Časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. https://dhk.hr/republika-3-4-2025/ (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za
drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti.
Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo
dej!
Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v
onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na
spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto
preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem
ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i
takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a
kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej
očeju.
Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su
drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular
za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni
jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra
i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput
na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za
paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je
naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je
neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal
i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.
Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.
Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.
V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.
Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže
z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi
drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v
apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali
jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej
jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod
ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je
te mator i tu i tam bil crn.
Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!
Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej
kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na
nekakvomu motopijacu takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je
štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v
smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl
svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I
najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal
dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo
usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve
detaljnije povijesti. Spozapisane.
Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.
Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.
A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.
Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još
na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik
vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar
za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari
je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil
kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z
nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.
I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil
faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti
kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak
je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom
Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da
mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu
debeluameričku kej ju ne mogel razmeti
neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu
stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.
20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902
manje poznate riječi
tropati
– pljeskati
Harley-Davidson, H-D – najpoznatiji
brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke osnovane u Milwaukeeju,
Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu
povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.
mator
– motor
pametiti
– sjećati
se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju
– samo što žele
drakslati,
drekslati – tokariti;
podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani – vršnjaci
cevanica – potkoljenica
podrapan – rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero
radkapa – ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati njem. tourieren – turirati,
vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas
Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
Buka, prašina i dim. Kao da se ruši portalka koja desetljećima još dijagonalno
nadsvođuje glavninu nekadašnje firme pretvorene ni u što. Malo prije okretna
mehanizacija pod trepćućim svjetlima i sirenama neočekivano se uvezla u
zapušteni park, izvan tvorničke ograde. Misleći da su vatrogasci i da negdje
gori, učas se stvorio grozd radoznalca. Skamenjeni, zadrvenili samo su zvjerali
uokolo.
Gibaj, gibaj, upućivali su izvođači radova sve brojnije
kibice, koji su, i ne znajući još što je povod uzbuđenja, snimali mobitelima
dok su jednoruki strojevi gnječili redom najprije krov, pa metalni
nosač po nosač kao da građevini uvrću ruke, od kojih bi većina oljuštena i
posve korodirana odavno popustila da se nisu, kao u zagrljaju, držali u osmerokutu.
Nisu to loše smislili, mislio je bagerist, domišljajući kako da sve u što manje
poteza složi na tlo.
Nisu popadala ni napola razbijena stakla, a vremenu su se dobro odupirali i
karniši s raskošnim zavjesama, po
nekadašnjoj modi sa strane s teškim šarenim draperijama, a u sredini s prozračnim markizetom.
Od namještaja je preostalo vrlo malo, a i to rasparenoga: fotelja One EXHAT, komodica Luka… Made
in nekad vodeća tvornica namještaja, parketa i dizajna.
Gibaj, gibaj, dalje, dalje, uredovali su izvođači spretno ubacujući ostatke
srušene građevine u pripremljene kontejnere po vrstama otpada s imenom vrlo
uspješnih sekundarnih sirovina lokalnoga poduzetnika.
Mogli ste to ljudima podijeliti, ubaci neki lajavi babac. Nekima bi dobro došlo
za sklepati ljetnu kuhinjicu, terasicu, sjenicu ili zamijeniti dotrajali prozor
na verandi. Godinama čuvari nisu nikome dopuštali ni prići. Više nisu ni
znali zašto. Kad bi u paviljonu povremeno zatekli mlade koji su se tu sakrili popušiti
ili pipkati se, podizali bi prijave, objavljivali po lokalnim novinama dok su
još izlazile i po portalima. Navodno su još godinama poslije propasti oko
zaboravljenoga paviljona danju i noću, ne odašiljući sliku više nikamo,
neumorno sve snimale kamere. Dobra marka, njemačka ili japanska: Big Brother
nebrojeno puta presnimavamo preko već snimljenoga.
Gibaj, gibaj, izvođači radova postajali su sve glasniji kako se množila gomilica.
Odjednom jedan od radnika u fluorescentnoj uniformi s kacigom
poleti da zaustavi veliku šaku stroja. Vozač vješto iskoči, pa zajedno zakorače
u mrak i prašinu. Ne vidi se unutra, samo sve glasnija nevjerica bagerista:
Pa čovječe božji, što ti je? Mogao sam te
zgnječiti!
Paaaa? Ne bi me bilo šteta, kao da je u svojoj comfort
zoni čovjek dokono povuče dim, raskravljen na najvećem trosjedu u hrpi
nekad modernih okruglih jastučića što su se bojom i nakon desetljeća odlično
slagali u tonu s apšisanim meblštofom višekratno izašlim iz mode. Vintage,
shabi shick opisali bi u lifstyle magazinu, lupkajući po rukohvatu
prekrivenim slojem skorene prašine. Iznad njega, preko poluodlijepljene tapete
s motivom vodopada, visjelo je nad šumom višejezično Proleteri svih zemalja, ujedinite se! i prvi i posljednji reklamni slogan odavno
prekrštene banke zaustavljen u vremenu Ostvarite svoje snove. Uštedite za
svoje snove.
Uuuu, pa kej to nije naš dišo? Zalelujalo od nekoga mnoštvom kao da je kamen
pao u mirnu vodu i zamreškao je valovima.
Vede? Bome je! A kej je on još živ!? Kibici se počeše naguravati. Svatko hoće vidjeti onoga unutra: oni koji su prepoznali glas, hoće se osvjedočiti da je to stvarno dišo, vede, a oni kojima je nepoznat, htjeli bi vidjeti tko je taj što im je svima zaustavio dan.
A neki su pamtili kako je baš taj u paviljonu već jednom tako sjedio, samo što onda nije ovdje bio svojoj voljom. Kao da nije ni odlazio. Nije ni trebao.
***
Kad je najavljeno čišćenje parka, svi su se u naselju, pa i u okolnim mjestima,
pogotovo oni koji su s firmom vezali glavninu života, međusobno domundžavali ispod
glasa kao da se međusobno nagovaraju hoće li otići pogledati što će naposljetku
ostaviti od parka desetljećima opisivanoga najuređenijim hortikulturnim
objektom u cijelom kraju. U nekim su vremenima prikupljali podatke,
izvorne nacrte i sjećanja radi zaštite povijesne baštine, snimali za
televiziju. Većina je najpredanijih, najzainteresiranijih promatrača bila
odavno ili umirovljena ili na burzi da možda dočeka mirovinu. A rijetko bi se
tko sjetio kad je zadnji put uopće i bio u parku. Kao da im je bilo neugodno.
U mladosti, još nije bilo ni televizije, u park su odlazili na ljubavne
sastanke prije i poslije kina, po dvije predstave dnevno, a subotom i nedjeljom
uz matineju i tri poslijepodnevne. Odavno mladima nije ni za uzeti šut, a
starijima podivljao ni za šetnju. Park oko upravne zgrade giganta, vile za stanovanje isprva vlasnika a poslije
direktora, kina i restorana, hotela-stanova za ledične, samce, godinama je brižno, s gotovo
zaljubljenom predanošću, uređivala zaštitna radionica, četa radnika prethodno isluženih
na teškim pilanskim poslovima da uz reumu, rahitis, išijas više nisu mogli
slagati ni lamelice ni parket u parketari, a kamoli na stroju na normu
prebirati frizer ili daske. Bolesnu bi granu, grm ili drvo uočili i iskrčili,
kao na svojoj okućnici, i prije negoli bi oboljeli i odvezli ih u kompostanu. I
prije negoli je stigla ekologija, dijelili su tko hoće dozorio kompost odvesti
doma u svoje vrtove, pošto bi uredili i osvježili gredice po firmi i po parku,
prije nego što bi mašti prepustili oblikovati figure u svim mogućim bojama i
vrstama, svake godine drugačije, jer bi dijelili i počupane još upotrebljive
biljke i višak flanaca.
Podrazumijevalo se da je park oduvijek bio tu, jer je i vazdazeleno i egzotično
drveće nadživjelio firmu: divlji kesteni, platane, ginko biloba, kanadski javori, breze, žalosne vrbe, japanske
trešnje, grabrova redovito šišana živica… Očigledno je mnogo drveta bilo
posađeno još kada je prije gotovo stotinu godina dioničko društvo odabralo
posve prazno mjesto uz glavnu željezničku prugu i za istok i za zapad, u
središtu velike zemlje i blizu još velikim šumama dozrelimza
eksploataciju. Park je bez svoje hortikulturne čete, jer novi su se vlasnici
usredotočili na core business i otresavši se svega suvišnoga, odavno podivljao
u džunglu, izuzevši uzak dio uza sam ulaz do još jedinoga dijela koji je nešto
proizvodio. Ni obična drva za potpalu već se desetljećima nisu mogla kupiti, a
kamoli povoljno, pa je prvo naselje doseljenika proletera prešlo na plin, a
potom i okolna sela ispražnjena toliko da više nisu bila u stanju rušiti ni
vlastite šumarke koji su ponovno postajali šume. A odavno se prestalo i
prijetiti ako nebuš učil, peš delat na Našičku, u Dip, na plac, pilanu,
parketaru, poslom teškim i slabo plaćenim, ali sigurnim do penzije.
Kako su čistači po zaraslome parku s velikoga krčili ni malo nježnim, teškim
strojevima i komade odvozili kamionima metal, bio…, tako su se gromadi priključivali
i usputni prolaznici. Opreznoodmakavši raslinje samo bi zainteresirano prisjedali
na klupe kojima su odavno pootpadale daske sa sjedala ili naslona, a korozija
im je oglodala metalne dijelove neprepoznatljive boje.Ubrzo bi se
uključili uprisjećanje na prvemajeve, daneoslobođenja, daneustanaka,
danerepublike, danedječjeradosti, cvjetnakorza…
Tko zna hoće li ikad obnoviti i paviljon s namještajem? Trgovački centri
povoljno nude montažne hortikulturne elemente, sve do priručnih bazena, pa mogli
bi urediti, naklapali su. Da ga nisu rastrgali, osmostranični objekt mogao je poslužiti
kao sjenica, mjesni trefpunkt. Nekad bi, dodao je netko. A netko je
uskočio da su tu mogli urediti i muzej, jer općina ionako nema ni jednoga. Ali ni
restoran nisu obnavljali, ambulante se jedva tko i sjećao. Sve su sravnili sa
zemljom. Ne rekoše ni tko ni kad. Najnoviji se gazda svaki dan dovozio iz
Zagreba.
U današnje bi vrijeme to zvali Showroomom, a nekad su zvali izložbenim
salonom. U vrijeme prije interneta tu su dolazili kupci na veliko iz svih
republika i pokrajina i brojnih europskih zemalja uživo opipati i odabrati
namještaj i parket. Sad su radoznalci sjedili uokolo kao u amfiteatru i prisjećali
se kako su, kad su onomad socijalizam umjesto u obećani ipetoljetkama planiranikomunizam pretvarali natrag
u kapitalizam, jednu državu u drugu. Nisu mogli okriviti da je sve uništio rat,
iako je i mnogo njihovih mlađih radnika ratovalo.
Pričalo se kako će radnicima za minuli rad podijeliti našu firmu. Neki su odmah pomišljali na pojedine strojeve ili kombinirane sobe te što bi se moglo s njima, ali posrijedi su bile samo dionice o kojima ništa nisu znali. Pa se onda pripovijedalo kako su si sve to potajice među sobom već podijelili direktori i to samo oni najviši, jer oni su barem znali što bi s tim. Sindikalna delegacija pomišljala je otići sve do Beograda, ili barem do Zagreba, ili u Komitet, pa se usput saznalo kako dugogodišnji dotadašnji generalac uopće nema diplomu šumarskoga inženjera, pa je počelo isplivavati i drugo. Da su samo malo pričekali, ne bi se ni to doznalo, jer se država već raspala, a i prije negoli je zaratilo, generalac je odmaglio. Onamo. Nitko se nije čudio kad su im otamo prestale pristizati klade. I kamionima i vlakovima. Zarastao je i odvojak industrijskog kolosijeka koji je skretao s državne pruge, pa su ga željezničari odmontirali i još dobre šlipere posložili uz željezničku stanicu na kup. Odjednom ni njih više nije bilo.
Dok se na najvišoj razini tražio novi, još podobniji, naš
vlasnik, pokazalo se da će, što se nikad prije nije dogodilo, kasniti i plaća.
Uvijek bi desetoga, ni prije ni kasnije, glavna računovotkinja uzela direktorova
merdžu, i kad im je bio jedini, i sama sa šoferom u dvije torbe iz banke
dovezla gotovinu. Tada još nije bilo ni securityja ni blindiranih
vozila, ali nije ni trebalo, jer se odavno ne dijeli ni gotovina ni papirnati
rezanci, nego e-izvješća. Uglavnom minusi. Onda su ih uvjeravali da samo
malo budu strpljivi, dok ne naplate prodanu robu. A skladišta su već bila prepuna.
Nije da se ne bi našao kupac, ali teško kupac koji bi i platio.
Razjarene jer je izostala i organizirana zimnica sa svinjskim polovicama,
vrećama krumpira i glavicama zelja, sindikalke su se postrojile pred upravom
poput soldata, vikale kako će sad one krojiti svoju sudbinu, pa dan na dan odbijale
proći kroz kapiju.
Nemojte, nemojte, žene, uvjeravaše ih šefovi od najnižih do najviših, dok se, na kraju, kamioni i inozemnih kupaca, koji bi još i dolazili po robu, nisu počeli vraćati prazni, jer ih nije imao tko natovariti.
Dok je vede nekim potencijalnim novim kupcima i
namještaja a možda firme, ulagačima u njihovu budućnost, pokazivao Showroom,
sve ih zaključaše.
Pokazuj, pokazuj, samo ti sad pokazuj dok imaš što,
ciktale su.
Pokazale mi bumo tebi, dovikivale su protestantice.
A da je i htio, nije imao mnogo za pokazivanje, jer se i u namještaju promijenila moda, dok mjesecima nisu uspijevali ni promijeniti postav Showrooma, gdje je još bio izložen teški namještaj od punoga hrasta, kombinirana soba Nada. Sobe su nazivali po radnicama. Ova na kojoj je sad sjedio.
Nemojte, žene, bedesati, govorio im je onda ispod glasa, kao između sebe. Pustite barem gospodu u restoran na ručak, oni vam žele samo dobro, a mene ostavite kao polog da se dogovorimo k’o ljudi.
Ti si naš talac, drugo i ne možeš biti, odvraćale su mu odlučno,
pošto im je dosadilo da se i dalje prave da ga ne čuju kroza debelo staklo. Samo
su odmahivale, sad su već bile Novi nezavisan sindikat, kao: bit ćeš tu, dok ne
isplatiš plaću, smjesta javi financijskom. A nije bilo ni novca ni financijskoga.
Kad su procijenile da su strance dobro izgladnile, pustiše ih na objed. A direktor
je mislio, a mislile su i one, kako će i njega pustiti popodne, do večeri najkasnije.
Kako ni dotad ništa nije riješeno, brižne su mu kuharice donijele večeru iz restorana, ali protestantice im
nisu dopuštale prolaz. Ništa od ostanjaka od objeda za strance, koji je poput
namještaja za izvoz bio nešto kvalitetniji nego za domaće; jest ćeš što i mi,
da vidiš kakav nam napoj kuhate. Kako njemu, kuharice i njima ostaviše pohanac
između dvije šnite kruha, nisu im tražile ni restoranski bon, paimnajaviše da sutra ionako neće skuhati
ni to, jer ni dućan im neće više davati robu na veresiju. Ove samo zagalamiše
kako nije strah najgore što čovjeka može snaći u životu i nastaviše još žešće iskazivati
nezadovoljstvo, te se napokon događaj probio u TV Dnevnik.
Žene, pustimo čovjeka, neće unutra ništa riješiti, utrčao je
netko straga. Nisu puštale, a straga se čulo mrmljanje: babe k’o babe, papskije od pape. Neka se žena ozlojeđeno
razderala iz petnih žila:
Ti baš očeš da mi snemeno rukavice!? Premenili bumo ploču,
dragi moj, premenili, neg kej! Buš ti
onda videl
Vede je telefonirao, svi su vidjeli, još mu nisu isključili
telefon, ali nitko od njegovih pomoćnika nije se više odazivao. Svi su se
razbježali odnijevši i poslove. Njemu su dali otkaz. Po kratkom postupku. Da su
i htjeli raditi, poslova jednostavno više nije bilo. Ni Radnički savjet, koji
je još postojao, nikako nije mogao skupiti kvorum ni da donese odluku o izmjeni
odluke: jedno je vikati u masi, a drugo gledati si oči u oči preko stola.
Ostaviše ga preko noći, postaviše i štrajkašku stražu. On je
otvorio izloženu butelju stranoga viskija, pa on ga je i kupio u djutiću, i
potočio i svojim čuvarima dok su
otvorili izložene šahovske ploče išahirali pušući u ledene prste.
Nije da nisu poslije, skriveni mrakom, došli tajni pregovarači da bi se ispričali i predložili da se ipak
sve zaboravi, da bi bilo najbolje da se svatko vrati svom poslu, jer je sve
obezglavljeno. Vede je, kao da im i nije prestao biti strah i trepet,
samo pustio vrata da se za njima sama zalupe.
Pizdun, rekoše svaki sebi u brk kad se već nisu počastili međusobno.
Kišosnježica se prosula parkom. Pošto su u paviljonu isključili i vodu, i struju, i grijanje, žena mu je uzaludno kumila i molila idući od jedne do druge sindikalke, od nemila do nedraga, napokon otključaše vrata. Njega je hitna odvezla u bolnicu. Stvarno se razbolio. Neko se vrijeme nagađalo i da je i umro, da je nekamo otperjao, pritajio se.
Svi su mislili kako su baš oni pobijedili. Ne bi se ga više sjetili ni prigodice, osim susjede koja je, kad god su se poslije susreli, čula samu sebe kako mu je, dok su se ženske ono kurčile, u zanosu doviknula kako bi ga mogla mam priklati z tupem nožom i kak i njega jeli buju črvi. Nije se sjećala odakle joj je takva prijetnja došla na pamet, nije baš tako ni mislila, niti ju je on čuo, ali nelagoda je ostala.
Showroom je stajao zaključan. Zaboraviše i kod koga je ključ. Najprije je
netko posve navukao zavjese do poda, baš su lijepo padale, dok se nisu same
počele skidati na tlo žabicu po žabicu. A onda je, navodno, netko iznio
namještaj. Kauč po kauč, stol po stol, policu po policu. Fotelju po fotelju.
Nije se vidjelo. Nije se vidjelo niti da su iz parka nestale i drvene skulpture
s ljetne kiparske kolonije, njegova ideja s nekoga inozemnog službenog puta.
Firma se otvarala, pa zatvarala kako su se smjenjivali vlasnici. I futur i
futur drugi već su otišli u aorist, perfekt i puskvaperfekt.
***
I sad, baš kad su dovukli bagere za totalno čišćenje, uskrsnuo opet on u
Showroomu. Kao da mu je to escaperoom.
Bome zgledi kej smrt na dopustu, zgrozi se neka jezičava mršavićava iz
trećega reda.
A kad smo ono štrajkale, baš je bio zgodan, nastavila je druga, motao se rado oko
sukanja.
A i suknje oko njega, nakreveljio se neki biciklistu
trenirci iz drugoga reda.
Nabacivali su se okupljeni, i sami ostarjeli, doskočicama i poskočicama kao
bećarcima u svatovskom kolu. Samo što nikome nije bilo ni do pjevanja ni do
juškanja.
Neki su samo časkom prisjeli, ne preblizu, a neki su se zalijetali
bliže ne bi li prizor s jobovski zgrčenom figurom uzmogli bolje kadrirati u
selfiju. Mreže su se punile brže od obližnjih kontejnera. Kod njih se ionako
nikad ništa zanimljivo ne događa i tko zna kad će im se opet pružiti takva prilika.
Čak su pomišljali da se možda snima neka serija ili show.
Sekundarne sirovine nisu odustajale, raspoređivale su smeće znalački.
Već se i vlasnik dovezao u vizitu tko mu to trati vrijeme. Samo je klimao
glavom kad mu je pogled dohvatio odavno nevažnog igrača zavaljenoga u trosjedu
među jastučićima pod prijetećom šakom njegova stroja. Kad je onomad drug vede
zatvoren sjedio na istom kauču, iako je bio malen, sjećao se kako mu je tata nervozno
hodao ispred paviljona povremeno odlazeći provjeriti da li je još uvijek direktorski
mercedes tu, cijeli, ako bude nekamo morao iznenada odvesti druga direktora. A
što ga je vozio, vozio je. Onda je zakratko vozio novoga gazdu, pa je, kad se u
stečaju sve rasprodavalo, otkupio stari firmin auto postavši prvi taksist u
kraju, prije nego što je organizirao prodaju polovnih auta, pa leasing, dok
unosan posao nije prepustio još poduzetnijem sinu, koji je shvatio da je
zapravo još bolja budućnost u čistoj, zelenoj industriji i sekundarnim
sirovinama.
A na omari u sumraku vede na dogorjelu cigaretu pripali novu. Nekako su
svi očekivali logičan rasplet: da opušak baci na hrpu preostalu od Showrooma
i da sve nestane u plamenu. Da je stvarnost film! Osim mišjih i štakorskih
gnijezda iz kojih su se, ostavši bez zalogaja, i glodavci povukli na rezervne
položaje ne bi imalo više ni što gorjeti. Svi pretrnu kad se starčić uspravi s
trosjeda i opušak odbaci na tlo. I pomno ga zgazi. Kao dok je bio pri snazi.
Negdje u krošnji zagrakne ptić. U filmu bi bio ćuk.
20200122 – 20200211 – 202020317 – 20200402 – 2020421 – 20200424 – 2020026 – 20200427 – 20200714 – 20220119 – 20220815 – 20220908 – 20221020 – 20231023 – 20240703 – 20240725 – 20240802 – 20240805 – 20240806
Jutros u našoj Wuerthovoj na Jarunu ulica puna teške mehanizacije, kao iz Adrianove slikovnice. A on na moru i sigurno mu neću uspjeti ni videićima prenijeti ugođaj skidanja nekakvih teških cijevi povećeg promjera s puno zglobova s kamiončine. Duže od punoga sata, ni kiši se ne daju omesti. Pomno skidaju uz pomoć pametne dizalice, koja mic po mic, cijevima leluja zrakom, da bi ih, sve nešto mjereći prema nacrtima, odložili na nogostup i ugradili u veliku rupu pred našom kućom. Kod nas je valjda neko sjecište. S našega četvrtog kata gledamo poput predstave diveći se umijeću hrpice inženjera i radnika stranaca s kacigama, baš kao u slikovnici.
Iako je daleko još zima, veselimo se našemu novom vrelovodu, iako već mjesecima polako fotkama punim fajl Rupa pred kućom. Kakav bi to dokumentarac bio, isprva molba stanarima za strpljenje, a trebalo je zbog ona tri tjedna bez tople vode, povremeno i bez ikakve vode, više prekida struje i kabelske s internetom. A tek žal susjeda kad su dio po dio prekopali zelenilo oko kuće koje su one njegovale otkad su doselile u novu zgradu. Nema mirisnih živica, starinskoga jorgovana, proljetnica, ali ima ili blata ili prašine, ma koliko oni odvozili iskopano i dovozili svježi šljunak, pijesak… Nekoliko su nam puta selili i ulaz u zgradu, gradili i dograđivali mostiće preko graba i kanala, ali ni dan nije bio zatvoren naš dućančić i svako jutro redovito mu je dotur stizao prije niskogradnje. I dečki iz tih nekih zemalja kupuju tu gablec, čak nam je i prodavala mala Filipinka. Susjeda, rekla bi.
Ni sezona kiselih krastavaca nije ponukala moje kolege gradskiće da zmažu sandalice i nožice. Navrate, vidim povremeno u vijestima, a da ne znaju ni kamo, ne k nama, gurnu krušku pod njušku nekome tko nema pojma što se oko njega događa u naselju, o biti, o važnosti za nekoliko idućih desetljeća, pa baja kako su mu rupe pred kućom. Ma ni da se urednici sjete! A tu su im imigranti, legalni, na djelu, i očito vrijedni. Tu gradska vlast na važne stvari troši našu lovu. Koja priča! Ali da! Trebala bi valjda doći Maja Šuput za selfie s teškom mehanizacijom.
Romantično se sjećam kako bi u naše davno vrijeme dobroga starog novinarstva otprije pola stoljeća svatko već ujutro, najčešće bez dojavnih odnosno PR najava, morao donijeti neku vijest o nekoj rupi pred kućom, a da nisu imali ni telefon, a kamoli mobitel, a kamoli redakcijski auto. A fotići, veliki Pavao Cajzek recimo, propješačivši pola grada, pazeći da ne troše uzalud skupe filmove, donijeli bi sve nekoliko ekskluziva – ne znaš je li zanimljivijih ili ljepših fotografija. Za sliku s potpisom, za B šlager, za reportažu… Možda i u vrijeme podizanja Jaruna s prve ugradnje našega isluženog vrelovoda… Ma pozivam našega gradonačelnika Tomislava da u našoj rupi pred kućom održi svoju presicu utorkom.
Germanizmi u kajkavsko-kekavskom rečniku Božice Brkan izvorni je znanstveni rad Matije Lukića, Željke Macan i Marine Marinković s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, objavljen u najnovijem broju Moslavačkoga zrcala 2025. 8 (1-2). od 26. do 39. stranice u Jezikoslovnim temama.
Zahvalna sam i na njega osobito ponosna, iako je gl. urednik Dražen Kovačević u istome broju na ukupno 320 stranica – možda sadržajno i najraznovrsnijem i najkvalitetnijem dosad, posebice nakon što je nastavio niz izlaženja nakon višegodišnje stanke – objavio i u cjelini Književna kajkavijana moju priču iz ciklusa Povečane slike naslovljenu Slika: Trn na Harleyu cirkularu, str. 148.-152., te u cjelini Sjećanja od str. 282. do str. 300. Potpis: Ivo Radošević, akademski slikar, opširno istraživanje o našemu dugogodišnjem profesoru kriške gimnazije, predavaču Povijesti umjetnosti.
Sa zadovoljstvom spominjem i uredništvo, kojega sam također
članica, a u kojem su i Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen
Kovačević, Mile Marinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro
Vidmarović, Đurđa Vukelić Rožić i Tija Žarković Palijan.
Izdavač Moslavačkoga zrcala su moslavački ogranci Matice Hrvatske.
Objavljeno 26. lipnja 2025.
Najprije tekstovima u „Moslavini oživljenoj 1“ i „Moslavini oživljenoj 2“, Đuro Vidmarović počastio me je objavama i u ove godine na 280 stranica objavljenoj, tvrdi zaključnoj u serijalu Moji zavičaji, knjizi svojih tekstova „Moslavina oživljena 3“.
I nju je također uredio Dražen Kovačević, a nakladnik joj je Matica hrvatska Ogranak Kutina.
U cjelini Književnost od 57. do 60. stanice objavljuje kritiku Blogerski zapisi Božice Brkan o knjizi Umjesto kave Izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Zagreb, Društvo hrvatskih književnika, 2024.
U cjelini Tradicija i folklorna baština od 174. do 176. stranice objavljuje tekst Gastronomija u Moslavini, osvrt na tekst B. brkan u knjižici Dobar tek u Moslavini, LAG Moslavina, 2023.
U cjelini Umjetnost od 217. do 222. stranice objavljuje autorski prilog Božice Brkan Akademski slikar Ivo Radošević i Moslavina, koji autorica zaključuje Post scriptumom:
Zahvaljujem Đuri Vidmaroviću što me je, još jednom, ponukao da napišem (i) ovaj zavičajni tekst i što me je nadahnuo da ne odustanem. Zahvaljujem šulkolegicama i kolegama koji su se, poput Vedrane Jakelić, imali čega sjetiti o našem Likovnjaku i onima koji nisu, ali nas je i to odvelo do nekih podataka. Zahvaljujem na podacima i Hrvatskom školskom muzeju (gospodi Ivani Dumbović Žuić i Filipu Sunđiju), Gradskim grobljima (gospođa Bernarda rodom iz Male Ludine), gospođi Marijeti Tišlar na potpitanjima o naslijeđenim Radoševićevim slikama, gospođi Jadranki Kostanjšak, sadašnjoj vlasnici stana na trećem katu zagrebačke Krajiške 3. Na kraju zahvaljujem i mojem Miljenku Brezaku, jer je, uza sve drugo, odradio za ovu temu i važne terenske poslove. Hvala svima na mogućnosti da se odužim svom Profesoru Radoševiću.
Objavljeno 25. lipnja 2025.
Dvadeset i dvoje autora i autorica objavilo je ukupno dvadeset i sedam tekstova na 130 stranica ovogodišnjeg Zbornika Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara XXVII. uz lipanjski susret književnih kritičara. O tome informaciju objavljuje i DHK.
„Moguće je kako će čitatelj ovog Zbornika pomisliti, kada pročita naslov teme Okruglog stola ovogodišnjih Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, kako je riječ o pukoj pomodnosti, odnosno aktualnom zaokupljenošću pitanjima umjetne inteligencije u različitim ljudskim djelatnostima, pa je na rad došla i književna kritika. Međutim: odabir ove teme možda je najaktualnije (moguće i najvažnije) pitanje suvremene književne kritike, pa i književnosti uopće. Jer, ako umjetna inteligencija postane sposobna samostalno pisati i ocjenjivati književna djela, onda će i manifestacija na kojoj se susreću književnici i književni kritičari postati nepotrebna, baš kao i književna kritika“, piše urednik Mirko Ćurić u Uvodniku Zbornika XXVII. Nakladnici su prema tradiciji Ogranak Matice hrvatske u Đakovu i DHK Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski Osijek, a naslovnu je stranicu oblikovao Marijo Mrnjec.
Uz druge, Željka Lovrenčić objavljuje dva teksta, a jedan je posvećen knjizi Breberika & Eklektika, koji s veseljem i uz zahvalu prenosimo:
Književnici Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić odlučili su se na jedinstveni i zanimljiv projekt koji je svojom izvornošću obogatio našu suvremenu pjesničku scenu – u izdanju Kajkavskog spravišća objavili su knjigu Breberika & Eklektika. Neobično je da dvoje autora objavljuju zajedno, no osobitost ove knjige je to da su u njoj okupljene pjesme pisane na dva hrvatska narječja – kajkavskome, odnosno kekavskom, i na čakavskom.
I Brkan i Biletić pišu (i) na standardnome hrvatskom jeziku, ali vrlo rado posežu za govorima rodnog kraja čime izražavaju ljubav ne samo prema hrvatskom jeziku već i prema svojim zavičajima s kojima su razvidno vezani.
Pogovore knjizi (knjigama) napisali su Božica Pažur i Milan Rakovac.
Prema autorskoj napomeni, Breberika je nastala iz ciklusa od tridesetak odabranih pjesama o zavičaju i biljkama koje ga u konačnici prerastaju.
Vrt je česta tema u svjetskoj, ali i našoj književnosti. Primjerice, prisjetimo se Shakesperea i biljaka u njegovim dramama koje simboliziraju razne osjećaje. Vrt je pojam slobode, prostor u kojemu nailazimo na puno toga i u kojem se ponekad susrećemo i sami sa sobom.
A da bi vrt cvao, potrebno ga je zalijevati, plijeviti, brinuti o njemu. Upravo to čini Božica Brkan koja je svojoj knjizi dala naslov po breberiki, zimzelenome ukrasnom niskom drveću s dosta trnja. Taj nam grm otvara prolaz i prema drugim biljkama među kojima su bušpan, lepe kate, belagonije, asparabus, breza itd. Božica svoj vrt ili vrčak brižljivo njeguje i zalijeva uspomenama. U ovim se njezinim pjesmama susrećemo s raskošnim poetskim viđenjima, snažnom metaforikom, brojnim asocijacijama, mudrim mislima, savjetima. U tome se vrtu oblikuje njeno biće, u njemu se isprepliću moćna priroda koja nas okružuje i sam život.
U ritmičnim i muzikalnim tonovima zrcale se sjećanja na dane autoričina djetinjstva, na zelene livade. Breberika je poput života: lijepa, ali i puna trnja što asocira na Kristovu krunu: na selu su od nje pleli vence sfrkane na vrbovu šibu/kej ne bi kupuvali gotove/samo deneš de koju suvu rožu jel papernatu povoščenu/još i grane zeleno dofarbaju da se zeleni/kak se niš drugo zeleniti nemre (str. 7).
Uz breberiku u tome vrtu rastu i bršljan, akacija, ginko… To je bilje tu kako bi čitatelja, isto kao i autoricu, podsjetilo na djetinjstvo, na idilični seoski život, na školu i mlade dane. U ovim je pjesmama vidljiva nostalgija za vremenom koje je davno prošlo, za teglama s cvijećem, proljećem koje obavija zelene brežuljke, za ljetom kad je naša autorica, kako kaže u pjesmi, „belagonije“ natrgala svoje pelcerov i pospravila je v podrum (str. 25).
Nema idiličnog života bez djeteline koja donosi sreću; bez jasmina o kojem se sanja, bez zelenila u kojemu se uživa. U tom je vrtu uspomena svoje mjesto pronašla i prekrasna jaracanda po kojoj je naslovljena kratka, ali vrlo dojmljiva pjesma: lila mila boja australije/jaracanda/de sem odebirala domovinu/z takvum bi ju bojum zebrala/pri nas nigde takvu nis vidla/natkrili te spod neba/a i da očeš nikak ju nemreš doseći (str. 38).
Australija, daleka, lijepa, uređena zemlja, daleko od idile rodnog kraja … Osjeća li se to čežnja za nečim što je viđeno i kratko doživljeno? Je li trava u Australiji zelenija nego kod nas, je li drveće bujnije? Možda. Ali, ovaj ciklus (ipak) završava pjesmom naslovljenom bukva. Simbolički zagrljaj s tim drvom odaje ukorijenjenost u domovinu, zavičaj. Jer, ovdje su, kod nas, bukve najdebleše.
Prvi dio ove knjige topao je i osjećajan biografski ciklus ispovjednog tona. Između ostalog, njegov je cilj podizanje svijesti o bogatstvu jezika i očuvanju baštine.
Drugi njezin dio naslovljen Eklektika nosi podnaslov Zajika Janus Jazika. Prema riječima autora, pjesme su odabrane iz zbirke Zato što vrime ne prolazi i iz rukopisa u nastajanju. Eklektika podrazumijeva skup različitih stilova i ne pridržavanje paradigmi postavljenih pretpostavki ili zaključaka.
Vrsni i nagrađivani pjesnik Biletić za teme uglavnom bira obitelj, ljubav, bol, smrt, samoću, sudbinu, zavičaj, tradiciju. U njegovoj poeziji često nailazimo na mistiku, na složenu semantiku te na preklapanje filozofije i književnosti. U nekima od pjesmama okupljenih u ovoj zbirci, pjesnik radi introspekciju našeg društva. Pojedine od njih posvećene su osobama s kojima je surađivao (Milan Rakovac, Milorad Stojević), ali i hrvatskim književnicima koje osobito cijeni (Mati Baloti, Črnji, Tinu Ujeviću, Nazoru). U pjesmi naslovljenoj Tinu i Nazoru, neizbježno ili, Thyle Hadriatica Delmatica, između ostalog, kaže: Dali ste na nam sve, i jur i već:/i jidra i vesla, i garb i greb,/ i viru puntarsku, hrvatsku,/ iz štive digli nam duše/priko vesla, priko prove/zgor mora, put neba/slobodne nas čakavce dali. (str. 64). Razvidno je pjesnikovo divljenje njegovim prethodnicima koji su pišući pjesme na standardnom hrvatskom jeziku ili pak na „najstarijem jeziku hrvatske pismenosti“ utirali hrvatski pjesnički put.
Ova je zbirka sastavljena od svojevrsnih lirskih priča o ljudima i događajima. U njoj Biletić poseže za metafizičkim, metaknjiževnim i pjesničkim temama, ali govori i o vjeri, o čovjeku, jeziku…
Blaga ironija i cinizam naziru se u zanimljivoj pjesmi 15 verši gdje naglašava: Pismoznanci i neznanci,/ svi to naši,/u jeziku zgubljeni i z jazikon sljubljeni,/svičisti, i zabljeni i najdeni, svi su došli/štitit libar ud baštarda, trde vire i grec,/, ma vire jušte, samo takove, naše, moje/. (str. 57).
Kao i kod Božice Brkan, i u Biletićevim je stihovima razvidna iznimna briga za jezik. No, dok je Brkan kroz svoj vrt i narječje opjevala svoje osjećaje i nostalgije, Biletić se bavi širim zavičajem i njegovim osobitostima. On izlazi iz svoga Edena i susreće se ljudima, gleda najlipše more. Sluša svoj jezik, „kreše i kleše i kuje i runi i truni“… kao što kaže Milan Rakovac. Zapravo se, poput nestašnog djeteta u pijesku, igra riječima i niže neku svoju posebnu ogrlicu sačinjenu od beskrajne ljubavi prema tradiciji i baštini, prema rodnom kraju, ali i svojoj zemlji.
Na stranicama ove knjige usuglašena su dva različita glasa koja nas zajednički vode prema jedinstvenoj ljepoti i skladu jezika u kojemu su ravnopravno zastupljeni kaj i ča.
Upravo nam taj raznoliki pjev jamči uživanje u ovim stihovima.
Naslonjena na obrastao zid čekam da se kraj tebe, sjedajući i desno i lijevo pa završno posjedajući za grupnjak izredaju Japanci ili Korejci, južni. Vodičica, naša, o tebi im, Matošu moj, govori na engleskom. Čak neku rimu, najprije na hrvatskom. Neki vrlo površan opći tekst. Književnik, veliki književnik. Zagrebački književnik. Razbacuje se superlativima. Mogu misliti, ako slušaš, što bi imao o tome reći. Konačno žena spaja slavnoga književnika i slavnoga kipara koji je u blještavu aluminiju pisca oblikovao u klupu s mustačima. Raspituju se o vrsti metala, pipaju kako je gladak i vruć, ispada rijedak poput onih ukrajinskih kojima Trump hoće naplatiti trošak američke brige za ratnu obranu od Rusa. Čekam hoće li još štogod o tvome Tekstu, ali čujem kako se Japanci ili Korejci već raspituju kakve je Trump carine nametnuo našoj zemlji Hrvatskoj i hoće li Hrvatska uzvratiti Sjedinjenim Državama. Vodičica se spašava novijim vijestima, odlukama iz važnih ureda svjetskih državnika, spominjanjem Unije, Europske, po Dalekoistočani, još ne razaznajem koji, a koji već desetak dana, po starim cijenama i carinama štrapaciraju Starim svijetom. Pepica, Kip domovine samo leta 202*…
Top na kuli malodalje puče i pobojah se da ću zakasniti na nulti sat, rijetko je oko tebe baš takva gužva, te se kroz kosooku gomilu rivam k tebi pred sobom poput trudnice trbuh držeći svoje čelo, uspijevam sjesti i opaliti selfie. U varijantama sa što više i sa što manje nasmiješenih turista. Njima svejedno smiju li se svome ili mome mobitelu. I ne gledamo marku, sve ti je to isto, savršenih performansi. Ja se i ne smiješim više, samo laktajući se ponavljam: Japan? Korea? Oni samo klimaju, i na ovo i na ono, pa opet ništa ne znam, dok ih vodičica visoko podižući zatvoreni kišobran ili suncobran, ovisno o vremenu, skuplja, broji i odvodi dalje. Trčim i ja usput puštajući današnji selfie. Raste nam broj pratitelja i pošiljatelja selfija da znaš. Takvo je vrijeme: selfie na selfie, selfie do sefieja.
Ponovno grupa, ne baš mlada ali ambiciozna. S mobitelskoga ekrana netko čita ostalima, prvi put čujem, kako je Kožarićev Matoš na klupi napravljen sukladno umjetnikovu životu, kako nema postament, nego pjesnik sjedi na klupi i gleda Zagreb i kako to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled prema gradu. Klupa na kojoj Matoš bezbrižno sjedi i promatra kako se život i ljudi oko njega užurbano kreću, ustvari je Paneon jednog skitnice. To je Matoševo jedino utočište i Kožarić mu je osigurao životni posao: čuvanje grada Zagreba. Skulptura je asimetrična, napravljena od aluminija kao konveksno-konkavna masa. Moguće ju je obići sa svih strana. Matoš ima prekrižene noge i ruke naslonjene na klupu što daje dojam opuštenosti. Skulptura se pomalo naginje na lijevu stranu jer Matoš više sjedi na lijevoj strani klupe. Desna strana ostavljena je nekom strancu, da sjedne kraj njega i opusti se. Dodajem didaskalije:Grupa se smije, posjeda oko Matoša i slika se.
Smijem
se opisu o kojem nisam razmišljala. Razumijemo se, dragi moj Gustl, nemam
vremena, nikad nemam vremena. A nemam ni novih tema za razglabanje. Sve po
starom, kao i jučer, čak i prekjučer, samo novi broj selfija, i ne znam
ga napamet. I ne trudim se. Samo ću napisati da ti danas nije bilo ni do čega,
da si pretvoren u šutnju. Uzaludno čekanje da progovoriš. Ti si svoje napisao i
samo da se pomno čitaš. I dalje si zatvoren u šutnju, u interpretacije, kao da
te još uvijek muči tvoj smrtni karcinom larinksa, tvoj bolni grkljan. Razumijem
te, jer i mene, kao da me je dohvatila tvoja neizlječiva sušica, obuzima bol u
prsima, jer već tjednima očekujem i nikako da dočekam rezultate besplatne
nacionalne mamografije. Isto u Sestrama milosrdnicama. Svakome njegov strah u
njegovo vrijeme. Ne mogu ga ni posnimiti za selfie. A ti samo sjediš i
šutiš. I gledaš horizont u daljini. Kao da je to zadani optimizam.
Grad iz tvoje perspektive uobičajen. Danas kod tebe ni psa. Ni da bih, kao što
sam jučer, kod tebe zatekla dvojicu. Imam frtalj vure. Više nego dvojica, svaki
s tvoje jedne strane, dostavljača Wolta koji su se kod tebe, na moj štamtiš,
valjda sakrili nakratko od svoje svevideće tirkizne aplikacije. Jedan na
bicikliću, a drugi na motoriću, valjda čekaju trećega. Ako su to ti, obično bi
sjedili malo dalje, na tlu. Sad kao da su manje stranci. Hoće li ili neće i oni
okinuti selfie s tobom? Za koga? Top. Kao da su samo čekali, brzo se
raziđoše. Čak ne svaki na svoju stranu. Možda iz obližnje pizzerije
dostavljaju istu stvar na različite adrese. Kad su otišli, sjedoh ti zdesna da
pohrdam slanac za koji nisam imala vremena od jutra. I popijem posve hladnu coffee
to go. Uglavnom, uza te obično pogablam nešto. Moja glad nekako mi nalikuje
na tvoju: bi – ne bi. Da se ne bojim umastiti prste, uzela bih burek, kao tvoj
omiljeni beogradski, hranjiv, mastan, slastan.Opet su mi
mijenjali raspored i uskačem i danas umjesto bolesne kolegice. Za sitniš, nema
u budžetu. Opet pripremamo nekakav štrajk. I reforme. Ne mogu ti se ni žaliti.
Ja ću jednako držati solfeggio i svirati. Samo se selfiram, selfiram…
Kanila sam ti danas poslije nastave nešto svirati, dati ti glas. Glazbeni. Gdje li tvoj instrument? Vježbala sam novu kompoziciju. Usudila sam se improvizirati i dopalo mi se doma, pa sam se pomislila preslušati kako zvuči na otvorenome. Najbolje mi je kad povremeno svirajući uza te ostavim otvorenu kutiju i prolaznici Štrosom ravnodušno tu i tamo ubace kovanicu. Zvecne. Tu i tamo dječica namole svoje neki cent, pa ubace šačicu i zagledaju se u pomicanje gudala. Obično se poigram glumeći glasanje ne samo bumbara, nego pjev vrapčića piano pa pianissimo i zagrakćem vranski forte, pa se dijete pokupi ili napući čubicu da će zaplakati, a ja gudalom zagudim i trenutak pretvorim u smijeh. Mogu i svirati smijeh. Mogla bih snimiti video. To bi se gledalo. Podsmjehuješ mi se, Gustl moj? Mi se najčešće međusobno podsmjehujemo. Ne moramo ni progovoriti, koliko se razumijemo. Zagledani u daljinu.
Ja gibam, a ti onda dalje ravnodušno gledaš panoramu. Široku perspektivu krovova, skela, višekatnica u daljini i željeznicu koju valjda jednako guta već daljina, Savu koja se ne vidi i uz koju bi najradije sazidali Manhattan. A prije toga će napraviti Thomsonov koncert. Možda te jednom, kad je urede, presele na njezinu obalu ili naprave repliku da sjediš i gledaš u rijeku kako i ona i vrijeme prolaze, kao što u Sisku zagledan u Kupu. I ona i vrijeme isto prolazi. Ona se dalje spaja sa Savom koja teče prema tvom slavonskom i vojvođanskom zavičaju, sve dok se ne ulije u Dunav, u Beogradu, ali ondje bi te najbolje bilo posjesti na kalemegdansku kaldrmu, negdje gdje si pio ili negdje gdje si svirao. Kakvi bi to selfiji bili! Ili negdje u Parizu, uza Seinu, na Pont neuf ili pod neki most da s tobom posjede makar klošari. Kakva su vremena, i oni udaraju selfije. Može ti o tome Karakaš, jedino što on nije imao gudalo, razvlačio je harmoniku.
Možda bi te mogli postaviti na klupu i ispred tvoje rodne kuće u Tovarniku, one koju nikakao da urede jer se ne mogu dogovoriti čija je, da se odmore prolaznici, ma i emigranti, što legalni a što ilegalni… Koliko li ih je samo prošlo tom balkanskom rutom! Ako i znaju kamo idu, i ne znaju uza što prolaze. Lunjaju uokolo kao što sam onomad ja lunjala Mirogojem u potrazi za vječnim počivalištem obitelji Matoš. A ispod svog prozora čujem svakog jutra točno u šest, vrlo glasne, prolaznike, ne prepoznavajući njihove šuškave jezike u govoru brzom u taktu žurbe na minimalac na dvostruku šihtu. Možda je među njima, kao što si ti bio u Srbiji, neki prebjeg iz vojske ili čak od rata ili prijetnji, straha…? Tko li je od njih ovdje, kao ti u Francuskoj, pečalbar? Misliš li da možda i među njima netko pjeva svojoj Kroaciji… Jedina je razlika, dragi moj Gustl, što ti nisi imao mobitel, što se nisi mogao javljati s puta doma niti selfirati. Što ako im još poskupe putarinu? Možda se neće moći, a možda više niti željeti ni vratiti doma. Samo neka redovito šalju novce. Slutim moru.
Selfiram,
selfiram. Ljudi koji udubljeni u svoje brige hodaju ulicama. Mimo nas.
Pošto pošutim uza te, pokupim se s instrumentom i spustim stubama do tramvaja.
Kada se uspinjem, kod tebe se zaustavim da predahnem, sve češće do tebe ostanem
bez daha. Lažem ti da održavam kondiciju, da mi je to terapija. Možda i bih da
imam kad, da nemam toliko nastave i dodatke honorarne poslove da pokrijem
otplate, podstanarstvo, da imam cijeli dan, da mogu birati doba dana kad sunce
ili sjene najljepše padaju, da je oko tebe gužva ili kad nema nikoga, kad više
ne lupaju ni ovi što popravljaju građevine poslije potresa iza tebe, najradije
bih ponijela knjigu, sjela kraj tebe i čitala. Otkad sam na Britancu za siću –
jer nedostaje jedna knjiga – nabavila tvoja Sabrana djela… Cijelo poslijepodne:
Ljerko, srce moje… Kao da mi je maturalni rad. U pomanjkanju boljih, sve
čekam nekog novog AGM-a, AGM-a koji će umjesto imena tvog vremena redati
ovovremenske aktualije. Koliko uzaludnih talenata! Valjda zato na podcastu
na kojem te čitam toliko pratitelja. Opet snimam selfie s tobom.
Kad se razguglam, naletim na Fejsu, Instagramu, X-u, Youtubu, gdje li sve ne varijacije na temu, pa se samo iznerviram, jer toliko i lajkova i hejtova na tvoj i na moj račun svjedoči kako njihovi nazoviautori čak i ne razumiju da je tekst koji hvale aktualnim još iz tvog pera i da jednako drži vodu kao u tvoje vrijeme od kojega se sve bih rekla, na svijetu ama baš ništa nije promijenilo. Samo su tvoji, baš za epigram, postali moji, neki globalni i lokalni Trumpovi i Putini, Muskovi, Zelenski, Milanovići, Plenkovići, lokalni glavešine, tajkuni, vlasnici trgovačkih lanaca, nekadašnjih PIK-ova, brodogradilišta, posrnulih tvornica namještaja i raskošnih šuma… Gladuši svijeta, stekliši… Kao što se mijenjaju birtije, od tvoje kavane Bauer na uglu Frankopanske ili Žagarice na Gornjem gradu, ni od mojih u mladosti na Franki nema ni Brna ni Pam-pama, preživio je Stari fijaker u Mesničkoj, a Lovački rog u Ilici tu je od tvojih vremena. Gudi se sveudilj isto, isto, isto… Zvučna podloga moje čelo. Improvizacije. Samo da mi ne pošalju račun za autorsko pravo.
Katkad ti sproljeća, i prije Jurjeva, donesem stručak đurđica, a sjeseni grančicu šipka, katkad glavice nevena ili bidermajer, ovisno što splavničke prodavačice nude. O okruglim tvojim datumima ne cicijaše, prostru se velikim buketom. Katkad ti navrati netko pa naglas kao da ima mnogo slušatelja govori neku tvoju pjesmu, iver. Ili svoju, poslije promocije dolje u DHK. Katkad navrati mala provincijska ekskurzija čija škola nosi tvoje ime, katkad ljubavni par samo sjedi na tvojim koljenima mučeći ljubav. Katkad se tkogod, željan ne samo donjega nego i gornjeg rakursa razbahati i dronom. Šteta da nije snimao onomad kad su na moje fraze gudalom krenuli pokretima dugih nježnih ruku balerine na prstima ili usklađene žustre jazzdance kretnje ili helikoptere tinejdžera hiphopera kao odgovor na prethodnike. Je li to bio neki street festival, snimanje, što li!? Koliko selfija! Da sam barem upamtila bećarac što su ti ispjevali neki tvoji Srijemci valjda sa Smotre folklora. Kao da si si ga ispjevao sam. Naslutila sam ti smiješak pod brkom i cancel kulturu uokolo: što li to pjevaju usred metropole našemu Bardu!? Umjetnost protiv svijeta, umjetnost koja se može mjeriti s čemerom i neimaštinom, umjetnost iznad svijeta, iznad svakidašnje perspektive. Mi Matošijaši, Rabbi moj! Daj, stari, miruj, samo da udarim selfie, Djevojčici umjesto igračke. Za blog, za vlog, za web, za podcast, za galeriju… Opusti se, Gustl, opusti se, govorim ti. Samo da okinem selfie. Lajkaš?
2025.
U Knjižnici Bogdana Ogrizovića, 18. veljače 2025. predstavljena je knjiga Sandre Pocrnić Mlakar Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024., u prisustvu mnogih stvarnih likova pretočenih u tekst, a uz druge, i Sandro Kraljević, psiholog, poslovni konzultant i autor priručnika Kako preživjeti u suvremenoj džungli, i urednica knjige Božica Brkan, književnica, novinarka i blogerica, koji su o knjizi i govorili uz samu autoricu i publiku.
Prenosim skraćeno svoje predstavljanje Zagorkinih sljedbenika:
Pisati! Stvarati! Stajati pred čistim ekranom stroja ili nekad stranicom bijeloga papira. Davno, kao mlada pjesnikinja i novinarka-početnica – mnogo prije nego što bila i Sandra Pocrnić Mlakar – svakoga petka iz prvoga reda u redakciji Vjesnika bila sam fascinirana, zagledana u prizor nastanka tadašnjih zanatskih vrhunaca reportaža, komentara i kolumni za subotnje i nedjeljne priloge. Tada jedan od velikih faca Joža Vlahović, primjerice, eskapadama je provjeravao na nama odjeke, šlagerski rečeno, efekat svojih misli i rečenica, dok jedne nije subote objavio: Danas nikako nisam mogao smisliti prvu rečenicu, pa počinjem odmah s drugom.
Moja prva rečenica, početak, pereks večeras, posvećen Sandri Pocrni Mlakar i njezinoj drugoj autorskoj knjizi Zagorkini sljedbenici, promijenio se nebrojeno puta. Mnogo mi se toga čini važnim da odmah uskačem drugom rečenicom: Čast mi je, sudbinski, govoriti o ovome paru autorice i knjige.
Ne jednom sam i pisala i govorila o njoj (Fra Ma Fu Festival u Đurđevcu, Interliber, Festival žanrova Dvotočka, Festival Litterra Gacka u Otočcu…) , i meni je važno naglasiti kako naklonost nije poslovično uobičajeno u nas ja tebi, ti meni, iako je Sandra predstavljala moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK,
i u knjizi Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024. objavila je kritiku s weba HND-a Briga za male Božice. I prepoznavanju. Ponosim se, nadahnuta mnome, starijom kolegicom, kao što smo obje očigledno i s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…
Ističem kako je Sandra Zagorkine sljedbenike na gotovo 200 stranica podijelila znalački, iskustvom vrsne novinarke i urednice, u dvije cjeline koje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i reda cjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama, reda Ljubiće, Krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama.
Sandrino izdavaštvo i ova knjiga mogli bi se također uvrstiti u fiks-ideju.Neće mi zamjeriti na tvrdnji da je, poput mnogih Beletrinih priručnika, ova knjiga svojevrsni priručnik, self-help za autore i urednike, za književne kritičare, potencijalne izdavače, planere hepeninga, konferencija…, za one koji žele pisati i objavljivati, pratiti književnu, kulturnu scenu, sudjelovati predano i s radošću u tome ne samo kao u poslu, nego u nacionalnoj kulturi.
Kako Sandra kao izdavačica ne odustaje ni od kanona, svoju knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
Iako je moja primarna zadaća bila govoriti o beletrističkom dijelu knjige, predajem vam na čitanje i taj dio i cijelu knjigu, uz preporuke, koje sam rekoh i objavila, a i ne samo ja nego niz kolega različitih provenijencija i medija. Važno je istaknuti poštovanje i radoznalost, raznovrsnost, s kojom su o knjizi pisali kolege, primjerice, Marinko Krmpotić u Novome listu (i na papiru i online), Nera Barbarić u Svijetu (isto ne na papiru nego online), Snježana Pavić post na Fejsu iako u Jutarnjem prati sektor žene, feminizam, ravnopravnost i sjeća se takve Sandrine feminističke kolumne od 90-tih iz Nedjeljnog Vjesnika. Odatle, iz kvalitetnoga staroga novinarstva, tiskanoga, Sandrino iskustvo i istančan instinkt za dobar naslov, otkrivanje tema, vijest, intervju sa svojim autorom, kritika… Knjiga Zagorkini sljedbenici. Mogla bih čak reći za razliku od brojnih kolega novinara-književnika, odnosno novinara koji su se u međuvremenu stjecajem prilika preobratili u književnike, Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura!
Na društvenoj mreži za nas vremešne, Fejsu, ima skupina Hrvatskoj treba Vjesnik! Nije to žal za vodećim politički socijalističkim dnevnikom nego žal za savješću društva, za vjerodostojnošću kad su najmanje dva izvora bila profesionalna nužnost kao i demantij netočnoga za razliku od današnjih dezinformacija sve do deep fake govora mržnje i hejtanja. Žal je to i za stilom (nađite u knjizi: Bešker, Tenžera, Mandić…).
Nadam se da se ne vraćamo razmjeni informacija usmenom predajom, jer društvene mreže uza svu lajkabilnost i utjecajnike/influencere nisu dovoljne. Pogotovo otkad je ukinut i fact-checking. Zašto, nađite u Sandrinoj knjizi, a za nas Zagorkine sljedbenike kao svježi primjer netema smrt je pjesnika Petra Gudelja, možda i većega ili bar ravnoga Tinu, a tko i kako to objavi!?
Moguće da me proglase nekritičnom romantičarkom, sentimentalnom prema dobrim starim vremenima, kada u čast Sandre i Sandrinih sljedbenika, zagledana u ono što se događa s knjigama i s još malo postojećih novina i časopisa, osobito kulturnih, zavapim Hrvatskoj treba Tisak! Jer mjerodavni nacionalnu distributivnu mrežu za novine – podsjećam: ne tako davno i za knjige! – spašavaju kad je, uz njihov blagoslov, i fizički dokrajčena.
Desetljećima smo sve to gledali udivljeni sposobnima koji su zbog vlastita profita uništili naklade, naslove, redakcije, tiskare… Sve do ljudi. I dok i fizički ne izumre to nas još nešto neugodnih svjedoka koji ne odustaju – poput Sandre – žmirka svjetlo. Jer još postoje nosači, čuvari svjetla, makar primitivnoga titravog lampaša, i pismenosti, maloga i sve manjeg jezika, i stila.
I doslovce 5W otkad su fact-checkerima laž i istina, i fikcija i fakcija izjednačene, ravnopravne. Ne zbog promjene papira u online/virtualni svijet, nego zbog promjene slavnih preciznih naslova od tri riječi u grafički tobože kreativnije nejasne troredne. U ne-metafore, storytelling brbljanje, Native marketing, u fake, deepfake…
Zagorkini sljedbenici – i knjiga! – ipak su ustrajni, izdržljivi štafetni trkači na duge pruge! Ne damo se dekoncentrirati od krajnjega cilja. Svjesni da će nam dotad, za trku, trebati kava i kava. Ako ne druge, barem međusobne podrške.
Ovih mi je dana mnogo jasnije zašto ne samo čitamo i pišemo Gutenberga nego bukvalno čuvamo svoju dokumentaciju, izreske papira kao boxis Stanleya Kubricka, da Musku i muskovima ne puhne – a i ja sam ga hvalila u blogu-netemi kad je Ukrajincima prije tri godine omogućio svojim satelitima otvoreno informacijsko nebo https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-kave-17-listopada-2022/
– da jednostavno pritisne gumb, kad mu se učinimo nestašnima poput njegova klinca X u Ovalnom uredu i poželi nas ukoriti, kazniti, obuzdati u želji za Informacijom, za Dobrim Tekstom, za Slobodom.
Uz Sandrine Zagorkine sljedbenike podsjećam kako je in, moda ukoričavanje blogova i podcastova i iz tiskanih časopisa eseja i online. Sandrina knjiga, po tomu je rijetkost – obrnuti blog. Odlomke iz objavljene knjige objavljuje po webovima i društvenim mrežama dokazujući da je sadržaj jednako važan i aktualan kao i kad je nastajao.
Neumorno je i uzaludno gnjavim je da, kao nekad kolumnu, redovito piše svoj blog, da objavljuje e-časopis kad nikako da od mjerodavnih čuvara kulturne blagajne da dobije poticaj za tiskani. Sandra tvrdoglavo želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo. Svjež primjer: Telegram objavio T: književni časopis Tema književni uskospecijaliziran online i tiskan (neke knjižare, neki kiosci).
Kao što stalno čini, možda napokon uspije
uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši
pisci pišu o nama i daje zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih
prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko
će, ako nećemo mi? To, redovito praćenje je nužno, ako ni zbog čega, zbog
autora koji spontano, ustrajno, sami od sebe stvaraju. Tekst. Od onoga praznog
ekrana i prazne stranice. I takvo pisanje i objavljivanje zaslužuje podršku – čitanje,
kritičku percepciju i razvitak.
U knjizi Sandra piše, citiram napreskokce: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja,
jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan. (…) Onime
što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga.
Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?
Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja – danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju – i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može ne deepfake nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje
Citirat ću, na kraju, svoj blog Umjesto kave Stara godina 2024. naslovljen Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar:
Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Uz moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je i predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što ju je uopće konačno Sandra počela ispisivati hvatajući zadani rok, nastajala je na našim kavama. Da bih ja pisala blogove-neteme Umjesto kave, a ona Zagorkie sljedbenike. Zahvaljujem na oboje.
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama i spisateljicama. (…) Dvjema nepokolebljivim, neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ, u Neprestani Dijalog, koje nastoje održavati živom (vječnu!) vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojniji izraz za ignoranciju. To je mnogo više od svakidašnje jadikovke. I, dodajem riječi jednoga knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga bojkotira?
Zaključak? Najkraći, nudim iz talentiranoga i pametnog pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar: Pozitivna psihologija uči nas da oni koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka.
Za kraj samo još pitanje autorici i izdavačici: jesi li konačno otvorila novi file?
Kad se samo pogleda popis trinaest predsjednika kroz 50 godina, ne možete ne pomisliti na sve brojne obične članove, generacije koje su pjesmom i plesom, odjećom prošli kroz KUD Potočanka iz moslavačkoga sela Potok općina Popovača, šezdesetak kilometara istočno od Zagreba. I u metropoli bi pola stoljeća stara institucija naišla na odjek, a ova je seoska pohvalno uknjižena u knjigu Naše selo, tebi nema para – 50 godina KUD-a Potočanka, izdanje samoga kuda s kraja 2024. Slavica Moslavac, etnologinja i muzealka s nacionalnim nagradama i bogatom bibliografijom 2024. prikupila je, objavila i predstavila nedavno u selu, ljepotu tradicijskoga ruha, pjesama i plesa, glazbenih instrumenata, izbora originalnosti i narodnoga genija na ponos predstavivši fotografije, novinske izreske, plakate, podatke o nastupima i članovima te sjećanja dotakavši osobito one koje više ne služe ni noge ni glas.
Međutim, ne samo za njihove nasljednike, učinila je to, uz nemali zajednički trud, mnogo temeljitije od osobnoga spomenara, svojevrsnu malu povijest sela unatrag pola stoljeća. Primjerice o samome selu čije je postojanje utvrđeno i prije turskoga vladanja, o seljanima dva bitna događaja Veliku gospu i sv. Nikolu, zatim o djeci te, uz drugo, i notni zapis (transkripcija Lana Moslavac) za pjesme Mera me je namerila, majka Mari kose plela, Igrm, pjevam Dučec, Milica, Moslavačka polka, Moj doktore i U livadi kad sam ruže brala. Dakako da podsjeća i na crteže Sandora Erdödyja iz 1837. i Zorke Sever, koja je prije udaje u Potoku radila kao učiteljica. Podsjećam da Potok više od desetljeća u društvenom domu ima i uređenu etno sobu, kao i monografiju Dragutina Pasarića Potok, selo moslavačke tradiciije iz 2010., bojanku za djecu s motivima narodnoga ruha Oh jablane širi grane iz 2022.
Slavica Moslavac se stručno oslonila i na obilje druge literaturu. Uz drugo, i na moj roman Ledina iz 2014., a veselim se i što je uvrstila i moj gostujući tekst NAVESTI Naime, kao djevojčica, upravo prije pola stoljeća dolazila bih na ferje u Potok, u Kutaniju, babi i dedu Poldrugačima, koji danas počivaju na malenome seoskom groblju. Prenosim i tekst i dvije objavljenje pjesme, zahvaljujući i Slavici na objavi, a Diani Biondić na odličnom čitanju na svečanom predstavljanju u Potoku u nedjelju 26. siječnja 2025. o kojem su izvijestili popovački, kutinski i sisački mediji.
Tražimo fotografije kako u hladnom, vlažnom danu 2012. u Potoku obilježavamo Svjetski dan močvara. Toliko dragih ljudi, vožnja fijakerom i posavcima ukrašenima rukotvorinama. Potočke su nošnje uvijek bile ljepše i raskošnije od naših skromnijih jokešinskih s druge strane Česme, osvjedočila sam se toliko puta, a najprije me naučila mama koja je bila Potočanka. Prava Moslavka, iako su je kao jednogodišnju djevojčicu, također na kolima, dovezli iz Prigorja. Doselili su se iz prigorskoga siromaštva za boljim životom dvojica braće Poldrugač, Imbra i Jožek.
Odmalena, od sredine prošloga stoljeća
dolazila sam k potočke babe i dedu, poznavala pola tadašnjega sela, sve do
velike črede stoke koja je do koljena gazila blato širokoga seoskog puta. Svoju
su baštinu Potočani mnogo pomnije čuvali i čuvaju od mojih Okešinčana. Odličan
KUD Potočanka, a nekad, kad mene još nije bilo, po maminu i tetkinu prisjećanju
i seoski DVD je i na okešinskim zabavama gostovao s priredbama. A ja sam kao
djevojka bila i na ponekoj potočkoj zabavi, isto vatrogasnoj, u starome
vatrogasnom domu. A sad sam i ja sama baba.
Ne sjećam se, začudo, o čemu sam držala izlaganje spominjane 2012., ali
negdje sam pisala o tome. (Kao i o prvoj Kobasijadi na Oblizekima, iako nisam
na nju dospjela.). Dragec Pasarić bi mi to oprostio, čim sam pisala o njegovoj
monografiji Potok, selo moslavačke tradicije iz 2010., koje sam se
uokolo nadarivala. Moji Moslavci, tumačila bih ponosno. Kroz svoje sam tekstove
provukla i čudesne krafle i orahnjače kakve su Potočanke kojih odavno nema
nenadmašno pekle za čehane, kad bih kao tinejdžerica dolazila na zimsko ferje.
S tih sam ferja i zimskih večeri ponijela mnoge zgode i priče koje sam ovjekovječila u mojim kajkavskim pričama i romanima. Ivka i Vanja o maminim vršnjakinjama u onome ratu. Kak su sveca kupuvali o kutanijskoj kapelici i o selu sa tri dijela – Kutanija, Sredanija i Čavorija. I ona priča Lajbek o ubijenome sinu kad je išla fronta. Striča, djedov mlađi brat, otišao s Križnim putom u nepovrat. Rodivši mu djevojčicu Katicu strina Marec nije ga prestala čekati. Ni jedna nije dočekala da mu ime – niti se zna niti će se doznati gdje su mu kosti – bude upisano na zajedničkome spomeniku Hrvatskoga domobrana na ulazu u njihovo seosko groblje, nekad tako malo, okruženo raskošnim seoskim poljima, s raspetim Kristom u sredini. Zdošla se aleja tuja odavno, a sada vidim zdohađaju se i spomenici kutanijskih poznatih mi imena i prezimena umrlih prije četrdesetak godina, bez nasljednika. Nagađam koji bi to mogli biti, jer nedostaju špicnameti po kojima ih pamtim.
Kao nekad kuće, jedan do drugoga grobovi su i mojih babe i deda -zatvoren – pa strinin, njezina oca i maćehe, kumova maminih, kumova tetkinih kojima smo bili tri dana na svadbi, vršnjakinje s kojima sam se igrala a umrla je jedva zadjevojčivši se, a mama joj je, da se spasi žalosti u kojoj Kutanija mjesecima nije ni palila radio, rodila imenjakinju. Gdje li završio moj zeleni kinderbet? Tko zna živi li u selu još itko od onoga što si je karbitom raznio šaku? Jedan me htio isprositi, a taman sam krenula u gimnaziju. U stihove sam metnula i potočkoga štrka koji se zamazao naftom, do smrti, i koprivnaču, alergiju na dude, murve, zbog koje su me hitno vozili doma doktoru. U romanu Ledina imam detalj s proščenja na Aninje kada domišljata susjeda poslije mise uz licitarski štand zadiže suknju ne bi li svi vidjeli podsuknju koju joj je, uza sve u drugu odjeću, kradljivica odnijela iz njezina ormara. Iz Potoka nosim i dio svoga zavičajnog jezika: čeča i čečica, Katec i Marec…
Kako da se ne sjećam Potoka kamo sam kao dijete dolazila ili vlakom do Popovače pa odatle preko Mišičke pješice ili pješice uza stari auto-put više od deset kilometara? Polako mi se iz memorije brišu jama na kojoj je mama kao djevojčica odrađivala težake i zebla perući rublje bogatima, kojima sam ime odavno zaboravila, a nema ni mame da je pitam. Pa brojni duž sela rasuti jablani te prezimena i imena nestaju desetljećima pošto su već otišli oni koji su ih nosili, kako su se dotrajavale i njihove kuće, a drveni divni čardaci i tremovi trajali su mnogo duže nego u našem selu, čak i škola u koju su išle male Poldrugačke u prevelikim cipelama. Ali jednako kao jokešinskih, sjećam se potočkih toponima i ubilježila sam ih u svoj moslavački kajkavski rječnik koji kad-tad kanim objaviti kako ih ne bi zatrli moderni, sve češće brojčani račinalski nazivi:polja i oranice Topoliki, Pole, Záseki, Dolukavec, Lukavec, Poldeli, Bok, Kozarec Stari, Kozarec Novi, Bárušina, Zámelin, Krč Veliki, Krč Mali, Járuge, Belavina, Pripotóku, Samíca, Krčínec, pa ograde Mrazove, Klaičeva, Frankove, Besedičkove, Vugičeve, šume Jelenščak, Lipovica, Brezovica, Ravnik…
I Potok, koji je nekad tekao duž sela, ispod dvorišta, nadjenuvši mu i ime, iako malen, u mom sjećanju još teče. I još mi se sproljeća raskošnim cvatovima obasipa drvo žganaca pred babinom hižicom od pletera, iako ni babe, poput mame i njezine kume isto Jelke, ni kuće desetljećima nema i dotrajava se već i kuća što ju je tada mladi Gregurek podigao na njezinu mjestu.
Zagreb, 20241009 – 20241010 – 20241103 – 20241104
bila sem pri babe potočke
na ferju
i po mene su najemput zrasle
nekakve gube
a baba je kak smo se pod dudu
igrali mislila da su me gusenice
oplazile i onda me je lepo okupala i lepo z friškem vrjnem
namazala
baš je bila mleko obrala
joj kej je to srbelo kej sam vrag
i onda me je z matorom ne sečam
se bome z kem
poslala domom
i otpelali su me doktoru v
novoselec
koprivnača su rekli i prepisali
su mi inekcije
grdo su bome pekle
a mama je imela šivati i poslala
me samu
i rekla je je nekoja kuma posle
kak si dete mogla samo poslati
a ja sem rekla kak sem se za stol
prijela i samo sem zubmi zrak
zagrizla
a gda sem domom došla i
bilo mi je bole pak sem se pri
goričkom dud najela
i pak sem vraga napravila
20070504 – 20100921
štrk štrk štrkovača tebi
kača i pijača meni sir i pogača
a gda to napišem na fejs vuz sliku na kojoj oče poleteti
na ujedinjene kajkavske emirate božica mi jelušić dopiše
da v prekodravlju pri večenaju i v
njegvem kraju vele pinđulača
a pri nas veliju i roda dej mi bracu jel seku
jel kej god očeš donesi
i gda posle tulke leta od mame imam čuti
da pokojni joča ne štel više dece
neg mene
setim se onoga štrka kej si je na
strušcu krila zanavek z naftu
zakelil i gnezda kej krov na hiže moreju zrušiti
kak su teška
pa
zrušiju ne
20101125 – 20101126 – 20101227 – 29110106
