Zacijelo sam mnogima dosadila govoreći, ma i u/na najmanjem mjestu, kako se uvijek nadam da je negdje u publici i neka mala Božica. Jako radoznala, uporna i s darom, talentom koji će tek netko otkriti, potaknuti, podržati, možda baš zahvaljujući našemu susretu. Njoj, toj maloj Božici govorim! Zbog nje, te malene Božice govorim! Prisjećam se, naime, sebe, curice, male Bože Brkanove z Okešinca, zagledane u veliki svijet i nove spoznaje, koja zapisujem prve čudesne riječi, stihove, koja prikupljam potpise onda slavnih pisaca poput Gustava Krkleca, Desanke Maksimović…, na poticaj svoje učiteljice Ljubice Mindoljević i nastavnice Vere Vuković pišem, čitam i slažem knjige u vlastitu biblioteku. I pišem.
S veseljem spominjem Lanu Vujnovac, učenicu IV. razreda Osnovne škole Ivana Kukuljevića u Belišću, kojoj je u serijalu Moja prva knjiga objavljena slikovnica Svađa godišnjih doba. Molila sam njezinu sjajnu i poticajnu učiteljicu Karmen Soldo da mala spisateljica ilustratorica – koja se u najnovijoj obrani osobnosti i identiteta zbog svojih nježnih godina i ne bi smjela ni pokazati u javnosti, ni kao primjer – opiše kako je nastajala njezina slikovnica. Koliko je tu priče o maštanju kako bi bila sretna da i ona uspije napraviti nešto poput onih koji su pisali i oslikali slikovnice prije nje; kako su radili uglavnom u slobodno vrijeme gotovo pola školske godine. Najzanimljivija mi je njezina priča o tome kako je, kad je već uhvatila temu, razmišljala kako će to oslikati:
Bila sam nestrpljiva i jedva sam čekala započeti to, kojom tehnikom, na koji način. Sve mi se motalo po glavi. Tražila sam od mame i tate da mi kupe boje koje mi baš za tu slikovnicu trebaju, razna pomagala, klamerice, glitere, šljokice, ljepila, posebne šljokičaste kolaže, izrezivače, konturne boje, ne mogu se sjetiti sve što sam koristila, bilo je toga stvarno puno. Počela sam s prvom ilustracijom… Sjećam se, počinjalo je Dragi čitatelju…
Hrabrost i domet neovisno hoće li djevojčicu to potaknuti da stvori još neki tekst, slike.
Druga je sad već gimnazijalka u Oroslavju Magdalena Blagec, koju sam upoznala prije nekoliko godina kao osnovku, najprije kao jedno od unučadi gospođe Nade Tučkar, a zatim kad je sa svojim prijateljicama govorila svoje kajkavske pjesmice kao uzdarje na mojoj promociji u Donjoj Stubici.
Ponovno sam je susrela nedavno na predstavljanju drugoga izdanja, multimedijalnoga, Maloga rječnika kajkavskoga govora stubičkoga kraja u njezinoj bivšoj školi, jer je i ona u drupi đaka pod mentorstvom također poticajne, sjajne profesorice i bibliotekarice u Osnovnoj školi Donja Stubica Danice Pelko, prikupljala stare riječi, značenja, snimala glas, oslikavala… Magdalena je mila djevojka s elegantnim šeširićem (eto nam još sličnosti!) višekratno nagrađivana za pjesme, sve do Goranova proljećaza najmlađe. Izabrala sam neke, a prije toga pomalo sentimentalna, dosadašnja biografija mlade pjesnikinje. S nestrpljenjem očekujem što će dalje upisati u nju u idućih deset, dvadeset, trideset…
O meni…
Drugog dana mjeseca travnja prije točno petnaest godina kad su ptičice uvježbavale svoju novu proljetnu pjesmu za moje roditelje bio je velik dan. Tada su moje oči prvi puta ugledale svjetlost ovog našeg svijeta, svijeta kojeg dijelimo sa mnogo i mnogo drugih ljudi kojih nismo niti svjesni.
S godinama moja se obitelj proširila s dragim bratom i vrckastom sestrom. Djetinjstvo mi je bilo posve idilično. Kako ne živimo u nekom velikom gradu imala sam priliku mnogo boraviti u prirodi. Često smo znali lutati okolnim njivama moj brat, moja mama i ja tražeći vile i vilenjake. Takvi mali trenuci oblikovali su me kao osobu. Naučili su me u svemu gledati ljepšu stranu. Tako je odmah sve ljepše. Netko mrzi kišu zbog tugujućeg tona koji nosi, a ja u njoj vidim neshvaćeno biće koje samo traži razumijevanje. Neko proklinje vjetar za vjetrovitog dana jer mu kvari frizuru, a ja mu se prepustim i letim zajedno s njime. Obožavam povijest i svaku sponu stvarnosti koja me povezuje s njom. Volim učiti jer jedino tako možemo postići savršenstvo. Danas pohađam oroslavsku gimnaziju i rado pristupam novim znanjima.
Naravno u današnje vrijeme neke me osobine čine čudnom. Kroz pisanje sam našla način za oslobađanje od svega. Nema okova koje me drže u nekom oklopu, nema pravila, nema nikakve šablone. Uz pisanje mogu biti točno ona osoba koja jesam bez ustručavanja i straha od osuđujućih pogleda… Pisanjem se bavim još od mladih dana te ga nastojim čim vise usavršavati i naravno uvijek mi je drago kad to netko prepoznaje. Zahvalna sam svim ljudima koji me podržavaju, a naročito mojoj mami koja je uvijek bila i koja uvijek jest uz mene.
Magdalena Blagec
ZAKE
Zake, zake suze žmefke,
zake glava pognuta?
Zake se mučiš i se vu sebi držiš?
Zake se stiščeš,
pak van ne pustiš?
Zake, zake ti duša trpi,
zake sam čez to ideš ti?
Zake za lažnim
osmehom se skrivaš?
Zake jal i mržnju
vu duši imaš?
Zake, zake glavu ne zdigneš,
zake sunčeku ne namigneš?
Zake ne podeliš te
i tugu i jad i vse?
Zake brigu ne pustiš
pak vu kratkom življenju
vesele živiš?
NEVRIEME
Strahu je saka duša živa,
Jer kmica vu sakem vuglu neke skriva.
Sunčeke kakti da nas je pozabile,
Kmici nas je na veselje ostavile.
A veter jafče i veter cvili,
Dek luč, drobna luč,
Na rasklencanom oknu,
Ostati na životu se sili.
Vse se musiče, vse se blešči,
Sake diete materi f krile beži.
Velike kole tancaju bleščeče ruke neba,
Kupica ti je z ruk opala, dragi moj deda.
A veter kuražneše cvili, veter jakše jafče,
Dek luč, drobna luč, na rasklencanem oknu
Z svojami suzami ne zgasne.
Sleme se zaprle, z nebam se spojile,
Vse je ftihle, nič nije hodile.
Same se coprnica z lučnjakem pod ruku špancierala,
Dek je drobna luč na starom oknu polehku hmirala.
POGLEJ ME
Poglej me, poglej me,
Kak da vidiš brege.
Dobre se vume zaglej,
Pak mi postiha povej
Kaj si videl.
Morti buš me videl
Kak meglu.
Meglu tera se zgubljena
Po ciele dane išče.
Morti buš mislil
Da sam dišeča kuora drieva.
Dišeča kuora nektere bukve
Tera gizdave čuva
Serce od črva.
Morti buš vu meni našel
Nigda smireni veter.
Zburkane življenje
Kej kak veter nagle dojde i prejde.
A morti buš naišel,
Na drobni mefki cviet
Cviet teri se jake muči
Dojti bliže sunčeku
Dek mu slak puta ne zagradi.
VETER
Fijuče,
draplje,
drieva trga,
hižice jafčeju,
copernice copraju,
listje dršče,
kitje puca.
Svieča je vsehla…
Kmica,
črna bogica…
201811105 – 20181113 – 20181114 – 20181116
Link
https://www.bozicabrkan.com/cudesna-vecer-u-donjoj-stubici/
http://www.bozicabrkan.com/i-svoj-i-zajednicki-dobar-osjecaj-umjesto-kave-23-listopada-2018/
