Božica Brkan – Stranica 51

Kad knjiga i književnici spuste jedra – Umjesto kave 22. kolovoza 2018.

Sve sam mislila kako mi je u medijima promakao početak i zatim plovidba Broda knjižare – Broda kulture. Nažalost, ove je godine taj jedinstveni kulturni projekt propustio plutati makar malom, prepolovljenom snagom, kao što je već prošle godine bio bez natječaja i sveden na gastro ili već nešto, i potonuo. Poput Nenada Bartolčića, gl. urednika Modernih vremena, nadam se da se samo privremeno nasukao. A toliko sam tužna da nemam snage nazvati Igora Gerenčera, njegova kreatora i kapetana, da provjerim hoće(mo) li još ploviti.

Brod knižara - Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici (Fotografija Božica Brkan) — Brod knižara – Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici / Fotografija Božica Brkan

Malo je reći da sam bila ushićena počašćena kada bi, kad sam se vratila lijepoj literaturi, među stotinama bila odabrana i poslovično i uknjižena, poslije i elektronički pretočena, u 20+1 najboljih priču za ljeto… to i to pod ravnanjem majstora Ludwiga Bauera. Bila sam tjedan dana 2012. s Lidijom Dujić, Irenom Lukšić i drugim kolegama (pa i slovenskom literarnom reprezentacijom!) i u književnoj posadi s neprocjenjivim iskustvom ljetnog čitanja po različitim turističkim mjestima, pa i pravim morskim iskustvom. Čini mi se da su se te godine prvi put knjige vozile odvojeno od pisaca, a pamtim da je Rab napravio feštu poput Rapske fjere, a u Pagu nas nitko nije ni dočekao.

Božica Brkan s Ludwigom bauerom i sponzorima Broda Knjižare - Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak — Božica Brkan s Ludwigom Bauerom i sponzorima Broda Knjižare – Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak

Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare - Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak — Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare – Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Bila sam i među nas stotinu i nešto od vjerojatno više stotina, koji smo u lipnju 2016. stali na književni crveni tepih pred Muzejom za umjetnost i obrt kako bismo obilježili desetljeće plovidbe i obilazak stotinjak mjesta po cijelome Jadranu. Kojeg li ponosa! Ponajmanje su tu bili važni red carpet, na koji mi koji pišemo ionako rijetko stajemo, i limuzine, koje su nas na njega dovozile, ali – sve za Lijepu riječ!

Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Sad se svi čude kako se za takav – Ej, takav! Pa nekad su brodovima plovile pjevačke, manekenske i slične karavane! – projekt nije našao makar kakav pojas za spašavanje od državnoga kulturnog, turističkog ili kakvog novca. Središnjega, lokalnoga, svejedno.

Dignutih jedara: na Brodu knjižari - Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak — Dignutih jedara: na Brodu knjižari – Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko znam, dok se i jesu, jedra su se dizala uglavnom zahvaljujući samo Gerenčirovoj poslovnoj spretnosti i više ili manje izdašnim mecenama, sponzorima poput Master Cardsa. Dok i oni nisu digli ruke procijenivši kako su im isplativiji neki drugi projekti od književnih, knjižarskih, kulturnih, koji plove i pristaju ne ondje gdje je publika probrana i rijetka, nego gdje je masovna. Open Air, sigurna sam, u nekim drugim, osobito bučnijim varijantama više donosi. A, valjda, potencijalni investitori – ne znam je li pokušan crowdfounding – razmišljaju i tko će još kupovati knjige, ma i povoljno? I tko da ih čita, tko da još sluša književnost? Idemo li tome da se zapitamo: a tko i što onda uopće da piše?

20180816 – 20180821

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-7-lipnja-2016-ja-na-crvenom-tepihu/

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/

Haludizam Damira Fabijanića – Umjesto kave 21. kolovoza 2018.

Vani bliže četrdeset nego trideset u prekopanom Zagrebu. Mi jedini na izložbi u Hrvatskom muzeju arhitekture HAZU, koja se sutra zatvara. Na prvi bih je pogled pretvorila u putujuću. I obveznu. Na objavu posta s nje na Fejsu kolegica me pita što sam tako tužna. Umalo sam se rasplakala. Sjećam se Haludova – čak sam i radnju jednoga ljubića smjestila u njega, već u pretvorbi, ali još ne pretvorenoga! – ne samo iz priča iz boljih dana nego se sjećam i drugačijega, još živoga hotelskog kompleksa, gdje su se za socijalizma vrtjeli dolari, jeli veliki jastozi i kavijar i pio viski i još zelene hortikulture uokolo.

Izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Sjećam se kad je maestralni haludovski Magaš još nalikovao na – Magaša.

S izložba fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen) — S izložbe fotografija Haludizam Damira Fabijanića u Hrvatskom muzeju Arhitekture HAZU (Presnimio Miljenko Brezak / Acumen)

Borisa Magaša, majstora čije su riječi geslo izložbe: Vrijeme je zatvaralo, ali i otvaralo mogućnosti – intenzivna izgradnja bila je dio političkog programa. Borka Bobovec, jedna od suradnica na izložbi, razlaže o arhitekturi, s kojom se ovih dana upoznaju i na njujorškoj izložbi o onovremenome jugoslavenskom dizajnu. Nije meni do arhitekture, dok me ne podsjeti što možemo stvoriti, a i što možemo uništiti, toliko da sam odmah pomislila jesu li današnje ruševine također nečiji politički program.

Autor koncepcije, fotografija i grafičkog identiteta izložbe Haludizam Damir Fabijanić, moj poštovani kolega uz čije sam sjajne fotke krajolika, arhitekture i hrane imala čast s velikim veseljem na više mjesta objavljivati meni važne tekstove, od in flight magazinea Croatia Airlines do njegova Ića i pića, neće se petljati u politiku pa ni u uzroke, razloge zašto je to tako.

Dovoljno je – stvarno je i više nego dovoljno! – što je u razmaku od 31 godine, najprije 1987. za hotelski kompleks, pa 2018. za sebe i za nas, pofotkao perspektive i motive Haludova u našoj Malinskoj. S istih mjesta. Ondje gdje je nekad bio izložbeni stol s onim jastozima, sad plazi bršljan. Ondje gdje se sjedilo u lila interijeru, sada krš. Ondje gdje je bio bazen, nisu preostale ni pločice. Ondje gdje…, sad… Jednostavno: usporebne. Bez riječi. Da je bar tako pofotkano što više toga prije i poslije, tako živo i tako mrtvo. Da se ne zaboravi. Povijest, pa i zgurana u dva-tri desetljeća, više je nego odlična učiteljica. Ludistička.

Da i hoće, čovjek – a osobito ako, poput mene, sa svojega ljetnoga radnog stola i prozora, da i pritvori škrilje, neprestano gleda komad mora, zelenila i skelet Magaševe kreacije – ne može ostati ravnodušan na to što je majstorsko oko ovjekovječilo u ni dvadesetak usporednih izloženih uvećanih kolor negativa formata 6 x 9 cm. Prije i poslije. Haludovo, haludizam/haluddism nazvao je Fabijanić slikama iz vremena koje je prošlo snimljenim u vremenu koje nije došlo… Pa ti ne plači! Zbog Haludova i zbog svih nas.

I u eri slike, unatoč tome što svaka slika navodno ionako govori tisuću riječi, neke fotografije još govore više od drugih. I ne prestaju govoriti.

Hvala, Damire Fabijaniću, na tome ludizmu i tome gorkom plaču. Snimaj, dragi, samo snimaj!

20180820 – 20180821

Kroasan gospođe Valerije – Umjesto kave 17. kolovoza 2018.

Točno bih vam mogla preporučiti gdje da duž naših cesta i auto-cesta stanete na kavu ili što prigristi, a koga da svakako zaobiđete. Još od vremena kada bismo na vikend žurili ravno s posla, stajemo na kavu u Marché u Draganić, gdje su po mjeri naše gladi kava i kroasani, prazni i s pekmezom od marelice.

Gospođa Valerija s praznim kroasanom kojim kuća časti (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)

Žurili smo prošloga tjedna jednoga običnog jutra, ni rano ni kasno, i već smo u kolima imali gladnih koji nisu dospjeli ni doručkovati, pa smo svratili. Kako nas je bilo više, toliko smo se isponaručivali kava ovakvih i onakvih, a o kroasanima da i ne govorimo, da smo imali i viška, ali ne baš ono što smo početno zamislili. Pa da ne gnjavimo u uobičajenoj gužvi…

Kadli, ukaže nam se kraj stola mila dama u Marchéovoj uniformi s tanjurićem i kroasanom. Praznim, govori. Kaže još: kuća časti. Pročitam gospođi ime na reveru: Valerija. Ne znam ni je li se sjetila sama ili ju je poslao šef. Stvarno nije morala. U ovakvim cestovnim lokalima računaju da dođeš sad i više nikad. Dok je ona nekim drugim gostima davala nove narudžbe, mi se dadosmo u raspravu mljackajući i srčući sve do nastavka puta o gospođi i kroasanu. Već iz automobila pošaljem natrag da mi posnime tu gospođu koja čak nije ni znala smije li se pofotkati. A tko bi zaboravio taj prazan, a tako pun kroasan gospođe Valerije?

Čestitke! I gospođi Valeriji i Marchéu. Tko to može platiti? Tko to i kako može nagraditi? Nije li taj kroasan u prolazu ukusniji od najfinijih croissanta što sam ih kušala po pariškim bistroićima, koji su meni mjera savoire vivre?

Tako ja zamišljam skromne, a uzorne ugostitelje i ugostiteljstvo za nas koji ne tražimo ništa do li iskrene i korektne usluge. O kojima, jer se podrazumijevaju, nitko neće napisati ni riječ, pa sam eto napisala ja.

20180813 – 20180814 – 20180817

Lukšić, Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018.

Stiže mi neki dan elektroničko pitanje Irene Lukšić, uz drugo, o nekom J. M. Gisgeru. Nije mi ni na kraj pameti tko bi to mogao biti i kakve ja imam veze s njime, a bome, vidim, ni gospon Google ga baš ne poznaje. Pokazat će se da se ipak radi o Gisgesu s kojim sam radila intervju koji je, javlja mi Irena, objavljen 21. siječnja 1984. u Vjesniku, u subotnjem prilogu Sedam dana. Kako mi je taj dio arhive dobro složen, našli smo ga – hvala M.! – kao od šale u ostavi, u podrumu zgrade. Pa što ti to treba, pa…

Ukratko vrijedna i talentirana književnica, prevoditeljica, urednica (uz drugo nagrađivana i za biblioteku Na tragu klasika) i što sve ne – a i mračna, ubitačna karlovačka ruska vila (dugoreška, dugoreška!!! op. BB), kako je baš prošlu subotu iskomplimentira drugim povodom, pišući o Pussy Riot i Dmitriju Prigovu, kolega Miljenko Jergović u subotnjem prilogu Magazin Jutarnjeg lista 21. srpnja 2018. – otkrila mi je, što neki već znaju ali ne i ja, koja joj se držim (dugo)trajnom prijateljicom, pa se jako veselim poslastici, da priprema za Hrvatsko filološko društvo i Disput, već za Interliber, Dnevnike, ovaj put najprije iz osamdesetih, Zdravka Malića. Moj profesor s polonistike u svoje bilježnice, ukupno navodno na oko 1000 rukom pisanih stranica, pribilježio je i kako je čitao moj intervju s tadašnjim zamjenikom predsjednika tadašnjega Udruženja poljskih književnika (Zwiazek Literatow Polskich) Janom Mariom Gisgesom. Već od same pomisli bih najradije zaplakala. Neugodno mi pitati što piše, nema veze, čitat ću, pa čekam još nestrpljivije.

Naslov novinskog teksta otprije 34 godine Muze i politika zapravo oslikava stanje u Poljskoj poslije ratnoga stanja, stana wojennog, kada se vagao i odvagivao više svaki politički stav negoli talent, kada su se doslovce, kako sam imala prilike doživjeti i među svojim prijateljima Poljacima, nepovratno rascijepile i mnoge obitelji, a kamoli ne društva, pa i umjetnička, književnička. Čitam prastari tekst i mislim kako se lako i bez ratnoga stanja mogu vući usporedbe u nas danas. Imam jedan podnaslov: Je li vrijedno?

Prof. dr. Zdravko Malić / Izvor Facebook

Srećom Irena Lukšić kao urednica na Fejsu 20. srpnja 2018. citira Malićeve bilježnice i čekanje Dnevnika i traženje odgovora itekako ima smisla:

Kako pamtimo književno djelo?

Vjerojatno svaki čitalac pamti drukčije, ali i ta se raznolikost može klasificirati, što je već ne jednom i učinjeno, osobito od strane kritičara fenomenološkog usmjerenja. Meni se osobito vrijednim čini ono pamćenje koje fiksira neku naizgled sitnu i nevažnu pojedinost teksta, pojedinost koju ipak uspijeva sustavno osmisliti, koju umije učiniti na neki posredan način reprezentativnom za djelo kao cjelinu.

20180724 – 20180725

Hrvatski kvadrati, hrvatske kockice – umjesto kave 15. srpnja 2018.

Kolega Zlatko Šimić odličnom rubrikom Tjedan u 10 pitanja Borisu Ljubičiću u Magazinu Jutarnjega lista, 14. srpnja 2018. podsjetio me i na moje kockice, kojima i današnji nogometni slap, poput onoga Dobriše Cesarića, i moja kaplja pomaže ga tkati.

U intervjuu naš sjajni dizajner Ljubičić podsjeća uporno kako su hrvatske kockice, prema američkim zvijezdama, startale njegovim crveno-bijelo-plavim kvadratima 1990. One koje je kreirao za crikvenički Product of Croatia 1994. udružene su na plakatu i drugim promomaterijalima s mojim tekstom, zapravo dijelom novinarskoga teksta kojim sam samu sebe ispratila 1992. iz Vjesnika i poželjela si dobrodošlicu u Večernji list. Ponoseći se plakatom i tekstom, objavljujem ga kao još aktualnoga:

Product of Croatia koristimo kao emotivni naboj, ali nipošto kao nadomjestak za inferiornost u kvaliteti, količini, ideji, odabiru. Hrvatska se najbolje brani i najbolje osvaja standardima, koji se ne razlikuju od europskih/svjetskih. Na svakom području. Na svakom području možemo bolje i možemo svoje.

Božica Brkan

20180715

Sipčina – Umjesto kave 19. lipnja 2018.

Božica Brkan i arheologinja Lea Čataj na Sipčini 6. lipnja 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Sredinom lipnja okončalo je ovogodišnje mjesec i pol dugo iskapanje na arheološkom nalazištu Sipčina.

Arheologinja Lea Čataj, koja vodi tu rimsku priču u mojemu rodnom Okešincu, općina Križ, pozvala nas je u obilazak. Baš sam bila uzbuđena!

Tako sam doznala dvije lijepe stvari. Odsad, kaže, piše Sipčina, a ne Sipćina, kako se u znanstvenom radovima pisalo dosad (ne zna se zašto, a za što sam se zauzela u svome prošlogodišnjem putopisu jer lokalni toponim nikako ne može kajkavski omekaniti!). A drugo, početkom rujna predstavit će na izložbi u kriškoj Galeriji sve dosadašnje spoznaje i pronalaske.

U rukama Lee Čataj na Sipčini našla se i najnovija knjiga priča “Umrežena” Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Baš se ponosim tom našom rimskom villom rusticom i zahvaljujem svima koji radove ustrajno i financijski podržavaju, jer nedostaje novca da bi se sve sve istražilo odjednom. Tako će i oni, pogotovo domaći, koji o Sipčini – unatoč višegodišnjim iskapanjima, mojem nagrađenom putopisu, igrokazu Sipčina koji sam napisala na male Križane u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor i Dječju skupinu Amaterskog kazališta Josip Badalić i koji ga vrlo uspješno izvode po cijeloj Hrvatskoj, još nisu čuli detalje ili čak ništa, kako se pokazalo na Fejsu, moći doznati okrhak naše još nepoznate povijesti.

20180607 – 20180619

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=QItrStthj8A

http://www.bozicabrkan.com/tag/nova-moslavacka-razglednica-villa-romana-na-sipcini/

http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/

http://www.bozicabrkan.com/ivica-ivankovic-bastinski-o-moslavini-s-bozicom-brkan-na-hrvatskom-radiju/

Ove subote zavičajni program KEKAVEC SAM OD ROĐENJA

Nove hrvatsko-kubanske književne veze iz radionice Željke Lovrenčić – Umjesto kave 12. lipnja 2018.

Gaetano Longo, Željka Lovrenčić, Marko Gregur i Tomislav Marijan Bilosnić

Na jednom od najvećih i najprestižnijih svjetskih pjesničkih festivala koji se od 1996. održava u Havani na Kubi, od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovali su i hrvatski književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur. Najavila sam onaj zanimljiv literarni put, pa čemu ponovno bajam o njemu?

Iako su naši književnici gostovali na kubanskoj TV, da nije internetskih portala u nas jedva da bi tko o gostovanju i znao! Prenosim priču kolega s veseljem o uspjehu, i njihovu i našemu.

Željka Lovrenčić i Virgen Gutierres Mesa

Voditeljica i ovoga za suvremenu hrvatsku književnost važnoga projekta bila je ugledna hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, koja je prije dvije godine i započela suradnju s kubanskim književnicima. Otad je Ž. Lovrenčić prevela četrdesetak kubanskih suvremenih pripovjedača te su njihova djela objavljena u časopisima Republika, Forum i Nova Istra, a kultni roman Ispovijest jednoga roba Miguela Barneta objavila je zagrebačka Alfa.

Lovrenčićeva je za cjelokupni hispanski prostor prevela izbor pjesama pedeset hrvatskih suvremenih pjesnika, čime su upoznati i kubanski književnici, kao i književnici u više zemalja Latinske Amerike. U tom je kontekstu u Bogoti u Kolumbiji, prije odlaska na Kubu, predstavljena i Lovrenčićkina antologija Encuentros, također predstavljena i u Havani.

Pred mnogobrojnom kubanskom publikom i kolegama iz cijeloga svijeta na Međunarodnome pjesničkom festivalu u Havani, ondje vrlo cijenjena Ž. Lovrenčić govorila je o književnim vezama između Hrvatske i Kube te je predstavila hrvatsku inačicu spomenutoga romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika UNEAC-a M. Barneta te svoje hrvatske prijevode kubanskih prozaika objavljene u hrvatskim časopisima, poglavito u časopisu DHK sa 35 pripovijesti.

Tomislav Marijan Bilosnić s pjesnikinjom Nancy Morejón

Tomislav Marijan Bilosnić u više navrata predstavio se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, također u prijevodu Željke Lovrenčić. Tigar je, podsjećam, objavljen i prije tri godine u Španjolskoj. Marko Gregur kubanskoj i festivalskoj publici predstavio se pjesmama u prijevodu Ž. Lovrenčić objavljenih u posebnom broju časopisa DHK Most/The Bridge iz 2015., a predstavio je i časopis Artikulacije u izdanju istoimene umjetničke organizacije iz Koprivnice, koja je i organizirala put hrvatskih pjesnika što ga je financijski poduprlo više hrvatskih institucija.

Hrvatski dan u Havani – Bilosnić, Lovrenčić, Gregur na jednom od nastupa

Hrvatski književnici nastupali su u samostanu Svetoga Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a (Udruženje kubanskih umjetnika i književnika), u Kući poezije (u blizini havanske Katedrale) te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U Kući poezije i u Kubanskome nacionalnom kazalištu naši su se autori predstavili uz pjesnike iz Kube, Italije, SAD-a, Meksika i Kolumbije.

Željka Lovrenčić i T. M. Bilosnić daju izjave za kubansku televiziju

Hrvatska je i posebno predstavljena 31. svibnja u Udruženju kubanskih umjetnika i književnika. Poseban događaj toga dana bila je izvedba drame Mire Gavrana Lutka (također u prijevodu Ž. Lovrenčić, a u interpretaciji Simóna Carlosa Martína i Mercedes Maríje Noya, članova kazališta Buscón. Publika, u kojoj su uz Kubance bili i predstavnici mnogih zemalja sudionica Festivala, razvidno je uživala u duhovitoj predstavi najprevođenijega hrvatskoga suvremenog književnika.

Pjesnici uz bistu Gabriela Garcie Marqueza

Za posebno je istaknuti kako su Željku Lovrenčić, zbog njezinih vrlo uspješnih i zapaženih hispansko-hrvatskih književnih veza kubanske kolege predložili za članicu žirija za dodjelu najznačajnije latinsko-američke književne nagrade Premio Casa de las Américas. Biblioteci Casa de las Américas hrvatski su književnici darivali više svojih izdanja.

Hrvatski su se književnici sastali i s više kubanskih kolega, kao i s književnicima s raznih strana svijeta. Domaćin i pratitelj našim je kolegama bio je poznati talijanski pjesnik Gaetano Longo koji već dvije godine živi na Kubi.

20180611

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/hrvatska-knjizevnost-u-havani-umjesto-kave-25-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/

http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

Priče iz zbirke Umrežena na španjolskom

Na blogu Andrésa Moralesa Milohnica Croacia–Chille: Letra y literatura u prijevodu Željke Lovrenčić objavljene su na španjolskom u Čileu četiri priče Božice Brkan iz prošle godine objavljene i odličnim kritikama ocijenjene zbirke priča Umrežena. Prevoditeljica je odabrala priče La puerta (Vrata), El niño del domingo (Nedjeljno dijete), La colección (Kolekcija), i La presentación (Prezentacija).

Na blogu uglednoga čileanskog književnika hrvatskih korijena već su prije predstavljeni i hrvatski književnici: Antun Branko Šimić, Božidar Petrač, Boris Domagoj Biletić, Veselko Tenžera, Vesna Parun, Davor Šalat, Miro Gavran, Vinko Kalinić, Drago Štambuk, Ante Zemljar, Mladen Machiedo, Željka Lovrenčić, Ivan Gundulić, Miroslav Krleža, Marko Marulić, August Šenoa, Ivo Andrić i drugi.

20180607 – 20180611

Link

http://croacia-chile.blogspot.com/2018/06/cuatro-cuentos-de-bozica-brkan.html

Macbeth ili i Shakespeare i Nesbo u Lijepoj našoj – Umjesto kave 6. lipnja 2018.

Čitam oba Macbetha: krimić me vratio izvorniku, tragediji. E, baš sam našla! Čekam, Willu moj, valjda samo da se šuma pokrene…

I umirem od smijeha na vlastiti, na naš račun. Na stranici 230. svog Macbetha (objavio Fokus 2018., prevela s norveškoga Jelena Loma) Jo Nesbo piše kao da se baš, bivajući u Lijepoj našoj, nadahnuo ovdašnjim tragikomedijama i lady Macbeth tipa Borg:

«Oprostite», ubaci se Lennox. «Ali postoji li protokol za to?»
«Protokol ćete uskoro svi vidjeti, upravo je u tijeku njegova izrada.»
«A tko sastavlja taj protokol?» upita Caithness.
«Viši inspektor Seyton», odvrati Macbeth. «Novi zapovjednik Specijalne.»
«On samome sebi piše protokol?» upita inspektorica Caithness. « Da da nas…»
«Vrijeme je za djelovanje», prekine je Macbeth. «A ne za stilsko lickanje protokola. Uskoro ćete vidjeti rezultat, siguran sam da ćete biti zadovoljni koliko i ja. I ostatak grada.»
«Ali…»
«Naravno, kad protokol bude gotov, dobit ćete uvid u njega pa možete i komentirati. Sastanak je gotov, svi na posao, narode!»

Meni je to prizvalo u sjećanje na stvarno davnu storiju kada sam za jednoga od sadašnjih velikih savjetnika u Agrokoru pisala neki tekst pa sam mu ga predala s napomenom kako nije lektoriran, a on mi je već otisnuti materijal vratio s napomenom da će biti. Što je bilo prije, a što poslije, tko je zadužen za što? Ma što mi tu imamo misliti, kad se odavno u nas zna kako to ide po onoj kadija te tuži, kadija ti sudi, a prije toga i napiše zakon odnosno protokol po kojem to čini. Jedva čekam novi Nesboov materijal s nadom da je, kao ustrajni penjač po stijenju, odozgo mnogo toga lijepoga vidio. I bolje od nas.

20180523 – 20180604 – 20180605

Stihovnica u knjizi – Umjesto kave 5. lipnja 2018.

Naslovnica knjige

Da se odmah razumijemo: na Stihovnici, čudesnoj tribini Matice hrvatske Ogranak Sisak, koju je tadašnja predsjednica ogranka Đurđica Vuković, kao još i prije i Kvirinove poetske susrete uostalom, pokrenula 2010. i na kojoj su svoje pjesme čitali stvarno brojni pjesnici, ne amo sisački, sigurno se čulo i bolje poezije.

Sisak u znaku 22. Kvirinovih poetskih susreta: Đurđica Vuković, Đuro Vidmarović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Boljih je pjesama sigurno i u istoimenoj knjizi, koju je MH Ogranak Sisak objavio potkraj prošle godine, a uredio sadašnji voditelj tribine Siniša Matasović, također pjesnik, ali ja sam se napokomolila na – orahove pjesme. Kako li sam baš njih našla među 26 u ciklusu Dnevni boravak (prevladavaju sisački autori) i 26 u ciklusu U ruksaku (glavni gosti večeri)? Jedna je iz jednoga, a druga iz drugoga ciklusa. A ni jedna nema veze s krasnim kolačima prepunih što bi neki rekli orasa, samljevenih. Nisu sve godine poput ove kad je glavninu plodova mraz obrao još u cvatu.

Siniša Matasović u ulozi voditelja / Fotografija Miljenko Brezak

Nema to veze ni s mojom odnedavno novom omiljenom Kupila sam brdo Diane Burazer, iako Marija Dejanović pjeva: Kad pomislim na brdo,/ sjetim se oraha koji padaju, / a nitko ih ne jede./ Prije mi se to činilo strašnim:/ baka ima ruke koje ne sakupljaju,/ ima leđa koja se ne saginju,/ usta koja ne jedu. Kasnije sam shvatila da orasi čekaju mene,/ a ne nju.Rastu na grani/ kao mala biljna prasad/ i pocrnjeli se spuštaju u zemlju.// Takvi me čekaju: istanjene kože,/ kosiju sve više suhih,/ nutrinom podsjećaju na mali praseći mozak…

Jedan od poetskih nastupa na ovogodišnjem Kvirinu Marije Dejanović / Fotografija Miljenko Brezak

Sanja Horvat gostovala je na Stihovnici 25.4.2015. Njezin je Orah meni za napunit i oči, i usta, i dušu:

Pojest ću šaku oraha prije spavanja,/ možda se ujutro probudim ovijena ljuskom.// Sigurna u svom oklopu, otkotrljat ću se u svijet.// tko me poželi otvoriti,/ morat će razbijati./ Pokuša li me zagristi,/ Slomit će zube.// Nađeš li pravi način za otvaranje,/ slatkoća jezgre/ Zagolicat će ti nepce/ kao najslađi liker/ čuvan godinama/ na vrhu bakinog ormara od orahovine.// Do večeri ću biti razgranata krošnja/ s mnoštvom plodova./ Ipak pazi./ Ako zapuše vjetar,/ da ne prođeš ispod nje.

Dojmljiv nastup Branka Tompića / Fotografija Miljenko Brezak

Ma pomislili poput Branka Tompića (Slatki jezici) Samo suhe laži i obmane,/ zašećerene,/ pronalaze svoje slatke jezike? Ili poput Biserke Rozer (Pjesma) Pjesma – hraniteljica duše,/ Pjesma – svećenica riječi,/ Pjesma – aureolo riječi/ Stojiš neispjevana…, posegnuti vam je za Stihovnicom: ili je čitati ili je slušati i na njoj – govoriti pjesme. Zapravo, rekla bih u pjesmi, (ta moja kej pesma): čuti pjesme.

20180203 – 20180604 – 20180605

http://www.bozicabrkan.com/na-22-kvirinovim-poetskim-susretima-gostovala-i-b-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/stihovnica-sisacka-umjesto-kave-16-travnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/