Obertauern kao case study – umjesto kave 16. listopada 2017.

Skijanje i ja!? Da se razumijemo, da sam stala na skije imam i foto-potvrdu iz vremena još analogne fotografije, a i moja markirana ski-odjeća, kak se šika, još daje na novu – jedino mi se k’o Rusima kojima je to bila fora ne vide privjesnice s nama povoljnijom cijenom, jer kod nas je taman bio uvesen PDV i sve je startno bilo skuplje – poput mojega bicikl za koji me svaki put kad ga izvezem iz garaže pitaju imam li to novi bajk, iako su me suprug i sin iznenadili njime još za 40. rođendan.

Za promociju snijega i - mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan
Za promociju snijega i – mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan

Ali pisati o skijanju, o snijegu zapravo, tu se osjećam najbolje kad se parim vrućim čajem, griješnom čokoladom ili kapucinerom ili kuhanim vinom punim cimeta i klinčića dokoličareći ili na sigurnom osunčanom vrhuncu ili na osunčanom obronku. Zašto ne recimo uz neku od 100 km skijaških staza Obertauerna  u saveznoj austrijskoj pokrajini Salzburg s godolom i žičarom, 18 sedežnica, 6 vučnica i 31 km staza za skijaško trčanje, obiteljskim skijaškim parkom, snježnim parkom za freestyle itd. A sve to zovu ski in ski out hoteći reći iz kreveta ravno na snijeg. Ili posve eskimski, najbolje se osjećam nad kojekakvim nazivima i vrstama snijega. Ondje bi mi ponudili od kraja studenoga do početka svibnja odnosno od pršića preko cjelca do utabanoga. Na Obertauernu mu je prosječna visina najveća u Austriji – 264 cm! A prema istraživanju, unatoč zatopljavanju nepromjenjiva je u zadnjih 108 godina.

slijeva nadesno: Sandra Piro ? Fotografija Božica Brkan
O Obertauernu udruženim snagama slijeva nadesno: Sandra Piro, Andrea Rohrbacher i Mario Siedler / Fotografija Božica Brkan

Ovisno o sklonostima, dobi, obiteljskoj situaciji, formi i drugome tu možete odabrati ne samo obične padine ravne ili s hupserima nego i vrtoglave padine s nagibom od 45 stupnjeva, ali i skijaški bicikl ili snowbiking, snježno zmajarenje ili snowkiting, ako imate djecu skijaški park Bibo Bär ili kojekakve drugi sportovi sve do romatične vožnje kočijama bijelim krajolikom. Après Ski i noćni život sve do Krampus partyja pod rasplesanim maskama teškim i 50 kila.

Nas troje red Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan
Nas troje pred Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan

Mogla bih nabadati i štogod fenomenološki o Hrvatima i skijači ili posve oblizečki, o sarmama i čudesima Bijega iz svakodnevica na sam vrh planine, kako je slogan Obertauerna, ali to će, ako već nije, učiniti buljuk kolega novinara od bijelih turističkih i ekonomskih analitičara do lajfstajerskih blogera te onih koji se samo selfaju, pa makar i ispred pingvina koji dočarava zamamne visine. Hrvata je inače na Obertauernu među Europljanima svih fela svega četiri posto, iako četiri sata udaljenosti i nije neka daljina.

Novinari na presici u DHK / Fotografija Božica Brkan
Novinari na presici u DHK / Fotografija Božica Brkan

No, vrlo je poučan Obertauern i kao case study austrijske skijaške metropole, kako ga također zovu, snježne destinacije koja je za slogan odabrala samouvjereno Mi smo snijeg! Wie sind Schnee! We are Snow! Od same presice, zanimljive i precizne s raznovrsnim radoznalim medijima do prezentacije i presmaterijala. Svakome njegov Obertauern, njegova perspektiva, njegov sadržaj. Sve pomno osmišljeno do promotivne brendirane mliječne čokoladice Jedem seine Verlovkug. Pa, zasladivši se, natrapavam na internetski prijevod o izazovu, iskušenju, zavođenju, iskustvu…

Turistički direktor Mario Siedler, voditeljica marketinga i PR Andrea Rohrbacher i hrvatska zastupnica Sandra Piro ne zaboravljaju istaknuti sigurnost: iako gosti ne idu na snijeg u japankama, među 1,4 milijuna ih se, govori mi frend, nađe i u štiklicama. O tome najmanje trebamo brinuti, a više studirati posve dubinski obertauernsku maštovitost i poduzetnost u najmanje 50 nijansi bijele i kad je riječ o našemu plavom.

20171004 – 20171005 – 20171016

link

http://oblizeki.com/salzburg-u-okusu-svojih-zlicnjaka-i-mozartkugli-20743
http://oblizeki.com/zlicnjaci-od-snijega-salcburske-nokle-nisu-nasi-snenokle-i-paradizet-20787
http://oblizeki.com/kuharska-radionica-edelweiss-sa-salzburskim-zlicnjacima-i-savijacom-od-jabuka-20768

Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 13. listopada 2017.

Mnogi u cijelom životu nisu vidjeli, a kamo odjenuli onoliko gaća koliko ih je Slavica Moslavac izložila na izložbi Zaviri ispod /donje rublje i higijena otvorenoj 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina. Natprosječno dobro ozračje uz brojne predmete sjećanja i želje pristajalo bi i neusporedivo važnijim izložbenim prostorima, pa i u stalnom postavu.

S otvorenja izložbe / Fotografija Božica Brkan
S otvorenja izložbe / Fotografija Božica Brkan

Nije to tek podsjećanje kako je to bilo nekad kad je većina toga bila sakrivena ispod – podsjećam da su se gaće, unatoč nazivu iz slavenskih pradavnina, redovito počele nositi uglavnom tek sredinom prošloga stoljeća – nego sve do danas, kad su i tangice i korzeti običan dio odjeće, pa je izložba osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv autorice, nego i antropološka.

S modne revije / Fotografija Božica Brkan
S modne revije / Fotografija Božica Brkan

Ta povijest je već i tvornički proizvedeno rublje u 20. stoljeću. (Nisam se sjetila provjeriti je  li budžet izložbe dopustio i koju Victoria Secret!?) Također je osim uobičajeno samo moslavačke i posavske, zapravo nacionalno, pa i međunarodna, koncentrirana na temu bez granica, s golicanjem mašte uz predmete koji potiču lascivne misli, kako samih muzejskih izložaka svakidašnje uporabe i svečanih, čipkom urešenih ili pak gaća za k doktoru, tako i umjetničkih viđenja (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.).

Gračanove gipsane gaće / Fotografija Božica Brkan
Gračanove gipsane gaće / Fotografija Božica Brkan

Čestitke, to prije što će nakon što Kutinjani / Kutinčani mogu mjesec dana zagledati u raznorazne poštirkane gaće muške i ženske, grudnjake, spavaćice, kurte i kurtice, podsuknje, haltere od pliša, pamuka, lana, čipke, flanela, markizeta, svile, satena…, sve do štrikanih nakurnjaka, izložba obići i Zagreb, Kumrovec, Lipik, Đurđevac, Đakovo, Suboticu… Na njoj su surađivale i kulturne institucije Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, kumrovečki Muzej Staro selo Muzeja hrvatskog zagorja, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnji Zagreb, Gradska Galerija Novi Sad i brojni pojedinci koji su se na poziv Moslavčeve odvažili na danje svjetlo iznijeti najintimnije stvari.

Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodate lipki / Fotografija Božica Brkan
Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodane čipki / Fotografija Božica Brkan

Ni vidjela ih nisam, znam ih samo iz mamine priče, a nisam još dospjela provjeriti jesi li označeni i burjagi, jastučići poput onih za ramena koji su širili bokove, a kakve je u mladosti nosila moja baba Julča Brkanova.

Povoji za dojenčad, dio zbirke Stjepana Đurića iz Mostara iz kloštranskoga kraja predstavljen je na izložbi / Fotografija Božica Brkan
Povoji za dojenčad, dio zbirke Stjepana Đurića iz Mostara iz kloštranskoga kraja predstavljen je na izložbi / Fotografija Božica Brkan

Oni koji neće imati priliku obići izložbu, njezina je dodatna vrijednost, a i vrijednost sama za sebe, po dobroj tradiciji autorice, odličan katalog (dizajn Slavica Moslavac!), zapravo bogato ilustrirana knjiga Zaviri ispod / donje rublje i higijena na 74 stranice. Primjedba: nedostaje jedino biografija i bibliografija autorice, koja je i izložbu i katalog zanosno i poticajno te vrlo stručno nakrcala kao šipak, ali elegantno i ženstveno, damski, ne prelazeći granice niti radi izazovnoga i poticajnog PR-a. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, košula za na noč.

Autorica izložbe razdragana poslije otvorenja još jedne uspjele izložbe / Fotografija Božica Brkan
Autorica izložbe razdragana poslije otvorenja još jedne uspjele izložbe / Fotografija Božica Brkan

Duhovitost i životna radost što pršti iz Slavice Moslavac i osvaja sve, ne samo nas njezine poštovatelje i prijatelje, okružila je i klasične muzejske izloške i umjetničke slike, fotografije i povezala ih novim kontekstom, pogotovo pjevanjem KUD-a Kutinsko Selo i izuzetno šarmantnom modnom revijom rublja, u kojoj je hrabro i šarmantno haljinu-kombine nosila i ravnateljica Muzeja Jasmina Uroda Kutlić.

Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Kutinsko Selo / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Seljačka sloga Kutina, koje su izvele i dio narodnih lascivnih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

20171013

linkovi

Katalog uz izložbu Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 3. studenoga 2017.

Pjesma “Košula za na noč” u izložbenom katalogu Slavice Moslavac

http://www.bozicabrkan.com/predstavljen-zbornik-moslavine-br-xv-2016/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://www.kscdonbosco.ba/2015/11/30/proslava-dana-kruha-i-zahvalnosti-za-plodove-zemlje-u-ksc-u-don-bosco-zepce/

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.905271692860913.1073742113.776050832449667&type=3

https://www.facebook.com/KŠC-Don-Bosco-Obavijesti-176784295845440/?fref=ts

Kako je 1880. Nikola Tordinac pohrvatio Karla Maya – umjesto kave 12. listopada 2017.

Napokon da mojega Miljenka Brezaka nešto iz književnosti zanima i više nego mene: Karl May. I nije nešto čitao, ali, kao i Zanea Greya, iščitao je sve što je u njegovo vrijeme postojalo u kriškoj knjižnici. A ja sam samo ljetujući u Zagrebu s bratićem Željkom Rožićem naizmjence vježbala čitanje na Blagu srebrnog jezera u izdanju slavne Mladosti. Možda su te romantične avanture s Divljega zapada i hrabrost apaškoga poglavice i drugih Mayevih junaka izmaštane na Starome kontinentu pridonijele da se ne igramo partizana i Nijemaca nego kauboja i Indijanaca i da ja budem junakinja Mjesečev cvijet. Čak sam kao pisala i dječji roman s nekim svojim Indijancem.

Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May
Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May

Vjerojatno neku sličnu osobnu priču ima možda svatko u zemlji u kojoj je davno u više navrata u Lici sniman  Winnetou i gdje se mjesta snimanja turistima prodaju kao začudna mjesta hrvatskoga ugostiteljska i turizma. Pierre Brice je, na naše čuđenje, govorio njemački, ali valjda je to bilo logično kad je njegov kreator bio Nijemac, Karl May (1842.-1912.).

Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2.
Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2. / Fotografija Miljenko Brezak

Tu čuđenje ne prestaje, jer je, kako je na nedavnoj tribini Društva hrvatskih književnika rekao Mirko Ćurić, i prvi prijevod Karla Maya uopće, dok se još nije proslavio, bio hrvatski. Onaj koji ga je, citiram, pohrvatio – kako stoji na 2. knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, a koju Đakovački kulturni krug objavljuje 2012. u Đakovu posvećenoj prijevodu novele Three carde monte (Slika iz života u Sjedinjenih sjevero-amerikanskih država) u nastavcima u Sriemskom Hrvatu – rođeni Đakovčanin Nikola Tordinac (1858.-1888.) bio je već odavno pokojni.

Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest
Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest

Da ne vučem usporedbu s domaćim primjerom Zagorke, klasična ignorancija te navodno trivijalne literature omiljene u čitatelja – Karl May objavljen je i prodan u više od 100 milijuna primjeraka na više od 30 jezika – ali ne u kritičara i povjesničara, pridonijela je i da se taj davni prijevod otprije 175 godina zaboravi.

Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak
Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak

Da sami Nijemci nisu podsjetili na to, još bi se vjerojatno mislilo kako je prvi prijevod Maya na hrvatski uslijedio tek dvadesetih ili možda čak šezdesetih godina 20. stoljeća, na kojem sam vježbala čitanje. Moj nekadašnji poletovski urednik kulture Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pozivao se na Branimira Donata koji je smatrao da je prve prijevode Mayevih djela objavio koprivnički knjigotiskar Vinko Vošicki kako bi tiskao Krležu i Cesarca.

S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Sjećajući se svega toga uz javnosti zapravo novootkrivene podatke bila toj istoj javnosti izuzetno zanimljiva i detaljnija analiza samoga prijevoda, kako je rečeno i na tribini. Uz drugo, kako je primjerice, 1880. pohrvaćeno uže kad se još nije svjetski proslavilo kaubojsko laso (lovno uže!) ili indijanski tomahawk (bojna sjekira)?

20171012

 

 

Kava sa stihom – umjesto kave 30. rujna 2017.

Za vikend se na zagrebačkom Cvetnjaku slavi Svjetski dan kave. Julius Meinl – one brndirane s dječakom s fesićem crvene šalice i šećerići – cjelodnevno održavaju nagradni natječaj za recitiranje. Kako napisa jedan dnevni list, moći će recitirati stihove dragoj osobi u stihovima. Vele: Inspiring poets since 1862. To ti je marketing! Ove godine valjda ne recitiraju u tramvaju.

Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan
Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan

Nije da neću i danas popiti kavu, ali mi nije pri ruci ni Meinlova kava ni promo-kapsula za govorenje stihova. Imam jedino nove stihove.

 

Božica Brkan
sav taj talog

sav taj talog
kao soc
što ruska među zubima
kao da pijem tursku
da okrenem na tanjurić
šaličicu fildžan, šoljicu cijelu džezvu ili aparat za espresso
iscrtala bih kao temu za šloganje gatanje
zagledam zagledam
bez značenja za tumačenje

20170929 – 20170930

Fra Ma Fu ili reporter, festival, dizajn, brend – umjesto kave 22. rujna 2017.

Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan
Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan

Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.

Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan
Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan

No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.

Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!

Prepoznatljiv i festivalski web
Prepoznatljiv i festivalski web fejsbook prema webu

Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.

Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?

I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom
I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom

I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, case study. I to ne samo novinarski!

A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.

S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva / Fotografija Miljenko Breza
S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva Davor Šunk / Fotografija Miljenko Brezak

Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.net o stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.

Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak

 

Što je to vječno i uvijek atraktivno u Fuisovu djelu da ga neprestano istražujemo i vraćamo mu se?

Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.

Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak

Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.

20170912 – 20170921                                                                                                               

linkovi

Na Pustari Višnjici uza sve drugi predstavili i – bošpor

http://www.virovitica.net/davor-sunk-hrvatska-je-vrlo-jaka-u-strip-produkciji-ali-izvoznoj/25791/

http://www.virovitica.net/davor-sunk-u-zavicajnom-drustvu-viroviticana-multimedijalac-kojem-je-svaki-medij-premalen/24205/

Joža Skok, mirno počivao! – umjesto kave 13. rujna 2017.

U obiteljskom krugu danas malo iza podneva ispraćaj je Jože Skoka. Ne pripadam tome krugu, ali sam žalosna kao da se opraštam s ocem, bratom, prijateljem. Takvim sam posvojila samozatajnoga kajkavologa bogate bibliografije pred kojima sam uvijek imala neku vrstu treme s poštovanjem: kej mi bu rekel?

Joža Skok / Fotografija Miljenko Brezak
Joža Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Još otkad je moj rodni Okešinec u recenziji zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom nazvao mitskim. Ni sama ne bih mogla smisliti moćniji kompliment svojoj Vetrenici, obiteljskoj arheologiji.

Joža Skok potpisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Joža Skok potpisuje knjigu Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Otkad mi je pjesme uvrstio u objavljenu i, kako je rekao, odabrao i pjesme i pripovijetke, za neke svoje nove knjige. Otkad mi je, kad sam ga zadnji put vidjela na objedu u DHK uz dodjelu Krležine nagrade rekao ozbiljno kao da mu šala nije ni na kraj pameti da više neka ne pišem jer je za neki kajkavski leksikon što li dovršio natuknicu o meni.

Otkad me je onomad, došavši prvi, dočekao na promociji vrlo ozbiljno me ukorivši kako se zbog mene nije naspavao, jer je cijelu noć čitao moju Kajkavsku čitanku. A ja sam njemu došla u čast 85. rođendana.

Za uspomenu: s obilježavanja 85. rođendana Jože Skoka u Matici hrvatskoj / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu: s obilježavanja 85. rođendana Jože Skoka u Matici hrvatskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko li je učinio za nas, za mene!? Zaslužio je miran počinak. Posvećujem mu svoj upravo dovršen Život večni. Veselio bi mu se.

20170913

Post scriptum

Danas, 9. rujna 2017., kolega književnik Denis Peričić iz Varaždina poslao mi je e-mail, koji s razlogom prenosim:

Pozdrav, Božice,
lijepo si napisala o Joži na svom blogu.
Evo i ja sam se malo potrudio u svome skučenome medijskom spektru; prilažem, neobvezno:

http://regionalni.com/zivotdrustvo/kolumne/mr-sc-denis-pericic-hvala-vam-ucitelju-29449/

http://regionalni.com/aktualno/joza-skok-komemoracija-29400/

Srdačno,
Denis

Dodajem linove i parafrazu: čitati, čitati, čitati

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/blog-b-brkan-u-bloku-u-kaju-posvecenome-jozi-skoku/

http://www.bozicabrkan.com/dan-s-krlezom-umjesto-kave-7-srpnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-18-listopada-2016-petrica-kerempuh-govori-hochdeutsch/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ime-bozice-brkan-ponosno-u-knjizi-joze-skoka-prilozi-povijesti-hrvatske-kajkavske-i-djecje-knjizevnosti/

http://www.mvinfo.hr/clanak/u-86-godini-zivota-preminuo-hrvatski-knjizevni-kriticar-i-povjesnicar-joza-skok

Kupila sam brdo – umjesto kave 7. rujna 2017.

U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.

Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak
Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak

Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!

U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Diana Burazer
Kupila sam brdo                 

Kupila sam brdo!
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj

 Kupila sam brdo!
Ne šumu –
ona ima močna stabla,
hladovinu,
krošnjama zaklonjeno nebo.

Kupila sam brdo!
Ne livadu –
ona je ravna,
zeleno jednostavna.
U njoj se
nebo se utopilo.

Što ću s brdom?
Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane

Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski Stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje
– samo ako znaš zašto si kupila brdo.

Dobro – kažem pomirljivo
slikar sam, i nisam
pjesnik sam, i nisam

sanjar,
koji je kupio brdo,
jesam.

20170906

Tito i Kolinda iz Billicheva kista – umjesto kave 30. kolovoza 2017.

Baš sam se razveselila uočivši s puta hrvatske predsjednice po Australiji postove osoba koje sam upoznala na svome australskom književničkom putovanju sa Željkom Lovrenčić i Markom Gregurom 2014. godine. S razlogom sam još nedovršenu knjigu-spomenar s toga putovanja down under nazvala Australija, Darling. Naši ljubazni domaćini bili su prof. dr. sc. Luka Budak, prvi čovjek Hrvatskih studija Macquarie University, bračni par Tičić, Ned Ticic i Dara Bonić, i mnogi drugi (chef Dennis Valcich je, koliko znam, u to vrijeme bio još na svome hrvatskom otoku!), a da i ne spominjem Charlesa Billicha, maestralnoga slikara o čijim se visokim zaradama u nas zna više negoli koliko visoko umjetnički kotira u svijetu.

Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur
Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur

Iz njegove sam galerije i ateljea na tri kata preko puta slavne sidnijske Opere ponijela, dakako s posvetom, grafiku posvećenu 200. obljetnici Australije, okus francuskoga šampanjca kojim nam je nazdravio, sjećanje na psića Charliea. Dok se nismo divili njegovu ciklusu, tada u radu, nazvanom Red, Crveno, razgovarali smo o gastronomiji. Bila sam baš sretna što sam ponijela svoju Hrvatsku za stolom, jer majstor voli kuhati.

Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich
Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich

I sad, u domovini strka oko tog našeg Billicha i portretâ predsjednice. Neki ih našijenci naručiše, pa odbiše preuzeti, jer da im se nije svidjelo slikarovo viđenje Kolinde Grabar-Kitarović, opisuju naši zločesti mediji (kao: umjesto na zidu završili u bunkeru, a umjesto u bunkeru zacršili na netu!), jednoga kao portret Hanke Paldum ili Silvane Armenulić (isprike objema pjevačicama!) s trogirskom katedralom na glavi, a drugi put kao vitke sokačice u haljini-fertunu na crveno-bijele ili bijelo-crvene cro-kocke. S mlinčenjakom. Razvlači tijesto. I da ne opisujem/prepisujem dalje, došlo je do propusta u protokolu, te ga križalo te ga zvalo, te se dodvoravalo te se odvoravalo te ovo te ono. Tipično naše.

Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić
Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić

A majstora očito baš briga, već navodno najavljuje prodaju portretâ u humanitarne svrhe, licitaciju što li. Zna majstor i kako se slika, ali i kako se trži. Zar bi opstao u tome velikom svijetu drugačijih kriterija i drugačije konkurencije? Podsjećam samo na formatom malenoga Titu s ogrlicom od ljudskih lubanjica, koju je i nama prikazao – taman je prije toga tuda prošao i premijer Zoran Milanović! – a ja sam odmah pomislila kako mu je to valjda najlošija star u cijeloj galeriji. Više politika negoli umjetnina.

No, kako obično Billich pripovijeda zašto je pobjegao iz Hrvatske odnosno iz Jugoslavije, vremešni slikar mogao bi usporediti da, ma i države ispropadale, u odnosu prema umjetnosti, umjetničkoj slobodi i tome slično nismo, izgleda, napredovali ni malo, bilo doma bilo na najudaljenijem kontinentu. Mora nam se sviđati. Ne može slikar imati svoje viđenje, nego mora slikati što i kako vidi onaj i kako se dopada onome tko njegov rad plaća. Jedino što se dolje nađe tko će platiti. Ovdje se zacijelo ne bi usudio. A i to je valjda neka licentia poetica.

20170828 – 20170829 

linkovi

http://oblizeki.com/thai-sea-food-ili-nova-australska-kuhinja-na-nacin-chefa-dennisa-valcicha-14065

http://oblizeki.com/dennis-valcich-i-u-hobotnici-na-salatu-spaja-hrvatsku-i-australsku-kuhinju-14045

Lastavice – umjesto kave 25. kolovoza 2017.

Zapravo je ovaj tekst nastao jučer. Ali nisam uz njega imala fotku, a fotka-kao-govori-tisuću-riječi, pa sam ga ostavila u bilješci jutros od rana čekajući – lastavice.

Neke sam svoje čitatelje iznervirala početkom ljeta višetjednim izvještavanjem o paru vrana i njihovu gniježđenju, sjedenju na gnijezdu i dvjema vranićima na boru kraj naše kuće. Ili o tome kako nam ptice počinju pjevati u zoru, još po mraku, razvijajući svaka svoju solo dionicu, sve dok dan posve ne zabijeli, pa onda uglavnom sve ušute.

Jučer ujutro neki veliki cvrkut pred našim istočnim otvorenim prozorima. Štoviše unezvjeren, paničan let povećeg jata lastavica. Ali ne u toliko puta viđenoj selidbenoj formaciji, kao da svaka leti sama u svome pravcu, na svojoj visini. Bezglavo, kao bez cilja. Koliko ih je, ne mogu biti samo stanarice gnijezda pod našom istočnom strehom. Čak ni eventualne susjede sa zapadne strehe, gdje su nekad gnijezdo svili piljci.

Ali lastavice lete, pa slijeću pod strehu nožicama hvatajući se za grubu žbuku, za ruine započetih, a nedovršenih gnijezda. Velike i male, mlade. Škola letenja! Pa da! U trenu shvatim kako je baš Bartolovo, kad po tradiciji vinogradari, ako još nisu, u trsja postavljaju klopoce i kad rode odlijeću na jug, pa se sigurno i laste ubrzano spremaju. I baš se rastužim. Što one spretnije i duže lete, to me veća tuga obuhvaća. I odjednom ih, kao ni onih mladih vrana u gnijezdu, više nema. Odletješe prije nego što sam o njihovu letu pjesmu napisala.

Sve mislim očekivano, banalno: hoće li i jutros opet vježbati svoja mala, tek opernatila krila za svoj dugi, dugi let na jug?

I one stvarno dolete. Nekoliko njih, elegantnih, sitnih i vještih kao da pokazuje što su naučile, što mogu, pa nadlijeću svoju strehu, krov, grad, nas, cijelo nebo i cvrkuću, cvrkuću. Neću se rastuživati, odlučujem učas, nego ću misliti o proljeću i gnijezdu u koje će se možda vratiti dogodine. Najradije bih im mahnula ne za zbogom nego za doviđenja.

20170824 – 20170825

https://www.youtube.com/watch?v=W60KWzcfUnY

Coca Cola voli Hrvatsku – umjesto kave 18. kolovoza 2017.

Kad bi netko mogao i pomisliti kako je tekst koji pišem plaćeni PR, na kraju dopišem: ovaj tekst nije plaćen. Povremeno me čitatelji pitaju da što mi to treba, što zapravo hoću reći. Pametnome dosta. Zato ovaj tekst počinjem s tom napomenom, naime, da ovaj tekst nije plaćen. Napisala sam ga nedavno na Oblizekima pišući ljetni tekst Coca Cola za osvježenje – kože!? oslonjen na prethodni o trendu da se sve miksa, blend, usitnjava toliko da se namazi-hrana i ne razlikuje od namaza-kozmetike.

Pogled na veslačku stazu, zeleno i plavo, preko čaše koja voli Hrvatsku i mijenja boju, a poslije se nosi doma / Fotografija Božica Brkan
Pogled na veslačku stazu, zeleno i plavo, preko čaše koja voli Hrvatsku i mijenja boju, a poslije se nosi doma / Fotografija Božica Brkan

Odvučemo se jučer u kasno jutro u šetnju, pa sjednemo na završno piće u našemu jarunskom kafiću. Naručujem Pepsi Light. Nema, kaže (opet novi) konobar. Kak nema, pa to ste imali!? Imamo Coca Colu Zero, govori. Super, kažem, pa to inače i pijem. Stalno pijem vodu na vodu, malo todorićku malo dropulićku (od te je gradonačelnice tako zovemo; sorry Milane!), a malo neku mineralnu s kriškom limuna, pa za promjenu, a da mi ne diže šećer, taj CC Zero.

...a poslije će ponovno pobijeliti... / Fotografija Božica Brkan
…a poslije će ponovno pobijeliti… / Fotografija Božica Brkan

Donese čovjek uz bočicu i čašu kakvu još nisam vidjela. Natočite da vidite što će se dogoditi, kaže. Natočim, a ono bijeli natpis, zapravo dobra fora kao začudna inverzija, Coca Cola voli (srčeko!) Hrvatsku s jedne i verzalni pravi užitak s druge strane promijene boju u – crveno. Kemija, lakmus neki valjda, kao u onih ružičastih i plavih cvjetova hortenzije, ili tako nešto. Djeluje na hladno, govori čovjek. I još dobijete čašu da je ponesete doma. I ja se totalno raspekmezim kod zadnji bedak. Nikad niš ne dobijem. Kad je Velesajam svojevremeno u neka dobra stara vremena na novogodišnjim domjencima dijelio tada rijetke laptopove, ja bih uvijek dobila 10 čestitki. I onda konačno upamtim ime svojega jarunskog kafića u kojem na kavu pozivam na samom ulazu, na desnom ćošku Hrvatskog Sokola: Marion.

20170817

link
http://oblizeki.com/coca-cola-za-osvjezenje-koze-20985

http://oblizeki.com/dvojim-da-li-da-namazem-na-kruh-ili-na-lice-20229

http://oblizeki.com/kremast-li-je-taj-zivot-20179