Na prošlogodišnjem Interliberu i ponovno potkraj veljače u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu predstavljena je monografija Grgurevo Maje Žebčević Matić. Uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Požege Gradski muzej Požege objavio je u velikom formatu na više od 290 stranica, vrlo opsežno, bogato ilustrirano istraživanje svoje etnologinje, poznatije po projektu Muzej u loncu.
Maja Žebčević Matić sa svojom monografijom i Božica Brkan na zagrebačkom predstavljanju (Foto Miljenko Brezak)Među brojnom publikom mnogi ugledni Zagrepčani rodom Požežani (Foto GMP)Natroposječno mnoštvo publike (Foto GMP)
Ljiljana Marić, urednica monografije i ravnateljica Muzeja koji je prošle godine imao izdavačku natprosječnu godinu s monografijom i s novim katalogom muzejskoga postava na 600 stranica, zahvalila je autorici na 30 godina stručne i zavičajne predanosti temi pretočenoj u ovu, Požežanima izuzetno važnu knjigu. Iako ga i drugi slave, Grgurevo je, istakla je, jedinstvena manifestacija u svijetu i takva se ne može povezati ni sa jednim gradom osim s Požegom. Ono je nerazdvojni dio identiteta slavonske Atene, a kako je nastajao, kako se njegovao i čuvao taj identitet, sadržaj je ove monografije. Ona je smjernica i putokaz kako i u budućnosti ova tradicija treba živjeti.I zbog toga je ona neprocjenjiva.
Uoči predstavljanja u Hrvatskome državnom arhivu: Maja Žebčević Matić, Ljiljana Marić i Tanja Baran (Foto Miljenko Brezak)
Fotografije i sjećanja iz riznice požeških obitelji
Maje Žebčević Matić proučavala je veliko bogatstvo požeških obitelji sačuvano i predstavljeno u 242 objavljene obiteljske fotografije uglavnom iz projekta Kluba čitatelja vlastite prošlosti i saslušavanjem čak 50 kazivača te korištenjem 137 bibliografskih jedinica kako bi odgonetnula kakva priča stoji iza pojedinih fotografija, kako se njegovala i čuvala ova tradicija i sve to pretočila na stranice ove knjige koja ima šest poglavlja i 35 potpoglavlja. Dizajneri Bilić & Müller studija opredijelili su se za tri boje kao asocijacije, crvenu i zlatnu na požeška vina te zelenu na vinogradarske brjegova ponad grada i Zlatne doline.
Monografija Grgurevo objavljena je prošle godine u povodu 200. godišnjice prvog pisanog spomena običaja Grgureva 1825. godine, koje se pak slavi u čast Luke Ibrišimovića Sokola, koji ima i prepoznatljiv spomenik, jer je za Požežane legendarni junak u fratarskoj halji, koji je 12. ožujka 1689., baš na dan sv. Grgura, iz Požege mačem protjerao osmanlijsku vojsku Bršljanović-age i oslobodio je nakon 150 godina vladavine.
Recenzent dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU (Foto Miljenko Brezak)
Bitke na Sokolovcu više u predaji negoli u povijesnim izvorima
Uz dr. sc. Klementinu Batinu recenzent monografije, dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU ukazao je kako se u povijesnim materijalima takva bitka na Sokolovcu nigdje ne spominje te dodao kako je u monografiji upravo zbog toga popis izvora triput veći od popisa literature. Unatoč tome, autorica vješto zaokružuje povijest, sadašnjost i budućnost Grgureva za koju iznosi niz prijedloga i stručnjacima i zajednici te se neće moći zaobići.
Požežani su, naime, ne hajući za službene izvore, ustrajnim grgurevskim pucanjem iz mužara i topova održavali narodnu predaju o protjerivanju Turaka tako da je, upravo na prijedlog autorice kao najbolje njegove poznavateljice, 2007. godine Grgurevo upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, prije toga postavši i Dan grada, koji bilježi punih osam stoljeća, te dio već bogate turističke ponude Zlatne doline, poznate po bogatstvu prirodnih ljepota, kulturne povijesti, odličnim vinima (iako je vinogradarstvo sve češće skup hobi) i gastronomiji (Požežani su uspjeli zaštititi vinogradarski ćevap).
Požežani u Zagrebu ozbiljno su shvatili predstavljanje u metropoli (Foto GMP)
Globalistička ograničenja, pa i zakonska gromoglasnom grgurevskom pucanju
Izuzetno vrijedan i gostoljubiv grad pamtim, osim po uglednom poljoprivredno-prehrambenom sektoru i po odlično organiziranim Večernjakovim Kulenijadama čak i u vrijeme Domovinskoga rata – hvala Jelenko Topić! – uz koju je i domaći slavonski kulen/kulin već tada zaštićen kao prvi hrvatski proizvod.
Zagrepčanima je predstavljen i vinogradarski ćevaš (Foto Miljenko Brezak)
O važnosti monografije za požeški identitet i potencijalu Grgureva za brendiranje tamošnjih vinograda i vina govorila je i doc. dr. sc. Tanja Baran, autorica monografije Hrvatska vinska kultura, zaslužna što su i Vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti njezinih rodnih Križevaca nedavno konačno proglašeni također kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Istakla je i malo kapitaliziranu hrvatsku tradicijsku kulturu uopće, a Grgurevo bi upravo moglo poslužiti kao uzor u tome.
Uspomena na svečanost u HDA Maja Žepčević, Božica Brkan, gradonačelnik Požege prof. dr. sc. Borislav Miličević i Sara Karan (Foto Miljenko Brezak)
Autorica monografije Maja Žebčević Matić
upozorila je pak da se Grgurevo danas susreće s ozbiljnim izazovima
globalizma istakavši probleme kao što su sve manji broja vinogradara, sve
češće na hobiste, zatim gubitak povezanosti novih generacija s tradicijom i
zakonska ograničenja zbog kojih se gubi ključan element običaja –
gromoglasno grgurevsko pucanje iz mužara.
Pratitelji Facebooka mogli su primijetiti objavu Rusalki Kutina kako je istoga dana kad i u Zagrebu prosvjed protiv megafarmi u Sisačko-moslavačkoj županiji, u samome Sisku županijska Zajednica kulturno-umjetničkih udruga održala seminar dječjeg folklora Žab, žab, žaba – laba. Voditeljica Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska savjetnica, te njezina korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima, prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije. Rado podsjećam kako je to nastavak i nadogradnja najnovije, zapravo jedne od brojnih knjiga Moslavčeve Lepi moj pajdaš, Kako bismo proširili vrlo uspješan seminar, Slavicu Moslavac zamolila sam da nam otkrije sadržaj detaljnije.
Razigrani seminarci koji će na igru pozvati djecu Sisačko-moslavačke županije (Foto Lana Moslavac)
koju još predstavljaju i oživljavajući njezin sadržaj i ovako, među potencijalnim edukatorima i među djecom kojima je namijenjen, držeći živim važan dio zavičajne i nacionalne kulture i baštine.
Naslovnica knjige Slavice Moslavac prema kojoj se igra, pjeva, pleše…
Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu
ulogu ima broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom
ritmu; s pomoću njih se najčešće određuje mjesto u igri ili se neki
igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati štapanjem
(pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka
ritmička pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u
igri kako bi odlučili tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti
nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno, nenametljivo i
trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U
osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i
govornom razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i
najprihvatljivijih oblika pjesme pogodne za djecu. Evo i nekoliko
primjera:
Igra Laste prolaze
Eri, beri, muzi, keri – kreč.
Oj, Nikola, Nikola, veži
kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
Jedna vrana gakala i po
polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
Egede, begede, banda
svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali šešir mali. U
šeširu lepa seka to se zove apoteka.
Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri
mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, ‘ajd u dupe, …in, tin, arapin, arapupe,
‘ajd u dupe.
Enci, benci na kamenci, troja vrata
zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
En, ten, tore, duboko je more, a u
moru kit, ajde Maro vrit!
Korepetitorica Lana Moslavac svira bisernicu, samo jedan od brojnih narodnih instrumenata
Zatim su, govori Moslavac, usvajali
i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i raznovrstan
oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i
sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta.
Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili
poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre
s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao
što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih
improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih
igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri
čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Navela je Moslavac i primjer po
kojem je seminar i nazvala Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug: Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza
drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je predstavljalo žapca. On bi
mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac,
vrabac ‘ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba, ‘ko je moj drug.
Igra Vučji rep
Zadnji par djece koji su glumili
vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed, a drugo oko crkve.
Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su se nastojali
što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio
žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se
pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok
roditelji nisu pozvali djecu kući.
Tak se svira tičica!
Mene osobito veseli što je Slavica
Moslavac i u knjizi i na seminaru navela varijantu kriške igre Žabe na kolec,
koju je, navodi, u svojim zapisima sačuvala književnica Božica Brkan,
igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem okrenut
prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je
imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on
to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih
suigrača. Oni moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne
ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori
komandu, nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača, a onaj drugi dolazi na
njegovo mjesto i on je žabac.
Lepe naše livadice…
Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio
je svirka na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se
drvene žabe, štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim
instrumentom bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.
Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša
(Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke,
manje i veće kružnice.
Autori i izvođači zavičajnog igrokaza Žabari jel žabe na kolec na premijeri u Varaždinskim Toplicama 2026. (Foto Miljenko Brezak)Žabari na pozornici Kajkavijade (Foto Miljenko Brezak)
Moslavac ocjenjuje kako su brojni polaznici, njih 40-ak, s područja cijele Sisačko-moslavačke županije – koji su na kraju dobili i potvrde o pohađanju seminara – pokazali spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva uvježbavanjima i nastupima pokušavaju u svoje koreografije uključiti i građu baštinjenu iz prošlosti.
Željele mi to priznati ili ne, (i) u svijetu poezije vladaju muškarci. Glasniji su i prodorniji od žena. I poznatiji. Piše tako Željka Lovrenčić u svome eseju, koji uvodi u najnoviju njezinu knjigu, još jednu pjesničku panoramu, vrlo neobičnu, žensku. Nazvala ju je ELLAS, ONE. Odabrala i prepjevala za španjolsku izdavačku kuću Katelani 2000. – urednik Jordi Garcia Jacas, vrlo zanimljiv dizajn, omot Raúl Grabau a tekst Sheila Malla – a dogovara i kosovski prijevod na albanski te na portugalski. Možda ONE svjetlo dana ugledaju i na hrvatskome? Za biblioteku Poiesis Forum odabrala je jedanaest hrvatskih pjesnikinja, koje su predstavljene sa po deset pjesama, kratkom biobibliografijom i portretom.
Odličan i nadahnut dizajn Raúla Grabaua
Lovrenčić Piše dalje: Ako govorimo o poeziji na španjolskom jeziku, u našoj zemlji mnogi ljudi, ne samo oni iz određenih krugova, znaju za Pabla Nerudu i Federica Garcíju Lorku. Manji broj njih za Antonija Machada i Juana Ramóna Jiméneza, ali rijetki za pjesnikinje kao što su Gabriela Mistral ili Alfonsina Storni. Da o izvrsnim suvremenim španjolskim pjesnikinjama Patriciji Benito i Luni Miguel niti ne govorimo.
Kao mala zemlja, Hrvatska se
iznimno trudi predstaviti svoju književnost svijetu. Rekla bih da i u ovom
slučaju pjesnici i prozaici zauzimaju više medijskog prostora od svojih
kolegica.
Zbog toga, kao poznavateljica i
obožavateljica poezije, ovom prigodom u panorami One španjolskim govornicima
nudim odabir od deset pjesama jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja.
Smatram da je tih jedanaest snažnih, izvornih i inovativnih ženskih pjesničkih
glasova obilježilo današnju hrvatsku pjesničku scenu. Svaka je ovdje
zastupljena pjesnikinja na svoj način rušila granice i stereotipe, slavila
život i divila se prirodi, zapažala male stvari koje nas okružuju poput lišća
koje šušti, guštera na zidu ili ljepote bijele boje, iznosila svoje poglede na
život, razmišljala o našoj svakodnevici, pisala o ljubavi.
Tko su ONE, žene moćna glasa,
pripadnice različitih naraštaja koje pišu toliko različito, a opet slično i
čitatelju blisko? Profesionalno, one su novinarke, matematičarke, profesorice,
pedagoginje, umjetnice, pravnice, knjižničarke…
Neke od njih autorice su ponekad
sjetnih i nostalgičnih, a ponekad vedrih i duhovitih pjesama, lakih za
razumjeti i prihvatiti poput Božice Brkan. U njenim se pjesmama razabire
ljubav prema prirodi i bojama, a rado se bavi i jezičnim temama budući da piše
i na svome rodnom narječju. Omiljene teme Diane Burazer su prolaznost
vremena i svakodnevica, a njezine pjesme krase misaonost i iznimna osjećajnost
dok Ljerka Car Matutinović rado govori o ljubavi i moru te sjećanjima na
dane djetinjstva. Česta joj je tema i jezik. Njezinu poeziju odlikuju
prpošnost, lagani humor i blaga ironija. Lana Derkač je
postmodernistička pjesnikinja zaokupljena prije svega ljudskom kulturom i
aktualnim svjetskim zbivanjima. Također, zanimaju je okoliš, svemir, Zemlja, a
česta tema su joj i svakodnevni događaji. Stanka Gjurić je pjesnikinja
posebnog senzibiliteta. Njezina je poezija vrlo iskrena i odraz je njenih
duševnih stanja. Često opisuje svoj i život drugih ljudi na način na koji ga
ona vidi i doživljava.
Biserka Goleš
Glasnović svojom poezijom odaje počast životu; slavi ga. Njezine su pjesme
ode svjetlosti, radosti, ljubavi, vrtovima, cvijeću, suncu, snovima,
mitologiji… U njima uspješno isprepliće prošlost i sadašnjost. Kroz stihove Ane
Horvat koji nastaju u jednom dahu protječu silna energija i životnost.
Pjesme su joj lišene pretjeranih jezičnih ukrasa, jednostavne i mudre, pune
ljubavi za ljude, prirodu i životinje. (Ne nužno tim redom). Božica Jelušić
u svojoj pak poeziji među ostalim temama spominje prolaznost života, smrt,
zavičaj i naše okruženje, ali i ženstvenost, odnosno moć i ljepotu žene te
nužnost slobode. Diana Rosandić Živković najradije piše o muško-ženskim
odnosima, o ljubavi i prirodi te potrebi povratka u nju. I njoj su česta tema
svakodnevni životni događaji i pojave. Marina Šur Puhlovski nas na blago
ludički i ponekad humorističan način, mudro i nenametljivo, pročišćenim jezikom
i filozofskim razmišljanjima upućuje na pomisli o ozbiljnosti i misiji našega
postojanja SADA i u ovom vremenu dok Sonja Zubović toplo i blago govori
o čovjeku i okolišu, o ljubavi i ljudskim osjećajima. Njeni su stihovi
umirujući i nježni pa u našoj duši dugo odjekuju; baš poput jeke.
Ovo su samo naznake onoga što
potencijalnog čitatelja čeka na stranicama ove knjige. Svjesna sam da je svaki
izbor subjektivan, ali i sigurna da je ovo odabir u kojemu će ljubitelji
poezije pronaći nešto za sebe i uživati u
stihovima „mojih jedanaest veličanstvenih“ suvremenih hrvatskih
pjesnikinja.
Željka Lovrenčić, predana i vrijedna promotorica hrvatske književnosti u svijetu (Foto Mladen Budimir)
Književnica zaljubljenica u poeziju, koju sama inače ne piše, prevoditeljica, znanstvenic i svjetska putnica u svojoj bogatoj bibliografiji, uz prevedene i uređene, bilježi brojne autorske knjige slične ELLAS: Bajo la ceniza del antiguo fuego. Poesía croata. Guadalajara: La Zonámbula, 2010.; Dulce Libertad. Madrid; Salamanca: Editorial Verbum; Trilce Ediciones, 2012.; Encuentros. Poesía croata contempóranea. Bogota: En busca de poetas; Editorial Escarabajo, 2018.; Literatura Contempóranea Croata. Contato em três linguas. Porto Alegre: Editora Zouk, 2023. (S Milanom Puhom i Tomislavom Deurom); Mlada čileanska lirika. (S Jordanom Jelićem). Zagreb: DSM grafika, 2003. ; Odlazak u stihove. Panorama savremene crnogorske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); Poesía Croata Contemporánea. (S Andrésom Moralesom Milohnićem). Santiago: RIL editores, 1997.; Poezija bokeljskih Hrvata: antologija hrvatskog pjesništva Boke od 16. do 21. stoljeća. Podgorica: JU Centar za očuvanje i razvoj kulture Crne Gore, 2023. (S Božidarom Proročićem).; Puentes. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb; La Paz: Društvo hrvatskih književnika; Correveydile, 2007.; Razlog za pjesmu. Panorama suvremene hrvatske poezije. Cetinje: Crnogorski kulturni forum, 2020. (S Božidarom Proročićem); El roce de la mariposa. Poesía Croata Contemporánea. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2010.; Šapat Drave (devet pjesnika iz Podravine). El murmullo de Drava (nueve poetas de Podravina). Murmurul Dravei (noua poeti din Podravina). Iasi: PIM, 2018. (S Monicom Dragomirescu). Uredila je: Croacia-Chile 2024. Antología poética bilingüe. Santiago de Chile: RIL editores, 2024.; Dok oblaci prolaze. Suvremena kubanska poezija. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2020. i Zvijezda modroga neba. Suvremena kubanska priča. Zagreb: Društvo hrvatskih književnika, 2019.
Ne treba
zaboraviti, knjigu ELLAS poduprlo je i Ministarstvo kulture i medija RH.
Post scriptum: Ne mogu u ovakvim, meni duboko dojmljivim, prilikama ne zapitati se: A zašto među tim veličanstvenim pjesnikinjama i ja? Od mojih objavljene su pjesme: Dječak i javor, Vermut, Oblutak, Nijanse bijeloga, Vrata se sama otvaraju, Tvoj brod, Postava X: Vjerovanje; krivica, Bukve i Haljina za snove. Hvala Ti, Željka, ambasadorice hrvatske književnosti.
U društvu dobrih autora i tekstova 19. Zbornika Moslavineobjavljenoga na 290 stranica našla su se i dva zavičajna Božice Brkan – Radomir Venturin od djetinjstva u Potoku do životnoga djela Za srokom okom i to okomito u devedesetoj (od 217. do 230. stranice) i Kako smo istraživali za Projekt Dobar tek u Moslavini LAG-a Moslavina – Recenzija (od 281. do 288. stranice).
Naslovnica Zbornika Moslavine 2025., grafičko oblikovanje D. Point / Kreativna agencijaPočetak teksta posvećenoga Radomiru Ventrurinu o 90. godiniJedna od duplerica teksta B. Brkan o Venturinu
Najnoviji Zbornik Moslavine 2025, koji izlazi otprilike svake druge godine, u zgradi izdavača Muzeja Moslavine Kutina u Noći muzeja predstavili su muzealci – glavna urednica Jasmina Uroda Kutlić te Antonio Džaja, Silvija Kantolić i Jelena Batinić. Govorili su o temama iz arheologije, povijesti, umjetnosti, prirodnih znanosti i drugima.
Dio sadržaja 19. broja Zbornika Moslavine
Na toj značajnoj stručnoj publikaciji, ne samo za Moslavinu – koja se može podičiti i Moslavačkim zrcalom, zbornikom moslavačkih ogranaka Matice hrvatske – s kontinuitetom izlaženja od 1968. čestitala je u ime kutinskoga gradonačelnika Zlatka Babića bivša ravnateljica i glavna urednica te muzejska savjetnica u mirovini i gradska vijećnica Slavica Moslavac. Uz Natašu Mravunac, Antonia Džaju, Silviju Pisk, Jasminu Urodu Kutlić, Ivana Gračakovića, Jadranku Kruljac Sever, Marinu Junger Sokolović, Dražena Kovačevića, Silviju Kantolić, Jelenu Batinić, Dalibora Sumpora, Anu Bosak i druge, ona je također autorica i u ovome broju Zbornika Moslavine dvaju tekstova, o Zorki Sever i Božici Somek – Mahala.
Književnica Božica Brkan izdala je zajedno sa suprugom
Miljenkom Brezakom fotoantologiju pod imenom „Hrvatski književnici”.
Naslovnica dvojne knjige i po autorima i po fotografijama i tekstovima
U uvodu ove zanimljive knjige, autorica postavlja pitanje:
„Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija
nikad, te kakav je uopće odnos fotografije i riječi?
Duplerica Katarine Zadrije u Fotoantologiji
Fotografije je snimio Miljenko Brezak. Fotoantologija je
objavljena u drugoj polovici 2025. uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih
književnika.
Čegecova duplerica u Fotoantologiji
Među 67 književnika u knjigu su uvršteni i Vrbovčani Branko Čegec i Katarina Zadrija.
Kad bi me netko pitao koje i kakve filmove volim, morala bih dobro razmisliti. Skoro u svakom žanru postoji djelo ili više njih koji mi se sviđaju. Ali, ako me pitate koji film volim, bez razmišljanja ću reći, bez obzira na kritike, „Words and pictures“ iz 2013. godine, Režija: Fred Schepisi Scenarij: Gerald Di Pego. U filmu je prikazano rivalstvo između profesora književnosti, koji je pisac i profesorice likovnog odgoja koja je i slikarica. Filmom prevlada romantika i vječna pitanja: „Što bolje opisuje ljude i događaje riječ ili slika? Govori li slika zaista tisuću riječi?“
Slična pitanja si postavlja i suautorica knjige pod imenom „Hrvatski književnici Fotoantologija“, Božica Brkan, za fotografije i riječi, koja sa svojim suprugom Miljenkom Brezakom supotpisuje knjigu. Po profesiji novinarka i urednica časopisa, radila je s fotografijama i fotografima. Osim toga izvrsna je prozaistica, pjesnikinja, novinarka sada na webu, čuvarica baštine, kulture stola. Fotografije prate tekstove. Često je tekst bez fotografije suhoparan i nedorečen i obrnuto. U uvodu u svoju novu knjigu postavlja pitanje: „Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista fotografija nikad, te uopće kakav je odnos fotografije i riječi?“.
Ne znam hoće li itko ikad naći odgovor na to pitanje. Rekla bih da idu ruku pod ruku. Ne laže li fotografija? U današnje ubrzano vrijeme, gdje je vanjština sve, upotrebom novih tehnologija, fotografija često laže. Može je se čak nazvati svjetskim prvakom u laganju. Ali, to je kako i suautorica sama navodi: „sintetika“. Uljepšavanje na traci. Malo je fotografa koji si daju truda pa kroje fotografiju na starinski način, sa svjetlom koje mu je na raspolaganju, s tehnologijom koja je oslonjena na čovjeka, a ne obratno, čine čuda.
Autori Fotoantologije Božica Brkan i Miljenko Brezak (Foto Jura Gašparac)
Upravo takav fotograf je drugi suautor knjige, gospodin Miljenko Brezak. Osim toga što fotografira ono što mu privuče pažnju, ono što voli, redovno prati fotografski i videouradcima svoju suprugu. Za profesionalni i privatni arhiv, za blogove (Umjesto kave, Oblizeki) snima njene nastupe, promocije. Član je Fotokluba Zagreb. Osim u fotografiju zaljubljenik je u književnost i književnike. Njegovi portreti književnika nisu nastali slučajno. Prije fotografiranja dobro je upoznao rad svakog književnika. Fotografirajući ih izvukao je emociju svakog modela.
Kad sam već spomenula blogove, osvrnula bih se na blog „Umjesto kave“. Tu autorica objavljuje blogove o književnim zbivanjima koji najčešće prolaze ispod radara. Prošle godine je objavila tiskanu zbirku blogova pod nazivom „Umjesto kave – blogovi o netemama 2016. – 2023. godine“. Uza sve što radi, radi na tome da nitko od književnika i onih koji rade u kulturi, poglavito u književnosti, ne ostane zapostavljen.
Kako se interesi autora isprepliću, razvila se ideja o stvaranju zajedničke fotoantologije „Hrvatski književnici fotoantologija“. Stvarajući knjigu, gospodin Miljenko je vrijedno fotografirao književnike i u međuvremenu do objave knjige postavio nekoliko izložbi fotografija hrvatskih književnika. Fotoantologija je objavljena u drugoj polovici 2025. godine, uz 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika. Čast mi je i zahvaljujem na tome što su i mene uvrstili među 67 književnika koji su uvršteni u fotoantologiju.
Male kajkavske proze književnice Božice Brkan, Moslavke, posvećene sakupljanju, bilježenju i očuvanju svekolike jezične, kulturne i gastronomske zavičajne baštine, našle su svoje itekako značajno mjesto u programu 29. Božićnog koncerta KUD-a Kloštar u Kloštru Ivaniću 19. prosinca 2025. godine. O tome je na svome te na Facebooku KUD-a Kloštar 7. siječnja 2026. izvijestila Marica Svetlečić:
Dora Bunjevac Vešligaj, Katarina Škrivanek i Lana Kunek čitaju “Božičnice” Božice Brkan (Foto Zdenko Vanjek)
Članice KUD-a Dora Bunjevac Vešligaj, Katarina Škrivanek i Lana Kunek pročitale su tri „Božičnice“ („Božičnica trejta“, „Božičnica peta“ i „Božičnica sedma“) iz istoimenog ciklusa autorice Božice Brkan nastalog od 5. do 15. prosinca 2010. godine za prigodno blagdansko čitanje u Kloštru Ivaniću u organizaciji Udruge prijatelja Kloštra. Ciklus je objavljen u njenoj knjizi „Kajkavska čitankaBožice Brkan“, Acumen, Zagreb, 2012.
Upaljenim lampašima kao nekad na polnoćku, članovi i članice ušli su u svečni Božićni koncert (Foto Zdenko Vanjek)
Kako navodi sama autorica, „božićnica“ je starinska sorta kasne jabuke, najukusnija upravo u blagdansko vrijeme Kristova rođenja i Nove godine, pa je tako Božica nazvala svoje male kajkavske proze – literarizirana sjećanja na tradicijske obiteljske i seoske proslave Božića, zapisane jezikom kekavskim i običajima koje želimo sačuvati od nestanka. Upravo takve, istovremeno i sjetne i vesele, snažne su osjećaje pobudile kod mnogobrojne publike i nagrađene su velikim pljeskom. A kako i ne bi:
Omiljena pjevaka skupina Angeline (Foto Zdenko Vanjek)
“Božičnica
trejta: Jezušeki v slame jel Božič pri mojem Brkanom
Mi
smo imeli moderneše prave kuglice. Kupuvane. Svetleče. I viline lasi i ono kej
z čokoladnoga papera kej srmu kej se lesiče. Lampic kej namigavaju još ne bilo.
A
gda bi borek lepo nakitili, mama bi sejenak navek rekla: odi ti, Božo, k babe
Brkanove, odi slobono če očeš.
Mene
je sejenak pri Brkanom v stare iži bil lepši i Badnak i Božič. Ne se tu imelo
kej puno ni kititi neg kej odnegda dve grane borove spred iži, malo borovice za
ižu i malo bušpana z cvetnika. Friško napravlene rože z krep papera, kojekakve,
posle i povoščene. I sega na stol. Baš kej na Božič.
A
onda bi fižu donesli par plahtičov slame kej da štrajiju bebami, šaravami,
pisa- vami… Tak žute, zobene. Kej zlatne. I strina bi rekla: odite moji mali
jezušeki, odite v slamicu z Jezušekom spat.
I
mi bi se onda hitali po slame, po zemlenom nabitom podu kej bi strina celo leto
najprvo dobro poškropila z vodu a onda pometala da se ne prašilo. De bi prinas
doma na drveni pod i tkani šari tepih tak slame skučili, ko bi to gda prejdu
božični dani očistil? I tak mi v slame ležimo i šepičemo da vidimo kak je to
mali Jezušek isto spal. Samo kej nam nesu šteli ni maloga teleka dopelati.
Milka denes pripoveda kak su pri nji dece v slamu hitali jorehe i lešnake, a ja ne pripovedam – nemre mi veruvati – kak je i na stolu pod stolnakom bilo tulko slame da si si tener za jesti jedva mogel deti.
Božićna tema na način kloštanskoga Dječjeg vrtića iz skupine Krijesnice (Foto Zdenko Vanjek)
“Božičnica
peta: Položek
Kak
je to bilo lepo, ko bi to se denes tak i zgovoril? Ja bi pri Brkanem ostala
spati, a tata bi vjutre došel po me i mam bil kej položek. Kej ono jajce v
gnezdu kej je vodile kokoši nest.
Daj vam Bog zdravlja k tomu veselja, na tom mladom letu sega obilja. Se nam rodilo i žitek i trsje i vočnaki i vrti. I se nam se množilo, otelilo i oprasilo, i v štale i v kocu i v kokošincu i v racinaku. I v hiže bogme. Bogme ni penez ne nigdar zviš. Kak se ono veli, daj nam Bog zdravja, a Majka Boža penez!? Nu bumo prosili. A ko zna kej bi bilo od drugoga Božiča.”
Barbara Bunjevac i Dora Bunjevac Vešligaj u vrtnji lijepih moslavačkih nošnji (Foto Zdenko Vanjek)
“Božičnica
sedma: Šibe
I gda nesmo imeli tak kej denes, da imaš ki bi ti daval i Deda Mraza i Deda Božičnaka i Isuseka, nam su tak dece senak davali. Malo Ded Mraz z Našičke, malo Ded Mraz z sela, z mesne zajednice. Malo sused ove, malo one. Malo kuma krsna, malo šišana, malo fermana. Če bombon. Svilni. 505 s crtom. Šećerni, cukorni. Z bora. Jadriju. Če narandžu, rogača, ma če jabuku. Šibu za Nikolijne od Krampusa i pod rit za Roduševo, kej bi se setili nevine dečice betleemske. Kej bi znali da nesu se sami bomboni. Če i na Wikipedije o tomu prečitali.”
Ženska skupina KUD-a Obreška (Foto Zdenko Vanjek)
Od 1997. godine kada je osnovan, KUD Kloštar priređuje Božićni koncert predstavljajući narodnim nošnjama, pjesmom i plesom u blagdansko predbožićno vrijeme ljepotu narodnih običaja, božićnih napjeva i duhovne baštine kloštranskog kraja i Moslavine.
Muška skupina KUD-a Drenjanci
Ovog puta bilo je posebno svečano obzirom da je pjevačka skupina Angeline koja djeluje u okviru KUD-a obilježila svoju 25. godišnjicu što je ostavilo duboki trag u kulturnom životu Kloštra. U početku je pjevačku skupinu činilo desetak žena starije životne dobi koje su mladima prenosile svoja pjevačka znanja i sjećanja o prošlim vremenima, običajima, pjesmama i plesovima. Smjenom generacija, danas pjevačku skupinu čine žene svih dobnih skupina koje s jednakom ljubavlju i ponosom nastavljaju čuvati i prenositi pjesmu svoga kraja. Skupina je naziv dobila po staroj izvornoj pjesmi „Angelina“, a sudjelovala je na brojnim smotrama i folklornim manifestacijama samostalno ili s folklornom i tamburaškom skupinom diljem Lijepe naše – od Vukovara do Dubrovnika.
Moslavačko kolo (Foto Zdenko Vanjek)
Veliki ponos KUD-a i pjevačke skupine Angeline je nosač zvuka izdan 2013.godine pod nazivom „Volim milo, ma siroče bilo“ urednica i producentica Slavice i Lane Moslavac koji sadrži 19 naslova kola i pjesama moslavačkog kraja, koje nisu do tada objavljivane, a neke su se prvi puta pojavile u javnosti.
Angeline su na koncertu otpjevale pjesme “Angelina”, “Majka Mari kose plela”, “Prva je vura”, “Na salašu kod Betlema”, “Široka je Moslavina” i “Lepa moja goro zelena”
Gosti iz Like – KUD Gacka (Foto Zdenko Vanjek)Ženki dio KUD-a Gacka (Foto Zdenko Vanjek)
Uneseni u pjesmu – KUD Kloštar (Foto Zdenko Vanjek)
KUD Kloštar koncert je otvorio pjesmom „Kloštar“, uz izlazak na pozornicu s lampašima u rukama kako se nekada išlo na polnoćku što je bila zaista prekrasna scena, a u nastavku je plesna skupina izvela prikaze narodnih plesova i glazbenog bogatstva moslavačkog kraja pod nazivom „Djevojčica vodu gazi“ i „Prelice“, za koje je koreografiju za scenu uvježbao stručni plesni voditelj Lovro Vešliga, a glazbu glazbeni voditelj Daniel Blagec. Mladi nedavno uključeni članovi KUD-a, uz iskusne i uvježbane starije članove, udahnuli su svoj mladenački polet i privrženost profesionalnim voditeljevim savjetima pjesmama i plesovima koje su izvodili na veliko veselje i odobravanje mnogobrojne publike.
Kudovski podmladak već čuva baštinu (Foto Zdenko Vanjek)
U programu su
sudjelovala i djeca Dječjeg vrtića Proljeće, skupina Krijesnice koja je
kroz pjesmu i ples prikazala dolazak Sveta tri kralja. Najmlađa dječja sekcija
KUD-a Kloštar koja djeluje od 2011. godine predstavila se je koreografijom pod
nazivom „Kaži nama snašice što će tvoje družice.“
Kao gosti, na
koncertu su nastupili: Ženska vokalna skupina KUD-a Obreška, KUU
Gacka Ličko Lešće i Muška pjevačka skupina KUD-a Drenjanci iz Drenja.
Svečanost – prilika za podsjećanje na ljepši dio vlastite prošlosti (Foto Zdenko Vanjek)
Kao znak poštovanja i zahvalnosti za dugodišnje djelovanje u KUD-u dodijeljena su priznanja za 20 godina djelovanja Mari Međaković i Marijanu Tučkoriću, za 15 godina Ružici Kozina, Vesni Jurički, Dori Bunjevac Vešligaj, Anamariji Škrivanek, Antunu Škrivaneku i Tei Češković, a za 10 godina Davoru Rešetaru i Karlu Sičanici. Zahvalnice su dodijeljene dužnosnicima i subjektima koji su podržavali i pomagali rad KUD-a.
Cijeli koncert snimala je i Blue TV te ga je već dva puta emitirala u emisiji Pjesme koje srce diraju. O koncertuje izvijestila i Županijska kronika Zagrebačke županije.
Božićni koncer KUD-a Kloštar u Županijskoj kronici Zagrebačke županije
Kapitalnim i vrijednim djelom ocijenjeno je to
izdanje Pitomog radija sa 101
radijskim intervjuom pretočenim u izdanje na gotovo 550 stranica velikoga
formata. Intervjuirani za lokalnu radio postaju, sve ugledni, ne samo hrvatski nego
i novinari iz tiska, radija i televizije s područja Srbije, Slovenije, Bosne i
Hercegovine, Crne Gore, Mađarske, Kanade…, postali su svojevrsni svjedoci svog i
našega vremena i to ne samo o novinarstvu nego o temama kojima se uspješno ili
manje uspješno mediji bave iz dana u dan.
Budućim novinarima (ne samo zbog recenzenata
prof. dr. sc. Stjepana Malovića, prof. dr. sc. Rade Veljanovskoga i
prof. dr. sc. Velizara Sredanovića) može poslužiti kao zanatski udžbenik
dobroga novinarstva, a drugim čitateljima kao vjerodostojni podsjetnik na ljude
i događaje u izuzetno zanimljivim desetljećima, hirovitima. Svima pak kako su
odavno izbrisane granice lokalnoga i globalnoga.
S đurđevačkog predstavljanja Dubravka Igračić Bukvić i prof. dr. Tomislav Levac (Foto Fra ma Fu Festival)S predstavljanja moderatorica novinarka Anđela Lenhard Antolin i Petar Žarković (Foto Fra ma Fu Festival)
Emisija Novinarski razgovori emitirana je od 2009. do 2013., ali teme i stavovi sežu dublje i šire od Pitomače i Podravine, i unatrag i unaprijed. Tek u trećem pokušaju Ministarstvo za kulturu i medije podržalo je ideju koju je urednica monografije Dubravka Igračić-Bukvić s razlogom posvetila nekadašnjem vlasniku Pitomoga radija i pokretaču projekta Zvonku Horvatu (1941.-2024.), koji je dosezima prerastao lokalne okvire. Jer govornici različitih naraštaja, svjetonazora i pogleda, sektora, raznovrsni i izuzetno zanimljivi novinari prije razuzdanih društvenih mreža i influecera, koji su mnogo češće bili u ulozi iskusnoga intervjuista negointervjuiranih: Silvije Tomašević, Inoslav Bešker, Goran Milić, Drago Hedl, Jasna Babić, Branka Šeparović, Andrija Jarak, Aleksandar Stanković, Mislav Bago, Mirjana Hrga, Nataša Škaričić, Jurica Pavičić, Božo Sušec, Mirjana Rakić, Denis Latin i drugi. Mnogi odavno nisu s nama, a mnogi su stjecajem okolnosti promijenili medije ili iz novinarstva prešli u druga zanimanja ili odskočili u zrele i čitane i uspješne publiciste i književnike
Uknjiženi Novinarski razgovori sa 101 sudionikom prerasli i Pitomi radio i vrijeme emitiranja od 2009. do 2013. (Foto Fra Ma Fu Festival)
Već i sami naslovi članaka mogu poslužiti kao svojevrsne upute, poticaji, primjerice: Novinari se ne smiju prilagođavat, nego se svim silama boriti za istinu (Denis Latin); Sugovorniku treba pravim pitanjima otvoriti mogućnost komunkacije (Saša Zalepugin); Treba imati strpljenja. Jer stvari ne idu preko noći ne valja preskakati stepenice! (Đelo Hadžiselimović); Ako radiš profesionalno, pošteno i časno, onda si pravi novinar i pravi čovjek (Mladen Stubljar); Novinarstvo ima svoj put odrastanja, to je zanat koji se uči i posao koji se voli (Josip Šarić); Osnova novinarstva je istina, a novinar mora o događaju imati stav prije svih ostalih (Ivica Grčar Piks); Teško je zadržati moralnu autonomiju i raditi posao kako spada (Nataša Škaričić) Novinar mora biti profesionalan, objektivan, obaviješten, i ne stvarati, nego donositi vijesti svojoj publici (Tajana Krajač); U novinarstvu je najopasnije koristiti točne i neprovjerene informacije (Mićo Dušanović); Novinarstvo stvara osjećaj slobode da možete raditi kad hoćete, a zapravo vas veže 24 sata na dan (Miodrag Šajatović); Novinar ne smije izgubiti vezu sa stvarnošću, niti zaboraviti da su najvažniji ljudi, jednako žrtva, žločinac i izvor (Gordana Vilović)
Ukratko,
nepobitno je da je novinarstvo u krizi, dubokoj, ali i da srećom postoji
svijest o tome te o potrebi širenja potiskivanoga znanja i o novinarstvu i o
medijima, onome što obično zovemo medijskom pismenošću, kao i da zahvaljujući
neodustajanju i upornosti – još ima nade za novinarstvo i medije! Pa i
za ambicioznije pratitelje.
Pročitavši post Nek se Maroje izjasni/Nema oprosta, nema oprosta!kolegice Ines Sabalić, kolegice novinarke koju, pa i kad se s njome ne slažem, oduvijek rado čitam, o knjizi Maroja Mihovilovića Novinari i vlast – povijest novinarstva u hrvatskoj 1991.-2025., pomislila sam ponovno: pa ja sam super prošla! Bila sam razočarana tražeći između mnogih u kazalu, recimo, i ime svoga mladenačkog uzora koji se spominje tek kao potpisnik neke peticije. Naravno da sam knjigu i kupila i črčkajući po njoj pomno pročitala čim mi je moj nekadašnji (od 15 posada nedvojbeno najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen poslao poruku da me Maroje spominje u lijepom kontekstu, pogotovo kad sam u njegovu fejsbučnom osvrtu pročitala žal kako od sve njegove inače moćne novinarsko-uredničke ekipe, osim njemu osobno, prostor daje samo Miodragu Šajatoviću i meni. A uz to, Boris Rašeta, poslije Ine Beškera meni najveći stilist recentnoga hrvatskog novinarstva, a s kojim se i ne poznajem, također u messanger poslao presnimljenu stranicu iz Marojeve knjige posvećenu meni.
Oko 110 stranica u dva toma
Ne vidim sebe u hrvatskome novinarstvu samo kako me opisuje Maroje – a
reportaže, kolumne…? – iako sam baš za Večernjakov Vrt, tek iz trećega
pokušaja jer to nije političko novinarstvo, dobila godišnju nagradu Zagorku za najbolje uređen novinski prilog za 2000. Uostalom, u prijevremenu mirovinu i otišla sam planirajući, uz nacionalne Oblizeke, napisati i knjigu hommage
svojih valjda oko 200 suradnika Vrta, o visokonakladnom
specijalističkom kvalitetnom novinarstvu. Prilog četvrtkom osnovao je
Ivo Lajtman 1985., a ukinut je ubrzo po mojem odlasku.
Prvi tom
Doživljavam Marojev tekst kao kompliment, jer unatoč preuzetnom podnaslovu Povijest hrvatskog novinarstva, ipak je knjiga Novinari i vlast
više Marojeva pseudopovijest, jer piše samo tiskanom, ne i radijskom i
televizijskom, oš manje o internetskom novinarstvu i to samo onaj dio i
samo o onim ljudima koji su po njegovoj, rekla bih za povjesničara
prilično subjektivnoj procjeni, najzanimljiviji. Međutim, trebalo je u
relativno kratkom vremenu i uz ograničenu suradnju napisati Novinari i vlast / Povijest hrvatskog novinarstva, Profil, 2025.: knjiga prva 1566.-1990. sa 542, a knjiga druga 1991.-2025. sa 560 stranica.
Drugi tom, novinarstvo u smostalnoj Hrvatskoj
Pisali su o svojim novinarskim ogradicama i drugi, ali je mnogo više onih koji nisu, kako sam svojevremeno ambiciozno predlagala da inače najbrojniji u HND-u Ogranak umirovljenika organizira kave, čajanke što li s razgovorima, analizama, prisjećanjima sa zapisivanjem te audiom i videom za arhivu, početku internetskoga novinarstva, dok još nismo bitno zaboravili i dok nismo pomrli poput mnogih naših medija (a onda i samoga Vjesnikova nebodera!).
Mene je Maroje zapravo ponukao da se konačno i ja ozbiljno usredotočim na kutije i kutije skupljene arhive, prema kojoj sam o novinarstvu od devedesetih dosad posvetila tri romana Lift ili politička melodrama (Azur journal, 1993.), Rez / Leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.) i Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2022.) i zahvaljujući ideji Sandre Pocrnić Mlakar stigla do namjere da ih kao kritičko izdanje zaokružim u Novinarsku trilogiju
Moj omiljeni duhoviti kolega i urednik Nedjeljnog Vjesnika Krešimir Fijačko poučio me je, kad želim pročitati dobar tekst a nema ga, da si ga sama i napišem. Da išta kažem, spočitnem Maroju, tražila bih kruha preko pogače. Osvještavam tek da je odlično, na korist novinarstva, iskoristio mjesta svojih pisanja i urednikovanja objavljujući knjigu u Profilu, a izvatke iz nje u Nacionalu, te da smo izravno surađivali vrlo malo. Otprilike mjesec dana bila sam mu urednica u Nedjeljnom Večernjaku, a sa svojim knjigama našli smo se na skupu o obiteljskim stablima – on o svojem, a ja o nadogradnji stvarnoga obiteljskoga stabla literariziranom izmišljenom kćeri .
Također sam na svojim Oblizekima pisala o njegovoj knjizi kolača omame mu Vilme Vukelić . I da, bila sam u prvoj ekipi novinara koji su s pisaćeg stroja prešli na računala, čak najprije privatno. Nemamo uvijek bliske stavove, pogotovo o povijesti hrvatskoga novinarstva te o ulozi nekih kolega, ali smo oboje marljivi. Zato mu i zahvaljujem na pola 217. stranice u 2. tomu knjige Novinari i vlast / Povijest hrvatskog novinarstva:
Desno dolje…Pola stranice o Božici Brkan
Tuđen se jako trudio da u listu održi svoj svjetonazor „malog čovjeka“, koji je građen prethodnih desetljeća, posebno kroz brojna pokrajinska izdanja kojima se list prije svega obraćao stanovnicima manjih mjesta, a manje urbanim centrima. Dakle, manje ljudima iz gradskih novogradnji, a više stanovnicima manjih mjesta koji su najčešće stanovali u svojim malim kućama sa svojim vrtovima i uvelike okrenuti poljoprivredi i zemlji. Stoga je za „Večernji list“ ključan njegov redoviti prilog četvrtkom „Vrt“ koji je dugi niz godina – od 1992. do 2009. godine – uređivala novinarka i književnica Božica Brkan. Ona je bila rodom iz Moslavine, iz sela Okešinca, imala je jak osjećaj za selo, a svoju je literaturu, pjesme pisala na lokalnom moslavačkom narječju. I prilog „Vrt“ uređivala je Božica Brkan novinarka koju su nazvali „čuvaricom tradicije“, u tom duhu, promovirajući jednu snažnu, vitalnu kulturu življenja, temeljenu na obradi zemlje, koja se počela gubiti kada je sve veći broj ljudi selio sa sela u velike urbane centre. Taj je prilog bio iznimno bogatog sadržaja jer se bavio svim aspektima onoga što vrt, ali i obiteljska poljoprivreda predstavljaju ljudima privrženima tlu odakle su potekli.* *citat http://www.bozicabrkan.com/
U srijedu 3. prosinca 2025. u Sisku su dodijeljena priznanjaZajednice kulturno-umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije.S veseljem objavljujem Obrazloženje Ocjenjivačkoga suda (književnici Božica Brkan i Miroslav Mićanović) toga već 7. susreta književnika Sisačko-moslavačke županije.
Za sjećanje sa svečane dodjele priznanja 7. Susreta književnika Sisačko-moslavačke županije (Izvor Facebook)
Odluku Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke
županije da, kao i prošlih godina, i 2025. godine organizira Natječaj za 7.
Susret književnika Sisačko-moslavačke županije ocjenujemo izuzetno
vrijednom i korisnom i želimo joj i nadalje uspješno i redovito održavanje.
To je poticajna prilika za autore koji se još nisu dovoljno afirmirali na
književnoj sceni, za vrednovanje novih tekstova, a sisačka je kulturna i
osobito književna scena kontinuirano i kakvoćom pri nacionalnom vrhu, čemu
pridonose upravo i ovakvi natječaji i mnogi pojedinci, i profesionalci i
amateri.
Autori nagrađeni na prvih šest natječaja primjetno
redovito sudjeluju u javnim predstavljanjima i čitanjima uživo, ne samo na području
Županije nego i šire, na nacionalnima i regionalnima, a također i online, na internetu, te objavljuju u
postovima, tiskanim i elektroničkim časopisima, zbornicima i samostalne
knjige. Neki su u međuvremenu primljeni i u ugledne književne asocijacije
(npr. Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko književno društvo). Također su
svojim tekstovima, često nagrađenima na ovim natječajima, uspješni, čak i s istim
tekstovima, i na drugim natječajima (npr. Korzo slova). Zapažamo
izuzetno vrijednim i što su neki radovi nagrađeni na prva dva natječaja već
objavljeni i kao samostalne knjige, npr. Identitet Tihane Petrac
Matijević (prevedena na španjolski!), Siskulje Marijane Petrović
Mikulić, Senka Slivar, Denis Vidović i drugi. Možda bi se moglo razmisliti o
zbornicima s nagrađenim radovima s pojedinih godišnjih natječaja te o
radionicama pisanja. Sve ovo itekako ima smisla za lokalnu kulturu u Županiji,
a ima i potencijala za ukupnu nacionalnu književnost. Želimo
autorima-natjecateljima, osobito nagrađenima, da napreduju, da se što bolje
uklope i uspješno nametnu u suvremenoj književnoj produkciji .
Na ovogodišnji se 7. natječaj prijavilo samo
četvero autora sa tri poetska i jednim proznim radom (prošle godine samo jedan autor!) te smatramo da
bi trebalo glasnije i jače poticati potencijalne natjecatelje s raznovrsnim književnim
vrstama, a osobito mlade od 15 do 29 godina. Podsjećamo da je na 1. natječaju
14, na 2. natječaju šest, na 3. čak 15, a na 4. natječaj književnika
Sisačko-moslavačke županije prijavilo se samo 4 autora sa pet radova, po
dvoje s prozom i poezijom i jedan autor i s poezijom i s prozom (srednje duga).
Kako se nagrađeni, pogotovo oni koji su umjetnički napredovali, ne mogu ponovno
prijavljivati, sugeriramo organizatoru pomniju promociju natječaja u medijima,
školama, udrugama i KUD-ovima te društvenim mrežama itd. s predstavljanjem
prethodnih pobjednika.
U svakom slučaju čestitamo organizatorima i
natjecateljima, posebice nagrađenima koji su se javili sa zrelim radovima u
kojima ocjenjivački sud, prema pravilniku vrednujući kreativnu i estetsku
razinu djela, obogaćivanje i pravilnu uporabu hrvatskoga jezika i narječja,
bogatstvo i raznolikost tematike i jezičnu i stilističku inventivnost,
dodjeljuje:
Priznanje „Književni pleter Sisačko-moslavačke
županije za najbolje pjesničko ostvarenje“ dobiva: Zaporka Haiku1 Sanja
Feltrin:
S dodjele priznanja sanja feltrin i književnik i predsjednik Ogranka DHK SMŽ Siniša Matasović (Facebook)
Haiku
je u svojoj složenoj jednostavnosti izazov za pjesnika koji je u neprekidnoj
radnoj napetosti između nadređenoga sustava, koji je po mnogočemu dalek i
nijem, ali istodobno u svojoj pravilnosti i odnosu prema prirodi i predmetnom
svijetu izazov za razliku. Reklo bi se da ovogodišnji nagrađeni pjesnik plovi
sigurnim prostorom koji obiluje zvučnim i slikovitim senzacijama, ali tako da
nepoznatom daje obličja s kojima se ne susreće samo pjesnik-protagonist nego i
njegov čitatelj. Neposredno i jednostavno bilježi se trenutak umnožene prirode
tako da se kolažiraju i stapaju u jedinstvenu senzaciju naizgled nespojivih
elemenata, uzbudljivo i daleko, blisko i živo, zvučno i figurativno: Zukve u
cvatu. / More u oku. Ljeto – / Tek kula u pijesku. (Rujan).
Jasno
je da pjesnik nastoji i poštuje unaprijed zadana pravila haiku poezije, ali ono
što se nadaje kao neposrednost i izvornost, kao odsutnost unaprijed domišljena
sadržanog konteksta, istodobno nije lišeno težnje za skrivenim sudjelovanjem u
svijetu u kojem živi, u kojem živimo: Ponosno stoji / Zauzdana betonom – /
Vapaj za slobodom. (Palma). Mora se priznati da pjesnik odustaje od
isticanja vlastitog „ja“, nego slobodno uranja i izranja u ono što ga okružuje
i što je izraz njegova divljenja, ali i oblikotvorne moći da i drugi budi
prizvani u nepatvoren svijet suprotnosti i jedinstva: Buđenje – cvrkut
ptica. / Jesenska razglednica. / More odmara. (Morska jesen).
Ali
razlog za nagradu nije samo u potpunosti i jednostavnosti haiku poezije, u
beziznimnoj sadašnjosti nego u postupnom odustajanju, ili pouzdanije rečeno u
moći oblikovanja i preoblikovanja zadanog pjesničkog standarda koji se
istodobno poštuje i kojim se razvrgava prešućeni dogovor o pravilnosti i
standardu: Zreli plodovi / Odolijevaju buri – / Mirisni pekmez. (Smokvin
život). Pjesnički život dodajemo i dajemo nagradu!
Priznanje„Književni pleter Sisačko-moslavačke županije
za najbolje prozno ostvarenje“ dobiva: Zaporka1109 s radom Priča o nama Danijel Pavlić:
Iako je Priča o nama jedini prozni
tekst, zaslužuje nagradu, jer je dobro napisana i dojmljiva. Iako se naoko čini
kao svakidašnja, tipična, dosadnjikava, stvarna kakvih je nebrojeno o
muško-ženskome odnosu, izlizanome petnaestogodišnjem braku dvoje na pragu
pedesetih, s obzirom na to da je začudno obrnutih spolnih uloga, mogla bi
čitatelju poslužiti i kao self-help o
krizi srednjih godina. Zanimljivo da je pripovjedač muškarac koji se ne može
načuditi upornom odbijanju ženine komunikacije od seksualno do bilo koje.
Priča se uglavnom odvija u postelji, kada
liježu i kada se bude. Odlučuje: napisat
ću priču o nama! Dokončava li njihov odnos i to
što žena ne dopušta da uopće išta o njoj piše, da spominje njezino ime, nego uza
sve zornije nepostojanje ljubavi, koje napokon shvaća i sam pripovjedač, ženina
je sumnja i podcjenjivanje da on može napisati išta dobro i uspješno o njima
dvoje.
Istrošen odnos bez stvarne komunikacije, koji njega
inspirira, ilustriran je banalijama s njezinim hrkanjem (opet podrhtava tlo
u Petrinji) odbijanjem fizičkog kontakta, okretanjima zidu, radom na
sebi ili sa slušalicama, na smartphonu
i društvenim mrežama, ponavljanjem pusti me da spavam i psovkama (zajebi, odjebi, o jebem ti jutro, O jebote, kao
mumija si legla, Ma mrš u pičku materinu, Daj više odjebi od mene, naporan si!),
ignoranciji, filozofiranjima o infantilnosti
i nezrelostite neizbježnim dječjim pitanjima: Čača, ima li što za
doručak? Je li za odustajanje prijelomna rođendanska samoća s dvoje u
četverokrevetnoj sobi ili konačna spoznaja poslije višemjesečnoga Ti mene
gušiš. Ja sam stalno u tvojoj sjeni. Želim se osamostaliti. – Tih petnaest
godina ja nisam sretna. Ti si negativac. – Ne podnosim te više. Moja misija s
tobom je gotova. – Ako me voliš onda me pusti!… On se trgne ne iz sna
nego iznesanice u četiri ujutro i stvarno počinje pisati ne
alternativnu nego onu pravu, istinitu priču. Ona govori: Nije
zanimljiva. Neće to nitko čitati. On je uvjerava: Pa ako objavim knjigu,
zbirku priča, možda netko i pročita. Ona tvrdi: Nećeš objaviti. Loš si
pisac. On ispisuje njihovu priču završavajući je razornom statistikom o
razvodima. A mi je, bila njihova ili ne, bila fakcija ili fikcija,
nagrađujemo.
Priznanje „Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolji
rad autora od 15 do 29 godina dobiva: ZaporkaNihil4507za poeziju
Marin Kos:
Snovitost i plovidba osnovne su odrednice poezije koja želi
sačuvati svoj jezik i ujedno svoga protagonista poslati u neizvjesnost
promjena, događaja kojima su sudbina i znak i pokrovitelj. Ozbiljnost
istraživanja i stvaranja konteksta u kojem odjekuju glasovi pjesnika koji su
pustolovnost vlastitog života pretvorili u vječno traženje novih obala i novih
nemira: tišina, želje i slutnje… Otuda su nosive teme i dionice onoga što se
čitalo kao otpor prema stalnosti, svakodnevici, običajima i obvezama. Ali
pjesnik je svjestan rubnosti na koju odlazi i odvodi svoga mogućeg čitanja i
zbog toga poziv na igru i slobodu, ako je to moguća perspektiva, dobrodošao je
izlaz iz strogosti forme i ushita kojem se samo sluti mogući kraj. Poziv je to,
pohvala i puta za radikalnije iskorake i zaključke: Nekim
putevima koračamo sami, / i kamo idemo to možda slutimo / tek povrh našega
bića, / tamo na visini, / gdje nas dotiče lepršavi / lahor slobode. (Izgubljena
lica). Pohvale i čestitke mladom pjesniku koji se traži i zrcali u ozbiljnosti
pisanja, pjesniku na putu na drugu stranu, na drugu obalu, kojoj još ne znamo
ime i znak.
