Božica Brkan, književnica, novinarka i urednica, autorica je brojnih tekstova i knjiga o hrani te pedesetak kuharica, od kojih su neke prevedene i na više jezika. Rado je viđena gošća na brojnim zagorskim manifestacijama, poput “Babičinih kolača” i “Zagorskog chefa”, gdje nerijetko sudjeluje kao članica stručnog ocjenjivačkog suda, a u intervjuu za Zagorje International otkriva zašto je zavoljela gastronomiju, kako se snašla u pisanju ljubavnih romana te zašto je zagorska kuhinja njezina inspiracija.

Diplomirali ste komparativnu književnost, poljski jezik i književnost te novinarstvo, ali vaš je životni put neraskidivo vezan uz kulinarstvo i gastronomiju. Odakle ta ljubav prema kuhinji? Kada se ona rodila?

Da mi je netko rekao, ne bih mu vjerovala, jer mene je zanimalo jelo, ali kuhanje nije. Što sam voljela jesti, to sam znala i pripremiti, osnove sam naučila iz knjiga. Obično kažem kako sam u kuhinju ušla preko knjižnice. Kao mlada novinarka u gradskoj rubrici “Vjesnika”, dobila sam navodno zahvalan sektor opskrbe. Kako su tada, početkom osamdesetih, bile velike nestašice, i naslovnica prvog političkog lista u Hrvatskoj otvarana je viješću o dolasku tankera ulja u Rijeku ili raspodjeli sindikalnih svinjskih polovica. To bih odradila, ali kako mi je uvijek ostajalo nešto i netko što nikamo nije pristajalo, a meni je bilo najzanimljivije, i kako sam već bila nagrađivana za reportaže, nudila sam neprestano nešto, sve dok mi tadašnji urednik “Nedjeljnoga vjesnika” Krešo Fijačko – koji bi mi obično savjetovao: “Ako želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama!” – napokon nije prihvatio. 1990. redaktor Drago Kastratović okrstio je “Enciklopediju špeceraja”, o fenomenima hrane i prehrane, a ubrzo je iste godine CIP objavio prvih 60-ak tih kolumni, kao i moju prvu knjigu.

Iako ste Moslavka, prisutni ste na gotovo svim važnim manifestacijama u Zagorju. Kako je uopće došlo do suradnje sa Zagorcima? Kakvi su vaši dojmovi i kako vam izgledaju naše manifestacije? Mislite li da Zagorje u dovoljnoj mjeri njeguje svoju kulturnu baštinu i promovira svoju gastronomiju?
Možda ne baš 40, da ne pretjeram, ali više od 30 godina pratim što se događa “od njive do stola” ne samo u Hrvatskoj. Dakako da sam i kao novinarka nalazila teme u Zagorju i da godinama surađujem s mnogim zanimljivim ljudima – poput ugostitelja i gastronauta Siniše Križanca, vrtlarice Marije Krušelj, vinara Borisa Drenškog, kuhara Marka Živaljića, Tomislava Kožića, Marka Futivića i drugih, pjesnika i liječnika Rajka Fureša, čudesno svestrane gospođe Nade Tučkar… Ne računajući školske izlete, najprije sam dolazila u Poznanovec kao pjesnikinja, moje su prve nagrade odatle (obično velim da nema čuke gdje nisam pročitala bar pjesmu!), a zahvaljujući tome, sa Željkom Bajzom prijateljujem više do 40 godina. Često gostujem i po književnim manifestacijama, knjižnicama, školama. Zagorci su mi vrlo inspirativni, inspirativni uopće, a osobito u gastronomiji. Izuzetno cijenim osmišljenost i povezanost manifestacija Babičini kolači, Zagorski chef, Štruklijada i sl. Uostalom, dovela sam Krapinsko – zagorsku županiju i na “Kriške oblizeke”. Kako ja gledam na stvari, ne znam nikoga tko upravo ugostiteljski i proizvodno tako mudro povezuje i prezentira ono što ima, poput Zagoraca. Vide to i drugi, jer, koliko vidim, kradu zagorske, ne samo ideje, nego i nazive i slogane. Ali neka vam to bude kompliment. Šteta da se, osim u neke projekte, ne uključuju, priključuju i ostali dijelovi Zagorja iz Zagrebačke i Varaždinske županije.

Kakva je po vama zagorska kuhinja? Kako biste je opisali? Što vam se najviše sviđa?

Prema meni, najbolje su kuhinje one najmaštovitije, najsiromašnije, poput kineske, a zagorska je, uz međimursku, među našima upravo takva. Nacionalna reprezentativna hrvatska kuhinja ne może preskočiti nikako puricu z mlincima, a pogotovo zagorske štrukle i to one u interpretaciji Esplanadine škole, koja ih je i svjetski proslavila. Pa bučnicu, pa bistrički gvirc…

Uređujete i vrlo uspješan portal “Oblizeki”. O kakvom se projektu zapravo radi i zašto ste ga pokrenuli? Kakve su reakcije čitatelja? Tko sve sudjeluje u projektu?
“Oblizeki” su isprva bili samo internetski magazin s vijestima o promociji moje zavičajne čitanke “Oblizeki – Moslavina za stolom”, www.oblizeki.com , kako to već vidi žena iz tiskanog medija, da bi, pogotovo kad sam otišla u prijevremenu mirovinu 2010., prerastao u samostalan portal s potencijalima objektivno mnogo većim nego što sam ih dosad iskoristila. Veseli me što me čitaju opinion makeri i “obični” čitatelji, često s vrlo zanimljivim dodatnim pitanjima, idejama, primjedbama, iskustvima, sve do jezičnih. I, da, još nije nemoguće da “Oblizeki” prerastu u multimedijski projekt, kako smo to prije nekoliko godina zamislili.

Svojevremeno ste pod pseudonimom Bianca Brandon objavili niz visokonakladnih ljubića. Kako to da ste krenuli i u taj žanr? Koji su vaši najdraži autori ljubavnih romana? Što sada najviše volite čitati?
I u taj sam žanr ušla s viškom teksta. Naklade u jugoslavenskim vremenima bile su enormne, pa su moje tekstove prevodili i na srpski, pa sa srpskoga na hrvatski. Izlazili su u manjem broju, ali opetovano samostalno, i ljeti unutar “Večernjaka”. Za svoje novije prave književne romane, priče, pjesme držim to sjajnom vježbom, koncentracijom, gotovo drilom. Pisati ljubić na pisaćem stroju i na računalu ne może se usporediti! Nemam jednoga omiljenog autora, nego volim dobar tekst i – sretan kraj. Posljednjih godina mnogo više volim čitati krimiće, ali nisam odustala da napišem ne teoretsku, nego zabavnu knjigu o tome kako napisati stvarno dobar ljubić.

Kao novinarka, radili ste u “Večernjem listu” i u “Vjesniku”. Kakvo je po vama novinarstvo danas i razlikuje li se od vremena kada ste vi radili?
Ne samo to, imam i radijska i televizijska iskustva. I iskustvo društvenih mreža. Uz to sam tri godine na Hrvatskim studijima predavala na komunikologiji stilistiku u medijskoj komunikaciji. Grozim se, a to je valjda do moje dobi, što je novinarstvo sve manje novinarstvo u klasičnom smislu, odgovor na zanatskih 5W. Ne może svaki “selfić”, iliti “sebić”, samo zato što ima milijune lajkova i što je dobro plaćen, pogotovo zato, biti novinarstvo. A i istina? Koga to još zanima? Pa imate vrlo čitanih portala s neskriveno izmišljenim vijestima. Zabava iznad svega! Dok nam ne prisjedne. Navodno se zbog ekskluzive i u mainstream medijima jedva išta provjerava, ne traži drugo, a kamoli treće mišljenje, samo se gurne krušku pod njušku, najčešće snima pametnim mobitelom i pušta. No, nije li McLuhan rekao “Medij je poruka?” Veselim se što ima lijepih primjera kako mladi kolege dobro i predano rade, svjetski i bez da pobjegnu u bijeli svijet.

Čime se trenutno bavite?
Utrkujem se s vremenom i s inspiracijom – još vjerujem u nju, moram sve dok mi, kako kaže moja prijateljica Ivanka Biluš, muza sjedi u krilu! – i želim ponajprije napisati neke tekstove, knjige. Upravo dovršavamo dvije zbirke mojih pripovjedaka, štokavsku “Umrežena” i kajkavsku “Život večni”. Ne hrlim bezglavo, ali s ambicijom da. Ponajprije me ono što radim, baš mora veseliti. Formalno, ja sam umirovljenica!

Kada vas sljedeći puta možemo vidjeti u Zagorju?

Zadnje sam ocjenjivala kotlovinu na trećoj “Bistričkoj kotlovini” u Mariji Bistrici. Ako ne prije, u Zagorju se vidimo najkasnije u rujnu, u Krapini, najprije na Znanstvenom skupu o kajkavskom jeziku i kulturi, a onda i na Recitalu u Tjednu kajkavske kulture, kamo također tradicionalno i s radošću dolazim sa svojim kekavskim pjesmama. I zbog kaja i zbog sjajnih kajkavaca. Jezik mi je u svakom smislu jako važan, što se vidi u onome što i kako radim.

Osvojili ste brojne nagrade, ostvarili se na raznim područjima… Imate li još neke neostvarene želje? Koji su vaši planovi za budućnost?
Uvijek tkam na više paralelnih razboja. S vjerom, nadom, predanošću, ulažući i mnogo truda. Tako sam odgojena i takav sam tip. Nagradama se veselim, ali mi nisu cilj, nego poticaj da nešto stvorim, dovršim. Da mi je netko rekao da ću u pet godina napisati i objaviti sedam knjiga, ne bih mu vjerovala. Ali cijeli život radim novinarski, na rok, do deadlinea! Iako se moj moslavački, graničarski idiom razlikuje od zagorskoga, zacijelo je i jezik jedan od razloga moje bliskosti sa Zagorjem. Posluže li me pamet i zdravlje, ruke, recimo, voljela bih dovršiti tekstove koje imam djelomice u glavi, a djelomice u računalu – tekst o Zagorki, neke romane, neke male proze, neke putopise (i iz Zagorja!), neke zbirke pjesama i koješta još, a možda i proširiti svoj kajkavski rječnik. Prepuno? Pa, polako, one dies sine linea.

Foto: Miljenko Brezak