bozica – Božica Brkan

Cinkuši, Bog nam greh oprosti – Umjesto kave 26. ožujka 2026.

Tko se ne bi veselio kad vam Cinkuši požele uglazbiti Molitvu, posve neuglazbljivu pjesmu? Kajkavsku, kekavsku. I to iz moje prve zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija još iz 1990. (Napisah već: Veselim se da su im i moji stihovi bili inspirativni. Sigurno se i ne sjećaju da smo čak zajedno nastupali na našim počecima.) Potkraj 2023. objavili su album Bog nam greh oprosti, nazvavši ga parafrazom mojega zaključnog stiha Molitve u kojoj su stihovi zapravo kreativne psovke.

Pisala sam i o psovkama i eseje, primjerice na svome blogu Umjesto kave 14. veljače 2019. o psovkama i psovanju.

Kej da velim, rasplakali su me Molitvom (koja u njihovoj izvedbi traje 2,48 min, a uživo kako kad), a kritičare su redom oduševili. Tako Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu piše kako tim čuvarima kajkavske tradicije ni u primisli nije turbo ili trap-folk. Šteta što u Hrvatskoj nema više sastava poput Cinkuša; a Dubravko Jagatić u Nacionalu uz ocjenu odličan piše o strasti izvedbe promišljenih pjesa.Milan Pavlinović i Nacional spominju novi album nakon šest godna od Krave na orehu, Toni Matošin uvrštava ih u 10 najljepših albuma 2024. … I osvojili još jedan od svoja tri Porina. Zavrtjelo se, s druge strane, na društvenim mrežama ismijavanje tobože kolega pjesnika prastare pjesme koji nisu doprli dalje od psovke. Ne znam dokle su stigli oni koji su Molitvu davno kopirali iz knjižice CIP-a, nosili po džepovima i čitali po birtijama. Kako li su je uopće pronašli? Čitajući poeziju ili psujući?

Album, zadnja stranica ‘(Foto Miljenko Brezak)

A Molitva je bogme čitana i po književnim i kulturnim svečanostima, ne samo po mojoj Moslavini, gdje bi, najprije zamolivši oprost eventualno prisutna svećenika kao što je to na predstavljanju u Voloderu učinio moj prijatelj moslavački Spiritus movens Dragutin Pasarić. Godinama je sama čitala nisam, kao bilo mi neugodno, ali mi ju je na svojoj stranici KuTina.Info osvježio kolega Nikola Blažeković.

Album Bog nam greh oprosti s potpisima Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)

Molitva nije niti u jednoj panorami, zborniku, antologiji, izboru, osim ako ne računamo Kajkavsku čitanku Božice Brkan, pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednjoškolce.

Detalj unutrašnje strane albuma: pjesma Molitva (Foto Miljenko Brzak)

Cinkuši su me zvali na ne jedan nego na brojne od svojih koncerata, primjerice od Tvornice kulture do Močvare, ali godina mi je bila takva da sam se tek u petak, 20. ožujka 2026. domogla svoga, odlično dizajniranoga autorskog albuma.

Publika sluša, i snima (Foto Božica Brkan)

Uz Molitvu stoji: A song from the “Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.), by a Croatian writer and journalist Božica Brkan) From album: BOG NAM GREH OPROSTI (2023) Master of Sound: Nikola Santro, Editing: Nataša Radušić, Marko First, Mix: Igor Ivanković, Production: CINKUŠI, Igor Ivanković Design: Igor Bojan Vilagoš all rights reserved.Na albumu autogrami sviju cinkuša.Tihomir Kruhonja, kontrabas, Mirko Radušić, akustična gitara, Nebojša Stijačić, električna gitara Natalia B. Radušić, mandolina, Marko Meštrović, bubanj i djembe, Marko First, violina i gajde Nikola Santro, trombon, Krešo Oremuš, usna harmonika..

Njihanje u raskošnom ritnu Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)

Na koncertu u kasnom terminu, ali ipak u Lisinskom, predvorje Velike dvorane, na otvorenju Zagrebačkoga glazbenog proljeća Videl sem v megli Reč imali su i gošće: Luciju Stanojević, violina, i Mariju Mateju Kruhonja, vokal.

Radost zajedničkom krecijom, albumom (Foto Miljenko Brezak)

Krenuše, dakako, s Krležom i Petricom Kerempuhom (Žitek, prevedenim na njemački (Die Kuh im Nussbaum)!) preko međimurskih molskih (Komu majka komu beli kolač pečeš, Kak je teško našu ljubav tajiti), čakavskih, ličkih (Lički Herkul zlatnoga srca) i završili s mojim kreativnim psovkama. Mnogo više od etnoglazbe! (A Nataši zaklinjanje i preklinjanje baš odlično ide.)

Zanjihao se u njihovu ritmu cijeli Lisinski zagrmjevši Mamica su štrukle pekli. Prigodno oblizečne. Od bog mi gre oprosti do Bog nam greh oprosti! Zahvalna. Odmah sam napisala pola ciklusa novih kekavskih. Baš na Svjetski dan poezije i na novi prvi dan proljeća sve do, ak sam dobro čula, dvije-tisuće-sto-i-neke. Hvala, Cinkuši! Idem potražiti stari ili, ako neradi, nabaviti novi gramofon za naš vinil. Bog vam greh oprosti.

Božica Brkan

molitva

jebal te cucek šari kurtasti
i vrag te jebi
jeblo te kej ima i noge i roge
jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo
nevolice te krčile
zmija ti oči spila bog dej
črvi te jeli
pesi ti čreva razlekli bog dej

bog mi grej oprosti

(2.VI. i 18.X. 1986. te 13. I.1987.)

Književni zavjeti Ljerke Car Matutinović – Umjesto kave 25. ožujka 2026.

Onima koji je ne poznaju, Carica zvuči snishodljivim ulizivanjem, jer ne znaju da je posrijedi odmilica puna velikoga poštovanja prema književnoj dami Ljerki Car Matutinović, koja punih pet desetljeća svojim djelima i prijevodima sudjeluje i pomno prati zbivanja na onome što se obično naziva književnom scenom. Još redovito čita više od dvije knjige – jer o onima koje pročita a ne dopadnu joj se tvrdoglavo i dalje odbija i pisati – jer najmanje o dvjema izabranima redovito objavljuje kolumnu u Vijencu, književnom listu Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost. Iz naraštaja doajenâ Viktora Žmegača, Luke Paljetka i Tonka Maroevića, kako kaže njegov glavni urednik Goran Galić, i uz Strahimira Primorca i Nives Opačić još živahno djeluje i Ljerka Car Matutinović.

S predstavljanja Književnih zavjeta Ljerke Car Matutinović u Ogrizoviću (Foto Miljenko Brezaka)

Iako ne dulji od karticu i pol teksta, njezini ogledi nisu suhoparni niti se autorica u njima rasipa znanjem, nego svježim, dojmljivim esejima iskusnoga i predanoga čitatelja pouzdano preporučuje i poziva na čitanje.

Naslovnica šeste knjige književnih kritika iz Vijenca u Biakovinu nizu (Foto Miljenko Brezak)

Književne kritike, književne interpretacije i eseje objavljuje u različitim medijima redovito od 1961., a u Vijencu je dosad objavljenih 450 kritika pretočila Biakova u šest knjiga: Vijenac odabranih (2013.) – nagrađena nagradom Julija Benešića – zatim Umjesto Samoća (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.), Književni ogledi (2019.), Iskustvolijepih riječi (2022.), a posljednja, Književni zavjeti (2025.), predstavljena je 9. veljače 2026. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

I u tome autoričinu, po mojemu još jednom važnom prilogu povijesti hrvatske književnosti, možete se samo složiti kako ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koja svoja djela pišu na zavičajnim govorima – što je, priznajmo, danas izuzetno rijetko – te da su u izboru zastupljene i gotovo sve tematske i stilističke preokupacije recentne hrvatske književnosti.

Za uspomenu: Stevo Leskarac, Božica Brkan, Jasna Kovačević, Željka Lovrenčić i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Impozantan broj raznorodnih djela Ljerke Car Matutinović govori o njezinom talentu, otvorenosti prema životu i ljubavi prema književnosti. Za upoznavanje velikog opusa njezinog kreativnog stvaralaštva dovoljno je udubiti se u njezinu biografiju, upućuje urednica knjige Zorka Jekić ističući da zbirka eseja Književni zavjeti omogućuje uvid u dio najnovije hrvatske književne produkcije i prijevodne književnosti raznih hrvatskih izdavača te postaje molba novim i starim čitateljima da, u današnjem vremenu nesklonom književnoj riječi, ostanu vjerni lijepoj književnosti za koju autorica živi. Dodaje kako njezino sveukupno stvaralaštvo potvrđuje da za Ljerku Car Matutinović doista, stvarati znači živjeti.

Zanimljivo: književna kritičarka o književnoj kritičarki – Željka Lovrenčić i Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

Ugledna kritičarka dr. sc. Željka Lovrenčić svoju je ocjenu Caričine knjige naslovila Književnost kao poziv zaključujući kako Ljerka Car Matutinović još je jednom napisala svojevrsni leksikon suvremene hrvatske književnosti kojim se zavjetovala na kvalitetu, stručnost i dobronamjernost. Tumači:

Matutinovići Carici, doprinos unuka Marka (Foto Miljenko Brezak)

Matutinovići Carici – doprinos unuka Luke (Foto Miljenko Brezak)

Jedna od osobina dobrog književnog kritičara je ta da ne pravi razliku između renomiranih književnika i onih koji tek startaju na književnu scenu. Kod naše je autorice to posebno naglašeno: ona je u svojim izborima sasvim slobodna i bira samo one knjige koje su po njenom sudu vrijedne da se na njih skrene pozornost. Ne robuje nikakvim pravilima ni pritiscima i vješto izvlači ono najvažnije i najbolje iz pojedinog djela. Premda je ograničena brojem kartica, ta je činjenica nimalo ne sprječava u donošenju procjene.

S osobitim poštovanjem glavni urednik Vijenca Goran Galić o svojoj dugogodišnjoj suradnici (Foto Miljenko Brezak)

Razvidno je, nastavlja, da Ljerka Car Matutinović s osobitom radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije, od Zagorja do Primorja te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Navodi niz raznovrsnih primjera osvrta naše vrsne književne kritičarke s preporukama knjiga brojnih knjiga Zdenke Maltar, Tamare Bakran, Željka Kneževića, Ane Horvat, Miljenka Stojića, Ivice Glogoškoga, Veselka Koromana, Biserke Goleš Glasnović, Dragice Vranjić Golub, Stjepana Šešelja, Jasminke Domaš, Tomislava Milohanića, Marine Šur Puhlovski i drugih. Znalačkim i mudrim naziva pisanje o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Čileu i Bugarskoj. Dodaje: Ona razumije koliko je važno prenositi bogatu kulturu jedne male zemlje svijetom. Spominje i zapise o velikom pjesniku Antunu Branku Šimiću i knjizi njegovih izabranih pjesama naslovljenoj Zemlja mjesečara: izabrane pjesme u povodu 125-te godišnjice rođenja koju je 2023. objavilo Društvo hrvatskih književnika.

U publici kolege i čitatelji (Foto Miljenko Brezak)

Car Matutinović na stranicama Književnih zavjeta opisuje i niz proznih knjiga naših suvremenih autora i proširuje nam obzorja primjerice analizom putopisa Zlate Bujan-Kovačević, romana Darka Pernjaka, priča Franje Deranje, romanima-uspješnicama Ludwiga Bauera Dvostruki život Eve Braun i Julijane Adamović Oče, ako jesi, biografske proze Diane Rosandić Živković i Marine Šur Puhlovski, opisima djetinjstva Jadranka Bitenca. Svojom književnom svestranosti dokazuje da joj je upravo književnost životni poziv i misija i s jednakom se strašću predaje analizi knjiga svih književnih rodova. Zahvaljuje za lijepe riječi o njezinoj knjizi književnih kritika koju naziva „prozorom u svijet“ te iznimno zanimljivim apostrofira i oglede o djelima Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemema, Sonje Zubović Da, ali to nije sve i Ovalno ogledalo te onom Lade Žigo Španić Avanture na stazama kulture objavljenom krajem 2024. godine. Dr. Lovrenčić dodaje dalje:

Radoznalost: o kome je Carica pisala? (Foto Miljenko Brezak)

Zapisi Ljerke Car Matutinović su kratki, jasni i jezgroviti. Uz malo riječi kaže sve što je potrebno. I više od toga. To uspijeva samo nekome tko je vrstan književni znalac, tko aktivno sudjeluje u književnom životu i, kao što kaže urednica Zorka Jekić, živi za književnost.
Ona zna izvući poruku koju autor svojim djelom želi poslati čitateljima, zna ih uputiti na najbolje stihove naših poeta i poetesa, suptilno otkriti njihove male tajne. Isto tako, uspješno ukazuje na čudesan svijet riječi, na izniman izričaj, na mističnost i simboliku. Biranim riječima ističe maštovitost pojedinih autora, njihov senzibilitet i verbalnu raskoš.

Na knjigu i autoričin potpis (Foto Miljenko Brezak)

Kao književnu kritičarku odlikuju je istančanost, mudrost i veliko poštovanje prema autoru. Njezine su primjedbe uvijek poticajne; nikada zlobne. Ona nas uči da i književna kritika može biti i te kako zanimljiva ukoliko, kao njena, obiluje nizom lijepih riječi i ako je ispisana iskusnom rukom.

Ne može predstavljanje ni jedne knjige bez drugih knjiga i bez – kave dragih kolega: Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Marina Šur Puhlovski i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Prema riječima urednice Zorke Jekić na 145 stranica objavljeni su eseji tiskani od 2022. do 2025., kronološki kako su izlazili, podijeljeni u dva poglavlja, Poezija sa 34i Proza sa 27 prikaza suvremenih autora. Zahvalna sam i ja autorici što čita i piše ustrajno i o mojim knjigama. U Književnim zavjetima predstavila je također dvije: u prvoj cjelini Poetikom kajkavske i čakavske riječi izuzetno zanimljivo predstavlja zajednički zbirku Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika, u izdanju Kajkavskoga spravišča iz 2023., a u drugome, naslovljeno Poziv na čitanje i blogiranje, piše o mojoj knjizi Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama 2026-2023. objavljenoj u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, 2024.

Wajda, stotka – Umjesto kave 15. ožujka 2026.

Hvala Deanu Šoši, uredniku HTV-ovih Posebnih dodataka, i njegovim gostima što su mi u subotu priuštili do dugo u noć više od pet sati uživanja u posveti 100. obljetnici rođenja Andrzeja Wajde. Rijetko toliko dobrih i raznovrsnih priloga i tema u jendu večer. Dva dokumentarca (u jednome Wajda govori o poljskoj filmskoj školi, a u drugoj više njegovih bliskih dugogodišnjih suradnica govori o Majstoru), a između toga dva crno-bijela filma, prvi dugometražni Pepeo i dijamant iz 1958. (prema romanu Jeryja Andrzejewskoga, objavljenom desetljeće ranije), koji sam gledala brat bratu dvadesetak put, i kratka komedija Sastavljeni iz 1968. (snimljena prema Stanislawu Lemu), koji nisam imala priliku vidjeti ni ja a ni znalac Živorad Tomić.

Presnimljeno iz HTV–ove emisije Posebni dodaci, 14. ožujka 2026.

Kad je Wajda već dohvatio Cannes, a desetljećima prije Oscara za životno djelo i prije negoli su ga Coppola i Scorsese inaugurirali u svojega najboljega među redateljima, krenule su moje formativne godine: pedesetih sam rođena, a 1968. sam objavila prvu pjesmu. Ali, važnije je da me je upravo Wajda, vjerojatno zahvaljujući baš Pepelu i dijamantu s Norwidovom pjesmom o dijamantu ispod pepela, tamnim kanalskim naočalma poljskoga Jamesa Deana Zbigniewa Cybulskoga i Maciejevu ubojstvu među bijelim plahtama i na smetlištu odveo (i) na Malićevu polonistiku zagrebačkoga Filozotskog fakulteta.

Tek kada sam godinama kasnije hvatajući ga po još socijalističkoj Poljskoj napokon uhvatila barem telefonom, za zagrebački Vjesnik razgovarali smo na, kako reče serbo-chorwackim iliti jugoslowianskim, zato što je, kako je objasnio u zadnjem jučerašnjem prilogu, citatu iz davne Patine emisije TV Zagreb Tri-dva-jedan-kreni, dva filma snimao u Beogradu. U toj se emisiji s gostujućim Wajdom poslikala tadašnja krema hrvatskih filmskih znalaca, pa i moj profesor filmologije Ante Petrlić s kojim sam se na ispitu poklala zbog Wajdina Čovjeka od mramora, koji sam taman preko veze odgledala u kinu u Varšavi, a on ga još nije dospio vidjeti i dobila sam jednu od lošijih ocjena u indeksu, ne sjećam se više detalja zašto, ali zbog ponosa ne mogu prežaliti!). Koliko sam bila predana, govori i da sam vlakom tik poslije ratnoga stanja putovala u Lođ radi reportaže iz tamošnjih čuvenih filmskih studija.

Hvala Šoši (ne znam zna li HTV što ima u tome čovjeku!?) na uzbudljivom podsjećanju na mladost i ideale, na događaje i ljude, na moju Poljsku (kamo sam prvi put otišla u ljeto 1976.), na predanost ljepoti i iskaz riječju, slikom, bojom, pokretom, kadrom kako nas Moćna Umjetnost može i doslovce spasiti od Zla.

Ni svježa operacija očiju nije me spriječila ni omela u gledanju, koje mi je priuštilo takvo uzbuđenje kao onomad uživo odgledani Wajdini Zli dusi Dostojevskoga u krakovskom Teatru Starom ili jutrošnji pogled s prozora u susjedovo dvorište na bijelu mladenku, tek procvjetalu ranu šljivu ususret najavi lokalnih snjegova. I crnih vijesti. Kao da čeka nekog Wajdu da je uoč

Jedva čekam najavljene iduće Wajdine filmove i redom ih preporučujem.

Grgurevo u požeškom identitetu i jedinstvenoj monografiji – Umjesto kave 12. ožujka 2026.

Na prošlogodišnjem Interliberu i ponovno potkraj veljače u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu predstavljena je monografija Grgurevo Maje Žebčević Matić. Uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Požege Gradski muzej Požege objavio je u velikom formatu na više od 290 stranica, vrlo opsežno, bogato ilustrirano istraživanje svoje etnologinje, poznatije po projektu Muzej u loncu.

Maja Žebčević Matić sa svojom monografijom i Božica Brkan na zagrebačkom predstavljanju (Foto Miljenko Brezak)

Među brojnom publikom mnogi ugledni Zagrepčani rodom Požežani (Foto GMP)

Natroposječno mnoštvo publike (Foto GMP)

Ljiljana Marić, urednica monografije i ravnateljica Muzeja koji je prošle godine imao izdavačku natprosječnu godinu s monografijom i s novim katalogom muzejskoga postava na 600 stranica, zahvalila je autorici na 30 godina stručne i zavičajne predanosti temi pretočenoj u ovu, Požežanima izuzetno važnu knjigu. Iako ga i drugi slave, Grgurevo je, istakla je, jedinstvena manifestacija u svijetu i takva se ne može povezati ni sa jednim gradom osim s Požegom. Ono je nerazdvojni dio identiteta slavonske Atene, a kako je nastajao, kako se njegovao i čuvao taj identitet, sadržaj je ove monografije. Ona je smjernica i putokaz kako i u budućnosti ova tradicija treba živjeti. I zbog toga je ona neprocjenjiva.

Uoči predstavljanja u Hrvatskome državnom arhivu: Maja Žebčević Matić, Ljiljana Marić i Tanja Baran (Foto Miljenko Brezak)

Fotografije i sjećanja iz riznice požeških obitelji

Maje Žebčević Matić proučavala je veliko bogatstvo požeških obitelji sačuvano i predstavljeno u 242 objavljene obiteljske fotografije uglavnom iz projekta Kluba čitatelja vlastite prošlosti i saslušavanjem čak 50 kazivača te korištenjem 137 bibliografskih jedinica kako bi odgonetnula kakva priča stoji iza pojedinih fotografija, kako se njegovala i čuvala ova tradicija i sve to pretočila na stranice ove knjige koja ima šest poglavlja i 35 potpoglavlja. Dizajneri Bilić & Müller studija opredijelili su se za tri boje kao asocijacije, crvenu i zlatnu na požeška vina te zelenu na vinogradarske brjegova ponad grada i Zlatne doline.

Odlično grafički prezentirana monografija (Foto GMP)

Monografija Grgurevo objavljena je prošle godine u povodu 200. godišnjice prvog pisanog spomena običaja Grgureva 1825. godine, koje se pak slavi u čast Luke Ibrišimovića Sokola, koji ima i prepoznatljiv spomenik, jer je za Požežane legendarni junak u fratarskoj halji, koji je 12. ožujka 1689., baš na dan sv. Grgura, iz Požege mačem protjerao osmanlijsku vojsku Bršljanović-age i oslobodio je nakon 150 godina vladavine.

Recenzent dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU (Foto Miljenko Brezak)

Bitke na Sokolovcu više u predaji negoli u povijesnim izvorima

Uz dr. sc. Klementinu Batinu recenzent monografije, dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU ukazao je kako se u povijesnim materijalima takva bitka na Sokolovcu nigdje ne spominje te dodao kako je u monografiji upravo zbog toga popis izvora triput veći od popisa literature. Unatoč tome, autorica vješto zaokružuje povijest, sadašnjost i budućnost Grgureva za koju iznosi niz prijedloga i stručnjacima i zajednici te se neće moći zaobići.

Požežani su, naime, ne hajući za službene izvore, ustrajnim grgurevskim pucanjem iz mužara i topova održavali narodnu predaju o protjerivanju Turaka tako da je, upravo na prijedlog autorice kao najbolje njegove poznavateljice, 2007. godine Grgurevo upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, prije toga postavši i Dan grada, koji bilježi punih osam stoljeća, te dio već bogate turističke ponude Zlatne doline, poznate po bogatstvu prirodnih ljepota, kulturne povijesti, odličnim vinima (iako je vinogradarstvo sve češće skup hobi) i gastronomiji (Požežani su uspjeli zaštititi vinogradarski ćevap).

Požežani u Zagrebu ozbiljno su shvatili predstavljanje u metropoli (Foto GMP)

Globalistička ograničenja, pa i zakonska gromoglasnom grgurevskom pucanju

Izuzetno vrijedan i gostoljubiv grad pamtim, osim po uglednom poljoprivredno-prehrambenom sektoru i po odlično organiziranim Večernjakovim Kulenijadama čak i u vrijeme Domovinskoga rata – hvala Jelenko Topić! – uz koju je i domaći slavonski kulen/kulin već tada zaštićen kao prvi hrvatski proizvod.

Zagrepčanima je predstavljen i vinogradarski ćevaš (Foto Miljenko Brezak)

O važnosti monografije za požeški identitet i potencijalu Grgureva za brendiranje tamošnjih vinograda i vina govorila je i doc. dr. sc. Tanja Baran, autorica monografije Hrvatska vinska kultura, zaslužna što su i Vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti njezinih rodnih Križevaca nedavno konačno proglašeni također kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Istakla je i malo kapitaliziranu hrvatsku tradicijsku kulturu uopće, a Grgurevo bi upravo moglo poslužiti kao uzor u tome.

Uspomena na svečanost u HDA Maja Žepčević, Božica Brkan, gradonačelnik Požege prof. dr. sc. Borislav Miličević i Sara Karan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica monografije Maja Žebčević Matić upozorila je pak da se Grgurevo danas susreće s ozbiljnim izazovima globalizma istakavši probleme kao što su sve manji broja vinogradara, sve češće na hobiste, zatim gubitak povezanosti novih generacija s tradicijom i zakonska ograničenja zbog kojih se gubi ključan element običaja – gromoglasno grgurevsko pucanje iz mužara.

Kad se odrasli igraju „Žab, žab, žabe – labe“ ili „Žabari jel Žabe na kolec“ – Umjesto kave 24. veljače 2026.

Pratitelji Facebooka mogli su primijetiti objavu Rusalki Kutina kako je istoga dana kad i u Zagrebu prosvjed protiv megafarmi u Sisačko-moslavačkoj županiji, u samome Sisku županijska Zajednica kulturno-umjetničkih udruga održala seminar dječjeg folklora Žab, žab, žaba – laba. Voditeljica Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska savjetnica, te njezina korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima, prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije. Rado podsjećam kako je to nastavak i nadogradnja najnovije, zapravo jedne od brojnih knjiga Moslavčeve Lepi moj pajdaš, Kako bismo proširili vrlo uspješan seminar, Slavicu Moslavac zamolila sam da nam otkrije sadržaj detaljnije.

Razigrani seminarci koji će na igru pozvati djecu Sisačko-moslavačke županije (Foto Lana Moslavac)

„Lepi moj pajdaš“ Slavice Moslavac – Umjesto kave 17. listopada 2025.

koju još predstavljaju i oživljavajući njezin sadržaj i ovako, među potencijalnim edukatorima i među djecom kojima je namijenjen, držeći živim važan dio zavičajne i nacionalne kulture i baštine.

Naslovnica knjige Slavice Moslavac prema kojoj se igra, pjeva, pleše…

Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu ulogu ima broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom ritmu; s pomoću njih se najčešće određuje mjesto u igri ili se neki igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati štapanjem (pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka ritmička pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u igri kako bi odlučili tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno, nenametljivo i trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i govornom razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i najprihvatljivijih oblika pjesme pogodne za djecu. Evo i nekoliko primjera:

Eri, beri, muzi, keri – kreč.
Oj, Nikola, Nikola, veži kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
Jedna vrana gakala i po polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
Egede, begede, banda svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali šešir mali. U šeširu lepa seka to se zove apoteka.
Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, ‘ajd u dupe, …in, tin, arapin, arapupe, ‘ajd u dupe.
Enci, benci na kamenci, troja vrata zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
En, ten, tore, duboko je more, a u moru kit, ajde Maro vrit!
Ete, pete, paprikete, teja baja buf. Loviš.
En, ten, tini, sava, raka tini, sava, raka, tika, taka,bija baja, buč. Loviš!

Korepetitorica Lana Moslavac svira bisernicu, samo jedan od brojnih narodnih instrumenata

Zatim su, govori Moslavac, usvajali i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i raznovrstan oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta. Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Navela je Moslavac i primjer po kojem je seminar i nazvala Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug:
Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je predstavljalo žapca. On bi mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac, vrabac ‘ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba, ‘ko je moj drug.

Zadnji par djece koji su glumili vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed, a drugo oko crkve. Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su se nastojali što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok roditelji nisu pozvali djecu kući.

Mene osobito veseli što je Slavica Moslavac i u knjizi i na seminaru navela varijantu kriške igre Žabe na kolec, koju je, navodi, u svojim zapisima sačuvala književnica Božica Brkan, igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem okrenut prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih suigrača. Oni moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori komandu, nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača, a onaj drugi dolazi na njegovo mjesto i on je žabac.

Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio je svirka na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se drvene žabe, štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim instrumentom bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.

Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša (Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke, manje i veće kružnice.

Autori i izvođači zavičajnog igrokaza Žabari jel žabe na kolec na premijeri u Varaždinskim Toplicama 2026. (Foto Miljenko Brezak)

Žabari na pozornici Kajkavijade (Foto Miljenko Brezak)

Moslavac ocjenjuje kako su brojni polaznici, njih 40-ak, s područja cijele Sisačko-moslavačke županije – koji su na kraju dobili i potvrde o pohađanju seminara – pokazali spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva uvježbavanjima i nastupima pokušavaju u svoje koreografije uključiti i građu baštinjenu iz prošlosti.

Oprimjerujem otprije desetak godina 2016. i 2017. radom kriške djece u Društvu Naša djeca „Vladimir Nazor“ i Amaterskom kazalištu „Josip Badalić“ i nastupima na smotrama Kajkavijada i nacionanima amaterskima upravo zavičajnim kekavskim igrama poput Žabari jel Žabe na kolec, rekonstruirajući i oživljavajući zaboravljenu dječju igru, eto, i na YouTubu.

„Ellas“ ili „Jedanaest veličanstvenih“ Željke Lovrenčić – Umjesto kave 21. veljače 2026.

Željele mi to priznati ili ne, (i) u svijetu poezije vladaju muškarci. Glasniji su i prodorniji od žena. I poznatiji. Piše tako Željka Lovrenčić u svome eseju, koji uvodi u najnoviju njezinu knjigu, još jednu pjesničku panoramu, vrlo neobičnu, žensku. Nazvala ju je ELLAS, ONE. Odabrala i prepjevala za španjolsku izdavačku kuću Katelani 2000. – urednik Jordi Garcia Jacas, vrlo zanimljiv dizajn, omot Raúl Grabau a tekst Sheila Malla – a dogovara i kosovski prijevod na albanski te na portugalski. Možda ONE svjetlo dana ugledaju i na hrvatskome? Za biblioteku Poiesis Forum odabrala je jedanaest hrvatskih pjesnikinja, koje su predstavljene sa po deset pjesama, kratkom biobibliografijom i portretom.

Lovrenčić Piše dalje:

Ako govorimo o poeziji na španjolskom jeziku, u našoj zemlji mnogi ljudi, ne samo oni iz određenih krugova, znaju za Pabla Nerudu i Federica Garcíju Lorku. Manji broj njih za Antonija Machada i Juana Ramóna Jiméneza, ali rijetki za pjesnikinje kao što su Gabriela Mistral ili Alfonsina Storni. Da o izvrsnim suvremenim španjolskim pjesnikinjama Patriciji Benito i Luni Miguel niti ne govorimo.

Kao mala zemlja, Hrvatska se iznimno trudi predstaviti svoju književnost svijetu. Rekla bih da i u ovom slučaju pjesnici i prozaici zauzimaju više medijskog prostora od svojih kolegica.

Zbog toga, kao poznavateljica i obožavateljica poezije, ovom prigodom u panorami One španjolskim govornicima nudim odabir od deset pjesama jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja. Smatram da je tih jedanaest snažnih, izvornih i inovativnih ženskih pjesničkih glasova obilježilo današnju hrvatsku pjesničku scenu. Svaka je ovdje zastupljena pjesnikinja na svoj način rušila granice i stereotipe, slavila život i divila se prirodi, zapažala male stvari koje nas okružuju poput lišća koje šušti, guštera na zidu ili ljepote bijele boje, iznosila svoje poglede na život, razmišljala o našoj svakodnevici, pisala o ljubavi.

Tko su ONE, žene moćna glasa, pripadnice različitih naraštaja koje pišu toliko različito, a opet slično i čitatelju blisko? Profesionalno, one su novinarke, matematičarke, profesorice, pedagoginje, umjetnice, pravnice, knjižničarke…

Neke od njih autorice su ponekad sjetnih i nostalgičnih, a ponekad vedrih i duhovitih pjesama, lakih za razumjeti i prihvatiti poput Božice Brkan. U njenim se pjesmama razabire ljubav prema prirodi i bojama, a rado se bavi i jezičnim temama budući da piše i na svome rodnom narječju. Omiljene teme Diane Burazer su prolaznost vremena i svakodnevica, a njezine pjesme krase misaonost i iznimna osjećajnost dok Ljerka Car Matutinović rado govori o ljubavi i moru te sjećanjima na dane djetinjstva. Česta joj je tema i jezik. Njezinu poeziju odlikuju prpošnost, lagani humor i blaga ironija. Lana Derkač je postmodernistička pjesnikinja zaokupljena prije svega ljudskom kulturom i aktualnim svjetskim zbivanjima. Također, zanimaju je okoliš, svemir, Zemlja, a česta tema su joj i svakodnevni događaji. Stanka Gjurić je pjesnikinja posebnog senzibiliteta. Njezina je poezija vrlo iskrena i odraz je njenih duševnih stanja. Često opisuje svoj i život drugih ljudi na način na koji ga ona vidi i doživljava.

Biserka Goleš Glasnović svojom poezijom odaje počast životu; slavi ga. Njezine su pjesme ode svjetlosti, radosti, ljubavi, vrtovima, cvijeću, suncu, snovima, mitologiji… U njima uspješno isprepliće prošlost i sadašnjost. Kroz stihove Ane Horvat koji nastaju u jednom dahu protječu silna energija i životnost. Pjesme su joj lišene pretjeranih jezičnih ukrasa, jednostavne i mudre, pune ljubavi za ljude, prirodu i životinje. (Ne nužno tim redom). Božica Jelušić u svojoj pak poeziji među ostalim temama spominje prolaznost života, smrt, zavičaj i naše okruženje, ali i ženstvenost, odnosno moć i ljepotu žene te nužnost slobode. Diana Rosandić Živković najradije piše o muško-ženskim odnosima, o ljubavi i prirodi te potrebi povratka u nju. I njoj su česta tema svakodnevni životni događaji i pojave. Marina Šur Puhlovski nas na blago ludički i ponekad humorističan način, mudro i nenametljivo, pročišćenim jezikom i filozofskim razmišljanjima upućuje na pomisli o ozbiljnosti i misiji našega postojanja SADA i u ovom vremenu dok Sonja Zubović toplo i blago govori o čovjeku i okolišu, o ljubavi i ljudskim osjećajima. Njeni su stihovi umirujući i nježni pa u našoj duši dugo odjekuju; baš poput jeke.

Ovo su samo naznake onoga što potencijalnog čitatelja čeka na stranicama ove knjige. Svjesna sam da je svaki izbor subjektivan, ali i sigurna da je ovo odabir u kojemu će ljubitelji poezije pronaći nešto za sebe i uživati u stihovima „mojih jedanaest veličanstvenih“ suvremenih hrvatskih pjesnikinja.

Željka Lovrenčić, predana i vrijedna promotorica hrvatske književnosti u svijetu (Foto Mladen Budimir)

Književnica zaljubljenica u poeziju, koju sama inače ne piše, prevoditeljica, znanstvenic i svjetska putnica u svojoj bogatoj bibliografiji, uz prevedene i uređene, bilježi brojne autorske knjige slične ELLAS: Bajo la ceniza del antiguo fuego. Poesía croata. Guadalajara: La Zonámbula, 2010.; Dulce Libertad. Madrid; Salamanca: Editorial Verbum; Trilce Ediciones, 2012.; Encuentros. Poesía croata contempóranea. Bogota: En busca de poetas; Editorial Escarabajo, 2018.; Literatura Contempóranea Croata. Contato em três linguas. Porto Alegre: Editora Zouk, 2023. (S Milanom Puhom i Tomislavom Deurom); Mlada čileanska lirika. (S Jordanom Jelićem). Zagreb: DSM grafika, 2003. ; Odlazak u stihove. Panorama savremene crnogorske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); Poesía Croata Contemporánea. (S Andrésom Moralesom Milohnićem). Santiago: RIL editores, 1997.; Poezija bokeljskih Hrvata: antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća. Podgorica: JU Centar za očuvanje i razvoj kulture Crne Gore, 2023. (S Božidarom Proročićem).; Puentes. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb; La Paz: Društvo hrvatskih književnika; Correveydile, 2007.; Razlog za pjesmu. Panorama suvremene hrvatske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); El roce de la mariposa. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2010.; Šapat Drave (devet pjesnika iz Podravine). El murmullo de Drava (nueve poetas de Podravina). Murmurul Dravei (noua poeti din Podravina). Iasi: PIM, 2018. (S Monicom Dragomirescu). Uredila je: Croacia-Chile 2024. Antología poética bilingüe. Santiago de Chile: RIL editores, 2024.; Dok oblaci prolaze. Suvremena kubanska poezija. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2020. i Zvijezda modroga neba. Suvremena kubanska priča. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2019.

Ne treba zaboraviti, knjigu ELLAS poduprlo je i Ministarstvo kulture i medija RH.

Post scriptum:
Ne mogu u ovakvim, meni duboko dojmljivim, prilikama ne zapitati se: A zašto među tim veličanstvenim pjesnikinjama i ja? Od mojih objavljene su pjesme: Dječak i javor, Vermut, Oblutak, Nijanse bijeloga, Vrata se sama otvaraju, Tvoj brod, Postava X: Vjerovanje; krivica, Bukve i Haljina za snove. Hvala Ti, Željka, ambasadorice hrvatske književnosti.

Santiago Željke Lovrenčić – Umjesto kave 11. veljače 2026.

Putovanja su način mog života. Poslovno ili privatno obišla sam gotovo sve kontinente. Kraće ili duže, boravila sam u nizu gradova: Madridu, Barceloni, Sevilli, Salamanci, Lisabonu, Londonu, Parizu, Berlinu, Bukureštu… U Istanbulu i Ankari, Amanu i Damasku, u Kairu i Tunisu, u Canberri i Sidneyu, u Dallasu, Mexico Cityju i Guadalajari, Bogoti i Cartageni, Panama Cityju i San Joséu, Limi, Guayaquilu i Quitu, Buenos Airesu, Havani, Asuncionu itd. itd. Živjela sam u meksičkom glavnom gradu i u Punta Arenasu, u blizini pingvina. Ali, niti jedan od tih gradova nema ono što ima Santiago de Chile – moj grad.

Željka Lovrenić i David Rey na predavaonju o glavnom gradu Čilea u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović

To je srž predavanja Santiago – moj grad književnice i prevoditeljice Željke Lovrenčić u organizaciji Hrvatsko-hispanskog društva pred brojnom publikom u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović početkom veljače, gdje joj je domaćin bio voditelj tribine novinar David Rey Siles. Bilo kako bilo, očekujem i knjigu. Ako ne samo o Santiagu, i o drugim Željkinim gradovima.

Ispred muzeja Dekorativnih umjetnosti u Palači Rioja u Vini del Mar (Foto Mladen Budimir)

Mene je ime Santiago ponajprije podsjetilo na starca iz Hemingweyjeva romana Starac i more, a tema tribine podsjetila me na nemogućnost odabira i na meni omiljene gradove – Lisabon, Berlin, Koeln, Barcelonu, Krakov i Varšavu, Sidney…

Predavanje na Katoličkom sveučilištu – Željka Lovrenčić s profesoricom Leticijom Goellner (Foto Mladen Budimir)

Željka je, među ostalim, opisala Santiago kao grad čije četvrti dobro poznaje, u metrou se bez problema kreće u svim smjerovima, njegove ulice i parkove rado obilazi kad god je u prigodi. Premda velik (šest milijuna stanovnika), istakla je, Santiago odiše mirnoćom i sigurnosti; ne stvara nelagodu. Volim njegove kavane, male restorane s tipičnom hranom, kulturne centre, zgrade u središtu grada, tržnicu. Dragi su mi njegovi nenametljivi stanovnici; volim slušati njihov govor… A i klima mi godi, osobito kad je ljeto: suho je i jako toplo. Ukratko, to je grad u kojemu se osjećam kao kod kuće!

Knjiga Borisa Domagoja Biletića Espuma de nubes veloces na Sajmu knjiga FILSA (Foto Mladen Budimir)

Predavanje je popratila zanimljivom i bogatom prezentacijom te nadahnuto njenim najnovijim boravkom u tome gradu u studenom 2025. Tom je prigodom predstavljena dvojezična pjesnička antologija Chile-Croacia 2024 u kojoj jezastupljeno 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. (vaša blogerica privatizira: i moje!). Uz Željku (koja je knjigu prevela), projekt potpisuju i čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso. Knjiga je objavljena u uglednoj nakladničkoj kući RIL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske.

Crkvica u četvrti Providencia (Foto Mladen Budimir)

Predavanje je počelo najznačajnijim podacima o Čileu, najdužoj zemlji na svijetu, te o njenim raznolikostima i ljepoti. Spomenuta su najznačajnija mjesta koja je predavačica posjetila: Antofagasta na sjeveru zemlje gdje se nalazi pustinja Atacama, regija Araucanía i njen glavni grad Temuco u kojemu su živjeli čileanski književnici – nobelovci Pablo Neruda i Gabriela Mistral te turističko središte Villarica, Magellanes i glavni grad te regije Punta Arenas u kojemu je nekada predavala hrvatski jezik i kulturu i živjela dvije godine, Ognjena zemlja i nacionalni park Torres del Paine te njihova bogata flora i fauna. Posebnu pozornost izazvao je egzotični Uskršnji otok sa svojim znamenitim moaima.

Grad je prepun zelenila – Brdo San Cristobal (Foto Mladen Budimir)

Crkva San Francisco de Borja u središtu grada (Foto Mladen Budimir)

Željka Lovrenčić iznimno je vezana uz grad Santiago jer je ondje živjela tri godine i vraća mu se svake dvije godine. Posjetiteljima tribine pokazala je neke od glavnih atrakcija toga višemilijunskog grada, gospodarskog, političkog i obrazovnog središta Čilea: znameniti trg Plaza Italia, Nacionalnu knjižnicu, središnju poštu, Akademiju likovnih umjetnosti, brdo Santa Lucía gdje je Pedro Valdivia 1541. osnovao grad Santiago, Katedralu Uznesenja Djevice Marije iz 1780., mnogobrojne kulturne centre…

Kulturni centar Gabriela Mistral (Foto Mladen Budimir)

Govorila je i o sajmu knjiga FILSA koji se u Santiagu održava od 1981. i na kojemu su 2013. uz nju gostovali i hrvatski autori Mladen Machiedo i Boris Domagoj Biletić. Na ovogodišnjem je Sajmu predstavljena knjiga Borisa Domagoja Biletića Espuma de nubes veloces (Pjena brzih oblaka) koju je u njenom prijevodu objavila nakladnička kuća Editorial Mago.

Motiv iz središta grada (Foto Mladen Budimir)

Bilo je govora i o nekim četvrtima grada Santiaga (Providencia, Las Condes, Vitacura…), o gostovanju na poznatome radiju Duna gdje je razgovarala s uglednim radijskim i televizijskim novinarom Polom Ramírezom, o predavanju o njenim prijevodima i suvremenoj hrvatskoj književnosti na Katoličkom sveučilištu gdje ju je primio dekan Patricio Lizama. To je sveučilište poznato po multikulturalnosti i visokim obrazovnim standardima, a osnovano je 1888. godine. Bilo je govora i o predstavljanju knjige Chile-Croacia 2024. u Muzeju dekorativnih umjetnosti u Palači Rioja u Viñi del Mar, poznatom ljetovalištu s prekrasnim plažama. Na predstavljanju je bio čitavi Upravni odbor Hrvatskog doma iz obližnjeg Valparaísa, „boemskog grada“ i jedne od najvažnijih čileanskih luka u kojemu se od mnogobrojnih znamenitosti ističe i palača Pascuala Baburizze (Paška Baburice), doseljenika s otoka Koločepa koji je postao jedan od najbogatijih ljudi svoga doba.

Zgrada Likovne akademije (Foto Mladen Budimir)

Željka Lovrenčić je govorila i o posjetu predsjedničkoj palači La Moneda gdje je nju i čileanskog književnika, predsjednika Udruge čileanskih stručnjaka i poduzetnika hrvatskih korijena Guillerma Mimicum primio čileanski predsjednik Gabriel Borić.

Grad su ljudi: Željka Lovrenčić s istaknutim čileanskim književnikom Juanom Mihovilovichem i njegovim sinom Pablom (Foto Mladen Budimir)

Tom su mu prigodom uručene dvije knjige: Chile-Croacia 2024 i Puentes sobre el mar: antología de poemas, cuentos y relatos de autores chilenos de ascendencia croata (Mostovi iznad mora: antologija pjesama, kronika i priča čileanskih autora hrvatskog podrijetla) koju je objavila Udruga profesionalaca i poduzetnika hrvatskih korijena za koju je Lovrenčić napisala predgovor. Gabriel Borić Font je postao predsjednik Čilea 2021., kad je imao samo 35 godina i bio je na čelu ljevičarske koalicije Apruebo Dignidad. Palača La Moneda je impresivna neo-klasična građevina iz 18. stoljeća.

Panorama s pogledom na Ande (Foto Mladen Budimir)

Na predavanju je bilo riječi i o Hrvatskome klubu u Santiagu (Estadio Croata), osnovanome 1940. s ciljem očuvanja hrvatskog jezika, običaja i folklora gdje je održano predstavljanje dviju knjiga koje su predane čileanskom predsjedniku. Knjiga Chile-Croacia 2024 predstavljena je i u Društvu čileanskih književnika te u Iberoameroameričkoj zakladi čiji je cilj povezivanje iberoameričkih zemalja putem kulturnih događanja.

Park Bustamente nedaleko Društva čileanskih književnika (Foto Mladen Budimir)

Željka Lovrenčić je u svome predavanju istaknula i važnost održavanja veza sa svojim čileanskim prijateljima – književnicima Teodorom Elssacom, Diegom Muñozom Valenzuelom, Juanom Mihovilovicem, Nicolóm Gligom i Leom Lobosom, predsjednicom PEN-a Cristinom Wormull Chiorrini, s ravnateljem zaklade Laudalina Araneda Robinsonom Recabarrenom, hrvatskim konzulom Damirom Sančevićem i mnogima drugima. Time je, rekla bih samo podsjetila da su gradovi ponajprije i – njihovi ljudi.

U Santiagu predstavljena antologija Chile-Croacia 2024 – Umjesto kave 5. prosinca 2025.

Božica Brkan o Radomiru Venturinu i Projektu Dobar tek u Moslavini u Zborniku Moslavine – Umjesto kave 7. veljače 2026.

U društvu dobrih autora i tekstova 19. Zbornika Moslavine objavljenoga na 290 stranica našla su se i dva zavičajna Božice Brkan – Radomir Venturin od djetinjstva u Potoku do životnoga djela Za srokom okom i to okomito u devedesetoj (od 217. do 230. stranice) i Kako smo istraživali za Projekt Dobar tek u Moslavini LAG-a Moslavina – Recenzija (od 281. do 288. stranice).

Naslovnica Zbornika Moslavine 2025., grafičko oblikovanje D. Point / Kreativna agencija

Početak teksta posvećenoga Radomiru Ventrurinu o 90. godini

Jedna od duplerica teksta B. Brkan o Venturinu

Najnoviji Zbornik Moslavine 2025, koji izlazi otprilike svake druge godine, u zgradi izdavača Muzeja Moslavine Kutina u Noći muzeja predstavili su muzealci – glavna urednica Jasmina Uroda Kutlić te Antonio Džaja, Silvija Kantolić i Jelena Batinić. Govorili su o temama iz arheologije, povijesti, umjetnosti, prirodnih znanosti i drugima.

Dio sadržaja 19. broja Zbornika Moslavine

Na toj značajnoj stručnoj publikaciji, ne samo za Moslavinu – koja se može podičiti i Moslavačkim zrcalom, zbornikom moslavačkih ogranaka Matice hrvatske – s kontinuitetom izlaženja od 1968. čestitala je u ime kutinskoga gradonačelnika Zlatka Babića bivša ravnateljica i glavna urednica te muzejska savjetnica u mirovini i gradska vijećnica Slavica Moslavac. Uz Natašu Mravunac, Antonia Džaju, Silviju Pisk, Jasminu Urodu Kutlić, Ivana Gračakovića, Jadranku Kruljac Sever, Marinu Junger Sokolović, Dražena Kovačevića, Silviju Kantolić, Jelenu Batinić, Dalibora Sumpora, Anu Bosak i druge, ona je također autorica i u ovome broju Zbornika Moslavine dvaju tekstova, o Zorki Sever i Božici Somek – Mahala.

Prigorski.hr: Katarina Zadrija i Branko Čegec u fotoanalogiji “Hrvatski književnici”

Portal Prigorski.hr iz pera novinara Dragana Vickovića objavio je 30. prosinca 2025. informaciju:

Književnica Božica Brkan izdala je zajedno sa suprugom Miljenkom Brezakom fotoantologiju pod imenom „Hrvatski književnici”.

Naslovnica dvojne knjige i po autorima i po fotografijama i tekstovima

U uvodu ove zanimljive knjige, autorica postavlja pitanje: „Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija nikad, te kakav je uopće odnos fotografije i riječi?

Duplerica Katarine Zadrije u Fotoantologiji

Fotografije je snimio Miljenko Brezak. Fotoantologija je objavljena u drugoj polovici 2025. uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika.

Među 67 književnika u knjigu su uvršteni i Vrbovčani Branko Čegec i Katarina Zadrija.

Hrvatski književnici / Fotoantologija – zapisa Katarine Zadrije

O knjizi Hrvatski književnici / Fotoantologija Božice Brkan i Miljenka Brezaka na svom Facebooku 29. prosinca Katarina Zadrija objavila je:

Kad bi me netko pitao koje i kakve filmove volim, morala bih dobro razmisliti. Skoro u svakom žanru postoji djelo ili više njih koji mi se sviđaju. Ali, ako me pitate koji film volim, bez razmišljanja ću reći, bez obzira na kritike, „Words and pictures“ iz 2013. godine, Režija: Fred Schepisi Scenarij: Gerald Di Pego. U filmu je prikazano rivalstvo između profesora književnosti, koji je pisac i profesorice likovnog odgoja koja je i slikarica. Filmom prevlada romantika i vječna pitanja: „Što bolje opisuje ljude i događaje riječ ili slika? Govori li slika zaista tisuću riječi?“

Slična pitanja si postavlja i suautorica knjige pod imenom „Hrvatski književnici Fotoantologija“, Božica Brkan, za fotografije i riječi, koja sa svojim suprugom Miljenkom Brezakom supotpisuje knjigu. Po profesiji novinarka i urednica časopisa, radila je s fotografijama i fotografima. Osim toga izvrsna je prozaistica, pjesnikinja, novinarka sada na webu, čuvarica baštine, kulture stola. Fotografije prate tekstove. Često je tekst bez fotografije suhoparan i nedorečen i obrnuto. U uvodu u svoju novu knjigu postavlja pitanje: „Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija nikad, te uopće kakav je odnos fotografije i riječi?“.

Ne znam hoće li itko ikad naći odgovor na to pitanje. Rekla bih da idu ruku pod ruku. Ne laže li fotografija? U današnje ubrzano vrijeme, gdje je vanjština sve, upotrebom novih tehnologija, fotografija često laže. Može je se čak nazvati svjetskim prvakom u laganju. Ali, to je kako i suautorica sama navodi: „sintetika“. Uljepšavanje na traci. Malo je fotografa koji si daju truda pa kroje fotografiju na starinski način, sa svjetlom koje mu je na raspolaganju, s tehnologijom koja je oslonjena na čovjeka, a ne obratno, čine čuda.

Autori Fotoantologije Božica Brkan i Miljenko Brezak (Foto Jura Gašparac)

Upravo takav fotograf je drugi suautor knjige, gospodin Miljenko Brezak. Osim toga što fotografira ono što mu privuče pažnju, ono što voli, redovno prati fotografski i videouradcima svoju suprugu. Za profesionalni i privatni arhiv, za blogove (Umjesto kave, Oblizeki) snima njene nastupe, promocije. Član je Fotokluba Zagreb. Osim u fotografiju zaljubljenik je u književnost i književnike. Njegovi portreti književnika nisu nastali slučajno. Prije fotografiranja dobro je upoznao rad svakog književnika. Fotografirajući ih izvukao je emociju svakog modela.

Kad sam već spomenula blogove, osvrnula bih se na blog „Umjesto kave“. Tu autorica objavljuje blogove o književnim zbivanjima koji najčešće prolaze ispod radara. Prošle godine je objavila tiskanu zbirku blogova pod nazivom „Umjesto kave – blogovi o netemama 2016. – 2023. godine“. Uza sve što radi, radi na tome da nitko od književnika i onih koji rade u kulturi, poglavito u književnosti, ne ostane zapostavljen.

Kako se interesi autora isprepliću, razvila se ideja o stvaranju zajedničke fotoantologije „Hrvatski književnici fotoantologija“. Stvarajući knjigu, gospodin Miljenko je vrijedno fotografirao književnike i u međuvremenu do objave knjige postavio nekoliko izložbi fotografija hrvatskih književnika. Fotoantologija je objavljena u drugoj polovici 2025. godine, uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika. Čast mi je i zahvaljujem na tome što su i mene uvrstili među 67 književnika koji su uvršteni u fotoantologiju.