Božica Brkan / Umjesto kave – Stranica 23

Stazom pored druma, Dnevnik osamdesetih Zdravka Malića – Umjesto kave 4. siječnja 2018.

Tko ne bi bio ponosan da se nađe u dnevniku svoga nekadašnjega fakultetskog profesora? Neka mi bude dopušteno to zadovoljstvo kao natuknici u dva nadnevka Dnevnika osamdesetih, kako je podnaslov knjige Stazom pored druma Zdravka Malića (Ljubija, BiH 1933. – Cavtat, 1997.). Čitao je moje novinske članke.

Naslovnica Malićevih dnevnika iz osamdesetih

Na str. 101. subota, 21.1. 1984. uz drugo navodi: Uobičajena subotnja jutarnja lektira novinskog tiska: u „Vjesniku“ Božica Brkan, zvana Brko, razgovara s J.M. Gisgesom“ ‘koji je u međuvremenu čini se umro!)… Čovjeku koji je krojio sudbine odvagujući poslije ratnog stanja tko je pravo, a tko krivovjeran za novo poljsko društvo književnika, jedva da smo naknadno odredili i točno ime!

Malić čita u Vjesnikovih "Sedam dana" razgovor B. Brkan s J. M. Gisgesom — Malić čita u Vjesnikovih “Sedam dana” razgovor B. Brkan s J. M. Gisgesom

Na str. 317. s datumom 1.2.87. nedjelja također zapisuje: U „Vjesniku“ Božica Brkan, moja bivša studentica, reportira iz nekog brinjskog sela pod Kapelom. Raseljena Lika pod snijegom. Hibernirana. Koliko naši sociolozi poznaju tamošnju situaciju? Iluzoran je svaki nostalgičan povratak na staro, narod se, konačno, svojevoljno otamo odselio, ali to ne znači da taj kraj nema potrebe za nekakvom budućom perspektivom, Vjerojatno netko ozbiljan o svemu tome brine. Brinje. Odmah sam se sjetila svoga (reporterskog!) trbuha do zuba, snijega visokog metar i pol i dva koji smo prtili Nivom s pogonom na četiri kotača do sela koje se zove Vodoteč, a nema ni svoju vodu. Ne znam ima li je sada, ima li još školu, a prema web-stranici Općine Brinje Vodoteč je naselje smješteno u brdskom dijelu općine te se nalazi 8 km od naselja Brinje. Danas broji 69 stanovnika.

Eh, da sam zeal da profesor Malić čita motu reportažu iz okolice Karakaševa Brinja! — Eh, da sam znala da profesor Malić čita moju reportažu iz okolice Karakaševa Brinja!

E, moj Karakašu, tvoje Brinje, tvoja Lika! E, moj Maliću, kako aktualno! Stvarno dobra reportaža kakvu mi danas ne bi imao tko objaviti, jer takve više nitko ne objavljuje, a nema ni (Nedjeljnog) Vjesnika.

Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.

Iz knjige: Malićev dnevnik u rukopisu, samo kao ilustracija

Već sam opisala kako me je u ljeto 2018. moja Irena Lukšić, urednica buduće knjižurde sa 600 stranica, zdrmala pitanjem o Gisgesu.

Ne za svakoga, ali i zbog Irene i zbog Malića spuštali smo se – ne jednom! – u ostavu, u moju arhivu. Tako sam i doznala da Hrvatsko filološko društvo i Disput rade na knjizi iz Malićevih, reče rukopisnih i katkad nečitkih pedeset tekarazličitih formatai da mora biti gotova do Interlibera. I bje!

Malićeva fotografija koja je nadahnula naslovnicu knjige

Nadam se da je čitaju kao što sam je ja, ne zato što sam mu studentica, pročitala nadušak i podsjetila se zašto sam voljela i slušati predavanja i polemizirati s Profesorom Malićem te koje malićevske pasaže trajno održavam u sjećanjima. Svježima. Ne znam jesam li u ono vrijeme pisala svoj dnevnik, ali sjećanja bih baš i mogla pribilježiti da se ne zaboravi. Jer, ne samo po mojemu, Malić je napisao i pogotovo objavio mnogo, ali neusporedivo manje nego što je mogao i u znanosti i u poeziji i prevodeći. Njegovo je čedo, recimo, Književna smotra. Ne mogu prežaliti što nije objavio hrvatsko-poljski rječnik o kojem je neprestance govorio, usput. Rado bih ustvrdila kako možda ostajemo mi, njegovi studenti njegov važan kapital, čak i kada, poput mene, tek sada, tri-četiri desetljeća poslije nastanka rukopisa, iz Dnevnika otkrivamo kako mu ni list u kojem sam tada radila, Vjesnik, nije htio objaviti članak, reagiranje o jeziku, jer očito, iako partijac, nije bio na tada aktualnoj liniji. Više o tome razjasni mi se usporednim čitanjem Lasićeva Krleže.

Zbog Leca, o kojem sam pripremala seminarsko izlaganje, posvađali smo se. Više se i ne sjećam u čemu je bila linija razdvajanja, ali onda mi je bila prevažna. Ipak sam ja ponajprije Solarova (i Kravarova) studentica! Ako nam se književni ukusi i nisu podudarali, u humoru smo se baš slagali. Od Malića sam možda i najviše naučila, zapravo usvojila ne znam je li ciničan ili kakav to već odnos prema svijetu, i nisam sigurna koliko mi je to pametno, ali je nenadoknadivo kad s kime, kako je Malić govorio, dijeliš smijeh na pravom mjestukao što sam je ja iz njegove pjesme o kiosku u svojim novinskim tekstićima srdačno dijelila višekratno žvakaće i ostale gume.

Tada, kao ni mnogo toga drugoga, nije me jezik osobito zanimao, ali me uvijek razgali ljepota Malićevih izričaja poput zapisa: 31. 3. 89. Petak. Jučer sam vascio dan mickjevičirao, do dva sata u noći… Tko bi zaboravio kako je u nekom poljskom antikvarijatu, pretpostavljam ispod pulta kao što sam u ono vrijeme to činila i sama, nabavio kartu s nekim datumom i točno označenim borbenim položajima iz Prvoga svjetskog rata, donio ga na predavanje kako bismo zajedno maštali o ekskurziji u Mickiewiczevo Wilno, znajući da ništa od toga, jer je iza željezne zavjese, i da nam preostaje samo uknjiženi Pan Tadeusz i Litwo, ojczyzno moja… (Nadoknadila sam to poslije, već kad je zavjesa odavno pala i SSSR se poput SFRJ raskomadao, Wajdinim (a čijim drugim!?) stihovanim 147-minutnim maestralnim epskim filmom na nekoj satelitskoj poslijepodnevnoj i TV-premijeri i reprizi.)

Mnogo smo bliskiji u tekstu, intelektualno, nego kao profesor i studentica. Čak i malene, naše su katedre, katedre. Zahvaljujem stoga s poštovanjem nasljednici autorskih prava Dragici Malić što mi je (uz poticajno pismo) dopustila citirati meni ovdje važne dijelove. Iskoristi ću još to dopuštenje. I potražiti fotke ispred Kranjčevića i Filozofije nastale jednoga dvostruko vedrog poslijepodneva kad nam je Profesor skratio predavanje.

20181218 – 20190103

Linkovi

Lukšić, Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018.

Vinko Brešić ili pišući o tuđim, ispisao i svoju autobiografiju – Umjesto kave 2. siječnja 2019.

Kao 212. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika (2018., urednik Ivica Matičević) Vinko Brešić objavio je knjigu Eseji o autobiografiji. Nakladnik u proslovu navodi: drugu u biblioteci, deset godina poslije Kritike. Ugledni član, književni povjesničar i sveučilišni profesor iz jednoga od svojih subspecijalističkih područja sad predstavlja zbirku eseja koji su nastajali tijekom autorova istraživačko-nakladničkog rada na usustavljaju ovoga tipa štiva u našoj kulturi i na njegovoj interpretaciji.

Ima li koga da ne zna kako je Brešić još 1997., poslije višegodišnjih istraživanja, objavio zbornik 157 autobiografija stotinu hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća. Knjiga Autobiografije hrvatskih pisaca(i kasniji engleski prijevod Autobiographies by Croatian Writers), prema predgovoru Eseja o autobiografiji, ocijenjena je kapitalnim djelom (Helena Tomić Sablić), jedinstvenim znanstvenim i izdavačkim pothvatom (Mirjana Jurišić) monumentalnih dimenzija (Branimir Donat), koje uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (Andreja Zlatar) i koje je izazvalo buru u našim spisateljskim redovima (Branka Džebić). Tada je u nas ta vrsta literature tek dolazila na svoje, ni izdaleka kao što je danas.

Brešić je od 2013. do 2015. u tri knjige objavio i Iz pr(a)ve ruke – Nove biografije hrvatskih pisaca, novih 90 autobiografija suvremenih hrvatskih književnika svih naraštaja. Usput se različitim povodima posvećivao autobiografijama različitih autora, nekih i više puta – Josip Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Milan Begović, Tin Ujević, Grigor Vitez, Viktor Vida, Josip Horvat, Zvone Črnja, Vesna Parun, Josip Pupačić, Ludwig Bauer, Stjepan Hranjec, Pavao Pavličić… Neka mi bude dopušteno da za svog favorita odaberem zapis o Bauerovojautobiografiji Od Ludwiga do Ljudevita i natrag (str. 164.-174.). Zanimljiv je i Črnja, a zanimljiv je i niz autora koji su, ponukani pisanjem za Brešića, napisali i samostalne autobigrafije poput Ivana Goluba.

Od dvadeset Brešićevih članaka o autobiografiji za knjigu je odabrano petnaest, kojima je pridodan i članak o autobiografiji kao ravnopravnome i autonomnome žanru iz Brešićeve Hrvatske književnosti 19. stoljeća (2015.) te bilješke uz autobiografije iz troknjižja Iz pr(a)ve ruke (2013.-2015.). Dakako, spomenuto nisu sva Brešićeva djela, ali me povod, izuzetno čitka, zanimljiva i vrijedna knjiga, na str. 246. i 247. vraća posve subjektivno zapisu uz moju autobiografiju Iz pr(a)ve ruke, a baš ponukana i zahvalna poticaju profesora Brešića, spremam se, osim književničke, napisati barem još jednu novinarsku i jednu gastroautobiografiju najmanje:

Božica Brkan, moj tekst i moj kontekt – Ili kak si prestreš, tak buš si i legla!

Autorica pripada među ona imena o kojima slušam desetljećima, ponekad nešto i pročitam i ne znajući da su Božica Brkan i Bianca Brandon, odnosno Ivan (Ivana, op. BB) Brezak jedna te ista osoba. Vrlo je vjerojatno da smo se tu i tamo mimoilazili, možda kretali u istome društvu, ali se nikada nismo upoznali. Sve donedavna kad mi je simpatična dama na Fra Ma Fu festivalu pristupila s mojom Knjigom o Virovitici moleći me autogram. Skoro sam pao sa stubišta virovitičkog kazališta, pa onda još jednom kad mi dama reče kako se zove! A da je naš neobični susret završio na predivan način, pokazuje upravo ova autobiografija, koja je moju novu suradnicu navela da „drugačije razmišlja o sebi“, (str. 137.)

20181218 – 20190102

Linkovi

U trećoj knjizi Vinka Brešića “Iz pra(v)e ruke” i autobiografija Božice Brkan

Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.

Šenoina zlatarova zlata – Umjesto kave 15. studenoga 2018.

Željka Macan s kolegicom Sanjom Zubčić paremije iz svog Obedišća uvela u znanost – Umjesto kave 28. prosinca 2018.

Taman sam pripremala za objavu članak izložen na rujanskome Znanstvenom skupu kajkavskoga jezika i kulture s međunarodnim sudjelovanjem u Krapini Kako pišu recentni kajkavski pisci?, kad mi je stigao Zbornik radova s Jedanaestoga znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Riječki filološki dani, održanome u Rijeci od 24. do 26. studenoga 2016. U obilju materijala na više od 400 stranica naišla sam i na ljude koje ni tekstualno nisam susrela nekoliko desetljeća i na izuzetno zanimljive teme. Ali, neka mi bude dopušteno da se iz zavičajnih razloga osobito posvetim izvornome znanstvenom članku Paremije kao pučki kalendar (na primjeru mjesnoga govora Obedišća) Željke Macan i Sanje Zubčić.

Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:

Paremije kao zatvoreni mikrotekst sa stabilnom sintaktičkom, morfološkom i leksičkom strukturom jezične su jedinice s posebnom estetikom te strukturom i funkcionalnom cjelovitošću.

Željka, kao izvorna govornica, donijela ih je od lokalnih kazivača, svojih rođaka i susjeda iz Obedišća u općini Križ, koje prema popisu iz 2001. ima 684 stanovnika. Obrađujući građu analizirale ne samo pučki kalendar i jednostavne oblike od Jollesa do Kekeza, nego i, što je mene osobito razveselilo, obedišćanski govor, zapravo južnomoslavački kajkavski kojim jedva da se itko ozbiljnije bavio izuzevši primjerice Martinu Kuzmić s Instituta za jezik i jezikoslovlje. To je moja kekavica!

Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.

Meni je to bilo ugodno i poticajno, a, nadam se, i Višnji, jer je očito poticajno djelovala i na kćer koja je na riječkom Sveučilištu, na kroatistici i na dijalektologiji. A ondje su očito ambiciozni kad dovlače mlade i ambiciozne ljude poput moje Moslavke – neprestano se nadam baš takvima u istraživanju i našega izumirućega govora – a da ne spominjem u svojem naraštaju vršne u književnosti Kristiana Novaka i odnedavno u kritici odnosno znanosti i Maria Kolara. Moram objasniti kako su me svojim člankom djevojke smele: u svoj sam, ne znanstveni nego više književni članak, ušla vrlo široko i sa zaključkom:

Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.

Međutim, iako se nastojim držati u kajkavskome aktualnoga pravopisa za standard kako bih bila jasnija svojim čitateljima, u obedickim/obediščanskimsam primjerima otkrila osobito obezvučivanje koje izbjegavam jer katkad vodi nerazumijevanju, ali i stručne oznake koje su meni posve nedohvatne, jer ih jednostavno ne znam, a da ih i imam vremena naučiti, nemam takve znakove u stroju, a da ih i nabavim, uvjerena sam da bi prosječni čitatelji odustali od čitanja mojih tekstova koji ih ionako gnjave. Poruka Macan i Zupčić: primite izraze moje zavisti! Poruka čitateljima: imajte strpljenja s obedickim/obediščanskimparemijama, jer ga i te drevne mudrosti, a i mlade i vrijedne znanstvenice zaslužuju. Kao navlakušu za čitanje odabrala sam tek neke, čuli – ne čuli, najbliskije prema kalendaru:

Ak je na Svečnicu oblačno, medvet ide van, a ak je vedro, ide nazaj f brlok. – 2. veljače;
Sveti Blaš – oslobodi nas Bok grlobolje– 3. veljače;
Sveti Matija – led razbija (ak ga nema, onda ga sprema)– 24. veljače;
Kulko pred Grgura žabe zidu van, tulko po njemu idu nuter. – 12. ožujka…

Završit ću kao u svojoj kekavskoj pjesmi o svojoj babi Julči i proščenjuu Novoselcu, selu susjednome i Okešincu i Obedišću: Sveti Vid – čerešen sit. – 16. lipnja.

20181227

Advent, blještavilo i jaslice – Umjesto kave 19. prosinca 2018.

Kad su arheolozi na njivi pokraj mojega rodnog sela Okešinca iskopali rimsku vilu s podnim grijanjem, šupljim ciglama kojima je kružio topao zrak, nikako mi nije bilo jasno zašto je moralo proći dvije tisuće godina da bi u mojoj rodnoj, odavno već srušenoj seoskoj, graničarskoj kući, opet morala biti obična nabijena zemlja. Kakvo podno grijanje!? Kako se civilizacija, kultura može tako curiknuti?

Sad se pak pitam kako nam se opet morala vratiti uzrečica iz mojega djetinjstva damora biti sega kej na Božič, pa se s moslavačkoga sela raspasla ne samo Lenucijevom potkovom nego po svim zagrebačkim urbanim travnjacima i prodajnim centrima mjerena ne samo četirima zapaljenim svijećama nego milijunima potrošenih kuna/eura, desecima tisuća turista i metrima kojekakvih kobasica… Pa kobasica na kobasicu, pa domjenak na domjenak, pa Advent na Advent, pa…? Čarobno da čarobnije ne može biti. To bi trebao biti Advent, Došašće?

Voljela bih znati što o tome misle nedvojbeni vjernici, a i oni koji sudjeluju u tome circusu maximusu. Ne dajte da vam Advent ukrade Božić prije Božića, zavapio je još potkraj studenoga, uoči Adventa, Darko Pavičić te u pomoć iscitirao teologa Anselma Gruna:

Mnogi danas više ne mogu čekati. Oni vrijeme došašća ne doživljavaju kao vrijeme čekanja, već kao predokus Božića. Mnogi slave neprestano Božić, umjesto da osluškuju i čekanjem pružaju svoje srce otajstvu Božića.(…) Kada u došašću dođem u dodir s svojom čežnjom, mogu se tada pomiriti s prosječnošću svoga života. Mogu se oprostiti s iluzijama koje sam stvorio o svome životu, recimo od iluzije da me moje zvanje mora sasvim ispuniti, da moja obitelj može uvijek živjeti u skladu ili da mogu uvijek imati uspjeha i biti od svih obljubljen. Mnogi se čvrsto drže ovih iluzija! Nekritičko konzumiranje ovako ponuđenih adventskih dana kakvo slijedi može podgrijavati te iluzije. A onda slijede razočaranja.

Grun zacijelo ne misli na predstojeće siječanjske minuse, na nakupljene kilograme i dijete koje ih trebaju skinuti, novogodišnje odluke i uopće tome slično, na usamljenost i blues, depru i antidepresive, pa ni na to da Hrvatska za prosječnom kupovnom moći Europske unije zaostaje gotovo 40 posto i da se vjerojatno grize što ne može potrošiti još više i više, oboriti još koji rekord. Pa čak ni na to da se baš ovih dana – a svijet oko nas toliko je zaslijepljen blještavilom da to i ne vidi – oni s vjekovnim ognjištima okomljuju na Marrakesh i žive ljude bez krova nad glavom, a onda, i ne razmišljajući o usporedbi, odu doma kititi borom i pod njim motiv svete, zapravo izbjegličke obitelji – krasnu betlehemsku štalicu i jaslice s malim Božićem, kojega će ga poslije ustrajno raspinjati.

20181217 – 20181218 – 20181219

linkovi

Orašar, Ščelkunčik, The Nutcracker – Umjesto kave 17. prosinca 2018.

Orašar, Ščelkunčik, The Nutcracker – Umjesto kave 17. prosinca 2018.

Pozvaše nas djeca na Orašara i dakako da smo se razveselili. Odakle im karte? Pa tko nije pratio duge redove za prosinačku predstavu u HNK-u!? Ali ne, nije bio onaj Ščelkunčik, balet Pjotra Iljiča Čajkovskoga s prekrasnim plesom i kostimima, za kojega neki mediji za svoje konzumente organiziraju čak i nagradnu igru (!?), nego britanski film u Cinestaru, The Nutcracker Petera Wrighta. Iako su igrali i glumci koje volim, Helen Miren recimo, iako je bjelodano potrošeno para na kojekakva čuda i efekte da se Hoffman baš bajkovito preseli na veliki ekran, film mi jednostavno nije sjeo. Sve mi je u njemu prepre.

Orašar u izlogu Galerije Mala na zagrebačkom Trgaču / Fotografija Božica Brkan

Na Orašaru u kazalištu Trešnja, dramatiziranoj Hoffmanovoj čarobnoj bajci Orašar i mišji kralj, nisam bila, a niti ne kanim. Lagano mi se i lik Orašara već pomalo izlizao, jer jedva da ima izloga u kojem ga nema između ponuđene druge kojekakve robe, visokoga i četvrt metra, a ponegdje i metar, a gotovo u svakom blagdanskom katalogu: ako ga već ne prodaju kao strojček za krckanje oraha ili oblikovana makar u prigodni kolačić, tema je koja popuni praznine.

Orašar u izlogu na jarunski place / Fotografija Miljenko Brezak

Orašarov su lik preuzeli i plakati za koješta, pa i crteži i čestitke, primjerice u izlogu Galerije Mala na Trgaču. Orašar je in! Umalo je zamijenio i svetoga Nikolu i Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka. Unatoč svemu tome zašto nekako imam dojam da izostaje Orašarova blagdanska poruka i kao da nikoga nije briga…

20181216 – 2018127 – 20181218

linkovi

Advent, blještavilo i jaslice – Umjesto kave 19. prosinca 2018.

Mali Princ je pregovoril kajkavski! – Umjesto kave 15. prosinca 2018.

Da nije ništa drugo financirao osim što je pripomogao objavljivanje na kajkavskom Maloga princa, kultnoga, jednoga od najprevođenijih djela svjetske klasične literature za djecu, ali i ne samo za djecu, nastaloga 1943. godine, zagrebački gradski budžet opravdao bi se i gotovo sve druge egzibicije mogla bih mu oprastiti. Mali Kralevič Antoinea de Saint-Exupéryja 2018. je progovorio kajkavski! Z ilustracijami autora, kak to već ide. Na kajkavski su ga preobrnuli Akoš Anton Dončec i Đuro Blažeka, fala jim, a fala bogme i nakladniku Kajkavskomu spravišču, Društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Čestitke! Urednica je Božica Pažur, a naslovnicu je prilagodio Frane Paro. Kajkavci, imate kej svoje dece i nukekima deti pod bor, je l božični jel novoletni. To je za navek.

Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa

Iza tog sjajnog projekta ponajprije stoje dvojica vrlo zanimljivih prevoditelja. Jedan je mladi slavist izuzetno zanimljive biografije Akoš Anton Dončec (rođen 1988., obrazovan u Mađarskoj i Sloveniji) i jezikoslovac odnosno dijalektolog, leksikograf, kajkavolog prof. dr. sc. Đuro Blažeka, redoviti profesor čakovečkoga Odsjeka Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu. Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.

Meni je zanimljivije kako je A. A. Dončec Maloga princa preveo na prekmurski slovenski i, nadahnuvši se prijevodima na malene jezike poput gradišćanskohrvatskoga (autor je njegov prijatelj Ivan Rotter) i moliško-hrvatskoga, zatim s mentorom i suprevoditeljem na kajkavski, za koji izdavač navodi: Što se leksika tiče, taj je prijevod svojevrsni kajkavski koinedostupan čitateljima iz svih hrvatskih (kajkavskih) govornih područja. Dončec ne zaboravlja zahvaliti na znanstvenoj, stručnoj i moralnoj pomoći Alojzu Jembrihu, Mareku Jembrihu, Đuri Blažeki, Božici Pažur, Vidu Balogu, Elodu Dudasu, Jeleni Kočet Sekovanić, Barici Pahić-Grobenski, Siniši Horvatu, Marcu L. Greenbergu, Dragici Fijok, Vladi Mihaljeviću, Nenadu Kralju…

Strašno sam radoznala kako će taj Mali Kralevič, Mali Kraleviček, u najnovijem, pomalo kajkavskoesperatskom obliku biti prihvaćen u čitatelja. I u kajkavaca i u nekajkavaca, jer, dakako, postoje i tumačenja, a i ostvarena jeprijevodna misija obojice autora: suvremen i vrlo komunikativan kajkavski prijevodni jezik koji poštuje hrvatsku kajkavsku književnu tradiciju, te bogatstvo i ljepotu kajkavskog leksika. Njihov je jezik mješavina prekmurskog dijalekta i gornjeg poddijalekta međimurskog dijalekta (u fonološkom i morfološkom pogledu).

Ne želeći duljiti, ne mogu ne citirati glasoviti kraj Maloga Kraleviča:

Tu je ova krajina koja za mene ima največ slasti i največ togi v celom sveto. Ista krajina kak jo videte na prvi strani kojo sem pak naslikal, naj je ne zabite. Tu je došel na Zemlo i potlam z nje odišel Mali Kralevič. Pozorno jo pogledajte da jo itak prepoznate, gda bote išli na pot v Afriko, v puščinjavo. I ak Vam se slučajno tak dogodi da tam pojdete mimo, z srca prosim Vas, ne žurite se! Čakajte malo pod njegovom zvezdom! Ak k vam stopi neki mali dečec koji se smeje, ima zlatne vlasi i ne odgovarja gda ga pitajo, onda znate gdo je to. Bote mo prijazni! Ne pustite me v togi živeti: nego mi napišite pismo da se je povrnol…

Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima

Post scriptum:

Ako smijem, prijateljici književnici Božici Jelušić i njezinu talentiranome unuku Leu Kovačiću koji se upustio u dramatizaciju i izvođenje Maloga Princa, srdačno predlažem da se upuste i u kajkavsku avanturu Maloga Kraleviča. Međimursku ili podravsku, svejedno!

20181215

linkovihttp://www.bozicabrkan.com/sto-je-leo-filip-kovacic-bozici-jelusic-umjesto-kave-30-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/poezija-s-odojkom-hranjenim-mlijekom-ili-pogled-znutra-v-zutra-umjesto-kave-24-travnja-2018/

http://www.bozicabrkan.com/u-jubilarnome-petoknjizju-bozice-jelusic/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/kolokvij-o-knjizevnom-stvaralastvu-bozice-jelusic

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-ozujka-2016-bozica-jelusic-6545/

Apostrof, izostavnik – Umjesto kave 8. prosinca 2018.

Ne bih ni znala da je apostrof izostavnik (da, onaj što nalikuje jednostrukom navodniku), da nisam krenula guglati te me Wikipedia raspametila tumačenjem grčkoga mu imena posve mi nepoznatim razgodak i sve mi se razjasnilo tumačenjem kojim se označava izostavljeno slovo ili skup slova, uglavnom u književnim djelima.

Sve mi se čini da bi, zvao se bilo izostavnik bilo apostrof, posve iščezao iz upotreba da se ne rabi još uglavnom posve pogrešno, da se izostavljeno slovo ne označuje gdje zapravo uopće i nije izostavljeno. Raspredali smo o tome u povodu predstavljanja knjige ‘Ćeri mila mojih prijateljica Slavice i Lane Moslavac, jer mi se učinilo da se radi o kajkavizmu čeri. Ne bih u kajkavskome uopće petljala s apostrofom.

Nismo to dospjeli ni raspraviti, a već mi je stigao poziv na Prvi kolinski obed (ručak) Okusi z’ mojega grunta. Ne dvojim da će biti fino – i bilo je! – ali, ako već htjedoše apostrof, onda bi valjda trebao stajati ispred z, iako se također radi o kajkavizmu z u značnju s, a nikako iz.

Da ne laprdam o jeziku i izgubljenima u prijevodu, očito se radi o čitateljima i potrošačima Vindijina mleka ‘z bregov koje sada ima apostrof na pravome mjestu. Ali čemu? Zbog neodlučnosti, nepismenosti…?

Kad sam ih jednom stvarno davno pitala o tome zašto su taj z (u značenju također s, a ne iz) uopće kratili, označavali, ako još dobro pamtim koliko je godina uspješno na tržištu razgranat kao robna marka u više raznobojnih proizvoda i okusa, obrazložiše to ne, kako sam pomislila, nevještom kajkavsko-štokavskom zavrzlamom nego dizajnerskim, marketinškim ili nekim takvim razlogom. Da sam se zagrcnula i ostala bez riječi.

Ako već ne znaju gdje, zašto ga uopće stavljaju? Pogotovo jer uopće nije nužan. Izostavite ga, zaboga. Neka bude ono što jest – izostavnik!

20181207

link

‘Ćeri mila Slavice i Lane Moslavac za europski osebušek – Umjesto kave 4. prosinca 2018.

‘Ćeri mila Slavice i Lane Moslavac za europski osebušek – Umjesto kave 4. prosinca 2018.

Da je Slavica Moslavac samo zapjevala ‘Ćeri mila prvi glas kao što je 3. prosinca 2018. na predstavljanju istoimene pjesmarice u Muzeju Moslavine Kutina, a ne treći kao što inače pjeva u svojim Rusalkama, njezina kći Lana Moslavac, prema mišljenju publike, mogla bi je uvrstiti u nezaboravan aufštafirung, osebušek. No, iskusna etnologinja je mladu i šarmantnu pravnicu, koja svira možda i desetak starih instrumenata, odavno nepopravljivo uvela u etnosvijet te su zajedno autorice spomenute pjesmarice, druge poslije Urodila žuta dunja prije gotovo desetljeća.

Slavica i Lana Moslavac sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan

Čak 64 uglavnom dosad nezabilježene pjesme uobičajeno s tekstovima, ali i neuobičajeno i s notnim zapisom (notografija Lana Moslavac) i ako se plešu plesnim koracima (kinetografija Goran Knežević). Svakoj je pjesmi naznačen i izvor, pa je, neovisno pjeva li se i pleše i drugdje neporecivo i moslavačka i/li posavska. Tako je ‘Ćeri mila zabilježena u Donjoj Gračenici, Cvijeće moje, plavi jorgovaneu Samarici, Dođi dragi ti i tvoj kolega i I ja jesam moslavačko dete(a I ja jesam posavsko deteu Posavskim Bregima!) u Kutini, Kiša padau Kloštru Ivaniću, Mera me je namerilau Potoku, Široka je Moslavinau Repušnici, a Sunce nam se na pol dana kreće u Ivanskoj i tako dalje.

Rusalke - šest pjevačica i jedna sviračica/ Fotografija Božica Brkan — Rusalke – šest pjevačica i jedna sviračica/ Fotografija Božica Brkan

Time je Slavica Moslavac pripremila baštinski aufštafirungi za KUD-ove i vokalne skupine poput njezina posljednjega projekta Rusalki, koje su u šestoj godini uspješnoga postojanja ovom pjesmaricom postale i izdavačem. Kada je prije 30 godina startala u kutinskome Muzeju Moslavine, jedva da se itko mogao sjetiti ikoje baš moslavačke pjesme, a još rjeđe je ona bila zapisana notno ili zvučno. Posljednji je čas da je zabilježena ta narodna vrijednost iz 19. i 20. stoljeća iz ruralnog prostora, budući da nestaje sa životnim i društvenim kontekstom, primjerice zajednički poljoprivredni poslovi, kakav S. Moslavac uvodno opisuje.

Glazbena ostavština opisana je stručno i zanimljivo – prigodno ilustrirana – kao relikt prošlosti i sjećanje na davna vremena, neovisno o tome je li naglasak na zabavnom ili obrednom. Svatovske, jurjevske, ivanske i druge još žive popijevke od 18. stoljeća naovamo neprestano se mijenjaju i uglavnom ih doživljavamo sentimentalno, iako su one sličice života, eto sada i ukoričene.

Rusalke u drugom izdanju / Fotografija Božica Brkan

Govoreći o baštini širega zavičaja, jednom su prigodom prema citatu Slavice Moslavac, Ivica Ivanković i Miroslav Dolenec Dravski istakli kako će sve zapisano i snimljeno od starih i mudrih žitelja ovih lijepih i zanimljivih krajeva nesumnjivo poslužiti kao korisna građa za prepoznavanje ljudi, običaja i alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali te djela koja su činili svim nedaćama usprkos. Pjesme su to o ljudima, težacima, o sretnoj ili zabranjenoj ljubavi, ljepoti zavičaja koja nas okružuje, o godišnjim ophodima protkanim mitskim bićima i praslavenskim vjerovanjima na koju se naslanja kršćanska tradicija isprepletena sa onim pučkim, jednostavnim i iskonskim.

Iz knjige: zapis teksta, glazbene linije i plesnih koraka

Tomislav Habulin u uvodu pjesmarice ističe:

Glazbeno tradicijsko nasljeđe Moslavine, kako sjeverne tako i južne, a potom i Posavine pripada širem području panonskog bazena. U novijem glazbenom sloju oslanja se na tercno dvoglasje uz pojavu tzv. rožnih kvinti. Tonski opseg napjeva rijetko prelazi pentatonski raspon, pa time veseli raznolikost i maštovitost glazbene građe u zapravo relativno skučenom glazbenom tonskom opsegu. Model glazbene interpretacije ne razlikuje se od svih drugih hrvatskih kulturnih područja kod kojih napjev započinje jedna darovita solistica (počimalja, pojčimala), koja vodi osnovnu melodiju napjeva od početka do kraja, a ostatak zbora se pridružuje skupnom glazbovanju u pratećem glasu paralelnom glazbenom dionicom čineći tako zaokruženu cjelinu i sklad.

Kutinske Ivančice upravo su se vratile s francuske turneje / Fotografija Božica Brkan

Podsjećam da je Slavica Moslavac, uz brojne druge, objavila i, osim u dvjema spomenutima, i u knjigama Narodne pjesme i plesovi Moslavine i Kad zasvira lane moje, Mate Šulek objavio je glazbenu ostavštinu gračeničkoga kraja u knjigama Lijepi si, lijepi moslavački kraj te u Pjesme i plesovi Moslavine i šire Hrvatske, a Ankica Đurinec ovjekovječila je voloderski kraj u knjizi Okreni se moje kolo malo. Nekoliko KUD-ova, često surađujući baš sa Slavicom Moslavac, izdalo je i nosače zvuka.

Etno Siscia postoji tek šest mjeseci / Fotografija Božica Brkan

Time je suradnja predanih stručnjaka (dr. sc. Joško Ćaleta, akademik Jerko Bezić, Goran Knežević…) i zaljubljenika upravo predvođenih i u različiti oblicima spajanih u radionicama pjevanja i plesa, smotrama, priredbama i drugim projektima zahvaljujući baš Slavici Moslavac, preraslo i vlastitu misiju osiguravajući zanimljiv miraz, augfštafirug, osebušek, ne samo Moslavčankama i Moslavčanima nego i ukupnoj nacionalnoj etnobaštini. A sve koje makar samo zanima, iz Ćeri mile mogu doznati o tome tko je djevojci jedra raskopčao, ali i o počimaljama, tercnom dvoglasju, pentatonskom rasponu, drmešu, pjevanju a capella,o solističkim glazbalima poput samice, dvojnicei tekstove koje je pjevali naši preci katkad i prije više od dva stoljeća.

S Rusalkama / Fotografija Miljenko Brezak — S Rusalkama, za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak

20181204

linkovi

Video zapis naslovne pjesme ‘Ćeri mila izvedene na predstavljanju knjige

Iza izložbe „Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine“ Slavica Moslavac ostavlja i vrijedan katalog

Zaviri ispod: Košula za na noč

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

Književna večer u Okešincu – Umjesto kave 18. prosinca 2017.

Žepče u ozračju duhovnoga i zemaljskoga kruha

Kaj, sretan 50. rođendan! – Umjesto kave 30. studenoga 2018.

Jedva čekam tematski broj Kaja posvećen njegovoj 50. i istodobno i 45. obljetnici njegova izdavača Kajkavskoga spravišča. Na znanstvenom skupu Pedesetletnica 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika govornici su tek djelomice izložili najavljene znanstvene i književne teme, od onih kojima se uobičajeno bave (povijesno otkrivajućih poput mr. sc. Ivana Zvonara o Martjanskoj pjesmarici I. (starijoj)ili dr. sc. Borisa Becka o receptu kao središnoj naraciji – Kaj je skuhal Boris Szűtste zagledan u perspektivu kao što je akademik Mlade Obad Šćitarocis prof. dr. sc. Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci analizirao dvorce u časopisu Kaj od romantičoga pogleda i njihove vlasnike do propadanja i zanemarivanja), od posve statističkih (dr. sc. Emilija Kovačo kajovkama i kajovcima statistički) do književno kreativnih (tema Zavičaji, naše male Atlantide u kojoj Božica Jelušić, parafrazirajući Veselka Tenžeru, ističe osmoro kajkavskih pjesnika o zavičaju, četvoro klasičara Domjanića, Galovića, Pavićai Dolenca-Dravskogai četvoro modernih Goluba, Jembriha, Petrovićai Brkan), nerijetko stajalištima i posve oprečnih (Jelušić i Kalinski, koji je govorio o poetici modernoga kajakvskog pjesništva).

Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan

Dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica Kajai nasljednica Kalinskoga i Fišera, nadahnuto je podsjetila na književno i kulturološko nasljeđe Stjepana Draganića, pokretača časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Uz to je godio i tekst iz prvoga broja Krležina časopisa Pečat, objavljen i u prvome broju Kaja, a kao i svih tih kajkavskihgodina i danas jednako aktualan knigarski norchaus.

Sadašnja glavna urednica kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan — Sadašnja glavna urednica Kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik Ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča na Pedesetletnici / Fotografija Božica Brkan

Dvojila sam da možda i ja prigodno reknem koju o malo istraženome moslavačkom kaju, svojoj kekavici, ali to toliko još valja istraživati da tema bolje pripada jezikoslovcu, nađe li se uopće koji zainteresiran za temu. Bliskija mi je, ne samo prigodno, tema o tome koliko su i kako je Kaj i krug oko njega, povremeno širi i prodorniji a povremeno uži, utjecao, zapravo poticao kajkavce da pišu na kajkavskome.

Književnica Božica Jelušić obrazlaže svoje zavičajne Atlantide / Fotografija Božica Brkan

Sama visoko vrednujem poticaj, čak i onda kada bih djelovala u posve drugom smjeru od časopisnih naputaka. Mogla bih se s dr. sc. Mijom Lončarićem složiti o za jezik važnosti godina na osam (!?), jer mi je prigodno zanimljivo kako sam prvoga dana, s datumom Nove godine, kao djevojčica objavila uopće svoj prvi tekst te 1968., godine kada je startao Kaj. Čitala sam isprva časopis za kulturu i prosvjetu, a sada časopis za kulturu, umjetost i književnost, tek povremeno, ne toliko zbog kajkavskoga nego ponajprije tematske brojeve posvećene povijesti kraja, primjerice o Križu, valjda tek osamdesetih, a prve svoje ozbiljne kajkavske pjesme i priče odjednom objavila sam u Stoletnom kolendaru za 1988. u izboru Ive Kalinskog.

Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan

Dugo sam prije toga, barem, 15-tak godina, bila pjesnikinja jedne kajkavske pjesme zahvalnice (Poznanovec, danas Bedekovčina!), a potom i slučajno prve, dugo jedne svoje kajkavske zbirke pjesama, Vetrenice…Što sam se više udubljivala, to sam Kaji njegova druga izdanja radoznalije čitala – unatrag. Dobivao je na vrijednosti!

Još uvijek otkrivam teme, naslove i autore koji su mi zanimljivi i izvan vremena objave. Zanima me da vidim što i kako pišu, tko, ali i da rješavam dvojbe npr. o načinu (vlastitoga) pisanja, tu i tamo ponešto, primjerice sjećanja o hrani u zavičaju da se riječi ne zagube, zaborave, pripovijetke, da doznam i pošaljem na natječaje za poeziju, kratku prozu, putopise…

Zahvalna smo Kaju i meštrima Joži Skokui Miroslavu Šicelušto su, takoreći i bez knjige, u svoje ugledne antologije uvrstili i moje pjesme i pripovijetke, što sam se preko tekstova zbližila s autorima koji svakome mogu biti uzor – od dviju imenjakinja Jelušići Pažur, Golubom, Fišerom, Kovačem…

I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan

Da nisam išla s kajkavcima iz Ilice na izlete po kajkavskim krajevima, poznavala bih možda Veliki Tabor, Miljanu i još pokoji dvorac, ali unatoč novinarskoj sudbini nikad ne bih s čudesnim vodičima sučlanovima iz Kajkavskoga spraviščaupoznala još jedva, ali zaista žive male ruševne dvorce, umjetnine i slično. Bolje od ikoje turističke agencije!

Kaki da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i "ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica" / Fotografija Božica Brkan — Kako da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i “ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica” / Fotografija Božica Brkan

Da i ne spominjem predstavljanje Kajkavske čitanke Božice Brkan (Skok, Kovač, Pažur). s izložbom dizajnera Jenija Vukelića (Marija Roščić Paro). Da i ne spominjem čeprkanje po zavičajnim govorima, neistraženim idiomima ne samo kajkavskoga, hodanja i druženja s drugim kajkavcima na drugim književnim susretima, predstavljanjima rječnika i zavičajnica sve do skupova za najmlađe poput nedavne već 26. Kajkavijade na kojoj je Društvo Naša djeca okupilo mnoštvo djece iz sedam kajkavskih županija, pa i Zagrebačke s mojim malenim Križanima.

Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan

Mnogo toga zanimljivo i moćno da mi je povremeno žao kad pomislim da su Kaj i Kajkavsko spravišče možda i nenadoknadivo – djelomice i zbog načina financiranja, sve manje novca pa i različitih način mecenstava, podšprajcanja kako kaže B. Pažur!) – propustili priliku biti krov ispod kojeg se okuplja najbolje kajkavsko. Ali zato nesumnjivo i većinu i znanstvenih i književnih događaja, objavljenih naslova knjiga i časopisa, internetskih stranica, soareja i salona i sličnoga mogu donekle i dalje smatrati svojom potomčadi, djecom.

Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan

Što će kajkavci bivati manje koncentrirani (samo) na vlastite kampanilizme, pa i kule bjelokosne vlastitih poetika, zemljopisa i interesa, to će naš KAJ – ne onaj u frazi slatki naš kajnego dijalekt u okviru hrvatskoga, i kaj-jezik, i kaj-časopis – biti snažniji i utjecajniji. Ne samo mjereno brojem udruga, listom zaštićene nematerijalne baštine, pjesničkih susreta, objavljenih naslova, koncentriranih i predanih dijalektologa i tome slično, nego i intelektualnom i kreativnom zaljubljenošću i radoznalošću. Bit će i inspirativniji. I življi!

Živel sto let!

20181116 – 20181124 – 20181126 – 20181130

Priča «Pax aeternum» Božice Brkan u časopisu Kaj

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

Ljerka Car Matutinović, književnica sa više od 40 vlastitih objavljenih knjiga, bitno poboljšava statistiku o čitanosti per capitau nas: svaka dva tjedna u Vijencu objavljuje kolumnu prikazujući knjige. Od 2005. Mijenjaju se uredničke posade, koncepcije, a Ljerkino pero tvrdoglavo opstaje. Pročita ona i više knjiga, jer i sam odabir što će prikazati, njezin je stav, čemu presuđuje i ukus, kako kaže recenzentica dr. sc. Željka Lovrenčić, ozbiljne, načitane kritičarke (a ja bih dodala i dobrohotne, budući da knjige koje joj se ne dopadajui ne želi ni prikazati!). Ne žali truda ni kada joj i roman od 300 stranica valja ugurati u 1,5 kartica teksta.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Svaka knjiga, ističe, ima nešto dobro, pa Car Matutinović skreće pozor na dobru literaturu, na ono vrijedno čitanja. A kako njezine novinske preporuke ne bi nestale s novim brojem novina – kritike objavljuje i u Forumu, Mostu, Republici, Književnoj Republici, Novoj Istri, Književnoj Rijeci i drugim časopisima – autorica ih povremeno sabire i ukoričuje, dodatno uokviruje knjigom. Dosad je tako već više od 130 autora predstavljeno i u knjigama njezinih književno-kritičkih proza: Vijenac odabranih (2013.) – za koji je, uz druge nagrade nagrađena i Julijem Benešićem– zatim Umjesto samoće (2014.) i najnovijoj Kraljevstvo za knjigu (2018.). Caričina parafraza Shakespeareova kralja Ricarda Trećega. Pokazuje to uz drugo i, kako kaže Zorka Jekić, urednica i izdavačica iz Biakove, virtuoznost pjesnikinje i književnice u kreiranju naslova.

Knjiga je predstavljena nedavno u Društvu hrvatskih književnika, a koliko se drži do književne kritike, one ozbiljne u nas sve rjeđe – kritičarka sama kaže: zbog klanova i hvaljenja samo sebe i svojih – kazuje i to što joj mnogo pozora i poštovanja ne ukazuju ni sami književnici. Vrijednosti su se posve izrelativizirale. U tri knjige predstavila je više od 130 knjiga, a u najnovijoj na 126 stranica više od 40 odnosno kritike objavljene od 2011. do 2018. Usput: u pripremi je i četvrta knjiga Vijenčevih kolumna.

Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, katice Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak — Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, Katica Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak

Počašćena sam što je u Kraljevstvu za knjigu uz knjige Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjaka i drugih uvrštena i vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.).

Iz kritike su, uz nekoliko drugih, čitani odlomci, nadam se ne samo zbog toga što, kako zapisuje u pogovoru dr. sc. Željka Lovrenčić:

Osim tematike i motica, predmet zanimanja Ljerke Car Matutinović vrlo je često jezik odnosno narječje pojedine poetike. U razumijevanju nekoga djela ona nema problema – bliski su joj i ča, i kaj, i što.

Predstavljajući najnoviju knjigu književnice, dr. sc. Katica Čorkalo Jemrić istakla je vrijednost kritike Ljerke Car Matutinović:

(…) Opremljena teorijskim književnim znanjima piše ona svoje prikaze, sužene na opseg samo jednoga stupca, prepuštena vlastitoj metodi književne kritike gdje nas u obliku svojevrsnog mini-eseja informira o bitnim svojstvima preporučivane knjige. Maštoviti naslovi uvod su u njezin prikaz koji pokazuje kako se s malo pravih riječi može reći puno, i kako se o beletristici može lijepo i beletristički pisati.
Jednako maštovita u tumačenju i poezije i proze, u svakoj knjizi nalazi uporišnu točku s koje će dešifrirati smisao i vrijednost djela, te iskreno mislim da bi malo tko od onih koji danas pišu tako dugo i tako budno dočekivao te s prvim riječima u svijet ispraćao novoobjavljene knjige za sve uži krug hrvatskih čitatelja, nagovarajući ih zdušno na druženje s novim knjigama. Prevladavanje njezine kolumne u nesagledivo perpetuiranoj medijskoj buci i kakofoniji sadašnjice dokaz je da interes za književnu umjetnost još uvijek nije potrošen, pa je zato korisno izdvojiti što je od mnoštva objavljenih naslova čitanja vrijedno u nestašici sve dragocjenijeg vremena. Ljerkine su kolumne namijenjene svima koji knjigu vole i kojima koristi u svakidašnjemu poslu, i treba ih čitati s istim žarom s kakvim su napisane, jer je u svaki taj sažeti prikaz uložen njezin minuli rad, vrijeme i trud, književnička znatiželja i stvaralačka energija, i zato se svaki od tih prikaza odlikuje svježinom pristupa, drukčijega od prethodnog i prijašnjih. (…)

S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak — S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo Jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak

20181128

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/o-lakrimoniju-lakrimariju-suzniku-umjesto-kave-31-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.