Umjesto kave 9. travnja 2017.: Pisano i risano

Već nas danima, a pogotovo će nas u Velikom tjednu sve do Uskrsa – a katolički i pravoslavni ovoga se proljeća baš prigodno preklapaju – posvuda pratiti jaja, simbol života, bilo konzumeristički pripremljena na stotine načina, ma bila unaprijeđena u pisance na stotinu načina.

Sanja Benko Slavici Moslavac, Đuri Vidmaroviću i Božici Brkan predstavlja svoje unjetnički oslikane pisance / Fotografija Miljenko Brezak

Ni zgode s Agrokorom i Konzumom ne priječe kupnju i analize koliko ćemo potrošiti besparici unatoč. Kupuje se i prodaje, prodaje i kupuje! Pa kad vas onda Udruga Prijatelji Kloštra pozove baš na Cvjetnicu na još jednu od svojih prigodnih tematskih izložaba, pomislite najprije: Pa kak im se da!?

Suzana Đura i Angeline / Fotografija Miljenko Brezak

Na jedan su dan u Pučkome domu okupili Slavicu Moslavac i Muzej Moslavine Kutina, Udrugu Sveta Margareta iz Dubrave, Udrugu za autizam Zagreb, OŠ Braće Radić iz Kloštra Ivanića, Samostan sestara franjevki iz Kloštra Ivanića, Dražena Milenkovića iz Stare Kapele, Sanju Benko iz Žabnice, Suzanu Juričić iz Križa, Ivicu Gregorca iz Ivanić Grada te članove udruge predvođene Suzanom Đurom. To je, neovisno o dobi i motivima te stilu autora, više druženje i uglavnom iznošenje da se pokaže ono što se kreira, rijetko i prodaje. Na jedan jedini dan!

Suzana Juričić sa svojim čipkastim pisancima i detalj – čipkasti anđeo od ljuski dva jajeta/ Fotografija Božica Brkan

Toliki trud na radost i sebi i drugima! Zaista šteta što ima uglavnom malo publike, čak i za malo mjesto premalo, onoliko koliko bi zasluživao izloženi rad. Uz to, te su izložbe obično i dodatno vizualno i zvučno (Angeline!) ilustirane, izraz lokalnoga, baštinskoga, šire manje poznatog koje tu i tamo izroni uglavnom zahvaljujući takvim strasnim skromnim i ustrajnim zaljubljenicima.

Gnijezdo uskrsnih jaja Sanje Benko oslikanih običnom olovkom / Fotografija Miljenko Brezak

Da nisam bila ondje, gdje bih doznala da i u mojoj Moslavini, a ne samo u Zagorju, uskrsna jaja ukrašavaju srčikom zukve odnosno sita? Ne znam gdje bi me oduševila u čipku satima izrezbarena krkha pačja jajčeka Suzane Juričić ili nesvakidašnje, običnom olovkom išarana slikarice i pjesnikinje Sanje Benko…?

Uskrsna jaja ukrašena i srčikom zukve odnosno sita Udruge prijatelja Kloštra/ Fotografija Miljenko Brezak

Usput vas etnologinja Slavica Moslavac, kao da je baš Moslavčanka, obavije stručnim zanimljivostima podsjetivši na drevne rime što su pratile lupanje pisanaca: Bogu belanjek, meni žutanjek, a vragu lupanjek. I kad nije vješt pisanju i risanju, čovjek se u danima Velike muke i u vlastitoj svakidašnjoj muci, a osobito sklon kreiranju nečega, osjeti manje sam, manje obeshrabren.

Hvala im na tome, pogotovo pri pomisli, kako bi majstorica Slavica rekla, da svak se  želi okušati na krhkoj ljusci…

 

20170409

linkovi

Umjesto kave 26. srpnja 2016.: Slavica Moslavac ili ime je znamen

Umjesto kave 5. siječnja 2017.: dvije kloštranske knjige

Umjesto kave 25. veljače 2017.: Močvara

 

Umjesto kave 30. lipnja 2016.: Tekst kao zavičajnica

Umjesto kave 7. travnja 2017.: Đuro Vidmarović ili mala bilanca o 70. rođendanu

S malim zakašanjenjem i zdravstvenom ispričnicom za izostanak iz slavljeničkih Piljenica prvoga dana travnja, namjeravani svečarski govor o 70. rođendanu Đuri Vidmaroviću skraćujem na kavu.

Tkogod napuni sedam desetljeća, ima o čemu govoriti, pomislit će mnogi, uglavnom mlađi. Nešto stariji, valjda i mudriji, pomislit će kako tek sad ima što reći, toliko toga za govoriti. Pogotovo majstori govorništva kao što je Đuro Vidmarović.

Rijetki bi poput njega mogli i izreći i napisati nekoliko usporednih biografija. Srednjoškolski profesor, političar (barakaš HDZ-a, parlamentarac na krajcanju dviju država) i diplomat (prvi veleposlanik RH u Ukrajini), pjesnik, prozaik, književnik, književni kritičar, prevodilac…

Trenutačno je, unatoč zdravlju kao ograničavajućem faktoru, u vodstvima i Društva hrvatskih književnika, i Matice hrvatske, i Hrvatskoga kulturnog vijeća, i Diplomatskoga kluba. Upućeniji od mene tek će trebati vrednovati dosege svakoga pojedinoga područja.

Kad je o literaturi riječ, za nju se, poslije više objavljenih kniiga, ozbiljno opredijelio tek prijevremenim odlaskom u mirovinu. (Dugo nam je to bila najveća sličnost!) Dopuštam si ograničenost znanja i subjektivnost u načelnoj ocjeni da se tematski jasno opredjeljuje osobito za ona područja kojima se nitko ne bavi, doslovce zakucima, trajno dosad podcijenjena, koja zaokupljaju manje zanimanja i kritike i čitatelja, kako unutar nacionalne književnosti, kako domovinske tako i izvandomovinske, posebice Gradišća u Mađarskoj i Austriji, Crnoj Gori, Srbiji itd.

Vidmarovićeva je zasluga što je, a to prije njega nitko nije, ubaštinio u nacionalnu književnost mnoge nepoznate ili jedva poznate, kako se to obično površno ali zapravo točno kaže zaboravljene, što uopće ne znači i loše pisce. Spominjem pojedinačno objavljenu monografiju o Jurici Ćenaru te onu u nastajanju o Josipu Gujaši Džuretinu (za koju je uz velike muke dobio i potporu Ministarstva kulture da je završi nakon punih 30 godina rada na dokumentima i na terenu). Osobito se to vidi iz knjige Čuvari sna, u kojoj obrađuje više pisaca. Tako se radoznalo i nerijetko tvrdoglavo ponaša i u kritici. U novije vrijeme na Laudato TV uređuje i vodi serijal razgovora s književnicima kršćanskoga nadahnuća.

Zanimljiva su i vrijedna njegova istraživanja bilateralno, ne samo knjiženo hrvatsko-ukrajinska, hrvatsko-židovska/izraelska te prijevodi koji su iz toga proistekli i zapravo izbori i antologije.

Đuro Vidmarović i Božica Brkan U Piljenicama 8. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetno je vrijedno, dopustite mi i malo prigodne sentimentalnosti iz vlastita iskustva, što kao rijetko tko potiče na pisanje mlađe, pa i starije kolege. Navodim za primjer Dragu Čondrića ili samu sebe. Iako smo prve knjige objavili 1990. u istoj biblioteci CIP-a kod urednika Milivoja Slavičeka, tek od 2009. odnosno od objave i promocije Kajkavske lirike Moslavine izazvao me polemikom – jer smo u mnogo tema u izravnoj opreci – na ozbiljan povratak lijepoj književnosti.

Đuro Vidmarović postao je u međuvremenu, u to nešto kratkih godina, jedan od dvoje mojih novih prijatelja u zreloj dobi, s kojim sam zajedno, uvjeravamo se ne i nemoćni, u misiji za Moslavinu, za našu provinciju zapravo. Osim njegove podrške važno mi je što misli da je zahvaljujući našem intelektualnom prijateljevanju i katkad vrlo burnim raspravama (kavama!) postao tolerantniji, širi, razumniji, da više voli ljude i raduje se životu. Drugog mu/nam izbora i nema!

Činjenice o Đuri Vidmaroviću možete naći na internetu. Moj je književni izbor još Vidmarovićev antologijski Trebež.

 

20170301 – 20170407

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-srpnja-2016-rekvijem-za-trebez-i-ostali-rekvijem/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-22-rujna-2016-ledina-predstavljena-u-zlataru/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-13-sijecnja-2016-piljenice-se-sjecaju-slavnoga-karikaturista-branimira-petrovica/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-20-ozujka-2017-o-mojoj-veronici-za-tv-laudato/

Umjesto kave 20. ožujka 2017.: O mojoj Veronici za Laudato TV

Još ne znam kad će biti emitirana, ali danas smo za Laudato TV snimili jednu od emisija iz serijala Susret u riječi o hrvatskoj književnosti kršćanskoga nadahnuća. U serijalu, opisuje sam autor književnik i književni kritičar Đuro Vidmarović, svaki tjedan (emisija se emitira svake nedjelje u 20 sati, a reprizira utorkom u 16,30 sati i četvrtkom u 13,30 sati) razgovara s jednim od istaknutih hrvatskih književnika, književnih povjesničara, antologičara i književnih teoretičara o kršćanskom nadahnuću u našoj kulturi i književnosti kao povijesnoj istini i duhovnome fenomenu. U prvome planu je fenomenologija kao temeljni identitetski signum.

Dosad je snimljeno desetak tema – književnih, estetskih i kulturoloških – a gosti su mu bili Nevenka Nekić, Enerika Bijač, akademik Josip Bratulić, Esad Jogić, Sanko Rabar, Mate Kovačević, Neven Jurica, akademik Ivan Aralica, prof. dr. Sanja Nikčević, dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Napokon, eto, i ja, na vjerojatno i shvatljivo čuđenje mnogih. No, povod za razgovor je moja pjesnička zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., objavljena 2014. u Maloj knjižnici DHK, a nagradili su je Pasionska baština i Društvo hrvatskih književnika za djela o temi Muke. Ili, što bi kolega Vidmarović rekao: Ovim ste književnim djelom pokazali kako tema pasije nema samo teološko, odnosno strogo vjersko značenje, već prožima i našu stvarnost. Neke od odabranih pjesama interpretirala je dramska umjetnica Biserka Ipša.

Đuro Vidmarović, Biserka Ipša i Božica Brkan dogovaraju detalje snimanja / Fotografija Miljenko Brezak

Obrazloženje (ocjenjivački sud Božidar Petrač, Ante Stamać i Jozo Čikeš)

Pjesnikinja Božica Brkan odustala je od uobičajenih i etabliranih uzoraka križnoga puta te je u osamnaest pjesama opjevala suvremenu muku osobito žena, žrtava besperspektivnosti, pohlepe i svakovrsnih obezvrjeđivanja njihova dostojanstva u naše doba, kadšto koristeći svoju zavičajnu kajkavštinu, kadšto slang, kadšto jezični standard. Autorica je vrlo dojmljivo uspjela iz perspektive socijalne ugroženosti i egzistencijalističke zebnje izreći svakodnevnu tragičnu muku suvremene žene.

Posveta

posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma

posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savremene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfencije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih

Đuro Vidmarović i Božica Brkan u studiju / Fotografija Laudato TV

 

Citat
postaja XI: promatračica i konzumentica medija

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku
ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato
produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away
20130106 – 20130118

20170320

linkovi

http://dhk.hr/mala-knjiznica/detaljnije/obrubljivanje-veronikina-rupca-ili-muka-2013

http://www.pasionska-bastina.com/objavljeni-dobitnici-knjizevnih-nagrada-pasionske-bastine/

http://www.bozicabrkan.com/davor-salat-glas-tranzicijskih-gubitnika/

http://www.matica.hr/vijenac/549/Globalisti%C4%8Dka%20prikazanja%20i%20mirakuli/

http://www.bozicabrkan.com/danas-je-iz-tiska-stigla-knjiga-bozice-brkan-obrubljivanje-veronikina-rupca-ili-muka-2013/

http://www.mvinfo.hr/clanak/predstavljanje-zbirki-poezije-sanje-pilic-i-bozice-brkan

http://www.cityportal.hr/bozica-brkan-na-13-turopolskoj-veceri/

Umjesto kave 12. ožujka 2017.: Pančo s jarunskog placa

Moj me je M. danas kupio baš nedjeljnom pričom s našega placa. Jarun na jezeru ima soma Juru, a na placu – pesa. Već sam prije upoznala malenoga debeljuškastog maznog mješanca. A odsad znam da mu je ime Pančo. Tako je četveronošca potpisao njegov gazda i prijatelj, također opći znanac s placa, zahvalivši svakome tko bi mu poslije kupnje grincajga ili nečega u košarici ostavio kunu ili dvije za hranu i cijepljenje. Umjesto za kavu, za Panča. Av, av! Još vjerujem u ovaj svijet!

Pančo “parkiran” na mjestu za vezanje pasa / Fotografija Miljenko Brezak
Za prijateljstvo mahnut će i repom / Fotografija Miljenko Brezak
“- POMOĆ – ZA HRANU MORAM GA CIJEPITI NAŠ PRIJATELJ PANČO – HVALA”

20170312

Umjesto kave 11. ožujka 2017.: Kriške žene u modi i poeziji

Baš me lijepo podsjetiše na moju prvu knjigu Vetrenica ili obiteljska arheologija, objavljenu 1990., citatom recenzije Borivoja Radakovića: U Božice Brkan se prepliću povijest Križa i povijest njene obitelji, dodiruju se historijske ličnosti (Ivan Česmički primjerice) i njeni preci i rođaci, najčešće pripadnici puka koji preživljava unatoč ratovima ili (kao u jednom primjeru) poratnim nedaćama naporna težačkog života opterećenog dadžbinama i zahtjevima vladarâ, vlastî i državâ.

Sa interpretatoricom svojih pjesama Maricom Kukor / Fotografija Miljenko Brezak

I moje su pjesme – ladlin, rubec, ta moja kej pesma, ta moja pjesma… u izboru Jasenke Gotić Pacadi i interpretaciji Marice Kukor – izvedene, naime, na Večeri mode i poezije, što ju je 10. ožujka 2017. uz Dan žena ženama Križa darivao tamošnji Socijaldemokratki forum žena.

Glavni organizatori: Marijo Šiletć, Ivana Posavec Krivec i Jasenka Gotić Pacadi / Fotografija Miljenko Brezak

Čitane su i pjesme lokalnih pjesnikinja Jagice Pavišić, Ljubice Čambale i Branke Mucak Pugar. Prošlogodišnja prva, mnogo skromnija, ali izuzetno uspjela slična večer ohrabrila je organizatore i organizatorice da u Domu kulture Josip Badalić na pozornicu izvedu žene i muškarce, ne nužno vitke i ne nužno ni mlade, kako bi predstavili poduzetnice iz svoje sredine. Trebalo je za to hrabrosti, pa čestitke upućujem i njima, a i onima koji su se iskazali profesionalnošću i kreativnošću: salonu vjenčanica Nena Anite Budje, prodavaonicama MM prema odabiru Mire Kožar, modnim kreacijama Mirjane Pavetić i Fashion Disorder Manuele Lovrenčić, naočalama Optilux, nakitu Hermine Pacadi, frizurama frizerskih studija Uno, Beauty salon MG, Modelle i Ninan. Večer je oplemenio tamburaški sastav Modri biseri, a esdepeovci su kraj večeri zasladili ispekavši kokice i fritule.

Modri biseri / Fotografija Miljenko Brezak

Nemali je trud uložen u jednu lijepu priredbu u kojoj su se, ponajprije same sebi, žene iskazale i lijepima i elegantima i pametnima i talentiranima i kreativnima i poduzetnima. Treba hrabrosti iskoristiti moguće i jedinu takvu priliku u životu. Hvala svima na trudu. Iako nisam u stranci, snažno podupirem geslo Ravnopravnost spolova je zakon!, kao i naslov darivane i meni knjižice našega zavičajnika Badalića znakovita i ne samo ženama sugestivnoga naslova Svojom stazom.

I ja sam dobila dar s porukom “Ravnopravnost spolova je zakon!”/ Fotografija Miljenko Brezak
Sa svojom frizerkom iz mladosti, sada i zagrebačkom frizerkom i doajenkom kriških poduzetnica Maja Misirić koja se na reviji predstavila i kreativnim frizurama /  Fotografija Miljenko Brezak


20170310 – 20170311

Umjesto kave 10. ožujka 2017.: Irena Lukšić, umjesto čestitke

Danas dvije moje prijateljice imaju rođendan. Zapravo, kada bi me tko pitao da nabrojim prijateljice, nisam sigurna da bih u najuži krug na prvu loptu uopće ubrojila jednu od njih dvije, Irenu Lukšić. Ali, kada se koncentriram, Irena Lukšić  je tu. Pripada mi u krug ljudi koji su uvijek negdje tu. I kao da smo stalno zajedno. A nismo kućne prijateljice. Možda u cijelom životu imam još jednog ili dvoje takvih ljudi.

Božica brkan i Irena Lukšić ispred Nacionlne i sveučilišne knjižnice u ljeto 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Čak i kada se ne vidimo nekoliko godina, pa se slučajno susretnemo, kao na Brodu kulture, kao da smo jučer pile kavu. Znamo se s faksa, dvije nadobudne i radoznale provincijalke koje su se u Zagreb dosmicale vlakom kvareći prosjek eliti. Nismo bile na istoj godini, ali jesmo na komparativnoj, na Solaru i na teatrologiji. Možda na još nečemu. Ona je bila na rusistici, a ja na polonistici. Pa smo kao nešto prevodile za vrlo sitnu lovu za tadašnji Izbor. I na novinarstvu smo bile. A za Polet smo zajedno napravile intervju s Hrvojem Hitrecom o hrvatskom humoru koji nikad nije izašao. Navodno je bio zanimljiv, ali predug. Tek sam poslije u novinarstvu naučila mudrost kraćenja. Još jedan gorki smijeh. A gdje ćeš veći od toga da samotnjačica Irena nema profesuru na katedri na kojoj je studirala!?

Više se ne sjećam kako ni zašto, ali jesmo bile čak i u studentskoj grupi koja je uvježbavala provinciju Livaniju pod snijegom. Očito je služilo samo improvizaciji, a ne i izvedbi. Uspoređivale smo i njezin dugoreški i moj graničarski kajkavski. Nisam tada još ni mislila da ću pisati na njemu, a Irenini ruski emigranti i njihovi samizdati tada su još svima uglavnom išli na živce. (Idu im i danas, samo se prave da ih to zanima, jer ih je Irena učinila Temom.)

Mlađahne novinarke intervjuiraju pisca: Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić (pokazuje vragolasto figu) / Karikatirna bilješka Miljenka Brezaka iz 1977.

Imale smo i imamo tema. Ponosim se njezinom životnom upornošću i tvrdoglavošću, pomaknutošću i egzotizmom, stvaranjem, uređenim, prevedenim i napisanim knjigama te nagradama koje je skupila za to. Ponosila sam se kada me je pozvala da promoviram njezinu zanimljivu a meni tematski blisku knjigu Blagovanje na tragu klasika, a i da joj, kao ponovna književna početnica, budem gošća na Noći knjige u karlovačkoj knjižnici. Moj Miljenko Brezak ugnjavio ju je za svoj filmić za izjavu o meni, poslije koje sam si, kao poslije konzultacija kod Solara, naše institucije, sama sebi činila pametnom, važnom i zanimljivom. Pratim kako u slobodne vrijeme vrtlari i vozi bicikl i, dakako vlakom, uknjiženo putuje Berlin-Pariz. Povremeno se lajkamo na fejsu. I tako dalje, i tako dalje. Živjela mi!

20170310

http://oblizeki.com/kako-irena-luksic-blaguje-na-tragu-klasika-5129

http://oblizeki.com/knjizevni-pladnjevi-spajaju-nas-s-pricama-koje-citamo-i-nakon-nekog-vremena-jednostavno-moramo-sjesti-za-stol-i-nastaviti-gozbu-%e2%80%9edrugim-sredstvima%e2%80%9c-5105

Umjesto kave 9. ožujka 2017.: Talita, biblijska žena

Upoznala sam je pripremajući predstavljanje prve «ženske» u nas Naše male romske kuharice Mirele Beko, Ane Kranjec i njihove majke Ines Fazlievski. Vidjela sam je ukupno dvaput. Ime joj je Talita Jašarevski, 24 su joj godine, radi u call-centru neke velike kompanije, završila je Školu primijenjene umjetnosti, grafiku, počela studirati na nagovor nešto praktičnije, čini mi se pravo, pa odustala. Šali se na svoj račun kako je stara cura. Lijepa ko slika.

Talita Jašarevski i Božica Brkan poslije predstavljanja / Fotografija Miljenko Brezak

Tajnica je u Udruzi Romski san i, kako kaže Raki Fazlievski kojem je desna ruka, praktički radi sve što treba, osim što ne pjeva. Za Dan žena vodila je svečanost i pripremila i film o sedam Romkinja koje zaista mogu biti primjer svojim sunarodnjakinjama, ali i svakoj ženi. (Jer Romkinje su, ponavljale su jučer aktivistice, dvostruko zakinute, diskriminirane: i kao žene i kao Romkinje.) Talita je te sjajne žene tu negdje oko nas sve predstavila, osim sebe, iako je i njoj mjesto u video-filmiću koji je dovršavala do samoga početka priredbe.

Kad sam je pitala što njezino ime znači, odgovorila mi je baš generacijski, citirajući Internet i Bibliju. Talita kum! = Djevojčice, zapovijedam ti, ustani! = Djevojko, ustani! Oživjela djevojčica, biblijska žena Talita. Dalje guglajte, po želji. Jednom ćete ondje naići sigurno i na moju Talitu.

20170308

linkovi:

http://oblizeki.com/podvarak-paprike-punjene-grahom-i-sarmice-od-vinove-loze-na-romski-nacin-20240

http://oblizeki.com/nasa-mala-romska-kuharica-mirele-beko-i-ane-kranjec-20194

Umjesto kave 27. veljače 2017.: Knjige kao tapete

Čitam o novootvorenome Boutique Cinema u Kaptol centru i kako mu je dizajnerski pečat dao dvojac Šekoranja & Franić radeći na projektu čak dvije godine. Odmah se uhvatim za Sašu, slikara i umjetnika florista i zagledam uokolo prepune zidove – knjiga. Knjige u kinu? Pa da, kao – tapete! Moram to vidjeti uživo, ako ni zbog čega da ne kradem Jutarnjem fotke za ilustraciju. Kad su već stavili knjige, a Cinestar ima para, što nisu posložili prave knjige. O filmu i filmskim zvijezdama barem, recimo. Ili da otkupe viškove, sve po 10 kuna na Inerliberu. Ima i debelih. Ima i u istoj boji cijela dužina polica, pa i više, ako baš žele.

Ali zašto bi u kinu poslagali prave knjige, kad je i restoran Književni klub u Društvu hrvatskih književnika na Trgaču zid imao tapeciran fiktivnim knjigama, iako bi vjerojatno rado svaki književnik tu donio i odložio svoju autorsku knjigu? Pa kamo i kome bi je inače mogli dati, jer sve rjeđe skupljaju kao poslije Domovinskoga rata ili one velike poplave za obnovljenu koju knjižnicu, braniteljsku ili dječju bolnicu, ne znam da li ih i obnavljaju – a i razmijeniti akcijama ostavljanja na klupama, razmjene u Društvu pisaca Hrvatske ili u Booksi sve je teže. Nisu za knjige raspoloženi ni antikvarijati. Što ti znanje i sve knjige iz kojih si ga stjecao ili vlastite spoznaje njima širio znače, kad i akademik Mislav Ježić u pozadini s cijelom knjižnicom na novinskoj naslovnici može završiti ne zato što je dobio posebno priznanje, nego što je na istoj sjednici otfikaren s mojega Filozofskog fakulteta.

Krleža, Zagorka, rječnici, enciklopedije i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

I što sad u neknjižno doba da radimo mi koji cijeloga života kupujemo knjige, poput hrčaka ih dovlačimo doma, dokupljujemo im police, selimo ih i čitamo strasno? Nismo li se odricali i dječjih džeparaca i studentskih jeftinih obroka da bismo prikupili novac za poput kruha potrebnu nam knjigu? Nisam li pet godina studija nosila istu jaknu i iste gležnjače da bih kupila teorije ovoga i onoga, ne samo za ispitnu literaturu? Nisam li za rječnike kupljene na crno, po isto takvoj cijeni, platila poljsku izvoznu carinu u visini prosječne poljske mjesečne plaće? Nismo li pri selidbi imali jedan kamion samo knjiga? Nisam li doplatila Lufthansi 200 eura za pretešku prtljagu (knjige!)? Sva sreća da su nam za putovanja kad sam dovlačila najviše knjiga prtljagu vagali grupno.

Knjiga sam se nadarivala ne samo za rođendane i za sveta nigdarjeva, nego i za rođenja i vjenčanja. Izdanja koja si ljudi obično sami ne kupuju. Od onih smo što ostanu u čudu kad u nekoj kući ne zateknu ni jednu jedinu knjigu! Iako kišem i kašljem na prašinu, knjige su meni i zrak: kako da dišem bez njih!?

Samo takvi mi možemo shvatiti šok i razočaranje prijatelja književnika kad mu je sin odbrusio da on neće nekoliko soba njegovih knjiga, jer da to sve ionako ima na internetu. Kako ne bih razumjela, uza nekoliko svojih zidova knjiga, među kojima je kuharica uvjerena sam, a nisam ih dospjela ni brojiti, više nego što ih ima Puntijar (Zlatko kaže, čini mi se, najviše u Europi). Rijetki su, i sama se smijem na svoj račun, kuharice iz radne preselili u spavaću i za donirane mi preko HAZU dokupili police. Valjda mi je takva karma.

I sad čistimo papire, knjige zasad ne bacamo, čak ni duplikate, razmišljam tko ima prostor dovoljno velik i tematski interes za moje skupine knjiga da ih ostavim, tek čistim građu, dokumentaciju, arhivu u tipizirane kutije. Već sam i dio toga i u pjesme upisala, o Slavičeku i stazi kroz ukoričena brda recimo, dodavši P. S. Hepi sam jer još se ni izdaleka nisam približila Kubrick’s Boxes. Pet ih je tisuća, brat bratu!

Prijateljica književnica – imali su čišćenje prije dvije godine, pa zna – podsjeća me da pazim da ne bacim nešto što će mi još trebati. 16 kutija Ledine, objavljenoga romana, da ne spominjem drugih ideja, kronološki i tematski posloženih novinskih izrezaka još od prijedigitalnih vremena. Teme koje sam pratila imala sam temeljitije od Vjesnikove dokumentacije, pa su me molili da im dam da kopiraju, dok još nisu odselili iz nebodera preko HINA-e u dvorac pa u Državni arhiv.

Druga prijateljica mi se žali da je pretrpana knjigama, da pazim da mi se ne zavuku knjiški moljci, ne oni Pavličićevi uknjiženi, nego pravi. Bude to, upozorava me, pa ljude isele na mjesec dana da ih unište, a onda raspredamo o knjižnici čini mi se u Coimbri (lijepa li Portugala!) koju šišmiši odozgo čuvaju od tih knjiških moljaca, a odozdo mačke od miševa. Nemam još taj problem, ali naći pravu knjigu točno kad mi treba već imam, jer ih nisam popisala. Krenula sam i prijatelj znanstvenik, jedan od mojih intelektualnih sinova, za mnom, samo što je on nastavio.

Nekad sam imala običaj reći kako smatram da sam uspjela, jer mogu kupiti knjigu koju želim. (Izbjegavam knjižnice i uopće posudbu, jer imam gadan običaj označavanja, dopisivanja, komentiranja.) Valjda ću dodatnim iskustvom zaključiti da sam uspjela, jer knjigu koju sam napisala mogu i objaviti i otisnutu darivati kome želim. Pa, k vragu, i kinu koje se njome želi iskazati tapetarski.

20170213 – 20170226

Božica Brkan o svoja tri kajkavska na radio Quirinusu

Prenosimo s fejsa Božice Brkan / 26. veljače 2017.:

Danas sam za emisiju “Bakina škrinjica” novinarke Karmen Valente za radio Quirinus govorila o tri svoja kajkavska, baš kao što sam o tome pisala u uvodu zbirke pjesama “Vetrenica ili obiteljska arheologija” (1990.) i u “Kajkavskoj čitanci Božice Brkan” (2012.). Pročitala sam i pjesme “fašejnek” i “kolendar”.

fašejnek

nalafranoga kej džurek šabački
na vešala su dovezli prek do cintora
da se bole vidi
i tam su ga gneli kej vrag grešnu dušu dok se jogen
ni dost raskuril
slama se kadila krpe su grdo smrdele
kej peč kej ni dugo čiščena kej smrdlivi martin
kej torec kej fajglin kej pezdec kej žveplo

kej na prave karmina je bilo
si su jeli krafline
(Okešinec, 1984./85.)

kolendar

na stenu je mater v kolendar krej slike svetoga jantona
med velke petke božične i kojekakve druge crlene
svetke z tintoblajkum
zapisala

gda se ono zajica v svibnu nabredžala i prasica navičila
gda je bil trmin kvočke koja je sedela na jajce od
bele race
(mater je v vodu jajca vtikala i šleprtke
za hižu mam spohitala)
i gda se crlenka spretirala
gda je spresušila
gda se otelila
(štrudlin smo z mleziva pekli)
i gda su nejno tele ciganom na pijacu v popovače prodali
i zajnega peč crnu kozu kupili
gda su prveskine distole davali i z ščavjakom ju
betežnu zalevali

valda se ne setila da bi zapisala
kak se je potle v detelniku napuhnula
kak se je namučika ne kej blašče nek poprav kej čovek
v gnojničine v žlebu vime se je pacalo
a gda ju je živinar otpelal na kole
štala je sa smrdela po joctu
kak su ju ribali po bočina
joča je crlenkin lanc prek gore za gredu krej jasel
i lastavičinoga gnezda obesil
i tri dana ne štale kidal
i kak su se god v sirnice ostali kolobari sira sušiti
tak jih je mater v napoj hitila
(Okešinec, 20. IV. 1985.)

Umjesto kave 25. veljače 2017.: Močvara

Razgovaram jučer s prijateljicom i, vidim, nikak se dospomenuti. A pripovijedam tek nešto o močvari. I onda shvatim da ona misli da govorim o zagrebačkoj Močvari, a ja umjesto o urbanom klubu govorim o Međunarodnom danu močvarnih staništa što se posljednjih godina, od ramsarske konferencije, obilježava 2. veljače, pa nabrajam već eto, uz Lonjsko polje, Kopački rit, deltu Neretve, Crnu mlaku i Vransko jezero kao već peto zaštićeno močvarno stanište u Hrvatskoj, među rijetkima u svijetu.

Fotosafari: književnici i Moslavčani Đuro Vidmarović i Božica Brkan u Lonjskom polju u svibnju 2016./ Fotografija Miljenko Brezak

Kao djetetu slijedniku Panonskoga mora, odnosno zavičajnici Lonjskog, Mokrog, Črnec i sličnih polja, voda je meni uvijek, ak ne već do riti ili do koljena, barem do gležnja. Kao što Eskimi imaju četrdeset naziva za snijeg, mi Panonci imamo bogatstvo nazivlja za vodu, voda, vodurina ili vodica, od močvare, bare, jame do kanala… Odmalena nas od magli muče upale krajnika, ako ih na vrijeme ne operiramo. Dakako, da je nama močvara manje preneseno svako mjesto – ne da mi se kopati po rječniku, osim što mi pada na pamet neki dan spomenuta močvara indiskrecije društvenih mreža – crno, blatno, mokro i smrdljivo. Ono što je u recentno vrijeme aktivirano opisom nogometne močvare iz usta mjerodavnog ministra. A imamo i sjajnih bajkovitih, začudnih, strašnijih i napetijih priča od filmskoga Čudovišta iz močvare, dječjeg filma što se upravo vrti na TV. Kako bih ukratko to mogla objasniti nekome kome je i močvara tek – klub!?

A i čudo jedno kako se značenja riječi pomiču, sele, kako jedno značenje prekriva drugo, kako jedno izlazi, a drugo ulazi u modu… No, bitno je da riječ živi. Živjela močvara!

20170225