Umjesto kave 9. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2

Na jučerašnji tekst Umjesto kave o Malome rječniku kajkavskoga govora stubičkoga kraja  izabirem dio reagiranja kao svojevrsni Post scriptum.

Naslpvnica Malpg rječnika

Profesorica Danica Pelko javila mi se kako bi zahvalila na „kavi”. A uza sve drugo dodaje i kako projekt ide dalje:

300 kom Rječnika planulo je u tri mjeseca, najesen krećemo u snimanje tonskog zapisa. Djeca će uz moju pomoć izgovarati riječi tako da će i to biti u cilju njihovog obrazovanja i napredovanja, a na radost onih koji će taj rječnik koristiti. Napravit ćemo drugo izdanje s tonskim zapisom i obećavam Vam da ću Vas onda pozvati da se vidimo u Stubici. Tu će biti i male Božice, Magdalena i Marta i druge pucice i dečeci (i njih imam) koji mojem radu daju smisao. Inače, ja imam bazu od 12 000 riječi za Veliki kajkavski rječnik stubičkog kraja, polako radim na njemu, trebala bih suradnika, jer neću moći sve sama, želim da ovaj ima naglaske i natuknice “kak Bog zapoveda”, al se nadam da ću uz njegovu pomoć i u tome uspjeti.

Sa svog fejsa prenosim i reagiranje svojega nekadašnjeg kolege novinara Denisa Vinceka:

Jedan od mojih uzora u poslu koji radim je Danica Pelko. Uzor, u smislu kako je važno raditi sa zainteresiranom djecom i motivirati ih i odgajati ih – u današnje vrijeme kada je ta komponenta u odgojno-obrazovnom procesu nedovoljno zastupljena, jer su učenici opterećni gradivom koje trebaju nabubati,, a koje im nikad u životu neće trebati.

Mogla sam mu samo dodati: Dobar si uzor izabrao! 

Također zahvaljujem na šeranju Pučkom otvorenom učilištu Donja Stubica

i Sanji Feltrin.

20170509

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja/

https://www.facebook.com/bozica.brkan?fref=nf&pnref=story

https://www.facebook.com/pou.donjastubica.1?pnref=story

https://www.facebook.com/sanja.vacek/posts/10211851629222809?pnref=story

Umjesto kave 8. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja

Kada mi je prošle godine u okviru Mjeseca knjige Pučko otvoreno učilište – Knjižnica Donja Stubica organiziralo autorsku večer u Majsecovu mlinu, uz druge goste svoje nagrađene kajkavske pjesme čitale su i talentirane sedmašice OŠ Donja Stubica Magdalena Blagec i Marta Kučko, male Božice. Za koji me je dan gospođa Nada Tučkar, ponosna Magdalenina baka, razveselila zanimljivom pošiljkom – tada upravo objavljenim i predstavljenim Malim rječnikom kajkavskoga govora stubičkoga kraja.

Naslovnica Maloga rječnika

Kao izdavač je potpisana Osnovna škola Donja Stubica, a glavna urednica je Danica Pelko, školska knjižničarka i vrsna poznavateljica zavičajnoga kajkavskog govora, koja vodi Malu Kajkavijanu, jednu od brojnih školskih izvannastavnih aktivnosti, u kojoj, kako u uvodu navodi ravnateljica škole Sonja Martinek, svoje znanje proširuju te iskazuju kreativnost učenici skloni izražavanju na kajkavskom narječju, istraživanju i proučavanju zavičajnoga govora.

Odjeća u rječniku: k kao kiklja i kao lajbek

Dakako da pišu svoju đačku poeziju i prozu, ali pronađe li netko i donese novu riječ koju je saznao od bake ili djeda, ona se objasni i čuva u školskoj riznici zavičajnoga jezičnog blaga kako bi ju naši učenici usvojili, znali se njome koristiti i tako je sačuvali od zaborava. Tijekom godina prikupljen je zavidan broj kajkavskih riječi te se ukazala želja i potreba za oblikovanjem rječnika…

Kaj sve je v štaglju?

Tako mi kajkavci zahvaljujući lijepoj knjizi sa 3000 pojmova na 150 stranica možemo uspoređivati doznavši da je od alto, alta – automobil, asparabus, sparabus – asparbus do žmati – žmiriti, najprije u kajkavsko-standardnom, pa u standardno-kajkavskom rječniku. Mnogi bi rekli, pa kaj, rječnik kao rječnik, pa i zavičajni, međutim, u ovome je izuzetno važan odgoj, osobito malih kreativaca koji se mogu i dalje razvijati, jer su sami ne samo prikupili riječi, nego ih i oslikali. Tako su, primjerice, na predlistku i zalistku drvenim bojama nacrtali dijelove kola i dijelove štaglja.

Djevojčice Marta Kučko i Magdalena Blagec čitaju svoje nagrađene literarne  radove / Fotografija Miljenko Brezak

Ilustracije su dječje, pomalo naivne, nesrazmjerne, oduševile su me više od preciznim fotografija ili rada nekojega akademskog slikara. Kolorirana abeceda između dva rječnika, riječi poput afinger, čuček, drievo, nuča, sukamnik (valjak za tijesto), štrumfa ili tuk (pernica!) u osnovnoškolskoj izvedbi oduševit će i one čiji ih unuci i unuke nisu oslikavali. Stoga, uz lektorice i korektorice Anamariju Grabušić i Koraljku Parlaj, moram spomenuti kako je grafički knjigu oblikovao Studio za umjetnost i dizajn Nikole Sinkovića, ali i ilustratore učenike Silviju Kraljić, Doroteju Kišur, Magdalenu Blagec, Valentinu Peštaj, Martu Kučko, Martu Hren, Paulu Jozić, Jelenu Bubanko, Antoniju Bubanko, Patrika Martineka, Rajnu Landripet, Evu Pelko i Idu Matildu Repar.

S predstavljanja Božice Brkan u Donjoj Stubici / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitike i školi i profesorima i mjerodavnome ministarstvu, a osobito Danici Pelko, voditeljici Male Kajkavijane na upornosti. Još 2012. u časopisu Hrvatsko Zagorje – zahvaljujem Vlasti Horvatić-Gmaz iz (velike!) Kajkavijane što mi ga je poslala – opisala je kako je, unatoč tome što postoje za učenike različitea vrednovanja i literarnih radova poput Dana kajkavske riječi u Zlataru ili danas Lidrana, 2000. godine osnovala malenu skupinu koja je postala primjer kako škola postaje više od obrazovne i odgojne ustanove – u nekim trenutcima pretvara se u životnu zajednicu.

Ohrabruje i poštovanje izaziva kad netko misli (i) na nadarene, a i na pripremu najmlađih za život, a k tome pridonosi i čuvanju (ne samo zavičajne!) jezične i uopće kulturne baštine.

20170508

http://www.bozicabrkan.com/cudesna-vecer-u-donjoj-stubici/

http://oblizeki.com/nada-tuckar-i-torta-sahovnica-11-babicine-kolace-rezervirale-svojoj-donjoj-stubici-17903

 

Umjesto kave 2. svibnja 2017.: vrane i treći put, treći dan

Najnovija vijest: treći je dan da su se izlegli vranići. Poslije prvoga i drugoga javljanja, eto i trećega. Naslućujemo u gnijezdu na boru i visini našega prozora na četvrtom kartu s pogledom na krošnje dva ptića. Ne znamo ima li još koji i hoće i se možda izleći. Otac donosi hranu u kljunu, najprije nahrani majku, pa onda oboje hrane male ružne goluždravce. Sad je toplo, pa vidimo da vrane stvarno zijevaju. Čekamo prvi let…

Fotografija Miljenko Brezak

 

20170502

Link

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-travnja-2017-mama-vrana/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-22-travnja-2017-jos-o-mami-vrani-i-drugim-pticama-i-ljudima/

Umjesto kave 1. svibnja/maja 2017.: hrvatski i srpski, a s mirisom jorgovana

 Gdje li si mene naš’o!? Baš sam to otprilike ili nešto blizu tome prvo pomislila jučer otvorivši mejl nepoznatoga mi kolege iz Srbije, a – kako se odmah ljubazno predstavlja – vršnjaka mi, rođenoga u Hrvatskoj, ali književnika. Piše: Spremio sam priču za konkurs, na kome se traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku. Ako ste voljni, zamolio bih Vas da ispravite tekst gde sam „omanuo“. Zahvaljujem unapred i izvinite na smetnji. Želim svako dobro! Pozdrav…

Najprije pomislim da je neka navlakuša, nehrvatsko, Deklaracija na Deklaraciju, što li!? Ali tko ne zna, napisala sam javno, ne jednom, koliko me nerviraju antologije hrvatske poezije ali samo štokavske, bez kajkavske i čakavske, a da i ne govorim posljednjih godina sve češći natječaji, konkursi što li za prozu, TV scenarije i koješta koji spominju katkad jezike naše regije, a katkad štokavski, što valjda podrazumijeva hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski, ali nikako ne i kajkavski i čakavski (a što još je hrvatski, iako je i kajkavski izborio kod međunarodno priznatoga jezika). Da ne idem dalje i uzaludno se nerviram na jezičnoj bazi.

Fotografija Jasna Sirotin

Našao me je, odgovara čovjek, na internetu. Pa da, gdje bi drugdje!? Pa si mislim: hoću li, neću li… Nije mi ni do neke od najnovijih verzija pravopisa, ni do purizma, a ni do općega razumijevanja gdje se razumijemo i gdje se ne razumijemo, ali, ako već i hoće svoj tekst na hrvatskome, ako i hoće uspoređivati, što da ne pomognem čovjeku? Jer tekst je zapravo stvarno dobar, nešto kao rani Aralica, Andrić ili kao Mak Dizdar kakav bi bio da je u prozi i da mu je pridodan koji stećak?

Srednjevjekovna bosanska država, dinastija Kotromanića, malo samostana i malo manastira, a i krasna storija o ljubavi i o jorgovanima odnosno o tome kako je kralj u 13. stoljeću srpski kralj Stefan Uroš Prvi u znak ljubavi prema Jeleni Anžuvinskoj u dolini rijeke Ibar dao zasaditi mnogo jorgovana koje je voljela, ispričana djelomice na (re)konstruiranome starinskome govoru od vremena dok još nije bio modernih naših ni nacija ni jezika, a kojem bi pristajalo djelomice hrvatski, djelomice srpski, a djelomice i bosanski. Ali kad konkurs traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku… Bome bih je za tako poman trud i nagradila.

20170430

Umjesto kave 30. travnja 2017.: Sve naše životinje

Iako knjige gutam, možda i više od čitanja knjiga recentna sam u obilasku izložaba. Kad još nije dorastao ni do dječjih predstava, pa nismo mogli u kazalište – a kad je krenuo, jednom je poslije tri odgledane predstave, sve jedne za drugom pitao: a što sad idemo gledati? (ne sjeća se toga, toliko je bio malen!) – s našim smo sinom Ivanom Brezakom Brkanom hodali po izložbama. U restoranima i galerijama mogao se i igrati. Kad je Rabuzin, davno, imao veliku retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, mali je, na majstorovu radost (pa se onda njemu i potpisao na katalog) kliktao: «Mama, mama, to je stliček iz moje slikovnice!» Poslije se maskirao u slikara, a onda krenuo u pripreme za dizajnera, pa su mu sugerirali slikarstvo… pa odustao i od obilaska izložaba. Ali mi zato idemo, obično odredimo dan za dvije-tri. Kad nam se nakupe.

Božica Brkan i Orebov MAČAK iz 1977. / Fotografija Miljenko Brezak

Jako sam se žurila na animaliste u Modernoj galeriji, koju jako volim, ne samo zato što me sad ondje dočekuju omiljeni mi Bukovčev Gundulićev san (što sam ga uostalom i opisala zašto u romanu Ledina), nego da provjerim kako su i kakvu su to, uz naglašeno malo odobrena novca, izložbu napravili oslonivši se ponajprije na djela iz vlastita fundusa te nešto posudbi.

Božica Brkan i CVRČAK Dalibora Stošića / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam odmah pisala da ne pretjeram u pohvali, sve misleći da sam po običaju pretjerano subjektivna, ali kad je kritičarka Patricija Kiš u Jutarnjem koji dan kasnije pobrojila tek dva-tri aktualna imena koja, stručno gledano, nedostaju na izložbi sa stotinjak djela od druge polovice 19. stoljeća do danas, još sam se više razveselila. I pustila oduševljenje van. Pa živkam, mučem, hržem, lajem, mijaučem…

Božica Brkan i Miljenko Brezak pred Hegedušićevim platnom VA DRAVI iz 1960. / Fotografija Đuro Vidmarović

Jer, ako mene pitate, a ne morate, meni je to jedna od najboljih izložaba što sam ih u Zagrebu vidjela u posljednje vrijeme, pogotovo od onih prezrivo skupih, a s kojih sam izašla razočarana i posve ravnodušna, čak i na lovu ulupanu u transport, a o doživljaju da i ne govorim. Ali animaliste preporučujem, što zbog umjetnika i umjetnina, a što zbog njihova viđenja životinja. Kako li smo se proveli!? I zbog izložaka svih fela i zbog dobroga osjećaja da kvaliteta u umjetnosti nije ponajprije do love, nego do kreativaca i kreacije. Ovdje i zbog truda radi publike.

Đuro Vidmarović uz Mašićevu GUŠČARICU NA SAVI / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke svima koji imaju veze s izložbom – pogledajte, pa da ne nabrajam – a osobito autorici izložbene koncepcije, muzejskoj savjetnici Dajani Vlaisavljević, koja se udubila u fundus, stvar zamislila, okupila djela, umjetnike i suradnike i pružila nam rijedak doživljaj od Babe Penavuše odnosno Sofije Naletilić prema čijoj je skulpturi Sve naše životinje izložba i nazvana, do također u drvu, ali neobojenu, nakostriješena drvenog Mačka Izvora Oreba (priznajem, očekivala sam i njegove glinene peseke i mačkice!). Kolege u Nacionalu naslovile su svoju najavu «Izložbom pokazujemo ljudsko licemjerje prema životinjama», citatom s kojim se ne slažem posve, jer je, osim iskazane ljubavi, uz ovu izložbu kao u svakoj basni iskazano ponajprije licemjerje među ljudima, osobito u trokutu umjetnost – kultura – novac.

Božica Brkan uz SVE MOJE ŽIVOTINJE Sofije Naletilić-Penavuše / Fotografija Miljenko Brezak

Ostala sam si još jedino dužna da provjerim da li nezaboravno platno Na Dravi Krste Hegedušića s ljudima i kravicama u čamcu na nabujaloj vodi, sada vlasništvo Moderne galerije, kako piše, potječe iz sobe glavnoga urednika Vjesnika, kako mislim.

20170430

Umjesto kave 27. travnja 2017.: Nicholson, Severina i Nives

Svijet je stvarno malen. Na svoj račun. Naime, krenuh na predstavljanje knjige «Soba Jacka Nicholsona» (Meandarmedia, 2016.) u Dvorište ponajviše, iskreno, kako bih autoru, Miroslavu Mićanoviću odnijela na čitanje neki svoj rukopis.

Miroslav Mićanović / Fotografija Miljenko Brezak

Dragi su mi predstavljači i izdavač i urednik Branko Čegec, i Jadranka Pintarić i Zoran Ferić, ali radije bih Mićanovićeve priče, pjesme u prozi ili što li već je taj otisnuti modernizam prema dvojbama predstavljača, čitala doma. Koliko mi leže kave, što je je, i kad ih ne pijem toliko da se doslovce otrujem, promocije u birtijama, i ovako dobre, samo mi izazovu glavobolju. Publike, hvala Bogu, nije nedostajalo.

Publika / Fotografija Miljenko Brezak

Znamo se iz tekstova i iz različitih prilika, usput,  predstavljanja knjiga poput njegove, i kao uspješan kratkopričaš bio je ocjenjivač na natječajima na kojima su me kao početnicu-kratkopričašicu, satiričarku štoviše, i nagrađivali.

Ne znamo se puno, ali imamo sličnosti koje čovjeka zdrmaju. Već u geslu spaja pisanje i smrt – a baš sam sva u rukopisu Život večni! – pa piše o Australiji – i u tom sam rukopisu! – pa on ima Nicholsona, a ja Severinu (Severina čita moju knjigu!)…

Predstavljači: Zoran Ferić, autor Miroslav Mićanović, Jadranka Pintarić i izdavač Branko Čegec / Fotografija Miljenko Brezak
Publika i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak

Progutam knjigu odmah po promociji, prije spavanja, a onda, da bih imala odmak, ponovo je jutros čituckam i naiđem u priči Zemlja iz koje se dolazi na Nives G. Pa je li to moguće!? A odnijela sam mu rukopis s (već objavljenom!) pričom Post s onoga svijeta  posvećenom pokojnoj prijateljici – Nives G! Gajdobranski. I Miroslav joj je ostao dužan teksta za Zadarski list, a ja standardiziranih kutija za arhivu, najmanje.

Red za knjigu / Fotografija Božica Brkan

20170427

link

http://www.bozicabrkan.com/citam-ovih-danacitiram-kova/

http://www.bozicabrkan.com/satira-svojih-tijela-gospodari-bozice-brkan-u-zbirci-prvih-dvadeset-uboda/

http://www.bozicabrkan.com/na-danima-slavka-kolara-predstavljena-knjiga-prica-satira-prvih-dvadeset-uboda/

http://www.zarez.hr/clanci/svojih-tijela-gospodari

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-bozice-brkan-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

Dan Hrvatske knjige u DHK 2017.

Prenosimo s fejsa Božice Brkan / 25. travnja 2017.:

Čestitam nam Dan hrvatske i uopće knjige!

Iskreno, radije bih, da imam, izvijestila s nekojega okruglog stola o tome kako stoji hrvatska knjiga 2017. Čini mi se da bih se i s tim, obično već godinama crnim podacima nosila lakše nego praznim stolcima u gotovo oba prva reda na svečanom obilježavanju Dana hrvatske knjige i 400. obljetnice smrti Fausta Vrančića. Ispričao se predsjednik Vlade valjda, a svi ostali od predsjednika Sabora, inače i pokrovitelja, mjerodavnih ministarstava, HAZU, Matice hrvatske i što ti ga ja znam navodno ni toliko.

Predsjednik DHK Božidar Petrač sučeljen s praznim protokolarnim stolcima / Fotografija Božica Brkan

Ne mislim da je stvar samo do našega Društva hrvatskih književnika i da bi drugačije bilo da su stvar organizirali Društvo hrvatskih pisaca, PEN, da je umjesto Dana hrvatske knjige bio samo Dan knjige, Noć knjige… Mogli su poslati tek protokola radi za izaslanika barem nekoga od brojnih stranačkih animatora što dežuraju na Trgaču, pod prozorima DHK. Ako se već navodno bave izborima, imajmo mi, kojima je do knjige i uopće riječi još stalo, to na pameti na dan izbora.

To nije spriječilo dr. sc. Marijanu Borić da nadahnuto govori o svome Šibenčaninu Faustu Vrančića ni mlade glazbenice Kvarteta Sorkočević da jednako izvedu staroga majstora. (A i prismok je bio slavljenički!)

Dr. sc. Marijana Borić maestralno i nadahnuto prigodno je govorila o svome sugrađaninu Faustu Vrančići / Fotografija Božica Brkan
Njima nije bilo teško stići do Trgača iz Kanade i Australije: Suzan Mustapić i Luka Budak s Marijanom Borić / Fotografija Božica Brkan
Kvartet Sorkočević / Fotografija Božica Brkan

 

Umjesto kave 26. travnja 2017.: Etnografska mapa u čast zavičaju i tradiciji

U srijedu, 26. travnja 2017. u 19 sati Muzeju Moslavine Kutina predstavit će etnografsku mapu koja sadržava brošuru o povijesti mjesta, običaja i tradicijskog ruha te 30-tak razglednica s fotografijama (odabir Slavica Moslavac i Marijana Bunjevac) osoba odjevenih u blagdansko, svakodnevno, dječje, muško i žensko ruho. U siječnju sam već predstavila to vrijedno izdanje.

Tradicijski obredi, osobito narodna nošnja, tradicijska glazbala i ples šireg kloštranskoga zavičaja, prema riječima autorice tekst profesorice Slavice Moslavac, etnologinje i muzejske savjetnice u kutinskome muzeju, malo su istraživani, prezentirani i publicirani:

Tek malobrojni zapisivači, stručnjaci-etnolozi, književnici, folkloristi kao i ostali zaljubljenici u baštinu, rijetko, skromno i sporadično su bilježili vrijednosti pučkog načina života, kao i njihovu duhovnu, te materijalnu ostavštinu. Usmena predaja koja djelomično živi u svakodnevnom životu Moslavaca, u posljednjih nekoliko desetljeća, omogućila je vrijednim članovima mjesnog KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića, oživljavanje obreda i običaja vezanih uz pjesmu, ples, te tradicijsku odjeću, kao i uočavanje razlika svakodnevnog, obrednog ali i blagdanskog ruha. Predstavljaju se na brojnim susretima, smotrama, izborima originalnosti i drugim priredbama mjesnog, regionalnog i državnog izričaja.




Danas, moramo priznati, ističe S. Moslavac. da je mjesni KUD Kloštar iz Kloštar Ivani
ća, preuzeo vodeću ulogu čuvanja i prenošenja glazbene tradicije, narodnih običaja, ulogu i značenja tradicijskog ruha, vjerovanja i običaja budućim generacijama. Ne samo da je njeguje i prezentira, već raznim izložbama, revijama originalnosti i autohtonosti, publikacijama KUD Kloštar-baština zavičaja, 20. godina vjernosti baštini i zavičaju i nosačem zvuka „Volim milo, ma siroče bilo“ trajno je sačuvao vrijednosti folklorne baštine Moslavine.

20170426

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-5-sijecnja-2017-dvije-klostranske-knjige/
https://www.facebook.com/bozica.brkan/posts/10204839706743758

Umjesto kave 24. travnja 2017.: ukoričena hrvatska baština iz Mađarske

E, baš navalila Brkanica s tim knjigama, sigurno već neki misle. A nije prigodno uz Noć knjige, Dan knjige itd. Slučajno je dan prije Noći knjige na poziv Pasionske baštine u Društvu hrvatskih književnika predstavljena, još prošle godine objavljena, knjiga «Oj, Kozaru, ti selo na brijegu…» (izdavač Hrvatska narodna samouprava Veliki Kozar, suizdavač Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj), objavljena u Kozaru, selu kraj Pečuha, odakle je stigla tamošnja intelektualna elita da bi je predstavila, a i jer je radila na njoj: prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, voditelj katedre za hrvatski jezik, i prof. sr. sc. emeritus Ernest Barić, njegov prethodnik, dugogodišnji voditelj katedre za hrvatski jezik i prvi ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, iz Kozara Silvester Balić, Anton Kovačović, Ana Crnković Andres (predsjednica Hrvatske lokalne samouprave), Jelica Jakopović, Lila Trubić i drugi.

Domaćini iz Psionske baštine i gosti iz Mađarske /Fotografija Miljenko Brezak

Nije mogla izostati ni Branka Pavić Blažetin, glavna urednica pečuškog Medijskog centra Croatia i urednica knjige na čak 223 stranice koja se, predano novinarski i istraživački, oslonila na više od tridesetak izvornih sugovornika (od kojih su neki u međuvremenu već i pokojni), a sama je u knjizi pisala o vjerskome životu kozarskih Hrvata, što uvelike određuje i nacionalni identitet), zatim o odgoju i obrazovanju (školu nemaju, ali imaju vrtić), hrvatskoj samoupravi, običajima itd.

Prof. dr. sc. Stjepan Blažetin i Branka Pavić Blažetin / Fotografija Miljenko Brezak

Takvu bi monografiju trebalo imati svako hrvatsko naselje u Mađarskoj, naglasio je Stjepan Blažetin, samo je, dodali su neki, pitanje hoće li je već u idućem naraštaju imati tko pročitati. Ne hulim, ali na to mislim kako bi, s obzirom ne samo na demografske nego i ine trendove u modernoj Europi, i svakome hrvatskom naselju u Hrvatskoj dobro došla tako dobro napravljena knjiga, jer je isto tako dvojba hoće li biti čitatelja, pogotovo na hrvatskome. Razlika je, ispada, samo u tome, što su se Hrvati tijekom velikih povijesnih dioba i zemljopisnih i političkih prekrajanja našli s različitih strana državnih granica. U Mađarskoj prema popisu stanovništva iz 2011. službeno Hrvata ima 27.000 (dio ih se izjašnjava i Šokcima, Bunjevcima…), neslužbeno se spominje i 50.000, a prema materinskome jeziku oko 13.500.

Citat iz knjige i na torti: ” Oj Kozaru, ti selo na brijegu, u tebi se lijepe cure legu”

Ispripovijedali su kako je slijedom rubrike u Hrvatskome glasniku u kojoj se objavljuju stare fotografije u Hrvatskoj lokalnoj samoupravi u Kozaru nastala ideja da nestajanjem ljudi i vremena prikupe stare fotografije i kako su, skeniravši 400-500 fotki, pomislili što bi s njima, da bi to nekako mogli i ukoričiti, a onda, kad su već prikupili novac, u pet su mjeseci stvorili i izdanje na kojem im mnogi mogu pozavidjeti.

Anton Kovačović i Silvester Balić s kartom / Fotografija Miljenko Brezak

Knjiga se oslonila na knjigu Gyule Erdödyja iz 1996. o Kozaru na mađarskome, ali je kako reče mladi povjesničar, zagrebački student Silvester Balić izlažući kratku povijest Hrvata u Kozaru (ili Veliki Kozar, mađarski Nagykozár, njemački Kosar) dala hrvatsku perspektivu koliko je mogla s obzirom na nepouzdanost i nedosljednost statistike.

Prof. dr. em. Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak

Pripomogli su zapisana sjećanja, katastar, zemljovidi, župne knjige i drugo zbog hrvatskih imena, prezimena i naziva, o čemu su pisali Živko Mandić (o imenskoj baštini kozarskih Hrvata) i Ernest Barić (o govoru Kozara). U leksiku je mnogo i turcizama, germanizama i hungarizama, s obzirom na povijesne i zemljopisne okolnosti te da tu, osim Hrvata, žive Nijemci i Mađari (knjiga ima sažetak na njemačkom i mađarskom). Istraživali su kada su na taj prostor stigli Hrvati katolici iz Baranje, Istočne Slavonije i Bosne bježeći pred Turcima od 15. odnosno do 16.-18. stoljeća.

Silvester Balić / Fotografija Miljenko Brezak

Kozaru, koji je ime dobio, pretpostavlja se, ili prema plemenu Hazara ili prema imenu domaćih životinja (mađarski izvori ne priznaju hrvatske i uopće slavenske izvore imena!), zadnjih dvadesetak godina stanovništvo se učetverestoručilo i selo je postalo predgrađe Pečuha, ali se broj Hrvata smanjuje, kao uostalom, i u cijeloj Mađarskoj, naglašeno asimilacijom od razdoblja između dva svjetska rata i kasnije.

Anton Kovačović čita pjesmu svojega oca Marka Kovačovića / Fotografija Miljenko Brezak

Za knjigu je mnogo pomogla i prepričana povijest (obiteljska i pojedinaca), poput zapisa na mađarskome Marka Kovačovića, oca Antona Kovačovića, koji ističe kako je kad se on rodio prije 66 godina selo imalo 800 stanovnika i šest ulica, a sada ima 2100 stanovnika i više od 20 ulica! Svi preci unatrag sedam zabilježenih generacija bili su zemljoradnici, osim oca i njega koji su prvi bili i visoko obrazovani. Zanimljivo je, a što svjedoči i o povijesnim okolnostima, da u nekim obiteljima trojica braće, ovisno o opredjeljenju, svaki brat ima drugačije prezime. Takvih zanimljivih podataka, novih onima koji manje poznaju kako žive Hrvati u susjednim zemljama, bogato ilustrirana i sepijom oplemenjena monografija o Kozaru sadržava napretek. Za kućnu upotrebu obično uz neku dobru, ali niskonakladnu od svojih knjiga kažemo kako je važno da se objavi i da je ima Nacionalna i sveučilišna knjižnica, pa je možda netko nekad i pročita.

Na kraju, ne mogu ne dodati, šteta što je bilo gotovo više gostiju nego domaćina. Ne govorim to iz kurtoazije nego zato što je tema o kojoj su govorili o Hrvatima u Mađarskoj, rekla bih, jednako aktualna i u samoj Hrvatskoj.

20170420 – 201703422

link 

http://oblizeki.com/pecuh-i-zlatni-baranjski-trokut-ili-cetiri-nezaboravna-madarska-dana-19483

http://oblizeki.com/sokacki-grah-gulas-specijalitet-iz-madarske-19683


http://oblizeki.com/madarski-oblizeki-u-petak-u-gradskoj-knjiznici-samobor-19570