Oznaka: Božica Brkan

Ne mogu se nazahvaljivati Wenzlerima, Miri Halambek-Wenzler i Fedoru Wenzleru, što su majstorski osmišljavajući mu hortikulturu na RSC Jarun jednostavno ostavili i dio drveća koje je i prije tu raslo. Osim najprostijih vrba i topola, recimo, tako tu sad rastu uokolo i one najprostije šljive iz raseljenih i u trendi terene izravnanih nekadašnjih nečijih starosjedilačkih, domorodačkih dvorišta.

Šetamo tako neki dan i ja, dakako, zaokrenem puteljkom do dviju još preostalih, ostavljenih šansonijerskih kućica na kraju perspektive do kojih ću sigurno s niskih grmastih neorezanih stabala džepove moći napuniti okruglim šljivama. Inače su, prije nego su ih malo pročistili, za moju berbu najuputnije bile šetnje uz takozvane urbane vrtove. Nije da ih ne pratim još otkad su rano zabijelile sitnim cvjetićima. Ne znam niti sam u petnaestak odnosno ukupno uskoro i tridesetak naših jarunskih godina uspjela doznati jesu li te gingave šljivice žute, ili crvene – negdje pročitah da čak mogu biti jedne godine crvene, a jedne zelene – jer, ako ne prije, i dozriju, popadaju u travu i brzo se vrate prirodi, a ja ih volim baš kakve su u ovo proljetnosvibanjsko doba – sitne poput trešanja, okrugle, zelene. Toliko, da im većinu možeš porustati/poruskati i koščice.

Znam, znam već, sad će me ukoriti: Buš dobila grižu, klanje!
A ja ću uzvratiti: I ockomine.

I pomislit ću kako sam baš tim šljivicama sa samoniklih stabalaca s velikim trnovima (iskusila: užasno za nabosti se!), rigloima, uvodila u knjižno tumačenje kaj je to oblizek? Nisam te voćke poželjela braniti ni mogućnošću kako se, kad dozru od njih mogu napraviti odlični rani – i petrovke su još daleko, a kamoli bistrice i durancije! – knedli ili šlivoš, čak ispeći ne osobito dobra rakija ili da se na njihovim podlogama, kako sam čula, mogu cijepiti neke kvalitetnije i plemenitije voćne vrste i sorte. Ovoj bi valjda imao biti kompliment što je šturo uvrštavaju u stare hrvatske sorte.
Naišla sam na Njuškalu na uzaludnu potragu za sadnicama i te, tek jedne od 2500 sorata šjiva, kao da ih nema gdje bilo, ponajviše zahvaljujući pticama koje s plodovima raznose i košteice, a plod tih poludivljih samooplodnih samoniklica ne može se kupiti ni zreo, a kamoli zelen, ne znaš je li više kiseo ili gorak, ali baš za u džep. Tja!

I tako imam ockomine, za koje sam u dvojbi da li da ih napišem sa dz ili c, utrnuli mi zubi, a također i kako to protumačiti. Precizno ih prevesti u standard i ne trudim se, jer ih nemaju oni koji ne jedu najdraže mi, modernim trendovima zabranjeno, a meni tako fino zeleno voće.

Gotovo zavidim Ličanima koji je beru tek u kolovozu, a kako navodi M. Kranjčević u Glasu Gacke, 

za moje šljive imaju mnogo (neustaljenih) imena. Možda joj je naprimjerenije ime ringlo šljiva. No Gačani je tako ne zovu, ne usudimo se kazati da za taj naziv nisu ni čuli, odnosno da je malo tko čuo. Netko je naziva ‘ciburka’, premda to nije ciburka, ciburka je također vrsta rane šljive ali posve drugačijeg oblika i teksture ploda. U Prozoru je na primjer nazivaju ‘bronjica’, nismo mogli doseći etimološko podrijetlo naziva. U Kompolju je na primjer nazivaju ‘driska’, etimologija je ovdje posve jasna, dolazi od glagola ‘drisnut’, a što treba doslovno povezati s izuzetno lakom probavom koja nastupi konzumiranjem njenih plodova.

20170509 – 20170510