U dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 u ponedjeljak, 16. prosinca 2019. od 22:03 do 22:29 sati (urednik Boris B. Hrovat) pročitane su dvije priče suvremene hrvatske književnice Božice Brkan Retrospektiva i Mačak. Interpretirala ih je dramska umjetnica Dunja Sepčić.
20191217
U svome Izlogu knjigaHrvatsko slovo6. prosinca 2019., str. 11, objavljuje i informaciju o najnovijoj zbirci poezije Božice Brkan Nemoj mi to govoriti:
Nova poetska knjiga Božice Brkan ukoričuje pjesme napisane na standardnoj štokavštini i na zavičajnoj moslavačkoj kajkavštini (kekavici). Knjigu je recenzirala Željka Lovrenčić koja naglašuje: „Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjoj majci. Pjesnikinja je i ranije imala pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je da je ovom knjigom željela razjasniti neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom.“ Autorica pak ističe: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem imeđu oca i majke, pjesnički podijelim.“
20191217
U emisiji Kajkavijana Hrvatskoga Radio Sljeme 12. prosinca 2019 u 20,30 Ana Lacković Varga ugostila je ekipu koja već nekoliko godina organizira Božićni recital u Krapinipredvođenu Radovanom i Damirom Novinom. Veseljaci iz z Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo doveli su i glumce Biserku Ipšu i Ronalda Žlabura da govore prigodne kajkavske tekstove, a pjevačicu Gordanu Ivanjek Tušek na gitari je pratio Tomislav Presečki.
Uz druge je tekstove dramska umjetnica Biserka Ipšainterpretirala i jednu od deset BožičnicaBožice Brkan– Božičnica zajna: Si na vrpe. Ta je kekavska kratka poetska proza iz Kajkavske čitanke Božice Brkantakođer čitana i na jednome od Božićnih recitala. Dogovor o toj Božičnicidviju dugogodišnjih suradnica Ipše i Brkove prethodio je u Palainovki.
Božičnica* zajna: Si na vrpe
Kak su pri Brkanom na Badnjak v hižu nosili slamu, Moj donese veliku našu božičnu škatulu z podruma. Vujne su naše moderne velike svetleče kuglice. Nebrojene. Skorom sako leto prikupimo de koju. Jene i trepčeju, a druge se paliju gasneju, paliju gasneju, paliju… I puno je male licitarov z Bistrice. Sako leto isto dokupimo. Srčeka crlena. I drvene i crlene i zlatne kojnekov kej sem Iveku svojemu, gda je mali još bil, nosila z Nemačke, Austrije, Francuske i kojekakve druge državi. Imam i z Polske nekej kej ne znam ni kej je, od slame. Halina mi je to negda poslala. V čestitke dla Božego narodzenia. Bogzna je l još i živa. Z Jokešinca imam zelene i roze i crlene sitneše kuglic. Gde gde su stučene a gda gda, niko jih ni ne pipne, se samo v prašek rasipaju. I z Potoka od Babe Potočke je de koja, mi se vidi. I z Širinca od negve celo čudo: nemreju se obesiti, al nam ji je šteta hititi. Neg još postojiju. Tak smo za Božič pak si na vrpe. Ne znamo ni čija je špica za na vrh. Morti i ovo leto dokupimo koju, če bu se snehe štelo kititi. Če se zmislimo nekakvu felu kakvu još v škatule naše nemamo. (20101213 – 20100314)
* Ciklus Božičnice nastao jeod 5. do 15. prosinca 2010. godine za prigodno blagdansko čitanje u Kloštru Ivaniću. Fra Tomislav Božiček, mladi gvardijan tamošnjega samostana Red male braće i predsjednik ogranka Matica hrvatske, i Đuro Vidmarović zamolili su me da za priredbu Kluba prijatelja Kloštra, uz izložbu jaslica, na kojoj su govorili Đuro o povijesti jaslica (nisam pojma imala da se zna točno da su prve napravljene 1223. godine!) a Dragutin Pasarić o izložbi jaslica u Kutini te KUD Obreška, odaberem i božićne moslavačke kajkavske pjesme. Ne da nisam mogla odabrati najljepšu, nego ih uopće nije bilo. Božić moslavački kajkavski pjesnici spominju tek uzgred. Preko Facebooka, preko Ujedinjnih kajkavskih emirata, zamolila sam najljepše kajkavske uopće te sam na kraju od više pročitala dvije – Božična molitva Jezušu Božice Jelušić i Kalnovečki razgovoriIvana Goloba, te svoje dvije. Kao Božičnicu prvu: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom i kao Božičnicu zajnu: Si na vrpe. Zamislila sam ih kao svojevrsne prviče i zajniče, vezane uz drugo veselje, svadbu. Prisjećanja su me odvela u djetinjstvo, u lijepe i tužne misli i bilo mi je žao što nisam imala priliku pročitati ih više. To prije što su u Klošter, moslavačku Atenu kako je opisuje D. Pasarić, na moju veliku radost i ganuće kak se to negdar božičuvalo v Okešinuc došli čuti čak i neki moji Okešinčani. Ljudi su me jako lijepo primili. Puna dvorana, čak i koruš, balkon. To bi oni tak rekli kad i znali, reče mi M. posle Kloštra. Mnogi su tražili da im pjesme pošaljem e-mailom da bi njima nekome svome mogli – čestitati. Jesam.
20191214
Na 36. tribini na temu inozemne Croatice u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici26. studenoga 2019. Božica Brkangovorila je o svom književnom i novinarskom radu. Voditeljica tribine dr. sc. Željka Lovrenčićdetaljnije se zanimala o studiju komparativne književnosti i polonistike, pisanju na standardnome hrvatskom jeziku te na kajkavskome, odnosno moslavačkoj kekavici. Bilo je također riječi o i njezinu uredničkome i autorskome radu povezanom s mrežnim magazinima, kulinarstvu, nagradama, prijevodima njezinih djela na strane jezike, novim knjigama, putovanjima, planovima i dr. Na prigodnoj izložbi bile su izložene i knjige Božice Brkan, neke koje autorica dosad i nije imala priliku uopće vidjeti!
Moslavina, kekavica
Autorica tribine dr. sc. Željka Lovrenčić detaljnije se zanimala o autoričinu zavičaju, Moslavini, koji je, Brkanovu često nadahnjuje u pisanju, te o kekavici, moslavačkom kajkavskom narječju, kojim piše uz standardni hrvatski jezik, a često i miješajući ih. Istakla je kako se ne smatra dijalektalnom književnicom.
Govorila je također o studijima komparativne književnosti i polonistike te kasnije novinarstva, zatim o tri desetljeća rada kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica ponajprije u Vjesniku i Večernjem listu te njegovu prilogu Vrt za koji je nagrađena nagradom HND Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog u 2000. Zatim je govorila o temama koje su je osobito zanimale u novinarskom pisanju i uređivanju te profesuri na komunikologiji Hrvatskih studija, gdje je predavala stilistiku u medijskoj komunikaciji. B. Brkan je također govorila i o razlozima osnivanja te radu na internetskim magazinima www.ziviselo.com, www.oblizeki.com www.bozicabrkan.com rekavši: Kad mi je nedostajao medij, stvorila sam si ga!
Čuvarica baštine
Također je dobila zadatak protumačiti zašto je zovu čuvaricom baštine. Naglasivši kako je i u kuhinju dospjela preko knjižnice te svojih novinarskih sektora i kolumni, spomenula je niz visokonakladnih nacionalnih, baštinskih kuharica koje i nisu kuharice nego i zavičajna čitanka, već kultni Oblizeki – Moslavina za stolom, zatim istraživačke kolumne Enciklopedija špecerajate, sjecajem prilika, pri uređivanju Vrta, rad na prvoj zaštiti, brendiranje različitih proizvoda, sve do najnovijih zavičajnihzajamčeno tradicionalnih specijaliteta– vankušima i belim kobasama. Pišući na zavičajnom idiomu kajkavskoga, stigla je i do njegova rječnika u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i jako je veseli što njezine dijalektalne riječi, primjerice oblizeki, osebušek, jer su neprevedive, ne može više zaobići ni standard.
Književnost
Na pitanje koje bi svoje književneknjige istaknula, B. Brkan rekla je kako bi automatski prvo istaknula posljednju, ovaj put zbirku Nemoj mi to govoriti(Acumen, 2019.), posvećenu majci, kako svaku knjigu piše kao da joj je posljednja. Književnosti, svojoj mladalačkoj ljubavi, vratila se neplanirano, pa tako je unatrag desetljeća posvećenosti pisanju lijepe literature i nastala mala biblioteka vrlo različitih desetak knjiga, od zbirki pjesama, kratkih priča, romana, feljtona, eseja, izbora… i na standardu i na kajkavskom.
Vetrenicaili obiteljska arheologija, objavljenja 1990. uz očevu smrt, na porodiljskom, danas slovi antologijskom. Pevcov korak/ kajkavski osebušek za EU nastao je učas, a nagrađen je Katarinom Patačićna najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te godine. Roman Rez ili leica-roman u 36 slika nastao je u 31 dan za natječaj VBZ-a, a nastajao je godinama. Kajkavska čitanka Božice Brkan izborila je da postane pomoćnim sredstvom u nastavi hrvatskoga za sve srednje škole, koje bi, dakako, mogla zanimati.
Roman Ledinatakođer je nastajao godinama i tko zna bi li bio gotov da nije bilo poticajnih rokova Ministarstva kulture. Nešto je slično i najnovijim romanom u rukopisu. Pa zbirke priča ili pjesama, s Orubljivanjem Veronikina rupca ili Muke 2013. nagrađenoj nagradom Pasionske baštine, iako govori o šnajdericama u postsocijalističkim vremenima i novoj Kristovoj muci, u izdanju DHK… Nikome se ne žuri, pa smo zato i stjecajem prilika postali mali obiteljski izdavač bez kalkulacija, kak bog zapoveda. Kad napišem i kad procijenimo da je za objaviti, objavimo knjigu uz nezamjenjivu podršku stalne sjajne ekipe, dizajnera Jenia Vukelića i lektorice Maje Matković.
Uz to, dodala je Brkan, prvi put imam rukopisa takoreći i gotovih za objavu, nakupilo se: roman, igrokazi za djecu na kekavici za cjelovečernji program, ljubići, tematska zbirka s imenjakinjom Božicom Jelušić o hrani, o hižnim duhama.
Pisati poeziju ili prozu?
Na pitanje Je li ti lakše pisati poeziju ili prozu?nije se mogla odlučiti. Mnogo je istine u tome, rekla je, da se knjiga piša sama, da ideju nosiš godinama, od nekakve osnovne inspiracije, ali kako sve određuje zicfrajš, kako sadržaj nekako odredi i vrstu i jezik, kako jedno vozi drugome. Kao vrlo mlada djevojka, B. Brkan pisala je samo pjesme na standardu i tek je u zrelim godinama ozbiljno zagazila i u prozu – roman, kratke priče. I ne planirajući, nego iz potrebe, po narudžbi, piše i igrokaze za djecu. Često i na rok, u čemu joj pomaže npvinarsko iskustvo s deadlineom. Otkrila je i zanimljivu ideju kako planira knjigu o pisanju ljubića. Svojedobno je, naime pisala i ljubiće pod pseudonimom. Kako su je izvještaji o nestašicama doveli kolumnama o hrani, a one tome da postane scenaristicom Vegetina TV-serijala Male tajne velikih majstora kuhinje odnosno tekster te se s veseljem prisjeća Native Marketinga kad se to još nije tako ni zvalo.
Ponosi se, kako je rekla, i visokonakladnim kuharicama u kojima je sudjelovala kao dio ekipe Vegete i Ivanke Biluš, koje nikad nisu bile ni na jednoj listi bestselera, iako to nedvojbeno jesu, jer su, iako monografske knjige, otisnute u desetinama tisuća primjeraka na više jezika:hHrvatska za stolom, Slastice u Hrvata, Mala škola kuhanja, Mediteran za stolom, Vegetina kuharica, Hrvatska jela na suvremeni način itd. Dodaje tome svakako i serijal velikih monografijaprof. dr. sc. Nikole Miroševićao izvornim sortama vinove loze i vinima, Agrokorvino, kataloge za svjetska predstavlja Hrvatske te posebne priloge za novinske kioske kojima ne zna im broja.
Životna putovanja
I na kraju, od mnogih zemalja u koje je putovala, kao posebno zanimljive izdvojila je one u koje je išla službeno, bilo kao nagrađena srednjoškolka u Rusiju, studentica polonistike, polonistica i novinarka u Poljsku, bilo zbog sajmova hrane i vina od Kölna, Pariza do Barcelone, u švedski ledeni hotel na promociju novog hladnjaka Electroluxa, po Mediteranu zbog Vegetina TV serijala i knjige Mediteran za stolom s Ivankom Biluš.
Osobito su joj draga putovanja motivirana književnošću, bilo u Gradišće (Austrija i Mađarska) – upravo se pripremamo na predstavljanje knjige Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je pripremio Đuro Vidmarović, a koju je objavio njezin obiteljski Acumen.
Još je više oduševljaju projekti dr. sc. Željke Lovrenčić, zahvaljujući kojima je pjesme čitala u Australiji, gdje su hrvatski književnici predstavljali hrvatsku književnost tamošnjim Hrvatima u Sydneyu te na MacQuarie University, a i u Kolumbiju, u Bogotu, gdje su predstavljali knjigu prijevoda na španjolski 12 izabranih hrvatskih pjesnika.
Sve su to, govori Brkan, moja životna putovanja, prije posljednjega životnog putovanja, kad sam u ožujku sa sinom Ivanom Brezakom Brkanomi suprugom Miljenkom Brezakom obiteljski putovala u New York, na što nas je ponukao ponajprije moj roman Ledina, objavljen 2014., i jedan od likova Američka baba, prebaba Mara Brkan koja je emigrirala u SAD, izmišljena literarna kći Ket i slavnazavičajka u Metropolitanu Milka Trnina. E, sad, dodala je, to treba sve i opisati.
20191119 – 20191120 – 20191121 – 20191123 – 20191125 – 20191126 – 20191204
U Vijencu broj 671. od 21. studenoga 2019., str. 10., Ljerka Car Matutinović objavljuje dojmljivu kritiku zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj mi to govoriti naslovljenu Poetsko svjedočenje jezika.
Prenosimo tekst.
Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem).
Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu).
Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“
Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga).
I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak.
Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti.
20191125
Link
Društvo Naša djeca Vladimir Nazor Križa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicamau nedjelju 17. studenoga 2019. praizvelo je na zavičajnoj kekavici igrokaz Gretini jargani z KrižaBožice Brkan.
Gretini jargani z Križa, Gretini vršnjaci iz Križa Matko Kepe, Borna Živković, Zara i Erika Broz, Nikka Leona Rajačić, Josipa Čukelj, Lana Knok, Ana Bogdani Jana Krivec pod stručnim vodstvomMarice Kukor odlično su se snašli u aktualnom eko-aktivističkom tekstu o problemima s klimom i zagađivanjem, nadahnutom 16-godišnjom Šveđankom Gretom Thunberg i opredjeljenjem misli globalno, a djeluj lokalno. Mali Križani osvrnuli su se oko sebe i zagledali se u budući svoj ekosvijet.
27. Kajkavijada zbog obnove hotela ove je godine održana u kino dvorani Ljubelj, a organizator DND Varaždinske Toplice ugostilo je dječake i djevojčice iz sedam kajkavskih županija samo na poziv; u subotu mlađima, a u nedjelju starijima.
Križani su u Varaždinskim Toplicama gostovali 17. godinu za redom, peti put glumeći u igrokazu napisanome posebno za njih u okviru projekta Mala škola kekavice. Na 26. Kajkavijadi izveden je Fašejnek, na 25. Kajkavijadi Sipčina , Na 24. Kajkavijadi Žabari jel žabe na kolec a na 23. Kajkavijadi Selfie na kipec . Dio tih izvedbi Križane je odveo i na nacionalne smotre. Prije toga na Kajkavijadi su izvodili kekavske pjesme B. Brkan. Ove su godine na sebi primjeren način srčano čuvali i svoju zavičajnu kekavicu i okoliš.
Čestitke!
20191117
O izložbi Čuvari baštinei o njezinu mnogima poticajnom otvorenju početkom studenoga u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini već sam s veseljem pisala, ali će njezini odjeci biti mnogo duži od obilježavanja Dana grada Kutine i njezina zatvaranja.
Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!
Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.
Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice Brkani Života večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).
20191114
Božica Brkan
Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom.
Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke.
Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“. Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.
20191031
Linkovi
Stvarno je dobar osjećaj kada više od dvadeset književnika svoje uratke – ne čita samima sebi. U Kloštru Ivaniću, kojega je moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić okrstio Moslavačkom Atenom, obično i je tako, brojna zainteresirana publika, a osobito je bilo u petak, 25. listopada 2019. na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, one književne, što ga je uz Mjesec hrvatske knjige ponovno organizirala vrijedna i kulturi i baštini predana Udruga Prijatelji Kloštra predvođena Suzanom Đurom.
Ugostili su ponajprije Slavicu Moslavac, omiljenu etnologiju iz Muzeja Moslavine Kutina, koja je ime svoje stručne autorske knjige Crvena i bijela Moslavinai posudila ljudima od lijepe riječi koji su u potrazi za svojim regionalnim kulturnim identitetom, budući da se Moslavina već cijelo stoljeće politički održava odijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj i Sisačko-moslavačkoj.
Moslavac je, uza sve drugo, priredila i dio izložbe-scenografije zanimljiva kloštranskoga kulturnog događaja, kakav se, osobito u manjim mjestima i uz vrlo malo novca, ne viđa svaki dan. Kloštranci su izložili i sačuvane stare tekstilne predmete, dakako crveno-bijele, kakve su bile i nošnje Angelina iz kloštranskoga KUD-a, koje su večer oplemenile starim moslavačkim napjevima poput I ja jesam moslavačko dete, Po gorici tužna tica, Prolazim kroz selo, Bledi mesec, Oj, mladosti moja.
Izložene su također i knjige nekih od autora sudionika trosatne književne večeri u koju je predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović uveo govoreći o malo poznatoj književnoj Moslavini i piscima poput Mije Stuparića, Mate Lovraka, Slavka Kolara, Sime Mraovića, Stjepana Barnasa i drugih.
U dosad najvećem broju iz najviše mjesta Moslavine predstavili su se autori koji su rođeni i(li) žive u Moslavini ili je njihovo pisanje na neki drugi način vezano uz Moslavinu, ali su vrlo različiti temama, književnim vrstama, stilom, umjetničkom razinom, jezikom ili životnim nazorom. Odazvali su se: iz Zagreba Lana Bitenc, Božica Brkan i Đuro Vidmarović; iz Ivanić Grada Đurđa Rožić Vukelić, Stjepan Rožić, Željka Bitenc, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Miljenko Šimunović i Kaja Mišković; iz Popovače Dražen Kovačević; iz Križa Tihomir Mraović; iz Lipika Senka Rendulić Slivar; iz Vrbovca Katarina Zadrija; iz Kutine Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Tea Bojić i Ante Juretić; iz Kloštra Ivanića Ankica Pribanić i Ivica Novosel. Čitali su poeziju i prozu, ali su i glumci izvodili i odabrane dramske tekstove.
Također je na večeri predstavljena i knjiga Nemoj mi to govoritiBožice Brkan, o kojoj su govorili Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, a pjesme je čitala autorica.
20191026
Linkovi
Recital duhovne poezije Svetlost na bregu već je drugi put održan u Mađarevu, u župnoj crkvi sv. Vida i sv. Jurja, u nedjelju, 13. listopada 2019. Osmislio ga je Tibor Martan, tamošnji mladi pedagog i etnolog, istraživač baštine, kreator kazališta s djecom i posljednjih godina i nagrađivani pjesnik, osobito na kajkavskome, inače i suradnik portala Oblizeki. Da je recital u okviru višednevne VI. Dana službenice Božje Marice Stanković odmah našao svoje mjesto uz, primjerice, starije i uglednije recitale Stjepan Kranjčić u Križevcima i Josip Ozimec u Mariji Bistrici, naznačuje dvadesetak pjesnika od najmlađih, koji su osobito oduševili, do onih u ozbiljnijim godinama, čiji su stihovi različitih stilova i umjetničkoga dosega bili posvećeni vrlo različitim temama, od životnih i vjerskih dvojbi do odnosa u obitelji.
Imala sam čast sa s. Klaudijom Đuran, vjeroručiteljicom, prevoditeljicom i arhivisticom uršulinskog samostana u Varaždinu, s. Slavkom Sente, glazbenicom i urednicom lista Ave Maria iz zagrebačkog samostana Ozane Kotorske i velečasnim Dragom Bosnarom, književnikom, prevoditeljem i autorom duhovnih meditacija na radiju, biti jedan od ocjenjivača.
Nismo dijelili nagrade, ali me se osobito, uz motive skrivenoga Jezuša te Jezuša koji se zgubil z raspeladojmio motiv ti koji jesi i ja koja nisamVaraždinke Ljubice Rebić. Uz Oblutak, govorila sam pjesmu postaja XV.: molitva matere kristušoveiz nagradom Pasionske baštine i DHK nagrađena rukopisa zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. (DHK, 2014.)
Fotografije Miljenko Brezak.