Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.
Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.
stube u nebo
pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze
neki idu u kontrasmjer
i stignu
20160208
Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak
Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga uKrapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršići ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.
Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! SinišaMatasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.
Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.
Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.
Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.
Točno bih vam mogla preporučiti gdje da duž naših cesta i auto-cesta stanete na kavu ili što prigristi, a koga da svakako zaobiđete. Još od vremena kada bismo na vikend žurili ravno s posla, stajemo na kavu u Marché u Draganić, gdje su po mjeri naše gladi kava i kroasani, prazni i s pekmezom od marelice.
Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Žurili smo prošloga tjedna jednoga običnog jutra, ni rano ni kasno, i već smo u kolima imali gladnih koji nisu dospjeli ni doručkovati, pa smo svratili. Kako nas je bilo više, toliko smo se isponaručivali kava ovakvih i onakvih, a o kroasanima da i ne govorimo, da smo imali i viška, ali ne baš ono što smo početno zamislili. Pa da ne gnjavimo u uobičajenoj gužvi…
Kadli, ukaže nam se kraj stola mila dama u Marchéovoj uniformi s tanjurićem i kroasanom. Praznim, govori. Kaže još: kuća časti. Pročitam gospođi ime na reveru: Valerija. Ne znam ni je li se sjetila sama ili ju je poslao šef. Stvarno nije morala. U ovakvim cestovnim lokalima računaju da dođeš sad i više nikad. Dok je ona nekim drugim gostima davala nove narudžbe, mi se dadosmo u raspravu mljackajući i srčući sve do nastavka puta o gospođi i kroasanu. Već iz automobila pošaljem natrag da mi posnime tu gospođu koja čak nije ni znala smije li se pofotkati. A tko bi zaboravio taj prazan, a tako pun kroasan gospođe Valerije?
Čestitke! I gospođi Valeriji i Marchéu. Tko to može platiti? Tko to i kako može nagraditi? Nije li taj kroasan u prolazu ukusniji od najfinijih croissanta što sam ih kušala po pariškim bistroićima, koji su meni mjera savoire vivre?
Tako ja zamišljam skromne, a uzorne ugostitelje i ugostiteljstvo za nas koji ne tražimo ništa do li iskrene i korektne usluge. O kojima, jer se podrazumijevaju, nitko neće napisati ni riječ, pa sam eto napisala ja.
Čitam oba Macbetha: krimić me vratio izvorniku, tragediji. E, baš sam našla! Čekam, Willu moj, valjda samo da se šuma pokrene…
I umirem od smijeha na vlastiti, na naš račun. Na stranici 230. svog Macbetha (objavio Fokus 2018., prevela s norveškoga Jelena Loma) Jo Nesbo piše kao da se baš, bivajući u Lijepoj našoj, nadahnuo ovdašnjim tragikomedijama i lady Macbeth tipa Borg:
«Oprostite», ubaci se Lennox. «Ali postoji li protokol za to?»
«Protokol ćete uskoro svi vidjeti, upravo je u tijeku njegova izrada.»
«A tko sastavlja taj protokol?» upita Caithness.
«Viši inspektor Seyton», odvrati Macbeth. «Novi zapovjednik Specijalne.»
«On samome sebi piše protokol?» upita inspektorica Caithness. « Da da nas…»
«Vrijeme je za djelovanje», prekine je Macbeth. «A ne za stilsko lickanje protokola. Uskoro ćete vidjeti rezultat, siguran sam da ćete biti zadovoljni koliko i ja. I ostatak grada.»
«Ali…»
«Naravno, kad protokol bude gotov, dobit ćete uvid u njega pa možete i komentirati. Sastanak je gotov, svi na posao, narode!»
Meni je to prizvalo u sjećanje na stvarno davnu storiju kada sam za jednoga od sadašnjih velikih savjetnika u Agrokoru pisala neki tekst pa sam mu ga predala s napomenom kako nije lektoriran, a on mi je već otisnuti materijal vratio s napomenom da će biti. Što je bilo prije, a što poslije, tko je zadužen za što? Ma što mi tu imamo misliti, kad se odavno u nas zna kako to ide po onoj kadija te tuži, kadija ti sudi, a prije toga i napiše zakon odnosno protokol po kojem to čini. Jedva čekam novi Nesboov materijal s nadom da je, kao ustrajni penjač po stijenju, odozgo mnogo toga lijepoga vidio. I bolje od nas.
Što je to književno susjedstvo? Uvodeći u knjigu Hrvatska književnost u susjedstvuprof. dr. sc. Vinko Brešić lista AnićevRječnik hrvatskoga jezika i tumači riječi susjed (onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga) i susjedstvo (blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.), a zatim prema sličnosti i razlikovanju opisuje kako povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Zato je važno istaknuti podnaslov odnosno dio naslova Hrvatske književnosti u susjedstvu: Austrija, Bosna i Hercegovin, Crna Gora (Boka kotorska), Češka (Moravska), Italija, Mađarska, Makedonija, Njemačka, Slovačka, Slovenija, Srbija (Vojvodina).
Naslovnica knjige
Pozadina ove zanimljive knjige također je zanimljiva. Više od desetljeća i pol Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika – vjerojatno i najaktivniji od ogranaka DHK – održava Pulske dane eseja s tematskim kolokvijem i dodjelom Nagrade Zvane Črnja za najbolju objavljenu knjigu eseja. 13. Pulski dani eseja 2014. bili su posvećeni književnosti u susjedstvu. O toj je temi govorilo dvadesetak književnika, a objavljena je potom kao tema u časopisu Nova Istra. Međutim, vrlo maštovit i poduzetan prvi čovjek pulskoga ogranka DHK i inspirator svih tih aktivnosti dr. sc. Boris Domagoj Biletić zamislio je, sastavio i uredio i knjigu, koja je na više od 300 stranica objavljena potkraj 2017., a početkom 2018. i predstavljena na tribini DHK u Zagrebu.
Taj jedinstven zbornik radova sadržava vrlo različite, a vrijedne i zanimljive teme. Ljiljana Avirović piše o temi Prijevod eseja u svjetlu najnovijih teorija; Milan BošnjakPričanje fra Joze Župića – Priča iz tuđine i/ili priča iz duše; Valnea Delbianco o talijanskome čitanju hrvatske ranonovovjekovne književnosti; Željko Ivanković o hrvatskoj književnosti u BiH, Zvonko Kovač o novoj međukulturnoj književnosti; Željka Lovrenčić o poeziji Doroteje Zeichmann Lipković; Antun Lucić je odabrao temu Otisnuća u književnu baštinu; JelenaLužina o hrvatskoj književnosti na makedonskoj ćirilici; Zoltan Medve temu je naslovio S ratišta prema otoku; Šimun Musa o pjesništvu Krešimira Šege; Milorad Nikčević donosi Panoramski pregled hrvatskih i crnogorskih književnokulturnih veza od najstarijih bremena do suvremenosti; Mile Pešorda opisuje Književno Hrvatsko proljeće u Sarajevu i BiH; Milorad Stojević o Francu Rotteru, človik ohne Sprache; Đurđa Strsoglavec naslovila je temu Stari «dugovi» i recentni naslovi; Đuro Vidmarović pita se o posljednjim pjesnicima Hrvata u Boki kotorskoj; Sanja Vulić piše o književnosti Hrvata u Mađarskoj te o hrvatskoj književnosti u Slovačkoj i Moravskoj, a Tomislav Žigmanov donosi Crtice o otočnoj naravi hrvatske književnosti u Vojvodini. Uz summary na engleskome te naznake bilježaka o samim autorima, zbornik ima korisno bogato imensko kazalo.
Bitnim političkim i kulturnim promjenama proteklih desetljeća, a i idućih, ova će knjiga, unatoč raznolikosti ili baš zbog njih, kao komparativno propitivanje i dokument aktualnoga gledanja s vremenom samo dobivati na vrijednosti.
Promotori Književnosti u susjedstvu u DHK u Zagrebu: Miroslav Mićanović, Jelena Lužina, Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Fotografija Božica Brkan
Predsjednik DHK Đuro Vidmarović na predstavljanju knjige istakao je kako taj opsežan projekt istarskoga ogranka DHK problematizira hrvatske manjine u svijetu, koje su i inače stalan interes DHK. Prema prof. dr. sc. Jeleni Lužini knjiga je izuzetno važna jer pokazuje otočnu narav hrvatskoga jezika u morima drugih jezika. Iziskivala je veliko proučavanje i entuzijazam, jer je tema kojom je posvećena inače tema kojom se bave znanstvene i kulturne institucije u drugim državama odnosno, naglasila je, to bi proučavanje trebalo biti posao države.
Prof. dr. sc. Vinko Brešić naglasio je kako je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo, spominjući samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju:
Došavši iz Zakarpatja na obale Adrianskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, ne samo u jednome novome, bitno drukčijem zemljopisnome prostoru, nego i u novome kulturnome svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati, nego ga posvajati i napokon doživljavati dijelom vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.
Brešić je spomenuo i preporod i preplitanje slavenske i germanske kulture, što je ostavilo dubok trag na naše autore, teme i jezik danas. Važnima ocjenjuje i druge veze Hrvata s drugim prostorima i kulturnim krugovima. Hrvati su svoj nacionalni identitet gradili u konfliktnom odnosu prema drugim narodima, naglasio je, pa su se mijenjale administrativne granice, regionalni identiteti, etničke enklave itd. Tako je i nastalo prožimanje Hrvatske s njom bliskim literaturama.
Publika na zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Božica Brkan
Svakako valja na kraju, ne i najmanje važno, istaknuti kako je knjiga Hrvatska književnost u susjedstvu samo jedna od čak osamdesetak važnih knjiga, cijele jedne dojmljive biblioteke, koje Istarski ogranak DHK objavljuje uz časopis Nova Istra i druge aktivnosti koje su, uz izuzetno zalaganje Biletića i njegove ekipe uspjele afirmirati Pulu kao nezaobilazno kulturno središte.
Iako je izdavač VBZ promovira uz napomenu knjiga nakon koje u Hrvatskoj više neće biti nepopularno deklarirati se kao agnostik ili ateist, nisam u to uvjerena, dapače, ali preporučujem i vjernicima i nevjernicima da pročitaju knjigu U što vjerujemo mi koji u Boga ne vjerujemoDrage Pilsela koji je na 250 stranica svjedočanstva prikupio i knjigu uredio. Kako naslov posvuda pišu verzalom, u dvojbi sam kako bi to Pilsel napisao. Glavni izdavački smisao ove knjige, ono što je izdvaja od drugih, nisam provjeravala kod izdavača VBZ-a, ali po mojem je ideja da knjiga nastane, da s agnosticima i ateistima razgovara teolog, potkovan i teorijski i praktično. Da tu ima i za čitanje i za nevjernike i za vjernike, kako bi uglavnom vjerojatno potvrdili vlastiti stav, ma kakav bio, govori u prilog što bih mogla naći nebrojene zanimljivije motivirajuće citate, i lake i komplicirane. Ali, bolje da ih odčitate i ispišete sami.
Knjigu ponajmanje valja čitati kao poimenični popis trideset javnih osoba, hrvatskih, koje nisu vjernici, a spremne su uopće govoriti o tome što ih nosi u životu, što im je temelj. Mnoge će iznenaditi kako razmišljaju ljudi koje poštuju ili ne poštuju iz posve drugih razloga, kao književne i druge kreativce, novinare, odvjetnike, sveučilišne profesore, političare recimo. Možda neće moći povezati dosadašnja i odsadašnja poimanja pojedinih osoba. Otprilike kao što sam ja razmišljala ponukana Pilselovim tekstom o taman preminulom kolegi novinaru Predragu Luciću, kojem se Pilsel također obratio da svoje svjedočanstvo napiše u knjizi iznenadivši se što ne može, jer je, i na njegovo a i na moje iznenađenje, feralovac bio vjernik.
Nevjernici se ne moraju opravdavati vjernicima, rekao bi Pilsel, ali, dodala bih, o smislu života može govoriti svatko, pa i vjernici i nevjernici međusobno. O čemu bih satima razgovarala sa svojim prijateljem vjernikom Đ.? Iskreno, voljela bih vjerovati, jer mislim da je lakše vjerovati. Ako vjeruješ. Kad vjeruješ. Zanimljiva mi je i tema, čak i za knjigu: ako ju je imao, kako je i zašto tko vjeru izgubio? Uglavnom je u medijskoj modi govoriti o tome kako se netko vratio ili našao u vjeri.
Abecedno Neven Barković, Sandi Blagonić, Ivana Bodrožić, Rada Borić, Nadežda Čačinović, Nenad Jarić Dauenhauer, Srđan Dvornik, Zoran Ferić, Mirela Holy, Ivo Josipović, Saša Kosanović, Pero Kvesić, Oleg Mandić, Dragan Markovina, Ivica Maštruko, Vili Matula, Anto Nobilo, Boris Pavelić, Marko Pogačar, Željko Porobija, Čedo Prodanović, Vesna Puhovski, Borivoj Radaković, Ines Sabalić, Sanja Sarnavka, Seid Serdarević, Velimir Srića, Aleksandar Stanković, Ante Tomić i Danilo Vranić po mnogo čemu su različite zanimljivosti, da ne kažem nezanimljivosti, pa tako i u ovome kontekstu, ali svejedno je radoznalima, pa i onima koji bi o tome rado polemizirali i ne pročitavši svjedočanstva, da najprije pročitaju. Neke to čine izuzetno zanimljivo, a malo je reći da baš svaka priča i svaki stav nuka da se o njemu razmisli. K tome, vidim koliko se različito i na kakvim sve različitim mjestima citiraju razmišljanja poznatim nevjernika o vlastitu vjerovanju koje ne uključuje boga i religiju. Nužno je razmišljati i razgovarati o sebi u svijetu, o dobru i zlu ponajprije.
S nestrpljenjem očekujem najavljeni svojevrsni nastavak ove Pilselove knjige, svjedočanstva onih koji vjeruju.
Baš kad sam prvi put čitala knjigu Drage Pilsela – a jednako mi je bila zanimljiva i u drugome ponovljenom temeljitu čitanju (s novim podcrtavanjem, dakako!)! – u paketu s Večernjakom, čak i u megapaketu za samo 10 kuna, na kiosku je ponuđena knjižica Božja znanost / Javna svjedočanstva hrvatskih i svjetskih znanstvenika o osobnoj vjeri, koju je pripremio Slaven Letica. Nadam se da su mekouvezani knjižuljak na stotinu stranica dobro utržili, jer su ga nekoliko puta ponavljali, iako osim Pilsela ne nalazim izravnoga povoda zašto to, zašto tako i zašto baš sad. Kao da su htjeli uvjeriti kako se znanost i Bog ne isključuju: Dva svjetonazora nisu u sukobu: Znanstvenici koji istodobno vjeruju u Boga i znanost. Zanimljiva su i svjedočenja – ovdje ne samo hrvatskih – znanastvenika Antonija Balenovića, Romana Brajše, Daniela Bučana, Darka Chudyja, Maria Esserta, Miroslava Furića, Vlade Jukića, Aleksandre Korać Graovac, Stipe Kutleše, Johna Lennoxa, Emilia Marina, Matka Marušića, Petra Tomeva Mitrikevskija, Vladimira Para, Davora Pavune, Nine Raspudića, Darka Richtera, Jerka Rošina, Igora Rudana, Marija Selaka, Ivice Šole, Marcela Šperande, Marijana Šunjića i DijaneVican s proslovom Francisa Collinsa i umjesto zaključka Pismo nevjerniku (odnosno Eugeniju Scalfariju, uredniku i suosnivaču talijanske La Repubblice) Pape Franje.
Ali kao da jedno ponovno prolazi mimo drugoga. Stoga, priznajem, nestrpljivo očekujem najavljenu Pilselovu knjigu s onima koji vjeruju. Koje će javne osobe vjernike uvrstiti u nju? Da budem iskrena, voljela bih zapravo pročitati jedinstvenu knjigu, knjigu-dijalog, i s vjernicima i s nevjernicima. To bi imalo smisla kako ja gledam na stvar (ne)vjere i (ne)vjerovanja, život uopće. Zasad je nema. Kao što nema ni ustrajna dijaloga, propitivanja. Važno je da se iznose vlastiti argumenti, pogotovo na zanimljiv način kako se trude pisci svjedočanstava, da se saslušaju i čuju i da se, što se rado čini, ne nameću drugima.
Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
U odličnome izložbenomkatalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:
lakrimonij / lakrimarij
udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije
i staklena posudica još cijela nemaš je što vidjeti što li su pospremali u nju tako krhku kako li je pretekla vjekove do našega zakopana u grobu uz nekoga od koga nije ostao ni prah začepljena čak je vidi se nešto u njoj nataloženo odonda možda sol suzna
zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano po tko zna koji put legenda ispisuje autoritativno nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere lakrimonij suznik mogli bismo reći upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda
odakle u novome u muzeju tko je u to krhko staklo spremao božao suze s kojom svrhom zašto je netko plakao zbog koga da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo gotovo dotaknuti krhke
tko li je uopće izmislio lakrimonij tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze skupljao kolekciju suza čije i za koga
danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali
Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430
Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.
20170814
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?
Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.
Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsuscalami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.
Pjesma u katalogu izložbe
A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenostilakrimarijaIvice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječ, ili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..
Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.
lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.
Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.
Književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur sutra će poletjeli na Kubu: u Havani će od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovati na Međunarodnom pjesničkom festivalu sa tristotinjak pjesnika s Kube, iz Kolumbije, Gvatemale, Sjedinjenih Američkih Država, Salvadora, Slovenije, Španjolske, Italije i drugih zemalja. Organizatori Festivala su ugledni kubanski književnici Aitana Alberti (kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija), Nancy Morejón, Eusebio Leal, Miguel Barnet, Rogelio Martínez Furé, Waldo Leyva, Virgilio López Lemus, Edel Morales, Alex Pausides (predsjednik Društva kubanskih književnika), Gaetano Longo, Pierre Bernet i Karel Leyva.
S jednih od prijašnjih susreta hrvatskih i kubanskih književnika / Dokumentacija Željke Lovrenčić
Za hrvatske je pjesnike osmišljen i poseban program. Tomislav Marijan Bilosnić predstavit će se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, a Marko Gregur pjesmama objavljenim u posebnom broju časopisa Most/The Bridge iz 2015.
Željka Lovrenčić predstavit će hrvatsku inačicu romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika Nacionalnog udruženja umjetnika i književnika (UNEAC) Miguela BarnetaIspovijest jednoga roba (Alfa, 2017.) te časopise Republika, Forum i Nova Istra, u kojima su objavljene pripovijesti 35 suvremenih kubanskih pripovjedača. Također će predstaviti knjigu Encuentros, izbor iz poezije dvanaestero hrvatskih pjesnika nedavno na španjolskome objavljen u Kolumbiji.
Hrvatski i kolumbijski književnici na predstavljanju knjige Encunetros u Bogoti u ožujku 2018. / Dokumentacija Božice Brkan
Hrvatski književnici nastupat će u samostanu Svetog Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a, u Kući poezije nedaleko havanske Katedrale te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U prostorijama UNEAC-a, gdje je i sjedište Društva kubanskihknjiževnika, bit će izvedena drama Mire GavranaLutka. Na scenu ju je postavio Simón Carlos Martín, koji u njoj i glumi s Mercedes Maríjom Noya.
Iz Havane / Dokumentacija Željke Lovrenčić
Sve spomenute tekstove na hrvatski i na španjolski prevela je voditeljica (i) ovoga projekata ugledna hispanistica Željka Lovrenčić, začetnica suradnje hrvatskih i kubanskih književnika. Također i suradnje s brojnim drugim zemljama u kojima se govori španjolski od same Španjolske do Čilea, Kolumbije, Meksika itd. Ponosimo se našim kulturnim ambasadorima!
Spremajući se na drenovačke Pjesničke susrete u Nacionalu sam pročitala intervju svoje talentirane miljenice, mlade kolegice Kristine Olujić s Anđelkom Martić. Nisam ni znala da je još živa ta omiljena književnica mojega djetinjstva rođena 1. svibnja 1924. Naslov u magazinu je citat: Voljela bih doživjeti da se moj «Pirgo» vrati u obveznu lektiru. Partizansko lane izbačeno je kad i Ćopićev Ježurka Ježić, jer je iz NOB-a. Kao i autorica, inače članica DHK. Disneyev Bambi ostao je valjda u milosti. Nije nama svako lane – lane.
Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan
Goran Pavlović, prvi čovjek Knjižnice Drenovci kao i tamošnjega pjesničkoga susreta, vodi nas po knjižnici, prije tri godine službeno proglašenoj najboljom u Hrvatskoj, čak i po dijelu u kojem prikupljaju viškove knjige svoje i svojih čitatelja za razmjenu s drugim knjižnicama. I – naletim na «Pirga». Izdanje u nekad slavnoj Biblioteci Vjeverice Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost (urednica Ana Kulušić, dakako!) iz godine kad sam postala brucošica, 1974. Raznježim se i izgreben, zamjenski, knjižuljak. Listam, a uz potpis nekadašnjega vlasnika, davno učenika Davora Jardasa iz IIa razreda, potpis – Anđelke Martić. Imaju u knjižnici i odjeljak s knjigama s autogramima, autorskim potpisima, ali ovaj im je slučajno promaknuo, ali što se da, to se više ne vraća. Život ponovno nije nego – basna.
Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala
P.S. Zaboravih pitati Gorana, iako odavno nije u lektiri, imaju li u knjižnici za posudbu kojega «Pirga»?
Ne sjećam se kad sam se vozila vlakom. Ne računajući jednu-dvije vožnjice u kojoj ne dospiješ ni sjesti a već si stigao od Zagreba do Dugoga Sela, možda prije petnaestak godina na jednodnevnom izletu od Kölna do Amsterdama i natrag. A sad se lijepo vozimo iz Zagreba u Vinkovce, pa za tri dana natrag. Baš lijepa vožnja. I gledanje kroz prozor. I zaboravljeni krajolici. Druga perspektiva.
Pred knjižnicom: Goran Pavlović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Između toga nas petnaestak pjesnika (ja prvi put!) bilo je na 29. Pjesničkim susretima u Drenovcima. Dakako, i u Vinkovcima, Vukovaru i cijeloj Cvelferiji, što po knjižnicama, što po školama i domovima kulture, a što po prirodi. Da vidimo žitna polja – iako ne daju Slavonci da budu samo žitnicom u vrijeme kada nitko nije bez kruha – gdje je to savski nasip onomad pukao i kako se od velike vode sačuvala na uzvisinici Skrovita Majka Božja Šumanovačka, kojoj se tu utječe oko 20.000 ljudi. Ako i niste vjernik, naći ćete mir u vlažnu zelenu hladu spačvanske šume, pod krošnjama cerova, bukava, grabova…
Na sredini stola spojena dva posteljna prekrivača / Fotografija Miljenko Brezak
O pjesničkim nagradama do javnosti informacije su stigle i prije našega povratka, bar su trebale, što zbog poštovanja Poezije, a što zbog upornosti maloga mjesta na istoku Hrvatske, koje ne da da bude provincijsko i koje ne samo u 2015. godini, kada je takvom proglašena u zemlji, ima najbolju knjižnicu koja neposredno organizira rijetko dugotrajnu i priredbu kamo ne treba, kako to obično kažem, iako mi za to nije teško, putovati 800 ili 1500 kilometara da bi se pročitale jedna ili dvije pjesme.
Drenovačka šlinga / Fotografija Miljenko Brezak
Pročitasmo mnogo više vrlo različitoj publici. Uz završno sijelo, meni je najdraže gostovanje u Osnovnoj školi Davorin Trstenjak u Posavskim Podgajcima s otprilike polovicom njezinih ukupno 62 đaka. (Još mi je draže kad sam vidjela kako je ondje prije mene već bila moja prijateljica i kolegica književnica Branka Primorac!) Drago mi je što sam nakon pet godina ponovno susrela i Andriju Matića, jednoga od mojih svinjara i kulenara iz bivšega života s kojim sam surađivala godinama na Večernjakovoj Kulenijadi, istraživanjima i zaštiti toga slavonskoga autohtonog proizvoda. Sad ga upoznah kao predsjedatelja drenovačkoga Duhovnog hrašća, koje dodjeljuje nagrade pjesnicima, mladima za prvu knjigu, i to u rukopisu za tisak, a starijima za ukupni doprinos.
Lijep starinski ručni rad iz ormara izvučen za pjesnike / Fotografija Miljenko Brezak
Mogla bih pripovijedati o uzornom selu, nazvanome po drijenku, koje je mnogo više od sela, o odličnom povlačenju novca iz europskih fondova, o poljoprivrednim i turističkim razvojnim mogućnostima i vožnji pjesnika do Vinkovaca i natrag do prvog hotela, o fascinantnom organizatoru ravnatelju knjižnice Goranu Pavloviću…
U knjižnici u Drenovcima i stolci su za čitanje: pjesnici Diana Burazer, Siniša Matasović i Božica Brkan s domaćinom Goranom Pavlovićem / Fotografija Miljenko Brezak
Sentimentalno se usredotočujem na ručni rad kojim je bio prekriven stol na većini naših čitanja. Sjedeći za njim i slušajući pučke pjesnike, uključujući i novosadske Hrvate te vukovarske pjesnikinje braniteljice, već prve večeri oduševljena ljepotom rada pofotkala sam bijelu čipku po sredini i po rubovima i ne videći prednjicu, fino tanko tkanje ukrašeno dodatnim raskošnim rupičastim motivima. Ganulo me: ljudi izniješe možda i najbolje što imaju pospremljeno po ormarima. Možda i od nečijega pomno spremanoga miraza. Osebušek! Kao otlarnik, pomislih. Osjetih se poštovano i počašćeno kao pjesnik, pa sam još pomnije i ja za njih birala svoj ručni rad. I morala sam zahvaliti što su kao rijetko tko poeziju, bar sam ja tako osjećala, uzdigli na otlar. Kao da smo razmjenjivali ljepotu, vjerovanja…
Na svečanom pjesničkom sijelu uoči čitanja: Božica Brkan, Diana Burazer, Mirko Čurić i Nikola Đuretić / Fotografija Miljenko Brezak
Po završetku svečanosti iz publike mi je prišla skupina žena, pa dok smo mi pjesnici nakanili analizirati netom izgovorene stihove, one su imale potrebu objasniti mi, jer pjesnici otamo iz grada, iz Zagreba, to zacijelo ne znaju, kako je to gore običnašlinga, a dolje riš(e)lje – načinjen slavonskom rukom i izgovoren slavonskim naglaskom – te kako je to ponjavau osam špiceva skinuta s neke starinske drenovačke postelje na koju su se nekad slagala tri debeljuškasta pernata jastuka, pa se gore još ukrašavala jastučićem. Rasprava je krenula dalje u detalje s ponjávama i ponjavcima, i šlinganima i tkanima, te gdje se koje kako kaže, a završila je Tadijinim Visokim žutim žitima. Srca su nam stvarno kucala kao onomad njegov zlatan sat, ali i poput tambura, ako se ne varam, njihova srijemskoga štiha, rimama o romantičnim ljubavima i ponosnim Slavoncima. Nije ostalo samo u pjesmi: To je bilo vrijeme bajkovito, kruha masti s crvenom paprikom.
Književnica Božica Brkan o svojoj kekavici i svojim kekavskim temama
Kekavica je kajkavski govor kojim se govori (još uvijek) u dijelu Moslavine. Promovira ga hrvatska pjesnikinja, književnica, novinarka, blogerica, urednica, Božica Brkan.
Glas o kekavici pronosi svojim pjesmama, pripovijetkama, esejima. Napisala je i prvi moslavački roman na kekavici “Ledina”. Glavni likovi su žene iz obitelji Brkan od vremena doseljenja te obitelji u selo Okešinec do današnjih dana.
Kriška djeca Iz Društva Naša djeca Vladimir Nazor i Amaterskog kazališta Josip Badalić govore dramske tekstove i pjesme na kekavici koje je posebno za njih napisala Božice Brkan
Mlade i djecu uči kekavici duhovitim igrokazima i pjesmama s tematikom njezina djetinjstva iz 60-tih godina 20. stoljeća. O kekavici i Božici govore u emisiji Đuro Vidmarović,Ivan Brezak Brkan, Marica Kukor, Nada Posavec, Ivana Posavec Krivec i djeca iz amterskog kazališta “Josip Badalić” Križ.
Dio eksterijera snimljen u Križu
Scenaristica i urednica: Marija Vuković Siriščević Redateljica: Tihana Kopsa Snimatelj: Dražen Petrač Montažerka: Irena Korpes
Kadrovi su snimani i na zagrebačkom Jarunu – nezaobilznom u životu Božice Brkan
Emisiju Bilješke o jeziku pratite i s pomoću multimedijske usluge HRTi.
* * * *
Bilješke o jeziku stvarno su bilješke o različitim filološkim temama. Neke će biti zanimljive mnogima, a druge samo nekima. Meni su zanimljive sve jer govore o jeziku i o nevjerojatnome bogatstvu tema povezanih s njime, o iznimnim ljudima koji se jezikom bave s različitih znanstvenih gledišta. Počet ćemo s našim hrvatskim standardnim jezikom. Mnogi pitaju zašto materinski jezik uopće treba učiti kad svi znamo govoriti i svi se razumijemo. Doista, jezik kojim smo progovorili i naučili znamo. To je jezik naše uže zajednice, no jezik šire zajednice treba učiti. On je naš opći jezik, službeni, književni ili, kako se to u hrvatskome jezikoslovlju kaže, standardni , pojašnjava urednica emisije Marija Vuković Siriščević.
Audiozavršetak snimanja: autorica i urednica emisije Marija Vuković Siriščević i “tema” Božica Brkan
Fotografije sa snimanja priloga o kekavici Božice Brkan: Miljenko Brezak
