Stjecajem prilika posljednjih godina zahvaljujući poduzetnome kolegi književniku i novopečenome doktoru znanosti Mirku Ćuriću, jednome od organizatora Dana Antuna Augusta Matoša, kad nema tko, na Antunovo i rođendan književnikov, odnesemo mu cvijeće na mirogojski obiteljski grob, pročitamo pjesmu, predstavimo knjigu… Ove godine uz AGM-ov 150. rođendan do Zagreba nikad brojnija ekipa stigla je od mađarskoga Kaćmara, preko Plavne i Beograda te rodnoga mu Tovarnika. Nedostaje, što bi rekli, još samo Pariz.
Dio nas sudionika na kraju 7. Dana AGM.a u DHK / Foto Miljenko BrezakMatošu počast i na Mirogoju / Foto Miljenko Brezak
Nije izostao ni obilazak mirogojskoga polja 11a 42 ni
večernji finale u Društvu hrvatskih književnika. Mirko Ćurić, potpredsjednik
središnjega DHK i predsjednik Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga, i Katarina
Čeliković iz subotičkoga Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, predstaviše
svježe otisnuta nova izdanja prve knjige Antuna Gustava Matoša Iverje (Osijek/Subotica,
Mostar 2023) i knjige Antun Gustav Matoš Domovini iz tuđine (Subotica,
2023). Dodijeljene su i nagrada za kratku priču o Matošu, a prikazani su i dokumentarac
Od Kaćmara do Zagreba Mihaela Kelbasa i multimedijalni performans Voyageom s Matošem Književno-teatarskog
kružoka HKC Bunjevačko kolo iz Subotice (Dramatizacija i režija Nevena
Baštovanović, koja je i sudjelovala sa Zoltanom Sičem, Vedranom Peićem).
Božica Brkan ovaj put Gusteku čita pjesmu, naglas / Foto Miljenko BrezakPublika se na Štrosu neprestano mijenjala… / Foto Božica BrkanBard Borben Vladović i Neven Mrzlečki / Foto Miljenko BrezakTrojica noćnih čestitara AGM-u u manje od noći i dana od nestašluka na Štrosu stigla do čitanja pjesma u DHK-u, ispod književnikova portreta / Foto Miljenko Brezak
Ne zato što sam uz Borbena Vladovića, Zrinka Šimunića i Tomislava Šovagovića iz zbirke Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu (Osijek/Subotica, 2020) i sama čitala svoju pjesmu ustani matošu ili selfie na štrosu, meni je najdojmljivije poslijepodnevno čitanje pjesama na otvorenu, uz Kožarićev spomenik Antunu Gustavu Matošu. Sunce žeže, Zagrepčani i turisti prolaze između nas, bauštelci iza nas glasno obnavljaju zgradu nekadašnje pjesnikove gimnazije, Neven Mrzlečki uz gitaru pjeva malu Mariju i Ljerku, srce moje…
Mirko Ćurić i Katarina Čeliković predstavljaju svježa izdanja Matoša / Foto Božica Brkan
A na kraju iz publike izlazi mladić i, na naše čuđenje, otkriva kako su noćaš njih trojica, malo popivši, pjesnika za rođendan prekrili cvijećem gospođe Nade s Mirogoja. I svaki je još dodao po jednu svoju pjesmu, anonimno. Stražar sa šetališta, Brkovi, Stih koji dušu svira. Navratio je poslije posla vidjeti što je danas sa slavljenikom i naišao na nas pjesnike. Nestašni je Darko Orešković, a prijatelji su, poslije doznajemo, braća Adam i Maks Skendžić. Čita pjesmu, a onda navečer sva trojica na poziv govore odnosno iz mobitela čitaju svoje pjesme i u DHK. Ako je samo i gerilla marketing, odlično!
Kožarićev Matoš kao slavljenik / Foto Božica Brkan
Meni se pak moja pjesma ustani matošu ili selfie na štrosunapisana 2020. čini još aktualnijom: iako smo skinuli maske za Covid 19, ostalo nam je potresno okruženje i književnički/kulturni Zeitgeist. Matoš jednako ravnodušno gleda dok se s njime opaljuju selfiji… Jesu li morali doći Đakovčani i Subotičani da Zagrepčanima ozvuče taj metropolski prizor?
U Vrbovcu, u Osnovnoj školi Marija Jurić Zagorka, u petak, 2. lipnja 2023. Udruga Osebunjek organizirala je 5. Recital Stara lipa. Među 132 pjesme 56 autora pristiglih na natječaj ocjenjivački sud(Božica Brkan, prof., književnica i novinarka, predsjednica povjerenstva, te članice Vesna Švarc, prof. i Nikolina Crnčić, dipl. uč.) prema propozicijama procijenio je: dvije ravnopravne prve nagrade – Na Gubaševe stanice je fučkal Snježane Budanec i Rat Ljubice Ribić; dvije ravnopravne druge nagrade – Krug Laure Jagić i Huod Božice Črljenec Sljepčević; dvije ravnopravne treće nagrade –Nebeska lojtra Magdalene Blagec i Džemper Anice Bukovec. Još je deset priznanja otišlo pjesmama Teta Micika i babica čistiju mahune Tomislava Ribića, Gnezdo Tatjane Kobije, Črljena jabuka Dragice Reinholtz, Siromak JuraMarice Urošević, Smierukazi Terezije Flegar, Na akcije Snežane Novotny, Nihalka Štefice Vanjek, Zelena domovina Sare Hižman, Do sudnjega dana Nade Starčević Lopac i Naša močka Ivana Grahovca. Za čitanje je odabrano 30, a za objavu u zborniku 54 pjesme.
Božica Brkan predstavlja zbornik 5. Recitala Stara lipa u Vrbovcu / Foto Miljenko Brezak
Najzanimljivija, najpoticajnija od
svega na recitalu bila mi je kratka rasprava o različitim predstavljenim ne
samo pjesmama i njihovoj umjetničkoj vrijednosti nego i različitim izričajima (autori
iz svih kajkavskih krajeva) te, zatim, o kajkavskom kao dijalektu ili jeziku te
treba li na njemu pisati. Jedna od zanimljivijih teza je kolege Željka Funde
koji misli da sa svakim recitalom kajkavski ide dolje, među ostalim i zato što su
pjesme nedovoljno lektorirane (lektorirali su ih sami autori!), a konferansa
recitala i uvodnici u zbornike napisani na standardu. I moj je uvodnik na
standardu, pisan da bude polemičan, pa mi nije bilo teško, doduše u manjim
krugovima, žustro razmjenjivati često oprečna mišljenja, kao što o sličnim
temama raspravljamo (imam iskustvo upravo s Fundom!) na tradicionalnome
krapinskom Znanstvenom međunarodnom skupu o kajkavskoj književnosti i kulturi.
Dok god raspravljamo, ne prihvaćam zasad da je uzaludno.
Za sjećanje: nagrađenici, ocjenjivači i domaćini / Foto Miljenko BrezakVrbovečka mirisna lipa uživo / Foto Miljenko Brezak
Prenosim stoga s pozivom na daljnu
razmjenu mišljenja svoj uvodni esej iz zbornika 5. kajkavskoga recitala
Stara lipa (nakladnik Udruga Osebunjek, urednica Katarina Zadrija), str.
6.-10.
Urednica Katarina Zadrija predstavlja zbornik / Foto Miljenko Brezak
Božica Brkan Što je dobra kajkavska pjesma 2023.? Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu
Korice zbornika s kulom i starom lipom kako ih vidi Ivana Žerovnik / presnimljeno
Što je dobra pjesma? Što je dobra kajkavska pjesma 2023. godine? Na ta me je pitanja potaklo zanimljivo žiriranje za najbolje kajkavske pjesme, u kojem smo se nas tri članice ocjenjivačkoga suda osnovnim obrazovanjem profesorice, ali očigledno s različitim životnim i različitim iskustvom čitanja i pisanja te očigledno različitim književnim stavovima i ukusom, također i uvidom u recentnu književnu, ponajprije poetsku scenu (što se piše i objavljuje u časopisima i samostalnim zbirkama te izborima, panoramama i antologijama, zatim na društvenim mrežama, nagrađuje na drugim natječajima…). Bili posrijedi literarni ili paraliterarni razlozi, i tekstovi i ocjenjivačice bili su podjednako zaštićeni šiframa.
Dio uvodnoga eseja Božice Brkan u zborniku / presnimljeno
Jedinstveno smo se otprve složile
samo oko dviju pjesama, prvonagrađenih: Na Gubaševe stanice je fučkal
Snežane Budanec i Rat Ljubice Ribić. Unatoč tome, pa i sa
sviješću koliko
je teško biti drugačiji, originalan, svoj, dok umalo svaka ambicioznija
kajkavska općina ima natječaj za najbolju kajkavsku liriku, ocjenjujem
ovogodišnju Staru lipu kreativnim iskorakom, što je posebice, neovisno o razlikama
jesu li amateri ili ozbiljniji i iskusniji pjesnici, uočljivo u poetskoj
zrelosti, meštriji nekih autora u odnosu na same sebe. Nadam se da će nekima izdvajanje
biti poticajno i za budući rad.
Prvonagrađena Snježana Budanec čita pjesmu Na Gubaševe stanice je fučkal / Foto Miljenko Brezak
Kako ne možeš nego šivati od
donesena materijala,sve
ostale nagrade naknadni su dogovor, odvagivanje, kompromis, procjene nas dvije
po dvije, ne uvijek iste članice žirija. No, ostaje otvorenim nisu li
jednakovrijedni rima i slobodan stih, posmodernistički i stil priznatih kajkavskih
kanona, zatim teme povijesne, domoljubne, religijske, ljubavne i banalije
svakidašnje? Ne možeš ne osjetiti dobar ritam, ne vidjeti zaokruženu osmišljenu
sliku izrečenu bilo u četiri ili u četrdeset stihova. Najbolje su, neovisno
o anarhiji ukusa i orijentira
Prvonagrađena Ljubica Ribić čita pjesmu Rat / Foto Miljenko Brezak
prošle pjesme-motivi poput Kruga, Huoda,
Nebeske lojtre, Gnezda, Nihalke… i pjesme-metafore umetnute u svakidašnje
poslove poput Džempera ili čišćenja mahuna. Neprobojne, skladne, zaokružene
te pjesme dojmljiva ritma kao izuzetno zanimljiva, u pjesmi Dobrota,
potpisana šifrom Čisto srce, Đurđa
Vukelić Rožić ponavlja: Jer vsaki od nas na pleči nosi svoju
Golgotu.
Mladi kajkavci dolaze: drugonagrađena Laura Jagić čita pjesmu Krug / Miljenko Brezak
O ocjenjivanju/ocjenjivanjima
mogla bih napisati ne samo esej, nego i cijelu, vrlo duhovitu, pa i ciničku
knjigu o knjigama pjesama, priča ili romanima za nacionalne nagrade, usporedivši
ih s ocjenjivanja kulena, salama, vina, slastica… Jedino me, srećom, za razliku
od recimo kulena, knjigom još nisi gađali. Teško je dok ne osvijestiš kako je,
kao u postavljanju pitanja i očekivanju odgovora, pola toga zadano postavljenim
kriterijima, raspisanim natječajem.
Prigodno bi bilo, zacijelo misle
neki, da esej o kajkavskim pjesmama i napišem na kajkavskom, na kojem sam
eseje, čak kad je to bilo i ciljano i o ciljanim temama, pisala samo djelomično
i vrlo rijetko, primjerice za blog ili krapinski Znanstveni skup o kajkavkom
jeziku i kulturi. No, ova je tema, neovisno o jeziku pisanja opća i uopće vrijedna
razmišljanja u vrijeme rekla bih prekomjerne produkcije svakojakih pjesama,
postova na društvenim mrežama i zbirki poezije, pisanja mnogo opsežnijeg od
čitanja (ma koliko bili brojni, iskamčene lajkove i klikanost ne računam!), a bez
kojega, prema mojem ne profesorskom nego pjesničkom i književničkom iskustvu, nema
ili rijetko ima dobroga Teksta.
Tomislav Ribić čita pohvaljenu pjesmu Teta micika i babica ćistiju mahune / Foto Miljenko Brezak
Uočila sam zanimljive šifre/lozinke,
jer pjesnici, pogotovo koji redovito pjesme šalju na natječaje, znaju kako i ta
začudnost skreće pozor na autora, primjerice:Vesmir, Vjerogonja, Džemper (kao i pjesma), Krampus
23, Malerica, Limun i limeta, Kira, Dobrava, Kipec v geldtašlinu, Ceker…do navlakuša kao što su Vrbovec i Vrbovec 13.
Još su važniji naslovi pjesama, a meni su se osobito, ne samo zbog toga,
učinili zanimljivima atipični za kajkavske: Na Gubaševe stanice je fučkal (Snežana Budanec), Teta Micika i babica čistiju mahune (Tomislav
Ribić), Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est (Vladimir Šuk), Kmični fasbinderofski kipec (Vladimir
Šuk), Selska na trejču (Darko Foder), Reči si zstetoveral budem (Željko
Funda), Lajk zavičajni (Davorka
Crnčec)…
Da nisam žirirala u ovome natječaju
propustila bih njegov zanimljiv jezični dio, meni nove riječi, od kojih–neke
za svoj kajkavski rječnik, a neke i za kakav tekst možda – ispisujem ne iz sadašnjice
nego iz tuđih prošli vremena, kao svojevrsno konzerviranje vremena i jezika (zato su važna tumačenja, kao i
navodi iz kojega idioma potječu!) poput: šteči, špehaš, vudienka,najraj,
brščas, samer, rušica, vuletje, otplentavam vuzle… U nekim
tekstovima uočljiv je i utjecaj modernoga žargona, poput izraza kak je šljiva.Da
ne spominjem učestali, nadam se lapus calami, koliko mi je poznato, nepostojeći
u kajkavskom ć. Naišla sam i ne jednom na nekadašnjineologizam
Branke Jagić čkomina, vrlo otporan i rasadžen (mogla bi mu se
brojiti čestotnost!), jer je zaista lijep, tenaneke nove, poput
samina, krasnost…, kojima želim sličnu sudbinu.
S obzirom na teritorijalnu i dobnu raznolikost pristiglih 132 pjesme 56 autora od Biograda na moru do krajnjeg sjevera i od Delnica do Virovitice veseli u pjesničkim tekstovima iskazana raznovrsnost kajkavskih idioma. Zato i jest važan navod o kojem se zavičajnome govoru radi (imamo i primjer žargona, ne jedan: šljiva mi je!). Moglo bi to postati važno za kakav usporedni rječnik (?) s tumačenjem manje poznatih riječi ili pak kajkavski rimarij. Važno je i autorsko pomlađivanje, koje smo osvijestili tek iza podjele nagrada, otključavši šifre, jer nemamo, kao neki drugi natječaji, nagradu za najmlađega i najstarijega sudionika/sudionicu niti je ona nužna jer, kako se vidi, dob rijetko određuje i kreativnost, ljepotu pjesme. Ali, provjerite u tekstovima: utječu na teme, rječnik, pa i rimarij.
Predlažem organizatoru da razmisli o nagradi, možda i glavnoj, svojevrsnom grad prixu, osim za pjesmu, i za kolekciju pjesmama. Uočila sam, naime, kako su neki autori stjecajem prilika različitim pjesmama sami sebi konkurirali te su ih podijeljene ocjene ocjenjivača na neki način zakinule. Primjer Zviezda Grde v žila i Črljena jabuka; Malerica Pe demači i Na akcije; Krampus 23 Tetka Micika i babica čistiju mahune, Željka preverče senje vu figurice i Hemungi se luftaju na vejami jutra; Souza Smierukazi i Ud rieči se ne živi; Baba Klara Jen den moje babice i Siromak Jura; Dobrava Negda je bila i Naša močka
Za kajkavski uvijek spreman za polemiku: Željko Funda / Foto Miljenko Brezak
Iako su svi očekivali da kao
predsjednica ocjenjivačkoga suda neke naizgled nerješive dvojbe presiječem,
nisam to činila – radije se priklanjajući kompromisu. U nekom sam se trenutku osjetila
usamljenom shvativši da – da sam i sama slala pjesme na ovaj natječaj,
vjerojatno ne bi prošle – samo da je pjesama na ocjenjivanju bilo više, čak i
bez uvrštavanja u zbornik ostale bi neke egzotičnije, eksperimentalne, po mojoj
prosudbi odlične, te sam posegla za izdvojenim mišljenjem. Nema potrebe
spominjati držanje štange bliskom mi stilu, stvarnosnoj poeziji, prepoznatljivim
izgrađenim autorima, napose nekakvim ljubimcima, u kajkavskoj poeziji
nesvakidašnjim postmodernističkim temama i iskazu, krležijanstvu naspram
Domjanića ili Galovića itd.:Kipec v geldtašlinu, Vladimir Šuk: Unijski
vragi bilderbergi iliti nomen est iKmični fasbinderofski kipec; Načičkane senje, Darko Foder: Selska na trejču; Vrbovec,
Željko Funda: Reči si zstetoveralbudem; Ceker, Davorka Crnčec: lajk zavičajni…
Ivan Grahovec sve je, pa i ocjenjivački sud, raznježio pjesmo Naša močka / Foto Miljenko Brezak
Potaknuta iskustvom, koristim priliku blagotvorno utjecati, posavjetovati potencijalne lovce nagrada na natječajima – od nagrada je katkad važnije i samo sudjelovati! – neka se ne raspituju tko je u žiriju te da ne pišu za ocjenjivače, neka već na idućoj Staroj lipi, primjerice, ne planiraju kako da svoj stil prilagode ovdje spomenutima, voditelju radionice pisanja, uopće bilo kojoj modi i hitu, broju tropa i figura… Neka radije, strogom selekcijom, izgrađuju vlastiti stil. I kad ne vole takve pjesme, objektivni ocjenjivači, koliko je u umjetnosti uopće moguća objektivnost, skinut će kapu dobrim pjesnicima i kad im njihove pjesme nisu bliske, kad nisu po njihovoj mjeri.
Mnogima je, ne uvijek samo amaterima, ozbiljno poraditi i na osnovnoj
pismenosti. Ne bih u nepismenosti (ć u kajkavskom!?) uopće tražila
estetiku i oslanjala se na još manje pismene čitatelje, a razlikovanje pjesnika
i po tome pišu li fonetski ili etimološki (f kleti, v kleti), recimo,
mogao bi biti povod za zanimljivu, ne nužno i jalovu raspravu o općim i važnim
kajkavskim temama, pa i pravopisu.
Neke takve, sportskim rječnikom rečeno, uspjele su se doskočiti bolje, ali
je bitno da potencijalni čitači mogu pročitati i te pjesme, ponajprije dobre i –
raznovrsne. Uči se i iz dobre, ali i iz loše literature i uputno je čitati tolerantno. Uostalom,
ne kažu li da i iza ponajboljih poeta ostaje tek nekoliko pjesama? Ne mora vam
se na prvu svidjeti, ali je vrijedno čitanja. A pogledajte recentne hrvatske
antologije: ako nisu kajkavske, uglavnom i ne progovore dijalektom!
Dobra pjesma jednostavno je dobra
pjesma.
Ali, zašto je onda važno da pišemo kajkavski? Važno je pisati na
kajkavskom da nam jezik, dijalekt, zavičajni govor, idiom – ostane živ. Važno
je pisati na kajkavskom i važno je na kajkavskom pisati i pismeno i lijepo, jer
užitak koji pruža ljepota, posebice materinskoga jezika, nemjerljiv je. A da bismo
i na kajkavskom lijepo pisali, više nam je čitati dobre književnike, ne samo
kajkavske. Za pjesme, dakako, pjesnike.
V sebe son vdahnela / Korene drva
/ Svojega roda, pjeva u pjesmi Drvu potpisana istoimenom šifrom Slavica Grgurić Pajnić iz Delnica. Zato je važno
pisati na kajkavskom! Da nam ne izumre skupa s babicama, dedekima, japicama,
mamekima; da nam se ne uruši s hižicama, kuvarnicama, plotekima,
kukuružnjakima, zdenčekima… Čak je i današnja stara močka Ivana
Grahovca, kao da gleda i moderne TV-reklame, rojši mela krekere.
Ako za majstore poput Mladena Kerstnera stručnjaci govore da je pisao
na nepostojećem kajkavskom, a uz Krležu vezuju njegov koine oslonjen
na prijeilirski kajkavski, od Belostenca i Ivanuša Pergošića do bake Terezije
Goričanec, što se ne bismo i mi otisnuli u svoje gruntovečke, kerempuhovske i
druge nove još neistražene kajkavske ljepote?
Od tradicije, od zadanih kanona poput Domjanića, Galovića ili
Krleže, jer i oni su nam već i vijek unatrag, valja koraknuti dalje, i tematski
i stilski. Jedini je to način da i svoj jezik kajkavski održavamo i održimo živim.
Pletikotac k’o i otac ne ide ni u svakidašnjici 21. stoljeća, a
kamoli u književnosti suočenoj Chatom GPT. Ako je pak kome samo do poetskoga etnozapisa,
da se ne zaboravi, umjesto silovane rime, uvijek se može posegnuti za bezazlenijom
pjesmom u prozi, makar i samo sa sentimentalnim popisom nepotrebnih predmeta i
njihovih potisnutih naziva. Kao s popisom za štacun. Nezaboravljena ljubav
isjeniku, senje, djetinjstvo, gorčine… mogu biti opisani i ovako i onako,
ali ne mora zemlica navek biti trda, a kaj samo naš mili. I
nisu kajkavski samo ciklame i pušleki, stare, lipe, kerv kervava, trsje,
trnaci, hosta i breberike… Nije kajkavski samo prošlost i sentiment u
deminutivčićima. Kao u kakvu starinskom vrčaku, hrvatskom (a ne
kineskom!) obiteljskom tradicijskom vrtu, neka cvjetaju svi cvjetovi. Neka se najljepši
zelene najbolje!
Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika, godište 79, broj 3-4/2023., za cjelinu Knjiga u fokusu odabrala je Tomislava Brleka i Od Matoša do Maleša. O toj i drugim antologijama od 57. do 97. stranice pišu Krešimir Bagić (Antologija ii izbor?), Andrea Milanko (Na eliotsku ruu skupljeno društvance), Pavao Pavličić (Kita cvitja razlikova), a u cjelini Što je Antologija? pišu Ivana Sabljak (Zašto su antologije važne?), Ana-Marija Posavec (Antologija: subjektivan i ovjeren izbor književnih tekstova mozaičke strukture), Andreja Šagud (Antologije kao poticaj za daljne čitanje), Diana Rosandić Živković (ŠČ!) i Božica Brkan (Antologije bez narječja, od str. 74. do str. 96.).
Časopis Republika
Drago mi je da mi je tekst objavljen u posljednjem broju Republike koji su prije ostavke uredili Julijana Matanović i Mario Kolar te da u tome dobrome časopisu nismo surađivali više. Zahvaljujem.
Neke pjesme i pjesnike vjerojatno nikad ne bih
čitala da ih nisam otkrila u nekoj od antologija. Kada sam prije više od pola
stoljeća ulazila u svijet knjige i čitanja uz 100 djela ili zlatne knjige,
antologije tekstova prema temi, razdoblju, književnoj vrsti…, neke od njih
doista su bile prekretnice, razmeđa u povijesti književnosti, i bile su, kako
im ime govori, pomno izabrano cvijeće, cvjetnjaci. Mogli smo vjerovati u
upućenost i ukus antolo- gičara te se prema njima izgrađivati izoštravanjem vlastitih
umjetničkih kri- terija, stila, jer nije bilo dvojbe o klasicima, bardovima,
kanonima, a kamoli anarhije kriterija i totalne dezorijentiranosti u (ne)sviđanju.
I dalje se antologičari na sve mile fele, ali
rijetko na razini kao što to čini, recimo, Tomislav Brlek u Od Matoša do
Maleša, s čijim se izborom možete (ne)slagati, ali ne možete ne vidjeti
antologiju moderne poezije i – čitati je s uzbuđenjem. Antologičari,
čini se, sve manje i čitaju i čak nije neugodno to javno istaknuti kao
osobitost, valjda kreativnu. Ništa zato što su često zamjetniji
ispušteni od uvrštenih. Dokidaju li to antologije same sebe? O tome nema ni
kompetentnih rasprava (ma kakva estetika!), a kamoli pole- mika, osim obično
paraliterarnih, sklepanih na nekoj od društvenih mre- ža s pokojim furioznim hejtom
u korist kruga i plemena odnosno ovoga ili onoga društva, udruge,
izdavača, mjesta okupljanja, zavičaja… Nikako motivirajuće da se bude i u
umjetnički poticajnom društvu.
Presnimljena duplerica iz Republike
Ma kako zanimljivi, skroviti ostaju bitni
primjeri. Svojom bibliotekom za Disput Na tragu klasika Irena Lukšić
stvorila je za hrvatske čitatelje i izni- mno probran svjetski izbor romana
ili proze, koji nitko nije nazvao antolo- gijskim, iako to jest znatno više od
piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju
različiti izdavači. Znanstvenica, književna kritičarka, prevoditeljica i
zaljubljenica u poeziju – a da sama nije pjesnikinja – Željka Lovrenčić
tijekom dva desetljeća priredila je što u časopisima, što kao tiska- ne ili
e-knjige na hrvatskom, a što na španjolskom, desetak vrsnih izbora/ panorama,
i bez priljepka antologijski, od po samo nekoliko do čak pede- setak
recentnih pjesnika po svom ukusu i dobro prihvaćenih u čitatelja od Španjolske,
Čilea, Kolumbije, Crne Gore, Rumunjske… Pjesnikinja Ana Horvat uz više
tiskanih antologija poezije o životinjama, o stablu i šumi, o moru i o
ljubavi osmislila je, odabrala i uglavnom sama i financirala inter- netski
portal – antologija hrvatske ljubavne lirike od 19. do 21. stoljeća Hrvatska
ljubavna lirika: www.pjesnici-ane-horvat.net. U pojedinačnim digitalnim
knjigama uvršten je već 221 autor, svaki s petnaestak pjesama.
Kao autorici mi je osobito zanimljivo kako su – obično ne isti – i najupućeniji izrijekom protiv naznake da su bilo kajkavski bilo čakavski ma i samo književni jezici, nego tek dijalekti hrvatskoga jezika, ali je vrlo zanimljivo da posljednjih ne godinâ nego desetljećâ, kad nam nacionalni jezik zapravo nitko ne tlači osim nas samih, i u najsveobuhvatnijim antologijama hrvatske poezije najuglednijih i priznatih antologičara nema niti jedne dijalektalne pjesme. Čak su i autori koji pišu i na standardu i na dijalektu zastupljeni isključivo tekstom na standardu, s obrazloženjem koji ne mogu smatrati utemeljenim, ili da pjesme na dijalektu izlaze iz drugoga jezičnog sustava (valjda za razliku, primjerice, od žargona) ili po mome profesionalno sramnim kako antologičar tone prati (ne zaslužuju ni da ih pobrojim, iako pratim!). Oko jedne od takvih, Svjetlaca (2019.), inače uglednoga i odličnoga i pjesnika Tonka Maroevića, nabujala je vrlo zanimljiva polemika i u časopisu Artikulacije, u kojoj su mnogi, koji bi trebali biti mjerodavni, odbili sudjelovati također jer ne prate ili ne htijući se zamjerati kako ih nekom novom prilikom možda ne bi zaobišle neke druge antologičarske milosti i taštine.
Svojevremeno je upućeni Mario Kolar (i knjigom!) ustvrdio kako bez kajkavske nema suvremene hrvatske proze, ali suvremene hrvatske poezije i u izrijekom hrvatskim antologijama očito mora biti bez kajkavske, jer se nije našao netko tko bi poput mladoga i očito ambicioznoga znanstvenika i književnog kritičara to ustvrdio i potkrijepio za poeziju, osim ako se ne računa što je baš on uzvitlao ustajale vode spomenutom anketom. Pa da barem pisci antologija povremeno zagledaju u dobre dijalektalne.
Naslovnica Republike koju su dosad uređivali Julijana Matanović i Mario Kolar
Svoju nakanu odavno je prerasla zavičajna Kajkavska lirika Moslavine (2009.) Dražena Kovačevića sa šestoro pjesnika, predstavljena na petnaestak mjesta, uglavnom sela, u sve tri moslavačke županije, i nije samo mene potakla da se vratim ozbiljnom književnom pisanje.Da na spominjem antologiju kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka (1999.)Jože Skoka i antologiju recentne hrvatske kajkavske poezije Ernesta Fišera, Moderne kroatische kajkavische Lyrik (2015.) u prijevodu Borisa Perića na Hochdeutsch poput Krležinih Balada Petrice Kerepuha!Ma što kajkavcima predstavljali Domjanić, Galović i Krleža, ne mogu recentne antologije završavati zadanim pjesnicima otprije stoljeća! Nagrađivana za priče na standardu osobito se ponosim kajkavskom pričom Kak su trojica pesmu nosili, koju je Miroslav Šicel, među rijetkima dijalektalnima, uvrstio u Antologiju hrvatske kratke priče (2001.) izabravši je iz časopisa Kaj. Zahvaljujući potom maestralnoj snimci Hrvatskoga radija i ustrajnim reprizama uspjela se probiti i do šireg čitateljstva/slušateljstva i usporedbe s Andrićevom Askom i vukom o smislu i zavodljivosti umjetničkoga djela. Ako je nešto dobro, neovisno je o jeziku i dijalektu te antologičarima.
Nemam ambiciju postati antologičarkom, držim se još nedoraslom tome, ali budem li ikad antologizirala i preporučivala možda svoju životnu lektiru, tekstove koje procjenjujem bitnim da ih se i čita i u njima uživa, naglasit ću kako to činim prema svom ukusu i prema svojoj odgovornosti, ne sugerirajući ikome svoje (ne)praćenje za njegovu mjeru. Ali nemojte se iznenaditi nazovem li s dobrom dozom ironije koju od idući svojih ma kakvih pjesničkih zbirki autoantologijski – Antologijom!
Pozivnica Društva hrvatskih književnika za tribinu
„Božica Brkan,
književnica, novinarka, kolumnistica i blogerica, gostovala je na tribini DHK
pred brojnom publikom. Lada Žigo Španić vodila je intervju s ovom svestranom i
nagrađivanom autoricom, a ona je zaokupila publiku slikovitim osvrtom na svoj
rad i na brojne kulturološke i sociološke teme našega društva. Bilo je riječi o
mnogim autoričinim poetskim i proznim djelima na kajkavskom i štokavskom, o
njezinim kuharicama s ogromnim nakladama (u kojima njeguje hrvatsku „kulturu
stola“), o kajkavskom jeziku (o njezinoj moslavačkoj kekavici), o funkcionalnim
govorima koje koristi u svojim knjigama (razni idiomi, kolokvijalni govori
itd.), o sintezi njezina novinarskog i književnog iskustva i o mnogim drugim
zanimljivim temama.
Brkan je govorila
književno edukativno i novinarski živahno, a publika ju je pozdravila dugotrajnim
pljeskom.“
S tribine / Foto Miljenko BrezakSat i pol zanimljiva razgovora dviju kolegica po novinarskom i književnom peru za zainteresiranu publiku / Foto Mijenko Brezak
SLUŠAO SAM BOŽICU BRKAN NA TRIBINI DRUŠTVA
HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA 7
Božica Brkan, novinarka i urednica
legendarnoga tjednoga priloga Večernjeg lista četvrtkom, VRT, profesorica
komparativne književnosti, poljskog jezika i književnosti, te istaknuta
hrvatska književnica, autorica 80 knjiga, gostovala je danas na tribini Društva
hrvatskih književnika. S njom je o književnom i novinarskom djelovanju
razgovarala Lada Žigo Španić, književnica i novinarka, svojedobno suradnica
kulturne rubrike Večernjeg lista. Bila je i Deana Knežević, komentatorica
gospodarstva u ono doba, te Sanja Nikčević, komentatorica u kulturnoj rubrici
VL od 1985. do 1993. Božica Brkan bila je sastavnica uređivačkoga kolegija
Večernjeg lista u mojem devet godišnjem glavno-uredničkom razdoblju kada je
prodana naklada dostizala i do milijun i 170 tisuća prodanih primjeraka i do
148 stranica tekstualnoga i oglasnoga sadržaja.
Dio publike na tribini / Foto MIljenko BrezakS kolegama iz Večernjaka Brankom Tuđenom i Deanom Knežević / Foto Miljenko Brezak
Prenosimo i petnaestak maštovitih, vještih i raznovrsnih pitanja što ih je voditeljica tribine Lada Žigo Španić uputila Božici Brkan:
Dugi niz godina, odnosno velik dio života
provela si u novinarstvu, gdje si također bila izuzetno zapažena (npr. za
prilog „Vrt“ dobila si Nagradu Marija J. Zagorka). Još do prije dvadesetak
godina u novinarstvu se držalo do pismenosti, autorskih tekstova, razlikovao se
novinar od novinskoga pisca. Možeš li nam povući paralele između novinarstva
nekada i danas? Što se najviše srozalo?
Prijateljica: doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Razmišljala si o doktoratu na temu „Novinari – književnici“ (od B. Primorac, Karakaša do Hedla…) Koliko ti je novinarstvo pomoglo u književnom radu? Je li ti izoštrilo osjećaj da se uvijek obraćaš čitateljima, a ne samoj sebi? Da budeš zanimljiva, a ne hermetična? Da se kao pisac moraš brinuti i o medijskom plasmanu svoga rada (što odlično radiš na svom blogu koji je također novinarski posao)?
Walter Benjamin u svojim je esejima još tridesetih godina prošloga stoljeća dokinuo „auru genija“ i govorio je o „umjetniku-proizvođaču“ koji se mora povezati sa svim medijima, koji mora biti praktičan, prilagodljiv. Marina Šur Puhlovski tvrdi, naspram toga, da je književnost (umjetnost) isključivo sudbina, poziv, tajna, a nikako zanat. Kakvo je tvoje mišljenje?
Od prve kajkavske stihozbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ do zadnje, dvojezične zbirke (u koautorstvu s Borisom D. Biletićem) – „Breberika&Elektika“ (Kajkavsko spravišče) njeguješ svoj rodni zavičajni idiom, a to je moslavačka kajkavština, odnosno kekavica. To je jezik i tvojih proznih knjiga – „Kajkavske čitanke Božice Brkan“, romana „Ledina“ itd. Možeš li nam dočarati taj svoj jezik u ruhu svoga zavičaja?
Na kojim se manifestacijama, skupovima i smotrama čuva blago kajkavskoga jezika?
Kako se zavičajni jezici tretiraju u školstvu? S obzirom da u svijetu zbog globalizacije odumire mnogo „malih“ jezika, koliko se mi trudimo sačuvati svoju trojezičnost u ovom vremenu gaženja tradicije, kada je sve usmjereno na egzistenciju, profit, budućnost?
Zbirka kajkavskih pjesama „pevcov korak / kajkavski osebušek za eu“ (2012.) nagrađena je Nagradom Katarina Patačić. Pojasni taj zanimljiv naslov nama, koji nismo majstori kajkavijane.
Tvoje gastronomske knjige doživjele su visoke naklade (npr. „Enciklopedija špeceraja“ i „Oblizeki – Moslavina za stolom“). Njeguješ hrvatsku „kulturu stola“. Jesu li sve naše kuharice i show kuharske emisije doista prilog našoj kulinarskoj i gastronomskoj tradiciji ili samo show? Što je izvorno hrvatsko u vašoj domovini „za stolom“?
Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), koju potpisuješ ti i Božica Jelušić, zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo je danas knjiga o hrani, no malo je poezije o hrani. Knjiga Gastrolatrija puna je pjesama o zavičajnosti i hižnih uspomena, od poezije vrta do poezije stola. Mnoge pjesme posvećene su raskoši vrta, domaćim i egzotičnim plodovima i slasticama, Knjiga je puna mirišljavog ozračja prirode i kuhinje. U svom pogovoru ovoj poetskoj zbirci pišeš „A kej je to zaprav – oblizek?“
U poeziji kombiniraš razne stilove, u prozi također. U prozi na štokavskom profiliraš radnju i likove, podastireš priču, literarna si i slikovita, jer želiš čitatelje uvući u svoj svijet. Roman „Generalov sin, Srbin, a Hrvat“ priča je o Zoranu koji živi u Beogradu (otac mu je bio srpski general, a majka Hrvatica) i koji navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Fabula postaje sve razgranatija, uvodiš brojne likove, brojne opozicije, a ta slikovitost, živost pisanja karakteristična je za tvoju prozu. U ovom romanu, u kojem je politika uvijek dvostruka, ni socijalizam nije samo staro, crno vrijeme. U staroj vili glavnoga junaka opisuješ stare trofeje, hrastove stolove, stare lampe, stari televizor itd. Je li socijalizam za tebe, unatoč političkim definicijama, ostao još neotkrivena ili nesačuvana škrinja uspomena?
U najnovijem romanu „Privremeno neuporabljivo“ glavni je lik novinarka na radiju koja preživljava u trivijalnoj svakodnevici. Vrijeme je pandemije, potresa, a junakinja proživljava potrese i u svom životu (raspad braka, uhićenje prijatelj-.poduzetnika, odnosi s upitnim susjedima…) I ova je knjiga puna opozicija, jer je život nemoguće definirati. Zašto glavna junakinja nosi Šenoino ime Dora i zašto se osjeća kao „privremeno neuporabljiva“?
Kako piše Dunja Detoni Dujmić, u spomenutom romanu koristiš standard s agramerskim poštapalicama, germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuješ kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). I u drugim tvojim prozama (pa i u poeziji) vidljiva je tvoja sklonost i tzv. funkcionalnim jezicima (uz standard koristiš razne slengove, posuđenice i druge kolokvijalne izričaje). Time pokazuješ i razne socijalne razine svoje priče i svojih likova. Misliš li da toga nedostaje u našoj književnosti, odnosno da su dijalozi uglavnom „poravnati“, bez obzira na intelektualnu razinu likova i njihovo životno okruženje? Obraćaju li kritičari pozornost na jezik ili se okreću uglavnom priči koju nastoje staviti u životni kontekst na neki popularan, trivijalni način?
Osvrnimo se na neke tvoje zbirke priča. “Umrežena” je izbor štokavskih priča. Uglavnom su smještene u urbani milje i govore o osamljenosti, o uzaludnosti da se čovjek umreži s drugima u ovom premreženom svijetu. U čemu je paradoks?
„Život večni“ zbirka je kajkavskih priča koje su smještene u ruralni, kekavski ambijent. Knjiga govori o skučenom prostoru, o provinciji, smrti, zemlji, o Erosu i Thanatosu. Što znači u knjizi taj „Život večni“?
Pisala si i ljubiće? Zašto te je to inspiriralo? Je li domaća žanrovska književnost (krimići, ljubići) podcijenjena u odnosu na svjetsku?
Dio gostiju za sjećanje / Foto Miljenko Brezak
Odgovore na ta i druga pitanja, skraćeni razgovor s Tribine DHK Lade Žigo Španić s Božicom Brkan 17. svibnja 2023. donosimo u videozapisu (traje 65 minuta!) Miljenka Brezaka.
U Narodnoj knjižnici Vrbovec Udruga Osebunjek predstavila
je u ponedjeljak, 15. svibnja 2023. godine novu kajkavsko-čakavsku zbirku
poezije Breberika & Eklektika
Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskog spravišča, inače devetu knjigu u biblioteci Kaj &
Ča: Susreti.
Pozivnica za vrbovečko predstavljanje
Na početku se voditeljica promocije Katarina
Zadrija zapitala:
Što je Breberika? Breberika je vazdazeleni niski grm koji je nekad bio
rasprostranjen po našim šumama. Postoje uskolisna i širokolisna Breberika.
Breberika ili lat. Ruscus aculeatus L. ukrasni je grm, koji je nekad, prije
poplave kineskih plastika i svile bio zanimljiv cvjećarima za pletenje
vijenaca. Također se breberika brala zbog ljekovitosti korijena i ploda. Zato i
je skoro pred izumiranjem. Uskolisne se još nađe po našim šumama. Pred par
godina sam malo istraživala, širokolisne još ima samo na pojedinim lokacijama
planine Papuk. Zbog svega navedenoga Breberika je zakonom zaštićena biljka. Breberika
ovdje, u ovoj zbirci poezije predstavlja i dugovječnost i neuništivost, kako
kulture, tako prvenstveno jezika, našeg materinjeg, zavičajnog, koji se
razvija, prihvaća novo, ali ostaje i dalje svoj gramatikom i očuvanim riječima.
S predstavljanja: Katarina Zadrija i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Potom je predstavila i dio pogovora recenzentice i
urednice knjige dr. sc. Božice Pažur:
Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice
Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i
vlastitog jezičnog standarda. Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na
način Prirode, čije grananje podliježe različitosti: pojednini stih u svom
rastu i imenovanju skraćuje se ili produžuje, hvata se vitice drugog stiha
istim principom slikovnosti.
S predstavljanja u vrbovečkoj Narodnoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak
O toj stihozbirki pisala je književnica Ljerka Car
Matutinović u Vijencu Matice Hrvatske, gdje između ostalog navodi: Božičina kekavica,
zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu
ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta
ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu
u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u
slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše
Snimanje emisije za Radio Vrbovec / Foto Miljenko Brezak
Čovjek koji valjda od svih iz književne branše
najbolje poznaje vrbovečku gošću hrvatski književnik, povjesničar i književni kritičar
Đuro Vidmarović, o Breberiki je, među ostalim, napisao:
Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do
savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni
idiom gotovo nestao. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje
ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje
i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt
je „ponekad vrčak (prednji
vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i
smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“.
Neke od knjiga B. Brkan koje ima Narodna knjižnica Vrbovec / Foto Miljenko Brezak
Božica Brkan čitala je pjesme
breberika, bršan, agacija, bukve, grebriči, cveti kej se nikak ne zoveju
i druge, a predstavila je i čakavski dio zbirke, Eklektika, Zajika Janus Jazika
i pročitala iz nje pjesmu Žlahtan bit Borisa Domagoja Biletića.
Na
Facebooku je voditeljica predstavljanja i predsjednica Udruge Osebunjek
Katarina Zadrija napisala također:
Na predstavljanju smo okupili lijepi broj ljudi koji su uživali u poeziji, a
nakon predstavljanja zbirke u razgovoru o jeziku, prvenstveno kajkavskom te
odnosu dijalekata i standarda, sličnostima i razlikama kajkavskih idioma, zaboravljenim
riječima koje mi koji pišemo ponovo otkrivamo, o važnosti prenošenja naših
govora na djecu i čuvanju jezika kao baštine i dio identiteta. Jer, ako se
ovako nastavi ne samo da ćemo uskoro ostati bez kajkavskog i čakavskog
dijalekta, nego i bez hrvatskoga kao jednoga od malih jezika. U naš se jezik
udomaćuju tuđice, dok naše dijalektalne riječi nestaju. Zahvaljujući autorima
kao što su književnica Brkan i književnik Biletić postoji nada da se to ipak u
skoroj budućnosti neće dogoditi. Književnica Brkan ima volju, marljivost i
snagu lokomotive, urođenu moslavačkim graničarima koja pokreće, koja ide
naprijed. Vjerujemo da će svojim radom i marljivošću povući za sobom poštovatelje
vlastita jezika, a posebno ljubitelje kajkavskog jezika i kulture. Zahvaljujemo
joj na neumornom radu i predanju tome cilju.
Božica Brkan i Josip Jambrač – međusobne posvete / Foto Miljenko Brezak
Za Radio Vrbovec snimljena je i posebna tematska
emisija Udruge Osebunjek.
Žminj. Čakavska kuća, petak, 5. svibnja 2023. Predsjednik Čakavskoga sabora Josip Šiklić i pjesnikinja Nada Galant te zanimljivi i dragi ljudi kulturne Istre bili su domaćini prvoga predstavljanja kaj & čapjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika u izdanju Kajkavskoga spravišča iz Zagreba, 2022. Pjesmom kajkavskom i čakavskom večer su začinili Marija i Milan Kranjčić.
S predstavljanja u Čakavskom saboru u Žminju: Marija Roščić Paro, Josip Šiklić, Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak
U ime Kajkavskoga spravišča,
društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, koje ove
godine obilježava višestruke obljetnice, među kojima 50. obljetnicu djelovanja i 55. obljetnicu
redovitog izlaženja časopisa Kaj kojemu je nakladnik, pozdravila je Marija Roščić Paro, voditeljica
Galerije Kaj, uz dopredsjednike koautoricu zbirke B. Brkan i Franu Para,
akad. slikara grafičara i znanstvenika te znalca ranoga knjigotiskarstva
pogotovo tiskarskoga znaka Blaža Baromića, među ostalim, autora knjiga o
glagoljskoj tipografiji i autora projekta, nacrta i replike Gutenbergove preše
postavljene u Glagoljaškoj tiskari Juri
Žakan Roč.
Marija Roščić Paro prenijela je ponos majstorice Kajkavskoga spravišča i urednice
dr. sc. Božice Pažur i 50. obljetnicom kulturološke, suradnje s Čakavskim
saborom – počevši od broja 6/73. časopisa Kaj Srce Zagorja u srcu Istre
– nastavljene kasnije s brojnim mu
katedrama, osobito ročkom, iz koje su promociji prisustvovali predsjednica Katedre
Roč Mirjani Pavletić i književnik Vladimir Pernić. Marija Roščić
Paro Istakla je i riječi Božice Pažur kako je Breberika & Eklektika u
nakladi Kajkavskoga spravišča, deveta u njegovoj biblioteci Kaj & Ča:
Susreti, također je jedan od rezultata dugoročnog programa kulturološkog
povezivanja dvaju sabora kulture – čakavskoga i kajkavskoga – koji je program u
okrilju Kajkavskoga spravišča od 2001./2002. imenovan KAJ & ČA: PROŽIMANJA
I PERSPEKTIVE. S bitnom trajnom svrhom: problemskim i suvremenijim pristupom
kajkavštini i čakavštini kao temeljnim vrijednostima hrvatske kulture,
znanosti, jezika i suvremenosti. Autor likovne opreme i naslovnica svih
devet knjiga akademski je slikar grafičar Frane Paro.
Zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak
Osim prve, „manifestne“ knjige
2004. te dopunjenoga, 3. izdanja glasovite Glagoljske početnice Frane
Para (2010.), u biblioteci Kaj & ča: Susreti objavljeno je šest
pjesničkih kaj & ča „dvojaca“ (Načinović/Pažur, 2006., Kalinski/Pernić
2007., Božanić/Kovač 2009., Petrović/Sinčić 2012., Jelušić/Car Matutinović
2016., te, s ponosom ističemo, Nada Galant i Ivan Kutnjak u zajedničkoj knjizi
nadnaslovljenoj Prva sreda na mesecu,
2018., predstavljenoj na Janešovom vidikovcu u Roču 2019.).
Po čakavsku i kajkavsku i pjevanjem / Foto Miljenko Brezak
Praksa knjižnog spajanja dviju
ili više cjelovitih zbirki više autora, iako rjeđa, nije neobična. Međutim,
takav spoj uvijek dodatno provocira i nuka nas, uz isticanje razlika, prije
svega u materinskim jezicima kajkavskom i čakavskom (koja ih, zapravo, to više
spaja!), na prepoznavanje književnih
sukladnosti: svjetopoglednih sličnosti, poetičkih -izama ali s polazištem u zavičajnom idiomu, s
nadgradnjom (meta)jezičnih stilizacija – kao što je to slučaj u spomenutoj Prvoj
sredi na Mesecu i zasebnoj zbirci unutar nje Nade Galant na žminjskoj/vidulinskoj
čakavici Potle vigona. Uputno je podsjetiti, s mogućom referencijom i na Brkan-Biletić knjigu, kako
su oboje pjesnika, i Galant i Kutnjak, u novotvorbi svijeta pjesme kretali
od svakodnevnog detalja, takoreći
filozofijski sporednog, dnevno-govorne geste, sa završetkom u diskursu visoke
filozofičnosti.
Čakavska kuća u Žminju / Foto Božica Brkan
Božica Pažur
urednica Breberike & Eklektike posredno je govorila o poetičkim
suglasjima oboje autora Brkan/Biletić u
novoj knjizi:
Breberika & Eklektika –
zajednička je knjiga dviju samostalnih zbirki suvremene kajkavske i
čakavske poezije, postmodernističke
koncepcije. Obje zbirke (s po 30 pjesama) u istoj knjizi dvoje vodećih
suvremenih pjesnika – kajkavska/kekavska Božice Brkan (BREBERIKA) i
čakavska Borisa Domagoja Biletića (EKLEKTIKA: Zajika Janus Jazika) –
svaka na svoj način donose estetsku novinu i otklon u kontekstu postmoderne
kajkavske i čakavske poezije, te u kontekstu današnjega hrvatskoga pjesništva
kao cjeline.
Oboje
pjesnika, antologijskih autora (podjednako afirmiranih u standardnojezičnom i
materinskom kajkavskom/čakavskom književnom jeziku) generacijski bliska (Božica
Brkan, r. 1955., Boris Domagoj Biletić 1957.)
raznolikim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim
jezicima dakle, iskazuju duhovna i civilizacijska ishodišta materinskog jezika kao polazište i bît
svoga stvaranja – njegovom stilizacijom (pa i tematizacijom) u
propitivanju univerzalnih vrednota:
Brkanova s polazištem u organsko-idiomskoj moslavačkoj kajkavštini – kekavici,
a Biletić sinteznom čakavicom (kako bi rekli dijalektolozi), poštujući
jezično-književnu dijakroniju i suvremeno iskustvo toga (najstarijeg) hrvatskog
jezika/“prajezika“. Riječ je o dvoje antologijskih autora koji – računajući
objavljene prve zbirke – više od 3, tj. 4 desetljeća (Brkan od 1990., a Biletić
od 1983.) drže visoki estetski kontinuitet svojih – žanrovski prebogatih –
djela u središnjem korpusu hrvatske beletristike.
Uočena
poetička suglasja dviju samostalnih zbirki iskazuju se prije svega u posebnom odnosu njihovih autora prema
vlastitom jeziku (u Biletićevoj sinteznoj čakavštini i podnaslovno: Zajika
Janus Jazika, u Brkanove opredjeljenjem za rodnom okešinečkom kekavicom kao
/vlastitom/ polifunkcionalnom jezično-umjetničkom standardu). Jezični izbor i
identitetski sloj svojih pjesničkih cjelina oboje pjesnika, višestruko
kompetentnih (pa i urednički), saželi su u autorskim napomenama u
knjizi – toliko dobro da pogovori, ili popratne analize skoro da i nisu bili
neophodnI.
Boris Domagoj Biletić čakavicom… / Foto Miljenko Brezak
O Biletićevoj
poeziji i samostalnoj njegovoj zbirkci Eklektika u zajedničkoj knjizi
dr. sc. Božica Pažur napisala je:
Svojedobno je
na Tribini u DHK, književnik Milan Rakovac, inače stilistički razigran i
čakavski mudro sintezan pogovornik naše zajedničke nove knjige i u njoj Biletićeve
zbirke, izrekao lucidnu tezu o čakavskoj konstanti i identitetu „nečakavskih“
pjesama Borisa Domagoja Biletića. Valjalo je samo pogoditi trenutak kad će
Biletić ostvariti čakavski ciklus u zbirci Zato što vrime ne prolazi (2018.) i najnoviji: Eklektika.
Sličnu je ideju, na primjer, o prijašnjim „tobože nečakavskim tekstovima“
Ljerke Car Matutinović, prije zbirke Čakavske versade (1993.), izrekao i akad.
Milan Moguš, itd. Navedene zamjedbe ne bi valjalo dovoditi u izravnu vezu s
glasovitom, donekle suženom, tezom Vladimira Nazora o tzv. „čakavskom obliku“,
ali i „čakavskom sadržaju“ tzv. dijalektalne/regionalne lirike, u povodu
prijepora oko Antologije nove čakavske lirike (poznato Pismo urednicima,
1934.).
Naprotiv, naš
autorski „dvojac“ respektabilnih književnih biografija i opusa – Brkan-Biletić
(„moja Sijamska“, rekao bi Biletić za Brkanovu) – svjetopoglednom afirmacijom univerzalnosti zavičaja, iskazujući njime
svemoguće/sve moguće, „okolnosvjetske“ (termin C. Milanje) senzacije – u novim
kaj & ča ciklusima uspješno vuku poetološki četveropreg cjelokupnoga svoga
književnog stvaranja. Stoga bismo za svako od autora mogli govoriti o nutarnjoj
„istosti poetike“, bez obzira na jezični izbor. Posebnom dragošću
zamjećujemo Biletićev posvetni moto („čitajući/slušajući Vesnu Parun“): Zavičaj
imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni…
Književna je
kritika (Mićanović, Milanja, Stojević, Šalat, …), pogotovo uz nedavno bogatstvo
Izabranih pjesama Borisa Domagoja Biletića Hvatanje zraka (2021.), istaknula prije svega
„poetičku heterogenost“ – ključnu za Biletićevu poeziju – a onda i „polifonu
doživljajnost Istre“ (ist. H. Mihanović Salopek) kojom „upija cjelokupnu
književnu i kulturnu baštinu signuma Istre“. Prema Anti Stamaću, poeta Biletić
kao „pustolov na moru hrvatskoga jezika“, uz težnju „poezije jezika“, k
tomu je „vještak suvremena aleksandrizma, sažimatelj mnogih dostignuća
hrvatskoga pjesništva ovoga stoljeća“. Za ovu prigodu valja prizvati i kritičke naglaske Milorada
Stojevića o čakavskom autorovu opusu: „Novina u cjelokupnom Biletićevu poetskom
stvaranju je posizanje za čakavštinom, ne samo jezično i poetozofski nego i
kulturološki […]. Ono što je u pjesmama na standardu bio uzrok rezignacijskoj gorčini ovdje je
poetsko dijelom eklektičko poklonstvo (galgen)humoru, idolima, fiktivnim
idealima, ali i svježini pjevanja“.
Signantan je
u monumentalnom i tankoćutnom, u našoj praksi neviđenom nekronološkom nutarnjem
principu spomenutih Izabranih pjesama, Mićanovićev poredak Biletićevih pjesama,
u kojem je upravo čakavska Fellini, Zvane, Did & King na prvom mjestu. U
kojoj pjesmi – vratimo se autoru pogovora Eklektike Milanu Rakovcu – Biletić
„osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti“ […] „spajajući
u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida (…) sanjivajući sanje“… itd.
… a Božica Brkan kajkavski / Foto Miljenko Brezak
Dr. sc. Božica
Pažur autorica je i pogovora kajkavske polovice zbirke te je uz Breberiku
Božice Brkan imala za dodati:
U svom
žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom, romanesknom, publicističkom,
stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno provlači/vuče nekoliko
viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa sviješću o književnoj
umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa sviješću o jeziku,
naglašeno materinskom/kekavskom.
Od prve joj
(kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili
obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika i
njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept
rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom
razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od
„arheologije/obiteljske“ do „botanike“).
Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja,
svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u
dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.
Svijest o
duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj postmodernističkoj kajkavskoj zbirci
Breberika, Božica Brkan podupire florealnom asocijativnošću. U kojoj je
simbolska raskoš breberìke (zaštićene zimzelene, šumske biljke Ruscus Aculeatus L., bodljikave veprine)
ima pokretačku ulogu. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i drugo
pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom
slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora
izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao
dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom interpunkcije, poetikom
malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji, imenovanju biljaka, idiomski
kajkavski/kekavski jezik priključuje se imenoslovnom poopćenju: [celi sem
život iskala kak se zove to kej se/ tak zakovernelo i spreplelo spod brkanovu
hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem je ime našla/ jel od lude jel v
nečijem vrtu jel pak na internetu – „tekoma“.] Iz pjesme u pjesmu slična
vječita dvojba i sumnja u samospoznaju, znanje, u zagonetnost izbijanja iz
sjemena, iz zemne tame u svjetlost i raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i
izrecivog, rasta.
Nada Galant ugostila je Božicu Brkan i u “svojoj” žminjskoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak
Zato na
označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru, doslovce – dnevnom
govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema), pojačivača, usmjerivača
značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če ne“, „al sekak če ni za kej
drugo“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak
sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko
bi se“, … itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških signala neodređenosti i
negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti značenja, rasta pjesme.
Vjerojatno se
u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima, kakvima obiluju usmenoknjiževni,
ali i razgovorni, oblici (poput narodnih bajki, basni …) krije zavodljivost i
recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina iskaza, bez obzira na žanr.
Rekli bismo –
arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je
na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne
umjetnine i vlastita jezičnog standarda. Spomenimo njezino zalaganje da u
rječnički fond suvremenog hrvatskoga književnog jezika uđu leksemi osebušek i
oblizeki, na primjer.
Brkanova
stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, pridružujući se postupkom
florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike, ali i pojmovnosti,
vrhunskim hrvatskim pjesnicima. Dokumentarnost
i esejizam, te svijest o vlastitu tekstu prepoznajemo joj kao
konstante u 6 pjesničkih zbirki, 5 romana, u gastro-stručnim knjigama (Enciklopedija
špeceraja, Oblizeki – Moslavina za stolom), u nagrađenoj zbirci pevcov
korak – osebušek za eu, u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan
(preporučenoj kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u
srednjim školama), sve do Breberike.
Plakat za žnminjsku promociju, zajedničku suradnju Čakavskoga sabora i Kajkavskoga spravišča / foto Miljenko Brezak
Na kraju je
Božica Pažur zaključila:
Zanimljiva
razgovornost u oboje pjesnika, i Brkan i Biletić, nije samo na razini jezične
funkcije nego se iskazuje i u svojevrsnoj raspri s vlastitim tekstom [u
Biletića najjednostavnije i uočljivo u pjesmotvorima Črno te Črn-bil, črn-bil: u Brkanove, izdvojimo: i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala
(„slak urbani“), ili: I da se tu i tam kej meni čez pesmu presmekne („ginko“).]
Koncept
preosmišljavanja svijeta tekstom u oboje naših pjesnika toliko je naglašen da
ga prihvaćamo kao životnu njihovu pasiju stihom [(u Božice čak i u grafijskoj
zabilježbi preciznih datuma njihova nastanka), u Borisa manifestnim zazivom: Najlipše more na svitu/ prisušit neće sve/
dokler hi je, iš (…)/ poslidnji kako prvi, čakavci („Još ča rabi).]
O upravo objavljenoj knjizi Teška ljeta Božice Jelušić u izdanju zagrebačke Beletre, pogovor odnosno recenziju objavio je 20. travnja 2023. e-časopis Istarskoga ogranka Društva hrvatskih književnika STAV . Prenosimo u cjelini:
Naslovnica
Pogovor u knjizi Božice Jelušić, Teška ljeta, Beletra, Zagreb, 2023.
Božica Brkan
Placebo Božice Jelušić: kava, brza vožnja Harleyjem, let paraglajderom ili tekst o tome?
U Pohvali starosti Pavao Pavličić otkrio je da ju je napisao jer je – zaljubljen u mlađu ženu. Svojevrsnim uputstvom za upotrebu, plemenitom mladalačkom nakanom profesor i akademik osvojio je i mene. I svojim slojevima starenja Slavenka Drakulić u Nevidljivim ženama i drugim pričama dala mi je misliti, a bome još više i Božica Jelušić svojim Teškim ljetima! Kako su posljednjih godina autobiografske teme u velikoj modi, nije im se oprla ni spisateljica koja u bibliografiji za svaku godinu života, što poetski a što prozni,već ima po naslov, pa je i ona podvukla crtu, literarnu: Došla sam na rub životne snage i ne znam što mi je činiti. To nije stanje od kojega se može separirati literarna građa, budući da te preplavljuju tjeskoba, nemir i blokade.
Razgovor na kiši: Božica Brkan i Božica Jelušić, 24. ožujka 2015. / Foto Miljenko Brezak
U starosti se i o starosti knjige pišu valjda ili da se ne
zaboravi ili da se nešto razotkrije ili da se kome ispriča ili da se kome
osveti ili tek da se oprosti ili da se još koga čemu pouči ili… , a Jelušić, koja
nikako ne voli priče o lijepoj i
ispunjenoj starosti, svoje uputstvo za uporabu upakirala je u moćne
uravnotežene odvagnute, mozaički ulančane epizode, esejističke zapise iz
vlastite prošlosti, fragmentarna sjećanja u ich-formi u koja se i možeš
i ne moraš pouzda(va)ti, koja mogu biti i fakcija i fikcija. Začitan još u
njezine prijašnje/prethodne kraće biografske zapise, prigodice o obljetnicama,
poput onoga iz časopisa Foruma, očekivao bi radoznalac provokativnije štivo, primjerice
o žensko-ženskoj ljubavi, ali ovaj je put odustala od davanja prilike
osrednjosti i predvidljivosti, prosječnim, običnim, mišjesivim ljudima, da
se zabadaju koga je, a koga uopće nije stavila u tekst. Ali, koliko za blurb,
daje misliti o podstanarstvu u samostanu, o uzbudljivu dolasku autobusom poetese
nacionale u mali grad, o putovanju u Poljsku i proslavljenoj poljskoj romskoj
pjesnikinji Bronislawi Wajs Papuszi koju je njezin narod odbacio jer je navodno
njihove svetinje prodala gadžama…
U tekstu ne
iščitavam roman (Valjda ću
sada po tristoti put ustanoviti da ne želim pisati roman, kaže, jer otišla joj je najpouzdanija čitateljica
Đurđa, koja se veselila svakoj rečenici.) nego kao komad bolje od pjesnikinjine proze uopće.Čak i kad kao ovlaš profesoruje:I u romanu, dakako, trebalo bi se
nešto događati, makar surogat stvarnosti, u koji ljudi utoliko lakše
povjeruju, što je naivniji i nestvarniji. Junakinji trebaju avanture, mora joj
se dogoditi životni prijelom, nesreća, sud za nasljedstvo, vanbračna avantura,
zatajenje bubrega, romantični susret s kirurgom koji se u nju zaljubljuje.
Tekst ne iščitavam kao romanponajmanje zato
što nema dijaloga. Uočljivije je kako je Jelušićeva neprestano u potrazi
za ravnopravnim sugovornikom koji bi je nadahnjivao, da je u pomanjkanju
takvoga za dijalog prinuđena na samogovor, na razgovor
sama sa sobom, monolog, kao u svojim povremenim intervjuima; jer ne samo da
moraš znati odgovor na pitanje nego, prema savjetima ponajboljih starinskih
novinara, i za postaviti pitanje moraš znati pola odgovora. Ne treba čuditi da
kao radoznala spisateljica i kao čovjek često i smiono, samouvjereno mijenja perspektive
od ptičje do žablje pa da povremeno i Titanik pogledate odozdo, i priznaje kao
svojevrsnu stvaralačku napetost koju maestralno naziva nadgornjavanjem – iu tekstu ima nekoliko takvih ljudi – a s iskrenim žalom za
neostvarenim, povremeno priznaje i pristanak na banalije i trošenje bez
svrhovitosti, ponavljanje životnih
grešaka, od izbora odredišta ljetovanja do izbora ljubavnih i profesionalnih
partnera ili ustrajnog višedesetljetnog ulaganja u imanje.
Uostalom,
reći će: Plitki gaz i kratka dionica,
to su paradigme našega vremena. Ne pristajući na to, ma i zagrezla, ma i
ostajala bez daha, zapisuje: Odmičem polako u tekstu, prema cilju koji još
ne nazirem. Želim imati nekoga sličnog sebi, tko bi s usrdnošću i strpljenjem
prionuo uz riječi, dubinski pronikao tko su i odakle su, kakva stanja
otkrivaju, kakve osjećaje prenose. Ne želim da tekst visi poput ukrasnog
kineskog lampiona na nekoj večernjoj terasi, gdje se smiju ljudi pokazujući
zube s umjetnim porculanskim navlakama, žene zategnute kože i vještičje dugih
noktiju, i muškarci puni afrodizijaka, koji će ih uskoro povaliti u sobama
punim fotoćelija i skrivenih kamera. Želim da to bude običan ali punokrvan
tekst, sočan i potrošan, dopustivo tužan, vjeran svome vremenu. A meni samoj da
otkrije granice moje nemoći, preko kojih pokušavam dobaciti kamen u čelo
razbješnjela Golijata.
No, ipak, Jelušićeva si sama
zadaje ograničenja poput ostanka
u provinciji (u malom, pa još manjem gradu, koji nisu tinovska malena mjesta
srca moga), gdje je djeca zovu tetom, gdje joj tikaju i gdje je već u
mladosti, nakon usputnog dobacivanja dvojice besposličara u parku pljuckajući
koštice lubenica Na njoj samo kosa vrijedi!,svoju
gustu, svijetlosmeđu kosu s crvenkastim preljevom, složenu u rep ili pletenicu sama odrezala, gotovo na muško. Sama
svoj Samson. Pomiruje se i ograničava na dobar građanski život, iako: izborila
si se od mladosti za pravo da budeš drugačija, mimikrija na građansku štimu
nije uspjela, pa nakon predaje nastavljaš drugi život, u kome je svidljivost
odbačena u ime osobne slobode i prava na izbor.
Faktografski presudne stvari, možda i prvi put upisuje baš u ovaj tekst,
ali tek nešto više od zavisne rečenice, jedva. Primjerice oca koji je za cijeli
život ograničava uskratom potpisa za studij u Brightonu i kontrolama wartburgom.
Prepuna kojekakvih dugova, ne ostaje dužna ni precima, a ni potomcima, ali
ostaje. Zašto? Čovek mora rasti tam de je posađen. Ali kad te, kako
priželjkuje, čitateljski prsti
zasvrbe od želje za pocrtavanjem rečenice, nećeš moći ne uočiti citat majke
koja joj je u djetinjstvu govorilaKrušni
kut ostal nam je gladenopisujući ratnu djecu koja i sita neprestano
traže i jedu kruh, što se književnici poslije, dakako, dešava u metafori.
Ali tekst uspijeva osoviti na noge.
Osim što je
posveta velikim imenima literature, glazbe i uopće umjetnosti na kojima je
izrasla, Jelušićeva se nevoljko složila da su Teška ljeta ihommage
naknadne nevažnosti onima koji ti se u neko doba čine jako važnima, a onda ih
kao sebestvoritelj prerasteš i spoznaš nevažnost. (Čak i ako si,
primjerice, iz svoga literarnog rječnika zauvijek izbacila često upotrebljavanu
riječ element.) Nije to gubitak vremena likinje-pričateljice nego suočavanje,
samospoznaja i možda i moćniji dio teksta.
Jelušićka zacijelo Teška ljeta
nije pisala za sebe, a pitanje je što će i tko će od nas čitatelja biti
pripravan taj tekst napisan u ich-formi iščitati za sebe. Osim odlomka
gdje je okrznula nas dvije, ja nikako, u naša vremena alergija na perje i
svakomalo reklamiranih svakojakih madraca dormea, ne bih propustila recimo
filozofiju o prosušanju. Samo je umjesto crvenih blazina, bijelih
jastuka i nemarno prebačenih deka u ovome svom tekstu Jelušićeva zaista pomno
prosušila svoj život te i ona i čitatelji mogu sanjatišarene, fantastične snove, kao da ih je na
azurnoj podlozi iscrtalo pero ptice quetzal, rijetke, izumiruće i po svemu
neusporedive.
A pisci u
pokušaju, polutalenti, iz tema i stila – odakle li samo smaže čudesne riječi! –
samoga teksta mogu naučiti izrijekom kako napisati ne samo dobar tekst nego i
između redaka doznati o tajni meštrije, zanata, smislu pisanja, talentu,
kreaciji.
No poetesi je u Teškim ljetima ipak ključan pojam posljednje slobode. Umornoj školnici u godinama koja vuče plastične vrećice i gura bicikl (da se barem na nešto u životu može osloniti), kojoj ne staju na zebri u njenom malo gradu, a ona je kao u radijskoj emisiji Arisa Angelisa čovjek 20. stoljeća nespremna na promjene, neshvatljiva svijetu, pa i najbliskijima, koji neprestano očekuju da konačno odraste,ona koja je sve vidjela i sve doživjela, koju nije strah više ni od čega, želi svoje vrijeme iskoristiti na najbolji način. Pa i pišući knjigu u kojoj će otkriti: Zatrpana sam suvišnostima, kojima se niti ne nazire kraj. Dodaje: Odlučila sam mirovati, opstruirati, ne činiti ništa, a naročito ne ono što se od mene očekuje. Otkrivam blagodati solipsizma. Družiti se ne želim, tuđa me mišljenja ne zanimaju, za ljubav i zaljubljivanje sam prestara, a intelektualna razmjena postaje nemoguća, u doba sveopće površnosti, kada su elektronički mediji i plitkost javnoga života ljudima isprali mozak.
Naslovu Teška ljeta spisateljica priznaje dvostrukost: i
težinu najtoplijega, najsparnijega, najsušnijega godišnjeg doba iz narušene
ravnoteže Prirode, Zemlje;i ulaskom u osmo desetljeće težinu vlastite
jeseni, pozne dobi.
A zašto je od 2019. do 2022. pisala baš takav tekst, a ne, zacijelo
i uz manje muke, pjesmu ili esej, što piše najčešće i u čemu je autorski najjača?
Bila je prezasićena, priznaje, i ovo je feedback, homeopatski ljekovit, kaže.
Iščitavam: poput maloga, spasonosnoga gutljaja kave. Samo placebo,
koji će te prisebiti, tek toliko da ne izazoveš sablazan na javnom mjestu,
premda ti je to odavna svejedno. Poput brze vožnje na zadnjem sjedištu
Harleyja kad sve iza sebe ostavljaš u pluskvamperfektu odnosno pobjegneš
vlastitoj sudbini ili leta paraglajderom, jer je cijelu mladost imala nešto
nalik na univerzalni san o letenju. Kad
zagusti, uzda se u reputaciju čudakinje (jer može biti i plašt nevidljivosti)
ili u status umjetnice (jer joj daje i pravo na neograničenu
ludost), ali ne može pobjeći od zadatosti – Samo nemoj htjeti, nemoj ništa poželjeti izvan
onoga što ti je određeno i dano. Rekla bih danama, svojimčitateljima,
kad nam je već do toga da je čitamo, prepušta da se bakćemo razmišljanjima:
zašto baš ti fragmenti, zašto baš ti duhovi prošlosti: mali koraci, veliki
bjesovi?
Za svaki nam je slučaj za iščitavanje Teških ljeta Jelušićeva ostavila dovoljno
udobne hladovine. I pod krošnjama stablašica što ih stoljetne oborene
olujama podsadila mladim stabalcima i podravskim starinskim cvjetnicama kao barnagorska
domina terrestra. I pod krošnjama literarnoga drvoreda započetoga prvom
stihozbirkom Riječ kao lijepo stablo. Velikodušno,kao što je
sebi priskrbila dobar ležaj, velik prozor, police s knjigama, stolac, svjetiljku, koje
nazivarekvizitima za dušu obuzetu svojom misijom, za onoga
koji piše, jer ništa drugo na svijetu ne umije bolje činiti.
Pomišljam tjeskobno: ta nije valjda, i vjernicima i nevjernicima maestralna
groboslovnica, zajebantski, iz poluzaborava, koučerski, jetko, kao za radionicu
pisanja, zagledana u svoj život kao u bunar iz djetinjstva, Teškim ljetima
nakanila skicirati vlastiti ispraćaj u vječnost, posljednjeslobodno u(s)mjeriti
po svojoj mjeri oproštajno slovo da je oni koji je nadžive ne bi sveli na svoju
(i) grobnu mjeru:Nadam se da će Drava moj pepeo odnijeti dovoljno
daleko od mjesta na kojima se ni u vlastitu tijelu nisam osjećala ugodno.
Đuro Vidmarović o zajedničkoj zbirci pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Boris Domagoj Biletić, „Kajkavsko spravišće“, Zagreb, 2022.
Breberika, biljka i knjiga / Foto Božica Brkan
Nije
čest slučaj da se u koricama iste knjige nađu dva autora. Obično ih je više. U
ovom slučaju riječ je o književnici Božici Brkan i književniku Borisu Domagoju
Biletiću. Božica Brkan je iz Moslavine (rođena 1955. u Okešincu) dok je Boris
Domagoj Biletić iz Istre (rođen 22. ožujka 1957. u Puli). Božica Brkan je svoj
prilog u ovoj zbirci objavila na kekavskom idiomu moslavačkog kajkavskog
govora, dok je Boris Biletić svoje pjesme objavio na istarskoj čakavici. Ovu
činjenicu navodim zbog toga što ona ukazuje ne samo na dva pjesnička susreta
već i na susret dvaju hrvatskih narječja koji funkcioniraju i kao književni
jezici. To je susret ujedno i Moslavine i Istre. Zbog toga je posebno značajan
jer ima i jasne izvanliterarne dosege.
Božica
Brkan je književnica, novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše
standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i rodnom moslavačkom kekavicom
koja je idiom kajkavskog narječja. Autorica je više pjesničkih zbirki i
nekoliko romana, a zatim knjige koja je višegodišnji bestseler a kombinacija je
gastronomskih zapisa književnim jezikom. To su „Enciklopedija špeceraja“
(1990.) i „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.).
Boris
Domagoj Biletić je doktor znanosti, dakle književnik i znanstvenik. Objavljuje
od 1977. poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je i urednik, publicist,
antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa. Osnovao je
1996. vrlo cijenjeni književni časopis „Nova Istra“ koji uređuje do danas a
pokretač je međunarodnih „Pulskih dana eseja“.
Oboje
pjesnika su nagrađivani mnogim nagradama i prevođeni na strane jezike.
Božica
Brkan je svome dijelu zbirke dala lijepi naziv Breberika što je ime jednog
zimzelenog ukrasnog niskog drveća. Kako sama kaže u predgovoru njezina zbirka
je nastala „iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje
prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne Breberike, vazdazelenoga
šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u
šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i
aranžmane“. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma,
njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine
kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak
(prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova:
života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i
ružnoga“. Moslavački florilegij je vrlo bogat. Tu susrećemo obilje zvukova,
boja i mirisa. Npr: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze
majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, noćne frajle, tekoma, kalikant,
belagonije, asparabus, sit, božićnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek
zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak itd.
Uvodna
pjesma „Breberika“ dala je naslov cijeloj zbirci, a po mišljenju pisca ovih
redaka riječ je o pjesmi koja sadrži i autobiografske podatke o autorici,
odnosno njezin svjetonazor.
da pošilamo apollo ovoveki na pusti otok na novu planetu da očemo zakoraknuti pak još nekakav mali korak za čoveka a veliki za se ludi če more još i te jen ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu a ne verujem da su ju pospravili i v ovo zemalsku banku semena negde na severnom polu smrzla se ne bi al pikala bome bi ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu (…) gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne morti ko i najde stuk niko ne znal plesti komu se bu i štelo plesti gda grdo pika a su ju buju skorenili če i preveč pika ležeše neg ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z drukeri (…)
Na
sličan način, sa mnogo simbolike Božica Brkan piše i o drugome cvijeću. U
literarnom smislu svaki je cvijet personificiran. Zbirka je vrlo homogena i
jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je
njezin zavičajni idiom gotovo nestao.
Boris
Biletić je druga osobnost i drugi mentalni sklop što je vidljivo iz naslova
njegovoga dijela knjige pod naslovom „Ekletika“. Pogovor ovoj zbirci napisao je
poznati istarski književnik Milan Rakovac. Njegov je pogovor također napisan na
rodnoj čakavici. On između ostaloga o Biletićevoj zbirci piše: „U jednoj tek
pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osjetilo
se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa,
spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće
da, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad na) kako i Martin Luther King, i črni
Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih,
nego:
… črnih da črniji ni črnji ne moru bit. I črnja mrež njimi: E, to bi bilo jeno čine, velo čine… ‘Fellini njim samim’. Ma ke film, make this film!
Pisac
ovih redaka ne osjeća se u cijelosti kompetentan za dublju analizu čakavskih
stihova, ali smijem pomalo prepotentno ustvrditi kako Biletić u svojim pjesmama
rješava neke filozofske i egzistencijalne probleme, ali približavajući se vrlo
često, poput Božice Brkan rodnom krajoliku i rodnom podneblju. Ugodno sam
iznenađen Biletićevom snažnom pjesmom prepoznatljive kršćanske inspiracije, to
se vidi već u naslovu „Krun(ic)a“. Doduše riječ je o složenoj semantici i
višeznačnosti ovog pojma. Međutim, on je teološki potpuno precizan jer je
krunica i kruna svih molitava jer je upućena onome koji nosi trnovu krunu za
sve nas. Zbog toga njezin završetak glasi:
Krun(ic)a Tvoja neka mi je prvo dana, prvo libra i prvo sna.
Brojanje, (s)trpljenje.
U pjesmi „Mira“ Bilosnić piše stihove: Ko ne, Bog je veli i pravi kako čovik na sliku, samo ča je svet, iće sve vrći u – miru.
Oba
ciklusa u ovoj knjizi imaju visoku estetsku vrijednost i predstavljaju veliki
doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Oni osim toga zorno i audijalno pokazuju
kako se vrijednost poezije ne određuje standardom već umjetničkim dosegom. A
taj doseg je stvar duha i nadahnuća, spiritualna činjenica nedohvatljiva
fizičkim dodirom. Zbog toga književno djelo ima ili nema vrijednost bez obzira
je li pisano na dijalektu ili na književnome standardu.