvatske knjige,  predvečer smo u Društvu hrvatskih književnika obilježili i 123. rođendan društva, te uz sve drugo, dodijelili i tradicionalne nagrade Dana hrvatske knjige. Imala sam čast s vrsnim stručnjakinjama dr. sc. Hrvojkom Mihanović-Salopek s Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i prof. dr. sc. Cvijetom Pavlović s Katedre komparativne književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, biti u ocjenjivačkom sudu. Nagrade su prisutnim nagrađenicama uručili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i predsjednik DHK Zlatko Krilić.

Na kraju svečanosti u DHK / Foto Miljenko Brezak

Davidias za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili najbolju knjigu odnosno studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini dodijelili smo izv. prof. dr. sc. Guyu Spielmannu sa Sveučilišta Georgetown u Washingtonu (Georgetown University in Washington D.C.) za najbolju studiju o hrvatskoj književnoj baštini La comédie ragusaine au tournant des XVIIe et XVIIIe siècles: un faux air de Molière (Dubrovačka komedija na prijelazu XVII. u XVIII. stoljeće: prividni Molière), objavljenoj kao predgovor knjizi Deux moliérades  croates. Ilija Kuljaš suivi de Andro Stitikeca (Dvije hrvatske moliérade. Ilija Kuljaš; Andro Stitikeca), Prozor éditions, Reuil-Malmaison, 2022.

U ime ocjenjivačkoga suda nagrade Davidias i Judita obrazložila je Hrvojka Mihanović-Salopek / Foto Miljenko Brezak
RUžici Pšihistal Juditu su uručili ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek i predsjednik DHK Zlatko Krilić / Foto Miljenko Brezak

Judita za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebno o humanističko-renesansnoj knjiz, dodijeljena jeprof. dr. sc. Ružici Pšihistal sa Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku za knjigu Studije o Marulićevoj Juditi, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2022. Ocjenjivački sud posebno je pohvalio i dr. sc. Ivicu Matičevića za odličnu knjigu Josip Kosor – Moj prijatelj Stefan Zweig. Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu); Matica hrvatska, Zagreb, 2022.,priređenih nepoznatih pisama Josipa Kosora Stefanu Zweigu.

Slavića Mimi Juračak i njezinu prvijencu Sitan život obrazložila je članica povjerenstva Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Slavića, nagradu namijenjenu najboljoj autorskoj knjizi prvijencu objavljenome u prethodnoj godini, dodijelili smo zbirci priča Sitan život Mime Juračak, koju je u biblioteci Beletrina objavila Naklada Jesenki i Turk (urednik Kruno Lokotar). Imala sam čast Slavića i obrazložiti:

Radost mlade književnosti: Mima Juračak upravo je za svoj prvijenac Sitan život primila Slavića / Foto Miljenko Brezak

„Na natječaj je prijavljeno u 2022. godini objavljenih 13 knjiga, osam poezije i sedam proze (romani, zbirke priča, putopis), a jedna knjiga nije došla u obzir za nagradu budući da autoru nije prva objavljena.

Uočili smo, zanimljivo je i pohvalno, što su prve knjige pretežito mlađim, ali već prepoznatljivim autorima objavili i ugledni izdavači, nadamo se s vjerom da si stvaraju kvalitetne buduće autore, zatim lokalni izdavači koji podržavaju svoje, ali ne samo lokalne autore, ili su prve knjige vlastita naklada, možda zbog toga što su autori ili izgubili vjeru u izdavače, ali vjeruju u svoj tekst.

Pohvalnim smatramo i što je dio prvih objavljenih knjiga nastao iz nagrada s natječaja za rukopis (Gervais, Prozac, POU Velika Gorica i dr.).

Nadamo se da će se i ovogodišnja nagrađenica idućim svojim knjigama iskazati na hrvatskoj književnoj sceni kao što se potvrdila i većina prethodnika, dobitnika Slavića od 1997. godine poput Monike Herceg, Tanje Mravak, Nade Gašić, Stijepe Martinovića, Tanje Belobrajdić, Gorana Gatalice, Karmele Špoljarić, Gordana Nuhanovića i drugih.

Ocjenjivački sud procjenjuje najboljom i Slavić dodjeljuje zbirci priča Sitan život Mime Juračak, koju je u biblioteci Beletrina objavila Naklada Jesenki i Turk (urednik Kruno Lokotar). Knjiga je objavljivanje izborila nagradom Prozak za najbolji rukopis autora do 35 godina za 2021.

Naslovnica zbirke priča nagrađene Slavićem za najbolji prvijenac objavljen 2022. / Foto Miljenko Brezak

Zbirka, koju autorica posvećuje Mami, tati i bratu, sastoji se od 17 priča podijeljenih u dvije cjeline, Dlake i Čišćenje. Zrela i sadržajno aktualna (primjer je postpotresna priča iz autoričina zavičaja Uloviti Dabra o Francu iz kontejnera, s crnim vrećama)i stilistički zanimljiva proza (primjer je sitnoživotni citat iz finala priče Presjek: Sav bi se svijet poda mnom rastvorio kao dinja kad je ljeti isiječem da iz nje iscuri sva ona voda, kad mi se po rukama cijede koštice, a ja ih ližem kao pas kosti.) donoseći često nestvarne sudbine te, prema potrebi, mijenjajući muškoga i ženskoga pripovjedača, zbirka Sitan život priča jednostavnost, i ljepotu i ružnoću svakidašnjice, sitnih života zanimljivih likova kakvih se može naći posvuda oko nas s njihovim potragama za ljubavlju, srećom, ostvarenošću i važnošću u svijetu. Samo jedan od takvih, u više priča, lik je djeda s kojim pripovjedačica dijeli pouzdan svijet koji nestaje i, primjerice, pivo u priči Prodaje se. Svjedoče o tome i naslovi: Dlake kafkijanskoga ugođaja, Kokpit za katastrofu, Future, Zaključavanje, Očenaš, Hrđa, Sitan život…

Nagrađenica je 1986. rođena u Sisku, diplomirala je filozofiju i knjižničarstvo, radi kao knjižničarka. Bavi se pisanjem i ilustriranjem (Ilustrirala je i naslovnicu svoje prve knjige!). Kratke priče objavljivala je u zbornicima natječaja Lapis Histriae te u različitim časopisima i na portalima, a za njih je višekratno nagrađivana (Vranac, Ulaznica, Metafora, Prozak i Stjepko Težak).

Dan hrvatske knjige 2023. na Trgu bana Jelačića / Foto Miljenko Brezak

Ocjenjivački sud pohvaljuje i zbirku pjesama Ivana Jakopovića Blues divljega proljeća (Vlastita naklada, Zagreb 2022.), koja na moderan, ali iskren i profinjen način problematizira temu otuđenja u suvremenom društvu, a posebice devijaciju osjećajnosti u ponašanju, odgoju i cjelokupnom svjetonazoru najsuvremenije generacije mladih. Čak i kad se javlja emotivnost i afektivno suosjećanje ili odgovornost u ljubavi, mnogi zaziru od tih karakteristika, upravo zbog toga što je moderno vrijeme pomodno uvjetovano brojnim hiper-slobodama. Jakopovićevo je stvaranje tim zanimljivije i važnije što je nastalo usprkos nedaćama i fizičkim preprekama koje je život donio autoru.Zbirka Blues divljega proljeća daje nadu u svekoliku obnovljivost umjetnost riječi i umjetnost uopće.“

Iskustvo lijepih riječi, peta knjiga kritika Ljerke Car Matutinović – Umjesto kave 15. travnja 2023.

O knjigama hrvatskih književnika više od 300 kolumni objavila je dosad u Vijencu svakoga drugog tjedna Ljerka Car Matutinović. Za to ih je najmanje toliko morala i pročitati, jer izuzetno rijetko objavljuje negativne kritike i piše o knjigama koje joj se ne dopadaju. Divljenje njezinu umijeću, ustrajnosti i zlatnoj dobi izrazio je i glavni urednik Vijenca Goran Galić jednoj od svojih najstalnijih suradnica našavši u njezinim tekstovima odraz polustoljetnoga bivanja u kulturi i dobroga novinarstva kakvoga danas nema, jer umjesto rubrika u kulturi imamo estradu.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju svoje najnovije knjige u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak
Goran Galić, glavni urednik Vijenca, i njegova kolumnistica Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak

Bilo je to u petak, 14. travnja 2023. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića iliti kod Jasne, na predstavljanju knjige Iskustvo lijepih riječi Ljerke Car Matutinović (Biakova, 2022.). Urednica knjige Zorka Jekić istakla je kako je Ljerkina – poslije Vijenca odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstva za knjigu (2018.)  i Književnih ogleda (2019.)  – peta knjiga kritika s odabranim prikazima, svojevrsnim medaljonima 34 knjiga poezije i 23 knjiga proze objavljenima od 2019. do 2022. O tome prenosim sud urednice i recenzentice:

Caričine kritike u dvama medijima / Foto Miljenko Brezak
Samo za nonu: Luka Matutinović čita svoje pjesme / Foto Miljenko Brezak

Iz pogovora Književnost na dlanu književne kritičarke Željke Lovrenčić:

Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku. Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti.

Urednica Zorka Jekić predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Iz predgovora Književni medaljoni Ljerke Car Matutinović urednice Zorke Jekić

U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom, potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i u njemu promišlja. Ljerka traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.

S predstavljanja / Foto Miljenko Brezak
Na promociju Carici došli su i autori o čijim je knjigama pisala: Božica Brkan, Ludwig Bauer i Lidija Dujić / Foto Miljenko Brezak

Izvatke iz knjige čitao je Dubravko Sidor, a večer su ukrasili i Caričini unuci Luka Matutiović svojim pjesmama, a Marko Matutinović gitarom i podržan usnom harmonikom prijatelja Doriana Markote.

Božica Brkan i Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak

Silno se ponosim što je u Iskustvu lijepih riječi autorica za objavu uz dva zbornika – Dosegnuti dostojanstvo pjesme (Razlog za pjesmu: panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić, Crnogorski kulturni forum sa Cetinja, 2020.) i Usprkos tjeskobama svih vrsta (Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, subotica, 2019.) – odabrala čak tri kritike o mojim knjigama, od poezije Poetsko svjedočenje jezika (Božica Brkan, Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.) i Zavičajne kulinarske uživancije (Božica Jelušić & Božica Brkan, Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.) te proze Vraća li imaginacija u svijet povjerenja? (Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.). Zahvaljujem na posvećenim lijepim, pomno oblikovanim riječima i stranicama te društvu biranih autora lijepe riječi na hrvatskom.

Bogatstvo hrvatskih zavičajnih idioma

Đuro Vidmarović o zajedničkoj zbirci pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Boris Domagoj Biletić, „Kajkavsko spravišće“, Zagreb, 2022.

Breberika, biljka i knjiga / Foto Božica Brkan

Nije čest slučaj da se u koricama iste knjige nađu dva autora. Obično ih je više. U ovom slučaju riječ je o književnici Božici Brkan i književniku Borisu Domagoju Biletiću. Božica Brkan je iz Moslavine (rođena 1955. u Okešincu) dok je Boris Domagoj Biletić iz Istre (rođen 22. ožujka 1957. u Puli). Božica Brkan je svoj prilog u ovoj zbirci objavila na kekavskom idiomu moslavačkog kajkavskog govora, dok je Boris Biletić svoje pjesme objavio na istarskoj čakavici. Ovu činjenicu navodim zbog toga što ona ukazuje ne samo na dva pjesnička susreta već i na susret dvaju hrvatskih narječja koji funkcioniraju i kao književni jezici. To je susret ujedno i Moslavine i Istre. Zbog toga je posebno značajan jer ima i jasne izvanliterarne dosege.

Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i rodnom moslavačkom kekavicom koja je idiom kajkavskog narječja. Autorica je više pjesničkih zbirki i nekoliko romana, a zatim knjige koja je višegodišnji bestseler a kombinacija je gastronomskih zapisa književnim jezikom. To su „Enciklopedija špeceraja“ (1990.) i „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.).

Boris Domagoj Biletić je doktor znanosti, dakle književnik i znanstvenik. Objavljuje od 1977. poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je i urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa. Osnovao je 1996. vrlo cijenjeni književni časopis „Nova Istra“ koji uređuje do danas a pokretač je međunarodnih „Pulskih dana eseja“.

Oboje pjesnika su nagrađivani mnogim nagradama i prevođeni na strane jezike.

Božica Brkan je svome dijelu zbirke dala lijepi naziv Breberika što je ime jednog zimzelenog ukrasnog niskog drveća. Kako sama kaže u predgovoru njezina zbirka je nastala „iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne Breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane“. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak (prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“. Moslavački florilegij je vrlo bogat. Tu susrećemo obilje zvukova, boja i mirisa. Npr: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, noćne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božićnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak itd.

Uvodna pjesma „Breberika“ dala je naslov cijeloj zbirci, a po mišljenju pisca ovih redaka riječ je o pjesmi koja sadrži i autobiografske podatke o autorici, odnosno njezin svjetonazor.

da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakav mali korak za čoveka a
veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovo zemalsku banku semena
negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
(…)
gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne
morti ko i najde stuk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika
a su ju buju skorenili če i preveč pika   
ležeše neg ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z
drukeri
(…)

Na sličan način, sa mnogo simbolike Božica Brkan piše i o drugome cvijeću. U literarnom smislu svaki je cvijet personificiran. Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni idiom gotovo nestao.

Boris Biletić je druga osobnost i drugi mentalni sklop što je vidljivo iz naslova njegovoga dijela knjige pod naslovom „Ekletika“. Pogovor ovoj zbirci napisao je poznati istarski književnik Milan Rakovac. Njegov je pogovor također napisan na rodnoj čakavici. On između ostaloga o Biletićevoj zbirci piše: „U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osjetilo se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće da, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad na) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

… črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I črnja mrež njimi: E, to bi bilo jeno čine,
velo čine… ‘Fellini njim samim’.
Ma ke film, make this film! 

Pisac ovih redaka ne osjeća se u cijelosti kompetentan za dublju analizu čakavskih stihova, ali smijem pomalo prepotentno ustvrditi kako Biletić u svojim pjesmama rješava neke filozofske i egzistencijalne probleme, ali približavajući se vrlo često, poput Božice Brkan rodnom krajoliku i rodnom podneblju. Ugodno sam iznenađen Biletićevom snažnom pjesmom prepoznatljive kršćanske inspiracije, to se vidi već u naslovu „Krun(ic)a“. Doduše riječ je o složenoj semantici i višeznačnosti ovog pojma. Međutim, on je teološki potpuno precizan jer je krunica i kruna svih molitava jer je upućena onome koji nosi trnovu krunu za sve nas. Zbog toga njezin završetak glasi:

Krun(ic)a Tvoja
neka mi je prvo dana,
prvo libra i prvo sna.

Brojanje, (s)trpljenje.

U pjesmi „Mira“ Bilosnić piše stihove:
Ko ne, Bog je veli i pravi
kako čovik na sliku,
samo ča je svet, iće sve vrći u – miru.

Oba ciklusa u ovoj knjizi imaju visoku estetsku vrijednost i predstavljaju veliki doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Oni osim toga zorno i audijalno pokazuju kako se vrijednost poezije ne određuje standardom već umjetničkim dosegom. A taj doseg je stvar duha i nadahnuća, spiritualna činjenica nedohvatljiva fizičkim dodirom. Zbog toga književno djelo ima ili nema vrijednost bez obzira je li pisano na dijalektu ili na književnome standardu.

Đuro Vidmarović

Božica Brkan na Varažinskoj TV

Božica Brkan gostovala je u utorak, 11. travnja 2011., u jutarnjem programi na Varaždinskoj TV u društvu Ljubice Ribić, pjesnikinje i voditeljice Udruge ritammisli te nekoliko tribina, među kojima i Jezičac literature, u kojoj je bila gostom 4. travnja 2023. Dvadesetak minuta posvećenih književnosti B. Brkan zanimljivo je vodila Andreja Loparić. Jedan krasan dan u Varaždinu!

Studio Varaždinske TV: Andreja Loparić, Božica Brkan i Ljubica Ribić (Foto Miljenko Brezak)

Hranjecova Hrvatska kajkavska dječja književnost – Umjesto kave 13. ožujka 2023.

I na prošlogodišnjemu rujanskom 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini sudionici su ponovno podsjetili na svakogodišnji ustrajan, a neostvaren glavni zaključak – materinski, zavičajni kajkavski kao izborni predmet u kajkavskim krajevima. I pri višekratnim predstavljanjima trotomne knjige Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti Ivana Zvonara spomenuto je kako nigdje, unatoč dostojnoj literaturi, u okviru izučavanja hrvatske književnosti ili povijesti hrvatske književnosti, nema primjerice kolegija usmena kajkavska književnost,  a uopće unutar usmene hrvatske književnosti usmena dijalektalna loše stoji. Budući učitelji razredne nastave i hrvatskoga jezika jedino u Čakovcu, zahvaljujući profesorima Hranjecu i Blažeki, imaju priliku odslušati nešto i to već sedmu-osmu generaciju. Kajkavski modul…

Prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec sa svojom knjigom / Foto MIljenko Brezak

Za to je još 1995. prof. dr. sc. (sada) emeritus Stjepan Hranjec (Goričan, 1946.) objavio Hrvatsku kajkavsku dječju književnost, koja se ubrzo i rasprodala, pa su je studenti i drugi zainteresirani godinama kopirali iz i u knjižnici jedinoga primjerka. Prošle je godine Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu uskočio objavivši Hrvatsku kajkavsku dječju književnost 2, Priručnik za zavičajnu nastavu kao drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje.

Autor uvodno raščlanjuje naslovnu formulaciju ocjenjujuću da joj je potrebna semantička raščlamba i pojašnjavajući da je posrijedi umjetnosti riječi(ma), da je osobito umjetnost – ona namijenjena djeci te da je narječna, kajkavska, i samim time da je nacionalna, hrvatska, to jest dionicom ukupne hrvatske književnosti. Piše o tome kako je problem dijalekta pa tad i dijalektalne književnosti aktualiziran polovicom 19. stoljeća, jasno je zašto, pa zatim o tome kako međutim, unatoč neospornoj vrijednosti, kajkavština je u tom svom trajanju do danas doživljavala nerazumijevanja, omalovažavanja, pa i zastranjivanja.

Suradnici na kajkavskim književnim temama prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i mr. sc. Ivan Zvonar / Foto MIljenko Brezak

Kao primjere navodi da dijalektalna književnost 1. predstavlja opasnost za cjelovitost hrvatskog korpusa; da je 2.  „plod afektacije… paradiranje nečim neobičnim;“ da je 3. pribježište, utočište nedarovitih pjesnika, „književnika“; da je 4. zavičajni govor ružan govor: „Ne govori tako. Lijepo kaži. Književnim jezikom.“ Isto tako pobrojava nekoliko argumentiranih činjenica o opravdanosti (nužnost čak!) dijalektne književnosti, činjenica koje mogu biti gradbeni element, obilježja njene poetike.“ Nekom djelu to što je ispisano kajkavštinom/čakavštinom može biti prednost, to je traganje za korijenima, za prepoznavanjem nacionalnog identiteta, te suodnos, susretanje (integracija, prožimanje, utok) usmene i pisane književnosti te one na dijalektu i one na hrvatskom standardu. Književnost stvorena za djecu je dječja književnost, a autor se pri odabiru rukovodio kriterijima za dječju književnost uopće; 1. izbor tema i motiva, 2. osobitom strukturom, 3. spontanošću, neposrednošću te 4. naglašenom ritmičnošću i leksikom primjerenim dječjoj dobi.

Ističe kako je Joža Skok antologijskim tekstovima u deset knjiga usustavio kriterije za „inventar“ dječje hrvatske književnosti, u okviru koje je, jasno i kajkavska… Sadržaj je podijelio u tri cjeline. Prva je Dječja usmene kajkavska književnost s usmenoretoričkim oblicima (brojilice, rugalice, izmišljalice, bajalice, uspavalice; malim usmenoknjiževnim oblicima (mikrostrukturama) – poslovicama (prirečje – prirečja) i zagonetalicama (pitalice), zatim pjesništvom (usmena lirika i epska pjesma) te usmjena proza (bajke, legende i predaje, novele, anegdote – šale, parade – i  basne, i na kraju usmeni igrokazi. Druga cjelina Dječja pisana kajkavska književnost podijeljena je na pjesništvo u kojem su zastupljeni Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Ivan Goran Kovačić, Mihovil Pavlek Miškina, Stjepan Jakševac, Miroslav Dolenec Dravski, Pajo Kanižaj, Ivica Jembrih, Ljubica Duić, Ladislav Radek, Božica Jelušić, Stanislav Petrović, Ivan Kutnjak, Marija Novak, Ivan Kušteljega i Milan Crnković; zatim na prozu u kojoj su zastupljeni Juraj (Franjo) Dijanić, Antun Vranić, Jakob Lovrenčić, Ignac Kristijanović, Ante Kovačić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Slavko Kolar, Joža Horvat, Hrvoje Hitrec, Zvonimir Milčec, Mladen Kerstner i Nada Mihoković-Kumrić; te na dramu (igrokazi), u kojem su zastupljeni Tituš Brezovački, Juraj (Franjo) Dijanić, Dragutin Domjanić, Stjepan Draganić, „Folklorni“ igrokazi: Stjepan Novosel, Kalman Mesarić, Joža Horvat, Slavko Kolar i Mladen Kerstner. Treća cjelina donosi dječje pisano kajkavsko stvaralaštvo.

Na krapinskom Znanstvenom skupu o kajkavskom jeziku i kulturi 2022. prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i Božica Brkan / Foto MIljenko Brezak

Samo ono što bih i ja odabrala mogla bih tu citirati do preksutra, ali se ne odmičem od kajiku Paje Kanižaja:

Nigdar više

Zdeno mlekeco
mamica nosi na stol.
Je to tak toplo!

Kaj

Kaj mi je vse kaj?
Soze i smeh i soze…
Početek i kraj!

Recenzenti ističu osobito visoku znanstvenu razinu u interpretaciji svakog segmenta o kojem je tu riječ te kompleksnost, jer se tu prvi put metodički tretiraju i kraće prozne vrste: brojilice (autorov prijedlog naziva umjesto brojalice), razbrajalice i verižne nabrajalice, posebno omiljene kod djece zbog živog ritma i logičnog slijeda nabrajanja, što omogućuje lako zapamćivanje i diskretno ukazuje na potrebu pamćenja (Ivan Zvonar) te kako djelo je kritička rasprava koja donosi jasne spoznaje o specifičnosti, biti i dimenzijama dječje kajkavske književnosti, ali je i bogato potkrijepljeno mnoštvom ilustrativnih tekstovnih primjera tako da uz kritičku studiju ovime dobivamo i vrijedan antologijski zbornik kajkavske dječje književnosti (Dubravka Težak).

Pozdravljajući široki krug kajkavske književnosti i kajkavskoga književnog jezika koje Hranjec obuhvaća Hrvatskom kajkavskom dječjom književnošću te uzimajući u obzir kako se takva djela rijetko pišu i rijetko objavljuju, samo se sa žalom mogu spomenuti takoreći tek nedavno napisanih svojih dječjih kajkavskih pjesama, primjerice ciklusa Špilhoze na tufne i zavičajnih igrokaza poput Selfie na kipec, koji su nastajali godinama za moje male Križane, glumce Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Dječjeg skupine Amaterskog kazališta Josip Badalić. Možda me, uz unučića Adriana kajkavca-čakavca, to ponuka da napokon objavim tu svoju kekavsku knigicu kej raste s detetom. Usput, spominjem se kako me je zahvaljujući tekstovima kolumne Enciklopedija špeceraja profesor Hranjec već uvrstio u jednu od svojih brojnih knjiga, ne dječju, ali izuzetno zanimljivu knjigu Zipka vu horvatskom cvetnjaku/Narodna kultura Hrvata u Međimurju (I. knj. 1991., II. knj. 1997.)

Zvonarov Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti na 3000 stranica – Umjesto kave 7. ožujka 2023.

Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, III. Dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara predstavljen je u ponedjeljak 6. ožujka 2023. u Društvu hrvatskih književnika u Mjesecu hrvatskoga jezika. Ta je knjiga objavljena u biblioteci Povijest hrvatske kajkavske književnostinakladnika Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, u čije je ime izv. prof. dr. sc. Rajko Fureš ocijenio izuzetno vrijednim djelom. Tisuću stranica trećega toma Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti trećina je svih triju tomova, koji su krenuli 2006., I. dio od prvih tragova do dvadesetih godina 20. stoljeća (2014.) i II. dio Vinko Žganec i njegovo doba  (2016.).

Predstavljači Pregleda povijesti kajkavske usmene književnosti u DHK-u: Rajko Fureš, Alojz Jembrih, Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec / Foto Miljenko Brezak

Glavni urednik i recenzent prof. dr. sc. em. Alojz Jembrih istaknuo je kako je to Zvonarovo životno djelo, dragocjen doprinos ne samo istraživanju kajkavske nego cjelokupne hrvatske, ne samo usmene književnosti. Podsjetio je na zanimljivu autorovu biografiju i bibliografiju, koji je istraživanje usmene književnosti započeo sa zavičajnom, međimurskom, sa prof. dr. sc. em. Stjepanom Hranjecom, drugim recenzentom, koji je na jednome od krapinskih znanstvenih skupova predložio da se pripremi takav rad. Koliko je to važno pokazuje kako su u vrijeme Prvoga svjetskog rata zabilježene međimurske narodne popijevke na kajkavskom poslužile kao dokaz da je Međimurje dio hrvatskoga jezika, po tome dio Hrvatske, pa onda umjesto mađarskoj teritorijalno pripalo prvo Jugoslaviji.

Tri toma Zvonarove knjige / Foto Miljenko Brezak

Autor je izuzetno vrijedan, najkompletniji istraživač pučkih pjesmarica, kojih je dosad otkriveno već 30, i nije mu bilo ni na kraj pameti da će potkraj života u relativno kratko vrijeme stvoriti tako opsežno, temeljito i važno djelo, koje recenzent prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec ističe kapitalnim o usmenoj kajkavskoj književnosti. Odsad se nedvojbeno ni o pisanoj ni o usmenoj hrvatskokajkavskoj književnosti, pa ni hrvatskoj književnosti uopće, ne bi smio ni zamisliti razgovor bez Zvonarevih knjiga. Posebice u ovoj trećoj, ispravljene su neke znanstvene zablude i pogreške čak neprikosnovenih znanstvenih autoriteta.

Ivan Zvonar s trećim tomom svoje povijesti / Foto Miljenko Brezak

Nedvojbeno razgovor o ovim izdanjima limitira to što je riječ o usmenoj, a ne pisanoj, te o dijalektalnoj kajkavskoj, a ne o književnosti na standardu. Hranjec ističe kako je znanstveno zanimanje za usmenu književnost mnogo rjeđe nego za pisanu te pobraja (iz Zvonareve knjige) Maju Bošković-Stulli, Divnu Zečević, Tvrtka Čubelića, Josipa Kekeza i Stipu Boticu, zatim „kajkavce“ Olgu Šojat, Zvonimira Bartolića, Jožu Skoka, Stjepana Hranjeca, Ivana Zvonara, Mariju Novak i druge koji su se bavili usmenom književnošću, ali je prazninu ipak popunio tek Zvonar, objedinjujući pristup kronološki, leksikonski i kritički. Ukazao je i na međuprožimanje usmene pisane književnosti.

Hranjec zaključuje kako je „ovaj treći dio, zajedno s prva dva, Zvonarovo kapitalno, životno djelo! Njime je uvjerljivo pokazao da usmena kajkavska književnost (poglavito popijevka) posve jasna umjetnost riječi (pjevanja), umjetnost koja ima svoj respektabilnu dijakroniju i koja je opstala i opstala stoljećima. Svako tko se odsad bude laćao posla oko interpretiranja kajkavske usmene književnosti morat će svakako konzultirati ovo vrijedno trotomno djelo. Zvonar je uspio objediniti sva dosadašnja znanstvena istraživanja i znanstvene stavove te u respektabilnom dijakronijskom nizu pokazao da umena kajkavska književnost, jasno, u zajedništvu s mlađom joj sestrom, pisanom, nije nikakva rubna dijakronijska pojava (što bi se, s obzirom na današnji status njenog jezika dalo zaključiti!), nego višestoljetna hrvatska umjetnička činjenica.“

U kojoj je mjeri, međutim, kajkavsko narječje postalo marginalizirano, pa i omalovažavano na komunikacijskoj razini, prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec pozvao je u pomoć Miroslava Krležu, koji je o 130. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda napisao:
„Sam fakat što su naši buditelji ilirske navodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli  svog narodnog imena i svoga jezika, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, tajfakat odaja ih bitno od sličnih romantičnih pokreta u svijetu. Kada se danas, kao što se uobičajilo) govori o ilirskom eksperimentu patetično, mislim da ne bi trebalo zaboraviti književnost (usmenu i pismenu, op.) kajkavsko-čakavskog jezika koji pred nama leži više od stotinu godina mrtav…“

Alojz Jembrih i Ivan Zvonar na zagrebačkoj promociji / Foto Miljenko Brezak

„… Upravo ilirko odricanje hrvatskog imena i jezika ( podsjećam da kajkavski Hrvati u Mađarskoj, s lijeve obale Mure, i danas svoj govor zovu horvatski), dakle to odricanje „ pretvorilo se kasnije u superiority-kompleks spram Ilira-kajkavaca, naroda između Save, Drave i Kupe (amo bi trebalo „i Mure“, op.), koji susjedi nazivaju Bezjacima, jer upravo ova vulgarna bezjaština (…) pretvorila se u pojam čovjeka nemuštog, neotesanog, lukavog, prevejanog i priglupog, koji kao kekavac ili Wend i danas još vegetira bez nacionalne svijesti, kao bastard koji nema granica ni prošlosti…“

Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak

A koliko je još otad, od tih Krležinih riječi prošlo!? Kajkavski je samo još mrtviji!

Ovaj mi je zadnji, posljednji odlomak teksta zapravo trebao bio početak, pereks teksta, ali mi je bio pretužan toliko da ne bih tekst, da sam nastavila tako, ni napisala. Kolegica i ja pokušale smo izračunati koliko je u DHK u sredini toga dana bilo osoba koje su prvi put slušale o Zvonarevoj knjizi, jer se većina nas već s susrela s Pregledom povijesti kajkavske usmene književnosti, III. dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara na 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća 5. rujna 2022. u Krapini, u okviru Tjedna kajkavske kulture, a neki i u Varaždinu, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, 26. listopada 2022., iz poštovanja prema radu, znanstvenicima i kajkavskom. A gdje su ostali povjesničari hrvatske književnosti, dijalektolozi…? Gdje su zaštitnici dijalekata da ne odumru i zaštitnici standarda da ga ne razgrade jezici kajkavski i čakavski? Gdje su brojni kajkavski pjesnici, književnici i pisci, gdje akademici, gdje studenti, gdje mediji, gdje…?

Na prošlogodišnjemu krapinskom Međunarodnom znanstvenom skupu o kajkavskoga jeziku i književnosti Ivan Zvonar potpisuje knjigu Božici Brkan / foto Miljenko Brezak

U serijalu Hrvatske spisateljice Totalinfo objavio intervju s Božicom Brkan

Totalinfo objavljuje 7. ožujka 2023. intervju s Božicom Brkan, koji potpisuje književnik, novinar i legendarni urednik i kuće Vjesnik i poslije nje – Milivoj Pašiček.
Nastavak je to serijala razgovora s hrvatskim književnicama započet sa Sanjom Pilić.

Prenosimo:

Širok je stvaralački i spisateljski svijet Božice Brkan, koja je bila sjajna novinarka da bi se potom afirmirala kao istaknuta hrvatska književnica, višestruko nagrađivana, koja piše pjesme, pripovijetke i romane. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i kajkavskim – moslavačkom kekavicom.

Razgovarao: Milivoj Pašiček

Dugo ste radili kao novinarka, kako je došlo do tog iskoraka u književnost? Je li postojao neki okidač?

Prije sam, odmalena, pisala pjesme, prva mi je objavljena u šestom razredu, 1968., i nagrađivana sam i u to vrijeme važnim i hrvatskim i jugoslavenskim nagradama. Ali mi se kao maturantici neke stvari nisu dopale, pa sam i dalje pisala, ali objavljivala sve manje. Opredijelila sam se za nepraktični studij komparatistike i polonistike te poslije za praktičniji dodiplomski i iz novinarstva, počela sam objavljivati više novinarske tekstove, najradije rubne književno-novinarske vrste, za koje sam također nagrađivana. Početkom devesetih sa tri objavljene knjige postala sam članicom Društva hrvatskih književnika.

Zaključivši da mi posao, sam posao dnevnoga pisanog novinarstva ponajmanje, nakon 30 godina ozbiljno narušava zdravlje do bournouta, najprije sam htjela dati otkaz, a onda sam, ugledavši se u prijateljicu, s prvim uvjetima 2010. sa 55 godina izabrala otići u prijevremenu mirovinu. Kanila sam otpremninu uložiti u vlastite multimedijalne projekte, slične onima kakve sam dotad radila i u Večernjaku, Vjesniku itd. Neke sam i pokrenula i još ih radim (www.oblizeki.com, www.bozicabrkan.com) da budem u formi i da imam svoj medij ako štogod želim napisati, a nemam gdje objaviti.

Da sam planirala karijeru kako se to danas radi, vjerojatno sam mogla napraviti i više, ali ne mogu ne veseliti se što smo uz sve one koje sam objavila drugdje (CIP, Alfa, VBZ, DHK, Azur Journal, Kajkavsko spravišče…) u našoj obiteljskoj tvrtki Acumen, nastaloj u nevremena devedesetih ako netko ostane bez posla, kad sam ponovno postala “mladom hrvatskom pjesnikinjom” i kad sam se vratila u svoju književnu generaciju, objavili više od 10 mojih knjiga, dobrih i lijepih, prepoznatljivih. “Kajkavska čitanka Božice Brkan” pomoćno sredstvo je u nastavi hrvatskoga za srednje škole, a “Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU” nagrađena je “Katarinom Patačić” kao najbolja knjiga na kajkavskom 2012., više ih je bilo u užim izborima (Galović, Tin Ujević, T-com za objavljen, VBZ za neobjavljeni…) itd. Živimo uglavnom od minulog rada i uspijevamo se održavati na pozitivnoj nuli. Planirala sam u mirovini samo objaviti što nisam dospijevala uz dnevno novinarstvo – nacionalne “Oblizeke” prema kultnoj zavičajnoj čitanci “Oblizeki – Moslavina za stolom” (2006. s Večernjim listom u 15.000 primjeraka na kisocima!) i homage “Vrtu” i svojim suradnicima, ali su zbog skretanja u književnost, još „u radu”.

Foto: Miljenko Brezak

Ogledali ste se u nekoliko književnih vrsta, pišete pripovijetke, pjesme, romane… Što biste rekli – u čemu osjećate ono najjače svoje “ja”, najveću snagu izričaja?

Ne znam što bih odgovorila, kako kad, kako mi koja tema dozreli, što se vidi iz raznovrsnosti. I u vrstama, i književnim i novinarskim i hibridne; i u stilovima, od jezika – i standarda, i kajkavskog, i žargona. Ne opterećujem se, istražujem i ako me nešto veseli…

U nas je dosta književnika koji su se okušali kao novinari, ali i onih poput vas koji su iz novinarstva zakoračili u književnost. Što je po vama bolje, da ne kažem lakše?

Neko sam, vrlo kratko vrijeme razmišljala o doktoriratu iz novinarstva upravo temom novinari-književnici. Od Zagorke naovamo. Do mojih kolega i suradnika iz Večernjaka Damira Karakaša i Branke Primorac, splitskih utorkaša, Drage Hedla itd. Izazovno. Jednom sam razliku opisala u tome što se u novinarstvu moram držati činjenica, 5W, a u književnosti, ako ga i nema, mogu i izmisliti hepiend.

Najčešće se piše sve jer vas život natjera, valja plaćati račune, a i isprovocira detaljnijim i neugodnim uvidom „iza”. Ne odričem se svog novinarstva, ni običnih tekstova ni kolumni, kako političkih i ekonomskih, tako i gastronomskih; a ne odričem se ni posebnih izdanja i priloga koje sam uređivala, od potrošačkih, gastronomskih koji su prednjačili i visokim nakladama i dohodovnošću. Iako sam uređivanje Večernjakova Vrta preuzela po nekoj kazni, ponosim se njime kao i nagradom HND-a “Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen novinski prilog za 2000. godinu. Ništa od toga nije bilo lako, bar kako sam ja to radila, ali da mi je, kao i brojni suradnici, pričinjalo veliko veselje je.

Uostalom, da bih mogla pisati što i kako želim, najčešće sam i sama bila svoja urednica, a sada sam si i gazdarica. Mogu preživjeti ako i ne isplaćuju ili obećaju a nikad ne isplate honorar, ali se dobro osjećam kad ga plate, kao i što sam sretna kad plate putni trošak za književnu večer ili otkupe koji primjerak knjige.

Nagrada Vesna Parun (Foto: Miljenko Breza

Kada danas pogledate iza sebe gdje ste se osjećali bolje u novinarstvu ili u svijetu književnika i zašto?

Sad već i više od 40 godina novinarstva i 55 lijepe književnosti unatrag gledajući, uza svijest o svakom tekstu, vijestici ili romanu, samo pisanje, meni je najvažnije, kao proces. Novinarsko iskustvo nedvojbeno me je odlično pripremilo za ozbiljnu knjiženost koja zahtijeva i ozbiljniju koncentraciju. A i cijeli život rad na rok uvelike i pomaže i u književnosti. Naravno da je lijepo ako to što radite ima odjeka, primjerice u čitanosti. Druga je stvar okruženje, na kraju promjena cijelih društvenih sustava, samih medija i vlasništva nad njima odnosno izdvačkih kuća, knjižara. Možda sam samoj sebi olakšala život otkad sam, još u Vjesniku, kad su prvi put počeli novinare slati „na čekanje”, odlučila da moram živjeti tako da mogu i dobiti otkaz kad mi ga žele dati, ali i da ga ja, ako sam nezadovoljna, mogu dati kako bih mogla raditi ono što želim i kako želim. Dopustite li, koješta vas u oba posla može dekoncentrirati, svaki dan nešto. Nastojim živjeti tako da mogu odlučiti kad i što ću raditi, ili za lovu ili za slavu, i da svakome gledajući ga u oči mogu, kad mislim da treba, reći što o čemu mislim, primjerice o knjizi, kritici i kvazikritici, natječajima, bedasto dodijeljenoj nagradi i slično. Sve mi je to građa. Mnogima sam neugodan svjedok.

Što biste posebno istaknuli u svom književnom radu?

Možda baš raznolikost koju ste spomenuli. A i to da mi još nije teško napraviti 800 kilometara za pročitati „samo dvije pjesme”.

Možete li reći što je za vas vrhunac koji ste do sada dosegnuli?

Ne mogu, jer svaku knjigu pišem kao da mi je posljednja želeći da baš ona bude i najbolja, a tek poslije pišući novu, shvatim da nije i da bi mogla biti iduća. Nadam se da, ipak sam ja Solarova studentica, još dobrih Tekstova, pa i spomenuti vrhunac tek slijede. Ideja ne nedostaje, pa dok mogu fizički i mentalno… Odavno sam si nekako uspjehom odredila da mogu kupiti knjigu koju želim pročitati. A i da mogu napisati i objaviti knjigu kakvu želim.

Žena spisateljica. Kako ocjenjujete utakmice s muškim autorima? Osjećate li se koji put neravnopravnom?

Kako ne samo da mnogo pišem nego i mnogo čitam, u toku sam. A kao nekad u HND, sad sam aktivnija i u DHK. Ne osjećam se zakinutom ni spolno, ipak pripadam emancipiranoj generaciji dozreloj sedamdesetih, ali je činjenica da si zbog obveza koje žene tradicionalno preuzimaju, muškarci možda imaju i više vremena za pisanje, ali je to zato što si ga uzmu i što im ga žene daju. Možda su zato što žene lakše odustaju muškarci i brojniji, a često i agresivniji, pa i uspješniji. Ali zato si neke od nas prisvajaju „ženske” teme, primjerice moja u „Ledini”, obiteljska povijest kroz tristo-četristo godina očima žena, graničarki, koje su udavali iz očeve u muževljevu obiteljsku zadrugu s osebuškom, imutkom, ženinstvom, neotuđivim mirazom kako bi one i njezina djeca bile ekonomski osigurane.

Vidite u novinarstvu: s padom cijele medijske industrije, plaća i honorara, žena je sve više, ali istovremeno i proporcionalno jednako sve manje kako se penje odgovornost, najmanje je glavnih urednica. Sam Tekst uglavnom nema spol, ili je dobar ili nije. Da sam mlađa, vjerojatno bih se drugačije borila. Ono što sam htjela i u novinarstvu i u književnosti, izborila sam uglavnom na vojnički način: odradim što moram, pa se bunim, prigovaram. Tako sam si dva-tri puta svojom „jezičinom”, kako se to kaže, drastično skrenula i karijeru. Ali ne žalim! Sad štedim vrijeme radije pišući što želim i čuvajući unuka.

Trenuci odmora (Foto: Miljenko Brezak)

Kako je uopće po vama biti danas žena spisateljica u Hrvatskoj?

Zadovoljavajuće ako ne živite od pisanja, u književnosti teško da bih našla da netko živi od nje. Ja sam cijeli život živjela od pisanja, kako novinarskog s iskustvom u svim medijima, tezgama koje su tada bile moguće, i zarađivala sam i honorarno, katkad i triput više od supruga koji je bio i u upravama tvrtki, čak sam plaćala i PDV. Sumnjam da se to sad može lagodno i u novinarstvu. Možda odatle i česti spojevi književnik-novinar. Imam većinu profesionalnih bolesti od lupanja po tastaturi. Ali kao penzićka veseli me da uglavnom mogu pisati što i kako želim, a k tome i objaviti ono do čega mi je stalo i da smo „na pozitivnoj nuli”.

Rekosmo, pišete i poeziju, ali i romane. Kako ocjenjujete pojavu da je već tradicionalno u nas manje zanimanje čitatelja, ali i izdavača za poeziju?

Pa poezija se više piše nego što se čita, sada pogotovo. Već tri godine pripremam članak o hrvatskoj književnosti na internetu i to je, pogotovo u koronska vremena, pretjerano množenje tekstova, ponajviše stihova, ali time, na nažalost, s rastom konkurencije uopće ne raste i kvaliteta. Vjerojatno je i književnu kvalitetu pretegla čitanost, odnosno samo puko lajkanje. I kritike i dobrih kritičara sve je manje u korist PR, marketinga i bookblogera. Pogledajte na društvenim mrežama. Ako si može dopustiti i malo se potrudi, svatko je svoj pjesnik, svoj bloger, ima svoj natječaj, nagradu… Naći put do čitatelja, pogotovo ozbiljnih stvari, nešto je drugo.

Kako ocjenjujete ukupno književni trenutak Hrvatske?

Volim neke knjige i autore, ali sveukupno mislim da tone za novinarstvom. Postaje li sve zajedno i “hrvatska književna baruština”, kaljuža, ne znam. Trudim se biti optimist s mišlju da kultura, lijepa i dobra književnost mogu opstati kao važna vrijednost za cijelo društvo, pojedinačno i ukupno.

Dobitnica ste mnogih nagrada. Što vam one uopće znače i koja vam je najdraža?

Pa na natječaje šaljem zato da vidim svoje mjesto, katkad da podržim stvar ili da odmjerim što tko i kako radi. Da se susretnem s kolegama. U svakom slučaju, neke od nagrada, ne sve, osiguravaju i veću vidljivost, daju vam vjetar u leđa. Drago mi je i kad sam opetovano u užem izboru za nešto, jer vidim da me nisu mogli zaobići, ali kako se nagrade dodjeljuju, tko je u “stručnim ocjenjivačkim sudovima”… Najviše me veseli kad me iznenade posve neočekivane, Nagrada “Vesna Parun” ili prve nagrade kao čazmanski Slavko Kolar za kratku priču-satiru ili vrgoračka “Mato Raos” za kratku priču… Iza mene nitko ne stoji, a najmanje neki moćan izdavač. A kad sam ja u ocjenjivačkom sudu, obično kažem, sigurno je da sam bar pročitala sve knjige, priče, eseje, pjesme što li. Neupućeni autori uvijek misle da su zakinuti i da je, kao na Kulenijadama ili Babičinim kolačima, njihov kulen ili njihova slastica najbolja, iako nisu kušali ni jedan drugi. Kako sam prošla i to da su me nezadovoljnici gađali kulenom, uvijek očekujem da me netko zvizne ako ne knjigom prijetnjom, tračom, eliminacijom negdje.

Promocija Kajkavske čitanka, Kajkavsko spravišče (Foto: Miljenko Brezak)

Pišete standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je draže i zašto?

Pišem kako sam nadahnuta, ja sam po starinski oslonjena na talent i težak rad, ali ponajprije na inspiraciju. A tema, rješavam li njome još i neki svoj problem, nekako mi iznutra, unaprijed odredi hoću li prozom ili stihom i kojim jezikom, pa je kekavica – dopuštam da njome mitologiziram svoj Jokešinec, moslavački zavičaj – označila obiteljski roman „Ledina”, zbirke i pjesama poput „Vetrenice, obiteljske arheologije”, „Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU”, a pjesme iz zbirke „Nemoj mi to govoriti” te priče su se podijelile u standardnu zbirku „Umrežena” i kajkavsku „Život večni”.

Vaš najnoviji roman “Privremeno neuporabljivo” govori o Zagrebu. I mnogi svjetski pisci pisali su o gradovima. Što vas je ponukalo na tu temu?

To mi je zapravo treći zagrebački, urbani, ali i novinarski roman, jer „Privremeno neuporabljivo” (2022.) slijedi poslije korone i potresa i prilika je za samoanalizu likova “što smo mi na ovom svijetu”. Temu bih ubrojila u aktualne, “medijske”, nerješive, ali i vječne. Živim u Zagrebu od početka studija, dakle glavninu života, volim ga, ali ne mogu ne vidjeti i Zagrebu i Zagrepčanima, i rođenima i naturaliziranima, i lijepa i ružna lica i ono što je iza njih. Koristila sam prema potrebi i baš s velikim veseljem kao da na lutki kreiram haljinu, svoja sva tri kajkavska, i zagrebački dakako, žargone od novinarskoga do IT-jevskoga.

Kako uopće pronalazite i birate teme?

Glupo je reći, ali zapravo ne tražim ih, one valjda nalaze mene. Kao i nekad u novinarstvu, često „na kavi”. Čak i u medijima, u umjetnosti. Toliko mi je neprestano toga „u radu”! Volim temu i tekst “prespavati”. Srećom da me neki, često baš “novinarski” rok natjera na finiš, poliranje.

Promocija u DHK – Umrežena i Život vječni (Foto: Miljenko Brezak)

Kada, u koje vrijeme najradije pišete?

Jutarnji sam tip, što se tiče tipkanja, ali zapisujem neprestano, svuda i na svakom mjestu bilježim ono što mi padne na pamet ili na papir ili u mob, što mi je bliže, a kako imam problem s rukopisom, ionako moram odmah upisati u računalo. Kad se sjetim da sam za Nedjeljni Vjesnik pisala na mašinu trackajući, drndajući katkad i od četiri ujutro kako bih dohvatila rok, jer ne možeš, makar i u zadnji čas, uredniku kao što su bili Uroš Šoškić, Drago Kastatović, Đorđe Zelmanović ili Vladimir Drobnjak, odbiti napisati naručeni tekst.

Što biste poručili mladima koji pokušavaju zakoračiti u svijet književnosti kao autori?

Ja sam pisala, ali tako da u ono vrijeme mogu od toga pisanja i živjeti. Sad se teško može računati na stalno zaposlenje, kao što sam ja po pola radnog vijeka formalno provela u Vjesniku i Večernjem listu, a surađivala sam bez ograničenja s mnogima. Danas bih se vjerojatno opredijelila za književnost, možda tek nešto lakšu, onu što se bolje prodaje. Pisala sam i ja, uz brojne kuharice, doduše i ljubiće, visokonakladne, unosne, ali pod pseudonimom. Nakanjujem se – i usuđujem! – napisati teoretskopopulatnu knjigu o tome kako napisati dobar ljubić oprimjerenu svojim ljubićima.

Srećom sam se najprije za pisanje profesionalno dobro potkovala na Filozofskom i Političkim naukama, pa sam se usudila nekoliko godina čak i predavati stilistiku u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija. Najvažniji savjet mladima, a nisam sigurna da bi ga i poslušali, da se klone sada posvemašnje površnosti u svim sektorima pa i u pisanju, od novinarstva do književnosti, i da se pripreme da budu prilagodljivi, ali ponajprije financijski neovisni. Da ne moraju pristajati na pogodbe ni s jednim vragom.

Roman Privremeno neuporabljivo predstavljen u Vrbovcu (Foto: Miljenko Brezak)

Ako sam se novinarski naputovala, i književnost me je s prijevodima i predstavljanjima knjiga odvela i u Austriju, Mađarsku, Crnu Goru, pa čak i do Australije i Kolumbije, pa bih preporučila i putovanja, jer ona, a osobito povratak bitno mijenja perspektivu. Na kraju, moje je životno geslo još savjet mog oca „Kak si prestreš, tak buš si i legla”, da budem odgovorna i da se mogu nositi s posljedicama svojih postupaka, što to, barem iz mojega iskustva, nije uvijek ni ugodno ni lako. Onima koji žele uspjeh, postati „zvijezde”, rekla bih da odaberu nešto lakše. Znam da se isplati, ali iz vlastita iskustva s visokim nakladama, znam da je pisati u novinarstvu i književnosti lakše u anonimnosti.

Najgore je u životu biti sam, tako da meni mnogo znače i suradnici, primjerice grafički dizajner Jenio Vukelić i lektorica-redaktorica Maja Matković, s kojima radim još od novinarstva, jer su oni majstori svog zanata i umjetnosti, a obično kažem da radim samo s najboljima.

I za kraj, ostaje li dovoljno vremena za obitelj, za još neki hobi?

Moji su mi hobiji zapravo cijeli život. Možda sam obitelji naporna, ali se međusobno podržavamo i potičemo onako kako su mene i nas podržavali moji roditelji. Imam i malo, ali istinskih prijatelja, koji su mi također važni. Jako me veseli, recimo, da se i moj suprug Miljenko Brezak, obrazovanjem ekonomist, u mirovini poput mene književnosti, također s uspjehom vratio mladalačkoj ljubavi fotografiji. Kad stigne, jer je moj prvi čitatelj, urednik, izdavač, vozač, računovođa, a svladao je i pripremu nekoliko jela. Kako smo oboje jedinci, na brizi su nam bili svi starci iz obje obitelji, a jako me veseli da mi je, bez pritiska i uz samo malo navijanje izdaleka, naš sin Ivan Brezak Brkan postao kolega i po Filozofskom i u Netokraciji te u Infobipu po novinarstvu, ali online i IT. A nema većega veselja i nadahnuća od našega jednoipogodišnjega Adriana pred kojim nevažan postaje svaki rok.

Moslavačko zrcalo – Umjesto kave 2. ožujka 2023.

U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina u ponedjeljak 27. veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. 26. lipnja 1971. osnovan je  (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, koji mu je prije dva desetljeća bio potpredsjednik). Prigodnu povijest počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim ljudima – mnogih više i nema – i aktivnostima.

Za sjećanje na Moslavačko zrcalo o 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske / Foto Miljenko Brezak
Predstavljači, riječ ima jedna od autorica Katarina Brkić / Foto Miljenko Brezak
Đuro Vidmarović, recenzent sa Stjepanom Sučićem / Foto Miljenko Brezak

Nazvali su je Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godište 6, br. 1-2, 2022. izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su zajedno objavljivali moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina od 2011., kada je u godištu 1 objavljen dvobroj 1-2 do 2017., kada je u godištu petom izašao dvobroj br. 1-2. Teško je i pomisliti da bi se mogao nastaviti sličan niz.

Božica Brkan s knjigom Moslavačkim zrcalom i lijepim sjećanjima na istoimeni časopis / Foto Miljenko Brezak

Rado ga se sjećam i kao dio uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu nukali da upravo u vrijeme kad sam se ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu je upravo Muzej Moslavine te Dragecov Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorio i otisnuo nabojnije vrijedne moslavačke naslove.)

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

No, listajući Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini!

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

Poslije smo predstavili i zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u pisanje.

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

Koliko i kako smo se međusobno inspirativno družili na Budućnosti na rubu močvare (po selima unutar zaštićenoga močvarnog područja), Danima jezika, grozdovima i stihovima, Danima teatra Ive Serdara u Gornjoj Jelenskoj, po mnogim baš tinovskim malenim mjestima srca moga, po Lonjskom polju i Moslavačkoj gori, upoznajući zavičaj i zemljopisno i povijesno i jezično i okusno i… Upoznavali smo se u hodu kroz suradnju i kao ljudi, međusobno. Sprijateljila sam se i godinama, kako sam s Dragutinom Pasarićem, surađujem sa Đurom Vidmarovićem (koji me je i isprovocirao da više pišem!), sa Slavicom Moslavac, Draženom Kovačevićem, Katarinom Brkić, Frankom Miroševićem… Možda mi na kraju knjige nedostaje abecedni popis svih tih, pokazuje se važnih imena.

Kako se ne sjetiti slikara Ivana Milata, Mladena Mitra, Ivana Masneca, Ante Juretića i drugih dragih kolega, zatim iz KUD-ova? Moram tu dodati i Kloštrance, ponajprije Stjepana i Suzanu Đuru i njihove suradnike iz Ogranka MH i Udruge Prijatelji Kloštra, koji su organizirali brojne izložbe, promocije susrete primjerice moslavačkih književnika. Nezamjenjivo. S mnogih od tih događaja i za svoje sam novine Vjesnik i Večernji list te webove pisala izvještaje, reportaže, prikaze…

Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo

Šalili smo se na svoj račun kako imamo Misiju Moslavina, a radili smo, uvjerena sam, nešto vrijedno i korisno ne samo za sebe nego i za zavičaj, posebice još radimo na nekovrsnom regionalnom kulturnom identitetu regije koja je administrativno podijeljena više od vijeka. No, i o tome smo pisali, zar ne? Nadam se da ćemo pisati još i da ova kronologija nije posljednje zrcalo u kojem će se zrcaliti naša Moslavina, to prije što je, čini se zasad u mladoj predsjednici Matičina kutinskog Ogranka Matei Paripović, smjena generacija više nego uspješna.

Predjednik MH Miro Gavran i predsjednica Ogranka MH Kutina Matea Paripović / Foto Nikola Blažeković

Na kraju, nadam se ne slučajno, istoga jutra kad i Moslavačko zrcalo javnosti je predstavljen i projekt LAG-a Moslavina Dobar tek u Moslavini!