Sa sedam pjesama Dječak i javor, Vermut, Oblutak, Aritmetika, sve passent, postaja XV. molitva majke bože i nikak se dočasitit i Božica Brkan predstavljena je s još 16 hrvatskih pjesnika: Krešimirom Bagićem, Borisom Domagojem Biletićem, Tomislavom Marijanom Bilosnićem, Ružicom Cindori, Lanom Derkač, Dunjom Detoni-Dujmić, Goranom Gatalicom, Ivanom Hercegom, Ervinom Jahićem, Danielom Načinovićem, Milom Pešordom, Ivanom Rogićem Nehajevom, Dianom Rosandić-Živković, Davorom Šalaomt, Stjepanom Šešeljem i Dragom Štambukom u jedinstvenom knjizi Sedamnaest hrvatskih pjesnika u Brazilu, 2023.
Naslovnica brazilske knjige
Zahvaljujući nakladničkoj kući Editora Zouk iz Porto Alegrea
i zaslugom Milana Puhana čak 390 stranica sa (uglavnom) po sedam
pjesama autori su, uz kratke životopise, predstavljeni osim na hrvatskom
na portugalskom i na španjolskom. Izdanje je uredila Tatiana Tanaka, a prijevod potpisuju Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i Željka Lovrenčić. Financijski je prijevod podruprlo Ministarstvo kulture i medija koje uvelike pridonosi hrvatskoj prisutnosti u svijetu.
Na portugalskom
O tome je izdanju prevoditeljica na španjolski i izbornica Željka Lovrenčić objavila tekst u Vijencu, broj 783., 14. ožujka, koji prenosim u cijelosti.
Književnost
Promicanje hrvatske književnosti i kulture u svijetu
Sedamnaest hrvatskih pjesnika u Brazilu
Piše Željka Lovrenčić
U Brazilu se o našoj književnosti zna malo ili
ništa. Ipak, u zemlji s oko 80.000 stanovnika hrvatskih korijena u
nakladničkoj kući Editora Zouk iz Porto Alegrea zaslugom Milana Puha nedavno
je objavljen izbor pjesama sedamnaest suvremenih hrvatskih pjesnika na
hrvatskom, portugalskom i španjolskom jeziku
Na španjolskom
Promicanje hrvatske književnosti i kulture u svijetu
važan je i ne baš lak posao. Ali trudom pojedinaca i potporama Ministarstva
kulture i medija Republike Hrvatske postižu se sve bolji rezultati i djela
naših autora sve su više prevođena i sve prisutnija na raznim kontinentima.
U Brazilu se o našoj književnosti zna malo ili
ništa. Ipak, u zemlji s oko 80.000 stanovnika hrvatskih korijena koji su se
doseljavali u tri vala i gdje stasa već peti naraštaj naših zemljaka, Milan
Puh, znanstvenik rodom iz Pule, na sveučilište u São Paulu uspio je uvesti
kolegij Hrvatski jezik i kultura.
A da bi u toj
velikoj zemlji bila prisutna i hrvatska poezija, njegovom je zaslugom u
nakladničkoj kući Editora Zouk iz Porto Alegrea nedavno objavljena zanimljiva
knjiga naslovljena Literatura Contemporânea Croata: contato em três linguas
(Suvremena hrvatska književnost: dodir na tri jezika). Riječ je o izboru
pjesama sedamnaest suvremenih hrvatskih pjesnika na hrvatskom, portugalskom i
španjolskom jeziku. Prijevod potpisuju Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i
Željka Lovrenčić, dok je urednica izdanja Tatiana Tanaka.
Na hrvatskom
U knjizi od 390 stranica sa (uglavnom) sedam pjesama
zastupljeni autori su: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav
Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja
Detoni-Dujmić, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović,
Mile Pešorda, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić- Živković, Davor Šalat,
Stjepan Šešelj i Drago Štambuk. Njihovi se kratki životopisi nalaze na
kraju knjige. Financijsku potporu za prijevod dalo je već spomenuto
Ministarstvo kulture i medija koje uvelike pridonosi hrvatskoj prisutnosti u
svijetu.
Jedna od duplerica
Ovo je prvi književni prijevod ovakve vrste dostupan
širokoj brazilskoj publici, koja, nažalost, slabo poznaje hrvatsku
književnost. Ili je uopće ne poznaje. Djela sedamnaest hrvatskih pjesnika
osim na portugalskom jeziku dostupna su i na španjolskom kako bi se knjiga
mogla čitati u gotovo čitavoj Latinskoj Americi te u drugim dijelovima
svijeta u kojima su ti jezici službeni ili u svakodnevnoj uporabi.
Iz sadržaja
Prevoditelji (koji su ujedno promotori) vrlo su
zadovoljni jer su uspjeli objaviti knjigu iz „male književnosti“ koja
obuhvaća istaknuta pjesnička imena suvremene hrvatske književnosti i
pokazati hrvatsko pjesničko bogatstvo. Nastojali smo da budu zastupljene
različite poetike i pripadnici raznih naraštaja od doajena Ivana Rogića
Nehajeva preko nagrađivanog Krešimira Bagića do mlađih autora poput Davora
Šalata, Lane Derkač ili Ivana Hercega. Također, trudili smo se obuhvatiti
što više dijelova naše zemlje – od Pule preko Rijeke do Zagreba i Opuzena.
Naravno, svaki je izbor subjektivan (ne radi se o antologiji nego o panorami) i
podliježe osobnim afnitetima, ali nedvojbeno je iznimno vrijedan doprinos
kulturnim vezama između dviju zemalja.
Kakve li ironije! O Otu Reisingeru (Rankovci pokraj Murske Sobote, 4. listopada 1927. – Zagreb, 6. travnja 2016.) ispredane su godinama legende kao o najvećemu gradskom škrcu, kao fektao je cigarete i nikad nije platio kavu – mislim da ih je poticao sam! – a sad su, bez i kunice ili eurića udjela za kulturu mjerodavnih mjesta, poput obitelji Jasmine Reis Kuću Šenoa, i gradu i zemlji Reisingeri darivali Kuću karikature Oto Reisinger! Radićeva 44a, nedaleko Kamenitih vrata.
Marko Reisinger među djedovim karikaturama (Foto Miljenko Brezak)Pred ulazom u Kuću karikarure Oto Reisinger (Foto Miljenko Brezak)
lJedino, kako bi situacija zasluživala, nema o tome tko nacrtati ma i najmanju karikaturu, kao u vremena kada bih na Špici, sad u ovoj pa sad u onoj birtiji nailazila na Oteka s ekipom u hvatanju dnevne inspiracije. Istinabog, odavno nema ni Vjesnika u kojem su njegov Pero, Klara i Štefek iz dana u dan zajebantski komentirali naš vrli svijet. Na starim filmovima vidim ga u redakciji, vjerojatno još na prvom katu slavnoga nebodera, a već na šestom i sedmom ne sjećam se da sam ga ikad vidjela. Karikaturu bi s njegova zelenog vala donosio šofer. Zacijelo nema nikoga tko je radio u sad avetinski ispražnjenoj nekad na Balkanu najvećoj novinskoj izdavačkoj Kući, a da s nekoga redakcijskog stola, iz kuta štamparije ili čak koša za smeće nema barem kakva reisingerčića, crtežić tušem ili olovkom ili čak doljepljivan.
Klara i Pero iz davnih dana s Reisingerovim bilješkama (Presnimio Miljenko Brezak)Dio izložbe itekako aktualne (Foto Miljenko Brezak)
U Večernjaku mu je konkurencija bio Ico Voljevica s Grgom. U erotici Davor Štambuk. Danas još u Večernjaku Felixa crta Srećko Puntarić, u 24 sata Nik Titanik (Nikola Plečko), a u Slobodnoj Joško Marušić. Još tu i tamo, ali ni izdaleka dostižnim elegantnim crtežom, potezom i pera i kista diplomiranoga arhitekta kakvima nas je gorko i osvetoljubivo nasmijavao u crno-bijelom printu i koloriranim magazinima, dakako i inozemnima. Politika (globalni komentari kao da su nacrtani jučer!), erotika, turizam, nafta i ostala zagađenja i prije negoli smo dohvatili spoznaju o tome… Zatim naslovnice knjiga i knjige za djecu, kalendari, kojekakva izdanja o koječemu. Pri gledanju nedostaje mi tu i tamo kronologija, timeline.
Sjajno iskorišten i sićušan podrum za erotke katikature (Foto Miljenko Brezak)
Nadam se da će obitelj Reisinger s unukom Markom na čelu i uz stručnu
podršku povjesničara umjetnosti Frane Dulibića, uspjeti održati
zamišljeni ritam polugodišnjih izmjena postava iz više od 50.000 crteža
nastalih od 15. do 90. Reisingerove godine i arhiviranih u kutijama za
cipele. Najavljuju i tematske izložbe, izložbe drugih autora, radionice…
Možda oko Reisingera, kako je zamislio, krasno uređen malen prostor
postane novi zagrebački Treffpunkt, stvori novi prostor
kreacije i dobre kritike, satire ili tek dnevna doza smijeha na tuđi i
vlastiti račun. Karikatura-komentar s riječju ili bez riječi,
karikatura-portret. Predlažem: i za popiti kavicu. U Otekovu čast.
Jedan od Reisingerovih Modrih tuševa za Zepter (Presnimio Miljenko Brezak)Sjećanje na davnu suradnju za Zepter: Igor Mandić, Božica Brkan, Romeo Ibrišević, Tea Morić i Oto Reisinger (Presnimio Miljenko Brezak)
A sama se ponosim što sam s velikim Reisingerom kao mali gradskić, mlada novinarka, dijelila velike stranice izumrlih novina, a rado se prisjećam i kako smo honorarčili u luksuznim informativnim novinama Zeptera koje smo radno zvali Novicama. Osim prvoga, napravili smo 11 brojeva od 1993. do 1998., nadživjevši nekoliko direktora. Odlična autorska ekipa sa zanimljivim reportažama, recepturama, pričama, fotkama. Sjećam se da je jednu naslovnicu fotkao i Lupino. Fotografija iz neke od tih godina – jedva sam se mladu prepoznala! – osim šefice Tee Morić koja je vodila Zepterovo informiranje i marketing, ovjekovječila je upravo Ota Reisingera, Igora Mandića, fotića Romea Ibriševića i mene, izvršnu urednicu, a nedostaju grafički dizajner Jenio Vukelić i lektorica Maja Matković. Čim bih najavila da krećemo u novi broj, Oto bi nabacao radno desetak ideja i onda bismo studirali, studirali, a kad bismo napokon odabrali, on bi dovršio posao i potpisao – Reisinger.
Odlična pratnja Kući karikature Oto Reisinger – pozivnicaPrednja strana ulazniceStražnja strana ulaznice
Obično uoči Uskrsa zaredaju čitanja lirike Velikoga petka, zbog nagužvanih događaja i odlaska na produžene vikende čak i mnogo prije Velikoga petka. Pjesnici kršćanskoga nadahnuća, kako bi rekao Đuro Vidmarović, ponovno i ponovno nadahnjuju se svojim vjerovanjem, a Pasije, Muka Kristova postaje u današnjemu svijetu i vremenu i opće nadahuće. Uostalom, taman je desetljeće minulo otkako je rukopis moje zbirke Obrubljivane Veronikina rupca ili Muka 2013. – objavljena u Maloj knjižnici DHK 2014. – nagrađena nagradom DHK i Pasionske baštine zagledana iz perspektive ne religijske nego civilizacijske, Zapadnoga kruga i cijeloga modernog svijeta, u svakidašnju muku, ponajprije muku žena, radnica propalih hrvatskih šnajderaja, koje u posveti redom i pobrajam.
Naslovnica poeme
Kako onda u 21. stoljeću u stihovima posvećenima Kristovoj i ljudskoj muci, određenima poznatim biblijskim zbivanjem i višestoljetnom pjesničkom tradicijom, uopće još biti nov? U početkom ožujka predstavljenoj poemi Za križem, Alfa 2024. (gl. Urednik Božidar Petrač) pokazao je to na svoj način Nikola Đuretić.
Hrvojka Mihanović-Salopek u podužemu uvodnom eseju-predgovoru Promicanje spona između zemaljskog i nebeskog ocjenjuje: Taj modalitet zaustavljenog životnoga trenutka koji gravitira prema višoj esenciji skladno stapa kršćansku kontemplaciju s odabirom haiku forme. Moramo uočiti da takav međutradicijski spoj stolizacije i tematike do sada nije viđen u hrvatskoj poeziji.
S predstavljanja: Božidar Petrač, Nikola Đuretić i Hrvojka Mihanović-Salopek (Foto Božica Brkan)
Za ilustraciju izabirem iz Izdaje:
Sve počelo je lažima, objedama i poljupcem.
te iz Muke:
S tobom pribili na križ su i moju bol… ne i nadu!
Autor sa svojom zbirkom (Foto Božica Brkan)
Autor je u zahvali, među ostalim, rekao
Pisati duhovnu poeziju nadahnutu kršćanskim svjetonazorom i na
svetopisamske teme, danas u vremenu mahnitog naleta sekularizacije i negiranja
svih tradicionalnih, a poglavito kršćanskih, vrijednosti, nije osobito
popularno. Možda je baš to bio razlog što sam se odlučio za pisanje ove poeme i
u ovome trenutku. No, nije to bio i jedini razlog. Samo inat ili prkos nikada
nisu dobar motiv za pisanje poezije.
Naime, kada čovjek dosegne stanovitu životnu dob i kada gotovo
svakodnevno njegovi najmiliji, rodbina, prijatelji i znanci, počnu odlaziti
onkraj, fenomen sraza erosa i thanatosa nameće se sam od sebe! Istini za volju,
isti je fenomen tema umjetnosti općenito, a onda i književnosti posebice, od
pamtivijeka. I sam sam se misterijem smrti u svojim tekstovima bavio već i
prije. Podsjetit ću da je naslov moje nagrađivane zbirke pripovijesti „Almanah
smrti i nestajanja“, a temom odlaska onkraj bavio sam se i u zbirci elegija
„Odlazak / Oproštaj“, nadahnutoj bolešću i preranom smrti moje supruge. Bila je
ta zbirka zamišljena kao svojevrstan razgovor sa Svevišnjim, pokušaj proniknuća
u Njegove planove, smisao kojih je nama običnim smrtnicima katkada teško
dokučiv. Stoga je i ova poema neka vrst logičnog nastavka mojih ranijih
promišljanja i književnih uradaka.
(…) Kvalitetne duhovne poezije, poglavito s temom muke Isusove,
križnoga puta pa čak i Velikoga tjedna, u hrvatskoj književnosti ima na pretek.
Ovako od prve na pamet mi padaju stihovi okupljeni u knjizi „Križni put u
stihovima hrvatskih pjesnika XX stoljeća“ koju je uredio Vladimir Lončarević, a
objavio Glas Koncila, zatim pjesmotvori dragoga pokojnog prijatelja Ivana Goluba,
ili možda ponajprije Kupareove korizmenice poput one naslovljene „Veliki
petak“, a koja glasi ovako:
Tvoj zadnji krik još i danas drma
stijenkama ljudskoga uma
u kojima se začahurila savjest.
Ti šutiš
i čekaš
da se pojavi leptir.
Izabrao sam ovu korizmenicu ponajprije zbog njezina posljednja tri
stiha. Gotovo bi se moglo reći da bi, izdvojeni, bili vrstan haiku! Naime, i u
kontekstu moje poeme, pisane u trostisima često se spominje pjesnička forma
haiku. Ali, moram napomenuti kako je rečena pjesnička forma ovdje samo
djelomice primijenjena. Tercine od kojih je sačinjena poema nemaju ni kireji
(‘razdjelnicu’ ili ‘usječnicu’, kako taj termin prevodi Lovro Škopljanac), niti
kigo (pojam koji označava godišnje doba, odnosno ‘dobnicu’). A počesto se ne pridržavam
niti klasične metrike od 5-7-5 slogova, nego sam skloniji formi neoklasičnog
ili modernog haiku koji se ispisuje u tri stiha, ali s težnjom da zbroj slogova
bude manji od 17. Ako sam od haiku pjesništva u ovu poemu ugradio išta onda je
to prije svega nastojanje da se iskaže ono bitno, sukus, esencija, bez obzira
je li to bit odnosa čovjeka i prirode ili čovjeka i božanstva.
I još riječ-dvije o samoj strukturi poeme. Poema je kompozicijski
podijeljena u četiri niza podnaslovljena: Izdaja, Muka, Smrt i Uskrsnuće.
Klasični Via crucis obično završava Isusovom smrću na križu. Ja sam,
naglašavam: posve namjerno, dodao i četvrti, radosni niz Uskrsnuća. Naime,
blagdan Uskrsa nije slučajno najvažniji blagdan katoličkog vjerskog kalendara.
Bez misterija Isusova uskrsnuća, kršćanstvo bi bilo religija smrti. Samo
Kristovim uskrsnućem ono postaje religijom nade.
U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.
S predstavljanja: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.
Mirjana Žugec Pavić ćita tekst Maje Matković Sama svoj standard o jeziku Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.
Dio publike (Foto Miljenko Brezak)
Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.
Imala sam tu povlasticu, čast i sreću da mi Miljenko Brezak prvoj donese internetske zapise (blogove) Umjesto kavešto ih je Društvo hrvatskih književnika netom ukoričilo, a potpisuje ih njegova supruga, hrvatska književnica i novinarka, moja prijateljica Božica Brkan. Ne moram ni spominjati da sam internetski nevježa, da kao lektorica brojnih knjiga znam samo ono najnužnije, a sinovi i kći neprestano mi objašnjavaju da je mreža stvorena baš za najtupavije, da se cijeli svijet njome služi. Onda sam ja prava tuka.
Kava ili knjiga ili jedno uz drugo? / Foto Božica Brkan
Bila sam uzbuđena primivši u ruke dnevničke zapise Umjesto kave / izabrane blogove o netemama 2016. – 2023. Sve su te
neteme prave teme koje su pojeli razni portali, a ponajviše naša posvemašnja
nezainteresiranost za kulturu, ponajprije u tiskanim medijima. Koga još u kulturi općenito ne bi zanimalo da
je Denis Derk, jedan od najuglednijih književnih kritičara, pospremio knjige s Večernjakova stola i uz otpremninu
otpravio se u mirovinu, tko ne bi žalio za njegovim kolumnama u nekoć
najčitanijim hrvatskim novinama… Zanimalo je vrsnu novinarku i književnicu
Božicu Brkan koja i te kako zna što je tema, ali ironijski je podnaslovila
svoju knjigu netemama pa je svom nekadašnjem kolegi posvetila jedan od tekstova
u knjizi. Jer, u današnje vrijeme, osim u knjizi Božice Brkan, nitko od onih
koji su izvještavali o tzv. aferi Graditelj svratišta nije se sjetio da je
posrijedi ukradeni naslov glasovita djela poznatoga hrvatskoga književnika
Ivana Aralice. Božica i ja kao lektorica toga smo se sjetile i zdvojno
komentirale naobrazbu svojih današnjih kolega kojima sve počinje od sadašnjega
trenutka.
Na predstavljanju knjige u DHK Mirjana Žugec čita tekst Maje Matković / Foto Miljenko Brezak
Kao i uvijek, ispravljajući pomno Božičin tekst,
priznavala bih sebi da mi je to teže nego rudariti po najnepismenijim
tekstovima jer ona je jedan od najpismenijih autora, a opet dvojim kako ću
presjeći njezin ritam, tako karakterističan i u poeziji i u prozi, kako dirnuti
u taj krležijanski stil a da ne pogriješim. Jer, ona je podjednako i
jezičnonosna i književnosna. Strepim i molim je da provjeri jesam li na pravome
mjestu kratila, nisam li joj narušila misao, upropastila rečenicu. No uvijek se
dogovorimo, osobito ako je posrijedi kraj teksta jer Božica i u poeziji i u
prozi ima poantu, kao što je ona u tekstu Apostrof,
izostavnik: Izostavite ga, zaboga.
Nekabude ono što jest –
izostavnik! Povod za tekst bila joj
je knjiga ‘Čeri mila njezinih
prijateljicaSlavice i Lane Moslavac,
velikih čuvarica moslavačke baštine, jer Božica u kajkavsome jeziku uopće ne bi
petljala s izostavnikom misleći da je posrijedi jednostavno kajkavsko čeri. Još joj je očitiji povodglasovito,
marketinški natapirano mleko ‘z bregov što
je godinama pogrešno pisano z’ bregov. Proizvođač Vindija uklonio je pogrešku s
izostavnikom, ali prema Božičinu miišljenju, takav je način pisanja velika
rijetkost, jer z znači s, a ne iz. Kad ih je upitala o izostavniku, objasnili su joj to marketinškim,
dizajnerskim razlozima, a ne kajkavsko-štokavskom zavrzlamom. A tih je
marketinških domislica toliko da usred riječi imamo veliko početno slovo
(prOPUSt Arena na primjer), samo da se ne piše hrvatski, a kunemo se u netom
doneseni Zakon o hrvatskome jeziku.
Naslovnica ukoričenih blogova s burom u šalici kave
Kao prava zaljubljenica u svoju Moslavinu i velika
promicateljica svoga idioma, svoje okešinečke kekavice, Božica Brkan piše i o
arheološkome nalazištu Sipčini, a ne Sipćini, kako je poštokavljeno. Zauzela
se za kajkavski oblik pa je tako i ispravno pisati. Posrijedi je tekst Sipčina dvije godine poslije koji me je
podsjetio na nametnute štokavizirane oblike (u bivšoj državi) Markuševac,
Jakuševac, a ispravno bi bilo pisati Markuševec, Jakuševec. Najžalosniji je
primjer kad je devedestih godina Gliboki jarek pokraj Sesveta snašla velika
eksplozija pa je tada u medijima (tiskanima) lektoriran u Duboki jarak. Mogu samo reći, sretno nam bilo?!
S predstavljanja / Foto Miljenko Brezak
Jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi Vernakularna stilistika, u kojem Božica
Brkan piše o istoimenu djelu velikoga zaljubljenika u svoj viški idiom, Joška
Božanića. Prema Hrvatskome jezičnome portalu, vernakularna znači koja
pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohotono stanovništvo;
domorodačka. Citiram dio s mrežnih stranica hrcak.srce.hr koji je izdvojila Božica.
Predstavljači knjige: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan / Foto Miljenko Brezak
Autor posebnu
pozornost posvećuje pisanju odnosa hrvatskog standardnog idioma štokavskih, čakavskih
i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana
dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio
razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na
sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike
govora, stilistike kolokvijalnoga teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom
odnosu, stilistike organskih idioma. (…)
Pozivnica za promociju knjige
Znamo li da se akcenatski sustav hrvatskoga standardnoga
jezika narušava pomicanjem svih akcenata (štokavskih) na prvi slog, vrijedno je
zabilježiti kako je posljednjih godina i sve više zavičajnika, zavičajnih
rječnika, a jedan od njih, Kajkavsku
čitanku, napisala je upravo Božica Brkan. I sama sam autorica Mojih Zmijavaca, zavičajnoga rječnika
običajnika, a i vrijedni učitelji i nastavnici potiču učenike da zapisuju ono
što im još mogu reći njihove bake, katkad i prabake, da se ne zaboravi.
Dio publike na predstavljanju / Foto Miljenko Brezak
Božica Brkan zapisala je više od 6000 riječi svoga kekavskoga, a dosad ih se iz njezina pera namnožilo već petnaestak tisuća koje još treba dopuniti i srediti. Stoga joj jedino ne vjerujem kad je zapisala da ju je na početku studiranja na zagrebačkome Filozofskom fakultetu privukla ponajprije književnost, pa tek onda jezik. Mene su zanimali podjednako, a Božica djelima dokazuje da je i s njome tako. Ona je stvorila svoj standard u kojem je spojila i kekavski, i zagrebački kajkavski, i razgovorni jezik, i standardni, i sveprisutnu engleštinu i po tome (ne samo po tome) jedinstvena je u hrvatskoj književnosti. Pročita li se bilo koji njezin tekst, uočit će se da je svoja, da izmiče kalupima i svrstavanjima u bilo čije ladice, pa mi smeta nepravda kad ju se hoće predstaviti samo kao kajkavsku književnicu. O tome svjedoči i ova knjiga, koja se može čitati i počevši otraga i sprijeda ili iz sredine, svaki je tekst jedna nezaboravna kava s prijateljima, gutljaj po gutljaj. Velikodušna i draga, u knjizi je okupila svoje prijatelje, a svima podarila djelo koje će moći ponijeti i na kavu, i u tramvaj, ali staviti i na noćni ormarić. Nije dopustila da joj AGM-a pretvorim u A. G. M.-a (kako bi prema raznim pravopisima bilo ispravno) i na to sam pristala. Pravopisna su pravila ionako dogovor, a od dobrih pisaca treba učiti kako pisati. Naravno, svatko neće pristati na ovakvo Božičino rješenje, ali će popiti jednu od najboljih kava bude li čitao ove žanrovski raznorodne dnevničke zapise (prikazi knjiga, crtice, anegdote iz svakidašnjega života, intervjui, prikazi izložaba…).
Osobina koja
novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao
je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade
predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je
pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje
potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u
novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne
zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja
koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati. Ne zato što treba njima, nego
zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba
mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru
da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba
obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se
obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog
dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često
piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.
Na prijelazu
epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna
novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti,
komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova.
Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila
dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati
dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se
vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da
se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je
prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih
kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga
sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira
Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija
špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz
stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se
temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao
aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća
na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u
senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo
praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj
sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji
može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine
uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta,
komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika,
tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz
pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica
Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam
sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam
i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da
će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan –
inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u
blogovima – koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni
kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i
čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu
kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.
„Umjesto
kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala
mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom
„Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno,
konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod
neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno
djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji
bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i
dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je
borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub
kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je
desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i
polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na
pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje –
iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju,
duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na
kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje
god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici
sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja
davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala
spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica
gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i
blogerskog bilježenja netema za koje je – jasno je od početka knjige, a
što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i
to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske
scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.
Koje su,
dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim
raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima?
Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je
zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira
Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila
u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i
prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj
revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih
industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure
Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa
Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić,
Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio
zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito,
Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80
godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran
iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125.
godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju
iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko
istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela?
i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle
imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor
ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o
fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući
rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka
Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta
književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija
zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.
Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno
obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica
po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila
zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u
tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima
barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom
sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog,
informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne
treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se
koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.
Božica Brkan
radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u
doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na
prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000.
godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom
iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj,
čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan
pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim
čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi
jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda
nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za
kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja,
vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni
ponovo pročitati.
Sve što je
Matt Mullenweg, pokretač najpopularnije platforme za bloganje WordPress,
poželio za svoj rođendan jest – da blogamo.
– Objavite blog. O bilo čemu! Može biti dugo ili kratko, slika ili video,
možda citat ili link na nešto što vas zanima. Nemojte se mučiti. Samo
blogajte. Podijelite nešto što ste stvorili ili podijelite nešto u čemu
uživate. Nije teško. Sam čin bloganja je dar vama i meni – zaključio je
Matt.
Bloganje je
zaista dar, a blog Umjesto kave bio je rođendanski dar mog oca Miljenka
mojoj majci i današnjoj blogerici Božici. Kao i obično, stari je bolje znao
od mene, a posebno od moje stare što njoj treba. Imala je Oblizeke na
kojima ju redoviti newsletter podsjeća da objavi nešto gastronomsko i
imala je uvijek barem dvije do tri knjige u pripremi, jer ju je Đuro
Vidmarović baš morao podsjetiti da se bavi kajkavštinom.
Naslovnica s idejom Ivana Brezaka Brkana, knjigu je grafički oblikovao Neven Osojnik
Kajgod,
blogerica.
Blogerica
nije znala za Mattov rođendan da mu daruje blog u tjednu kad je navršio 40
godina, ali nam je zato prije toga darovala više od 430 blogova od veljače 2016.
do pro- sinca 2024.
Čekaj, 40
godina? Matt je s Mikeom Littleom pokrenuo WordPress u siječnju 2003., kad mu
je bilo samo 19 godina, kad ja nisam bio ni punoljetan i više od desetljeća
prije nego što je blogerica započela blogati.
Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu
Postblogerski
blog
Umjesto
kave blogerica
je započela pisati u postblogerskom razdoblju hrvatske internetske scene.
Da objasnim.
Blogerska se scena zahuktala nakon sredine 2000-ih kad su hrvatski blogeri
pustošili na tri najveća domaća blogerska servisa: Blog.hr-u, Mojblog.hr-u i
Bloger.hr-u. Politički, modni i fotografski blogovi tada su bili odredišta na
kojima su stasale cijele generacije, pišući i čitajući blogove kao kronike
svoje ili pak kritike društvene svakidašnjice.
Ni ti
blogovi niti ti servisi danas mahom nisu aktivni. Većina blogera prestala je
blogati kad su našli drugi interes, prvi posao ili im se rodilo prvo dijete, a
servisi se pak nisu mogli nositi s dolaskom centraliziranih društvenih mreža
budućnosti. Prvo je došao Facebook i uvjerio nas da umjesto bloganja pod
pseudonimom gomili stranaca, pod svojim imenom i prezimenom objavljujemo već
poznato o ljudima koje – već poznajemo.
Potom nam je
Instagram pokazao da je fakestagram daleko posjećeniji od bilo koje
promišljene društvene kritike, a za kraj nam je TikTok rekao da mi ne znamo
što želimo, već nam algoritam može servirati sate i sate naših praznih
želja i najgorih strahova.
Prestanimo
hraniti algoritme, za sebe
Algoritam ne
bi preporučio Umjesto kave Božice Brkan, jer nije ono što je
površina interneta postala. Guglate li (ah,
internetske
riječi stvorene od brendovskog žargona!) poput mene dok pišem ovu recenziju Imaju
li blogovi smisla u 2024.?, odgovori koje ćete dobiti su porazni. Svode
se, ako skratim, na marketing i influencerstvo. Kako imati najpo- pularniji
blog, biti najbolji blog, najčitaniji, kako zaraditi itd.
Blogovi to
nikad nisu trebali biti.
Blogovi (weblog)
započeli su kao kronike svog vremena, jednostavne web-stranice koje su
bile namijenjene dijeljenju naših misli.
Uostalom, i
sam sam tako započeo sa svojim blogom Netokracijom kao mjestom na kojem sam
objavljivao blo- gove o temama koje nisu prolazile u mojih tadašnjih ured-
nika, a bile su mi zanimljive. Popularni tehnološki blogeri koji su mi bili
uzori blogali su iz istog razloga, da podijele znanje, iskustvo i misli.
Nitko od
moje blogerske ekipe više ne bloga. Neki su aktivni na društvenim mrežama,
ali zaista nitko ne bloga. Jer se ne isplati. Lajkovi i učinkovitost društvenih
mreža pokopali su decentralizirane, nealgoritamske blogove.
Zašto
uopće pisati ako nećete biti hit na blogerskom servisu, Facebooku,
Instagramu, TikToku?
Kao što je
Matt rekao. Ne, ne za njega, nego – za sebe.
Blogerica je
upravo zato što je krenula u doba kad je većina blogera odustala, očuvala
formu kakvu blog zaslužuje. Umjesto kave kronika je kulturne,
književne i novinarske scene očima i umom naše blogerice, kao što i blogu
priliči – kronika njezina života i bitnih trenutaka poput onih sa svojim
unukom.
Jer,
blogerica je mogla uz Oblizeke objavljivati svoje mi- sli na Facebooku –
kao danas cijela njezina generacija – ili na nekoj društvenoj mreži. Svi to
rade, zar ne? Bilo na vla- stitim zidovima ili u tematskim grupama.
Ali ne, ona
je morala blogati.
Blogeričino
novinarsko iskustvo zapravo se prirodno pretočilo u čin bloganja. Iz moje
perspektive novinarskog šegrta naše blogerice, novinarstvo se – posebno u
kolumnističkom smislu – može svesti na iznimno dobro poznavanje materije,
jasan stav koji proizlazi iz tog poznavanja i nos za povezivanje sa
svakidašnjicom. Zvuči vrlo… blogerski zar ne?
Iz svega
što sam vidio u kasnijoj uredničkoj karijeri, dobri blogeri lako postanu
dobri kolumnisti. Naša pak blogerica dokazuje obrnuto, da dobri kolumnisti
lako postanu dobri blogeri.
Dapače,
rekao bih da neograničenost formata – kratkog ili dugog – daje kolumnistima
slobodu na koju nisu navikli. I koju cijene. Blogerica poštuje format bloga na
način koji priziva one prve blogerske scene čiji dio nikad nije bila.
Umjesto
novinarke – blogerica.
Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu knjige Umjesto kave
Umjesto
bloga
Ova knjiga
zapravo je prirodna ekstenzija pravog bloga, jer su mnogi svjetski i domaći
blogeri s vremenom svoje blo- gove pretvarali u knjige. Zašto? Ljepota je
blogova, ako ih pratite od početka, da možete pratiti razvoj lika – autora –
kroza život. Ako pak ne pratite od početka i vaš bloger ima više od 400
objava poput naše blogerice, dobro je da vam da izbor najzanimljivijih.
Mnogi će i
dalje odmahnuti da se ne isplati blogati, jer – algoritmi na Facebooku, TikToku
i gdje god sve ne na internetu neće vam dopustiti da budete popularni.
Zašto smo
se predali algoritmu – umjesto blogu?
Umjesto
kave ispunjava
ne samo Mattovu rođendansku želju i blogeričinu želju za samoizričajem nego
i našu želju za slobodom naših misli. Blogerica gotovo desetljećem bloganja
na svom neovisnom blogu dokazuje kako je blog forma koja vas može voditi kroza
životne faze koje internetska generacija poput moje još i ne poznaje.
Moj kolega
Marin Pavelić u srpnju 2023. objavio je članak o blogu… jedne 17-godišnjakinje,
jedne Gen-Z-jaki- nje, o blogu… o knjigama. Umjesto TikToka… blog?
Neka vam Umjesto
kave bude inspiracija da otvorite svoj blog, svoj dnevnik u doba kad je
čin bloganja sve osim načina da uspijemo na internetu. Bloganje je dar vama,
bilo da ste u zlatnim godinama poput blogerice, bilo da tek odrastate odnosno
krećete u adulting poput spomenute 17-godišnje book-blogerice ili ste
pak poput njezina sina – autora ovih redaka – bloger (trenutačno opet bez
bloga) u najboljim 30-ima.
Umjesto
algoritma – odaberite blog.
P. S. A ako
dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.
Blog Matt
Mullenweg: https://ma.tt/2024/01/birthday-gift/
Tekst je objavljen kao pogovor u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Urednik Ivica Matičević.
Nekad svaki dan, čak nekoliko puta u danu, sjedali bismo na kavu. Radi društva, ali ponajprije radi prebiranja po dnevnim aktualnim temama. Otišavši na početku 2010. kao kolumnistica, komentatorica i urednica priloga Vrt iz Večernjega lista u prijevremenu mirovinu, jasno sam znala što želim, a nipošto to nisam uspijevala napisati i objaviti, jer sam neplanirano, a i s bitnim povodom, skrenula vrlo ozbiljno u lijepu literaturu. U svaku iduću knjigu kao da mi je posljednja. A kad bih i pomislila napisati štogod samo novinarski, aktualno, nisam imala medij. Zato sam si ga stvorila.
Naslovnica knjige Božice Brkan koju je uredio Ivica Matičević, a objavljena je u Maloj knjižnici DHK kao 269. knjiga
Držala sam se svoga
pouzdanoga oslonca i upute jed- noga od najboljih novinskih pisaca i svojih
urednika Kreše Fijačka, koji mi je u Nedjeljnom Vjesniku, tada s
nakladom i 180.000 primjeraka, 1990. pokrenuo kolumnu Enciklopedija
špeceraja o fenomenima hrane i prehrane, očito čita- nu i utjecajnu, jer
je izbor tih feljtona CIP već iste godine objavio u istoimenoj knjizi, a
istoimenu sam kolumnu kao miraz preselila u Večernjak, a i iz njega, na
internet. Kad sam Kreši zvocala da se u novinama nema što pročitati,
odvraćao bi mi: kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama!
Imala sam već i
prije 2010. blog odnosno internetski magazin, kako sam ga nazvala i kako sam ga
kanila razvi- jati, Oblizeke, www.oblizeki.com, narastao iz knjige Oblizeki
– Moslavina za stolom, 2006., ali me je on ograničavao tematski. Kao i
prije toga, sad već na internetskom ugaru ostavljena stranica Živi selo,
www.ziviselo.com. Zato mi je na moj web www.bozicabrkan.com, rođendanski
dar, moj Miljenko Brezak dodao i mogućnost da si, kad poželim, mogu
nešto napisati. Tako je nastao blog Umjesto kave.
Korice knjige
Kolumna i blog čak
su praćeni više nego na Facebooku, na koji redovito i prenesem objavljene
teme kako bih pro- širila vidljivost, čitateljstvo. Zapazila sam da ih
fejsbukovci lajkaju, ali da je većina lijena kliknuti, otvoriti link. Također,
za razliku od Oblizeka nedjeljom kao podsjetnik za tje- dan unatrag, za
blog i svoju web-stranicu nemam newsletter.
Podupire me i
iskustvo novinske kolumnistice iza koje su kolumne u različitim tiskovinama
(dnevnicima, tjednicima i mjesečnicima), na radiju i TV-u, s različitim
temama, du- ljinom i stilom poput Skice za portret, Enciklopedije
špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, Nedjeljnom Večernjem listu,
Večernjakovih priloga Dom i obitelj te Vrta s uredničkim
uvodom Moj vrt zemaljski, zatim na internetskim Oblizekima, tjedne
političke Pogled odozdo u Večernjem listu, uredničke u Vrtu
Moj vrt zemaljski, uvodničke u Mili, ekonomske Merkurovi pabirci,
potrošačke u Privrednom vjesniku, Hrvatskom turističkom magazinu i
sl.
Velika je prednost, koja lako može zavesti, ali u čemu mi pomaže iskustvo novinske urednice, da nisam ograničena ni temom (čak ne dospijevam objaviti sve što nakanim!) ni duljinom ni stilom. Opisivali su me stilogenom novinarkom, kao što i u književnosti analitičari baš stil uočavaju osobenim i prepoznatljivim. Pokušavam se držati postavki medija (elektroničkoga) i oblika, pa stoga tekst, kako određuje i koliko mi dopušta e-dizajn, prema potrebi opremam naslo-
Pozivnica na prvo predstavljanje knjige
vom i međunaslovima,
označavam citate, boldove / fettove i slično, ali i – ono što u
novinskim kolumnama nisam imala – linkove, na izvore koje bih preporučila i
osobito rado na prije objavljene svoje tekstove. Kao neobveznu preporuku
čitatelju i uvid u kontinuitet. Prilažem često autorske fotografije i druge
ilustracije, s potpisom sadržaja i autora, izvora (radi zaštite i poštovanja
zanata). Donosim originalne tekstove, ali i prenosim i drugdje objavljene
svoje, rado citiram. Osobita mi je prednost što si dopuštam raznovrsnost
literarnih i novinarskih vrsta: bilješka, kozerija, satira, osvrt, kritika,
književna kritika, esej, feljton, prikaz, stručni članak, nekrolog, razgovor
intervju, vijest, featcher…
Prednost je e-teksta
što se, za razliku od papirnatoga teksta, teme mogu doslovce uživo
nastavljati, razvijati što je poslije bilo, tu su i reagiranja ili
se čak međusobno pole- mizira ispreplećući se linkovima, komentarima,
različitim medijima i društvenim mrežama.
Tematski su blogovi također vrlo različiti, od recentnih događaja (znanstveni, predstavljanja knjiga, izložbe…), zanimljivih manje poznatih osoba te razmišljanja o svakidašnjim temama odnosno uglavnom o onome što za velike, tzv. mainstream medije nije tema ili, što bi se reklo kao što napuhano reče predsjednik Vlade, jest – netema. Ono o čemu bih rado čitala, slušala, gledala, a uglavnom nemam gdje. Jednostavno o onome što se zaobilazi i ignorira, a rubno je i zavređuje povećanu vidljivost. Dakako i svoju, pa mi je drago kad me i čitaju, a osobito kad me citiraju, ali češće je riječ o najbanalnijem, vrlo raširenoj dobroj staroj resavici iliti copy-pasteu, bez navođenja izvora odnosno prelinkavanju. Primjerice, Šprajc za svoju dnevnu TV emisiju komentira Groznu hrvatsku abecedu s Algoritmom i Agrokorom, https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-14-svibnja- 2014-grozna-hrvatska-abeceda/, a mnogi se jednostavno posluže da svom Fejsu šeraju dio, neoznačen. Ili se nadahnu za temu.
Osobito mi je godilo i prvi sam put pomislila kako ra- dim nešto što utječe barem na opinion makere kad mi se javio varaždinski književnik Denis Peričić da o njegovoj (vrijednoj!) knjizi nitko ne bi ništa pisao da ja nisam na- pisala blog, https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave- 8-veljace-2017-pericicev-citat-u-fusnoti-o-kajkavskom-i- kojecemu/ te ga kasnije i citirao u članku u časopisu Kaj. U Kaju su citirali i moj blog u oproštajnom broju s Jožom Skokom. http://www.bozicabrkan.com/joza-skok-mirno- pocivao-umjesto-kave-13-rujna-2017/ Također, neki poput Đure Vidmarovića, moj blog prenose na svoju web-strani- cu. https://vidmarovic.com/bozica-brkan-o-novoj-knjizi-dure-vidmarovica/ Da ima odjeka, vidim prema pitanjima o kupnji predstavljenih knjiga inače male naklade i dosega, kojih uglavnom i nema u širokoj prodaji ili se uopće ne prodaju, kao što su npr. rječnici pojedinih lokalnih govo- ra, povijesno kao izvorna istraživanja Franka Miroševića, primjerice o HSS-u https://www.bozicabrkan.com/kroz- povijest-hss-a-1905-1941-franko-mirosevic-ispisuje-povijest-moslavine-umjesto-kave-25-travnja-2022/ ili stručnih etnoloških Slavice Moslavac. https://www.bozicabrkan. com/zivotno-djelo-slavice-moslavac-umjesto-kave-26-kolovoza-2020/ Veselim se kada različiti ozbiljni mediji traže mogu li prenijeti, citirati, posuditi fotografiju…
Primjećujem kako se
sve više usredotočujem na kulturne, osobito književne teme, djelomice zato
što mi se mijenja interesni i životni prioritet, a djelomice očigledno i
zato što su teme iz kulture, ozbiljne, u medijima sve rjeđe, usitnjenije, tretirane
mecenski, prezentirane kao spektakl. Stranica nekad kulture sada je – scena.
Zvjezdana galaksija. Osobito mi je drago da kad već nešto pišem, kao nekad u
tiskanom novinarstvu, i kad nije novinarski, to bude ekskluzivno.
Pokušala sam od
Ministarstva kulture i medija ishodi- ti da stranica www.bozicabrkan.com bude unaprijeđena
u medij, što je odbijeno, jer objave ipak nisu ni redovite ni dovoljno
česte – ne želim si kao u Oblizekima nametnuti zadanu učestalost
objava, nekad ih prorijedim, a nekad nagužvam. Zbog istih razloga nisam
tražila ni sponzora. Unatrag nekoliko godina postoji i ideja za knjigu Umjesto
kave, svojevrsni književni dnevnik, kroniku, s izborom 50-60-70 od
objavljenih više nego 400 blogova od 2016. do 2023. godine.
Do naslova Umjesto kave dovela je i priroda teksta, a i mene kao autorice. Tekst je zamišljen da mu čitanje traje kratko, koliko traje ispijanje jutarnje kave, nekad uz nezaobilazno listanje dnevnih novina ili danas pregled društvenih mreža. To je, kao, neki uvod u dan, povod za razgovor. Zna- kovito je da mi je sin Ivan Brezak Brkan, dugo godina blo- ger bez bloga i iskusni specijalist za IT, internet i društvene mreže, medije, novinarstvo i marketing, kao kolega specija- list, ekspert, sugerirao da radi čitanosti promijenim Umjesto kave… Umjesto kave i datum obrnula sam u naslov teme i dodala Umjesto kave s datumom. A nije bila riječ o nadnevku, mislio je da izbacim umjesto kako bih našla prirodnoga sponzora, nekoga od proizvođača i distributera kave, distributera aparata za kavu, nekoga od uglednih brendova… Iako imam mnoga iznimno zanimljiva i korisna iskustva u native marketingu, kad se još u nas i nije ni tako zvao, sam zahvalna katkad i vrlo izdašnim mecenama, to je tobožnje nerazumijevanje valjda moje frojdovsko odbijanje da se uklopim u opće influencerske trendove. Uostalom, nije li za knjigu Enciklopedija špeceraja, CIP, Zagreb, 1990., tadašnja vlasnica Cedevite Pliva, platila oglas uz tekst o tome napit- ku, koji je počinjao pričom da ne pijem Cedevitu!?
A što je uopće prva
jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost.
Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami,
šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja
kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni
kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo
i dušu.
Desetljećima sam dan
započinjala simboličkom kavom, kratkim poslovnim razgovorom u nekoga
pouzdanoga izvo- ra prije nego bih s kave ponijela temu u redakciju, obično
kakvu vijest, ideju za ekskluzivu. Kad smo bili gradskići u Vjesniku, u
neboderu, šesti i sedmi kat, od kraja sedamde- setih pa bome i do devedesetih,
imali bismo svaki novinarski krug svoju birtiju za bistrenje politike i inih
tema duž Aleje vječitih komentatora, ulice kod Paićeve porte, koja se tako i
zvala po vlasniku, ako se dobro sjećam, simbolična Tri cicera. Naša
je bila zadnja u nizu, pizzeria Katarina. U to vrijeme tursku kavu
kuhala bi nam u redakciji teta Dragica i nekoliko puta dnevno raznosila po
stolovima. Katkad mi je kava bila i cjelodnevni obrok, a nekoliko sam se puta
njome i potrovala, jer ništa drugo ne stavivši u usta cijeloga dana, naredala
bih i po pet takvih jakih duplih turskih. Ne znam jesam li već i onda pila
kavu bez šećera, a bila sam uvjerena da mi, kao i ono davno velikom kavopiji
Honoréu de Balzacu, iz pisaćega stroja ni redak teksta ne može iscuriti bez
šalice toga napitka pri ruci.
Koliko li sam je puta
samo prelila u žaru pisanja i razgovornoga mahanja! Nekoliko su mi puta
stradale i tastature računala i laptopa da su ih spašavale dvije tvrtke po
desetak dana. Ako mi ne vrate sadržaj, mislila sam vrlo ozbiljno, sudbinski,
to mi je znak da više ne trebam pisati. Poslije, kada sam bila urednica u Večernjaku,
suradnici bi mi donosili teme o kojima bismo razglabali u Podmornici, birtiji
ukopanoj u podrum položenoga nebodera za cijelu Kuću. Kad restić ne
bi radio, za blagdanskog ili noćnog dežurstva, kavu, i ne samo kavu, donosili
bismo u termosici.
Uz to bila bi
zanimljiva kronologija kada sam počela piti i kakvu kavu. Onu svake nedjelje u
rano jutro kad bih dolazila doma s faksa vikendom s punom torbom prljava veša,
sa susjedama koje bi frkale lasi, još u pidžami. S obveznim
šloganjem. Napršnjaci su ondašnje šaličice u usporedbi sa sadašnjima,
politrenima. Onu kakvu sam pila u Poljskoj u ljeto 1976. za velikih nestašica
kao studentica polonistike, kad samo žlicu grubo mljevene kave umute u čašu
punu vruće vode, kao što pripremaju i herbatu, čaj. Pa onu, po uzoru
na irsku, staropolsku, u kojoj ima više wótke žytnie nego
kave. Onu crnu cikoriju za bijelu, divku, što je starice u gornjim selima
skuhaju u lončini veterinarima i nama reporterima kad zalutamo napraviti
reportažu. Jer – crno je crno!
Mogla bih pisati o
šaličicama s krhkim tanjurićima, o suvenirskim šalicama oslikanima
gradovima i ljubavnim i inim porukama, o reklamnim šalicama, o razbijenim i
ni- kad upotrebljavanim šalicama, o jednokratnima koje sam nanosila s
putovanja, o dizajniranim preskupim šalicama koje sam baš morala kupiti, o
nestašicama kave ranih osam- desetih kad sam prekomandirana pratiti opskrbu i
o švercu pet kila kave s gastro i putovanja na sajmove. Mogla bih pisati o
recepturama za torte i kolače (s toliko i toliko jušnih ili kavenih žlica
kave!) te pića od kave, za liker od kave, sladoled od kave… Sve to odavno
nije in, otkad su osmišljene mješavine kave s nebrojenim i nemogućim
dodacima i okusima. I to će uskoro prestati biti in. A mogla bih o
kavenoj žličici kao suveniru s grbom grada, posrebrenoj ili pozlaće- noj.
Ili reklamnoj. Ili muzejskoj plastičnoj. Ili o onoj majčinoj iz pjesme
Siniše Matasovića, koji uopće ne pije kavu.
Mogla bih napisati ne
samo poseban Umjesto kave o mje- stima najdojmljivijega ispijanja kave,
od varšavskoga Bazyliszeka, kölnskoga nasuprot katedrali sa štrudlom od marelica
s vrućim preljevom od vanilije i milanskih trattoria, venecijanskih
kafeterija s posebnim cijenama za ispijanje espressa stojeći i
sjedeći, pariških bistroića, njujorških coffee to go do zagrebačkih
kavana koje žive još samo u mojim tekstovima – Corso, Mala kavana, Kavkaz,
Gradska kavana… Ustrajno navraćam u Belecu na rivi u Malinskoj, jer
uz dizajnerske šalice Illy kave poslužuju i prhke, elegantne kolačiće, moje
slatke madeleinice na slana ljeta. U Kutini imam Kulturu, u
Novome Zagrebu Đurin Zeleni salon, pa Vivas ili na jarun- skom
placu ili na Vrbanima…
Mogla bih o bečkim kapuzinerima
koje sam htjela-ne htjela morala sparivati s nevjerojatnim slasticama od Sacher
torte do Demelovih zalogajčića. Mogla bih o talijanskim vintage kafetjerama
i mlincima za ručno mljevenje kave Miki i kompletu fildžana i džezvica s
tacnicom izrađenima filigranski poput Johnnyjevih – Azrinih Filigranskih
pločni- ka za nas dvoje od nekoga baščaršijskoga prijeratna kujun-
džije. Mogla bih o
onoj Gojkovićevoj na 45 okretaja Kafu mi, draga, ispeci i o tome kako
nikad nismo pržili kavu, o umijeću ukuhavanja kavenoga praha u vruću vodu i
zali- jevanja hladnom te srkanja kroz kockicu šećera ili nezaboravnome
rahatlokumu istanbulskom za koji mi ne treba ni kava, a mogla bih i o knjigama
koje ne govore ni o čemu negoli razglabaju samo o kavi.
Mogla bih i o svom
prilagođavanju, doziranju kave uz kronične bolesti srca i krvnih žila (bez
kofeina) i uz dijabetes (ma kakav tri u jedan!), o tome kako nikad nisam
svladala društvenu sikterušu, a jesam bebicino svoga unučića
Adriana. I o tome kako s nekim nikad ne bih popila ni kavu. Mogla bih o tome
kako sam vjerna i kavi i šalicama, koje upotrebljavam poput vrča koji ide na
vodu dok se ne razbije, a onda, zapravo često, ako je moguće, moj mi M.
šalicu slijepi da u njoj držim olovke. Zapravo nepotrebne, uglavnom reklamne
i suvenirske. I islužene. Ali, poziv na kavu i dalje je poziv na druženje,
razgovor, razmjenu mišljenja. O važnome i nevažnome, kako komu.
Tihomir Kosić odlično se poigrao kompasom i imenima autora istaknutih i iskusnih književnika i amatera početnika različitih poetika i s različitoga prostora te grafički oblikovao naslovnicu Književnoga kompasa Sisačko-moslavačke županije, Novska, prosinac 2023. Tonajnovije izdanje Društva hrvatskih književnika Ogranka Sisačko-moslavačke županije nedavno je predstavljeno u zagrebačkoj središnjici s rijetko brojnom i raznovrsnom publikom. Kako je uvodno rekao Siniša Matasović, predsjednik jednoga od najmlađih i najaktivnijih ogranaka DHK te urednik i izbornik zbornika, to je neupitna kruna dosadašnjega djelovanja Ogranka DHK SMŽ.
Odlična naslovnica rad je Tihomira Kosića
Kada je 2019. pokrenut Ogranak, imali su predodžbu o pedesetak ljudi
koji pišu odnosno 85 koji su rođenjem ili življenjem vezani uz njihovu
županiju. Sad su prvi put na jednome mjestu 65 autora koji su u prve
četiri godine pjesmama i prozom barem jednom nastupili u okviru projekta Književni kompas SMŽ i
ukoričeni. Upravo književnici prvi su povezali županiju u smislenu,
interaktivnu cjelinu i međusobno se umrežili i sprijateljili, ne samo
literarno.
Zbornik su predstavili urednik Siniša Matasović i dvoje književnika iz zbornika Đuro Vidmarović i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)
SMŽ treća je površinom u RH, a obuhvaća Sisak, dijelove Slavonije, Moslavine, Sisačke Posavine, Pokuplja, Turopolja, Banovine i Pounja. Književni kompas od 18 gradova i mjesta povezao je svih sedam gradova, neke i više puta: Budaševo, Desni Dubrovčak, Glina, Hrvatska Kostajnica, Komarevo, Krapje, Kutina, Lekenik, Lipovljani, Martinska Ves, Novska, Petrinja, Popovača, Repušnica, Sisak, Sunja, Topusko i Velika Ludina.
Pozivnica za zagrebačko predstavljanje
Na zagrebačkoj promociji svoje je pjesme govorilo nekoliko
mladih pjesnika, a večer su glasom i gitarom ozvučili autori iz zbornika, doajen
Siščanin Danko Tomanić i Novljanin Sandro Bjelanović, ovogodišnji polufinalist
Voicea. O zborniku, u kojem su također i sami zastupljeni, osim Siniše
Matasovića govorili su vrlo poticajno Đuro Vidmarović i Božica Brkan.
S veseljem sam istaknula suradnju s kolegama iz Sisačko-moslavačke županije, koja, unatoč ekonomskim problemima i obnovi poslije potresa, a zahvaljujući upravo književnicima, ima vrlo razgranat kulturni i književni život te suradnju s mnogih mjestima u zemlji. Možda će izgubljeni prostori obnovom osigurati novi za te razvijene aktivnosti. Uz šetajući Književni kompas DHK, kojega je rezultat i ova knjiga, tu su i Korzo slova (natječaj DHK Ogranak SMŽ za rukopis za objavu), Stihovnica Matice Hrvatske, promocije po knjižnicama, društvenim domovima itd. i na različitim mjestima, festivali i nagrade za najbolju knjigu za mlade i za stare pjesnike Kvirin, Nagrada Tea Benčić Rimay za knjigu pjesama u prozi Knjižnice Vlado Gotovac, Sisačka udruga za promicanje alternativne i urbane kulture (knjige, časopis Alternator…), natječaj za amatere Književni pleter Zajenice kulturno-umjetničkih udruga SMŽ itd. (S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem izabiremo nekoliko godina najbolje radove čiji su radovi dorasli i objavi knjiga, nagradama i članstvu u DHK (Sanja Domenuš, Tihana Petrac Matijević, Denis Vidović…). Mnogi Siščani, poput Bogdana Arnautovića, Monike Herceg, Marije Dejanović i drugih nagrađeni su i Goranom, Galovićem, Vesnom Parun, Davidiasom itd.
Večer su ozvučili Siščanin Danko Tomanić i Novljanin Silvo Bjelanović (Foto Miljenko Brezak)
Književni kompas Sisačko-moslavačke županije usporedila sam sa zbornikom Ivana Koprića, Franje Simića i Irene Habeš Koprić Pjesništvo vrbovečkoga kraja, Perlice u sivilu povijesti, Vrbovec 2022. te sa Zbornikom Stihovnice, MH, Sisak, objavljenim prije nekoliko godina te s Banijskom književnom antologijom Miroslava Kirina i Borisa Vrge, Meandarmedia i Hrvatski PEN centar. Sve kako bih povukla odnos kvantitete i kvalitete – a kvaliteta ne može bez kvantitete! – te im uz objavu knjiga, posebice nagrađenih rukopisa, poželjela i moguću županijsku antologiju.
I Kutinjanka Sanja Feltrin čitala je haiku iz zbornika (Foto Miljenko Brezak)
Knjiga i sada prerasta značenje županijskoga i zavičajnoga, jer ponajmanje je kampanilistička. Uostalom, Matasović često organizira gostovanja kolega po svom kraju, a njihova po cijeloj Hrvatskoj i sad imaju i dodatni povod.
Svoje je književnike u Zagrebu podržao i dožupan Mihael Jurić (Foto Miljenko Brezak)
U zborniku sam uočila kajkavske, teme (raznolike, uobičajene, ljubav, krajolik, priroda, godišnja doba, različiti stilovi, vrste…) – neovisno jesu li autori oživjeli svoj lokalni zavičajni govor ili su dojdeki koji su svoj zavičajni govor donijeli doseljenjem. Osim vlastitih – na standardu haljina za snove i kajkavske doveka – navodim kajkavske pjesme Elizabete Brleković iz Sunje (Kam pem dalše? Cucek u kući), Marijana Kusa iz Velike Ludine (Večerni pejzaž, Rosa v šume), Ljiljane Mlađenović iz Desnoga Dubrovčaka (Moj put) teBranka Tompića iz Siska koji piše na svom zagorskom i upravo mu je kao zadnjem pobjedniku Korza slova objavljena zbirka pjesama Peme jemput.
Ako bih tražila primjedbe, možda bi to bili oni kojih u knjizi nema, primjerice Kutinjani poput Katarine Brkić i Ante Juretića, ali samo zato što ti aktivni matičari nisu čitali ni na jednom Književnom kompasu. Predložila sam također kako bi uz fotografije koje dokumentiraju neka gostovanja zbornik dobio i s kratkim biografijama autora. No to je već do opsega i financija. Srećom da Sisačko-moslavačka županija ima sluha za svoje književnike.
Dragi kolege u UO, predsjednice, potpredsjednici, tajniče i svi ostali, vidjevši post najprije na Facebooku Istarskoga ogranka DHK, zatim i e-mail Upravnoga odbora DHK, kojega sam član, ne mogu reći da sam se iznenadila. Ražalostila sam se što neopozivu ostavku daje jedan od i tekstom i aktivnošću vodećih naših ljudi te jedan od onih rijetkih koje bih rado vidjela i na samome čelu DHK.
S Facebooka Istarskoga ogranka DHK
Nije da i sama nisam razmišljala o ostavci u UO u bivšem, a nažalost i u sadašnjem sazivu, o čemu dodajem pismo koje sam poslala UO i pročitala ga na prosinačkoj sjednici (u prilogu) te je ono, kao i Borisovo u četvrtak, priloženo zapisniku odnosno arhivirano. Smatram kako na ostavku nemam pravo zbog onih koji su mi dali svoj glas, to prije što nisam bila na izbornoj listi ni bivšega predsjednika ni aktualne predsjednice. Žao mi je što se osjećam sve bespomoćnije i sve usamljenije.
I Borisovo i moje pismo – a u međuvremenu smo se počeli
dopisivati i uz pismo kolege Davora Šalata vezano uz predizborni stranački
spot, kao da se o temi HDZ u DHK nismo dopisivali i uoči samoga događaja
– ukazuje na loše trendove koji se nastavljaju i bojim se da ih nećemo
zaustaviti unatoč prošlogodišnjoj izvanrednoj Izbornoj skupštini. Primjerice, jedan
od njezinih, po mojoj ocjeni i (prema mom izravnom prijedlogu) utvrđenih skupštinskih
zaključaka o redovitom unutrašnjem i vanjskom informiranju (ne PR-u!) članova i
dalje se ne provodi. Članstvo nema pojma ni što se, ni kako, a ni zašto događa,
primjerice s prostorom DHK, o tome da ministrica od prošlogodišnjega lipnja nema
vremena primiti ni na kavu novoizabranu predsjednicu nacionalnoga društva koje
iduće godine puni 125 godina, o kršenjima Statuta, o prijašnjem tajniku i
njegovim neknjiževnim potezima, o nereagiranju na objede članova koji su iz
raznih razloga istupali iz Društva pa
govorili i o Skupštini na kojoj uopće nisu bili, o pomlađivanju članstva, o
distribuciji naših knjiga i časopisa itd. Zaključke Upravnoga odbora ne
objavljujemo ni probrane ni najkraće, a kamoli polugodišnji izvještaj, nasuprot
objavljenome izvještaju o aktivnostima predsjednice.
Žao mi je što je Boris, jedan od najaktivnijih članova i vodstva i predsjednik najaktivnijega ogranka odustao, to prije što smo upravo na predstavljanju njegove knjige u MH svojedobno i razgovarali o nužnosti izvanredne Izborne, skrativši time – podsjećam – i vlastite mandate.
I sama sam razmišljala, kako sam napisala, o ostavci osjećajući se, uz unatoč puno uložena truda, bespomoćno i usamljeno. Željela sam i želim i dalje da stvari dogovorno rješavamo unutar našega DHK, ali mi zapravo i ne vodimo dijalog, a kad i razgovaramo opet se radi kako se hoće. Ne bih i u moje ime
Kako i napisah u svom prosinačkom pismu od jedne kartice, ukoliko se ništa ne promijeni, uza sve poštovanje, ubuduće si uzimam pravo javno objaviti što mislim da je tekuće presudno za funkcioniranje DHK. Pismo šaljem vama kao e-mail te ga kanim objaviti na svom webu i FB te na FB Pulskoga ogranka DHK, gdje sam, nažalost, i doznala za ostavku. Jer smo FB frendovi. Kršim li time Statut i sramotim DHK, prepuštam vašoj prosudbi.
Dragi Boris, zahvaljujem Ti na trudu uloženome u rad UO i cijeloga DHK, a posebno na Tvom doprinosu hrvatskoj lijepoj književnosti, pa i na tome što si pristao da podijelimo našu kajkavsko-čakavsku zbirku „Breberika & Eklektika“ (Kajkavsko spravišče, 2022.). Nadam se da nam nije zadnja suradnja. Grli Te BB!
