Kao 212. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika (2018., urednik Ivica Matičević) Vinko Brešić objavio je knjigu Eseji o autobiografiji. Nakladnik u proslovu navodi: drugu u biblioteci, deset godina poslije Kritike. Ugledni član, književni povjesničar i sveučilišni profesor iz jednoga od svojih subspecijalističkih područja sad predstavlja zbirku eseja koji su nastajali tijekom autorova istraživačko-nakladničkog rada na usustavljaju ovoga tipa štiva u našoj kulturi i na njegovoj interpretaciji.
Ima li koga da ne zna kako je Brešić još 1997., poslije višegodišnjih istraživanja, objavio zbornik 157 autobiografija stotinu hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća. Knjiga Autobiografije hrvatskih pisaca(i kasniji engleski prijevod Autobiographies by Croatian Writers), prema predgovoru Eseja o autobiografiji, ocijenjena je kapitalnim djelom (Helena Tomić Sablić), jedinstvenim znanstvenim i izdavačkim pothvatom (Mirjana Jurišić) monumentalnih dimenzija (Branimir Donat), koje uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (Andreja Zlatar) i koje je izazvalo buru u našim spisateljskim redovima (Branka Džebić). Tada je u nas ta vrsta literature tek dolazila na svoje, ni izdaleka kao što je danas.
Brešić je od 2013. do 2015. u tri knjige objavio i Iz pr(a)ve ruke – Nove biografije hrvatskih pisaca, novih 90 autobiografija suvremenih hrvatskih književnika svih naraštaja. Usput se različitim povodima posvećivao autobiografijama različitih autora, nekih i više puta – Josip Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Milan Begović, Tin Ujević, Grigor Vitez, Viktor Vida, Josip Horvat, Zvone Črnja, Vesna Parun, Josip Pupačić, Ludwig Bauer, Stjepan Hranjec, Pavao Pavličić… Neka mi bude dopušteno da za svog favorita odaberem zapis o Bauerovojautobiografiji Od Ludwiga do Ljudevita i natrag (str. 164.-174.). Zanimljiv je i Črnja, a zanimljiv je i niz autora koji su, ponukani pisanjem za Brešića, napisali i samostalne autobigrafije poput Ivana Goluba.
Od dvadeset Brešićevih članaka o autobiografiji za knjigu je odabrano petnaest, kojima je pridodan i članak o autobiografiji kao ravnopravnome i autonomnome žanru iz Brešićeve Hrvatske književnosti 19. stoljeća (2015.) te bilješke uz autobiografije iz troknjižja Iz pr(a)ve ruke (2013.-2015.). Dakako, spomenuto nisu sva Brešićeva djela, ali me povod, izuzetno čitka, zanimljiva i vrijedna knjiga, na str. 246. i 247. vraća posve subjektivno zapisu uz moju autobiografiju Iz pr(a)ve ruke, a baš ponukana i zahvalna poticaju profesora Brešića, spremam se, osim književničke, napisati barem još jednu novinarsku i jednu gastroautobiografiju najmanje:
Božica Brkan, moj tekst i moj kontekt – Ili kak si prestreš, tak buš si i legla!
Autorica pripada među ona imena o kojima slušam desetljećima, ponekad nešto i pročitam i ne znajući da su Božica Brkan i Bianca Brandon, odnosno Ivan (Ivana, op. BB) Brezak jedna te ista osoba. Vrlo je vjerojatno da smo se tu i tamo mimoilazili, možda kretali u istome društvu, ali se nikada nismo upoznali. Sve donedavna kad mi je simpatična dama na Fra Ma Fu festivalu pristupila s mojom Knjigom o Virovitici moleći me autogram. Skoro sam pao sa stubišta virovitičkog kazališta, pa onda još jednom kad mi dama reče kako se zove! A da je naš neobični susret završio na predivan način, pokazuje upravo ova autobiografija, koja je moju novu suradnicu navela da „drugačije razmišlja o sebi“, (str. 137.)
20181218 – 20190102
Linkovi
U trećoj knjizi Vinka Brešića “Iz pra(v)e ruke” i autobiografija Božice Brkan
Hrvatska književnost u susjedstvu – Umjesto kave 4. lipnja 2018.
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
Najnoviji broj Zbornika Moslavine, broj XVI/2018. kao i obično, objavljuje pregršt zanimljivih zavičajnih tekstova. Antonio Džaja piše o položaju srednjevjekovne Kutine na osnovi arheoloških lokaliteta, dr. sc. Ivana Škiljano čazmanskim kasnogotičkim i renesansnim pećnjacima, dr. sc. Danko Dujmović o posjedima iz 13. stoljeću na kutinskom području, dr. sc. Silvija Pisko migracijama stanovništva Kraljevine Slavonije prema Gradišću: Moslavina i vlastelinstvo Erdödy, dr. sc. Filip Škiljan o grkokatoličkoj župi Dišnik, Ivan Gračaković razmatra prošlost i mjesno nazivlje Donjeg Polonja, Jasmina Uroda Kutlić 120. obljetnicu dolaska željeznice u Moslavinu, dr. sc. Franko Mirošević političko opredjeljenje glasača Kotara Novska (1925.-1928.), dr. sc. Ljiljana Dobrovšak židovske obitelji u Kutini na početku uspostave NDH, Dragutin Pasarić zlatni jubilej Petrokemije Kutina, Ines Mravunac arhitekturu kutinske moderne u drugoj polovici 20. st., Đuro Vidmarović piše o knjizi Silvije Pisk Pustinjaci podno Garić planine, Mladen Mitar o izložbi skulptura Poetika volumena Marijana Glavnika iz hrvatsko-poljske razmjene likovnih izložbi, a Slavica Moslavac o pučkoj tradiciji lončarske vještine i etnografskoj izložbi Zaviri ispod / donje rublje i higijena. Ivana Cerinski tumači širenje, razvoj i uporabu (H)albice, oglavlja udanih žena Gornje Posavine, a Vida Pust Škrgulja uvodi s Prijateljima baštine u Muzej Ivanić Grada.
20181220 
