Popališe mi riječ. Potrošiše je uzaludno. Da mogu, najradije bih je kao novogovor izbacila iz svojih rječnika. Da mi nije važna koliko jest. I delanje, i delati, i delo. I u tekstu i stvarno. Najprije se sa idemo delat ubacio gradonačelnik Bandić, Zagrepčanec, kajkavac. Pa svaka šuša digla i stvarnu i satiričku i kojekakvu nogu, i za i protiv. Misli kak dela. Samo da se nekej dela. A da bar ko dela kak spada, kak bog zapoveda. A da je bar ko kej obdelal! A onda sam se zagrcnula gledajući drugi nastavak Uspjeha na HBO: i tu neko nekaj dela. Recentno! Nemre kajkavski neg seljačija. Ak mene pitate, vrag vam sem jebi takvo delo!
Čuvši da je u njoj i tekst o mojoj knjizi, jedva sam se dokopala knjige Međujezična razlaganja Zvonka Kovača, jer, kako sam napokon doznala, nakladnik Grad Čakovec otisne svakog naslova 500 primjeraka, pa dio ide autoru, a dio dijele kao reprezentativni gradski promodar. Lijepa kulturna promocija Međimurja je Biblioteka Insula, koja od 2003. godine objavljuje na natječaju odabrane knjige, a ova Kovačeva je već 47.
Zvonko Kovač / Fotografija Miljenko Brezak
Kovačeva Međujezična razlaganja – meni nisu strana ni manje akademska razglabanja – mogao bi objaviti bilo koji metropolski, a ne umanjujući mu značaj, samo njegov zavičajni, koji mu 2018. objavljuje i treću knjigu, poslije Domovinskih eseja 2009. i zbirke pjesama Zvona u kiši 2015. Međimurci su objavili i po nekoliko naslova svojih Stanislava Petrovića, Emilije Kovač, Ivana Kutnjaka, ali i 2005. Obješene, prvi roman također svoga Kristiana Novaka.
Gotovo da zavidim i izdavaču i objavljenima na međusobnoj posvećenosti i potporama dobrom tekstu i počašćena sam što je i svoj pogovor iz moje zbirke Života večnoga, knjige kajkavskih priča, Acumen 2017., nazvavši ih Kajkavske ženske priče Božice Brkan, Kovač uvrstio među dvadesetak stilski različitih, u različitim vremenima i različitim povodima nastalih i na različitim mjestima objavljenih pa odabranih radova predstavljenih u posljednjoj cjelini Razlaganja kajkavska, kritika, u kojoj se bavi i poetikom kmice u kajkavskom pjesništvu Ive Kalinskoga, Božidarom Bagolom kao međuknjiževnim pjesnikom, Lirsko-proznim figurama ljubavi i Črnom zemlom Kristiana Novaka.
Iz Kovačeve knjige: tekst Kajkavske ženske priče Božice Brkan
Toj cjelini prethode cjeline Prethodnici, utemeljenjao slovenskoj starijoj književnosti, zatim Međuknjiževna razlaganja o slovenskoj novijoj književnosti, Sustručnjaci, baština o Bartoliću, Skoku, Galoviću, Pažurovoj (plus Zavičaj kao program i metoda!) te meni sjajan uvod pisan hrvatsko-slovenski Riječ unaprijed, ljudje blage volje, ljude blage ćudi, u kojem prof. dr. sc. Zvonko Kovač slijedom svojih znanstvenih i književnih zanimanja donosi teme iz slovenske i hrvatske kajkavske književnosti, o kojima je tu, kako i sam kaže, ovdje pretežno riječ.
Ukratko, slažem se s autorom kako su ta razlaganja– on, doduše, piše knjižica, a ja bih ipak bih rekla knjiga, samo za ljude dobre volje– je li ono filmski Kekec pjevao: dobra volja je najbolja? – s obje strane granice slovenskoga i hrvatskoga jezika. Dobre ćudi i radoznale, ponajprije. A knjiga kreće geslom-zapisom Domača beseda, grič nastao u Ljubljani, a objavljen u Vjesnikovoj Panorami subotom 1989.
Imenjak imenjakinji: na predstavljanju u DHK Bagola potpisuje Brkan Kovačičeve Pridošlice / Fotografija Miljenko Brezak
Jer kako bih se inače, da se nisam usredotočila na Kovačeva razlaganja-razglabanja, bacila i na Semantiku ljubavi vođena podnaslovom i pjesmama s naslovom Ljubavu južnoslavenskom pjesništvu (Alfirević, Zlobec, Crnjanski, Šimić, Cesarić, Zajc, Pavlović, Paljetak, Kos, Ivanišević…) ili se poslije Kovačeva teksta o Baselu neočekivano temeljito zainteresirala, recimo, za njegova autora Lojzeta Kovačiča (ej: Slovencima prvi na listi 20. stoljeća, a u nas gotovo nepoznat!) i njegove proze neodređene žanrovske strukture te njegove Prišleke u Bagolinu prijevodu Pridošlice (Alfa, 2018.), i uopće za svojekot tuje odnosno za svoje kao strano, za…?
Tko ne bi bio ponosan da se nađe u dnevniku svoga nekadašnjega fakultetskog profesora? Neka mi bude dopušteno to zadovoljstvo kao natuknici u dva nadnevka Dnevnika osamdesetih, kako je podnaslov knjige Stazom pored drumaZdravka Malića (Ljubija, BiH 1933. – Cavtat, 1997.). Čitao je moje novinske članke.
Naslovnica Malićevih dnevnika iz osamdesetih
Na str. 101. subota, 21.1. 1984. uz drugo navodi: Uobičajena subotnja jutarnja lektira novinskog tiska: u „Vjesniku“ Božica Brkan, zvana Brko, razgovara s J.M. Gisgesom“ ‘koji je u međuvremenu čini se umro!)… Čovjeku koji je krojio sudbine odvagujući poslije ratnog stanja tko je pravo, a tko krivovjeran za novo poljsko društvo književnika, jedva da smo naknadno odredili i točno ime!
Malić čita u Vjesnikovih “Sedam dana” razgovor B. Brkan s J. M. Gisgesom
Na str. 317. s datumom 1.2.87. nedjelja također zapisuje: U „Vjesniku“ Božica Brkan, moja bivša studentica, reportira iz nekog brinjskog sela pod Kapelom. Raseljena Lika pod snijegom. Hibernirana. Koliko naši sociolozi poznaju tamošnju situaciju? Iluzoran je svaki nostalgičan povratak na staro, narod se, konačno, svojevoljno otamo odselio, ali to ne znači da taj kraj nema potrebe za nekakvom budućom perspektivom, Vjerojatno netko ozbiljan o svemu tome brine. Brinje. Odmah sam se sjetila svoga (reporterskog!) trbuha do zuba, snijega visokog metar i pol i dva koji smo prtili Nivom s pogonom na četiri kotača do sela koje se zove Vodoteč, a nema ni svoju vodu. Ne znam ima li je sada, ima li još školu, a prema web-stranici Općine Brinje Vodoteč je naselje smješteno u brdskom dijelu općine te se nalazi 8 km od naselja Brinje. Danas broji 69 stanovnika.
Eh, da sam znala da profesor Malić čita moju reportažu iz okolice Karakaševa Brinja!
E, moj Karakašu, tvoje Brinje, tvoja Lika! E, moj Maliću, kako aktualno! Stvarno dobra reportaža kakvu mi danas ne bi imao tko objaviti, jer takve više nitko ne objavljuje, a nema ni (Nedjeljnog) Vjesnika.
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Iz knjige: Malićev dnevnik u rukopisu, samo kao ilustracija
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Ne za svakoga, ali i zbog Irene i zbog Malića spuštali smo se – ne jednom! – u ostavu, u moju arhivu. Tako sam i doznala da Hrvatsko filološko društvo i Disput rade na knjizi iz Malićevih, reče rukopisnih i katkad nečitkih pedeset tekarazličitih formatai da mora biti gotova do Interlibera. I bje!
Malićeva fotografija koja je nadahnula naslovnicu knjige
Nadam se da je čitaju kao što sam je ja, ne zato što sam mu studentica, pročitala nadušak i podsjetila se zašto sam voljela i slušati predavanja i polemizirati s Profesorom Malićem te koje malićevske pasaže trajno održavam u sjećanjima. Svježima. Ne znam jesam li u ono vrijeme pisala svoj dnevnik, ali sjećanja bih baš i mogla pribilježiti da se ne zaboravi. Jer, ne samo po mojemu, Malić je napisao i pogotovo objavio mnogo, ali neusporedivo manje nego što je mogao i u znanosti i u poeziji i prevodeći. Njegovo je čedo, recimo, Književna smotra. Ne mogu prežaliti što nije objavio hrvatsko-poljski rječnik o kojem je neprestance govorio, usput. Rado bih ustvrdila kako možda ostajemo mi, njegovi studenti njegov važan kapital, čak i kada, poput mene, tek sada, tri-četiri desetljeća poslije nastanka rukopisa, iz Dnevnika otkrivamo kako mu ni list u kojem sam tada radila, Vjesnik, nije htio objaviti članak, reagiranje o jeziku, jer očito, iako partijac, nije bio na tada aktualnoj liniji. Više o tome razjasni mi se usporednim čitanjem Lasićeva Krleže.
Zbog Leca, o kojem sam pripremala seminarsko izlaganje, posvađali smo se. Više se i ne sjećam u čemu je bila linija razdvajanja, ali onda mi je bila prevažna. Ipak sam ja ponajprije Solarova (i Kravarova) studentica! Ako nam se književni ukusi i nisu podudarali, u humoru smo se baš slagali. Od Malića sam možda i najviše naučila, zapravo usvojila ne znam je li ciničan ili kakav to već odnos prema svijetu, i nisam sigurna koliko mi je to pametno, ali je nenadoknadivo kad s kime, kako je Malić govorio, dijeliš smijeh na pravom mjestukao što sam je ja iz njegove pjesme o kiosku u svojim novinskim tekstićima srdačno dijelila višekratno žvakaće i ostale gume.
Listajući otisnuti dnevnik
Tada, kao ni mnogo toga drugoga, nije me jezik osobito zanimao, ali me uvijek razgali ljepota Malićevih izričaja poput zapisa: 31. 3. 89. Petak. Jučer sam vascio dan mickjevičirao, do dva sata u noći… Tko bi zaboravio kako je u nekom poljskom antikvarijatu, pretpostavljam ispod pulta kao što sam u ono vrijeme to činila i sama, nabavio kartu s nekim datumom i točno označenim borbenim položajima iz Prvoga svjetskog rata, donio ga na predavanje kako bismo zajedno maštali o ekskurziji u Mickiewiczevo Wilno, znajući da ništa od toga, jer je iza željezne zavjese, i da nam preostaje samo uknjiženi Pan Tadeusz i Litwo, ojczyzno moja… (Nadoknadila sam to poslije, već kad je zavjesa odavno pala i SSSR se poput SFRJ raskomadao, Wajdinim (a čijim drugim!?) stihovanim 147-minutnim maestralnim epskim filmom na nekoj satelitskoj poslijepodnevnoj i TV-premijeri i reprizi.)
Mnogo smo bliskiji u tekstu, intelektualno, nego kao profesor i studentica. Čak i malene, naše su katedre, katedre. Zahvaljujem stoga s poštovanjem nasljednici autorskih prava Dragici Malić što mi je (uz poticajno pismo) dopustila citirati meni ovdje važne dijelove. Iskoristi ću još to dopuštenje. I potražiti fotke ispred Kranjčevića i Filozofije nastale jednoga dvostruko vedrog poslijepodneva kad nam je Profesor skratio predavanje.
Kao 212. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika (2018., urednik Ivica Matičević) Vinko Brešić objavio je knjigu Eseji o autobiografiji. Nakladnik u proslovu navodi: drugu u biblioteci, deset godina poslije Kritike. Ugledni član, književni povjesničar i sveučilišni profesor iz jednoga od svojih subspecijalističkih područja sad predstavlja zbirku eseja koji su nastajali tijekom autorova istraživačko-nakladničkog rada na usustavljaju ovoga tipa štiva u našoj kulturi i na njegovoj interpretaciji.
Ima li koga da ne zna kako je Brešić još 1997., poslije višegodišnjih istraživanja, objavio zbornik 157 autobiografija stotinu hrvatskih pisaca 19. i 20. stoljeća. Knjiga Autobiografije hrvatskih pisaca(i kasniji engleski prijevod Autobiographies by Croatian Writers), prema predgovoru Eseja o autobiografiji, ocijenjena je kapitalnim djelom (Helena Tomić Sablić), jedinstvenim znanstvenim i izdavačkim pothvatom (Mirjana Jurišić) monumentalnih dimenzija (Branimir Donat), koje uspostavlja korpus hrvatske autobiografije (Andreja Zlatar) i koje je izazvalo buru u našim spisateljskim redovima (Branka Džebić). Tada je u nas ta vrsta literature tek dolazila na svoje, ni izdaleka kao što je danas.
Brešić je od 2013. do 2015. u tri knjige objavio i Iz pr(a)ve ruke – Nove biografije hrvatskih pisaca, novih 90 autobiografija suvremenih hrvatskih književnika svih naraštaja. Usput se različitim povodima posvećivao autobiografijama različitih autora, nekih i više puta – Josip Kozarac, Ivana Brlić-Mažuranić, Milan Begović, Tin Ujević, Grigor Vitez, Viktor Vida, Josip Horvat, Zvone Črnja, Vesna Parun, Josip Pupačić, Ludwig Bauer, Stjepan Hranjec, Pavao Pavličić… Neka mi bude dopušteno da za svog favorita odaberem zapis o Bauerovojautobiografiji Od Ludwiga do Ljudevita i natrag (str. 164.-174.). Zanimljiv je i Črnja, a zanimljiv je i niz autora koji su, ponukani pisanjem za Brešića, napisali i samostalne autobigrafije poput Ivana Goluba.
Od dvadeset Brešićevih članaka o autobiografiji za knjigu je odabrano petnaest, kojima je pridodan i članak o autobiografiji kao ravnopravnome i autonomnome žanru iz Brešićeve Hrvatske književnosti 19. stoljeća (2015.) te bilješke uz autobiografije iz troknjižja Iz pr(a)ve ruke (2013.-2015.). Dakako, spomenuto nisu sva Brešićeva djela, ali me povod, izuzetno čitka, zanimljiva i vrijedna knjiga, na str. 246. i 247. vraća posve subjektivno zapisu uz moju autobiografiju Iz pr(a)ve ruke, a baš ponukana i zahvalna poticaju profesora Brešića, spremam se, osim književničke, napisati barem još jednu novinarsku i jednu gastroautobiografiju najmanje:
Božica Brkan, moj tekst i moj kontekt – Ili kak si prestreš, tak buš si i legla!
Autorica pripada među ona imena o kojima slušam desetljećima, ponekad nešto i pročitam i ne znajući da su Božica Brkan i Bianca Brandon, odnosno Ivan (Ivana, op. BB) Brezak jedna te ista osoba. Vrlo je vjerojatno da smo se tu i tamo mimoilazili, možda kretali u istome društvu, ali se nikada nismo upoznali. Sve donedavna kad mi je simpatična dama na Fra Ma Fu festivalu pristupila s mojom Knjigom o Virovitici moleći me autogram. Skoro sam pao sa stubišta virovitičkog kazališta, pa onda još jednom kad mi dama reče kako se zove! A da je naš neobični susret završio na predivan način, pokazuje upravo ova autobiografija, koja je moju novu suradnicu navela da „drugačije razmišlja o sebi“, (str. 137.)
Taman sam pripremala za objavu članak izložen na rujanskome Znanstvenom skupu kajkavskoga jezika i kulture s međunarodnim sudjelovanjem u Krapini Kako pišu recentni kajkavski pisci?, kad mi je stigao Zbornik radova s Jedanaestoga znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Riječki filološki dani, održanome u Rijeci od 24. do 26. studenoga 2016. U obilju materijala na više od 400 stranica naišla sam i na ljude koje ni tekstualno nisam susrela nekoliko desetljeća i na izuzetno zanimljive teme. Ali, neka mi bude dopušteno da se iz zavičajnih razloga osobito posvetim izvornome znanstvenom članku Paremije kao pučki kalendar (na primjeru mjesnoga govora Obedišća) Željke Macani Sanje Zubčić.
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Paremije kao zatvoreni mikrotekst sa stabilnom sintaktičkom, morfološkom i leksičkom strukturom jezične su jedinice s posebnom estetikom te strukturom i funkcionalnom cjelovitošću.
Željka, kao izvorna govornica, donijela ih je od lokalnih kazivača, svojih rođaka i susjeda iz Obedišća u općini Križ, koje prema popisu iz 2001. ima 684 stanovnika. Obrađujući građu analizirale ne samo pučki kalendar i jednostavne oblike od Jollesa do Kekeza, nego i, što je mene osobito razveselilo, obedišćanski govor, zapravo južnomoslavački kajkavski kojim jedva da se itko ozbiljnije bavio izuzevši primjerice Martinu Kuzmić s Instituta za jezik i jezikoslovlje. To je moja kekavica!
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
Meni je to bilo ugodno i poticajno, a, nadam se, i Višnji, jer je očito poticajno djelovala i na kćer koja je na riječkom Sveučilištu, na kroatistici i na dijalektologiji. A ondje su očito ambiciozni kad dovlače mlade i ambiciozne ljude poput moje Moslavke – neprestano se nadam baš takvima u istraživanju i našega izumirućega govora – a da ne spominjem u svojem naraštaju vršne u književnosti Kristiana Novaka i odnedavno u kritici odnosno znanosti i Maria Kolara. Moram objasniti kako su me svojim člankom djevojke smele: u svoj sam, ne znanstveni nego više književni članak, ušla vrlo široko i sa zaključkom:
Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.
Međutim, iako se nastojim držati u kajkavskome aktualnoga pravopisa za standard kako bih bila jasnija svojim čitateljima, u obedickim/obediščanskimsam primjerima otkrila osobito obezvučivanje koje izbjegavam jer katkad vodi nerazumijevanju, ali i stručne oznake koje su meni posve nedohvatne, jer ih jednostavno ne znam, a da ih i imam vremena naučiti, nemam takve znakove u stroju, a da ih i nabavim, uvjerena sam da bi prosječni čitatelji odustali od čitanja mojih tekstova koji ih ionako gnjave. Poruka Macan i Zupčić: primite izraze moje zavisti! Poruka čitateljima: imajte strpljenja s obedickim/obediščanskimparemijama, jer ga i te drevne mudrosti, a i mlade i vrijedne znanstvenice zaslužuju. Kao navlakušu za čitanje odabrala sam tek neke, čuli – ne čuli, najbliskije prema kalendaru:
Ak je na Svečnicu oblačno, medvet ide van, a ak je vedro, ide nazaj f brlok. – 2. veljače;
Sveti Blaš – oslobodi nas Bok grlobolje– 3. veljače;
Sveti Matija – led razbija (ak ga nema, onda ga sprema)– 24. veljače;
Kulko pred Grgura žabe zidu van, tulko po njemu idu nuter. – 12. ožujka…
Završit ću kao u svojoj kekavskoj pjesmi o svojoj babi Julči i proščenjuu Novoselcu, selu susjednome i Okešincu i Obedišću: Sveti Vid – čerešen sit. – 16. lipnja.
Kad su arheolozi na njivi pokraj mojega rodnog sela Okešinca iskopali rimsku vilu s podnim grijanjem, šupljim ciglama kojima je kružio topao zrak, nikako mi nije bilo jasno zašto je moralo proći dvije tisuće godina da bi u mojoj rodnoj, odavno već srušenoj seoskoj, graničarskoj kući, opet morala biti obična nabijena zemlja. Kakvo podno grijanje!? Kako se civilizacija, kultura može tako curiknuti?
Sad se pak pitam kako nam se opet morala vratiti uzrečica iz mojega djetinjstva damora biti sega kej na Božič, pa se s moslavačkoga sela raspasla ne samo Lenucijevom potkovom nego po svim zagrebačkim urbanim travnjacima i prodajnim centrima mjerena ne samo četirima zapaljenim svijećama nego milijunima potrošenih kuna/eura, desecima tisuća turista i metrima kojekakvih kobasica… Pa kobasica na kobasicu, pa domjenak na domjenak, pa Advent na Advent, pa…? Čarobno da čarobnije ne može biti. To bi trebao biti Advent, Došašće?
Fuliranje sa zagrebačkoga Adventa 2018.
Voljela bih znati što o tome misle nedvojbeni vjernici, a i oni koji sudjeluju u tome circusu maximusu. Ne dajte da vam Advent ukrade Božić prije Božića, zavapio je još potkraj studenoga, uoči Adventa, Darko Pavičić te u pomoć iscitirao teologa Anselma Gruna: Mnogi danas više ne mogu čekati. Oni vrijeme došašća ne doživljavaju kao vrijeme čekanja, već kao predokus Božića. Mnogi slave neprestano Božić, umjesto da osluškuju i čekanjem pružaju svoje srce otajstvu Božića.(…) Kada u došašću dođem u dodir s svojom čežnjom, mogu se tada pomiriti s prosječnošću svoga života. Mogu se oprostiti s iluzijama koje sam stvorio o svome životu, recimo od iluzije da me moje zvanje mora sasvim ispuniti, da moja obitelj može uvijek živjeti u skladu ili da mogu uvijek imati uspjeha i biti od svih obljubljen. Mnogi se čvrsto drže ovih iluzija! Nekritičko konzumiranje ovako ponuđenih adventskih dana kakvo slijedi može podgrijavati te iluzije. A onda slijede razočaranja.
Grun zacijelo ne misli na predstojeće siječanjske minuse, na nakupljene kilograme i dijete koje ih trebaju skinuti, novogodišnje odluke i uopće tome slično, na usamljenost i blues, depru i antidepresive, pa ni na to da Hrvatska za prosječnom kupovnom moći Europske unije zaostaje gotovo 40 posto i da se vjerojatno grize što ne može potrošiti još više i više, oboriti još koji rekord. Pa čak ni na to da se baš ovih dana – a svijet oko nas toliko je zaslijepljen blještavilom da to i ne vidi – oni s vjekovnim ognjištima okomljuju na Marrakesh i žive ljude bez krova nad glavom, a onda, i ne razmišljajući o usporedbi, odu doma kititi borom i pod njim motiv svete, zapravo izbjegličke obitelji – krasnu betlehemsku štalicu i jaslice s malim Božićem, kojega će ga poslije ustrajno raspinjati.
Pozvaše nas djeca na Orašara i dakako da smo se razveselili. Odakle im karte? Pa tko nije pratio duge redove za prosinačku predstavu u HNK-u!? Ali ne, nije bio onaj Ščelkunčik, balet Pjotra Iljiča Čajkovskoga s prekrasnim plesom i kostimima, za kojega neki mediji za svoje konzumente organiziraju čak i nagradnu igru (!?), nego britanski film u Cinestaru, The Nutcracker Petera Wrighta. Iako su igrali i glumci koje volim, Helen Miren recimo, iako je bjelodano potrošeno para na kojekakva čuda i efekte da se Hoffman baš bajkovito preseli na veliki ekran, film mi jednostavno nije sjeo. Sve mi je u njemu prepre.
Orašar u izlogu Galerije Mala na zagrebačkom Trgaču / Fotografija Božica Brkan
Na Orašaru u kazalištu Trešnja, dramatiziranoj Hoffmanovoj čarobnoj bajci Orašar i mišji kralj, nisam bila, a niti ne kanim. Lagano mi se i lik Orašara već pomalo izlizao, jer jedva da ima izloga u kojem ga nema između ponuđene druge kojekakve robe, visokoga i četvrt metra, a ponegdje i metar, a gotovo u svakom blagdanskom katalogu: ako ga već ne prodaju kao strojček za krckanje oraha ili oblikovana makar u prigodni kolačić, tema je koja popuni praznine.
Orašar u izlogu na jarunski place / Fotografija Miljenko Brezak
Orašarov su lik preuzeli i plakati za koješta, pa i crteži i čestitke, primjerice u izlogu Galerije Mala na Trgaču. Orašar je in! Umalo je zamijenio i svetoga Nikolu i Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka. Unatoč svemu tome zašto nekako imam dojam da izostaje Orašarova blagdanska poruka i kao da nikoga nije briga…
Da nije ništa drugo financirao osim što je pripomogao objavljivanje na kajkavskom Maloga princa, kultnoga, jednoga od najprevođenijih djela svjetske klasične literature za djecu, ali i ne samo za djecu, nastaloga 1943. godine, zagrebački gradski budžet opravdao bi se i gotovo sve druge egzibicije mogla bih mu oprastiti. Mali Kralevič Antoinea de Saint-Exupéryja 2018. je progovorio kajkavski! Z ilustracijami autora, kak to već ide. Na kajkavski su ga preobrnuli Akoš Anton Dončec i Đuro Blažeka, fala jim, a fala bogme i nakladniku Kajkavskomu spravišču, Društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Čestitke! Urednica je Božica Pažur, a naslovnicu je prilagodio Frane Paro. Kajkavci, imate kej svoje dece i nukekima deti pod bor, je l božični jel novoletni. To je za navek.
Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa
Iza tog sjajnog projekta ponajprije stoje dvojica vrlo zanimljivih prevoditelja. Jedan je mladi slavist izuzetno zanimljive biografije Akoš Anton Dončec (rođen 1988., obrazovan u Mađarskoj i Sloveniji) i jezikoslovac odnosno dijalektolog, leksikograf, kajkavolog prof. dr. sc. Đuro Blažeka, redoviti profesor čakovečkoga Odsjeka Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu. Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.
Meni je zanimljivije kako je A. A. Dončec Maloga princa preveo na prekmurski slovenski i, nadahnuvši se prijevodima na malene jezike poput gradišćanskohrvatskoga (autor je njegov prijatelj Ivan Rotter) i moliško-hrvatskoga, zatim s mentorom i suprevoditeljem na kajkavski, za koji izdavač navodi: Što se leksika tiče, taj je prijevod svojevrsni kajkavski koinedostupan čitateljima iz svih hrvatskih (kajkavskih) govornih područja. Dončec ne zaboravlja zahvaliti na znanstvenoj, stručnoj i moralnoj pomoći Alojzu Jembrihu, Mareku Jembrihu, Đuri Blažeki, Božici Pažur, Vidu Balogu, Elodu Dudasu, Jeleni Kočet Sekovanić, Barici Pahić-Grobenski, Siniši Horvatu, Marcu L. Greenbergu, Dragici Fijok, Vladi Mihaljeviću, Nenadu Kralju…
Iz Maloga Kraleviča
Strašno sam radoznala kako će taj Mali Kralevič, Mali Kraleviček, u najnovijem, pomalo kajkavskoesperatskom obliku biti prihvaćen u čitatelja. I u kajkavaca i u nekajkavaca, jer, dakako, postoje i tumačenja, a i ostvarena jeprijevodna misija obojice autora: suvremen i vrlo komunikativan kajkavski prijevodni jezik koji poštuje hrvatsku kajkavsku književnu tradiciju, te bogatstvo i ljepotu kajkavskog leksika. Njihov je jezik mješavina prekmurskog dijalekta i gornjeg poddijalekta međimurskog dijalekta (u fonološkom i morfološkom pogledu).
Ne želeći duljiti, ne mogu ne citirati glasoviti kraj Maloga Kraleviča:
Tu je ova krajina koja za mene ima največ slasti i največ togi v celom sveto. Ista krajina kak jo videte na prvi strani kojo sem pak naslikal, naj je ne zabite. Tu je došel na Zemlo i potlam z nje odišel Mali Kralevič. Pozorno jo pogledajte da jo itak prepoznate, gda bote išli na pot v Afriko, v puščinjavo. I ak Vam se slučajno tak dogodi da tam pojdete mimo, z srca prosim Vas, ne žurite se! Čakajte malo pod njegovom zvezdom! Ak k vam stopi neki mali dečec koji se smeje, ima zlatne vlasi i ne odgovarja gda ga pitajo, onda znate gdo je to. Bote mo prijazni! Ne pustite me v togi živeti: nego mi napišite pismo da se je povrnol…
Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima
Post scriptum:
Ako smijem, prijateljici književnici Božici Jelušić i njezinu talentiranome unuku Leu Kovačiću koji se upustio u dramatizaciju i izvođenje Maloga Princa, srdačno predlažem da se upuste i u kajkavsku avanturu Maloga Kraleviča. Međimursku ili podravsku, svejedno!
Ne bih ni znala da je apostrof izostavnik (da, onaj što nalikuje jednostrukom navodniku), da nisam krenula guglati te me Wikipedia raspametila tumačenjem grčkoga mu imena posve mi nepoznatim razgodak i sve mi se razjasnilo tumačenjem kojim se označava izostavljeno slovo ili skup slova, uglavnom u književnim djelima.
Sve mi se čini da bi, zvao se bilo izostavnik bilo apostrof, posve iščezao iz upotreba da se ne rabi još uglavnom posve pogrešno, da se izostavljeno slovo ne označuje gdje zapravo uopće i nije izostavljeno. Raspredali smo o tome u povodu predstavljanja knjige ‘Ćeri milamojih prijateljica Slavice i Lane Moslavac, jer mi se učinilo da se radi o kajkavizmu čeri. Ne bih u kajkavskome uopće petljala s apostrofom.
Nismo to dospjeli ni raspraviti, a već mi je stigao poziv na Prvi kolinski obed (ručak) Okusi z’ mojega grunta. Ne dvojim da će biti fino – i bilo je! – ali, ako već htjedoše apostrof, onda bi valjda trebao stajati ispred z, iako se također radi o kajkavizmu z u značnju s, a nikako iz.
Da ne laprdam o jeziku i izgubljenima u prijevodu, očito se radi o čitateljima i potrošačima Vindijina mleka ‘z bregov koje sada ima apostrof na pravome mjestu. Ali čemu? Zbog neodlučnosti, nepismenosti…?
Kad sam ih jednom stvarno davno pitala o tome zašto su taj z (u značenju također s, a ne iz) uopće kratili, označavali, ako još dobro pamtim koliko je godina uspješno na tržištu razgranat kao robna marka u više raznobojnih proizvoda i okusa, obrazložiše to ne, kako sam pomislila, nevještom kajkavsko-štokavskom zavrzlamom nego dizajnerskim, marketinškim ili nekim takvim razlogom. Da sam se zagrcnula i ostala bez riječi.
Ako već ne znaju gdje, zašto ga uopće stavljaju? Pogotovo jer uopće nije nužan. Izostavite ga, zaboga. Neka bude ono što jest – izostavnik!
Da je Slavica Moslavac samo zapjevala ‘Ćeri mila prvi glas kao što je 3. prosinca 2018. na predstavljanju istoimene pjesmarice u Muzeju Moslavine Kutina, a ne treći kao što inače pjeva u svojim Rusalkama, njezina kći Lana Moslavac, prema mišljenju publike, mogla bi je uvrstiti u nezaboravan aufštafirung, osebušek. No, iskusna etnologinja je mladu i šarmantnu pravnicu, koja svira možda i desetak starih instrumenata, odavno nepopravljivo uvela u etnosvijet te su zajedno autorice spomenute pjesmarice, druge poslije Urodila žuta dunja prije gotovo desetljeća.
Slavica i Lana Moslavac sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Čak 64 uglavnom dosad nezabilježene pjesme uobičajeno s tekstovima, ali i neuobičajeno i s notnim zapisom (notografija Lana Moslavac) i ako se plešu plesnim koracima (kinetografija Goran Knežević). Svakoj je pjesmi naznačen i izvor, pa je, neovisno pjeva li se i pleše i drugdje neporecivo i moslavačka i/li posavska. Tako je ‘Ćeri mila zabilježena u Donjoj Gračenici, Cvijeće moje, plavi jorgovaneu Samarici, Dođi dragi ti i tvoj kolega i I ja jesam moslavačko dete(a I ja jesam posavsko deteu Posavskim Bregima!) u Kutini, Kiša padau Kloštru Ivaniću, Mera me je namerilau Potoku, Široka je Moslavinau Repušnici, a Sunce nam se na pol dana kreće u Ivanskoj i tako dalje.
Rusalke – šest pjevačica i jedna sviračica/ Fotografija Božica Brkan
Time je Slavica Moslavac pripremila baštinski aufštafirungi za KUD-ove i vokalne skupine poput njezina posljednjega projekta Rusalki, koje su u šestoj godini uspješnoga postojanja ovom pjesmaricom postale i izdavačem. Kada je prije 30 godina startala u kutinskome Muzeju Moslavine, jedva da se itko mogao sjetiti ikoje baš moslavačke pjesme, a još rjeđe je ona bila zapisana notno ili zvučno. Posljednji je čas da je zabilježena ta narodna vrijednost iz 19. i 20. stoljeća iz ruralnog prostora, budući da nestaje sa životnim i društvenim kontekstom, primjerice zajednički poljoprivredni poslovi, kakav S. Moslavac uvodno opisuje.
Naslovnica pjesmarice
Glazbena ostavština opisana je stručno i zanimljivo – prigodno ilustrirana – kao relikt prošlosti i sjećanje na davna vremena, neovisno o tome je li naglasak na zabavnom ili obrednom. Svatovske, jurjevske, ivanske i druge još žive popijevke od 18. stoljeća naovamo neprestano se mijenjaju i uglavnom ih doživljavamo sentimentalno, iako su one sličice života, eto sada i ukoričene.
Rusalke u drugom izdanju / Fotografija Božica Brkan
Govoreći o baštini širega zavičaja, jednom su prigodom prema citatu Slavice Moslavac, Ivica Ivanković i Miroslav Dolenec Dravski istakli kako će sve zapisano i snimljeno od starih i mudrih žitelja ovih lijepih i zanimljivih krajeva nesumnjivo poslužiti kao korisna građa za prepoznavanje ljudi, običaja i alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali te djela koja su činili svim nedaćama usprkos. Pjesme su to o ljudima, težacima, o sretnoj ili zabranjenoj ljubavi, ljepoti zavičaja koja nas okružuje, o godišnjim ophodima protkanim mitskim bićima i praslavenskim vjerovanjima na koju se naslanja kršćanska tradicija isprepletena sa onim pučkim, jednostavnim i iskonskim.
Iz knjige: zapis teksta, glazbene linije i plesnih koraka
Tomislav Habulin u uvodu pjesmarice ističe:
Glazbeno tradicijsko nasljeđe Moslavine, kako sjeverne tako i južne, a potom i Posavine pripada širem području panonskog bazena. U novijem glazbenom sloju oslanja se na tercno dvoglasje uz pojavu tzv. rožnih kvinti. Tonski opseg napjeva rijetko prelazi pentatonski raspon, pa time veseli raznolikost i maštovitost glazbene građe u zapravo relativno skučenom glazbenom tonskom opsegu. Model glazbene interpretacije ne razlikuje se od svih drugih hrvatskih kulturnih područja kod kojih napjev započinje jedna darovita solistica (počimalja, pojčimala), koja vodi osnovnu melodiju napjeva od početka do kraja, a ostatak zbora se pridružuje skupnom glazbovanju u pratećem glasu paralelnom glazbenom dionicom čineći tako zaokruženu cjelinu i sklad.
Kutinske Ivančice upravo su se vratile s francuske turneje / Fotografija Božica Brkan
Podsjećam da je Slavica Moslavac, uz brojne druge, objavila i, osim u dvjema spomenutima, i u knjigama Narodne pjesme i plesovi Moslavine i Kad zasvira lane moje, Mate Šulek objavio je glazbenu ostavštinu gračeničkoga kraja u knjigama Lijepi si, lijepi moslavački kraj te u Pjesme i plesovi Moslavine i šire Hrvatske, a Ankica Đurinec ovjekovječila je voloderski kraj u knjizi Okreni se moje kolo malo. Nekoliko KUD-ova, često surađujući baš sa Slavicom Moslavac, izdalo je i nosače zvuka.
Etno Siscia postoji tek šest mjeseci / Fotografija Božica Brkan
Time je suradnja predanih stručnjaka (dr. sc. Joško Ćaleta, akademik Jerko Bezić, Goran Knežević…) i zaljubljenika upravo predvođenih i u različiti oblicima spajanih u radionicama pjevanja i plesa, smotrama, priredbama i drugim projektima zahvaljujući baš Slavici Moslavac, preraslo i vlastitu misiju osiguravajući zanimljiv miraz, augfštafirug, osebušek, ne samo Moslavčankama i Moslavčanima nego i ukupnoj nacionalnoj etnobaštini. A sve koje makar samo zanima, iz Ćeri mile mogu doznati o tome tko je djevojci jedra raskopčao, ali i o počimaljama, tercnom dvoglasju, pentatonskom rasponu, drmešu, pjevanju a capella,o solističkim glazbalima poput samice, dvojnicei tekstove koje je pjevali naši preci katkad i prije više od dva stoljeća.
S Rusalkama, za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak
20181204
linkovi
Video zapis naslovne pjesme ‘Ćeri mila izvedene na predstavljanju knjige
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
