Uvijek osobiti interes publike / Fotografija Miljenko Brezak
Godinu 2018. Europski parlament i Vijeće u svibnju su proglasili Europskom godinomkulturne baštine ne bi li potaknuli ljude na istraživanje bogate i raznovrsne kulturne baštine Europe; slavili, razumijevali i štitili njezinu jedinstvenu vrijednost; zatim promišljali o mjestu koje ona zauzima u našim životima. A u ponedjeljak, 27. studenoga 2017. zagrebačka KnjižnicaSilvije Strahimir Kranjčević obilježila je cijelo desetljeće svojega projekta Kulturna i prirodna baština Hrvatske.
Uvodna slika prezenracije
Ni jednome od medija nije bilo zanimljivo ni za vjesticu kako se u 10 godina u 20 ciklusa, proljetnom i jesenskome, ustrajnošću izredalo 133 događanja – 66 predavanja, 39 radionica (8 etno-glazbenih), 11 predstavljanja, 4 izložbe – 105 gostiju programa, gotovo 4000 posjetitelja itd. što je podrazumijevalo suradnju s brojnim institucijama od Sveučilišta, muzeja, instituta, HAZU, javne ustanove nacionalnih parkova i parkova prirode, društva i druge, etno-glazbenike, obrtnike tradicijskih obrta, turističke zajednice HRT, Lado… I ja sam imala priliku sudjelovati u projektu predstavljanjem mediteranske kuhinje kada je taj način postao dijelom svjetske baštine i UNESCO-va popisa odnosno knjige Mediteran za stolom s koautoricom Ivankom Biluš.
Ivanka Biluš i Božica Brkan u okviru projekta krajem studenoga 2016. predstavljaju mediteransku kuhinju i svoju knjigu Mediteran za stolom / Fotografija Miljenko Brezak
Plakati za mjesečne sljedove BorisaGreinera i sami su se poredali u zanimljivu izložbu.
Voditeljica Jadranka Račić dojmljivom prezentacijom predstavila dosege njihovog projekta Kulturna i prirodna baština Hrvatske u Knjižnici Silvija Strahimira Kranjčevića / Fotografija Miljenko Brezak
Teme susreta svjedoče o raznovrsnosti predstavljene i baštine uopće te potrebe da se o njoj govori kako bi je se držalo živom, ne samo zbog čuvanja nacionalnoga identiteta nego zbog radosti i ljepote. je tu, kako je predstavila voditeljica knjižnice Jadranka Račić, tradicijskih obrta, narodne predaje, hrvatskih tradicijskih glazbala, gastronomije, književnosti, kulturno-povijesnih spomenika, hrvatskih nacionalnih parkova i parkova prirode, urbane sociologije, ekologije, hrvatske znanstvene baštine i drugoga.
Davor Trupković, pomoćnik ministrice kulture za baštinu o podršci baštinskim projektima/ Fotografija Miljenko Brezak
Projekt knjižnice uz redovitu publiku i suradnike, kolege knjižničare i druge, došao je podržati i DavorTrupković, pomoćnik ministrice kulture upravo za baštinu, a ozvučili su ga prigodno i sjajno etno-glazbenici Marko i Iva First te Dunja Knebl sa svojim nezaboravnim međimurskim (iz čak dvije različite pjesme!) ti si meni po sredini srca kak črljeni jabuki koščica
Davor First / Fotografija Miljenko BrezakDunja Knebl i ti si meni po sredini srca kak črljeni jabuki koščica / Fotografija Miljenko BrezakPovod i za prijateljevanje: pjesnik Ivan Babić, Jadranka Račić, etnopjevačica iz Cunkuša Iva Forst, znanstvenica Marijana Borić i književnica inovinarka Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan predaje na temu Fikcija i fakcija ili od genealoškog istraživanje vlastite obitelji do romana / Fotografija Miljenko Brezak
Obiteljsko stablo po stablo dorasli su strpljivo do 6. Hrvatske rodoslovne konferencije, zaključih dolazeći u subotu, 25. studenoga 2017. na skup što su ga organizirali Hrvatsko rodoslovno društvo Pavao Ritter Vitezović i Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana. Desetak godina šećemo uz nju, u susjedstvu nam je, i začudo nije nas radoznalost navela da navratimo, ali jesu eto poziv i prilika da sudjelujem kao amater, književnički predstavim vlastito iskustvo temom Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana.
Sudionici na 6. Hrvatskoj rodoslovnoj konferenciji / Fotografija Miljenko Brezak
Konferencija je, najavljeno je, organizirana u cilju razmjene informacija i iskustava na području genealoških istraživanja. Središnja tema ovogodišnjih predavanja jest raznolik prikaz relevantnih tema iz područja rodoslovlja i humanistike. Uz predstavnike organizatora, Željke Nađ i Miljenka Babića, govorili mr. sc. Damir Gašparović o Matičnim knjigama rođenih (krštenih) župa Kotor (1738. – 1793.) i Crikvenica (1793. – 1815.);dr. sc. Roberto Žigulić o Povijesti i rodoslovlju Vasanke; prof. Josip Šintić o Rodoslovlju žumberačkih obitelji Šintić; dr. sc. DavorLauc sa svojim je iz Acte croatice predstavio je Mogućnost izvedbe otvorenog obiteljskog stabla semantičkim tehnologijama, a Maroje Mihovilović govorio je o tome kako je nastala knjiga Mi, djeca Solferina. Uglavnom zaljubljenici, predstavili su i brojna rodoslovlja koja su izradili, a u koja su utrošili mnogo vremena, alata i znanja. Među ostalim, izloženo je i obiteljsko stablo KrešimiraĆosić, proslavljenoga košarkaša, diplomata i pripadnika Crkve Isusa Krista svetca posljednjih dana.
Vokalni ansambl Angelus prvi je put javno izveo Rodoslovnu himnu koju je komponirala Paula Fabinger-Orešković, uz drugo, i jedna od osnivačica Hrvatskoga rodoslovnog društva. Na moje se iznenađenje okupilo oko 150 vrlo zainteresiranih i predanih ljudi.
Svoju prezentaciju Fakcija i fikcija ili od genealoškog istraživanja vlastite obitelji do romana posvetila sam nedavno preminulom, a davnašnjem kolegi s posla, osnivaču Hrvatskoga rodoslovnog društva, Mladenu Paveru i zahvalna za ideju također kolegi novinaru, diplomatu i genealogu Vladimiru Mateku. Povela sma se za geslom Fikcija nije laž, već istina, neophodna istina (Richard Flanagan, književnik). Nisam zaobišla spomenuti slavne obitelji iz povijesti, a posebice iz književnosti.
O obitelji Brkan krenula sam od prezimena i to iz više internetskih izvora. Istakavši kako prezime Brkan u modernoj Hrvatskoj nose uglavnom Hrvati, rjeđe i Srbi, a izvan Hrvatske u Bosni i Hercegovini ponegdje i muslimani, Bošnjaci, te crnogorski Hrvati i sami Crnogorci. U Hrvatskoj živi oko 300 Brkana u 130 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 130, pa se njihov broj više nego udvostručio.
Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan u pauzi konferencije / Fotografija Miljenko Brezak
Brkani se javljaju u gotovo svim županijama, najviše nas je u Zagrebu, a zanimljivo, u mojem Okešincu kraj Križa u Moslavini, osim na groblju, nema više nijednoga, jer je izumrla grana kojoj sam zadnji izdanak, ne računajući mojega sina Ivana Brezaka Brkana, kojega smatram začetnikom novoga stabla, ponajprije zbog dvostrukoga prezimena, očeva i mojega. U različitim oblicima prezime Brkan pojavljuje se, osim u našoj, u 41 zemlji svijeta (SAD; Turska, Njemačka, Švedska…). Među karakterističnim imenima uz prezime Brkan danas se spominje i moje, ali su izostavljena naša stara obiteljska graničarska imena koja su se ponavljala: ženska Kata, Mata, Jana i muška Jožec, Štefec i Ivec.
Ispripovijedila sam kako sam zapravo, posve uzgred, počela istraživati, zapravo više skupljati zanimljivosti, koje sam poslije ugradila u svoj roman Ledina, 2014. str. 238.– 20. / Brkani odBeškera /Fragmenti za osobni arhiv:
(…) neki Bešker imao poveće brkove. Poštovani kolega i prijatelj Inoslav Bešker iskopao je to negdje u bosanskim crkvenim knjigama i donio mi kopiju iz neke župe, zato sam ga zvala Predak, a on mene Potomak. Kopajući, našla sam da je riječ o tekstu O. Miroslava Džaje Sa kupreške visoravni, Monografijaja rodnog kraja, uz dodatak naselja i migracije na Kupresu, Naklada župe Otinovci – Kupres (župnik Petar Grujić) 1970., str. 459. i 460. Imala sam samo kopiju komada papira, bez izvora. Poslije sam sve to našla na fejsu: http://www.facebook.com/group.php?gid=61564012016. Grupa Brkanovih, navodeći izvor, preuzima tekst s Beškerove kopije.
Zanimanje za obiteljsko stablo obično počne kada djeci ili unucima zatrebaju u školi obiteljski odnosi, tko je kome što, najčešće dijete, roditelji, eventualno bake i djedovi. Da se sama više zainteresiram za vlastite korijene povod mi je bila iznenadna očeva otac smrt baš kad sam očekivala svoga Ivana i kada su počeli iz prošlosti iskrsavati meni posve novi zanimljivi podaci (npr. da je tata bio Križnom putu, da je moj djed Brkan u Prvom svjetskom ratu izgubio nos i za prve Jugoslavije dobivao invalidninu) i likovi (Američka Baba Mara sa slike, moja šukunbaka, palikuća i sl.). Nastala je tada mojembrkanom, graničarom, kekavcom posveta zbirka pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990., prema kritičarima ženske Balade Petrice Kerempuha, na naslovnici s obiteljskom fotografijom, koja me je nadahnula i za pjesmu slika. Glavne su mi teme vezane uz obiteljsku zadrugu Brkanovih i kajkavske izraze zdojti, zatrči se, baš kao što pjevam u pjesmi vetrenica u kojoj nabrajam nestale i gotovo nestale domorodačke obitelji
Dalje sam neobavezno pomalo istraživala za pjesme, pripovijetke, roman, sjećanja, jezik, zapisujući prepričane mi obiteljske i ostale legende te prikupljajući literaturu o obiteljskim zadrugama, Križu, Vojnoj krajini, Moslavini… Za sina Ivana Brezaka Brkan (ime – rođen ubrzo po smrti djeda Ivana Brkana, a kako otac i majka – oba jedinci – imaju različita prezima, on ima oba – začetnik novoga obiteljskog stabla?) – suprug Miljenko Brezak nacrtao je obiteljsko stablo. Moj dio stabla nacrtao je detaljnije uz podatke moje majke Jelice Brkan
Za roman Ledina, 2014., http://www.mvinfo.hr/knjiga/10219/ledina o obitelji unatrag 300-400 godina iz ženske perspektive, pokazalo se da imamo vrlo kratak rok i kako mi nije mogao pomoći ni MladenPaver, a nismo imali vremena za iti k popu, Državni i druge arhive, oslonila sam se na ono što sam imala, zatim na križanje podataka iz literature (povijesno izuzetno jednostane!), usmenih predanja i na vlastitu imaginaciju. Tako su mi se negdje u zamišljenom stablu, a otprije i u pjesmi, pojavili neki Mato Brkana koji je u obiteljskom pamćenju ostao kao selski starešina i koji se spominjao v paperima staroga Mlakara, kej su hičeni nekam na Bok, te, zahvaljujući starom broju Moslavačkoga zbornikau popisu iz jedne od kaptolskih vizitacija 1701. godine prvi se put u popisu stanovnika Okešinca spominje neki Berkan. Također u Ledini napisala sam kako je od podataka važnije da se priča priča: Što sam više kopala, listala po stvarnim izvorima, to mi je više toga nedostajalo, kako to već biva, i to me je više opčinjavala mogućnost povezivanja. Da sam imala više vremena, zacijelo bih obilazila arhive i iskapala imena, godine rođenja i smrti, podatke, podatke… Zacijelo bih našla tih dvjesto, tristo ili četiristo godina unatrag, kronološke korijene. Ali možda sam upravo iz odnosa svog oca prema svemu tome – i prema sebi, osjećaj da ste nekome najvrednije – shvatila kako je to nebitno. (…)
Osjećaj da sam, baš kao u nekoj svojoj pjesmi, zrno, sekanec, u niski, džundžu, između Ivana oca i Ivana sina, osim spoznaje o zadatosti dao mi je i osjećaj slobode da mogu, zahvaljujući kontekstu, i sama odabrati, odlučiti, kak si prestrem tak bum si i legla, stvoriti cijelu jednu novu povijest. Priču. Da se mogu, a nije to lako, suočiti s bilo kojim likom, stvarati ih, pitati ih i postavljati pitanja kao da ih postavljaju oni, pitanja koja nikad nisu ni sebi postavljali, i od- govarati, odlučivati u njihovo ime, propitivati njihove odluke, proživljavati posljedice njihovih postupaka, pokušati dokučiti kakvi su bili stvarno i kakvi su možda bili. Ni prošlost ni povijest ionako se promijeniti ne mogu. Tek koliko dostaje za priču. (…)
Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama. (…) Da održavam ne ognjište nego priču. (…)
Pokušavam ne tek umiliti se njima ili čitatelju/čitateljici, nego održavati priču živom. Ne kao u tisuću i jednoj noći, šeherezadski, zavodnički, nego dajući mogućnost, riječ svojim pretkinjama da napokon i one nešto kažu. Žene katkad uz bok antičkim tragičnim heroinama. (…)
Zato i pišem.A kad pišem, pričam, pričam i pričam.Kao što su meni pripovijedali u djetinjstvu. Ali ne pripovijedam samo lijepe poučne priče i ne samo priče s lijepim, sretnim, bajkovitim završecima. I kad više životno ne ovisim o tome, pričam kao da je to moj osebušek, ženinstvo, popudbina, prćija, dota, miraz. Ili prikupljam priče, kao što bih nekad zlatninu, dukate, za pod glavu svojim potomcima, ako se rode. I muškim i ženskim. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?
Licentia poetica – rodila sam si kćer, ali samo u romanu
Na početku romana Ledina nacrtali smo obiteljsko stablo, s naznakom da je literarizirano, iz fakcije idem u fikciju, jer sam na to stablo nacijepila fikcijske likove, npr. kćer Cat, Katarina Trnina i temelj stabla, ženu koja je, po svemu, morala postojati jer nas inače ne bi bilo, a nazvala sam je Matkom, Matijom iz zbjega pred Turcima iz njihova Serhata, iz Bosne, Hercegovine u kasniju krišku Vojnu krajinu. Tumačim kako sam za tom licentiompoeticom posegnula samo za potrebeknjiževne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima!
Nisam odoljela a da genealozima u zbirci Umrežena, 2017. posvetim dio u priči Stablo, gdje pričam mušku i žensku priču, pa se ženska svodi na živo drvo, hrast, budućnost, a muška na računalsko kopanje po povijesti i prošlost.
Gošća Božica Brkan i urednica emisije Ana Lacković Varga neposredno prije početka emisije Kajkavijana / Fotografija Miljenko Brezak
Urednica emisije Ana Lacković Varga svoju gošću Božicu Brkan u Kajkavijani 23. listopada najavila je kao novinarku i Zagrepčanku moslavačkih korijena koja govori i piše i na specifičnoj kejkavici i u svojoj novoj knjizi “Život večni”, dan prije predstavljenoj na promociji u Društvu hrvatskih književnika.
Dok traje glazbeni predah… / Fotografija Miljenko Brezak
U prepunoj dvorani Društva hrvatskih književnika u srijedu 22. studenoga održana je promocija dviju zbirki kratkih priča Božice Brkan, “Umrežena”, na standardnom štokavskom jeziku i “Život večni” na kajkavskom jeziku.
Kajkavska zbirka ima i posvetu i to “namesto cvetja”, nedavno preminulom kajkavologu i profesoru Joži Skoku. Obje knjige ovih je dana tiskao Acumen, uz grafičko oblikovanje Jenia Vukelića. Ulomke iz odabranih priča čitala je dramska umjetnica Biserka Ipša.
Voditeljica tribine Lada Žigo Španić istaknula je sinergiju Božice Brkan kao pripovjedačice sjajnih priča s njezinom višedecenijskom novinarskom i uredničkom karijerom u Vjesniku i Večernjem listu, gdje je uređivala prilog Vrt. (Usput budi rečeno, potiskivanje i izbacivanje ovoga briljantnog priloga iz Večernjaka, posebice u vrijeme B. Brkan, jedna je od odista antologijskih gluposti i budalaština u hrvatskom novinarstvu proteklih godina – op. Že. V.).
Njezino je književno stvaralaštvo dakako i sinteza novinarskog i literarnog dara. Svojim su istančanim pripovijedanjem njezine priče uzbudljive i kada se naoko “ništa ne događa”. Za svoje je priče autorica dobila nagrade koje nose imena Slavka Kolara, Dubravka Horvatića i Mate Raosa. Istaknula je i kako je autorica niza zbirki priča i romana, kajkavske srednjoškolske čitanke ali i “Enciklopedije špeceraja” i brojnih kuharica. Našalila se i kako ova autorica na svoj osebujan način i u književnosti “sadi knjige, pušta korijene, širi svoju krošnju i stablo”, a i na književnoj “trpezi donosi kolače svake vrste”.
Književnik i kritičar Miroslav Mićanović, recenzent zbirke “Umrežena”, istaknuo je kako stil, ritmičnost i preglednost njezine knjige omogućavaju ugodnu “plovidbu i uživanje u knjizi”, čim je
ostvarila bartovski ideal teksta kao užitka. U svijetu umreženosti , ali i istovremene samoće, autorica piše i o svijetu koji nestaje, a čitanje , uz vjeru u jezik i priču, pruža prostor sigurnosti. U svijetu u kojem se čini da je sve dostupno ljudi su opet usamljeni.
Predsjednik DHK-a Đuro Vidmarović istaknuo je kako bi on “Život večni” podnaslovio kao knjigu moslavačkih kratkih priča.
Stvaralaštvo ove autorice rodom iz Križa na osebujni je način i
moslavačka kajkaviana i rediviva, istaknuo je Vidmarović, naglasivši i njezinu aktivnost za očuvanje i dostojanstvo moslavačake kajkavštine – kejkavice. Naglasio je da Božica Brkan svojim pisanjem vraća nestali idiom u hrvatski književni Autorica svojim leksikom ali i rječnikom čuva jedan fini osebujni jezik od nestajanja. Vidmarović je podsjetio da treba čuvati dijalekte i narječja od nestajanja, jer čak i staroštokavsko narječje pomalo nestaje pred novoštokavskim književnim standardom. Istaknuo je i kako Božica Brkan zbirkom diže svojevrsni spomenik malom čovjeku pišući o životu moslavačkih seljaka.
Božica Brkan istaknula je da ove dvije zbirke mogu imati i dvije vrste čitatelja ne samo zbog jezika, no uvjerena je da su obje namijenjene svima. Naglasila je kako je usamljenost ista za kompjutorom kao i nekad kod onih koji nisu bili dobro uklopljeni u obiteljske zadruge. Dodala je da u njezinim pričama ima i smijeha i podsmijeha, ali i satire i galgenhumora.
Na kraju ove tribine koja je bila pravi književni i jezični blagdan voditeljica je, parafrazirajući naslov jedne od zbirki, zahvalila autorici: “Hvala ti Božice što si bacila mrižu na sve nas”.
Danas s veseljem predstavljam uvod, isti u obje moje jučer u DHK predstavljene knjige “Umrežena” i “Život večni”:
Autorica Božica Brkan u DHK neposredno prije predstavljanja svojih dviju knjiga “Umrežena” i “Život večni” / Fotografija Miljenko Brezak
Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči
Jer, jedino što možemo pisati, možemo pisati svoje živote. (Tahir Mujičić)
Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.
Umrežena je odabir štokavskih, a Život večni kajkavskih priča. Iako iz istoga pera, razlikuju se ne samo jezikom. Sama prve doživljavam samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad. Kao da su od svijeta odsječeni i više negoli na svjetioniku na rubu svijeta ili na meteorološkoj stanici na nekome od zaleđenih polova ili vrhova.
Druga, kajkavska, od štokavske je tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno neprestani život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sebi, biti sam kej v grobu.
I pisanje priča osamljenički je posao: osmišljaš, grbiš se nad idejom, izrazom, papirom ili ekranom. Poslije se obično zamjeriš nekomu tko se prepozna, obično i više njih, jer nisi napisao svaka je sličnost s ljudima i događajima slučajna. Zahvaljujući citatu Miljenka Jergovića mogu se tek složiti s Refikom Ličinom da piše teško i nad svojim se pričama oznoji kao da kopa grobove.
Što više kratkih priča pišem, što više pripovijesti pripovijedam, to mi se više laviraju razlike između njih jezično – no tako je i u pjesmama – kad mi ponestane, zatreba riječ kako bih što bolje oslikala, ilustrirala misli – te, primjerice, i u kajkavske upadaju štokavizmi, žargonizmi, anglizmi… To je moj prostor istraživanja, studiranja, moj škicnbuh. Tu skiciram minijature kao svojevrsnu pripremu za panoramska platna. Umišljam si: poput nekadašnjih starih majstora i njihovih učenika. Moji se pripovjedači/pripovjedačice javljaju iz različitih kutova, perspektiva, u različitim materijalima i stilovima. Katkad zapisujem grafitnom olovkom, katkad penkalom ili nalivperom, flomasterom, a katkad šrajbmašinom ili laptopom. Katkad crtam ugljenom, možda pastelom ili akvarelom, temperom na papiru, uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom. Izmišljam kolaže i mozaike. Katkad su moje priče skice gotovo monokroni kondenzati, a katkad se raspršte svakojakim bojama.
Posuđujem i usporedbu pisanja, ovodobnoga pričanja priča, sa svilarenjem riječima. Izbornik, ocjenjivač i uvoditelj u 20 +1 najbolju priču za ljeto2016. Broda kulture Stjepo Martinović i kao novinar i kao književnik, upoznat i s mukama po riječima i s problemom prve rečenice, uspoređuje ispredanje priče u vremenu kada ga nemaju ni oni koji pišu ni oni koji čitaju s upornošću uzgajivačica bube, dudova svilca na Kanarima – poznato mu je to iz turistički jednako propulzivnoga njegova dubrovačkog zaleđa – s predenjem svilene niti nasuprot jeftinoj sintetičkoj dalekoistočnoj konfekciji koju svi nose.
Mogu se samo složiti kako, osim ako posrijedi nije putopis, nema tu ni vremena ni prostora ni za kakve Putove svile. Malo komu je uopće stalo do toga pomnoga nebrendiranoga i neekonomičnoga predenja svilene pređe, samo do leta preobraženoga leptira iz bubine čahure a kamoli do skupocjene svile. Malo je komu do slikanja unikatnih studijâ bez visokih naklada i prijevoda, svjetskih turneja, agresivnih marketinških kampanja, prelijevanja u različite medije od filmskih i TV franšiza do e-knjiga i kompjutorskih igara i igračaka, plišanaca i legića.
O tome, ne sumnjam, uz mudre citate i korisne primjere teoretizirati bolje od mene mogu prestižni kritičari, teoretičari i povjesničari književnosti na glasu, medijski majstori i komparatisti svega i svačega, uopće trendovski fenomenolozi. Srdačno prepuštam. Neovisno i o tome držimo li se ili ne držimo strogo, kao u kakvu napetom miniromanu razvoja radnje, ne nužno prastarim redoslijedom uvoda/zapleta pa kulminacije/klimaksa i epiloga/raspleta, meni je i više nego dovoljno bilo otkriće, spoznaja (ne samo za potrebe Solarova kolegija!) kako svaka priča ima početak i kraj te da može započeti i skraja – kao da prisvaja novinarski pereks – te da se, i kad ga nema, može stvoriti sretan kraj. U tome vidim i najvažniju razliku između novinarstva kao istine, činjenice, fakcije, i lijepe književnosti kao čiste fikcije. Hemingway mi je tu dvojako imponirao, a njegova sam Starca i more čitala ponajprije kao – reportažu. Svog sam starca imala u novinskoj minijaturi Raport umirovljenika Jože: Uostalom, koja je ovo godina? (iz Vjesnika od 15. kolovoza 1978. Gordogan, časopis za književnost i sva kulturna pitanja, broj 2. – 3., god. 1., ožujak – lipanj 1979. prenio je kao sliku jer slikagovori tisuću riječi, navodno više od riječi samih.)
Neplanirano eksperimentiranje (s posve drugim motivom da podržimo zavičajce) sa satirom i vlastitim cinizmom dovelo me je do toga da, kako bih nešto ispričala i bila čitana, to nužno uopće i ne mora imati sretan kraj, te da su, dapače, te podsmješljive priče s manje ograničenja još zanimljivije. Ako ne za čitanje a ono za pisanje nedvojbeno.
Veliko mi je otkriće da mogu biti i duhovita, tek nešto manje od toga da sam kratkopričašica, neovisno i o prijašnjim nagradama, objavama priča u zbornicima i antologijama. Bilo je sve to ipak prije od razmahanoga trenda i globalne popularnosti kratke priče, od natječaja, zbirki, zbornika, festivala do pričigina odnosno pričanja kojekakvih priča uživo kao u predtelevizijska vremena kada nisam znala ni pisati, nego samo ili pričati ili slušati.
U svojoj sam Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) prvi put nakanila protumačiti zašto sam priče počela pisati tek kasnije, poslije pričajućih pjesama, čak i poslije ili u vrijeme doduše fragmentarnih romana, a napose zašto štokavske priče poslije kajkavskih. Zar nisam baš (kratkim) pričama, kao što sam mislila da činim knjigama, mogla rješavati (vlastite) probleme? Pa sam i samoj sebi otkrivala napisane, a zaboravljene priče.
U uvodu u odjeljak Pripovesti:Očeš da ti povem? opisujem kako sam kao dijete zavidjela dobrim pričaocima priča, pa makar, poput moje strine Janče Brkanove, čitali Ivanu Brlić-Mažuranić ilustriranu bajkovitim Vladimirom Kirinom ili samo prepričavali nečije navodne dogodovštine. Opisujem kako sam odmalena voljela gledati slike, listati slikovnice, a kad sam kasno i ne bez poteškoća naučila čitati, čitala sam knjige, uvijek ispred svojih vršnjaka te kako vlastitu knjižnicu prikupljam od drugog razreda osnovne škole. Opisujem i kako sam kao dijete voljela sjediti uz odrasle i slušati njihova pričanja i prepričavanja da su govorili kako štampam kej Tanjug. I što sam priče, ne samo zato što sam bila šnajderičina kći, mogla krojiti i prekrajati do mile volje. Nisu bez razloga u novinarstvu moje omiljene vrste bile crtice i reportaže.
Napisala sam kako i u pjesmama zapravo pripovijedam i kako su i moji romani i Lift i Rez, a tome se može dodati i poslije objavljen Ledina, zapravo fragmentarni, niske priča iz različitih perspektiva. I u ovim dvjema zbirkama objavljene su neke studijske priče iz romanâ. Volim citirati i tobože citirati, pozivati se na izvor, na svjedoka. Tu mogu istraživati i oblikovati. To mi je tako zabavno. Kao da od onoga što imam i što izmaštam krojim, spajam, montiram i šijem pačvork ili lijepim kolaž. Priču. Avanturu. M. mi ionako kaže da bum sve upričala. Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom? Svejedno, jer priče ne mogu nauditi. Možda samo dati povoda za razmišljanje i povod da se mijenjamo. Nabolje.
U romanu Ledina (2015.), ondje gdje umjesto pogovora sebe uvodim kao lik u cjelini Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla, govorim kako Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama.
Kreiram svoj kozmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti! Jer još nisam spozaboravila poput nekih svojih pričateljica ni lijepo ni ružno i još pokušavam šeherezadski umiliti se čitatelju/čitateljici, kupiti vrijeme, održa(va)ti priču živom. Svjesna kako ne može svatko ni sa svojom pričom činiti što bi htio!
Zato i pišem. A kada pišem, pričam, pričam i pričam. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar je stvarnosnost čini boljom? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju, neovisno o žanru – a u novinarstvu su me naučili kako je sve što se dobro skrati dovoljno dugačko – ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?
22, studenoga 2017. su u Društvu hrvatskih književnika predstavljene dvije zbirke, knjiga kratkih priča “Umrežena” te knjiga kajkavskih priča “Život večni” književnice, urednice i novinarke (naravno i blogerice) Božice Brkan.
Predstavljači Miroslav Mićanović, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Lada Žigo Španić i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetan odaziv na premijerno predstavljanje, radi kojeg je u dvorani Društva hrvatskih književnika ponestalo mjesta za sve zainteresirane samo je potvrdio veliko zanimanje i za nove knjige ove svestrane autorice ne samo stručne javnosti i kolega – književnika i novinara, već i čitatelja, internetske i šire medijske javnosti.
Dio publike na predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak
Teško je ne ostati ushićen pred činjenicom da još postoje te male oaze hrvatskoga jezika poput tvrđave o čije su se zidove razbijali brojni vihori i nedaće. Negdje su bedemi čvrsti, a negdje stoje još samo kao tužni svjedoci nekadašnje žilavosti, zapisao je Đuro Vidmarović o stanju u Gradišću, i s mađarske i s austrijske strane, a podijeljenome već stotinu godinu, gdje se osobito poslije pada željezne zavjese i otvaranjem EU-granica posljednjih godina zorno iskazuje neprirodna ispresjeckanost i gdje se i nakon pola tisućljeća pamte više ili manje velike seobe pred Turcima i još, kako rado kažu, stari jezik, koji je u austrijskome dijelu i standardiziran.
Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem: slijeva nadesno Darko Pero Pernjak, Nikša Krpetić Nenad Piskač, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak
Objavljen i zbornik Susreta
Iduće godine početkom studenoga nadamo se ponovnom susretu hrvatskih književnika iz Hrvatske, ali i iz Mađarske, Austrije i Slovačke na jubilarnim 10. Koljnofskim književnimsusretima. Nedavni, 9. Koljnofski književni susreti od 9. do 12. studenoga 2017. – meni treći – bili su mi najljepši i najsadržajniji dosad, a na njima su iz Hrvatske sudjelovali ĐuroVidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Miljenko Brezak, Nenad Piskač, Darko Pero Pernjak, Josip Petrlić Pjer i Siniša Matasović, iz Austrije Jurica Ćenar, Herbert Gassner, Doroteja Zeichmann i Ana Šoretić, iz Mađarske TimeaHorvat, Šandor Horvat te, dakako, FranjoPajrić, duša događanja te njegov ustrajni organizator i sponzor.
Poslije predstavljanja zbornika Koljnofskih književnih susreta i svoga rada u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave / Fotografija Miljenko Brezak
Nije nevažno, uz Maticu hrvatsku i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Mađarskoj i druge brojne organizacije, ove se godine prvi put u tome nizu skromno javlja i Društvo hrvatskihknjiževnika, iako su kroz desetljeće gradišćanskim Hrvatskim u pohode dolazili brojni uglednih njegovi članovi i intelektualci.
Moslavčani u Petrovu Selu: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak
Ubaštinjavanje
S velikim veseljem ističem i kako je prvi put u izdanju Čakavske katedre Šopron, Matice hrvatske Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume objavljen i zbornik Svi naši književnisusreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), zamišljen već od prvoga susreta, koji je predložio opravo ĐuroVidmarović, danas predsjednik DHK, koji je izuzetno pridonio da se gradišćanski književnici i gradišćanska književnosti prepoznaju ne samo u cijelome Gradišću nego i u domovini i da se prepoznatljivo ubaštine u nacionalnu hrvatsku književnost.
Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan
Zbornik s uvodom Franje Pajrića predstavlja Timeu Horvat, Lajoša Škrapića, Eneriku Bijač, Božicu Brkan, Anu Šoretić, Doroteju Zaichmann tođ. Lipković, Đuru Vidmarovića (s usporedbom Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. do danas!), Igora Šipića, Tomislava Marijana Bilosnića, Marka Gregura, Juricu Ćenara, Nenada Piskača, Josipa Paladu, Herbert Gassnera, Božidara Glavinu, Darka Peru Pernjaka, Šandora Horvata i Nikšu Krpetića. U očekivanome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.
Josip Petrić Pjer u školi u Petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak
Gost i Veleposlanik RH u Mađarskoj dr. sc. Mladen Andrlić
S obzirom na različite, i stare i nove podijeljenosti kako unutar Hrvata u Mađarskoj, zatim Hrvata u Austriji, tako i gradišćanskih Hrvata, dobrodošao je u Koljnof ili mađarski Kópháza, i dolazak hrvatskogaveleposlanika u Mađarskoj dr. sc. Mladena Andrlića sa suradnicima kako ne bi ubrzano dalje slabile nejake veze sa starom domovinom, budući da, pojednostavljeno, osim sentimentalnih, uglavnom u novim naraštajima i nema motiva niti prema zemlji niti prema jeziku, te se asimilacija, kojoj je pridodana i globalizacija, nesmiljeno nastavlja. Da se veze Hrvatske i Hrvata izvan domovine i kad su to samo još starim korijenima osnaže, dobrodošao je svaki pokušaj a pogotovo hvalevrijedan poput Koljnofskih književnih susreta.
Njihove ekcelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrlić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan
Ovogodišnji Koljnofski književni susreti imali su bogati program. Na početku su se književnici iz Hrvatske, prema dobrom običaju posljednjih godina, podijelili u dvije grupe te je jedna gostovala u Petrovom Selu ili mađarski Szentpéterfa najprije na književnoj večeri predstavivši zbornik, a drugi dan gostujući u školi – u Petrovu Selu gostovao je Josip Petrlić Pjer, a iz koljnofske grupe u Velikom Borištofu Nikša Krpetić – te obišavši selo gdje su se Petrovišćani odnosno Hrvatska samouprava na čelu s predsjednicom AnomŠkrapićTimar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat, mogli pohvaliti s više novosti.
S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan
Primjerice, novootvorenom Hišom vridnosti (svojevrsnim muzejom, koji su financirali iseljenici u SAD, koji su ondje sačuvali i dio ponovno vraćenih etnopredmeta), Križnim putem podignutim uz seosku crkvu i groblje čije postave govore hrvatski, petrovinskim, a koji su financirale same lokalne obitelji, svaka svoju postaju. Sjajno je spoj tradicije i modernih mozaika osmislio sombatelski umjetnik Tibor Takács. U SavariamuzeumSzombathely čuva se od vremena kada mu je ravnatelj bio kolega književnik dr. Sandor Horvat originalna kožna mapa iz 1854. s najstarijim slikama moslavačke nošnje, a Akvarele Sandora Erdödyja iz 1837. objavio je kao mapu Muzej Moslavine, 2002. Sjetila sam se toga kada su me Petrovišćani zaista iznenadili – kamenom.
Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan
Početkom 2017. u selo je dovezen spomen-kamen iz Moslavine, na kojem je na hrvatskom i mađarskom upisano kako se 1546. litaprvi put spominju Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.
Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima: brački kamen za pjesnika Lajoša Škrapića / Fotografija Božica Brkan
Književnici su se poklonili i preminulome važnom petrovoselskom pjesniku LajošuŠkrapiću, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) na čijem spomeniku od bračkoga kamena uklesani su pjesnikovi stihovi: Rodni kraj Pinčeva draga,/ krilo, gajbica, ljubavi,/ Ganul sam se mlad od praga,/ dojt ću, kad me moć ostavi.
U Koljnofu su se kolege poklonile sjeni književnika FerdinandaŠinkovića, MihovilaNakovića i MatiSinkoviću, a u Vedešinu je pak svijeću zapalio Đ. Vidmarović kolegi kajkavskpm pjesniku i župniku PaviHorvatu.
Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan
Okrugli stol o pučkom teatru kao čuvaru kulture lokalne zajednice
Koljnofska grupa književnika predstavila je zbornik i tri knjige izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića, kao uvod u književno obilježavanje 70. rođendana Bilosnića iVidmarovića, koje je popratilo i sjajno muziciranje lokalnoga tamburaškog sastava Putujuća duša iliti Bondersölj, gostiju iz Beča Dubrovačkih kavalira, te hrvatskih pjesnika-glazbenika Nikše Krpetića i Josipa Petrlića Pjera. Kad se spoje prim, bugarija, mandoline, gitara…, pjeva se hrvatska pjesma, jačka.
Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak
Književnici su također s mjesnim amaterima uvježbali improviziranu predstavu Ljubav nasveže i spaja, koju su i odigrali za sve, a kao uvod u subotnji okrugli stol posvećen temi Pučkiteatar kao čuvar kulture lokalne zajednice.
AnaŠoretić sjajno je predstavila višedesetljena iskustva seoskih amaterskih kazališnih skupina iz Burgenlanda, njezine iz Celindorfa, zatim iz Klimpa, Mjenova, a pridružili su joj se TimeaHorvat govoreći o kazalištima i skečima s druge, ugarske/mađarske strane – Petrovu Selu, Židanu, Koljnofu itd.
Književno-prevoditeljskom radionicom do dobrih prijevoda?
Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmunda Filipovitsa o nedavno podignutome Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak
Sve se vrednijom i važnijom pokazuje i već nekoliko godina ustaljena Književno–prevoditeljskaradionica odnosno prevođenje recentnih književnih radova, najčešće pjesama, s hrvatskog na mađarski, na njemački, uvjetno na gradišćanski hrvatski, sa gradišćanskog hrvatskog na hrvatski standard ili dijalekt. Prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnomdvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje.
Teško je očekivati da će uskoro iz radionice odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose približavanju hrvatske i mađarske odnosno gradišćanske književnosti te, nikad se ne zna, možda i (što bolje!) prevedenim knjigama.
Od najstarije zastave do mise na starome jeziku
Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice: slijeva nadesno Timea Horvat, Jurica Ćenar, Darko Pero Pernjak, Božica Brkan, Herbert Gassner i Josip Petrlić Pjer / Fotografija Miljenko Brezak
Uz drugo, književnici su posjetili i Viteški dvorac Esterházy u danas austrijskom Forchtensteinu, a nekad ugarskom mjestu Fraknó s najvećom privatnom zbirkom oružja te navodno najstarijom hrvatskom zastavom iz 1647. godine.
Pun dom publike za priliku da se vidi i čuje nešto na hrvatskome jeziku / Fotografija Miljenko Brezak
Književnici su također prisustvovali misi u baroknoj župnoj crkvi Majke Božje Koljnofske, gdje se inače održavaju proštenja na Malu Gospu. Iako se glavnina služi na mađarskom, popijeva se na starom hrvatskom. Jačka, pjesma nas jeodržala, njojzi hvala. Još, iako je zbog blizine granice sve više onih koji i s mađarskoga istoka doseljavaju kupujući zemlju i gradeći kuće samo da bi bili bliže poslu u Austriji.
I najobičnijeg se majstora čeka i po pola godine, jer ne dospijevaju od posla u susjeda, tuže se i u Petrovu Selu, gdje je stanje nešto bolje možda i zbog veće udaljenosti od većega grada, dok Koljnofu prijeti, nagađaju, da ga uskoro kao predgrađe proguta Šopron. A već su sada, dodaju, dvostruko manjina. Doduše s dvojezičnim natpisima, poput čuvarnice za vrtić ili cintir za groblje.
Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan
Dok razgledamo selo sa 2200 stanovnika i s muzejom, školom, općinom, hrvatskim kulturnim domom, gostinjcem Levandom našega domaćina Franje Pajrića, doznajemo kako Koljnof ima i crkvu sv. Martina, svoga i zaštitnika cijeloga Gradišća, kojem se god slavi dakako na Martinje i pečenim gusjim stegnima, kako u Koljnofu kažu batacima, dakako s crvenim zeljem, slatkastim na austrijsku i mađarsku kuhinju.
Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan
S geslom Sačuvajmo dragi nam kaj na 25. Kajkavijadi Društva Naša djeca u Varaždinskim Toplicama 19. studenoga 2017. među dvanaest skupina iz pet kajkavskih županija predstavila se i dramska grupa Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križpovijesnim prikazom SipčinaBožice Brkan.
“Sipčina” na pozornici Kajkavijade / Fotografija Božica Brkan
Nastupili su mali glumci: Jana Krivec kao Arheologinja, Tamara Martinjak kao mala MiIka Trnina, Matko Kepe kao Rimski vojnik, Zara Broz kao Turčin, Borna Živković kao Profesor Badalić, Josipa Čukelj kao Arheolog i Mia Kuzmić kao Orač.
Glumci i njihova voditeljica – redateljica Marica Kukor poslije izvedbe “Sipčine” / Fotografija Miljenko Brezak
Voditeljica skupine Marica Kukor bila je vrlo zadovoljna izvedbom i uigranošću, unatoč kratkome vremenu. To je inače već treća igra zaredom, poslije Selfie na kipec na Kajkavijadi 2015. i Žabari jel žabe na kolec na Kajkavijadi 2016., a u nizu više godina nastupa i s poezijom na zavičajnoj kekavici iste autorice i kriške djece.
Božica Brkan, autorica teksta “Sipčine” zahvaljuje mladoj glumačkoj družini poslije premijere / Fotografija Miljenko Brezak
U dva dana jubilarne Kajkavijade nastupilo je ukupno oko 700 djece.
Božica Brkan u Mjesecu hrvatske knjige ima književnu večer u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak
Književom večeri Božice Brkan, pjesnikinje, kolumnistice, novinarke 14. studenoga 2017. u Bedekovčini je obilježen Mjesec hrvatske knjige.
Publika / Fotografija Miljenko Brezak
Puna dvorana Općine Bedekovčina vrlo radoznale i predane publike imala je priliku uz autoricu slušati čitanje pjesama (organizatorica AnicaKopjar iz Knjižnice Bedekovčina) i proze (MartinaBičanić) te glazbenike, mladu violončelisticu JanuKrušelj (zajedno nastupale u Zlataru na Danima kajkavske reči) i vokal uz gitaru sestru i brata Gloriju i AdamaSvečnjaka te vokalne ženske skupine KUDBedekovčina i FolklorniansamblŽune, koje su autorici bile iznenađenje izvođenjem narodne njezine zavičajne I ja jesam moslavačkodete poslije vrlo uspjeloga prošlogodišnjega nastupa u Donjoj Stubici.
Mlada violončelistica Jana Krušelj / Fotografija Miljenko BrezakSestra i brat Glorija i Adam Svečnjak / Fotografija Miljenko Brezak
Ravnateljica knjižnice Anica Kopjar, koja se ovom uspjelom večeri poslije vrlo uspjele knjižničarske karijere bliži mirovini, izuzetno zanimljivo zamislila je i vodila raznovrsnu večer predstavivši same književne početke Brkanove upravo u bedekovečkom kraju tinejdžerskim nastupima i nagradama sredinom sedamdesetih (dipovci ah dipovci,ajči ajči, Poslijepodnevna ljubav…) na tadašnjem Susretumladihpjesnikai recitatora u Poznanovcu, preko predstavljanja prvih knjiga početkom devedesetih (Vetrenica ili obiteljskaarheologija, Enciklopedija špeceraja) te ponovnim nastupima na bedekovečkim pjesničkim susretima u posljednjem desetljeću (svepasent, štikla…).
Ravnateljica knjižnice i voditeljica večeri Anica Kopjar čita poeziju kojom je Božica Brkan već u mladosti gostovala u Zagorju/ Fotografija Miljenko BrezakMartina Bičanić čita odlomak iz “Ledine” Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Čitane su brojne pjesme iz različitih zbirki (Vetrenica ili obiteljska arheologija, Bilanca 2.0 ili odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, ObrubljivajeVeronikina rupca ili Muka 2013., To Toni – Molitva za tihu sućut, Pevcov korak / kajkavski osebušek za EU, Kajkavska čitanka Božice Brkan…) sve do najnovijih neobjavljenih, kako na standardu tako i kajkavskih, zatim ulomci iz romana Ledina (Zakej mi je to Bogdal?) i priče iz najnovijih, nedavno objelodanjenih zbirki priča Život večni (Dvena grobu) i Umrežena.
Nastup vokalne ženske skupine KUD Bedekovčina / Fotografija Miljenko Brezak
Nije izostao ni razgovor o novinarskim temama, posebice o baštinskima i gastro te o više od 50-tak kuharica (Oblizeki – Moslavina za stolom i www.oblizeki.com) te blogu www.bozicabrkan.com, radionicama i drugima.
Folklorni ansambl Žune, Anica Kopjar, Božica Brkan i općinski načelnik Darko Ban poslije književne večeri / Fotografija Miljenko Brezak
Bedekovčani su se pokazali uistinu sjajnim domaćinima, koji umiju uživati u dobroj literaturi i poticajnom dijalogu.
Uz mnoge svoje izložbe etnologinjaSlavica Moslavacpripremila je i objavila vrlo zanimljive kataloge, a uglavnom ih je sama i uredila i grafički oblikovala. Nisam usamljena u pomisli kako je šteta što ih (još!) nije obuhvatila jedinstvenim radom, doktoratom, knjigom čime li. To prije što je i mnoge KUD-ove, pjevačke grupe dovela ne samo do pozornice pobrinuvši se za njihovu odjeću te glazbu i pjesme.
I uz izložbuZaviri ispod / donje rublje i higijena otvorenu 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutinaobjavila je istoimeni katalog, koji je mnogo više od prigodnoga i koji uz matični kutinski Muzej Moslavine, potpisuju i Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, Muzeji hrvatskoga Zagorja odnosno kumrovečki Muzej Staro selo, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnja Zagreb odnosno mjesta koja će izložbu ugostiti tijekom 2017. odnosno 2018. godine.
Na 74 stranice, ilustrirano brojnom fotografijama s izložbe te fotografijama izložaka, slijedi predstavljanje higijene lica, zidnjaka s klasičnim Ruka ruku mije, obraz obadvije!, prvo kupanje novorođenčeta, zatim pranje rublja i tijela, pripremanje domaćega sapuna , podsjećanje na reklame za plavi i crveni (!) radion, štirkanje… A onda slijede čipka te povoji, benkice, gege, zatim čarape, potkošulje, spavaćice i pidžame, korzeti, grudnjaci i gaće s razvojem od 1800. godine do današnjih tangica. Ne nedostaje ni kupaćih kostima i haltera iz ženskoga, a bome ni nakurnjaka iz muškoga ormara.
Presnimljeno iz kataloga
Već sam s izložbe predstavila kako su se umjetnici nadahnjivali donjim rubljem od likovnih (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.) do narodnih u pjevanim bećarcima na primjer, gdje je Slavica Moslavac ipak doma (sve do modne revije koja je na otvorenju dodatno oživjela izložbu!): U mog baće šlingovane gaće,/ A u hulje nema ni košulje. Zatim Imam kuma, a imam i kumu,/Kuma nosi gaćice na gumu. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, ali s rječnikom košula za na noč.
Pjesma Božice Brkan u katalogu
Ne prvi put, Moslavac osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv te autorice, prelazi i širi temu i antropološki. Tako izložbu zaista mogu obići ne zamo znatiželjnici, nego i školska djeca, kako vidim na fejsu.
Odličnom katalogu (engleski summary), koji je izuzetna vrijednost i samostalan, otisnutom u 500 primjeraka, što danas nije ni mala naklada, zamjerila sam propust, gotovo uobičajen u Moslavčeve, zacijelo zbog štednje, što je i ovaj put propustila objaviti vlastitu biografiju i bibliografiju. Nema zašto biti skromna. Pa sam je natentala da mi pošalje službenu biografiju-bibliografiju kako bi je, samo uz neznatna kraćenja, podijelila s poštovateljima i s onima koji će to, nema dvojbe, tek postati.
Ništa do gaća! Slavica Moslavac / Fotografija Božica Brkan
“Rođena sam 13. travnja 1955. u Kutini gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu (Odsjek: povijest i etnologija), diplomirala sam 1980. i stekla stručno zvanje profesora povijesti i etnologije. Iste godine zaposlila sam se u Muzeju Moslavine na radnom mjestu kustosa etnološkog odjela, gdje radim i danas, ali kao etnologinja i muzejski savjetnik. Pet puta sam obnašala funkciju ravnatelja Muzeja Moslavine i to od 1991.-1995. i od 2000.-2016. g. Dobitnica sam Godišnje nagrade Grada Kutine za 2004.
U tridesetpetogodišnjem radu istraživala sam Moslavinu, Bilogoru, hrvatsku Posavinu, Banovinu i zapadnu Slavoniju. Objavila sam niz popularnih članaka, stručnih i znanstvenih tekstova, publikacija, kataloga, priručnika, razglednica i etnografskih mapa. Velik dio vremena posvetila sam izučavanju: folklornog i građanskog kostima Moslavine, ali i nacionalnih manjina naše županije, tradicijskoj i građanskoj arhitekturi Kutine, Moslavine i Posavine, glazbenoj baštini sjeverozapadnog dijela Hrvatske, dječjim igračkama i igrama, tradicijskim obredima i običajima. Od običaja moslavačkog kraja obradila sam gotovo sve godišnje i radne običaje: božićne, uskrsne, marijanske, ivanjske, jurjevske, martinske, prvomajske, vinsko-vinogradarske, pokladne, žetvene i dr.
Presnimljeno iz kataloga: kako se doma proizvodio sapun
Bila sam inicijator priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, autor izložbi i prigodnih brošura pod nazivom Kruh naš svagdanji, Zlatom sjaji naše klasje, do Priče o kruhu ili Dok je kruhaikakva ne boj se glada nikakva. Moslavačko posavski običaji i vjerovanja, a u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća koja je osim u Zagrebu bila postavljena i u Kutini, Slavonskom Brodu, Đurđevcu, Koprivnici…
Od značajnih samostalnih radova izdvajam: Priručnik za rekonstrukciju moslavačke narodne nošnje (pisane dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku), obogaćen brojnim fotografijama i krojevima prema kojima se može napraviti i rekonstrukcija toliko potrebna za današnje folklorne skupine u izdanju Hrvatskog sabora kulture iz Zagreba (1999.). Etno mapu Ljubljeno moje moslavačko ruho (1995.), S onu stranu Savice, 2000., u izdanju Otvorenog pučkog učilišta iz Ivanić Grada, te etnografsko likovnu mapu Akvareli Sandora Erdödyja iz 1837. u izdanju Muzeja Moslavine, 2002., koja govori o najstarijoj moslavačkoj nošnji pronađenoj u kožnoj mapi iz 1854., a danas se čuva u Savaria muzeum Szombathelyu u Mađarskoj, slijede još dvije mape i to: 50. godina Muzeja Moslavine tiskane povodom 50. obljetnice rada i postojanja iz 2010. te Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine iz 2015. i mapu KUD Kloštar – 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju (2016.).
Fotografija s izložbe i iz kataloga
Autorica sam niz izložbi uz koje je tiskan i katalog-knjige: Godišnji ophodi plodnosti (2003.); Pisano i risano (2002.); Lončarstvo u moslavačkom kraju (2002.); Etnografska ostavštinaZorke Sever (2005); Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana (2005.); Građanski elementi u tradicijskom odijevanju (2006.); Kad zasvira lane moje (2007.); Radosnaje pjesma naša (2007.); Utkana ljubav (2007.), Život s vinogradom i vinom (2008.), Crvena i bijela Moslavina (2008.), Gospocke fele s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba (2007.); KUD Kloštar – baština zavičaja (2007.); KUD Ogranak seljačke sloge iz Posavskih Brega (2004.); Arhitektura u Crkvenoj ulici u Kutini (2006.)., Tradicijski vezovi nacrkvenom ruhu (2012.), Narodne nošnje nacionalnih manjina (2013.), Fotografije ‘z ladlina (2014.), Tradicijsko ruho – obiteljsko nasljeđe (2015.), Banova i ta tvoja sela (2015.), Božić uvrijeme Bonifacija Pavletića (2016.), Urodila žuta dunja (2012. i 2016.), Zaviri ispod, higijena i donje rublje (2017.).
Urednica sam, autorica tekstova i inicijatorica ponovnog izlaženja stručne publikacije Zbornika Moslavine II /1991-1992/; III /IV; 1993-1994./ V-VI /2003., VII /VIII 2004/2005; IX/X 2006/2007. godine, XI/XII 2008./2009; XIII 2012; XIV 2014; XV 2016. Autori tekstova su i brojni eminentni stručnjaci iz Kutine, Siska, Novske, Popovače i Zagreba. Inicijatorica sam i četiri godine urednica Pučkoga kalendara Sisačko-moslavačke županije, koji je počeo izlaziti 1999. za 2000. godinu.
Presnimljeno iz kataloga: razvitak gaća
Od izložbi s povijesnom tematikom izdvojiti ću: Milka Trnina – hrvatski slavuj, 1998., Izložba je postigla izuzetan uspjeh te obišla osam gradova i to: Kutinu, Križ, Ivanić Grad, Novsku, Bjelovar, Sisak, Novu Gradišku i Zagreb. Izložba Pučki kalendari, 1999. bila je predstavljena u Kutini, Đurđevcu i Novoj Gradišci, a govori o pismenosti hrvatskog seljaka i ulozi pisane riječi sredinom 19. stoljeća. Izložbom Čipka u Moslavini koja je bila postavljena u Kutini, Novoj Gradišci, Garešnici i Sisku predstavila sam čipku kroz povijesna razdoblja i kao ukrasni dodatak na folklornom i građanskom kostimu tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća. Uz svesrdnu pomoć Turističke zajednice grada Kutine i Hrvatske žene tiskane su razglednice s narodnim nošnjama, kao i prva moslavačka mapa pod nazivom Ljubljeno moje moslavačko ruho, koja pored sažetaka na tri strana jezika: engleski, njemački i talijanski, sadržava dvadesetak listova color fotografija svečane, mladenačke, dječje, radne i žalobne odjeće. U izdanju Muzeja Moslavine, a uz pomoć Cards 2003, tiskano je Nasljeđe… turistička publikacija na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
Istraživala sam povijest grada Kutine i tiskala set starih razglednica Kutine (dva puta). Autorica sam tekstova u Vodiču grada Kutine, pobjednica Kutinskog suvenira u izričaju dunje, muzejskih suvenira (preslice, soljenke – babe, škrinjice…). Bila sam aktivna sudionica-predavačica na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi 1998., na prvome Međunarodnom skupu amaterske glazbe u Fondettu u Francuskoj (predavanje o značajnim manifestacijama u Hrvatskoj i očuvanju kulturne baštine), na Međunarodnoj školi folklora na Badiji kraj Korčule, Kaštel Štafiliću, Pučišćima na Braču, Crikvenici, (od 1996….) niz godina izlažem praktični i teorijski dio o plesovima, pjesmama, običajima i nošnji Moslavine, Posavine, Turopolja, Banovine, Bilogore i zapadne Slavonije. Škola je u sklopu Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, koja je 2003. bila i suorganizator izložbe mađarskog slikara Sandora Erdödyja u Kutini, Popovači, Mohachu, Barcsu i Pecuhu (Mađarska) i Kumrovcu, te srednjovjekovnom gradu Podsredi u susjednoj nam državi Sloveniji.
Održala sam niz stručnih predavanja u Kutini, na Stručnom skupu Prijatelji baštine u Ivanić Gradu predavala sam o vrijednostima i očuvanosti baštine ivanićgradskog kraja (2003.), u Sisku: Narodne nošnje, nakit i oglavlja u Sisačko-moslavačkoj županiji (2001., 2002.. 2003.. 2004. te Moslavačkoj narodnoj nošnji, 2016.), u Okučanima stručni skup etnologa na temu obnove i rekonstrukcije narodnih nošnji održala sam predavanje U potrazi za baštinom, a u Žepču (Bosna i Hercegovina), 2015. predstavila izložbu Priča o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva, kao i dva predavanja na temu kruha te dvije plesne radionice s temom žetvenih običaja moslavačkog kraja. 2016. u Zagrebu u povodu 50. obljetnice Međunarodne smotre folklora na stručnom skupu etnologa održala sam predavanje o ulozi etnologa u stručnim komisijama, a u Etnografskom muzeju postavila izložbu Urodila žuta dunja /o dječjem svijetu tj. odjeći, igrama i igračkama u Moslavini, Hrvatskoj Posavini i Banovini te održala plesnu radionicu za djecu.
Bila sam predavač na seminaru folklora Slavonije, Baranje i Srijema 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., 2008., 2011., 2013., 2014. i 2015., gdje su bile predstavljene sličnosti i razlike istočno moslavačkog te zapadnoslavonskog tradicijskog ruha i plesova duž Poilovlja, dječje igre i glazbala Bilogore i Moslavine te tradicijske frizure i oglavlja. Ostale plesne seminare održala sam u Zagrebu, Bjelovaru, Kutini, Čakovcu, Koprivnici i Sisku kao i u Rosenheimu u Njemačkoj. Voditeljica sam niz etnoloških radionica: ukrašavanje pisanica voskom (od 2000. održavaju se u Kutini, Banovoj Jaruzi, Ivanić Gradu, Popovači, Garešnici, Ivanić Gradu, Donjoj Gračenici…), izrada fašničkih maski, izrada tradicijskog nakita, božićnog nakita, plesne radionice…).
Vanjski sam suradnik HRT-a, bila sam stručni suradnik na snimanju filmova Moslavačke slike,Kutino – dunjo moja, Kutinska bajka, Božićni običaji, Život uz Savu, U ime škrleta, Tradicijske pregače – donacija Ivana Lackovića Croate, Moslavačka tradicijska berba, 45 godina Muzeja Moslavine, U potrazi za baštinom, Valentinovo, Spomenari-ljepote prošlosti…
Svoje znanstvene, stručne i publicističke članke objavljujem u Zborniku Moslavine, Muzejskim vjesnicima, glasilu muzeja sjeverozapadne Hrvatske od 10. do 22. broja, Vijestima muzealaca, Kaju časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, Riječi iz Siska i Sisačkom godišnjaku, u brojnim katalozima skupnih ili autorskih izložbi, Pučkom kalendaru Bilogorsko bjelovarske i Sisačko moslavačke županije, Hrvatskom kajkavskom koledaru iz Čakovca itd.
Prošlost glazbene Moslavine ovjekovječila sam i nosačima zvuka zavičajne glazbe Vijenac žita, vijenac zlata u izvedbi KUD-a Husain, 2001., Široka je Moslavina-folklorna glazba Moslavine, 2008. u izvedbi isto KUD-a Husain, a nosač zvuka Volim milo, ma siroče bilo, 2014. u izvedbi KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića. Aktivni sam sudionik brojnih folklornih priredbi, pjevačkih susreta, glazbenih festivala i drugih manifestacija, izložbe vina u Kutini, Festivala dječjeg folklora Hrvatske, koji se već 15 godina održava u Kutini, član brojnih izbora za najoriginalniju narodnu nošnju, snaha, djevojaka i baja od Kutine, Novske, Đakova, Starih Mikanovaca, Koške, Pleternice, Ivanić Grada, Grubišnog Polja, Volodera, Sunje, Novske, Krapja, Male Subotice, Samobora, Nove Gradiške…
Sva etnografska građa Muzeja Moslavine Kutina je inventarizirana, uvedena u muzejski program M++, i zbirke su od strane Ministarstva kulture RH registrirane kao kulturno dobro.
Kao ravnateljica Muzeja Moslavine od kapitalnih građevinskih radova ističem vrlo uspjelu sanaciju i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine, u čijem su prizemnom dijelu smještene stalne novo postavljene zbirke i to: etnografska, kulturno povijesna i arheološka. Autorica sam etnografskog i prvoga kulturno-povijesnog stalnog postava, otvorenoga za građanstvo 2003. godine. Ali i vrlo dobro uređenu zgradu Galerije, bivšu građansku kuću obitelji Ausch, s kraja 19. stoljeća, danas se na katu nalazi stalni galerijski postav, dok se u prizemlju održavaju razni sadržaji: povremene izložbe i druge promocije.
Bila sam članica u Stručnom povjerenstvu pri Ministarstvu kulture RH za kulturno umjetnički amaterizam (u tri mandata), a sada sam u Povjerenstvu za polaganje stručnih ispita u muzejskoj struci za muzejsko zvanje kustos pri Muzejskom dokumentacijom centru u Zagrebu.
Sredstva za ovako značajne projekte uspjela sam osigurati od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Županije Sisačko-moslavačke, Zagrebačke banke, Popovače, Ludine, Ivanić Grada, Križa, Ludine, Čazme, Garešnice, Petrokemije, SELK-a i drugih sponzora i donatora.”
Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.
