Što je čovjek stariji, neskromno ali logično valjda i mudriji, to ima bolje društvo. Tako bi trebalo biti, jer valjda ipak – pomnije bira. Tako razglaba Božica Brkan, dodajući kako je osobito sretna kad joj društvo izaberu drugi kao što je to učinio Mario Kolar u svome ogledu Kajkavština uzvraća udarac – kroz prozu!, objavljenom od stranice 154. do 173. u cjelini Ogledi u najnovijemu broju časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo (glavni urednik Ernest Fišer) godište XXVII, br. 3., za 2017.
S podnaslovom Nekoliko uvodnih razmišljanja o kajkavijani u recentnoj hrvatskoj prozi, s primjerima, o čemu je imao govoriti i na prošlogodišnjim jubilarnim 20. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara u okviru teme posljednja dva desetljeća hrvatske književnosti i kritike, inače rijetko upućen u temu, mladi znanstvenik koji je doktorirao na temi Kaja, tekst posvećuje prošle godine preminulome Joži Skoku (1931.-2017.), najvekšemu kajkavoznalcu.
Kada govorimo o kajkavskoj književnosti, automatski pomislimo na kajkavsku poeziju. I to s pravom. Kajkavsko pjesništvo, naime, predstavlja najvažniji dio tog jezično diferenciranog odvjetka moderne hrvatske književnosti, kreće Kolar s početkom 20. stoljeća, s Matošem, Galovićem, Domjanićem, Goranom i Krležom iz prvoga te nastavlja Pavićem i Pavlekom Miškinom, Golubom, Kovačem, Kalinskim, Fišerom i drugim poetama druge polovice 20. stoljeća, koji su, kako kaže, za svoj kajkavski izričaj odabrali poeziju.
Kolar zatim opisuje kako osim kajkavske proze imamo primjere i kvalitetne kajkavske drame (Mladen Kerstner, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih), kajkavskog stvaralaštva za djecu (Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić) te prijevodne književnosti na kajkavštinu (Vladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda), pa čak i kajkavske esejistike (Zvonimir Bartolić, Božica Jelušić, Zdravko Seleš) i publicistike (Barica Pahić Grobenski). Ocjenjuje dalje kako je žanrovsko raslojavanje kajkavske književnosti ipak teklo prije svega u kvantitativnom smislu te kako je kajkavska poezija osim kvantitavno i kvalitativno ipak još najvažnija vrsta.
Što se tiče kajkavske proze i proze obogaćene kajkavštinom, osim u posljednja dva desetljeća kada doživljava svoj trijumf, navodi Mario Kolar, poneke vrijedne ostvaraje pronalazimo i u ranijem razdoblju. Izrijekom spominje novelistiku Slavka Kolara (Mi smo za pravicu, 1936), Krležine romane Na rubu pameti (1938) i Zastava (1962, 1967), ili pak pojedine pripovijetke Mladena Kerstnera, pogotovo onih temeljem kojih su snimljeni televizijski serijali Mejaši (1970) i Gruntovačni (1975), te pojedine kajkavske elemente u više Majdakovih djela koja pripadaju prozi u trapericama pisanoj slengom, Hitrecovim Smogovcima itd. Više kraćih kajkavskih proznih uradaka od početka dvijetisućitih objavljeno je i u časopisu Kaj, koji otada do danas organizira i natječaj za kratku kajkavsku prozu.
Drugi razlog zbog kojeg prisutnost kajkavštine u recentnoj prozi ne bi smjela proći nezapaženo tiče se činjenice da poneka kajkavska prozna djela, odnosno djela u kojima kajkavština igra važnu ulogu, idu u red najvažnijih književnih djela suvremene hrvatske književnosti uopće, ističe Kolar. Po njegovu, to posebno vrijedi za roman Črna mati zemla (2013) Kristiana Novaka (1979), koji je unatoč brojnim predrasudama ne samo prema kajkavskoj prozi, nego i općenito kajkavskoj, a ustvari cjelokupnoj književnosti na nestandardnim jezicima koju tradicionalno zovemo dijalektalnom, taj je roman superiorno pokazao da vrhunska proza može nastati i na kajkavštini. Da ne bi bilo zabune, odnosno da se taj roman ne bi pokazao kao svojevrsni eksces, kao iznimka koja ne potvrđuje pravilo, adekvatnost kajkavštine za vrhunske prozne ostvaraje na najbolji je mogući način potvrdio i drugi Novakov roman, Ciganin, ali najljepši (2016). Potvrdu za to nalazi u gotovo nezapamćenoj recepciji prvoga, a i drugoga romana, i to u rasponu od čitatelja preko kritike do medija. Uz brojna izdanja, prijevode, prenošenje na kazališne pozornice navodi i najuglednije nagrade.
Kajkavske dionice navedenih Novakovih romana najbolji su primjer jednakovrijednosti kajkavštine kao izražajnog proznog medija bilo kojem drugom jeziku. S obzirom na način kako i zašto koristi kajkavštinu, Novak predstavlja najbolji primjer modela u kojem su kajkavštinom, dakle, pisani samo oni dijelovi teksta koji bi, kada bi bili pisani standardnim jezikom, predstavljali krivotvorenje jezične stvarnosti koju reprezentiraju, odnosno koju žele vjerno prenijeti u svijet romana.
Mario Kolar potom piše:
“Kajkavštinu u recentnoj romanesknoj praksi pronalazimo i kod Božice Brkan (1955), zagrebačke novinarke i književnice moslavačkog podrijetla, koja se u književnosti isprva afirmirala kajkavskom poezijom (Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990; kasnije i Pevcov korak, 2002), a objavljivala je i poeziju i prozu i na standardnom jeziku (Lift ili politička melodrama, 1993; Bilanca 2.0: odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.; To Toni – Molitva za tihu sućut, 2011; Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013., 2014). Što se tiče kajkavske proze, objavila je nekoliko kajkavskih ‘pripovesti’ po periodici i u svojevrsnoj kajkavskoj autoantologiji Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012), a kajkavštinu je integrirala i u svoja dva standardnojezična romana. Prvi od njih bio je kriminalistički roman Rez (2012) u kojem pronalazimo ponešto zagrebačke urbane te okešinske ruralne kajkavštine. Mnogo više prostora kajkavština, i to ona okešinečka, zauzima u najnovijem njezinu romanu Ledina (2014), koji predstavlja svojevrstan pregled ženskih predaka i potomaka moslavačke graničarske obitelji Brkan u rasponu od više stoljeća. Predstavljajući pojedinu pripadnicu spominjane obitelji, pripovijedna svijest nakon kratkog kontekstualnog uvoda o svakoj od njih daje riječ i njima samima da ispričaju svoju priču. A one u pravilu, osim rijetkih, govore – moslavačkom kajkavštinom. Dakle, osim pojedinih iskaza te uvodnih dijelova o svakoj protagonistici koji su pisani standardnim jezikom, ostatak romana – najmanje polovica – pisan je lokalnim kajkavskim idiomom Okešinca i okolice. Iako predstavljeni kroz različite forme (pismo, telefonski razgovor, dijalog, unutarnji monolog itd.), svi ti kajkavski iskazi protagonistica imaju uglavnom ispovjednu notu, a ono o čemu govore uglavnom su osobne i društvene tragedije (siromaštvo, bračna nevjera, bolest, smrt) s kojima su se morale boriti.” Za ilustraciju navodi ulomak iz iskaza jedne od Brkanovih snaha Julče, kojoj je prvo muž Jožec teško ranjen u Prvom svjetskom ratu, a zatim joj je sin dobio grbu pavši s konja.
Kajkavštinu za svoju temu Kolar pronalazi i u kratkome romanu 4 brave (2016) mlade riječke autorice međimurskog podrijetla Željke Horvat Čeč (1986), ustvari ciklus proznih crtica u kojima infantilna pripovjedačica pripovijeda o djetinjstvu u Međimurju u razdoblju od 1991. do 1996. Piše dalje:
“Za razliku od navedenih primjera u kojima su kajkavštinom pisani samo pojedini dijelovi proznih djela, u najnovije se vrijeme pojavilo i više proznih djela koja su u cijelosti pisana kajkavštinom. Jedan od prvih i do sada najproduktivniji autor u tom je kontekstu varaždinski književnik, novinar, urednik, kritičar i prevoditelj Denis Peričić (1968). Kajkavsku dionicu svojeg opusa započeo je pjesništvom no ubrzo se okrenuo i kajkavskoj, i to kraćoj prozi, a pisao je i kajkavske drame, pa čak i eseje, te je na kajkavski prevodio.” Neke je tekstove napisao zajedno sa suprugom Anitom Peričić. Osim kratke kajkavske proze, Peričić je objavio i kratki kajkavski roman Netopir i Črni ljudi (2009), koji sažima gotovo sva pobrojana obilježja njegove poetike. Roman je inače nastao žanrovskom preradbom komedije Netopir (1998), koja je pak nastala na temelju istoimene kratke priče
Prije Peričića kajkavske su romane, koliko mi je poznato, nadodaje Kolar su objavili tek Pero Budak i Željko Funda. Slično kao i Peričićev Netopir, i Budakov kajkavski roman I norija je meštrija (1994) nastao je žanrovskom transpozicijom iz dramskog teksta, komedije Kaj je, je! Ono što ga povezuje s Peričićevim romanom je i smještanje radnje u prošlost. Radnja romana događa se, naime, u posljednjim desetljećima 18. stoljeća, u vrijeme vladavine Marije Terezije. Iako nije precizirana godina kada se događa radnja, pouzdano se može zaključiti kako se radi o nekoliko godina, ili najviše desetljeća, nakon 1768. Naime, te je godine Marija Terezija modernizirala kazneno pravo, u sklopu čega su, između ostalog, zabranjeni i progoni vještica o čemu se u romanu ustvari najviše govori.
Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (2017) mladoga koprivničkog pjesnika, prozaika i urednika Marka Gregura (1982) do sada je najnoviji kajkavski roman. I prozu i poeziju na standardu, a i izuzetno uspjelo pjesme na kajkavskome Gregur je objavljivao i prije, a prema mišljenju M. Kolara, tek ga je Trombetassicz predstavio kao zrelog kajkavskog pisca. Kao i Peričić, Funda i Budak, i Gregur radnju svojeg romana smješta u prošlost, točnije u sedamnaestostoljetnu Koprivnicu, u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote, kojeg se povijesnog događaja roman donekle i dotiče, iako osnovicu radnje čine intrige oko izbora za koprivničkog gradskog suca, odnosno u današnjim prilikama gradonačelnika.
U bibliografiji, uz drugo, Kolar uz knjige drugih autora navodi i naslove B. Brkan: Rez: Leica – roman u 36 slika. Zagreb, VBZ, 2012. (roman djelomično pisan kajkavštinom); Kajkavska čitanka Božice Brkan. Zagreb, Acumen, 2012. (zbirka različitih autoričinih tekstova u cijelosti pisanih kajkavštinom); Ledina. Zagreb, Acumen, 2014. (roman djelomično pisan kajkavštinom).
20180106 – 20180207
20180205
